Iznad jednog malog sela, nedaleko od Srebrenika, nalazi se jedno napušteno naselje koje ljudi zovu „Kula“. Ljudi su na tom mjestu živjeli otprilike do 2007. godine. Tu je ostao samo jedan stariji čovjek Adem. Svi su ga poznavali kao vedrog, mudrog i nasmijanog čovjeka.

Bio je siromašan pa nije mogao odseliti na neko pogodnije i bolje mjesto. Onog trenutka kada je ostao sam u naselju postao je jako plašljiv i čudan. Trudio se da što manje vremena provodi u svojoj trošnoj kući. Ljudi su mislili da se možda osjećao usamljeno, ali iza svega toga se krila jedna velika misterija. Adem nikom nije pričao o svom životu u samoći i toj kući u kojoj živi. Ubrzo se nažalost veoma razbolio i pao u postelju. Njegov rođak Mahir se odlučio brinuti o njemu tokom tih teških dana. Oni su bili u Ademovoj kući, a Mahir je noću primjećivao neku ženu koja je na avliji stojala i gledala pravo u jedan prozor. Mahiru se sledila krv u žilama kada je vidio tu ženu, ali je pokušao ostati pribran. I tako cijeli mjesec, svaku noć, ista žena gleda u isti prozor. Sve do jedne noći kada je Mahir začuo kucanje na vrata. Provjerio je kroz prozor od kupatila koji ima pogled na ulazna vrata.Ona čudnovata žena je kucala na vrata. Mahir je pobjegao u sobu gdje je bio Adem, šćućurio se i nekako zaspao. U rane jutarnje sate Mahir se probudio i primijetio da se Ademovo zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Nekoliko trenutaka kasnije čuo je kako mu Adem svojim tihim i slabašnim glasom govori: „Večeras otvori“. Odmah je shvatio o čemu zapravo on govori i jedva je dočekao noć. Kao što je i očekivao, u polovini noći začulo se kucanje. Bez razmišljanja je otvorio vrata i ugledao onu čudnovatu ženu. Ona mu se nasmijala i bez riječi ušla u kuću. Sjela je na kauč i gledala u jednu tačku skoro pola sata. Onda je Mahir donio vode i nekih kolačića. Upitao je ženu zašto je svake noći čekala ispred kuće. Ona mu je tihim tajanstvenim glasom rekla: „To ćeš shvatiti sutra, a sada pođi za mnom“. Izašli su na avliju i stali pored stabla jabuke. Žena je prosula onu vodu koju joj je Mahir prethodno dao a čašu razbila od stablo. Krenula je putem prema šumi bez riječi, a Mahiru ponovno ništa nije bilo jasno. Ponovno je otišao spavati, a rano ujutro probudio ga je Adem. Toliko sretno i glasno se zahvaljivao Mahiru, a on nije imao pojma šta se točno desilo. Starac ga je izveo na avliju i pokazao mu izvor vode kod jabuke. Adem je rekao kako osjeća nevjerovatno zdravstveno poboljšanje. Također je spomenuo da voda sa ovog izvora krije sve odgovore.

Oni su se odlučili preseliti kod Mahira jer je ova situacija bila kap koja je prelila čašu. Svima su ispričali ovaj događaj i mnogi su bili veoma znatiželjni, htjeli su saznati više o tome. Kada su ljudi počeli istraživati taj slučaj, izvor je nestao. Ostala je samo velika bara koja je imala ljubičastu boju. Ljudi su naknadno izmišljali razne verzije ove priče. Uplitali su čak i mnoge nestvarne likove. Dugo godina je to bila nepresušna tema na večernjim sijelima uz kahvu.

Neki su vjerovali, a neki su samo nezainteresovano odmahivali glavom ne pridavajući tome mnogo značaja.

A, samo Mahir je znao pravu istinu....

Adna Ćebić IX 2

JU Osnovna škola „Sladna“ 

U povodu nastupajućeg Ramazana BZK Preporod gradsko društvo Srebrenik svim postačima želi

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN 

Ahmed Muradbegović

POST

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

A ovih su dana takove vrućine, kakve ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, da presahne živi gorski potok u našemu selu, koji je u pređašnjim godinama za najveće žege pojio i seljake i marvu i od koga su trnuli zubi i zamirali damari, takva mu je student bila. A danas se utanjio, kao konac, presahnuo i tek mjestimice u malim zaokruženim virićima, što na lokve nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i začuje mukli iznemogli žubor, kojim se pretače u drugu takvu lokvu i zamire u njoj. Korito mu suho i bijelo, nalikuje na nekakav životinjski kostur, rekao bi čovjek, na kostur neke bajoslovne zmije, koja je živjela negdje tamo u prastarim vremenima, koju još pamte samo naše bajke i ni jedan živi stvor.

I marva se u te dane pomamila. Nigdje da je vidiš na bijelome danu. Zavukla se u šipražje i guštare pa dahće cio dan, kao da izdiše. Tek kad navali ona prokleta muha, od koje ne može da živi ni čovjek, a kamo li marvinče, vidiš po čitava stada samo volova i krava, kako jure savinutih repova i plamenih nozdrva glavom bez obzira, ne pazeći kuda da se spase. Sve je ukoljenčeno. Prednje im noge svezane priuzima za rogove, da im glava i gubica po zemlji kližu, a noge odskakuju za glavom, dižu se u propanj i rekao bi sad će sve potrgati i rogove i priuze, toliko đipaju. Pa ipak ni to ne koristi. Kad zazuji obad, nema toga konopca, koji bi suspregnuo marvinče, da ne pobjesni i ne strugne kroz obale, kroz guštare, preko žita, preko ljudi, preko svega, što mu na put dođe, samo da se sakrije. Užasan je to prizor vidjeti pobješnjele nemani sputane u liko i kudjelju, kako bježe, ili se grče ili se okreću u krugu, kao da su u vrtoglavici i zabadaju rogove, glave, cijelo tijelo u zemlju, u vodu, u plastove slame i u kladnje pokošene strvi, a zemlja se praši i slama razlijeće po zraku i sve postaje nekako grozničavo, neprijatno i nesnosno, čovjeku ta vrtoglavica i vrućina udara u glavu, muti mu mozak, pa bi i on bježao nekuda, zabadao glavu, tamo u zemlju ili bježao u zrak. I ptice su pobjegle u šumu i planduju u granatim krošnjama na stogodišnjim stablima i na polju ne vidiš ni grlice, ni ševe, ni prepelice, da pućpurikne.

Sve se sakrilo i čeka da mine oganj božiji i da rasladi kakav povjetarac cio taj seoski prostor. Samo čovjek i konj, oni stoje u sredini lomače i bore se i vršu i žanju, do kostiju prepaljeni, vreli, kao usijana zemlja, bez kapljice znoja, koji se već davno iscijedio, iz njih i ne predaju se. Na hadžijinom Karači sastale se žetelice, kosci i vršioci sve u jedan dan. Hadži Kasim bojao se oluje, pa sabrao cijelo selo, da za vremena smiri strv i snese je u koševe, pa nek onda kamenje pada iz nebesa, samo kad je posao uređen.

Na jednoj strani ogromne njive vidiš more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš neku sjajnu užarenu vatru, kako ujednačenim plamenjem sikće iz zemlje, a kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih prsa, zasukanih rukava, svezanih koncem na plećima, da ne spadaju, kao bijele utvare i uzimaju golim rukama za taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i sadivaju ih u branice. A na drugoj strani vidiš ono zlatno more i na njima ispravljene kosce, kako veslaju preko opalne pučine i jure naprijed strelovitom brzinom, a za njima se njišu valovi oborene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni veslaju neumorno, snažno, a mora nestaje, gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik, kao da je cijelo polje posijano iglama, i ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što se više ne miču.

Na sredini polja stoji gumno pometeno i čisto, kao ogromni tanjur, a oko njega kladnje strvi, visoke kao kule penju se u nebo i seljaci bacaju s njihovih vrhova prve snopove i razastiru ih po gumnu, kao postelju. Tri mala bosanska konjčića stoje privezani na drveni kolac, u sredini i mašu srdito glavama braneći se od mušica, što u rojevima padaju po njima i dižu se s njih. Postelju su razastrli, bič je zviznuo u zraku i konji su počeli da skakuću po razastrtoj strvi i odmataju dugo uže, zavijeno oko kolca. I sve se onda zavrtilo s njima. Goniči su trčali za konjima i zajednički gazili po mekome snoplju. Hrana je muklo i jednolično šumila u teškom odmjerenom ritmu. Vihare su klepetale, a svrdlovi prašine i pljeve dizali se u visine kao oblačine. Ljudi su brisali prašinu i znoj i u nekom beskrajnom oduševljenju, u nekom nagonskom zanosu rada i života vikali iz punoga grla u vrući pakleni dan i u sunce božije:

– Hoj-hooj! Veseo bio! Skokni Doro, dobro moje, i tvoja je hrana! Haj, alate, vilin brate, poskoči mi… poigraj! Pod tobom je zlato.

Konji trče. Ljudi trče. Prašina se diže, a posao teče svojim teškim gvozdenim ritmom, kao da se cijedi iz onih snažnih razdrljenih grudi, što zanosno kliču svome djelu. A odozgo ono nebesko sunce upeklo i čini se čovjeku, da mu stoji upravo nad glavom i pali mu mozak i dođe mu katkad, pa se čini, kao da to i nije sunce nego vatra, napuklo nebo, iz koga se cijedi usijana smola i ključava voda. Katkad mu se zavrti u glavi od te žege, pa i on i konji i čitava okolica posrnu nekamo u neznan i opet se dižu, opet uskrsavaju nošeni odmjerenim ritmom svoga rada i gube se u nekom polusnu, u nekoj užarenoj opojnosti, kao da i ne znaju za se.

I kad čovjek pogleda cijelu tu njivu u jednome trenu, pričini mu se kao da se ta mrtva zemlja i to živo klasje što se na njoj ljulja pretvara u ljudska stvorenja zamotana u bijele rubine svoje nošnje, a ta ljudska stvorenja preobrazuju lice svoje zemlje iz jednoga oblika u drugi, kao čarobnjaci. A tamo negdje među žetelicama vidiš crvene fesove kao makove u žitu i među koscima vezene peškire, kako u naborima padaju preko glave i ramena i čuvaju mozak od nesnosne žege. Za fesovima i peškirima pomiču se kupilice, bijele snaše, i djevojke, sa crvenim pregačama, zelenim rupcima na glavi, i onda se čovjeku pričinja ta zemlja kao neka začarana bašta, u kojoj raste živo cvijeće u najzanosnijim bojama, koje hoda, smije se i pjeva.

Ljetna žega, kao da je u tom danu pala u najjačoj svojoj snazi. Koliko god se otimali ljudi njezinim omamljivim strujama, koje svijest zanose, ona ih ipak s časa na čas sve to jače pritište i obezumljuje. Na časove, kao da zastaje cijeli rad i sve nekud zaglavinja, odišući i klimatajući bespomoćno rukama, kao da zraka nestaje.

A crvenim fesovima je najteže. Oni danas poste već trideseti dan, a žega je strašna i posao užasan, a mora se raditi i mora se postiti. Rad je u životu ono, što je Bog na smrti i čovjek mora da služi podjednako obadvome, pa makar i u najgorim mukama podlegao.

Hodža Mujo sa bijelom maramom oko glave stoji u sredini crvenih fesova i veže ono žuto plamenje prezreloga žita nekom nadnaravnom snagom, kao da želi pokazivati pred svima koliku mu je vjera snagu dala, kojoj ne može naškoditi ni žega, ni starost, ni post, čak ni u najtežim poslovima. A njegovo dijete, njegov sin Alija sa garavim nausnicama i plamenim okom umakao pred svima za čitavu razoricu i žanje, žanje ono žeženo zlato, kao da ga miluje! Podne je već blizu i sunce sve to žešće pali, a on se ne predaje.

– Alija dijete! – viče hodža Mujo za njim.

– Šta je, babo?

– Polahko, sinko, premorit ćeš se! Ubit će te sunčanica, a valja ti cijelog dana postiti. Daleko je do topa i do mraka, nestat će ti snage! Ne srljaj, dijete, tako nerazumno.

– Neće babo. Kad sam izdržao toliko dana, izdržat ću i ovaj zadnji. Ne brini se za me. Ovaj alčak Meho misli da sam ja iznemogao, a ja sam mu dao cijelu zazoricu ispusta. Pa eno ga vidi, gdje je sada. Zavalio se među brazde, pa dahće kao štene.

– Okante se natjecanja, djeco! Nije ovo vrijeme za obijesti! To su suše petrovdanske, pa u takva doba postiti i raditi nije šala. Možeš glavom platiti!

Alija samo žanje i žanje. U njemu se zapalila mladost, kao ono petrovsko sunce i ne može je ni tridesetdnevni post da ukroti. Mamila ga neka divlja obijest, da se posigra sam sa sobom i da u toj opasnosti, koja prijeti iz neba i njegova užarena tijela pokaže pred svima neko staro fantastično herojstvo samoprijegora, požrtvovnosti i naprijed smijući se požarenom drugu, što tamo negdje među brazdama leži i pribire snagu, da je onda kasnije mudrije i savjesnije upotrijebi.

Žetelice se dostiguju i mašući zajedno u istoj liniji usijanim srpovima bodre jedan drugoga, tješe i opominju.

– Samo polako. Ne smijemo prenagliti. Navikli smo već na post i rad kroz tolike dane, pa će proći i ovaj zadnji.

– Proći će, da. Ali ja ti kažem, da je ovo najgori i najteži dan.

– Kako?

– Prigrijalo bolan, pa mozak u glavi vrije. A osim toga postititi tolike dane i raditi, pa čovjek se istroši i iznemogne, pa da je od čelika stvoren.

– Tako je. Klimaju ljudi bespomoćnom glavom i gledaju sa strahom jedan u drugoga, kao da traže nekog poticaja, pouzdanja i potpore u zajedničkoj patnji, koju vjeri pridonose.

– Najgori mi je duvan – dobacuje Osmo, prezrela i koštunjava seljačina. – Zamrači mi se pred očima, a u nosu i u prsima me nešto zagrebe, al ne zagrebe, nego nešto, kao da gori, dimi se u meni i mozak mi potamnjuje, eto tako mi se čini. Nikad glada nisam osjetio, samo duvan, duvan, brate, taj će me oboriti s nogu. Da mi je samo da povučem dva put duvanskog dima, čini mi se, da bi dušu povratio. Mogao bi tri dana ovako raditi, a ne jesti i ne piti, samo da mogu pušiti,

– A meni opet voda – odgovara mu komšija slažući strv u snopove. Duvan mi nije ni na pameti. Nego, brate, evo tu mi se u grlu sasušilo, kao izgorjeli komad opanka i stoji, ne miče, već davi, davi, hoće da me uguši. Kao da mi je zapala kost u grlo, tako mi se čini. Eh, gadna je ta žeđa, Bog je ubio dabogda i da nije nje, sve bi lako bilo. . .

– Kako ne – dobacuje treći. Ovako izmoren i namučen dođeš kući u veče i šta? Zar ti je jelo na pameti? Kakvo jelo? Daj vode i cigaru, pa onda šaku pod glavu, pa do jutra spavaj kao zaklan. A ovaj post… Bolan, otegnuo kao gladna godina, nikad kraja nema. Pa tako danas, tako sutra, eto osušili se ljudi, sama kost i koža, pa da malo jači vjetar dune, odnio bih ih, kao onu pljevu s guvna.

– Bi! – potvrđuje Meho. Ja sam jučer, bogami, preživio muku, što je nikad preživio nisam.

– Kuko?

– Šta?

– Eto brate, došlo mi je bilo, da se napijem vode i gotova stvar.

– Mani, bolan kako, šta to govoriš, zgranuše se svi.

– Jest, bogami, ovako je bilo. Umrijeti brate od žeđi, umrijeti nije druge, tako mi je došlo. Pa, braćo moja, mislim ja sam u sebi, ovo je došlo, da se gine, da se glavom plati. Pa nije mene Bog zadužio da ubijam sama sebe, napit ću se vode i spasiti život, pa makar me grom odmah na mjestu pogodio. Lako je braćo onima, što po čaršiji spavaju do podne i ne rade ništa, a u veče se najedu masna i slana, ali nije nama lako. Mi se od rana jutra pečemo tu na suncu i gulimo ovu božiju zemlju, a u večer komad prohe, glavicu luka i to nam je hrana. E bogme, s time se ne posti. I meni nešto dođe, pa velim napit ću se vala, pa kud puklo da puklo.

– Pa?

– Jesi li se napio ?

– Nisam – odvrati Meho nekako teško, gotovo sa kajanjem. – Stao ja dolje pod hadžijinom njivom kraj vodice i gledam, kako voda na mlazove izvire. Zagnjurim ruke u izvor, hladan kao led. Uzame pođoše trnci. Ako se napijem, velim, uvrijedit ću Boga, a ako se ne napijem opet, ko zna hoću li živ mraka dočekati.

– Pa šta te odvrati, da se ne napiješ?

– Ne znam. Dođe mi nešto u glavu, opipam prsa i ruke, uštinem se za stegna, vidim živ sam, ne umirem. E pa zašto onda, da sagriješim. Mogu još hodati, mogu pomalo govoriti, a raditi sam naučio, nije teško. Mašeš srpom cio dan, strv je lagana, nisu pećine pa da ih moraš odvaljivati i prenositi, pa za što onda da uvrijedim Boga. Neću vala, izdržat ću, pa ako mi teže dođe, napit ću se onda.

– Pa kako, jesi li izdržao ? Svi se zagledaju u njega, kao da traže sami za se utjehu.

– Jašto, bolan, bez ikakve muke. Operem glavu, vratne žile i ruke, i bude mi, kao da sam od majke rođen. Nešto mi dođe slatko oko srca i ja sam taj dan za dvojicu radio.

Ljudi potegoše iznova za poslom, rad oživlje bujnije i jače, kao da je teret neki spao sa čovječijih grudi i oni počeše zaboravljati na se i na svoje potrebe. Samo gore pred njima počeo je mladi Alija da malaksaje. Odviše se pouzdao u svoju snagu i nije vjerovao da će iznemoći. Sinoć je malo jeo, a kad su ga jutros pred zoru probudili na ručak i kad je zapostio, zaboravio je da se vode napije, i ona hrana u njemu počela se zapaljivati. Osjećao je kako mu nešto u stomaku gori. Poče ga hvatati neki čudan strah i on se stade obazirati oko sebe, da li ga kogod gleda i da li se vidi na njemu kako malaksaje. Ljudi su ga počeli dostizavati, još malo pa će ga i proći. A on zna dobro da će ga svi pogledati kad se sretnu s njime u oči i vidjeti na njemu da je iznemogao. On će izostati za njima, neće moći s njima uporedo žnjeti, ljudi će ga početi zadirkivati, ismijavati, cijelo će selo doznati za njegovu sramotu a njegov takmac Meho će pripovjedati svemu svijetu kakav je Alija slapčina u poslu i na postu. A on osjeća da neće moći ni od koga sakriti tu svoju slabost, koja se počela u njemu buditi, kao groznica.

Sunce se primicalo nebeskoj sredini i njemu se činilo, kao da se spušta odozgo sve niže i niže upravo na njegovu glavu. Poče ga strašno mozak boliti. Pod njim ispucala zemlja, riče na sve strane za kišom i vodom, a on sve to jasnije uviđa, da ne može više po njoj gaziti ni koračati preko njezinih bezbrojnih pukotina. Došlo mu je da plače. Neki stid se pojavi u njemu, gori od žeđe. Šta će reći njegov otac, šta će reći ljudi? Grdit će ga na kamare, a on će ležati bespomoćno na travi i neće moći raditi. Još ga mogu i kući poslati, odvući ga na kolima. Još i ta sramota! Majka će ga tamo dočekati, a sestra će ga polijevati hladnom vodom, da ga k sebi dozove.

A onda ga poče mučiti kajanje. Sam je kriv. Šta će se on natjecati sa onim alčakom i kakva mu je korist od toga, kad sad mora pred njim pasti u sramotu i pred Bogom i pred ljudima.

– Majko moja rođena! – šaptao je Alija. Šta sam učinio! Mogao sam lijepo sa ostalim ljudima raditi pametno i mirno, pa kako njima tako i meni. Ne bih nikad do ovoga došao. Pa ako bi i palo kakvo zlo od ovoga prokletog sunca, što gori ko vatra, ne bi došlo samom meni, nego svima. A za sve nema sramote. Ima samo za me, za me budalaša i magarca.

I poče se srditi sam na se i u toj srdžbi uživati u vlastitim mukama.

– Neka baš! Ovo mi je i trebalo. Ohoh! Kako gori u meni kao plamen! Neka gori! Da hoće bogdo još jače peći! I i treba mi! Sam sam to zaslužio. Eto ti sada, magarčino! Što si tražio, to si i našao!

I od tog bijesa i osuđivanja samog sebe, počeo je zaboravljati na žeđu, laćati se brže posla i držati ravnotežu sa drugima. Svi su ga bili već dostigli i on je nešto pojačan išao s njima uporedo, sakrivajući strah, iznemoglost.

– Samo otac da ne vidi! – To mu je bila glavna misao. Za ostale je lako. Oni se bave sami sobom, nije ni njima lako, i neće ni dospjeti da se na njeg obaziru. Ali otac! On će bez sumnje paziti na njega.

– Šta je tebi, Alija? – najedanput začuje očev glas iza sebe. Njemu potamni sve pred očima.

– Ništa.

– Kako ništa? Gledam te već dugo, kako se nekako teško pomičeš, kao da si iznemogao i kao da se sam sa sobom boriš.

– Ništa babo bogami! Zemlja je ispucala i ima mnogo trnja u žitu na ovoj parceli, pa zato sam malo izostao.

– Ako ti je teško, idi kući!

– Alija se poče nekako čudno i nasilno smijati, kao da se želi narugati ocu, ali duh ga je izdavao.

– Kakvoj kući! Toliko ima posla da se svrši do mraka, a ja da idem kući. Pa da mi je i gore, ja ne bih posla ostavio.

– Polako samo i ne napreži se. Iza podne ćeš na gumno. Tamo je malo lakši posao. Možeš sjediti u hladu i užeta plesti, da vežemo snopove.

– Kakva užeta. Eno snaše tamo, neka one vežu a ne ja.

– Dobro sinko, kako hoćeš, samo pazi, težak je ovo dan.

Došlo je podne i ljudi su ostavili posao, da ručaju i da malo odahnu. Sa sviju strana skupljali su se vezeni peškiri pod stari jasen i vadili iz torbe kuhana jaja, komadiće hladne pite, glavice luka i sira. Nekima su donosile snaše i djevojke na dugome štapu preko ramena lonce i zemljane ćase uvezane u liko i redale oko njih grahovu čorbu, palentu sa sirom, satricom od mladoga luka i kusove vruće pite zeljanice. Ljudi se križali i grizli onu pustu seljačku hranu, da im je sve iza ušiju pucalo. Nekoji su natezali ploske sa domaćom šljivovicom, da mnogo ne žeđaju i da se ne znoje. Katkada bi pogledali prema drugom jasenu, pod kojim su ležali jedan uz drugoga crveni fesovi, kao mrtvaci i nekako zlurado primjećivali, kao što to običaje ljudska sitost, kad pred sobom vidi čovječiju glad.

– Oni poste.

– Tiho! Kad oni poste, ljući su od kurjaka.

– Hm, na takovoj vrućini bez mrvice kruha i bez praške duvana. Ne bih ja u toj vjeri bio ni za koje pare.

– Da. I opet kako rade. Svejedno ko i mi. Valjani težaci.

Tako su se razgovarali vezeni peškiri, pa koji objesniji iz njihove grupe dobacio bi u nekoj čudnoj nasladi čovječjoj, da draška i muči iznemogla čovjeka:

– Da im štogod ponudimo! Nek im raste zazubice. Pazi ovaj komad! I car bi za njim uzdahnuo.

– Nijesi lud! Ubili bi te. Njih je lakše uvrijediti, nego lulu popušiti.

Crveni fesovi su ležali i odmarali se. Kroz njihove žile, koje su iskočile po rukama i po cijelom tijelu kao masnice tekla je nezamjetljivo krv kao da zamire. Ničeg nije bilo čim bi je oživjeli osim vjere i njezina zanosa. Alija je ležao kraj oca i ječao kao bolesnik. Ostali pokraj njega nisu ni zamjećivali to bolno jecanje čovječije, jer su i sami sa sobom imali dosta borbe. On se više nije bojao nikakve sramote, jer je osjećao da je njegovo stradanje opće i zajedničko i da nije samo njegovo. Govorili su malo i gotovo nikako. Tek katkad, da bi se oglasio Meho i zakukao:

– Trideset dana, bolan, i to u jeku najvećega posla i najžešće vrućine.

– Jah, brate moj dragi! I eto, što se je namučio i nekako mu slađe živjeti i ne samo to, nego postaje nekako zadovoljniji i bolji.

– E nije to nama džabe Bog naredio!

– Znam, ali opet je teško.

– Šta je teško! – korio bi ih hodža Mujo. Pa i ja sam čovjek, kao i vi, pa čuste li mene da sam se gdjegod potužio što sam postio. Pa kakav je to u vas post kad zbog njega jadikujete. Sa veseljem treba Bogu služiti, sa veseljem, a ne sa jadikovkom.

– Lako je tebi, ti si hodža, znadeš sve to, kako treba, a mi smo seljaci.

– Kakav hodža! Zar je ikakav posao minuo, a da i ja nisam s vama. Ako sam hodža, to je tamo u džamiji, a ovdje sam težak kao i vi. Tužite se na vrućinu i na trideset dana, a znate dobro da Hadžija naš, onaj kome danas mi radimo, posti već četrdeset godina bez prestanka i ljeti i zimi. Išao je i na Ćabu i za najveće vrućine u arapskoj pustari postio kao i vi kod kuće. A tamo je malo drukčija vrućina. – Istina! – javljao se Meho. Kad na njega pomislim, nekako mi lakše dođe. Četrdeset godina iz dana u dan, pa to je, brate, cijeli život.

– A ko ga je silio, da to čini? Je l’ mu to Bog naredio? Nije. E pa zašto onda, da čini ono, što mu nije naređeno! — javi se netko iz družine. (…)

– Na posao! – viknu netko sa protivne strane. Svi se digoše, samo je Alija ostao još na zemlji.

– Hajde sinko – viknu ga otac.

– Odmah babo, diže se on.

– Ti ćeš tamo na gumno, a jednoga ćemo odonuda odrediti na tvoje mjesto.

– Dobro – javi se potmulo Alija.

I posao započe iznova ponešto tromije i teže: Alija je stajao na vrhu najviše kladnje i bacao odozgo snopove na guvno. Seljaci su uvezali konje i potjerali ih u krugu preko slame. Na njima se ukrutila dlaka od znoja i prašine, koja se već pretvorila u golu zemlju. Pod njihovim bosim kopitama uvijala se pšenica i prašina se dizala do neba visoko. A oni su mašući glavama jednolično i besprekidno, da se odbrane od muha, odbijali repovima u stranu svaki udarac, koji ih u kružnicu gonio. Vihara je klepetala i dizala strašnu halabuku. A na nebu se ukočilo sunce, zastalo, pa se i ne miče.

Alija je bacao i bacao. Vile su u njegovim rukama postajale sve teže i teže, snopovi nepomični kao brda i on je osjećao kao da u tome suncu, bubi i prašini propada nekuda u bezdan, kao da ga nestaje. Nije više smio ni u zemlju gledati, ni u što što se okreće i vrti. Gledao je neprestance u jednu tačku negdje u izvjesnoj daljini i radio bez svijesti kao mašina. Ali, kadkad, oteo bi mu se pogled na stranu i on bi se zaljuljao gore visoko u zraku i opet se odupirao, da se ne stropošta. Vrtoglavica je bila sve teža i teža.

Ona vatra u stomaku kao da je zagasila plamenove i pretvorila se u usijan komad željeza koji mu je progorijevao cijelu utrobu. Svi su gledali u njega sa nekim neodređenim sažaljenjem, koje ga je više okrivljivalo nego li žalilo. Ali svi su znali da je tu suvišan svaki savjet i svaka riječ za Aliju i da nema ničega na svijetu što bi ga prisililo da pokvari post ili ostavi rad. I jedno i drugo bilo je za njega jednaka svetinja. Zato su se i držali po strani i nitko nije počinjao s njime razgovora. A on je sve to više uviđao, da će iznemoći. I kako se prije bojao sramote, tako se sada počeo bojati smrti. On je bio u neizvjesnosti. Znao je dobro, ako umre tako ludo i naprasno, Bog će ga kazniti isto tako kao i onda kad bi se bez potrebe omrsio i prekinuo post. Nerazumno žrtvovanje sama sebe isto takav je grijeh, kao što je odricanje svake dužnosti prema Bogu. I od jednog i od drugog nema koristi. A šta je nada kod njega? Njegova mu duša kaže da izdrži i da se ne predaje, a tijelo sve to više obnemaže i pada, pa ko ima pravo. On je ovu dvoumicu ćutio onako prosto i nagonski, kao što je može svaki seljak da osjeti, i zato je ona bila teža i veća u njemu nego da ju je samo mozgom poimao.

Sunce je već počelo naginjati prema zahodu, ali u isti je čas udario neki vrući vjetar koji je obarao i ljude i životinje više nego li i sama sunčeva vrelina. Kao da je zrak zatrovan, ljudi su od toga vjetra glavinjali i posao se jedva pomicao u napredak. Alija je od toga vjetra potpuno izgubio svijest, zaklimatao rukama i vrteći se gore u zraku na kladnji nekoliko časova, srozao se uz strahoviti urlik niza slamu upravo pred konje na guvnu. Konji đipnuše unazad, frknuše nozdrvama i zastadoše, a ljudi se sletiše sa sviju strana.

– Šta je? Šta je?

– Onesvijestio se!

– Vode! Vode!

Alija je ležao, kao mrtvac. Usnica mu pukla po sredini i iz nje se toči crna usirena krv, a on je sav pocrnio, kao ugljen, i disao teško i ubrzano, kao da se davi. Samo je šaptao, kao u polusnu nekim nejasnim buncavim glasom:

– Vode…, kaplju vode…

Neki seljak u vezenom peškiru priskoči k njemu i sa nekom nervoznom sućuti, kao da se ljuti na nekoga koji je pustio da se čovjek bez potrebe ovoliko muči, prinese mu posudu sa vodom.

– Evo vode!

– Ne! – Kriknu hodža Mujo! On posti.

– Pa šta ako posti! – otrese se seljak. Zar da i umre!

– Ako je suđeno, umrijeće! Ne dirajte u njega! Bolje je da umre na Božijem putu, nego da živi kao grješnik među nama!

– Kakva je to ludost! – prodere se iznova neka koštunjava seljačina sa vezanim peškirom.

– Podajte čovjeku vode. Zar da mi gledamo na svoje oči kako dijete umire. Zar ne vidite, usta su mu pukla, krv se iz njih toči.

– Neka! Bog je tako htio. I zemlja je sva ispucala od žeđi i skorila se kao kamen, jer evo dva mjeseca, kako kiše nema, pa šta onda? Opet će nam rađati i opet ćemo je žnjeti i kositi.

– Vode… – šaptao je nemoćno Alija.

– Braćo! – viknu onaj koštunjavi seljak i okrene se prema vezenim peškirima. Dajte ovamo tu vodu, ja ću mu je dati. Tu na naše oči ubijaju čovjeka, a mi gledamo u to. Ovamo tu vodu!

– Ko će mu dati vodu? – kriknu hodža Mujo sav izvan sebe pun vjerskog bjesnila, koji ga svega tresa.

– Ja! – odgovori seljak.

– Da vidimo!

– Evo!

– Stoj – navališe oni u crvenim fesovima. Ne primičite se! To je naša stvar, a ne vaša. I kome je život drag, neka se ne miješa u nju!

– Šta je? Šta navaljujete? Zar da ubijete čovjeka što hoće svome drugu život da spase! Pazite se! Mi smo ovdje! – navališe sada oni u vezenim peškirima i stadoše jedni prema drugima kao dvije vojske.

Strašno ih je bilo pogledati. Preplanuli na suncu kao ugljen, koštunjavi i napola goli, pokriveni prašinom i pljevom stoje i drže u rukama srpove i kose, vile, grablje i motike, a oči im gore i mišići se tresu. U njima ključa krv cijeli dan i planuće na svaku sitnicu, kao barut na najmanju iskru. A drugi opet, iznemogli od dugoga posta, ubijeni suncem i žeđom naliče na mrtvačke kosture sa alatom u rukama i njihov je bijes još strašniji, i još krvaviji, što su bliže smrti, nego li životu.

– Udrite! – viču kosturi.

– Vode! – šapće iznemogao čovjek.

– Evo vode! – viču vezeni peškiri i primiču mu se sa drvenim i zemljenim posudama. I kad su bili na dohvatu jedni drugama zastadoše i najedanput kao da se pretvoriše u neke sablasti, obasjajne večernjim suncem što se naglo spuštalo za brda. Izrastoše im u zraku nad glavama gvozdeni alati i bljesnuše kao svjetlice. Izgledalo je, kao da se neke ptičurine sa gvozdenim kljunovima u najčudnijim oblicima hoće da počerupaju. Srpovi i kose, motike i vile, sve je to oživilo i svjetlucalo u zraku. Sve je nalikovalo na ona dva jata nakostrušenih ptičurina, gvozdenih kljunova i zopaljene krvi…

U tome času odjeknu nad čitavom okolicom prasak večernjeg topa, koji javlja konac dana i svršetak posta…

(Objavljeno u časopisu Vijenac, IV/1926. godine)

Preuzeto sa portala: Biserje

Moj grad, predivan, nježan, tako malen, a ipak dovoljno velik za sve nas ponosne stanovnike, one koji su se usudili ostati u njemu.

Njime su mnogi vladali, mnogi ga spašavali, da bi na kraju ostao prepušten sam sebi. Krunu postojanja dobio je davne 1333. godine, a uručio ju je Stjepan II Kotromanić. Sagrađen je pažljivo, kamen po kamen, pločnik po pločnik, sa puno prolivenih kapi znoja. Olako su shvatali njegovo postojanje, puštali da ga drugi svojataju, da u njega prodiru narodi sa svih strana, a oni, oni su se skrivali u tamnoj noći,pod velikim I dubokim stijenama.

Sada Srebrenik ne spava, sada toliko hiljada ljudi ne spava, samo da bi njega štitili. Sada ga ne damo, ne prodajemo kao što su neki, čuvamo ga duboko u sebi. Pažljivo prolazimo kroz naše kratke ulice, upijamo svaki miris i zvuk. Svako godišnje doba osjetimo posebno, svaka noć je drugačija. Dok je obasjan suncem, to je jedan miran gradić iz kojeg se samo naziru dječji glasovi, pod svjetlom mjeseca, Srebrenik oživi, ugledamo nova lica koja s ponosom šetaju šarenim pločnicima.

Eto, to je taj grad, to je vaš i naš grad, prkosan baš kao I zemlja u kojoj se nalazi, to je Srebrenik, “najtvrđi” grad sa najmekšom dušom!

 Autor: Ajla Kešetović

JU Mješovita srednja škola Srebrenik, 1. razred gimnazije 

Одржао сам реч и посетио познаника. Упознали смо се сасвим случајно на једној вечри код нашег заједничког пријатеља. На мене оставио је снажан утисак. Посети се веома обрадовао. Спремио je богату трепезу. Било је за јести и пити у изобиљу. Од-мах сам приметио да живи сам. Седeли смо у гостинској соби и уз пиће и мезе ћаскали о свему. У оптицују су се нашле разне теме. Углавном су то била филозофска гледишта. У много чему смо се слагали, а у неким те-мама смо имали сасвим различита гледиш-та. Разго-вор је био врло бучан, покушавајући да сваки другог убеди у своје тезе, наметнувши своје мишљење. Ободвојица смо били оптерећени осећајем важности. (О том осећају биће речи касније.) Пошто смо дуго били у гостинској соби, онда смо прешли у радну. Желео је да ми покаже неке слике и стварчице донешене из разних крајева света.

Чим сам ушао, пажњу ми привуко-ше разне ствари у тој не баш великој просторији. Поглед ми је кружио по кабинету који је био крцат разним предметима. При-метио сам да је у њему било сасвим мало празног прос-тора. А шта све није висило о тим тиркиз обојеним зидовима. Слике разних величина и боја познатих мајстора, различитих умет-ничких праваца; разни сувенири, богата библиотека и неке друге стварчице

– Све је то донешено из различитих крајева земље и света. – рекао је пријатељ кад је приметио да су ми пажњу привукли зидови и сувенири окачени о њима.

– То су ствари које сам донео из раз-них службених путавања поводом учешћа на разним семинарима, симпозијума, конгре-сима, а и приликом других студијских путовања. Некада сам био у зениту успона каријере а и живота. Сматрали су ме за ве-ликог стручњака. Неуропсихијатар. Познат неуро-психијатар. Сматрали су ме важним и ауторитетом у кругу породице, на послу, у друштву. Имао сам и господствени став, био човек од утицаја. Свуда радо виђен, утицајан. Другим речима, важан човек. – Говорио је сетно и са пуно жала – С другим речима, био сам човек од значаја. Имао сам стварну вредност и стварну тежину – То је говорио и понављао шетајући по простори-ји и показујући ми руком на сувенире. У једном тренутку стаде и рече:

– Био сам, ако не у властитим очима, а оно у очима других, најистакнутија особа. У последње време се више ни најмање не осећам тако. Осећам се врло обичним, неве-роватно безначајним.

– Све ово што виси о зидовима, јесте из тог времена. – Ја сам га пажљиво пратио иако се нисам много удаљио од собних врата. У једном тренутку je стао и обратио се мени:

– Уопште, можда ретко кад су ми привукли пажњу. Чак их нисам ни при-мећивао. Кажу да човек види мозгом, а не очима. Тачно. Иако сам боравио и дуго вре-мена проводио у овој просторији, ретко кад сам их примећивао. А некада... Свака ствар-чица је имала посебну и велику вредност за мене.

На радном столу је била гомила па-пира, фасцикли, књига. Најзад, ми поглед заустави на сли-ку која је стајала на столу. Она није била велика, а показивaла је лепо лице женске особе. Кад је ухватио мој по-глед и виде да ме интересује слика, узе je са стола и рече:

– Ех, мој пријатељу. – речe држећи слику у једој руци, док у другој је држао чашу. – Живот је тешко сместити у неке строге оквире. Ко то покуша свакако ће направити велику грешку. То би био чист прома-шај. Живот не трпи „шаблоне” нити строга правила. Све је то, када се сагледа на крају крајева суб-јективно. Живот је онакав каквим га свака индвидуа доживљава.

– Да, да. – потврдио сам и речима и главом.

– Обично у животу пажњу нам привлаче крупне, значајне ствари. Ретко су то ситнице које готово и не примећујемо. Пазимо се да не направимо крупне грешке, а нисмо свесни да су ситнице кобније од неких крупнијих.
То се догодило и мени. Ову жену – показивао je на слику – волео сам и волим је највише на свету. Она ми је била све у животу. Знате, деце немамо, па смо јако везани један за другог. Све је било у реду, док ме нису истерали с посла. Знате, радио сам у институту. Због промене власти, про-менило се и руководство, а ја се нисам могао уклопити у нову „шему”. И тако се нашо међу првима на листи раскида радног односа. Додуше, закачим се ја са дојчера-шњим стручним ривалом. Закачимо се ми за ситнице и „’ајде ван”! Могао сам ја још да радим. Био сам човек у пуној снази, а они... „Не требаш нам више.” То ме јако болело. Одједном се руши свет преда мном. Прекинуше се све обавезе, планови... Био сам као тело без главе. Ноћима нисам спавао. Било ми је јако криво. Човек да пукне. Уда-рци несреће уздрмају, али не руше потпуно. Очајање се пење постепено. Утученост прелази у потиштеност, потиштеност у тугу, туга у меланхолију. Меланхолија је сумрак. Меланхолија и фрустрација су царовали у мојој души, почеше да ме гуше. Све ми је било другчије него раније. Знао сам шта ми је. Од те болeсти лечио сам моје пацијенте. Свестан сам био шта ме снашло. То је било јаче од мене. Це-лог живота сам лечио друге, а самог себе нисам могао, иако сам се кљукао леко-вима. А лекови су ми разарали изнутра. Све живо у животу поче да ме гуши. Когод ме гледа, види човека у коме се живот срушио. Тако изгледа празан живот. Живот је путовање, мисао је правац. кад се правац изгуби, стане се, нестане циљ, снага одумире. Пошто више не радим, живот ми је постао бесмислен. Шта да предузмем сада? Да свако јутро устанем и да свакe вечери легнем, немам циља. Шта ће ми живот без циља? Да једем, да пијем и тада!? Да поживим још неколико пустих година, чему то? Више немам шта да радим. У овим годинама се не почиње изнова, а уз то сам и материјално уништен. Променио ми се однос према свему, према свима, па и према својој жени, а она у почетку имала је разумевање према мени, али касније све је више увидела да ја нисам више онај човек који сам био. Често смо се свађали. И она поче да се мењa. Обоје кренусмо странпутицом, мислим психички... Више нисам могао да контролишем себе. Све оно што сам говорио мојим, пацијентима, за мене није важило. Ништа ми није помогло. Мој психички живот постаде не-познат. Као да нисам био свестан свега што ми се деша-ва. Односи у браку се охладише, а ја сам патио, борио се са самим собом, а и почех да пијем. У почетку мало, а касније све више и више. Пропушио, што до тада никада нисамј узимао цига-рету у уста. Постадох ноктурни алкохоличар. Што год бих покушао да радим, није имало смисла за мене. Хтео сам да пишем да се бавим науком, али и то није ишло. Изгубио сам смисао за ма какав рад. Њени савети су ми огорчавали живот, никако нису ми помогли. Живот са мном постаде несношљив. Сметао сам самом себи, а ка-моли другима. Друштво и пријатељи вре-меном почеше да ми окрећу леђа. Оста-досмо нас двоје сами, без друштва, при-јатеља. И њу поче да гризе иста болест као и мене. Била је јако фрустрирана. Од животног сјаја ништа не остаде. Није нам било спаса. Сваког данa смо пропадали. Једног дана ће она мени:

”Слушај, овако се више не може. Твоје стање је уништило све у мени. Или се мењај, ухвати се у коштац са животом, или не рачунај на мене. И ја пропадох поред тебе Нико нема права, да још некога, са собом у гроб води.”
Није да нисам покушао, али није ишло. То је било дубоко у мени. Шта све нисам покушао: одлазио код психијатра, а крио сам да сам сам психијатар, мислио сам да можда други могу да ми помогну кад ја себи не могу. Ишли смo на излете, у бањe, наводно проводили годишње одморе, али у мени се није ништа променило. То је трајало годи-нама. Зло ни-када не долази само. Убрзо ми се жена озбиљно разболи и дан данас је на лечењу. Ја живим сам, а једино друштво ми чини чашица и још ми је горе него што ми је било. Покушавам да се лечим од ове психосаматког обољења, а и од алкохола, али ми спаса нема. Спотакао сам се о живот, разбио сам се као чаша. – рече мој познаник у свом очајању.

Још дуго и дуго сам слушао његово депресивно јадиковањe, али увидео сам да је дубоко загризао и да му нема лека.
Неколико дана после, читао сам да је извршио самоубиство.

Аутор живи и ствара у Београду. Дипломирани је филолог – оријенталиста  а завршио је и Правни факултет Београдског Униврзитета на којем је и магистрирао. У каријери се опробао у различитим областима. Аутор је једног документарног филма  и једне ТВ драме емитована на ТВ Београд „. Из области мнемотехнике објавио је више стручних чланака у разним часописима. Објавио је четири књиге из области психологије учења: Аутор је романа „Митрова воденица“ (2004), и романа „Ледина“ (2005.) 

Oni su u svoje vrijeme, dok su bili mladi i objesni, govorili o starcima s visoka i bez imalo poštovanja. Šta oni znaju? Preživjele kreature koje se samo sjećaju kako je nekad bilo; kad govore o starim vremenima - sve je bilo kako može biti najbolje, počevši od nošnje i pozdrava pri susretima, do razilaska sa sijela i dobrih želja za miran san. A sad, kad su i oni zašli u godine, kad su postali penzioneri ili se primakli tim godinama, kad su i sami postali preživjele kreature čupavcima, počeli su se s nostalgijom sjećati onih vremena, u kojima nisu odavalli osobito poštovanje vršnjacima svojih sadašnjih godina. Počeli su se sastajati sa sebi ravnim da izmijene mišljenje, jer ih ova nova generacija, što su ni hodžom učeni ni popom kršteni, i ne priznaju da su živi, a kad ovi mladi edepsuzi na ulici zauzimaju čitav pločnik, nijedan se ne bi pomakao da propusti starijeg čovjeka da prođe s mirom.

Ni ovi stari nisu bili u mladim godinama jedno društvo. Decenijama su pojedinci prolazili jedan mimo drugog, da se ne bi ni pozdravili, jer nisu imali nikakvih zajedničkih poslova: netko je bio negdje zaposlen, drugi drugdje, netko se vozio tramvajem, drugi pješačio do svog radnog mjesta, netko je završio visoku školu, drugi išao dvije godine u osnovnu školu i to mu je bilo sve školovanje, netko bio zanatlija, a drugi trgovac ili pretrga, pa se nisu ni upoznavali, ako baš nisu bili prve komšije. A sad se, pod starost, nekako počeli približavati jedan drugom. Najprije bi se počeli na ulici pozdravljati. Četrdeset, pedeset godina se susreću na ulicama grada, na dženazama zajedničkih poznanika, na bajram-namazu u džamiji, na ispraćaju i dočeku hadžija na željezničkoj stanici, pa su osjetili da su postali toliko poznati jedni drugima, da bi čak i razgovor zaporvrgli. Pozdrav je bio sprva bez riječi: najprije kao slučajno podizanje ruke do kape, pa poslije, kad se zna da čovjek nije baš bez osjećaja za vjeru, kad ga već vidiš ponekad i u džamiji, onda jedno beznačajno i poluglasno »Ejvala,« koje će u daljim susretima narasti u »Sabah hajr olsun« ili »Akšam hajrola,« već prema doba dana, a kad se uvjeriš da tvoj davnašnji poznanik odzdravlja sa »Allah raziolsun,« onda prelaziš na Mehraba i Selam alejk. Pri daljiam susretima ćeš i progovoriti s njim neko neodređeno »Kako je?« a odgovor će biti: »Hvala, dobro!« da se pri novim susretima zaustaviš i upitaš se za zdravlje. Najprije će to biti kao neko ispitivanje sklonosti čovjeka, pa ćeš početi razgovor: »Kako ste? Kako su vaši?« a pošto je susretnik već sklon razgovoru, prijeći ćete i na tikanje. »Što će ti, brate, to vi? Pa mi se poznamo čitavih četrdeset godina.« »Ama kakvih četrdeset godina? Aio se ti osjećaš toliko starim, ja bogme ne osjećam. Meni proljetos bilo dvadeset i pet godina...« »...otkako si postao dedo.« Iza osmijeha, ako ne odmah i grlata smijeha, već ste postali prisni poznanici, pa ako se ne susretnete svaki dan, neobično vam je i odmah istražujete: gdje li je ovo moj ahbab? Onda pronađete da još ima takvih vršnjaka, s kojima biste se češće i radije susretali nego i sa svojom kućnom čeljadi. Napokon, ne smiješ sinu reći da barem abdest uzme, pa makar i ne klanjao, jer je u njega prva stvar ujutro obući čarape, a ne oprati nage. Nevjesta će ti najprije lakirati nokte, koji više i nisu nokti nego orlove pandže, firizuru začešljati i nabrzinu kahvu saliti niz grlo pa othitjeti s čovjekam u posao, a bezbeli su osvanuli džunupi pa i ne pomišljaju da se okupaju i klanjaju i tek onda da idu izvan kuće. Tebi i tvom halalu će ostaviti djecu, pa mjesto da pod starost rahat sjedneš sa svojom domaćicom i promijeniš koju besjedu, bit ćete zaposleni u domaćim jaslicama i obdaništu kao čuvari.

Na prvog ćete se kao slučajno naći kod glavne pošte u doba kad listonoše izlaze da vidite je li došla penzija. Ako bude došla i ako ti je listonoša htjedne isplatiti, a njemu je teško kvariti red u složenim čekovima, onda ćete se svratiti u kafanu i popiti po dževzu kahve i napričati se kao da se niste vidjeli godinu dana. Do ramazana ste se već toliko sprijateljili, da ne možete jedni bez drugih. Istražujete se i nalazite u džamiji na mukabeli. Zdogovorite se da ćete po teraviji sijeliti u kahvi u Kračulama ili Oprkanju, ali vam je već prvu noć skočilo sijelo na nos. Ne možete se naviknuti na onaj ljuti i gusti duhanski dim, gdje svak misli da mora pušiti i jednu o drugu kalemiti dok traje cigareta u kutiji, pa ste se zdogovorili da sijelite kod kuće, svaku noć u drugoga. Počeli ste u Odobašića. I lijepo vam je bilo. Posjedali ste po kaučima i foteljama. Njegova nevjesta vam je iznijela limunadu, pa poslije kahvu. Bila je i dževza mlijeka, jer netko voli uz ramazan malo i zabijeliti kahvu. U sobi je bio i televizor, pa se moglo i pogledati. Ali vam je prisjelo sijelo, jer je i ženskinje zasjelo i gledalo program. Ni pô jada da je samo gledalo, nego i pričalo. Onaj sliči na »Šiši-Mehu«, a onaj je isti kao »Nikola, teški radnik«. Oduševljavale su se i baletom, a hadži-hodža se ibretio kako ona rospija može onoliko podigmuti nogu, a da se ne raskreči. »Sad ja znam što u mene u džamiji nema džemata na jaciji. Tko god nabavi televizor, nema ga više u džamiju. Šejtan ga je obuzdo, pa sad mora vidjeti dnevnik, sad je ona emisija, sad druga, pa mu žao ostaviti da ne vidi. Ja u mihrabu, a za mnom dva-tri vršnjaka koji još nisu kupili onaj šejtanski posao, pa dokle li kako li.«

A kad se program svršio, kad ste vi pomislili da je upravo nastupilo vrijeme da počnete razgovor, onda je Odobašić predložio da se prijeđe u kuhinju, jer to je ustvari spavaća soba njegova sina i nevjeste, pa oni moraju ujutro raniti na posao. U kuhinji ste upravo sjeli, makar vam je bilo i potijesno, a onda ste se svi sjetili da Odobašić nema druge prostorije za spavanje nego tu kuhinju. Da je on sam, mogli biste sijeliti i do sehura, ali njegova domaćica nije znala kud će sa sobom, jer je u onom ganjčiću, među izuvenim cipelama i mokrim kišobranima, počela toliko kihati, da joj je i proteza iz usta izletjela. Rekli ste da vam je vrijeme ići kući i razišli ste se, a svi ste znali da još nije ono pravo vrijeme, da bi sad tek trebale da nastanu one priče, koje ni sam ne znaš kako nastaju, a sve jedna drugu vuče, da dok jednu pričaš već za drugu kaparu daješ, da je ne bi zaboravio ispričati. Sutra navečer ste sijelili kod Zaimagića. I u njega je bio lijep doček. U njega je ostala jedna starinska soba. Bio je to nekad golem čardak sa zemljanom peći, koja je mogla dobro zagrijati prostorije, uza sve obilje prozora. Ali sad niti ima majstora koji umiju prezidati peć, niti se isplati drva ložiti ni kad bi peć bila nanovo ozidana, pa je pred zemljanu peć nasađena druga, u kojoj je naložen ćumur. Da bi se soba zagrijala za sijela, trebalo je peć naložiti u podne, a tome se nisu dosjetili. Sjedilo se po minderima u zimskim kaputima, noge su se morale podaviti poda se, a ruke se najvećim dijelom držale u džepovima. Kad progovoriš, para ti se vidi iz usta. Studeno, pa odmah nije ni za sijela. Grijalo se čajevima, a kad se peć razgrijala, bilo je vrijeme raskidu sijela. Onda je došao na red Čovrk. On je bio od najsitnije činovničke hijerarhije, pa je dogurao do penzije. Bio je od onih Sarajlija kojima se otudašnji rugaju da kroz džam umaču u sir, ali on je znao u koju nogu hramlje, iako su mu obje bile zdrave. Nikakvu vojsku nije služio, sa svakim je bio lijepo, a kroz dva rata je prošao bez gubitaka. Pod mladost je i bekrijao, zanemarivao bi i porodicu, ponekad se, dak je bio u čejfu, rugao ženi kad bi je zatekao da klanja, ali kad je otišao u penziju, otišao je i na hadž. Počeo je redovno ići u džamiju. Vratio se na ono staro, kako je često ponavljao, jer se imao na što i vratiti. Bila je tu podloga iz djetinjstva: mekteb, ruždija, dvije-tri hatme, slušanje mukabela, klanjanje teravija u džamiji, i ubrzo je nadošao na ono staro, kao da nije nikad ni prekidao turkovanluk.

On nije pozvao samo na sijelo nego i na iftar. Iza iftara se malo posijelilo, pa onda otišlo u Mišćinu džamiju na teraviju, a onda natrag Čovrku na ramazansko sijelo. U hadžije je sin liječnik, ali ne stanuje s ocem. Starinska kuća ne odgovara mladima, ali njegov je Braco volio dédu i često bivao kod njega. I on je pomalo čurpavac, all ima razumijevanja za starije. Studira filozofiju, slavistiku, pa kao seminarski rad piše o starom sarajevskom akcentu. Otac mu je kupio i magnetofon, pa se s njim uvuče među starije ljude, a posebno žene, i pusti ga u pogon. Tako se i večeras našao u poslu, kod déde, da mu pomogne pogostiti ljude, iznijeti im kahvu, ponuditi im cigaretu, istresti pepeljaru opušaka i ne miješati se u govor. Gosti su pomalo i pri!ovarali sebi u sebi, kako su pogrešno držali da su svi mladići, sav današnji i mlađi naraštaj, protuhe i probisvijeti, a evo ima i čestitih mladića. Još da mu je ime kako treba, da se ne stidi što je Džemaluddin, - a dedo mu je tako ime dao jer je prije nego se počeo skitati naročito cijenio reisa Džemaluddina, koji je za svakog imao razumijevanja i nije lomio štap ni nad onakvim kakav je nekad Čovrk bio, - ne bi bilo nadaleko takvog mladića. Ni otac mu nije otpadan. Čak se jedno vrijeme odazivao kad ga je njegov Džemaluddin zvao babo, ali je jednom na plaži u Ulcinju postao tata i takav ostao. Tada je i Braco dobio ime na koje se odaziva u školi i na ulici. Samo je dedi svome ostao Džemaluddin. Posjedali su po minderima, ali i oko stola. Uz jedan zid bez prozora naslonjen je ogroman starinski kredenac, pa se Braco najviše nalazio u njegovoj blizini. Gosti, daveći se pričanjem i otimajući jedan drugom riječ, čak i preko zalogaja, nisu se ni obzirali na Bracu, koji je mikrofon kao nemarno naslonio na neku starinsku napuklu vazu, a s vremena na vrijeme prevrtao trake ili ih skidao. Ujedno je nudio gostima podvorenje, da se ne dosjete šta on zapravo radi. Svi su gosti znali šta je magnetofon jer su bili školovani, pa koliko toliko, a malo koji da nije ponekad i progovorio pred mikrofonom. Nu sad ga nisu primjećivali. Braco je ponekad i izlazio iz sobe i svaki put ponešto donosio: poneku voćku, turšiju, kahvu. U neko doba je unio semaver i postavio ga na sto pred njih, da se ne bi slučajno obazirali prema magnetofonu. Započeli su o iftaru i o umjetnosti domaćice koja zna prirediti takva jela da čovjek može podosta pojesti a da mu se hrana ne svali kao kamen u želudac, kao što to ponekad biva. Onda su govorili o mukabelama: - Obrale se, Boga mi, hodže i u Sarajevu! A kako ti je, jadna majko, u provinciji? - A kako? Uče gledajući u musaf, - dodaje drugi.

- Spalo na nekoliko hafiza, pa jedni započnu učiti u Carevoj i odmah bježe da nastave u Begovoj, pa poneki u Čekrekčijinoj džamiji, u Baščaršijskoj, u Čurčića mahali... - Ovo im ne valja što su mukabelu okrenuli prije ićindije. Hiljadu godina se mukabea učila iza ićindije, a sad pred ićindiju. - Pa hazimi idu na dženaze iza ićindije. - Od mrtvih i žive. Ili od porodica mrtvačkih. Znaš ti, da je jedan stariji podučavao početnika: »Drži ti njega dok plače!« Biva, kad je parodica u najvećoj žalosti, onda se onom od familije tko devera oko dženaze prilijepi kao flaster i napominji mu i druge sve troškave osim ćefina, kupanja mejita i klanjanja dženaze, jer je to obavezno! Napominji mu sallu, učače na kaburu, zijareti-kabur, hatme i tehvide prvi dan, o sedmini, četerestini, na pola godine da se ništa ne zaboravi! - Pa samo kako uče na kaburima! Kad je dženaza kome zgodnu, koliko ih se okupi i uči! A tek dova? Kad tko bogat umre, odulji se dova bez obzira što otrnu noge čučeći. A kad umre fukara ili jabandžija bez poznanika, onda mu dovu smandrljaju kao da se, ne budi primijenjeno, zakopa krepana živina. - Što ti veliš na ovo, hadži-hodža? Ali najprije oprosti, ako smo te uvrijedill ovim našim govorom! - Estagfirullah! Ja sam kažem: Ne daj Bože, da je i u provinciji kao u Sarajevu među onima koji misle da su ulema. Da ustane Resulullah iz kabura, otjerao bi ih većinu kandžijom s kaburā i mevludā. - Sjećam se rahmetli hadži-Mujage. Kad bi se iza dženaze-namaza, ako su bile dvije-tri dženaze, krenulo iz harema Begove džamije na razna greblja, on bi uvijek krenuo za dženazom gdje je bilo najmanje ljudi u pratnji. - A obrali su se i ljudi koji slušaju mukabelu. Bude ih spočetka pokoja desetina, pa prema kraju sve manje i manje. . - Nije ni čudo. Studeno, brate, otpadoše noge od leda. Ne znam je li u svakaga, ali meni dojadi studen. Prsti mi nožni da otpanu!- Gledao sam danas, pa ni jedan jedini musaf nije rasklopljen da se prati mukabela. Nigdje nijednog djeteta da gleda u musaf!

- Ih, kolilko ti sam dobio seksera što bih prosjedio na koljenima, a stari hadžija Mačković drži mi musaf, a ja đudetom pokazujem kako koju riječ Hafiz uči. - Danas je ovoj generaciji arapski hurufat kao i hijeroglifi. - I ja sam ga bio zaboravio. A i ne zaboravio, kakav sam bio! Pa malo pomalo, ha-ha, ha-ha, i, šućur Allahu, uporavih kao i u djetinjstvu. Ama, što 'no netko maloprije reče: imao se čovjek na što vratiti! - Ama, ako ćemo pravo, ima i među mladeži lijepa svijeta. Dobrih mladića, poštenih, čestitih... - I dobro odgojenih djevojaka. Eno doktora Mehmedalije. Sinu mu dolazi hodža i podučava ga, kćeri mu dolazi búla. Bog zna koliko su hatmi učinili! A kako se pristojno ponašaju, kako su odgojeni! - Bože mi oprosti, a meni se sve čini da će oni biti nesretni u životu što su svojim odgojem usamljeni. - Ti si, Boga mi, rođeni pesimista. Ti si kao ona cura što je sjedjela na avliji pod krovom, pa se zamislila da se udala. I da joj se dijete rodilo i da je prohodalo i našlo se pod strehom, upravo pod kapnicom, pa se ozgor sačak otisnuo i ubio dijete, a ona počela plakati, šta će otac djetetov reći kad vidi dijete mrtvo. Pa joj se i mati rasplakala kad joj je kći kazala svoje sanjarije. A kad joj je otac unišao u dvorište i vidio ih obje da plaču... - Znamo, znamo, - zagrajali su svi. - Tko li će se ovog ramazana zatvoriti u itićaf? - Tko god će, neće onaj koji bi trebao. - A što to, hadži-hodža?

- Evo zašto. Mnoge su ustanove bile najbolje zamišljene, ali su se do našeg vremena izvitoperile. Eto, da uzmemo samo itićaf. U prvim vremenima islama najodgovorniji faktori u vjerskom životu povukli bi se u apsolutnu tišinu, izvan svjetske vreve, da razmišljaju o najvitalnijim problemima svoje zajednice i da sroče programatski govor koji će održati prvo jutro Bajrama, prije bajram-namaza. I već se dosta davno to profanisalo. Nasljedne halife su voljele provoditi dane i noći u svojim raskošnim dvorcima, muftije i kadije u kućama, mjesto u džamijama, u kojima bi trebali, da sastavljaju govor za Bajram. Pogotovo su to izbjegavali odgovorni ljudi za hladnih zimskih dana, kad bi ramazan padao u zimu, a mjesto sebe bi našli pobožne starije ljude, da uče u Kur'anu ili da illaču uz tespih cijelo vrijeme, osim kad spavaju, jedu i piju o iftaru i ručku ili kad na čas moraju izaći iz džamije da obave prirodnu potrebu i da ponovo uzmu abdest. I tako sada mutekif provede deset dana i noći u džamiji, pobožni muslimani mu šalju iftar i ručak, vakuf mu osigura nekakav ogrijev, prostirku i pokrivku, a oni koji dijele gureba - tefter predvide i za nj neku hediju. A, što je glavno, narod ostane prikraćen za jedan kvalitetan bajramski vaz. - Jah, moj brate, - othukuju svi i premišljaju, kako bi se to moglo izbjeći, a onda opet preskaču na drugu temu. - Vala, ljudi, nama nedostaje štampa. Koliko smo prije rata imali novina i časopisa, a šta imamo sad? Sad smo općenito pismeniji. Nema onog ogromnog, upravo sramotnog broja analfabeta... A onda ovo sadašnje pisanje. Ja kad čitam, ni treću ne razumijem. Ono, kad čitaš vidiš da su to haman sve riječi iz našeg jezika, ali opet ne znaš značenja. Treba se dobro zamisliti da odgonetneš šta je pisac htio reći, a, kad pjesme čitaš, vidiš da ni on ne zna šta je mislio, ako je uopće mislio, kad je pisao. - Tako je jednom muderis Mehmed-efendija došao na bajram u Carevu džamiju da između sabaha i bajram-namaza održi vaz. Kažu da je on bio ulema bez premca, ali bi opet nekad toliko naubacivao turskih i arapskh riječi, da bi ga jedva i učeni razumjeli. Hele, popeo se on na ćurs i proučio ajet koji je počinjao riječju »ve«. Onda počeo razgledati kad je »ve« veznik, kad zakletva, šta znači leksički, gramatički, stilistički. Počeo cijepati dlaku na četvero. U njega je ponekad bivao i poremećen um, a nekad su mu opet dolazila lucida intervala. Slušaoci, obične čaršinlije, bez ikakva većeg školovanja, slušaju, a ništa ne razumijevaju. Ali slušaju iz poštovanja prema Mehmed-efendiji. U neka doba njemu dođe svijest. Pogleda oko sebe i vidje kakva ga publika sluša. I to pobožno sluša kao da mu razumije svaku riječ. Zatvori ćitab, sađe s ćursa i pođe niz džamiju govoreći: »Kazivati inninu lezzet od džimâa ábes je.« - Eto sad i ti pretjera. Ja razumijem sam ono: kazivati, od, je. Hadži-hodža, molim te, prevedi nam.

Hadži-hodža se sramio kao djevojka, iako je izrodio šest djevojaka, pa gotovo prošapta: »Besmislica je od rođenja impotentnam čovjeku pričati o slasti koitusa.« Čovrka su zalile suze, a srećom Brace nije bilo u sobi. Otišao je po čaj da pusti semaver u pogon. - Vala, braćo, silna se fukara namnožila pa pružila ruku. Proći ne možeš od njihove vike i dernjave. - Da je milicija na mjestu, ne bi ih nikako ni bilo na ulici. Njima nije džaiz dati. Oni ne prose za se nego za poduzetnike. Ima, kažu, jedan Ciganin koji je podigao vilu na Vracama, s najluksuznijim komforom. Vozi se u Mercedesu. Izjutra rano pokupi onu odrpanu dječurliju, odveze ih autom do njihova radnog mjesta - pred Begovu džamiju, a u danu ih po nekolilko puta prebere i pokupi im ono što naprose, ostavivši im samo poneku paru. Uvečer ih opet odbaci do njihovih baraka. - Drukčije je to bilo prije. Ruku je pružao samo onaj kome je bila ljuta nevolja. Svatko je znao kako mu tko u komšiluku živi, pa je, prema mogućnosti, a nekad i preko svojih mogućnosti, pomagao potrebne.

- E, baš što reče Salih-aga, sjećam se kako se u Mostaru prije živjelo i kako se pričalo o još starijem životu. Kažu kad bi došao ramazan, pa se ljudi prepisivali da znaju šta će i koliko će dati zećata, da su bivali u neprilici - ne bi znali kome da dadu. Na Carini su stanovali age i begorvi, trgovci i sahibije kuća koji su davali stanove pod kiriju, a, pričalo bi se, nije u čitavoj mahali stanovalo više od dvojice ljudi kojima se mogla dati sadaka i zećat. Pa znalo se, kako se zećat obično dijelio uz ramazan, a age su uglavnom imale pune hambarove žita a manje gotovine, onda bi se nekako diskretno poručilo onim miskinima da ne zaključavaju avlijska vrata do iza teravije. Aginski momci bi po akšamu, da nitko ne vidi a da i onaj fukaraš ne bude ponižen, jer ipak je poniženje primati sa.daku, polako podigli mandal na vratima, otvorili ih i za vrata spustili vreću ili harar žita. Slušavao sam da bi se toliko nakupilo žita u one dvojice siromaha, da bi jedan od njih kad bi došao u džamiju, u akšam ili jaciju, javno rekao da ga svi čuju: »Braćo, meni je doneseno toliko žita, da sam gotovo i ja dužan dati zećat. Netko mi je sinoć ostavio dva harara žita. Ko je donio neka i odnese! Vrata će biti otk1jučana do iza jacije, pa eto...« Tako je to nekad bilo, a jedno vrijeme iza prvog svjetskog rata, prilike su se tako izmijenile, da nisu ostale ni dvije kuće koje su dužne bile zećat dati, a nije gotovo bilo kuće koja ga ne bi primila, kad bi joj ga tko dao. - Danas, vala, nemaš kome dati ni sadake ni zećata. Eto, ja sam u stanju da dadnem koliko-toliko, pa preberem u mislima cijelu mahalu, i nema nitko da mu je potrebna sadaka. Danas djeca više pojedu naranči nego smo mi jeli krompira. Kad pogledaš, sve je na radni dan odjeveno kao prije na Bajram. Nitko više ne nosi zakrpljenu ni odjeću, ni obuću nego, kad se malo uhara, odmah uzima novo. Za nekog ti se čini da bi mu se mogla dati sadaka, a ono vidiš da u njega ima i ono za što je tebi žao potrošiti paru. Tako sam ja nekoliko puta pomislio da dadem sadaku jednom starcu koji je redovno dolazio u Begovu džamiju. Nosio je staru bosansku nošnju. Bio je mršav kao grana, a nekako žut u licu da se činilo kao da je izgladnio. Sve je na njemu bilo čitavo i čisto, a sve je opet bilo nekakvo vehdo. Bio je i on čist, oko fesa lijepa žuta ahmedija, ali vazda neobrijan. Nikad nisam znao ili nosi okratku bradu ili je neobrijan. Šta puta sam već i ruku uvukao u džep da mu dadnem koju paru, i uvijek bih povukao praznu ruku. Kad jednog dana ja u Begovu džamiju, a njemu se uči hadžijska dova. - Tako sam i ja zapazio jednu sirotu ženu. Čuo sam da samotuje u jednoj sobici, a kako se ovo sada žene ne pokrivaju, nego im se vidi lice, primijeti se i da je neuhranjena. Nije mi se svidjelo što pokriva od po glave kosu kao kakva mladica, a ima joj preko šezdesset. Ali, mislim, to je njezina stvar. Spustim joj u šaku koliko sam mogao, halal olsun! Mogla je podmiriti kuću svime za jedan mjesec. Do dva dana iza toga ide ona prema meni, a obojila je kosu i udarila, kako ono reknu, hladnu. Na nogama svilene čarape, tanke kao paučina... - Vidi ti njega, vidi! Zágledā se ženi u noge. - Ama, Bog je ne ubio, da je barem uzela vunene čarape! Nego joj se kroz onu paučinu vide nabreknute vene! Da se nahranila kako treba, hajde de, nego ondulirala kosu.

- U mene je rahmetli strina imala kovrdžastu kosu od prirode, pa šta nije radila da je ugladi! Nije onda bilo pomada. Ama jest, i bilo je, samo su ih kupovale Švabice. Naše su žene mazale kosu mladim maslom ili zejtinom, pa raščešljaj na pravi razdjeljak, a spleti kose u pletenice. Pa bi se ona mučila dok bi raspravila kose i splela ih u pletenice, a ono istom počnu one neposlušne kovrdžave dlake da se izvlače iz pletenica kao žive. Pa bi se ona udarila po glavi i rekla: »Bog ih ubio, kakve su mi, kao u cigančure!« A sad žene dadnu silne pare da od svoje rođene kose naprave cigansku. - Ne treba prigovarati za ono što se , dadne. - Ja i ne prigovaram. Ali, ako ćemo pravo, umio sam i ja potrošiti u besposlicu. A zašto da to radim? Ja razumijem kad se djevojka dotjeruje i oblači po posljednjoj modi, kad se mlada udovica ili pušćenica dogoni i nosi ekstravagantne boje i upadne krojeve, da bi istakla što više ženskost. To joj je, ako ćemo pravo, i poziv. I onaj svijetnjak u ljeto, kad su najkraće noći, osvijetli stražnjicu kao znak da želi da se pari, pa hoće da privuče pažnju mužjaka da je oplodi. Ali što će staroj babi boja i ondulacija? Znam da i starica treba da je uredna, ali što da ona od sebe pravi hakaru! - Kad sam bio profesor u Beranama, vidio sam sirotinje kakve se kod nas ne može ni zamisliti. I tamo se posti, i još kako! A ima sela i u njima seljaka koji zaposte rasolom i kukurúzom, o omrse se kukurúzom i rasolom. Ono je post! Ono su div-junaci! Vjere mi, najsevabnije bi bilo u njihova sela slati zećat i sadaku, ako su i sad onakva kakva su bila u vrijeme dok sam tamo službovao, kad u nas nemamo kome davati. - Ima se i kod nas kome dati. Mehmed-efendija se namjerio na ženu koja je uredna, koja voli potrošiti na svoju vanjštinu nego na zalogaj, ali ima se i u nas kome dati. Zar nema porodica gdje samo jedan član radi ili prima penziju, a puna kuća čeljadi. Pa još kad djeca idu u školu i treba im za knjige, za pribor, a nikakve stipendije. Eto mjesta gdje se može dati zećat i sadaka. - A kad sam bio tamo, upoznao sam se s jednim muftijom. Bilo mu je ime, ah, vela havle, sad mi pobježe s jezika. - Roza, roza... - Beli vala skleroza. Eto, da me ubiješ, ne bih se mogao sjetiti. - Pa nije važno ime. Šta si htio o njemu reći?

- Ama krivo mi je što sam mu ime zaboravio. A dobro smo se bili spijateljili. I dolazio bi mi kući, a i ja sam njemu išao. Hele nejse, kad sam mu prvi put došao, poslužio nas je njegov stariji sin. Ama, to je bio stidan mladić koji gleda preda se, a crveni se u licu kad s kim govori. Mladi mu sin bio kalpozan. Ni po čem se ne bi reklo da su ta dva brata od jednog oca i jedne matere. Abdullatif-efendija... Eto vidiš, sad mu se sjetih imena... - E nije skleroza.. . - A jašta je nego skleroza! Abdullatif-efendija je svršio školovanje u Stambolu, ali je bio jedno vrijeme seoski hodža, pa došao u grad u mekteb, pa u ruždiju za nastavnika i, dosta mlad, postao je i muftija. Dok je bio seoski hodža, plaćao ga je narod, a kad je postao muftija, primao je ajluk od države. On bi u šali rekao, a vjerovao je da je to stvarno tako, da mu je stariji sin uljudan zato, što mu je dohodak bio ad halal-mala, a mlađi mu se sin rodio nakon što je postao muftija i počeo brati ajluk iz državne kase. Rekao bi država otima od naroda, vrši haram-rabotu, pa onda ad toga harama isplaćuje činovnike. Zato u činovničkim plaćama nema berićeta. A i ja sam se beli najeo zahire koju sam kupovao haramom, pa se od harama nije ni moglo zametnuti nešto kako treba. - Dina ti, kako si se osjećao tamo?

- Dina mi lijepo! Mladu i zdravu čovjeku svugdje je lijepo. Eh, onda, je čovjek bio sretan da dobije službu gdje bilo! Nije bila šala biti državni činovnik. Da te je postavilo u Glamoč ili Surdulicu, trkom bi išao da polažeš zakletvu i nastupiš u službu. Ovo sad ljudi zaprdivaju kad traže službu. Jednostavno biraju: ovdje hoću, ondje neću! Ovdje je bolji dohodak, ondje se često dijeli višak. Tamo nisu imali svojih intelektualaca, pa kad bi im došao netko sa strane, prigrlili bi ga objeručke. Najgore je bilo što je bio mnogo sirotinje. Po selima je bila veoma razvijena svijest pripadanja zajednici, ali kako da je dokažeš kad joj samo srcem pripadaš. Uzeli bi na selu hodžu za ramazan da im klanja teraviju, pa bi nastalo pogađanje koliko mu se može dati, a koliko on ište. Pričali su mi tako za jedno selo da se pogodilo s hodžom da ga hrane uz ramazan i na bajram da mu dadnu trista dinara, a on da im klanja teraviju. Klanjao hodža kako je znao, a na bajram mu dali samo stotinu i pedeset dinara. Nisu mogli više skupiti. Hodža otišao svojoj kući u susjedno selo i uvijek im poručivao da mu plate dug, ali nije bio fajde. Slao bi im ponekad svog poznanika da ih opomene na red, ali nikad nije donio ni banke od duga. Vidio hodža da mu je džaba trud, pa im jednog dana poruči, da im je klanjao teraviju bez abdesta. Onaj hadžin poznanik koji im je prenio tu hodžinu poruku, našao je većinu džematlija na jednom mjestu i tako im rekao, očekujući da ih vidi sve zaprepaštene, a oni, kao da su baš to očekivali od svog hodže, zagrajaju: »A mi za njim, i ono dalje nije za kazivanje!« - Takvih priča pričaju, a bezbeli izmišljaju, o mnogim našim selima i seljacima. A ja velim da su seljaci najbolji ljudi i kamo sreće da je u naših građana onako razvijena svijest kao kod seljaka. Mi građani smo imali vakufske objekte i prihodima od kirija plaćali vjerske službenike, a seljaci nisu imali vakufa, nego su oduvijek plaćali hodže svojim proizvodima. Tako i sada rade, dok mi očekujemo da nam se vrate iščezli vakufi, a dotle da ne doprinosimo ništa. - Ti pretjera hvaleći seljake. Evo šta sam ja čuo o Dedi Sabljaru i nekom sarajevskom trgovcu. Naišli oni negdje u jednom selu kraj groblja, pa se onaj trgovac zaustavi i podigne ruke da prouči fatihu umrlima, a Dedo ga potegne za ruku: »Šta ćeš to?« »Proučiti Fatihu mrtvima.« »Pa to su seljaci.« »Ama su muslimani!« I čovjek prouči Fatihu. Taj trgovac se, što se ono rekne, vladao sa seljacima, pa im prodavao robu na veresiju, a davao bi im i volove na izor i držao kod nekoga i kravu napola. Hele nejse, jednog dana dođe mu na dućan jedan seljak kojemu je taj trgovac dao kravu napola, pa mu kaže da mu je vuk zaklao tu kravu i da ju je morao zakopati. Trgovac rekne samo: »El-hamdulillah! O njezinu glavu! Đi je mála, tu je i zijana!« - Seljak ode s dućana, a uto Dedo na dućan: »Šta ti je ono govorio onaj seljak?« »Kaže da mu je vuk zaklao onu kravu što sam mu je dao napola.« »Laže! Hodi da vidiš!« Trgovac upopriječi metlu prako ćefenka, pa za Dedom na Varoš. U kožari zaiska Dedo da im trgovac razastre kožu od one krave što ju je maloprije kupio od seljaka. Kad ono, zbilja, koža ad trgovčeve krave. On joj poznao odmah boju dlake i šaru, a vidjelo se lijepo kako je zaklana. Nigdje na koži nikakva traga od vučije deračine. »Hoćeš li odsad učiti seljacima Fatihu?« upita ga Dedo. Aćif ustade i zaiska izun od domaćina da ide.

- Kud ćeš ranije? Istom je sijelo nastalo! - Hvala na doćeku i na ićramima! Dođite i vi meni na sijelo, a ja moram ići. Imam jedan neodgodiv posao. - Nemoj, dobar čojče, raskidati sijelo! Kakav ti je neodgodiv posao u ovo doba? - E baš se u ovo doba svršavaju neodgodivi poslovi, - netko dobaci kroza smijeh, ali ostade usamljen. Domaćin ga isprati, a kad se vrati, svi počeše kuditi subjesednika. - On je vrlo osjetljiv. Ako spomeneš seljaka, Aćif odmah misli da se o njemu govori, što je seljačkog podrijetla. Pa većina nas je manje-više seljaka, bilo po rođenju bilo po navikama. - Ih, Boga mi, nije mi ni na kraj pameti bilo da reknem bilo kakvu uvredu i na bilo čiji račun. Idem i ja da zatražim da mi oprosti, ako sam ga uvrijedio. - Ne bi ga stigao. Odjurio je kao vjetar. Sutra ga iza mukabele potraži! - dodade domaćin. Nastade pauza, a Braco je već punio čašice čajem, tamnim i mirišljivim. Pili su čaj šutke, a nisu znali kako da prijeđu na drugu temu. Da se opet tkogod ne nađe uvrijeđen tuđim pričama? Mislili su: najgore ti je cenzurirati svoje vlastite misli i jezik. Nasih je pravnik, u mirovini. Dobar čovjek, samo je malo nagluh. Radi njega se mora govoriti malo jače, i inače oko uha savije šaku i stalno se okreće prema onome tko govori. On najveći dio vremena provodi u čitanju. Dok je bio aktivan u službi, čitao je samo zakone, pravne propise i službene listove. Sad se vratio literaturi i nadoknađuje propušteno. A propustio je mnogo. Prošlo je više od četrdeset godina od mature, otkad je pročitao posljednji roman. Sad pročita i poneku pjesmu, pripovijesti, romane, domaće i prevedene. - I pitam sam sebe: Zašto ja to čitam? Zašto sama sebe otrovom nalijevam, kad me nitko na to ne nagoni. - Pa šta to ti čitaš da se srdiš? Ja bogme čitam neka djela i tako se njima oduševljavam, tako mi čitanje nekad ispuni dušu, da dobijam saznanje da bih za čitav život bio siromašniji kad to ne bih pročitao.

- Ne znam koji je to đavo, ali u ovo četrdeset i više godina otkako ja nisam čitao toliko je otrova izljeveno na papir, toliko se žuči izlilo na islam, muslimane, Turke, da bi se čovjek koji nije nikad čuo za Turke, koji ne pozna Turke, a to će često puta reći nas bosanske muslimane, upitao, pa je li ikad išta taj jadni musliman napravio da je vrijedno spomena? Je li on ikad išta uradio osim što je raju nabijao na kolac, što je prostituirao kršćanske cure i žene, što je lovio zvjerku i ljude, što je pljačkao i palio, maltretirao popove i fratre, a o kmetovima da i ne govorimo, ukratko što je bio najgori sadist...- Svak lakše vjeruje kad se o drugome piše ružno, mjesto istine. Tačno ti je to što kažeš, Nasih-efendija. Mene neki dan pita unuk: Je li dedo, istina da su stari turci, bîvâ muslimani (a pomalo se i stidi kad to govori) samo prostiturali kršćanke i Jevrejke, kako je on to našao u nekoj knjizi, koja valjda spada i u školsku lektiru, jer djeca i ne čitaju što ne moraju. A ja onda njemu ispričam što je meni vaktile kazivao Mujaga Guzin u Mostaru. Došao mu ja u taphanu s jednim historikom i etnografom, a on nam pokazuje kakav je bio proces izrađivanja kože, kakve su bile esnafske uredbe, radionice, sirovine, čitav prostor. Taphana je bila smještena u nekadašnjem jeničarskom odžaku. U njoj je bilo po osamdeset tabaka zaposleno. U jednom zidu prema Neretvi bila su takozvana Mala vrata. Kad bi neki šegrt ili kalfa, pa čak i majstor, pogriješio protiv etičkih principa i javnog morala, sastala bi se londža i odlučila da kazne prestupnika. Najveća je kazna bila rasporiti griješniku jaku za vratom i istjerati ga na Mala vrata. Time su mu bila zauvijek zatvorena vrata od taphane. On je na sebi nosio do smtrti žig sramote. I onda nam je pričao za jedan slučaj koji se desio među tabacima, kad je on bio miladić, a kad nam je ovo pričao, bilo mu je oko devedeset godina. Kaže, jedna grupa šegrta izvlačila je iz hambašče na Radobolji ukiseljenu kožu. Uto naišla cestom kraj Radobolje jedna seljanka zadignute košulje i nogavica, da su joj se vidjeli nožni listovi. Jedan šegrt, neki Hasan Macić, obazre se za onom seljankom i rekne: »Plahi' noga u one Latinke!« Nije prošlo ni pola sahata, sastala se londža i izvijećala. Svi smo se okupili kraj Malih vrata, a ćehaja Mujaga Dogan nožem raspori Maciću jaku na koparanu i išćera ga na Mala vrata.

- Unuk ti je to povjerovao jer ti i inače vjeruje. Ali previše se načitao i naslušao otrova, pa je sigurno s nevjericom primio. - Pa da. Neki misle da je korisnije ponavljati laži, jer kad se laž mnogo ponavlja, počne u nju vjerovati i onaj koji ju je izmislio, a pogotovo oni koji je slušaju. Ili čitaju. Tko se od vas ne sjeća pjesme sa stihom »Iskopaše ti oči, lepa sliko!« Kako sugestivno djeluje pjesnička vizija noćnog prikradanja Arnauta, s nožem u ruci, koji kopa oči na freski u crkvi. Kad smo poslije mature obilazili Jugoslaviju, bili smo i u Dečanima. Iako smo u gimnaziji do mature učili vjeronauku, a naš je hodža bio veoma obrazovan i širokih vidika, i mi, muslimani u ovoj ekskurziji, bili smo zadivljeni vanrednom crkvom, arhitekturom, slikama i mnogočim što je bilo tipično hrišćansko. Ranije smo, kao djeca, bili poučavani da se divimo samo svome, muslimanskom, da samo naše volimo, a tu smo se divili i upravo bili zapanjeni ljepotom nečega što nije bilo muslimansko. Jedan mlad kaluđer, plave dugačke kose, pod kamilavkom i panom, objašnjavao nam je da je, zahvaljujući čuvanju Arnauta muslimana u ovom selu sačuvana crkva i zdanja oko nje, do naših dana. Pokazivao nam je i oštećene freske, ali je ta oštećenja objašnjavao tako prirodno, da nam je to odmah postajalo shvatljivo. »Pri oštećivanju ove freske uhvaćena je jedna primitivna seljanka, hrišćanka. Bojala se da ne oslijepi. Ona je vjerovala da će opet dobro vidjeti, ako nastruže boje s očiju na freski svetog arhanđela i njome pomaže svoje bolesne oči. Tako su muslimani čuvali sveti hram, a hrišćanka je iz sujevjerja uništavala ove besprimjerne freske. I da je bila jedina! Na stotine drugih je uništavalo freske na onim dijelovima tijela koja su njih boljela, da bi prahom s freske mazali svoje bolesne dijelove tijela.« - Ama rijetki su takvi koji će reći kako je bilo!

- Kad bi se, recimo, isticalo i nečije ljudstvo kad ga je bilo, uz neljudstvo o kojem se obično samo govori i piše, onda bi se vidjelo da ljudi nisu samo šejtani ni samo meleći. Ljudi su ljudi, i uvijek je bilo ljudi i ljudstva pri ljudima, a nekad se i kod najboljeg čovjeka pojavi nešto začudno rđavo, čemu se ne bismo nikad nadali... Bijaše u Mostaru jorgandžija Ibraga Šabanac. Bio je majstor u svom poslu, a imao je od starine kuću i zemlje u Šurmancima. Ljetovalo se u stara vremena dugo, pa tako i Ibraga. Ali opet morao je kadgod i u Mostar otići da vidi šta mu se radi u dućanu, da prinazori, da posvršava poslove, pa nazad na selo. Ovo što nam je nekoliko puta pričao desilo se još za vrijeme turske vladavine. Bio je on mlad čovjek, oko trideset, trideset i pet godina, kad mu se ovo desilo. Nije onda bilo ceste od Šurmanaca do Mostara, ni željezničke pruge, nego je valjalo dobru pješaku pješačiti tri sahata. Jednom rekne ženi da će u nedjelju na obdan ići u Mostar da obiđe dućan i kuću, pa će se pred mrak vratiti na selo. Čuje to i njegova kmetica Mandarićka pa ga zamoli da joj odvede kćer Maru u Mostar na misu i da je vrati na selo. Mara je bila cura od osamnaest godina. Majka je nije smjela pustiti samu, da joj tko ne bi na obraz udario. »Nejse,« pričao bi rahmetli Ibraga, »ja pred njom, ona za mnom, a pošli smo po hladu, dok i sunce ne osvoji i mi se dobro ugrijasmo dok dođosmo do Mostara. Odvedem je ja do crkve, pa joj prikričim da se ne smije s momčadijom zabavljati i nadgovarati, nego kad im se to u crkvi svrši, da me pričeka pred crkvom dok ja ne naiđem... Do podne ja odem u dućan, prinazorim šta se radi i naredim šta još da se uradi, odem kući da vidim da nema kakva zijana. Prazna kuća, kô kad nema čeljadi, uzmem iz torbe što sam ponio za ručka, prezalogajim malo hljeba i sira, zaključam kuću, pa prema crkvi. Svijet se gotovo razišao, vidim pokoju hrpicu ljudi kako sjede u hladu i ljudikaju, a moje Mare nema. Šta ću jadan od života! Meni je povjerila njezina mati na obraz, a ja je tako upustio! Obilazim one grupice, pitam, a nitko ne zna za Maru Mandarića. Obiđem oko crkve kad onamo gdje je sada samostan bijaše jedna kuća fraterska, a za kućom stoji Mara i jedan momak, Zagrlili se i ljube se, pasja para! - Šta je to, Mare, crn ti obraz! - viknem ja, a ona kô da se nije ništa desilo, samo se odlijepi od njega, pa priđe meni, a on na drugu stranu. Ja kipim od bijesa, ne znam šta ću od sebe. Bih li je ošamario, šta li bih, ni sam ne znam. Pođem onako ljut kô zmaj, a ona za mnom: nit' romori nit' govori. Mene kô da vile nose, a i ona sve u stopu za mnom. Kad smo izašli navrh Nimačke, stadoh da malo odušim, a i ona stade. Ne znam kakav sam ja bio, ali znam da je ona bila crvena ko aspurlija, a gleda me kao da nije ništa bilo. Ne znam šta bih, pa je tek onako upitah: »Šta ti je on pa da se s njim ljubiš?« »A moj aga, šta mi nije? Kúmine kúme divèrni pastorak!« I uvijek bi se Ibraga nasmijao kad bi dovde došao u svom pričanju i dodao bi: »Jest joj baš debeli rod! Te jeseni se i udala za kumine kume divernog pastorka. « - A sad kad se piše o Turcima, sve su kršćanke upropastili, svakoj su po volji na obraz udarili i kad god im se prohtjelo. Uzimao se harač koliko se kome sakupljaču prohtjelo, a uz harač obavezno je bilo i na noćcu naobred djevojku. - Jest matrak! Kô da ljudi nisu u Boga vjerovali, nego svak radio šta je htio. Neki dan mi priča jedan historik kako je pronađena pismena potvrda o drobnjačkom haraču za jednu godinu, čini mi se hiljadu osam stotina i šesnaestu. I na njoj je potpisan pop Đoko, koji je donio čitav harač za tu godinu i predao ga Smail-agi Čengiću, a ovaj ga odnio i predao u Mostar, vallahi ne znam kome. Je li onda bio u Mostaru mutesarrif ili se nekako drukčije zvao. Vazda sam u školi najslabiji bio iz povijesti. Miješali su mi se godine po glavi, pa i čitava stoljeća, a nisu mi ni sad jasni neki pojmovi: paša, vezir... - Dobro, dobro, - presiječe ga Ismet, - koliko je bio taj harač? - Šta biste rekli? - Šta bih rekao! Tko zna koliki je? - Hajde, pogađajte! - Ako bismo po Mažuranićevu epu, morao je biti barem hiljadu dukata ! - reče doktor Vejsil. - Možda nije više od dvije-tri hiljade groša! - Hajde, reci nam! Šta ćemo pogađati! Nije nikakva licitacija. - Liru i po! - Pa to nije ništa! - Pa i nije! To je samo simboličan iznos, da se potvrdi suverenitet sultanov nad tim krajem. - Šta li se je moglo kupiti za liru i po? Koliko bi to bio iznos u sadašnjem novcu? - To bi trebalo vidjeti prema ondašnjim povijesnim izvorima i arhivskim dokumentima. Lira je bezbeli bila zlatna, pa neka je bila ne znam koliki dukat, nije bila koliko konjska potkova. - A, Boga, mi, nemamo rašta raspitivati! Nema fajde. Mažuranićev ep je majstorsko pjesničko djelo i učit će ga i buduće generacije kao što ga uči i današnja i kao što smo ga i mi učili. - Nego, braćo, hora je sada postiti. Ako čovjek ustane na ručak ujutro i ako šta pojede, nema kad ogladniti do iftara.- Vala, ima edepsuza, pa i na ovakom danu ne poste, nego ašićare mrse. E, grom ga ubio, ako već ne posti, što se ne skloni, pa negdje gdje ga nitko ne vidi neka ždere i puši. E beli mi nema ništa mrže, nego kad ašićare puši. Kao da će krepati od gladi i kao da je duhan neophodan za život. - Vidi se da nisi nikad pušio! A koja je on šuga, opisat' se ne može. - Ja sam vala zapamtio, kad bi rahmetli Junuzaga Madžarević u Merhametu vezao u falake i potikivao besposlenjake, koji bi javno mrsili u sarajevskoj čaršiji. I nikad se nije desilo da bi onaj istabanani prijavio policiji da je bio b'jen. - Ja sam zapamtio kad je ramazan padao u ljeto, kad su najdnulji dani i najveće vrućine, pa su ljudi postili, jer se znalo da to mora tako biti. A i to sam zapamtio, u nas je bila miješana čaršija pa sve dva-tri dućana muslimanska, pa jedan-dva pravoslavnih trgovaca ili zanatlija, pa opet dva-tri katolička. I nikad se ne bi desilo da bi koji kršćanin javno zapalio pred dućanom, da ne bi onoga muslimana komšiju fićer potegao. Ručak bi im dolazio od kuće, jer se u ona prijašnja vremena nisu dućani zatvarali preko podne, pa bi se svi zavukli u dućane i tamo ručavali, da ne bi bilo neugodno komšijama muslimanima koji su zbog vrućine sjedjeli pred dućanima i čekali mušterije. - Plaho je za djecu koja sad započinju postiti. Još desetak godina će u nas padati ramazan za hladovine i kratkih dana. A kad bude ramazan uz petrovske vrućine, onda valja junak biti pa ispostiti. - Pravi musliman će postiti i kad bude dan dug.

- U nas je bio jedan mazlum, - pričao je Ismet, - a i žena mu je taka bila. U kahvi su ljudi razgovarali o postu, o duljini dana, o tegobi da se isposti, pa netko kazivao ovo, netko ono što radi i kako prikraćuje dan. Netko legne između podne i ićindije, pa je odspava, netko se zabavi oko cvijeća, netko posjedi u hladu u bašči ili zalijeva bostan, a kad onog mazluma upitaše kako on provede dan, on, kakav je bio bez pameti, ispriča kako svaki dan na podne obavi onu rabotu sa svojim halalom, pa se okupaju i naspavaju u hladovini, i tako im vrijeme začas proleti. Bio tu u društvu i jedan hodža, pa buktisa na nj, kako će to raditi i da mu je time pokvaren post, a jedan u društvu dočeka: »Šta mu kazuješ, Murteza-efendija, kad su oboje bez pameti, pa im nije farz ni postiti. Neka teferiče kao i dosad!« Hadži-hodža se crvnio i kao usput rekao Ismetu da se okani -fuhuš-besjeda u ovim mubarek danima. - U nas je u Žepču bio jedan bogat čovjek, bogat ali i duševan. Mula-Atif-efendija Muftić, sanduk-emin. U prvoj polovini prošloga vijeka živio je u Žepču neki Tufegdžić, katolik. Imao je ženu i nekoliko djece, pa ih je jednoga dana sve ostavio i otišao iz Žepča, da se nikad nije saznalao šta je s njim bilo. Žena je bila i sretna zbog toga, jer je bio neradnik, pijanica i nesreća, pa kad nije kući ništa privređivao, nije ga ni žalila. I dotad je sama zarađivala za dječije i svoje izdržavanje. Upravo taj nestanak muža joj svrati pažnju čaršije na nju i ljudi opaziše da joj je teško izdržavati djecu. Da bi joj olakšao življenje, Mula-Atif-efendija Muftić uze joj sina Antu u svoju kuću, gdje ga je njegovao i pazio kao svoju rođenu djecu, s kojom se Anto zajedno igrao, jeo i u istoj sabi spavao. Mula-Atif ga je odijevao kao i svoju djecu, a svakog Božića mu je krojio novo odijelo kao što je i svojoj djeci na Bajram. Svakog svetka ga je slao u crkvu i materi, ali se Anto od matere brzo vraćao svome zaštitniku. Svijet je zaboravio i njegovo prezime, pa su ga zvali Anto Mula-Atifov. Poodrastao je, ali se ženskinje u Mula-Atifovoj kući nije od njega krilo. Pa i kasnije kad se oženio ulazio je slobodno u Mula-Atifovu kuću. - Bilo je u nas i prije ljudstva i bratske saosjećajnosti, bilo, nego šta! Ali nisu ni naši stari bili vazda meleći. Kad bi se izmijenila vanjska situacija i u zemlji se raja počela dizati na ustanak, bezbeli nisu ni Turci skrštenih ruku... Nego, ljudi, vrijeme je kući. Mi se zapričali, a vrijeme leti. Počeli su vaditi satove: - Ohoh, bogme je vrijeme leći i malo pospavati do sehura. - Sad bih se kladio da među mladom generacijom nema ni jedan od stotine koji bi znao šta je to sehur.

- Gube se turcizmi. Pričao mi je rahmetli Hamdi-efendija, da su jednom u cijelom razredu medrese, od četrdesetak taliba, samo dvojica znala šta je divit, a stalno su se susretali s tom riječi u narodnim pjesmama, koje su čitali kao lektiru: pa on uze divit i kalema i hartije, knjige bez jazije. I pričao mi je, sutra je ponio svojoj talebi divit, pokazao im ga i objasnio da je to nekadašnje, recimo, naliv-pero. - Eh, da se je razilaziti! - Pa nemojte, ljudi! Ima vremena da još malo posijelimo. - Da sad pucaju topovi na ručak, već bi prvi top pukao. - Eh, da smo barem nešto zabilježili od ovoga što smo govorili, nešto kao nekakav plan rada, - kaže Brko, koji bi se mogao zvati i Obrvača, jer si, gledajući ga, dobivao dojam, da ima ili dvoje brkove ili dvoje obrve, oboje sijedo, oboje opušteno, ali i jednako gusto. - Mi obično puno govorimo, a slabo ili nikako ne zapisujemo da se, kad se otrijeznimo od prevelika govorenja, sjetimo šta bismo trebali uraditi. Počeli su se podizati, protezati noge i zdogovarati se, gdje da se sutra sijeli. Braco je u međuvremenu premotao vrpcu i, dok su gosti ustali i počeli oblačiti kapute u predsoblju, iz sobe je pojurio oblak dima i glasovi s magnetofonske vrpce. - Ah, pazi, eno Ismet govori. - Ama otkuda sad ovo? Svi su se vratili i s nogu slušali pričanje. Poznavali su svoje glasove:- Ono sam ja, ali mi nekakav glas kao iz dubine, - smiješeći se govori Mehmed-efendija. - Nema fajde; bilježi sve što se rekne. Eto, što ono reče maloprije Brko, da bi trebalo zabilježiti što se govori. Zabilježena je svaka riječ. Eno i Ismetov kašalj se čuje. Samo što još nema aparata da zabilježi što se zamisli.

- Ne boj se, kurisaće oni i to, - dodade hadži-hodža. - Eto vidite! Prije su hodže govorile o Kiramen-katibinima koji pišu sva naša djela, i dobra i hrđava, pa netko vjeovao i čuvao se hrđavila a nekom jedna u uho, a sitotinu mimo uho. A eto vidiš, zar ne bilježe nevidljivi Kiramen-katibini na okakvim ili sličnim, nevidljivim i još savršenijim, aparatima naša djela. Pa na Rozi-mahšeru izađe insan pred svoga Rabba, čin-čiplak a meleki postavili uza nj njegove vrpce, pune djela, riječi i misli. »E, moj robe, ti si tad i tad to i to rek'o i uradio!« »Nisam, moj Stvoritelju,« dršće onaj bijedni Božiji stvor, a najednom se na onom nekakvom magnetofonu okojasi ona vrpca i pusti se da govori. Možebit će se vidjeti i slika tvoja i prizor i pozornica tvog grijeha. Šta onda? Bezbeli oborit oči i iskati afva i magfireta. - Boga mi, ti nama, hadži-hadža, održa usput i vazu-nasihat. - Boga mi smo, braćo, ostarili. Dok učenjaci šalju rakete na mjesec, dok se po kosmosu šetaju kozmonauti, mi se začahurili u probleme koji možda nisu ni za koga bitni, pa ni za nas. Svi su ga prečuli, jer je noć odmakla, pa im se žurilo kućama. - Da pohitimo! A u koga ćemo sutra? - Opet u mene, pa ćemo slušati šta smo večeras govorili. Razišli su se, sve po dva, po tri u raznim pravcima. Sutra je hadži-hodža kazivao vaz o mognetofonu i Kiramen-katibinima. Kao ilustraciju pustio je komadić vrpce na magnetofonu iz Mevluda što ga je učio jedan hafiz kojega su gotovo svi slušaoci dobro poznavali i čiji su glas prepoznali, a zatim je proširio sinoćnje svoje kazivanje s nogu u Čovrkovu čardaku, kad su se spremali doma. Na večer Ismet nije došao hadžiji na sijelo. Bojao se da ne čuje svoj govor, jer kad je došao kući i ručao, nikako mu se nije dalo zaspati. Pokušao je i u mislima rekonstruisati svoje nevezano pričanje i sve mu se činilo da se je pomalo i bezobrázao.

(Beli Anđeo je freska u manastiru Mileševa iz 13. stoljeća)

Kad sam prvi put noćnim autobusom došao iz Sarajeva u dolinu Lima, znao sam da će moj boravak u Sandžaku biti zanimljiv. Moje odredište je bilo Prijepolje, lijepi gradić na ušću zlatonosne mileševske rječice s desne obale Lima. Smjestio sam se u hotel “Park” u centru grada i narednu godinu boravka prilagodio se životu s ovim dobrim ljudima. Bio sam dio tima rudara i geologa, istraživača polimetalnih rudokopa na visokom brdu Čadinje i svakog jutra smo moćnim džipovima odlazili na taj za mene zanimljivi posao.
...
Dobrosav je bio dvorski slikar kralja Tvrtka I Kotromanića, vladara Bosne i Srbije. Naročito je bio cijenjen u islikavanju svetih likova u manastirima i crkvama, na širem regionu balkanskih zemalja. Učio je slikanje kod najboljih bizantijskih majstora tog vremena...
Tu negdje blizu Mileševskog manastira, kao prvorođena kćer bogatog seljaka, živjela je prekrasna djeva Jelena. Dobrosavu se njen lik ukazivao u snovima i molitvama kao nestvarni anđeo. Zekleo se Bogu da će svoju viziju Jelene ugraditi u zidine manastira Mileševo.
Bilo je to u proljeće 1377. godine. Obredne slave suncu, zemlji i vodi, budile su nadu u rodnu godinu i svi su se klanjali Svevišnjem, da im molitve budu uslišene. Opijene ljepotom krajolika, duše su im se uzdizale za rojevima pčela a zvukovi šumskih potoka zvonili zanosnom muzikom.
Buđenje prirode je bila radost i slava životu. U takvom ambijentu Dobrosav je odlučio da lijepu Jelenu uzdigne u božanske visine. Pravio je svakodnevno skice na kamenim pločama, raznobojnim kamenčićima iz rječice Mileševe, Jelenin lik, osvještavao ljubavlju ustreptale duše. Nikom nije pokazivao svoje slikarije, jer nije bio potpuno siguran hoće li dobiti dozvolu od milostivog gospodara Kralja, da svoju umjetničku viziju utisne u zidine manastira. Naravno, nikom nije govorio da je lik kojim je opsjednut lijepa Jelena.
Kradomice je odlazio u mirisni dio mileševske šume, gdje je bio bistri izvor na kojem je lijepa Jelena provodila svoje slobodno vrijeme. Promatrao je njene pokrete, osmijeh koji se stapao u zvucima prirode, pa se nije znalo da li se ona kikoće ili ptice cvrkuću. Mirisi koji su Dobrosava opsjedali, galili su mu dušu a čim bi zatvorio oči, osjeti da lebdi iznad tog svetog začaranog prostora raja na zemlji. Jelena, kao da je bila svjesna svoje ljepote, kretala se pored izvora graciozno kao šumska vila.
Povremeno bi u dlanove zahvatala vodu da se osvježi, a potom umivala rumeno lice, prskala se po bijelom lanenom haljetku. Kapljice su padale na zemlju i Dobrosavu se činilo, da svaka kap postaje život, za svaki cvijet i travku što se protegnu sneno iz plodne zemlje.
Pored Jelene su prolazile srne, zečevi, lisice i druga divljač bez straha, bez želje da agresivno ugroze ljepotu tog božanskog prostora. Letjele su raznobojne ptice pjevačice. I vučije zavijanje utapalo se u prirode ariju. Raj na zemlji... Čak i mrki medo, dobroćudno je spavao ispod divlje kruške nekoliko metara od izvora.
U čudu je sve to, kao u transu, promatrao naš slikar i sve više bio ubijeđen da samo Bog dirigira ovom ljepotom, a njemu utiskuje obavezu da ispuni svoj umjetnički zavjet.
Slučajno ili ne, jer slučajnosti nema, pojavio se niotkuda kralj Tvrtko. Na dvorištu ispred mileševskog manastira okupila se izabrana crkvena i svjetovna svita cijelog regiona. Dobrosav je na posebno uzdignutom postolju sjedio ispred oblikovane ploče drveta na kojoj je slikao pejsaž na istočnoj strani manastira. U jednom trenutku Kralj je prišao i promatrao kako majstor Dobrosav radi. Svoje divljenje izrazio je tihim aplauzom, a Dobrosav se pridigao i poljubio mu skute dugog vezenog haljetka u kojem je kralj najčešće bio odjeven, dok je obilazio svoje veliko kraljevstvo.
Pored Dobrosava na tom postamentu bile su kamene ploče i skice Jeleninog lika. Kraljeve oči se zaustaviše na tih nekoliko kamenih ploča i upita Dobrosava:
− Majstore, a šta je ovo, ko je ova lijepa vila?!
U trenu Dobrosav se prepade, ali se odmah pribra i reče:
− Gospodaru moj milostivi, sami Bog Vas je poslao, jer već godinama razmišljam da mi uslišite molbu da ovaj sveti lik utisnem u zidine manastira Mileševo. Ovo je djeva koja mi se u snu ukazala.
Kralj je pažljivo zagledao kamene ploče i lice mu se ozari:
− Razgovarat ću sa starješinom manastira i vidjet ćemo šta će reći. Potom se Kralj blago nakloni velikom slikaru, a ovaj ničice pade na koljena zahvalan na tolikoj milosti.

Poslije nekoliko dana pozvaše ga u manastir i bez puno pitanja, jer Kralju se ne protivriječi, monasi mu dadoše svoj blagoslov.
Niko nikad nije pitao Dobrosava ko je ta djeva čiji lik treba uzdići u nebeske visine. Narod je kradomice prepričavao, da je to baš Jelenin lik, ali su i iz drugih sela govorili da je to ljepotica iz njihovog sela, pa se priča pretvorila u svojevrsno nadmudrivanje i nadmetanje, da Dobrosav u manastiru slika baš njihovu ljepoticu, iz njihovog kraja. Priča se prenosila i u susjedne kraljevine. Sljedbenici Crkve bosanske, pa i Katoličke, svako na svoj način u zanosu su uznosili lik tog anđela u svojim molitvama. Pravoslavni mu i složbeno dadoše sveti oreol.
Tako Jelena simbolički postade narodna ljepotica svih podanika oba kraljevstva. Dobrosav je mudro ćutao, iako je u duši nosio samo lijepu Jelenu, ljepoticu sa mileševskog izvora.
Skela u manastiru je bila podignuta na izabranom mjestu za sliku, a zid manastira su pripremala dva mlada učenika slikanja koje je Dobrosav doveo iz primorja Kraljevine.
Prolazili su dani. Prolazili mjeseci i lik Jelenin je svijetlio čudnom bjelinom. Jutarnja svjetlost, koja se kradomice uvlačila u manastir, davala je tom svetom liku nestvarne treptaje, pa se činilo da lik na zidu igra zanosnu Jeleninu igru pokraj izvora. Iz tog mističnog krajolika Dobrosav je i crpio svoje umjetničko nadahnuće. To se dešavalo i pri zalasku sunca, samo se pokret usporavao i potpuno balzamirano usnuo, kad sunce zađe. Samo blagi osmijeh, kao vječito molitveno raspoloženje ostade i u polumraku dolazeće noći.
Umoran, Dobrosav je rano lijegao i odmah bi mu u san dolazila Jelena. Neki tajnoviti glas davao mu je upute, šta treba naslikati u lice ljepotice, na velikoj zidnoj freski manastira. Odmoran prije izlaska sunca peo se na skelu i unosio svoje noćne sanje na veliku sliku. To je ponekad bila samo mala nit, istaknuta bojom na ustima. Ponekad tačkica u oku. Znalo se dogoditi da Dobrosav danima stoji ispred lika na zidu i ništa ne govori. Odlazio bi tajno u šumu na Mileševoj i skriven čekao da se Jelena pojavi na izvoru, a kad bi je vidio, trkom bi se vraćao i nastavljao rad do kasno u noć na svom velikom umjetničkom djelu.
Poslije godinu dana, u proljeće, posao je bio završen. Slavilo se buđenje prirode. Svi su lica, ritualno i u zanosu izlagali suncu. Vršila su se obredna kupanja na potocima i rijekama. Mirisi cvijeća unosili se u kuće. Sve je bilo podređeno rađanju i bujanju Božijeg davanja. Simbioza čovjeka i prirode sjedinjena u slatkom životu. Bog je najveći.
Dobrosav je otišao u rano jutro na izvor da još jednom vidi Jelenu. Čekao, čekao...
Svečanost otkrivanja freske u manastiru, bila je zakazana. Čekao se dolazak Kralja. Dobrosava nigdje. Tražili su ga, ali se on ne pojavi. Glasnici su na konjima obilazili susjedna mjesta, ali njega ne nađoše. Tih dana je i Jelena nestala.
Niko ta dva nestanka nije dovodio u vezu. Možda se negdje tajno nešto i šaputalo, ali niko javno nikad ništa ne prozbori. Za Jelenu su govorili da se izgubila u šumi, drugi kazaše da se možda utopila, ali stvarnu istinu nikad niko nije znao. Otišla među anđele, kazale su babe vračare.
O Dobrosavu su kružile priče da je hitno po naredbi Kralja otišao na novi posao.
Neki rekoše da su ga pokupile vatikanske uhode i odvele u Rim, ali ni to niko nikad nije mogao potvrditi.
U dogovoreno vrijeme u manastiru su uklonili skelu i otkrili u prisustvu vladara Dobrosavovo remek umjetničko djelo. Kralj je ushićeno uskliknuo :
− Beli, beli Anđeo! Beli Anđeo, Bože!
− Beli Anđeo! Bijeli Anđeo!, uskliknula je svita i narod.
...
Tako to ostade do dana današnjeg. Slava Belog Anđela se prosula svijetom velikim. Hodočaste ga narodi s Istoka i Zapada. Dolaze da se dive toj uspavanoj ljepotici. A Anđeo sve nas gleda i smiješi se zagonetno.
Snijeg je zapadao na Čadinju. Vozimo se džipovima uskim putem. Na sve četiri gume su lanci, jer treba se uspeti na 900 metara visoki vrh, gdje grupa odvažnih rudara Geološkog zavoda ulazi u dubinu zemlje. Svaki dan se čuje nekoliko muklih eksplozija a potom malim vagonetima izvoze crvenu zlatonosnu zemlju. Prema analizama u rudi je pored cinka, bakra i aluminija, veliki procent zlata. Ležište rude prema predviđanjima stručnjaka nije veliko, ali je prema analizama, po toni rude najveći procent rude zlata, ikad izvađen u ovom dijelu svijeta. Minirajući jedan bok uskog okna, otvorila se mala pećina. Uvlačim se u kroz tjesan prolaz i rudarskom lampom osvjetljavam zidove. Kapi vode bljeskaju u zrnima kristalne rude. Jedan odlomljen komad, uzimam u ruke i procjenjujem njegovu vijednost.
Uobličen totem treperi mi na licu i u trenu zapanjen progovorih sam sebi:
− Beli Anđeo...
Kad sam izišao na dnevnu svjetlost, bjelina snijega me u trenu zaslijepi. Držao sam uzbuđen u ruci komad kristalne rude, koje je priroda vješto oblikovala u neki nedefinirani oblik. Osim raskošnog bljeskanja, ništa nisam posebno vidio. Lik koji mi je u pećini lebdio je iluzija ili hipnotični san koji me opsjeda od mog prvog boravka u manastiru Mileševo.
Jednog predvečerja, jesenas, otišao sam do manastira Mileševa. Čekao sam da starješina manastira, otac Julijan završi večernju molitvu. Pojavio se zagonetno nasmiješen. Uzeo me pod ruku i uveo u svoje privatne odaje. Pili smo manastirski nektar i pričali. Njegovo svetačko lice bilo je mirno. Zračilo je ljudskom dobrotom i mudrošću. Ispričao mi je historiju manastira i sve što se kroz vijekove događalo na ovom prostoru.
Kazao mi je da je manastir zadužbina Kralja Vladislava Nemanjića sina Stefana Prvovenčanog, a unuka Nemanjinog. Neke freske su islikali Grci školovani u nekom centru Bizantije i utiskivali na zidove od 1212. godine. Freske su nastajale pa premazivane za nova slikanja, složena u tri sloja zidina. Ubrajaju se među najljepše u Evropi. Tu se posebno ističe Beli Anđeo.
Ušli smo u zatamnjen prostor manastira. Stojao sam ispred Belog Anđela i ćutao. Tiha priča oca Julijana je dolazila iz daleka i gotovo ga nisam čuo. Samo mi je lik sa zida govorio sve ono što sam u mislima nosio o prohujalom vremenu.
U hotelu “Park,” gdje sam spavao, u isto vrijeme kad sam sa svojim timom radio geološke poslove, boravila je i ekipa arheologa iz Beograda i Nice. Zajedno srbijanski i francuski stručnjaci radili su na restauraciji i adaptaciji freski u manastiru Mileševa. Utiskivali su novi sjaj u lik Belog Anđela. Za oko mi je zapeo jedan mlad slikar, koji je ustrajno umivao svetačko lice djeve na zidu?
U moje misli useli se Dobrosav i lijepa Jelena. I evo, ostajem zapitan da li je sve ovo san i ili java. U mojoj duši, Beli Anđeo se bijeli i kristališe kao zlatni minerali Čadinja. Anđeo spava.
Spremam se da krenem kući iz doline Lima. U duši osjećam žalost, kao da idem iz rodnog kraja. Nosim tuce razglednica i postera Belog Anđela, da anđeo i ja putujemo svijetom zajedno.
Tad nisam ni znao da će rat zaustaviti zlatonosni posao na Čadinju. Kao proročanstvo, događaji se ponoviše. Istraživanja plemenitih ruda su ovdje bila u rimsko doba, u vrijeme Turske, pa uoči Prvog i Drugog rata. Još prije Nemanjića karavane su odnosile bogatstvo Čadinja u Dubrovnik. Oblikovano zlato i srebro raznosilo se Evropom i carskim dvorima. Eto, i moj boravak je bio uoči strašnog rata u Bosni. Vatrena buktinja je dosegnula i do ovih krajeva. Paganske srednjovjekovne slave više niko ne nosi
u duši. Zrak, vodu, zemlju i sve živo niko ne poštuje. Prirodni ambijent Božijeg davanja je poremećen kao i ljudske duše. Zagađen.
Samo još Beli Anđeo zagonetno čeka da se mir uspostavi među zavađenim na-
rodima naše planete. Da se uspostavi prirode sklad. Čekamo, čekamo... svi čekamo Sudnji dan.

Priča o lijepoj Fatmi

U bašču Ibrahimovu nije mogao ući baš svako. Ispred kuće u bosanskom adet sagrađene, težačke kuće na podrum, u maju, rascvjeta se bašča puna raznolikocvijeća. Cvjetanje se izmjenjuje do duboko u jesen, kad mrazovita jutra sprže svojim ledenim dahom posljednje pupove ruža. U bašču jasmina, jorgovana, zambaka, miloduha, limundžika, raznih ruža, šekerića, i da ne nabrajam sve posađeno bilje koje su Ibrahimove kćerke njegovale, ulazile su ptice pjevačice, pčele i bumbari, i samo oni gosti koje je Ibrahimova familija posebno cijenila. Bašča je mirisala mahalom do džamije, koja je bila udaljena stotinjak metara. Pa kad se tu dodaju kruške, šljive, jabuke i dunje u produžetku bašče, ima li šta ljepše ispred prekrasne bosanske kuće u bjelini krečnih zidova i zelenih pendžera iza kojih su cure pjevale sevdalinke dok su radile razne kućne poslove. Basamci u verandi su se žutjeli izribani i namirisani da si mogao na njima jesti sočne baklave kao sa sofre. U velikoj gostinskoj sobi bila je vješto izrezbarena vitrina, orijentalnog stila, u kojoj su bile poredane tevsije, tanjiri i džezvenjaci za kahvenisanje. Na zidu je bila omanja stalaža, na kojoj su bile vjerske knjige i musafi, a na drvenim rašljama u kutu sobe, također vješto izrezbarenim, bio je Kur‘an, prekriven heklanim malim pokrivačem. Drugi zid krasilesu levhe, i u velikom okviru porodične fotografije rahmetlija i živih Ibrahimovih srodnika. Zidni ćilim je bio preko cijelog zida, a ispod krevet od tesanog hrasta, prekriven mirisnom perinom i dušecima. Na suprotnoj strani su bila šiljteta i vezeni tvrdi jastuci oko cijelog zida. Nasred sobe mangala, na kojoj se u bajramskim svečanostima na žaru krčkala kahva i dimila mirisna trava dok su hanume i didovi divanili i sevdisali poslije bajramskog ručka i dove. Čim dova završi, pa se stariji umaknu od sofre, sva djeca iz komšiluka i domaća čeljad sjedaju za takozvanu drugu sofru i dojedu ono što iza uglednika i hadžija ostane.
Dolje pod kućom u urednoj podrumskoj štali hrzalo je par konja, moćnih i raskošnih, pa nekoliko krava i telad u teočaku. Blistavost kuće na spratu se i ovdje ogledala, jer cure Ibrahimove i ovdje zajedno s babom održavaju red, kako i priliči muslimanskoj kući.
Ispod kuće, prema velikom voćnjaku, bile su magaze i hambari, pojata, kurzane, pa natkriveni tor u kojem je bilo uvijek pedesetak ovaca. Ibrahim je bio majstor za suho meso zimi, i sve je imalo svoj krug u kojem je život pulsirao. Na tavanu kuće sušit će se sudžuki pastrma. Ti specijaliteti putovat će na izbirljive trpeze poguzija u Zagreb, Sarajevo i Banju Luku, pa i dalje. Za svoje ljepotice Ibrahim je štavio ovčije kože, za molitvene postekije.
Cure bi Ramazanom u zimsko doba, na seoskoj đadi na nizbrdici sjedale na postekije, kao na sanke, i uz ciku na krivini sletjele u bodljikavu živicu. Kožice bi izdržale vratolomno klizanje, do Bajrama a i Ramazan umakne iz zime u jesen, pa naredne godine postekije ostanu čitave.
Ali da se vratimo u mirisnu bašču.
Na posebno izabranom mjestu, skoro sakrivenom, bio je hladnjak u sitnom ružičnjaku,
natkriven lozom grožđa. Odmah pored bio je dubok bunar, čatrnja kamenom ljutcem zidana.
I tu se događao najljepši dio priče.
Običaj je nalagao da momci, koji bajramskim blagdanom ili na svadbenom piru budu meta rumenih djevojaka, dolaze noću pod pendžer i cure do neko doba ašikuju, uz strogi nadzor roditelja. Jer ako pažnja samo za tren umine, opasni momci donesu merdevine pa se uzbuđenim curama i u postelju uvuku. Ta strogost je kod Ibrahima imala smisla. On nije curama dozvoljavao da tajnoviti momci dolaze u bašču njihovu bez prethodnog dogovora s ocem. Momak je obavezno dolazio po danu kući u avliju, pa kad ga Ibrahim isljednički ispita, čiji je, koji, odakle, tek onda dobije dozvolu da i noću pod pendžer dolazi. A cure,voljele su svog babu, pa mu i referisale ujutro o tome kako su i šta pričale. Naravno, neke dijelove škakljive su prešutjele, ali su uvečer, kad na dušeke legnu, uz kikot jedna drugoj pričale svoje ljubavne doživljaje.
Najmlađa Ibrahimova kći zvala se Fatma. Dobila je ime po tetki, babinoj sestri, koja je bila ljepotica, ko biser među kapnicama. Udala se u Medarevo, daleko tamo u istočnu Bosnu. Ta njena tetka, Ibrahimova najdraža sestra, stradala je u onom ratu. Odveli su je jedne mrkle noći iz kuće u kojoj su sve poklali i nikada za nju ništa više nisu čuli. Bilo je svakojakih priča, ali Ibrahim ih nije volio slušati i čuvao je uspomenu na voljenu sestru, onako kako ju je volio dok su bili djeca i kad je pazio da joj ko bilo šta ružno ne učini. Tog svog muža, a bio je lijep, pametan i bogat, upoznala je kad je jednom dovozio suhe šljive i prodavao iz konjskih kola tu ispred kuće. Tako su dolazili u selo razni trgovci, prodajući zemljane lonce, ženske krpice, ćilime, bakarno suđe i razne drangulije. Dovozili su posavski bostan, voće iz Gradačca, koje je tamo rađalo bolje nego ovdje kod nas.
Kad se Fatma rodila, a Ibrahim nije imao muške djece, dobi to tetkino ime i ljubav očevu. Sestre su bile čak malo ljubomorne, ali pošto je bila najmlađa svi su je posebno voljeli.
Naslijedila je naravno i ljepotu tetkinu. Ljepota je često i prokletstvo curama zbog najezde raznih momaka koji samo razmišljaju da je u svoj strastveni zagrljaj zgrabe. Zato je Ibrahimov nadzor bio poseban nad ovom vrckastom mjezimicom.
Momci koji su je salijetali nisu svojim udvaranjem dosezali do njenog srca. Sve priče i laskanja kao da su se odbijali od tvrdog zida neke neprelazne tvrđave u kojoj je ova ljepotica boravila. Sestre su imale momke i dolazili su u bašču pod pendžer, a Fatma se iznutra kikotala.
Čak je jednom prilikom momku koji je nešto bezobrazno lanuo istresla kantu ledene vode na glavu, pa se pokunjeno ko mokar mačak izvukao preko visokih taraba na sokak. Drugom prilikom, na piru, kad se ženio Ismet Safetov, Fatma je u mladoženjinoj kući bila navrh basamaka. Drvena veranda bila je kao galerija na ulasku u veliki ganjak, ili hodnik, na kojem je bila vriska i pjesma, jer su upravo mladu uveli u sobu gdje će provesti prvu bračnu noć. U sobu je prethodno sve bilo uneseno što mladencima treba te noći. Uz basamke su se penjali i tiskali seoski momci, malo nacrvrcani rakijom, koja se u avliji služila pirdžijama.
Jedan od momaka, kad se dokopao verande, bezobrazno dodirnu Fatmina prsa. Ona sva usplahirena snažno ga gurnu niz basamke, a on ko krpena kugla povalja momke, vašarske limene čaše, sve do ulaza, kao da su čunjevi. Kad je Ismet ustao, držao se za iščašeni zglob ruke i vriskao. I ostali momci su se dobro ugruhali. Fatma je tog trena strčala niz basamke i pobjegla kući. Zatvorila se u sobu i tek kasno uvečer, kad su joj se sestre vratile s pirovanja, utihnula jecajući muklo. Ibrahimu ništa nisu govorile, ali je on ujutro sve saznao i umalo nije otišao da se obračuna s familijom stradalog momka. Poslije toga do Fatme se nije moglo lahko,pa su seoski momci zazirali da joj bilo šta kažu. Ali, gledali su je i divili se njenoj ljepoti.
To je trajalo nekoliko godina i napokon se pojavio momak kao na krilima oblaka. Fatma ga je vidjela jednom na piru kad se ženio njen amidžić Sefer. Taj momak, kasnije je saznala da se zove Omer, došao je iz čaršije kod nekih rođaka i pojavio se na piru, kao da ga je dragi Bog poslao. Stajao je po strani u grmu jorgovana, i pomislili bi da ga se ništa nije ticalo. Nije igrao ni kolo. Ali Fatma je uočila da lagahno kruži glavom i očima po uigranim curama i svakog trena pogled se zadrži na njoj. Fatma se sva zacrvenjela, ali joj je oko srca strujala neka toplina i uzvraćala je pogled kradomice. Omer je bio stasit i lijep momak, plavkaste kose, skoro žućkaste. Plave oči, ko nebeski svod otvorene, čas su bile blage i bistre a čas nekako stroge i pronicljive. Držanje je bilo čak preozbiljno, ali neka tajnovitost je iz njega strujala i Fatma je već bila zaluđena tim čaršijskim šarmom. Poslije svadbe Omera dugo nije bilo, ali Fatma je o njemu mislila i molila Boga da dođe Bajram, ili kakav pir, samo da ga ponovo vidi.
Slučaj je htio da je s babom jednog pijačnog dana krenula u čaršiju. Dok je babo s nekim
čovjekom razgovarao, pred njom se odjednom stvori Omer. Sva se ukočila, pa je obli rumen i ništa ne kaza. Samo ga je gledala i šutjela. On se pribra u trenu, pa prozbori nešto kao pozdrav, i onda Fatma progovori:
− Ja tebe znam, ti si bio na piru kad se moj amidžić ženio.
− I ja tebe znam, bila si na piru kad se tvoj amidžić ženio – smušeno odgovori Omer.
− Ah, ali nisi igrao u kolu.
− Nisam, samo sam tebe gledao.
− Baš mene.
− Tebe.
Tog trena otac je zgrabi za ruku i skoro nasilno je odvede ispred ukočenog Omera:
− Idemo ‘ćeri, haj‘mo dalje. Moramo kupiti fasungu za kuću jer će nas tvoja mati ureziliti ako šta zaboravimo.

Samo mu je uspjela kradomice mahnuti rukom i već se izgubiše među svjetinom. Omerova figura vrtjela joj se u glavi i skoro se onesvijestila. Sve joj se pred očima zanebesalo ko da je mokrim taračem dobila po glavi, kako su je ponekad starije sestre zadirkivale i smijuljile joj se bezazleno. Tih dana je sluđena hodala kućom, nije znala šta radi, pa je ponekad nešto što je trebala uraditi u kući iznosila na avliju, a kad dođe sebi udari se dlanom po čelu pa tiho prozbori:

− Šta je ovo sa mnom, Bože dragi, taj Omer će me zaludjeti, pa ću hodati baščom ko vilena Ajka.

Ali ni Omer nije bio ravnodušan. Hodao je pored Velike vode, opijen ko tetrijeb na Crnom vrhu Grmeča. Sreća da pored rijeke nije bilo vilenih konjskih zaprega, inače takvog bi ga i voz udario da ide prugom prema tunelima Sanice. Mislio je na Fatmu i mislio samo da dođe kakav pir pa da je vidi i da pokuša da joj se približi. Čuo je Omer da je Fatma opasna i da hoće klepiti po zubima ko je pokuša dirati, ali nadao se da će uspjeti ukrotiti tu opasnu ljepoticu. Znao je i to da to nije divlja ždrjebica koju moraš zauzdati ljutim đemom i stegnuti čvrsto kolan oko pasa, pa cimati uzdom i vodati je danima dok zapjenušana ne popusti.Ovu djevu možeš osvojiti samo šaptavim i umilnim milovanjem, slatkim riječima i pažnjom.

Ako se samo za tren pogrešno pomakneš, prhnuće ko jarebica iz vrbica u proljeće kad je šetajući poljem plahneš. Sve je to Omer u svojoj glavi slagao i planirao momačku strategiju da mu u postavljeno “gvožđe” uleti taj slatki plijen.

Da li je slučaj ili ne, ali je Božija volja zasigurno da je Zuhdija, Omerov otac, kupovao neku ormu za konje kod Ibrahima, pa kad to naš Omko saznade, zamoli babu da ga povede.

Sav uzbuđen se umivao i kupao na avlijskoj pumpi, mirisao se metvicom i miloduhoispod pazuha, laštio kosu šećernom vodicom. Obukao je bijelu košulju i hlače koje samo Bajramom nosi i sjeo pored babe na dasku utegnutu u ulaštene lotre. Konje je prethodnistimario i stavio praporce, kao da u prošnju idu. Zuhdija se čudio kako to njegovo dijete odjednom posta valjan, paradi konje i ormu, lotre glanca i uređuje.

Kad dođoše u Ibrahimovu avliju, odvede ih on u baščenski hladnjak, a jedna od cura odmah donese himber od ruža, da se osvježe prije kahve. Dvojica težaka pričali su o svojim poslovima, urodu žita, blagu u štali, prilikama u džematima, u čaršiji i ovdje na selu. Omer se uzvrpoljio i šarao je očima po pendžerima samo da ugleda Fatmu.

Ona je u trenu virnula kroz čipkanu zavjesu i vidjela Omera. Nabrzinu se ucifrala i obukla šareni iscvjetali haljetak, koji je izgledao ko ružičnjak u bašči ispod kojeg je vrio mravinjak. Izišla, kobajagi na čatrnju, pored hladnjaka i grabila kofom vodu, pa je lagahno istresala u kantu i nosila u kuću. To je izvodila ritualno kao ples i Omer se sav ukočio, gledajući je zadivljeno. Niko nije primijetio da se između ovo dvoje razmjenjuje nevidljiva ljubavna energija. Samo munja treba da bljesne i da se grom prolomi, pa da se sve razotkrije.

Poslije popijene kahve dvojica težaka su obavila kupoprodaju orme i potom se raziđoše.

Jadni Omer nije imao priliku da prozbori ni riječi, a Fatma je, sva usplahirena, virila iza zavjese i gledala kako konji laganim kasom odvezoše njenu željenu ljubav iza prve mahalske krivine.

Bajram je!

Omer se drugog dana bajramske svečanosti spremao u Hatiraj. Tu se okupe mladi iz okolnih mjesta i cijeli dan se praši od igre i pjesme. Ibrahim je uprezao konje u ugizdana kola. Na široki šprajc može da sjedne desetak djevojaka, a momci u Hatiraj odlaze na kotačima ili zapregama koje samo momke vuku. Tih dana Fatma razmišlja samo o Omeru. Nije ga vidjela nekoliko mjeseci. Na meraji pored Blihe vrije mladost. Kasim harmonikaš pocupkuje razvlačeći harmoniku ko dvokrilna kućna vrata. Oko njega igraju cure i momci. Sve u bajramskom zanosu blista. Na nekoliko mjesta okreću se janjci na ražnju. Dva ringišpila uz škripavu muziku lošeg razglasa zamahuju nestašnu djecu i poneki zaljubljeni par. Tad momci na trkaćim ringišpilskim sjedalicama zavitlavaju cure nebu pod oblake, a one vriskajući iskazuju svoje ushićenje i uzbuđenje. Stariji u hladu vrbe kahvenišu. Didovi pričaju priče, kako je to za njihovog vakta bilo. Jedan malehni starčić se jada:

− Iskvarila se ova mladež, sad momak curu i za ruku drži.

Fatma je jednog trena sišla na pješčani nanos Blihe da opere prašnjave cipelice. Tad joj se Omer približi, kao da je tu negdje čučao jer se iznenada pojavi.

− Ha, evo me – izusti Omer.

− Pa neka te, šta ho‘š.

− Neću ništ‘, hoću samo da ti nešto kažem.

− Pa kaži.

− Hoćeš biti moja?

− A zašto bi bila tvoja?

− Zato.

− Zašto, zato?

− Zato što mi se sviđaš.

− Ne prilazi mi, zvat ću babu.

− Zovi koga ho‘š, bit ćeš moja i ničija više.

− Ne prilazi.

− Dobro, neću. Al‘ ho‘š bit moja?

− Hoću, ako me ne‘š dirati.

− Dobro, neću, ako ti ne daš.

Tako se nađoše ko za dlaku svezani, ovo dvoje zaljubljenih, i od tog dana poče ašik.

Omer je dolazio svaku večer u ružičnjak pod prozor, vrat mu se iskrivi da razazna u mraku lik Fatmin. Ona mu je nestvarno lebdjela u pomrčini. Molio je Boga da svaku noć bude mjesečina da je što bolje vidi.

Morao je. Kad je prvi put došao pred Ibrahima, pa kad ga Ibraga prepozna, bi mu drago jer je oca vrlo cijenio, a i poštena je to familija iz čaršije bila. Imali su puno zemlje i velik imetak. Valjani i dobri muslimani, što je Ibrahimu posebno bilo drago. Ako je Fatma izabrala svoj budući život, ima babin blagoslov.

Fatma se malo primirila, nije se onako divlje kikotala kad dođu momci njenim sestrama.

Nije istresala kante vode uspaljenim momcima na glavu s pendžera. Uvečer su je cure zadirkivale kad polegnu na dušeke. Ona se pravila luckastom i ništa im nije govorila o svojoj ljubavi. Svoju tajnu je čuvala samo za se, i svog Omera.

I Omer se nekako primirio, nije izlazio s momcima u čaršiju, a nije više biciklom odlazio na okolne seoske teferiče i sijela. Sve je govorilo da je našao izabranicu svoga srca i da ga druge cure ne zanimaju.

Zima je. U bašči Ibrahimovoj mala prtina je očišćena i ugažena do čatrnje. Tu cure svakog dana nekoliko puta idu po vodu. Pod prozorom je ugažen snijeg samo onoliko koliko jedna osoba može da cupkajući na zimi napravi mali krug. Tokom dana momci nisu dolazili, ali Omer, kradomice, ponekad dođe tu u bašču i čeka da Fatma bar malo istrči na čatrnju.

Ona bi, kad primijeti da je Omer stigao, istrčala bosa na snijeg, i dok nekoliko trenutaka stoji tu pored čatrnje snijeg progori ispod njenih bosih nogu. To u njoj uzvrije krv i ljubavni sokovi se pregriju, pa sve ključa u njoj i ispod nje. Noge od studeni poplave, i poslije nekoliko rečenica pobjegne u kuću. Omer sretan, okrene niz sokak, ali ponovo s prvim sumrakom dolazi pod prozor, i tu će ostati dok neka od cura ne vikne da već jednom odlazi da i njima momci mogu doći pod prozor. Momačka smjena pod prozorom se izmjenjuje kao vojnička straža, tiho i bez povika. Neka ašikovanja traju do zore.

Proljeće, pa ljeto stiže. Dvije Ibrahimove cure se udadoše. Fatma i Omer su već više od dvije godine u ašiku. Ibrahim se kao malo pogrbio, utihla je i njegova strogost. Postao je popustljiv. Čak povremeno pita kako Omera nema baš često iako je svaku noć dolazio. Ibrahimovca se lukavo smijuljila, pa je svog Ibrahima zadirkivala.

− A valja ti Omer, jer iz bogate je kuće, a čuvaj se ti, bogata kuća i bogat miraz traži.

Ova stara kona je bila mudrica, i ona je došla za Ibrahima iz bogate čaršijske familije.

Babo je imao veliku pekaru, pekli se janjci u koritima, a ona je bila kći jedinica i četiri brata su posebno pazila na nju. Ibrahimov otac je isprosio iako se samo nekoliko puta vidjela s mladoženjom. Svidjeli su se jedno drugom, i evo proživješe sretni sa svojim kćerima lijep život.

Jednom je Omer nehotice, tu na čatrnji, dodirnuo Fatminu ruku. Kao da se opekla, povukla se korak nazad i pobjegla pljuskajući vodu iz prepune kante. Skupljao je tih dana hrabrost da je zaprosi i da napokon utiša svoju i njenu vatru koja im je buktala u mlađahnim tijelima.

Jednog jutra uzvodno iznad grada krenuo je Omer u njivu, gdje je bilo pokošeno sijeno.

Otac ga je obavezao da u obližnjem šumarku usiječe nekoliko brkalja pa da ih zašilji. Trebalo ih je pobosti dužinom njive, pa kad poslijepodne dođu da se osušeno sijeno pokupi i sadije.

Sve je to vješto obavio i krenuo prema rijeci da se osvježi. Sunce je već pregrijalo i bez razmišljanja je zagazio u prilično ledenu rijeku i počeo se pljuskati da svježinom vode ublaži vrelinu tijela. U zanosu je zagazio dublje i zaplivao. Tog trena mu se smračilo u glavi,pa neka svjetlost ga udari posred čela i osjeti da pada. Rijeka ga uze zanesena u svoj zagrljaj, i nikako nije mogao shvatiti šta se to s njim dešava. Voda ga ponese. U dubini mu se ukaza Fatma. Lebdjela je iza vodene zavjese, kao da mu se ukazuje na pendžeru, a on, sav iskrivljenog vrata, gleda i ne može da se odvoji od njenog lelujavog lika. Podvodna bašča mu se učini kao ružičnjak. Sve dublje je padao u neki slatki bezdan. Slike djetinjstva, porodice,Fatme i neki ringišpilski kovitlac ponesoše ga besciljnom vremenskom mašinom negdje daleko. Sve dalje i dalje je odlazio, i posljednje što vidje bi Fatma. A onda sve nestade umraku podvodnih odaja.

Našli su ga istog dana u plićaku, širom otvorenih očiju i stisnutih usana. Gledao je u nebo,kao da iščekuje Fatmu na pendžeru.

Dženaza je bila sutradan. Kažu da odavno nije bilo više svijeta na dženazi. Pored ograde gradskog mezarja stajala je u grupi uplakanih žena lijepa Fatma. Svoje prekrasne uvojke kose zavila je bijelom maramom. Nije plakala. Nije, ustvari, ni znala šta se dogodilo. Njen mozak nije mogao primiti takvu vijest. Omer nije mrtav, nije, nije! U glavi joj neki košmar i borba da shvati istinitost onoga što gleda. U trenu pomisli da pritrči tabutu i da otkrije Omerovo lice, da se uvjeri da je on taj iza koga stoji tolika svjetina. Stajala je ukočena i sleđena. Slušala je umilno učenje, koje je tiho melodično dolazilo od mezara i ponavljala molitve za učačima. Svijet se lagahno razilazio.

Kad se vratila kući, sjela je pored pendžera i gledala u ružičnjak. Tamo je stajao Omer i smiješio se. Njeno sjedenje pored prozora je bila svakodnevnica. Ašikovala je, ašikovala. Tihim glasom mu je govorila da će biti njegova, samo njegova. A dolje u ružičnjaku na izgaženoj travi bila je božanska, nestvarna Omerova silueta. U nebo prhnu neka majušna ptica. Kao da duša Omerova odletje. Vratit će se večeras na ašikovanje, vratit će se. Čekat će ga Fatma na pendžeru i puhnut će mu s dlana poljubac u nasmijano lice.

Čekala je godinama, dok se nije ugasila i stopila s odlazećom Omerovom sjenkom. Vjenčanje je bilo u Božijoj bašči, u dženetskom ružičnjaku, gdje ljubav vječno boravi.

Amir Talić, rođen 5.aprila 1953. u Sanskom Mostu, je bosanskohercegovački pisac. Profesionalni je kniževnik i novinar. Objavljuje poeziju i prozu za djecu i odrasle, a bavi se i književnom kritikom. Djela su mu prevođena na slovenski, engleski, njemački, švedski, francuski, ruski i albanski. Član je Društva pisaca BiH. Živi i radi u Sanskom Mostu.

- Ćamil Sijarić - 

Top za Fejzagu

Kad god bi u sarajevskoj tvrđavi nekog zadavili, a činili su to obično noću, ili na Baščaršiji objesili, što su takođe činili noću, na tabiji bi ispalili top! Koliko bi grla stegli konopcem, toliko bi i topova puklo. Probuđeni mogli su da broje te topove i ponekad ih, u jednoj noći – sve jedan za drugim, nabrajali po četiri pet.

Prestravljeni, i sna razbijena, ljudi su zoru dočekivali sjedeći na dušeku – s molitvama za duše zadavljenih pa bili krivi ili pravi, prav je svaki za kim top ispale jer više nije među živima…!

Jedne noći nije top pukao a ipak je na čaršiji osvanuo poboden direk i uz direk čovjek. Oni što su to izdalje vidjeli, nisu mogli da razaberu je li taj čovjek obješen ili samo svezan za direk, ili je nešto treće; nisu izdaIje mogli da vide nije li mrtav ili živ, da je mrtav čuli bi prošle noći za njim top, da je živ – zašto bi ga živa držali uz direk kad nikad tako nisu činili: bila bi to – i po hudoj i po zdravoj pameti nekakva polovina kazne za krivicu a ne cijela, zbog toga nije ni ispaljen top da je oglasi, jer top se ne može poloviti!

Trčali su ka tome direku i tome čovjeku da vide šta je to; oni što su bili u nanulama, u kojima obično po dućanu hodaju, skinuli su ih i bosi trčali; oni što su bili najbrži i prvi stigli, dovikivali su otud da je onaj čovjek živ i da nije konopcem privezan nego ekserom kroz uho prikovan za direk! Prepoznali su ga, a nije ga bilo lako prepoznati jer je bio otekao, i dovikivali da je Fejzaga — da su Fejzagu probali ekserom uho i prikovali ga za direk, da su mu o vrat objesili hljeb jer je skrivio kao pekar, i da sem toga hljeba o vratu i eksera u uho drugo nema ništa da se vidi.

Oko Fejzage i direka načinio se krug. Radoznala svjetina gurala se da vidi direk, da vidi uho prikovano za direk, da vidi o kanafu privezan i o vrat obješen hljeb — da vidi pekara Fejzagu iz mahale Potok.

Čuvao ga je zaptija. Nije trebalo svjetini da pita zaptiju zbog čega je Fejzaga prikovan, jer poslije svega desetak minuta on bi lupnuo štapom o kaldrmu i Fejzo je izgovarao:

– Mjerio sam hljeb krivom mjerom. Zbog toga me jutros ovaj jad snašao na sred čaršije, uz ovaj direk svakog će, ovo isto, snaći ko krivo mjeri. To čujte mene, koji vam govorim ispod ovog direka, i neka vas Bog, prije od svega, sačuva od ovoga direka!

Tim kratkim odgovorom svjetina se nije zadovoljavala, i zaptija bi ponovo lupnuo štapom da Fejzaga stavi:

– Ovaj hljeb što su mi objesili o vrat prodavao s pod „oku” a on nije bio težak „oku”. Pa su me uhvatili da prodajem po krivoj mjeri.
Opet bi stao, i opet onaj štap lupnuo da nastavi:

– Uhvatili me i uho mi probili. Za ovaj me direk prikovali, što i sami vidite. I ovaj mi hljeb o vrat objesili što i sami vidite. I rekli mi da me još gora kazna čeka, a gora od ove ne može biti, smrt je lakša! Drugo nemam šta da vam kažem; neka me ovaj zaptija ne tjera, sve sam rekao.

A on je opet udarao štapom po kaldrmi i Fejzo je morao da nastavi:

– Nisam mnogo hljebova prodao po krivoj mjeri; nisam imao drva pa sam malo pekao. Toliko da se u furuni ne ugasi vatra.

Stao bi kao što stane pokvaren sat — koji je zaptija na rad pokretao onim štapom: lupnuo bi ponovo, što je značilo da nema stajanja, da Fejzaga ima da priča kako je krivo mjerio, i da mu je zato probijeno uho, nije zadavljen nego za direk prikovan — neka priča da ga svijet čuje i zna da svakog, ko krivo mjeri, čeka ovakav direk…

Fejzaga je nastavio:

– Braćo, volio bih da su me objesili, no što su mi ovaj hljeb o vrat objesili: težak mi je kao da mi o vratu visi vodenični kamen; niko ne zna koliko je težak hljeb…

vo mi je uho probijeno, ali me od hljeba više boli. Recite zaptiji da ne lupka onim štapom, sve sam vam kazao.

I opet je stao, a onaj štap opet lupnuo.

– Šta hoćeš još od mene?

Zaptija ga nije slušao, ali ga je čuo kad prestane — i onim ga štapom navijao da govori kao ključem nekakvu napravu; svjetina je to pratila i upravo joj to navijanje bilo zabavno… Fejzaga je mogao rukama da miče, alii nije i glavom — jer kroz uho mu je, duboko u direk, išao ekser i svako mrdanje glavom izazivalo bol. Stajao je ukočeno uz direk — tu na sred čaršije, kao da ga je potkočio da ne padne. Lijeva sljepoočnica bila mu je priljubljena uz glatku, otesanu stranu direka, jer su ga prikovali kroz lijevo uho, i činilo se da je taj čovjek sastavni dio toga drveta, da su tako, zajedno, i rasli i takve ih poboli na čaršiji…

Svjetina se gurala, bečila oči da vidi što dosad nije vidjela… ! Da je Fejzaga visio obješen, vidjela bi obješena čovjeka i razišla se, ali on je bio samo prikovan za ono uho, i živ; bio je i sad Fejzaga – bio je i sad pekar poznat svima koji su kod njega uzimali hljeb, i mogao da govori kad mu zaptija onim lupkanjem dozvoli i prestajao kad prestane lupkanje. Zaplakao bi se, a zatim i nasmijao – i bio svjetini i zbog toga zabavan i čudan – čudniji od svih mogućih čuda koja su se na čaršiji dešavala.

Stali su da pričaju o Fejzagi sve što su znali i što bi smislili: znali su kad je došao iz Ustikoline na Drini i u mahali Potok otvorio pekaru, da je pekao dobar hljeb i dobro zarađivao; pričali su o tome kao da je Fejzaga bio – i umro!

– Kod mene je ovaj Fejzaga čist ! — jedan će.

– Ja sam uzimao kod njega hljeb. Pravo je mjerio, to znam i to mogu da kažem i pred Bogom i pred ljudima — drugi će.

– Onaj će mu hljeb visiti o vratu i na drugom svijetu – veli, nekako sigurno, čovjek srednjih godina, potkočen na štap, lica žuta, sa kapom duboko natučenom nad oči

– I ono će mu uho biti probijeno i na drugom svijetu — nastavlja.

Ljudi mu se okreću i gledaju ga: žut im mnogo i čudan i ne mogu da mu ne vjeruju, neki samo što ne kažu da ga onaj hljeb o vratu na drugom svijetu ne može nikako mimoići.

– I tamo će biti prikovan za direk kao i ovamo – završava onaj pod kapom i još dublje je navlači nad oči.

Oni što su u to vjerovali dodavali su da će ga na drugom svijetu pijana za direk pržiti sunce uvrh glave i moriti ga žeđ i gladaće onaj hljeb o vratu ali neće moći da ga dohvati i to će mu biti kazna što ga je na ovom svijetu kiivo mjerio.

– Ljudi, hljeb je najstariji, hljeb je stariji od vode — i od svega što jedemo i pijemo, i Fejzagi su probili uho zato što se ogriješio o hljeb! Što mu nisu probili oba, kad ima dva!

– 0… braćo, koliko mu je oteklo! Braćo, mnogo ga boli…

– Kad otekne, ne boli.

– Boli kad je ekserom probijeno.

Neko je zovnuo:

– Fejzaga, kako si? Boli li te?

Štap nije kucnuo, i Fejzaga nije odgovorio. A onaj nastavlja.

– Šta učini, jadan, te ti uho probiše! Te ti pekaru zatvoriše! Te nećeš više hljeb peći a imaš djecu, Fejzaga, i imaš ženu, Fejzaga, kako ćeš ih hraniti ako te živa otkuju sa toga direka, jadan Fejzaga!

On je ćutao, dao je znak da ne smije da govori dok mu zaptija ne dozvoli.

– Dozvoliću mu — veli zaptija, i kucka štapom o kaldrmu. Sa tim je i Fejzaga počeo:

– Pitaš me kako sam, vidiš me kako sam čim sam uz ovaj direk! Dobro sam. Više mi ne teče krv iz uha. Ne osjećam da je moje; dobro sam. Volio bih da me živa ne otkuju no mrtva; dobro sam! Neka neko ode mojoj ženi i kaže joj da sam uz ovaj direk na čaršiji i da sam dobro.

Štap je lupnuo da prestane. A nastavila svjetina:

– Dobro Fejzaga podnosi.

– Svakoga, ljudi, može ono snaći; niko se od nas ne smije zakleti da nije krivo mjerio! Bilo aršinom bilo na vagi. Šta je karaboja .., ništa, pa i nju krivo mjere.

Drugi će, glasom jakim, da ga svi čuju:

– Nema na svijetu prave mjere ljudi; uzmite kantar — ni dva ne mjere jednako, uzmite teraziju — ni dvije ne mjere jednako, a ni dva aršina, u cijeloj čaršiji nisu jednaka; ljudi svi mi mjerimo krivim mjerama a samo Fejzaga stoji prikovan! Ni njihova mjera nije ispravna.

Za njim se čuo onaj sa kapom navedenom nad oči, veli mirno, hladno:

– Koga oni izmjere, taj je kriv, koga Ne izmjere taj je prav. Kome uho probiju, taj će po svijetu hoditi s probijenim uhom, kome ne probiju, taj će hodat sa zdravim ušima, tako vam je na ovom svijet a tako će biti i na onom drugom kad umremo; ko je krivo mjerio, na onom drugom će o vratu nositi kantar.

– Svi ćete vi nositi kantar! – čuo se ženski glas. Bila je to žena Fejzagina, probijala se kroz svjetinu ka direku i Fejzagi.

– Ne daj mi, Bože, da je moja …! – čuo se neko – Svima nam na vrat nabi kantar; ne daj mi je, Bože, niti mome ikome!

– Onaj mu direk nije ni kod nje manjkao!

– Ti si tu ! – viknula je mužu. – Nisi našao drugo mjesto no da na sred čaršije dubiš, željni su te pa hoćeš da te se nagledaju! To si smislio… Načinio si od sebe bajrak i tu mi se isturio da ti se dušmani smiju; makni se odatle da ti se ne smiju, trgni tim uhom i prekini ga. Pljuni toga zaptiju i hajdemo kući.
Smirila se, gledala ga izbliza – čudila se šta su učinili od čovjeka, i ni od kog drugog nego od njenog muža, od Fejzage. Veli:

– Gledao ti njih, da Bog da taman uz taj direk, taman im ti, da Bog da, uho probio i čaršija ih gledala. Trgni, Fejzaga, i hajdemo da te ovaj svijet ne gleda bolji si od svih njih, neka sebe pogledaju… Uzimali su hljeb na veresiju, a nisu ti ga platili; zato sam ti, Fejzaga, rekla da onima koji ne plaćaju mjeriš krivo – da se, Fejzaga, kad ne možeš pošteno, nepošteno naplatiš. Ja sam ti to rekla, Fejzaga, i ti me poslušao; svima si drugim mjerio pravo, ti si pošten, Fejzaga. Prekini to uho, odbij se od tog direka da te ne gledaju.

Fejzaga je, ispod onog direka, otekao i izobličen, buljio u svoju ženu kao da hoće da je prepadne. Dao joj je znak da mu je zabranjeno da govori dok mu zaptija ne dozvoli, i pogledao u njegov štap.

Čula se zatim svjetina, tražila je od zaptije da lupne štapom o kaldrmu — da mužu dozvoli da progovori sa svojom ženom; da nije šala, nego strašno kad se muž pred ženom nađe u takvom stanju, dobro je ta žena i poznala svoga muža — takvog … i na tom mjestu, jer Fejzaga, pribijen uz direk i ukrućen kao da je i sam direk, sa glavom oteklom i okom gotovo zatvorenim, lica izobličena i gologlav, sa hljebom o vratu kao kakvim zvonom, nije ni ličio na sebe — na pekara Fejzagu iz mahale Potok. Zaptija je udovoljio svjetini, lupnuo je štapom o kaldrmu i Fejzaga progovorio, veli ženi:

– Mučili su me u tvrđavi. Iza pola noći doveli me ovdje. Ovaj direk poboli i govorili mi da hoće da me objese. Volio bih da su me objesili.

Žena će na to:

– To je tvoja mahnita pamet iz Ustikoline! Što im nisi rekao da sam te ja nagovorila da mjeriš krivo: kad oni mogu da ne plaćaju, možeš i ti da im mjeriš krivo. Sto godina da živiš, nećeš primiti moju pamet. Ti si, Fejzaga, pošten. To nek svak zna. I ja sam poštena, iako sam ti rekla da mjeriš krivo onima što uzimaju na veresiju a ne plaćaju.

– Jesam pošten. — veli Fejzaga. — Kakav sam da sam, uho su mi probili. Za ovaj me direk privezali. Ovaj hljeb o mene objesili. Taj mi zaptija lupka štapom, on mi je najgori…! Ako živ ostanem, cijelog ću vijeka slušati taj štap; neću moći da ga iz ovog zdravog uha istjeram a ovim oteklim ništa i ne čujem. Taj svijet su pustili da me gleda: da na meni uzima primjer kako će proći oni koji krivo mjere. Nemoj i ti da me gledaš, no hajde kući; nek me niko ne gleda za inat kad su me isturili za gledanje!

U tomeje zaptija lupnuo štapom i Fejzaga prekinuo; prekinuo je na pola riječi, tačno sa štapom. Zaptija je bio zadovoljan tom tačnošću Fejzaginom, a svjetina se čudila kako njih dvojica to izvode.

– Umije zaptija…! — rekao je neko, a drugi dodao:

– Umije i Fejzaga…!

Nije bilo razloga da zaptiju mole za drukčijii postupak prema Fejzagi; zamolila ga je nešto … što niko nije čuo žena Fejzagina. Na kraju je klimnula glavom u znak zahvalnosti i nekud se izgubila. Malo zatim opet se probijala kroz svjetinu, nosila Fejzagi kafu. Nije mu bilo lako da stojeći, a glavom ne mrdajući, popije kafu; ono se uho nije smjelo otkovati i Fejzaga je i dalje stajao ukočen, ali su mu ruke bile slobodne. Polako i oprezno, kao da stoji na razapetom konopcu iznad čaršije, prinosio je ustima šoljicu i pio.

– Što Fejzaga ima ženu, ljudi! – kliknuo je neko a drugi dodali da je Fejzagi uz onaj direk baš dobro, da pije kafu kao da je kod kuće.

Žena je stajala pred svojim mužem i gledala ga kako pije; uz svaki njegov trzaj tijela od bola u uhu i sama bi se trgla kao da je i njeno probodeno.

– Dobra žena…! — ponovio je neko.

– Dobar je i Fejzaga! — čuo se za njim drugi. — Ja to znam, i to rekoh pred svima vama, pa nek je mjerio i krivo.

– Dobar je i zaptija! — za njim će treći. — Nijedan, sem ovoga koji se desio dobar, ne bi dao Fejzagi da pije kafu dok je prikovan. Ovaj zaptija ima nad sobom svoga starješinu, on može biti upitan za onu kafu. Junački je to od njega, nek mu je od svih nas hvala!

– Od mene nek mu nije hvala – odgovorio je čovjek i isturio se da ga vide; nije imalo šta da se vidi, do da je bio neuređen: košulja mu je išla preko čakšira, jaka mu je bila razdrljena, kapa zaturena natrag, bio je crven u licu, jak u tijelu i stomaka naduvena kao bubanj. Gledali su u taj bubanj. Nisu poznavali toga čovjeka. Mogao je biti kolar ili kačar ili kazandžija, ali nisu našli da bi mogao biti i pametan; da je pametan ne bi izašao na čaršliju sa košuljom povrh čakšira. On je nastavio:

– Kad hoće nekog da pošalju na onaj svijet… sve mu dozvole! Zato zaptiji od mene nek nije hvala.

Neko je zatim izustio iznenađeno i prepadnuto, a tiho, za sebe:

– Bogami…! To sam čuo; znao sam to i prije no sam zaboravio. Kad hoće nekoga da pogube, pitaju ga ima li koju želju da mu je ispune. Ona je kafa, ljudi loš znak…! Ko je prijatelj Fejzagin neka se sa njim oprosti.

Na tu su riječ svi zaćutali, i stali da se razilaze za svojim poslovima.

Uveče su, polazeći kući, navraćali da još jednom vide Fejzagu. Bila je sada slika drukčija: on je jednako bio prikovan za direk, alli više nije stajao jer bile su ga noge izdale, nego sjedio. Žena mu je, po odobrenju zaptijinom, donijela stolicu, navaljala na nju jastuke i posadila ga na visoko i meko: sjedio je kao na kakvom prijestolju, tu na sred čaršije, s glavom priljubljenom uz direk – s uhom dvaput većim nego prije podne, a činilo se i glavom većom. Ovaj je stražar i dalje stražario i onim lupkanjem štapom o kaldrmu i dalje odobravao Fejzagi da govori i isto tako mu prekidao riječ.

Sa sumrakom, koji se polako hvatao po čaršiji, žena Fejzagina je — na kaldrmi, na ne velikom rastojanju od Fejzage, naložila vatru da mu svijetli, i da mu je, tu uz direk, na čaršiji, kao da je kod kuće. Djeca su zasjela oko ognjišta, priticala ugarke, i preko njih — crna kao da je i sam nekakav ugarak na nekakvom svom ognjištu, gledala oca; bio je i sada njihov otac, bio je i sada Fejzaga. Gledala su ga u uho, u ono lijevo, u oteklo — kroz koje mu je u direk išao ekser, i činilo im se da je kroz to uho kao kroz petlju obješen kao što se o čiviluk vješaju stvari. Gledala su ga začuđeno. Sažaljivo i ćutke. Ne bi umjela, a ne bi ni valjalo da mu išta kažu; ćutala su kad je otac bio i kod kuće, kad je — naslonjen na jastuk, sjedio uvrh sobe i gledao kroz prozor. Bio je onaj isti otac što sjedi uz prozor — ali i nije, jer se bio sav ukrutio i otuđio kao da je sam na svijetu. I bio je sam…, jedan jedini takav… I kao da bi nekud daleko otišao, zajedno s onim direkom — i što se tama noći sve više hvatala, to je i on bivao sve dalji…

Kad bi se vatra pritulila, ličio im je na strašilo: na nešto što više nije Fejzaga!

Sjutradan su radoznali požurili da ga još jednom vide. Ali ono što su vidjeli, bili su samo dogorjeli ugarci. Nije više bilo ni onog direka za koji je bio prikovan.
Oni laka sna rekli su da su noćas čuli top; vadili su brojanice i molili se za dušu Fejzaginu.

– Čim su mu dali da popije kafu, ja sam znao da će za tom kafom ispaliti top; kad hoće da zadave, oni ispune želju — završio je onaj sa košuljom preko čakšira.
U ušima im je ostalo ono zaptijino lupkanje štapom o kaldrmu da Fejzaga progovori – i da prestane da govori; činilo im se da onaj štap sada njima lupka…

- Ćamil Sijarić - 

Miris lišća orahova

Bila nas je puna kuća: stric, pa strina, pa stričevići, pa mi sinovci – i nikad se, ni uveče kad se skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije među nama čula riječ ni koliko: potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao ružnu riječ, bilo bi to kao da se kuća prevrnula – i šta bi na to rekao naš stric! Naš stric je za nas bio nešto veliko – veće i od kuće, i od zemlje, i od sela, i od svega što smo mi njegova čeljad ikad očima vidjela i ušima čula. Nismo ga se bojali – jer nam se činilo da se on ne može na nas naljutiti, i ako mu se ponekad dešavalo da se tamo u selu na nekog i naljuti na njemu se, kad je u kuću ulazio, nije ništa vidjelo; sve što bi mu se tamo izvan kuće desilo, izvan kuće je i ostajalo, i on u naša vrata ulazio čist od svega, i s nekakvim svojim carskim dostojanstvom; niko u selu našem, ni u selima oko našeg, nije tako umio da uđe u kuću kao naš stric. Kad bismo ga vidjeli da ulazi, svi bismo stali tamo gdje smo se zadesili, riječ bismo prekinuli, ruke niza se opružili – i mogla je tada da se pomakne, i čuje samo naša strina. Ona je mogla i da mu se primakne, i uvijek je to činila kad bi naš stric ulazio u kuću – prišla bi mu odmah za leđa i za njim, kao pratnja za carem, polazila u sobu da mu tamo načini mjesto da sjedne. Mogla je, i obično je tako i bivalo, da mu u tom kratkom prolazu od kućnih vrata do sobnih vrata ponešto – u leđa njegova,i kaže, što mi, koji smo na svojim mjestima stajali kao kakva počasna straža, ne bismo čuli; ona bi mu rekla – to što bi mu rekla – da mi, kućna čeljad, ne čujemo. Nama se činilo da ni naš stric to ne čuje, i da i ne sluša to što mu strina u leđa šapće: znao je da to znači: da je u kuću ušao domaćin, i da je to nešto veliko kad u kuću uđe domaćin... Mi smo znali da naša strina tada sva treperi – kao kad u lisnatu granu uđe vjetar; znali smo i to da ne prestaje da trepće očima dok za njim ide od kućnih do sobnih vrata i da joj je žao što stric ne vidi da ona trepće – a sve zbog njega.

Sjeo bi u vrh sobe, uslonivši se leđima uz jastuk i prozor, a strina stala prema njemu – dvoreći ga i čekajući da se odmori: ništa tada ne bi govorili; do osjećali da se blizu jedno drugom, i da smo im blizu mi kućna čeljad. Strina bi se zatim pomakla s mjesta, podvila noge poda se i sjela – ne prestajući da prati njegove pokrete, crte na licu, prste na ruci, treptaj očiju, jer po tome je poznavala kakve su mu misli u glavi, kakav mu je bio prošli dan, i je li se mnogo umorio. Nama se činilo da njih dvoje vode tada neki svoj nijemi razgovor, i da se dobro razumiju – da je sve dobro kad su zajedno, i kad smo sa njima mi njihova čeljad.

Ako je bilo veče i kućna vrata zatvorena, mi čeljad smo sjedjela u kraj sobe – tamo gdje je prestajao ćilim a počinjala kostrutna čerga, to jest na mjestu nimalo pristojnu za sjedenje, jer stajala je tu metla, zatim leđen i ibrik s vodom i bilo je tu uvijek mokro. Od toga mjesta kraj vrata pa do strica gore kraj prozora bilo je prazno, i po tom praznom prostoru mogla je da se kreće samo naša strina; mi čeljad smo mogla tamo samo da gledamo – i strica smo gledali kao nešto što nam je i blizu i daleko; ni jedna mu riječ nije od nas išla, a ni nama od njega dolazila, i u tome nije bilo ništa ružno, nego čak lijepo i za njega i za nas; jer mi smo bili jedna čeljad uljudna – pričalo se u cijelom selu koliko smo mi jedna uljudna čeljad.

Strica smo gore u vrh sobe gledali kao nešto veliko – kao što veliko može da bude neko staro stablo u šumi, u kojoj smo mi, kućna čeljad, samo sitne grančice; ne može se više podmladiti, ali ni više ostariti – ostaće takav uvijek, i mi djeca ostaćemo takva kakva smo, i naša kuća ostaće takva..., i bilo je kod nas sve kako i treba. Sem jedne mane – sem kuće; bila nam je kuća mala, i to nam je bila jedina mana. Bila je u njoj prostrana samo jedna soba, dok je druga bila uska i tijesna – i bio je tijesan onaj dio kuće u kojem je, na sredini, na goloj zemlji, ispod crnih greda i čađavih veriga gotovo uvijek gorjela vatra; bio je zadimljen taj dio kuće i oči strinine bile uvijek zakrvavljene od dima; trljala ih je krajičkom podveze jer su je svrbjele, a nama bilo teško da to gledamo, jer znali smo da će joj oči od toga trljanja biti još krvavije. Znali smo i to; da takav naš stric – veći od svih, i takva naša kuća – manja od svih, ne odgovaraju jedno drugom, i nije nam bilo nimalo pravo kad bi nam neko rekao da nam je kuća mala – da je njegova veća od naše, i morali smo na to da zaćutimo; i bilo nam je krivo što je to tako – što je naša kuća najmanja u selu. Bilo nam je najviše žao zbog strica – jer vrata u koja on ulazi trebalo bi da su veća, i soba u kojoj sjedi da je ljepša, i ljepši oni prozori iza njega. Samim tim bi bilo ljepše i naše sretanje našeg strica, i ono što mu u leđa – idući za njim od kućnih do sobnih vrata, šapće naša strina; i bilo bi ljepše kad nam neko dođe – jer ne bi se govorilo, kao što se već govorilo: da je kod nas sve dobro, samo nam je kuća loša – i da se zbog toga nema gdje ni doći. To nas je navodilo da i sami stanemo prema našoj kući – i s jedne, i s druge, i s treće strane, i da je – iako smo je poznavali kao svi svoju kuću, dugo gledamo i na kraju kažemo da nam kuća ništa ne valja. Bio je zid tek nešto malo odignut od zemlje, a gore išla sve sama čatma, i još sa čatme otpao malter pa se vidi ispleteno pruće – a u pruću još rupe, pa se kroz njih vide zvijezde. Stric je znao za te rupe, ali ih nije krpio – jer naša je kuća bila takva da se nije mogla iskrpiti; a ako bi se to pokušalo, ispalo bi još gore – kao stara vreća s novim zakrpama...

I ne bi bilo ni lijepo da naš stric, koji je bio dobro obučen, i strina koja je bila kao cvijet, a i mi čeljad koja smo bila bez ijedne zakrpe na sebi, ulazimo u kuću iskrpljenu; i stoga je nijesmo ni krpili.

Stric nikad ništa s nama čeljadima nije progovorio o našoj kući – jer nije ni išlo da sa nama govori o kući; kuća je nešto veliko i o njoj se govori samo sa ljudima. I može biti da je naša strina – gledajući ga uslonjena uz jastuk i još ga ništa ne pitajući dok se ne odmori, pročitala iz njegovih bora na licu, iz očiju, iz cijele njegove duše, šta je toga govorio s ljudima, i kakav mu je bio prošli dan. Tek gledala ga je dugo – kao što lovac gleda u grmen u kojem, više nego izvjesno, nešto živo ima, i čekala da se to iz strica našeg i pokaže. Svjetlost lampe obasjavala mu je cijelo lice kad je počeo – nekako neodređeno i nimalo veselo da priča strini kako je danas kupio kuću. I čim je izgovorio tako krupnu riječ koja znači kuću, mi čeljad, a i strina, zamukli smo i gledali ga zbunjeno – sad više njega i ne videći, nego kroz njega nekakvu kuću. I sam je zamukao pošto je izgovorio riječ kuća, i nama je bilo čudno što ništa dalje ne govori; kao da je tu kuću koju je kupio istoga trenutka i izgubio – a mi nijesmo htjeli da se sa tim pomirimo, htjeli smo da je ta kuća naša.

– U Dolovu sam kupio kuću. Od Mursela iz Dolova. Veliku sam kuću kupio – izgovorio je sada određeno, i dodao: – Tri bi se ovakve u njoj okrenule, i opet bi im bilo prostrano.

– Sa srećom bilo! – izgovorila je za njim strina, i fitilj u lampi izvila toliko da je od sjaja sva soba sinula – i bi nam sad žao naše sobe što je ostavljamo. Trudili smo se da nam ništa ne promakne od onoga što stric priča strini – čudeći se što se nimalo ne veseli što je kuću kupio, i što ne kaže: "Ženo, nije to šala, kuću sam kupio!" S tugom u glasu pomenuo je nekakav orah, i nama nimalo nije bilo jasno šta može da ima jedan orah sa jednom kućom.

– Orah je... – nastavljao je naš stric – orah je, ženo, odmah uz kuću; brojao sam korake od oraha do kuće, i nabrojao jedanaest koraka.

Nama se sada odnekud učinilo da je tih njegovih jedanaest koraka nešto vrlo važno, pa je neko od nas glasno izrekao: "Jedanaest koraka!" a mi mu šakama poklopili tjeme da ćuti; ne vidi li da ni strina ne zna je li to bolje ili gore što je tamo jedanaest koraka a nije više ili manje – i čekali smo da čujemo šta će strina da upita strica o tim koracima, i štaće joj on reći i o koracima i o orahu.

Strina ga je slušala do kraja, i vidjeli smo da ga je razumjela: da se u toj kući, kad joj pod temelje stignu žile onog oraha, ni mlad ni star neće održati – umrijeće, i bacajući pogled na nas kućnu čeljad htjela da kaže: ne dam da ih iznesu na nosilima, ne dam da mi pomru zbog tog oraha. "Ne bojimo se!" glasno je reklo jedno od nas kućne čeljadi, a mi ga poklopili odozgo po tjemenu šakama da ćuti, i rekli mu da ima drveća koje može da donese nesreću – da on to ne zna, da ni strina to ne zna, ali znaju ljudi.

Bio je ovo razgovor za ljude. A jedini čovjek u našoj kući bio je naš stric; mi ostali smo bili momčadija i djeca – i bilo nam je žao što naš stric nema sa kim da razgovara o tako velikoj stvari kao što je kuća. Sad nam je i orah postao nešto veliko, i nismo mogli a da ne mislimo i na taj orah, na drvo koje je našeg strica bacilo u brigu – kojeg nikad nijesmo vidjeli zabrinuta, i nijesmo mogli da vjerujemo da jedno obično orahovo stablo može nešto tako da učini od čovjeka; činilo nam se da je naš stric sav ucrnio, i ako mu naša strina ne rastjera njegove brige živ zoru neće dočekati, umrijeće zbog jednog oraha, zbog drveta u kojem mi kućna čeljad ništa rđavo nijesmo mogla da vidimo – ništa, do njegovo široko mirisavo lišće koje ne prestaje da šumori – kao da onome ko pod njim sjedi priča nekakvu svoju dugu priču da taj dugo pod njim sjedi. Brali smo toga orahova lišća po pune šake, a poslije su nam ruke dugo mirisale. U jesen bi opadalo, polako bi dobijalo – ne žutu, nego rumenu boju, pa sve rumeniju, pa rumeno-zagasitu, pa čavu, i takvo – čavo, stalo da opada. Na zemlji – tu oko stabla, to sad mrtvo orahovo lišće dobijalo je boju krvi – onu boju kad se krv zgruša, i činilo se da je tu zaklano neko krupno grlo – nijedno drugo nego ono što je sve ljeto pričalo priče... One priče što su značile: da je od svega najljepše biti živ! Biti pod suncem i mjesecom, i svakog, ko ti pod grane sjedne, zakusnuti mirisom – da opet dođe i sjedne. Jer jedan orah... to je kao i jedna kuća...

Znali smo, mi kućna čeljad, da je sa orahom to tako... A šta je još znao naš stric – to nijesmo mogli da doznamo, sem toliko da on u orahu uz onu kuću što je kupio, ako mu žile podiđu pod temelj, vidi propast te kuće. I da mu se na licu nije vidjela zbog toga briga, niko od nas kućne čeljadi ne bi mogao da povjeruje da jedan onako blažen orah može nečemu da nanese nesreću. Ta nesreća ticala se one kuće – a i nas svih, i kao ono što umire orahovo lišće vidjeli smo sada naše umiranje – a najprije nas kućne čeljadi. I pri pomisli da uistinu može tako biti zaćutali bismo, kao što ponekad u jesen, kad vjetar utihne, zaćuti lišće na orahu – pred svoje opadanje...

U tome su neka od kućne čeljadi i zaspala: "opadali su", može biti u snu, kao što opada orahovo lišće...

Sjutradan je stric poveo strinu da vidi kuću – i orah uz nju; pošla smo i mi starija čeljad – i ponijela kotlove i kante da u njima nanesemo vode, jer trebalo je oprati podove i direke, vrata i prozore, i – tek onda, useliti u kuću. I prvo što smo odozgo s brijega ugledali dolje u dolini bio je onaj orah; on je bio viši od kuće – i nimalo nam se nije svidjelo što je orah viši od naše kuće. Malo zatim iznikao je, odmah pokraj njega, širok i spljošten krov kuće, sa šiljkom gore na kojem je čučala nekakva ptica. Rekli smo tada: "Eno i kuće – a i stric je rekao – eno je; eno i kuće i oraha." Bilo je to jedino što je uz put rekao; a mi smo uz put ćutali; čuli su se samo o našim ramenima kotlovi.

 – Dao sam – veli stric – veliku kaparu.

– Koliko hiljada? – pitala je strina, tek da pita, iako se – čak ni u stotine nimalo nije razumijevala.

– Polovinu, ženo, od cijene; toliku sam kaparu dao; toliko mogao i toliko dao – ostalo ću dati na zimu.

"Ostalo na zimu!" ponovilo je neko od nas čeljadi, tek i ono da nešto kaže; htjeli smo sada svi da nešto kažemo – i svi smo pričali samo o kući.

Prilazili smo joj s gornje strane – s one kojom se oslanjala o brijeg, zbog čega nam se ne učini ni velika ni lijepa; i jedino što je tu bilo lijepo – bio je onaj orah uz nju; bio je s njene čeone strane, one kojom gleda dolje niz dolinu, a i dalje – niz cijelo selo; stajala je nad selom kao njen čobanin.

Skinuli smo kotlove s ramena i spustili ih ispred vrata; bila su to sada naša vrata. Bila su velika. Nijesmo bili navikli na tako velika vrata – i učini nam se da smo se odnekud svi smanjili i da se smanjio i sam stric. Izvadio je iz njedara velik crn ključ, i mi čeljad gledala kako tim velikim ključem otvara velika vrata. Ušao je prvi. A za njim odmah ušla je i strina; ona je i sada išla za njim – kao što je to uvijek činila kad u kuću ulazi stric, i šaptala mu u leđa i sad, kao i uvijek, nešto svoje što on nije slušao. Slušao je – idući tamo ka sobnim vratima, nešto drugo... – i malo, pa je zastao; gledao je dolje u pod i rekao:

– Čujem ga…! Čujem, ženo, onaj orah kako šumori. Kako šumori ispod patosa. Kako šumori ispod temelja.

– Šumori – veli mu strina – kroz prozore.

I sam je zatim rekao da drukčije ne može do kroz prozore.

Sad su otvorili i druga naša vrata – ona sobna, koja su, nekakvim svojim plačnim cijukom, ispunila cijelu kuću. Stali smo nasred sobe i zaćutali. Jer učinilo nam se sad najednom kao da smo ušli u tuđu kuću, u koju, svakog časa, može neko doći i zateći nas. I jedino što se, u toj silnoj praznini, moglo da čuje bio je orah… Gledali smo njegove široko i daleko razvedene grane, i udisali miris; sva je soba mirisala orahom. Bio je tamo pred kućom kao živ čovjek – kao domaćin ovoga doma, s kojim ima nešto zajedničko, a tajno… ispod zemlje, ispod temelja… Tu ispod nas.

– Vidim ga... – veli stric strini – ali ga ne vidim tamo pred kućom, nego pod kućom.

Odmahnuvši široko rukom, gotovo ispred samih njegovih očiju, strina je odbila da je orah pod kućom, i rekla da je orah drvo kao i svako drvo, i da je ljepše od svakog drveta – i htjela da sada gledamo sobu a ne orah; i mi smo, čeljad, poslušala našu strinu i gledali smo sobu. Bilo je u njoj mnogo drveta a malo duvara; mnogo nekakvih dolapova sa erezama i katancima, i mi se, čeljad, čudila tolikim katancima. Stali smo da diramo te ereze i te katance i da prstima udaramo po nekakvim jabukama od bakra koje su se brzo okretale – brzo toliko da se jedva moglo umotriti to njihovo okretanje – i zaglušismo, tim jabukama, šum onoga oraha, i na njega i zaboravismo. A upravo tada čuli smo strica kako priča strini.

– Ovaj direk... – veli joj, i prstom joj pokazuje direk koji je, odozdo od poda išao gore do nekakvog rafa; zbog rafa je bio i stavljen – da ga drži, i da gore nad njim drži šašovce. Bio je žut i išaran, i ukras u sobi. – I ovaj je direk od onoga oraha – veli stric strini.

– Od onoga oraha... – veli za njim strina, i nastavlja da je direk lijep zato što je od oraha, da je od drugog drveta ne bi takav bio – ne bi se mogao išarati, i ne bi bio tako žut.

Prestali smo s onim okretanjem jabuka i slušali strica i strinu. On je sada prešao na glavno – na zareske na onome direku, i veli strini:

– Koliko je ovih zarezaka, toliko je u ovoj kući bilo umiranja; ženo, svaki zarezak znači smrt – a vidiš li koliko ih je!

 Bili smo gotovi da pritrčimo onome direku i izbrojimo one zareske – ne zbog toga da izbrojimo smrti, nego samo zareske; ali nije išlo da se mi čeljad miješamo u nešto što je strašno – i od čega su se njih dvoje ukrutili kao da su i sami nekakvi direci sa isto onakvim zarescima na sebi...

 – Rekao sam ti da je ovaj direk od onog oraha – nastavljao je stric. – Služio im je kao knjiga – svima koji su u ovoj kući živjeli. Za svako su čeljade u ovaj direk urezivali rođenje i smrt; kad se koje rodilo i kad umrlo... Kratak razmak od recke znači kratak život!

 "Kratak život!" otelo se jednom od nas čeljadi, a mi ga odozgo poklopili rukama neka ćuti; neka ne govori kad stric govori.

 – Kratkog su im vijeka bila djeca – nastavljao je stric strini, a ona – kad su se djeca pomenula, stala da gleda u one recke kao u sve samu mrtvu djecu; mi smo to vidjeli i stali smo da se krećemo, da joj time kažemo da smo mi živi – da nijesmo među onim reckama. – Može biti da to nije zbog onoga oraha, a može biti i da jeste; mnogo je blizu onaj orah – veli on strini. – Tek umiranja su bila česta u ovoj kući. Ova neka djeca, ako je suditi po ovim reckama, umrla su mala.

– Naša su velika – veli strina za sebe, ali gleda u direk, u one kratke razmake od recke do recke, koji su značili i kratak život. – Lažu recke – veli.

– Ne lažu ljudi – veli stric. – Rekli su mi da je trebalo da prije pogodbe pogledam direk u kući. I orah pred kućom. A kad sam pogledao ovaj direk, bilo je, ženo, kasno; bio sam pogodbu utvrdio i kaparu dao, i nijesam se mogao popišmaniti. Poveli su me zatim ljudi i do oraha, koji sam ja do tada gledao samo kao jedno drvo, kao jedan orah pred kućom. Tamo su mi ljudi pokazali da je od oraha odsječen cio jedan stub; bila su tri stuba, pa jedan odsječen – i ostala, ženo, još dva. Ovaj je direk, rekli su mi, od onoga odsječenog stuba, i pitali me znam li ja zašto je odsječen onaj stub; a ako ne znam da ću doznati kad se uselim u ovu kuću; da će mi kazati ovaj direk – da na njemu ima još dosta mjesta da se urežu nove recke... A ti, kažu mi, imaš puno čeljadi; i svoje čeljadi i od brata čeljadi, i trebaće ti za njh puno mjesta na onom direku.

Izlazili smo iz te sobe nimalo radosni što je naša i ušli u drugu u kojoj nije bilo nikakvog direka i koja je bila na suprotnoj strani od oraha; bila je u njoj gluha tišina i po ćoškovima paučina; nije ni svjetlosti bilo mnogo u toj sobi – i nama se učini da smo otišli nekud daleko i od one sobe s direkom i od onog oraha pred kućom; orah se odavde nije ni vidio – i bilo nam je drago što se ne vidi; kad će stric:

– Čujem ga; i ovdje mu, ženo, čujem lišće... Ono što ti se čini da šumi voda... ono nije voda nego je lišće na onom orahu; šum mu dolazi odozdo; odozdo, ženo, ispod kuće, ispod zemlje – čuješ li?

Slušali smo i mi čeljad, ali ništa nijesmo čuli; čuo se samo sipac u brvnima – strugao je negdje duboko u drvetu, i bilo je zadovoljstvo slušati ga; bio je neko živo srce drveta, i jedino što živi u ovoj sobi, u kojoj nije bilo ni muha.

– Ima ih još... veli stric, misleći na sobe, ali nas u druge nije uvodio – izveo nas je napolje, pod orah. – Evo – veli – gdje je bio onaj treći stub... onaj što su ga odsjekli i od njega načinili onaj direk u sobi. Ne bi me se ticao ni taj stub ni cio taj orah, da mi ljudi nijesu rekli da su njegove žile ispod ove kuće, i ko kupi tu kuću – taj u njoj neće dugo živjeti. Triput je, rekli su mi, dosad preprodavana, a sve zato da bi ljudi iz nje izašli i ostali živi. A mi ulazimo!

"Ulazimo, ulazimo!" – i opet smo onoga što mu se ta riječ omakla sa jezika pritisli šakama odozgo u tjeme da ćuti, i sva smo mi čeljad ćutala, i zijevala gore uz grane oraha diveći se njegovoj visini i veličini; divio mu se, s bolom u očima i u glasu, i naš stric – i bilo je nemoguće da jedno tako veliko drvo nema i svoju veliku moć, baš onu od koje strahuje stric, i zbog koje su one recke na onome direku u sobi i zarezane...

– Htjeli su da ga odsijeku cijelog, ženo, i tada su mu i odsjekli onaj njegov treći stub – pa stali, jer neko se našao i rekao da može biti još gore ako cio taj orah odsijeku. Pa ne znam – veli stric strini – šta je to; tek nije mi milo što je taj orah tu. Ima tajni pri drveću – ima, ženo, u ponekom drvetu, vodi, kamenu, zidini, groblju – ima tajni; a za orah to sam davno čuo.

Vidjeli smo kako strica od toga hvata strah, i kako uplašeno gleda gore u široko razvedene grane oraha – koje su, ako hoće da im se pripiše zla ćud, mogle da izgledaju vrlo strašno, ali i vrlo dobroćudno – ako se gledaju samo kao grane i kao lišće; a lišće je, zbog vjetra u njemu, šumorilo kao voda niz kamenje, i činilo se da će sve otići nekud s vjetrom. Mirisalo je. Živjelo svojim životom. Gore visoko – iznad ljudi i iznad zemlje. Kad požuti, kad porumeni i počavi, i na kraju kad dobije onu svoju krvavu boju padnuće na zemlju – nekako mekše i ljepše nego što opada ostalo lišće; umiraće na zemlji još dugo, i s mirisom će i umrijeti... Ostaće gore gole grane, kao mnogo ruku bez rukava, i biće i dalje grane orahove, i drukčije od drugih grana... krute i kratke kao prsti starca.

Mi čeljad nijesmo mogli da shvatimo kakvu to moć može da ima jedan orah na jednu kuću, ali nijesmo mogla ni da odbijemo da to zna naš stric – i čekali smo šta će dalje da učini naš stric; jer on je i dalje prema tome orahu stajao kao prema nekoj nevidljivoj sili – jačoj od ljudi, jer je nevidljiva. I bilo je tužno gledati ga kako od stabla tamo do zida broji svoje korake, ne nabrajajući ni dva puta isti broj, i počinjući iznova – i opet iznova. Ljutio se na samog sebe, i na svoje noge, i mi smo ga prvi put vidjeli da se ljuti; vidjeli smo kako sada i brojeve preskače i kako, ma koliko brojao, neće doći do prave mjere. Prostor između oraha i kućnog zida pretvorio je u nekakvo svoje borilište, na kojem se bori i sa samim sobom i s nečim što je nevidljivo, i da mu upravo to nevidljivo ne da da izbroji svoje korake. Čas su mu bili duži a čas kraći, pa ih je nekad nabrajao devet a nekad trinaest. - Deset... otelo se nekom od nas čeljadi, i mi ga rukom odmah pritisli odozgo u tjeme da ćuti kad stric broji.

– Vidiš li – veli on strini – da nešto ima pri ovome orahu – kad on meni ne da da korake izbrojim: pođem da brojim pa ne umijem, ženo, da ih izbrojim: pođem da ih ređam pa ne umijem da ih ređam; ni dva mi koraka nijesu jednaka.

Gledao je onaj orah kao nešto što je jače od njega, i mi smo prvi put vidjeli da naš stric ne može to što hoće – i bilo nam ga je žao što se našao u nevolji; bio je sada kao jedno od nas čeljadi – nimalo od nas pametniji ni jači. Dizao je ruke kao da se predaje, a i naša strina dizala je ruke, jer ona nije ni umjela drugo da čini do ono što čini naš stric. Nije mogla da mu pomogne – u tome nečemu što je za kućne domaćine a nije za žene; a nijesmo mogla da mu pomognemo ni mi čeljad, i nije nam bilo pravo što taj orah stoji tako najavno a radi nešto potajno, i svi smo se od njega izmakli i stali uz kuću kao da je branimo. Od oraha udaljio se i naš stric, ali nije po svojoj volji – jer htio je još da broji korake, i prestao je tek onda kada ga je naša strina uzela za ruku i privela k nama – govoreći mu da se okani oraha, kojeg su se okanili i svi oni čija je kuća dosad bivala, a među njima bilo je i mlađih i jačih, i veli mu da je on star; i bilo je to prvi put da mu je rekla da je star. Nije mogao da s nama mirno stane uz zid kuće, nego je stalno podizao noge – kao da jednako broji svoje korake, ponavljajući koliko ih je – a broj im nikako ne hvatajući. Mi čeljad smo tražila da operemo one sobe, a naš stric je rekao – "Jedanaest…! A to je, ženo, toliko da su mu žile posigurno otišle pod temelje od kuće” – i htio je opet da broji, ali mu strina nije dala.

Ne oprasmo sobe, ništa korisno ne učinismo – i ne bi nam žao zbog toga; bilo nam je žao samo našeg strica – jer on je svud gredom dok smo se vraćali od te naše nove kuće našoj staroj kući zastajkivao i brojao korake; i ko zna koliko bi ih izbrojao da ga strina nije prekidala. Nama čeljadima činilo se da je mnogo ostario od jutros, i da sav miriše orahovim lišćem kao da smo pod onim orahom…

Htjeli smo – tih dana i tih nedjelja da zaboravimo na onu kuću i orah uz nju, i nijednom ne sađosmo da operemo one sobe – i zaboravili bismo na onu kuću sasvim, da nas na nju nije podsjećao naš stric, a najviše u jesen – kad je, s prvim kišama i maglama, počeo u licu da dobija neku žutu boju, pa čavu, pa tamnu – kao što tu boju dobija orahovo lišće… Mi kućna čeljad vidjela smo kako ga naša strina odvaja od naše zajedničke sofre, za kojom je do tada – na njenom čelu, uvijek sjedio i s nama jeo iz istog suda; sad je za njega i sud izdvojila – kao što je to činila nekad i za nas kad smo bili djeca. Bilo je sada prazno ono mjesto uvrh sofre, i nama se činilo da nam je – bez našeg strica, prazna i cijela naša sofra. Bilo je tužno gledati ga izdvojena od nas čeljadi; sjedio bi negdje u kraj sobe kao neko ko je uz put svratio u našu kuću, i ne bi se čulo ni da diše – i bilo je tiho u našoj sobi kao pod orahom kad u granama nema vjetra…

Mi kućna čeljad smo i dalje sjedala dolje za vratima kod ibrika i leđena; sjedala smo i onda kad gore uz prozore nije više bilo našeg strica. Gledali smo u njegovo prazno mjesto kao da je on još živ, a vidjeli smo gore šipke na prozoru, koje su nam odnekud ličile na grane oraha kad s njih list opadne…

Nismo čuli kako je – otkinut od onih šipaka, pao dolje na ćilim naš stric; tek učinilo nam se kao da je – sa onog oraha, kod one kuće, opao list.

Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu.

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled", a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u Sarajevu, 6. decembra 1989. godine.

Svojim ukupnim književnim stvaralaštvom Ćamil Sijarić na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka.

Za svoja djela nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima: nagradom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, prvom nagradom za najbolji roman Narodne prosvjete, 27-ojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, 13-ojulskom nagradom Crne Gore, Andrićevom nagradom i mnogim drugih priznanjima i odlikovanjima.

U znak sjećanja na sveukupno književno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća, najveća nagrada sandžačkih Bošnjaka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime, Pero Ćamila Sijarića.

Naša je država poput onog treskvog prastarog tramvaja što gamiže s Ilidže do Vijećnice. Njime sam se vozio jer sam bio prinuđen, takva mi je bila sudba. Za taxi mi haman nikad džep nije bio dovoljno dubok, a kad bih se sjetio osobnog auta proučio bih euzu-bismillu jer je isti, ašćare, šejtanska vesvesa kojom nas Nečasni nagoni na neostvarive misli, a sve ne bi li nam unio tugu i depresiju u već tmuran život. Kao da depresije u studentskim danima nije dovoljno. Helem, na El-Idži, uniji islamskih zemalja obično uđu studenti i razdragani turisti raznih boja i sorti koji su, eto baš te godine, odlučili svoj, zasluženi ili ne, godišnji odmor pokloniti Bosni i Sarajevu. Svi su mi uvijek nekako smiješni i smušeni i nikako ih ne posmatram kao, božeprosti, insane. Suviše su nerealni jer ne žive u našoj realnosti pa samim tim ne mogu biti jednaki ostalom tramvajskom svijetu. Oni se iščuđuje, dive i dozivaju jedni druge kad prolaze pored one komunističko-sive zgrade RTV-a, kamo li pored bilo koje od sarajevkih znamenitosti. No, u konačnici svaki turist je zapravo isti, pa smo i mi koji fotografiramo hrpu željeznih šina u očima jednog Parižanina vjerovatno nerealni jer ne živimo u njegovoj realnosti. Čovjek je netolerantan prema realnostima drugih ljudi i odatle nedostatak suosjećanja koji rastvara naše društvo kao solna kiselina.

Nastavljam se tako voziti dok na Stupu neki piskutav ženski glasić iz zadnjeg dijela tramvaja, te nepremostive daljine, ne zaviče da joj je ukradena lisnica. Tramvaj staje, žena svjedoči bosanski inat, istrčava i ganja malog sa brzim cvikama koji, pak, svjedoči onu Fazlinu: ''Sto šlajpeka dnevno-sarajevski rekord''. I onda se vozi, vozi opijeno izmiješanim mirisom parfema neke gospođe u odijelu, vjerovatno državne službenice, alkoholičara koji nešto samo sebi znano gestikulira dvolitarci sarajevskog u krilu, znoja i prašine, a sve uz mehko tursko 'u' i hrapavo arapsko 'h' koji dopiru od razdraganih studenata/turista. Na Čvili uđe neki stariji čovjek. Pjeva. Ljudi oko njega se smiju. Ne znam zašto ali nama je sve smiješno. Onda na Grbavici ulaze neki školarci. Mala djeca uveliko psuju. Na Skenderiji izađe većina putnika. Istetura i onaj mortus pijani čvrsto držeći bocu kao vlastito dijete. U tramvaju tada ostane stara sarajevska bistričko-vratnička gospoština i starogradska aristokracija. Ne najveći sloj jer se oni, dapače, voze automobilima, već ona srednja ili čak niža klasa na kojoj se, unatoč financijskoj situaciji, očitava nekdašnji ugled. Tramvaj prolazi brojne faze i svjedoči naš mentalitet, a on je najbolje vidljiv baš tu, u tramvaju, koji je naše društvo u malom.

ako je i jednog sparnog tramvajskog dana, na Otoci u tramvaj ušla jedna starija žena. Starije je Sarajke koje nisu pokrivene ili ne nose neko obilježje veoma teško sortirati u nene, bake i none, tako da će ova gospođa meni narednih petnaestak minuta ostati neidentificirana. Ustajem joj da sjedne. Odbija uz ustaljenu izliku da nije toliko stara, sva nasmijana i razdragana jer se neko ponudio ustupiti joj mjesto. Ja nastavljam sjediti sa torbom i knjigama u krilu. Stara gospođa iz torbe vadi odžačara, treskavim prstima otpakuje foliju. Nepovezivo sa pažljivim otpakivanjem nezgrapno ubacuje zgužvanu foliju u tašnu i stavlja bombonu u usta. Nedugo zatim vadi drugu i spušta je meni u dlan svojom izboranom rukom, sva sretna. Nisam siguran da li je baš mentalno najzdravija. Već sumnjam. To je sumnja koju je okrutna hladnoća zapada napetnula našem toplom društvu, pa nam je u doba mog studiranja svima smetalo kad se stari otvore i počnu pričati o kojekakvim izlječivim i neizlječivim dušmanima, jeftinoj struji i djeci u Švedskoj, koja su im najveća nepreželjena želja, oteti im iz ruku, nesvjesni da u dalekoj Bosni neko čezne za njima.

-Odžačar. Odlične su za grlo. Imaju sve trave za grlo, a malo šećera. Imam ja rođaka. Neurolog. On mi je rekao: sve jedi samo ove bombone. Za grlo su dobre, imaju sve trave.

Nije baš najbolja. Nije sigurno. U tramvaju vas, u 2 sahata popodne po onom džehennemu normalni samo mogu napasti i nareziliti. Na moje hvala, ona nastavlja.

-Ja sam Emina ali nisam Šantićeva.

Znači nena je. Osmijeh joj još širi. Nisam znao da može širi od onog kad sam joj ponudio mjesto.

Kako se ti zoveš?- Ja sam Damir.

Osmijeh uzvraćen. Već mi je nekako mila. Beli zbog imena.

– Hajte molim Vas sjesti. Ja ću još malo.

Neću još malo ali ustajem. Izaći ćemo poslije na istoj stanici.

-Daj ti meni torbu da ne držiš. Meni nije teško. Eh tako. Vidiš da ima mjesta. Ne smeta meni Boga mi. Ja sam Emina, kako se ti zoveš. – Ja sam Damir. Ja ću sada da pogodim da vi najviše volite odžačara. – Da! Baš ga imam u tašni, sad ću ti sine dati. – Nemojte, nemojte. On vam je dobar za grlo, ima sve trave za grlo, a nema puno šećera. Plaho dobar. Čuo sam od jednog neurologa.

Pogled joj najednom zaigra. Da nisam pretjerao, možda se ipak sjećala. Širom razgorači već velike oči.

-Neurologa? Pa moj je rođak neurolog, on mi je i rekao za odžačar. Svašta u Božijoj bašči.

Skenderija se primiče, spremamo se oboje. Uzeo sam svoju torbu iz njenog krila da bi mogla ustati, ali djelovala je kao da bi mogla nastaviti putovanje. Izlazi prva i čeka me pred tramvajem. Ja silazim. Uzima me pod ruku. Prelazimo cestu ka predsjedništvu, a mene već neka šuhva hvata da ova nena Mina ne zna baš gdje ide.

-Izvinite, a dokle ćete vi, da vas ja otpratim? – Eh ja ću sine ovdje to apoteke po jednu kremu za lice. Lice mi puca. Uh što je to dobra jedna krema. Ama istog mi dana zamladi lice. Pa ću onda do tržnice po sir i tako, još ponešto. Nego ne rekoh ti, ja sam Emina.

Ovaj put se grohotom nasmijah. Samo iz mene izleti.

–Emina, ali ne Šantićeva. Ja sam vam Damir, a imam i ja jednu Eminu. U nas svako ima svoju Eminu, jelde? – Nisam, nisam Šantićeva. Eh, tebe tvoja Emina beli dobro pazi dok si ti tako veseo.

Ja se to jutro svađao sa svojom Eminom, al' hajde ti to sad objasni.

– Jeste vala, slušamo se. Ja slušam, ona čuje. – A Boga ti sine kako ti se zove otac. – Muris mi se zove. Muris. – Aaa, pa ja sam odmah znala sine da si ti moje vjere. Pa ja sam ti na licu vidjela. – Jelde nam se na čehri vidi? – Vidi vala. E ja ti moram ovdje u apoteku po kremu za lice. Što ima jedna dobra krema! Ma hej... – Sretno Vam, možda se sretnemo opet u tramvaju. Ne zaboravite kesicu odžačara ponijeti. Allahimanet.

Osmijeh na Allahimanetje ubjedljivo najveći. Veći i od ustupanja mjesta i Emine i Šantićevog stvaralaštva i demencije. Osmijeh je to koji se ne zaboravlja. On ostaje ugraviran duboko u pamćenje pa se ne zaboravi ni u danima demencije. Kao ni zemlja, kao ni kultura...

O autoru:

Damir Bešlija rođen je u Beogradu, 1997. godine. Djetinjstvo provodi u Goraždu, gdje završava osnovnu školu ''Husein-efendija Đozo''. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Sarajevu gdje upisuje Tursko-bosanski Sarajevo Koledž (sada: Richmond Park College). Baš tu, nadahnut ljubavlju prema Jednom Bogu, jednoj ženi i jednoj domovini, počinje stvarati prva djela. Većinu soneta i kratkih pripovijesti posvećuje jednoj ženi, domovini te sveopćoj bošnjačkoj tradiciji, a sve uz osebujan izraz bosanskoga jezika, koji je činjenica i ponos. Trenutno je student treće godine engleskog jezika i književnosti na Međunarodnom Burch Sveučilištu.

Po prvi put sa Ćamilom Sijarićem u Sarajevu

Dok sam razmišljao, o Suadi Tabaković, kako ću je upoznati jednom čekajući je ispred Begove džamije, da završi s namazom (molitvom), i kako me Bogdan, beskućnik, brani, od trgovavca na Baščaršiji: Jesi li kupac!? - Ostavi to! - Ne diraj malog, ba

- A, hteo sam da kupim neku sitnicu za moju kolegenicu po peru, Suadu Tabaković, koja je napisala najčitaniju prozu: Pismo oca rudara. Prolazim, pored nekadašnjeg CK-a (Centralnog komiteta) i jedan auto, se svom silinom zaleti i Ćamil Sijarić se zanese i pade… Pomogoh mu da se pridigne, očisti prašinu s mantila.

- Jeste li ste ugruvali, poštovani Ćamile Sijariću!?

- Nisam vala, ne brini - kaza mi on. I onda se kao klupko, na filmskom platnu, odmotava, sve što sam hteo reći, dragom mi sagovorniku, čije su pesme, pripovetke, pune sevdaha, života, ljubavi, mirisa prirode, kojom odiše Ćamilova Herceg Bosna. Iz jedne kafane, dopiru, završni taktovi, pesme: Kad ja volim rumenog seljaka…

-  I javnost je bila u večitoj dilemi sa seljacima, kojima ste Vi dali nadmoć i prioritet, u svojim delima, koje su zaslužili.

- Baš tako! - odgovori mi Ćamil.

- Kakve su devojke u Sarajevu!? - upitah Ćamila Sijarića.

- Pitaš me, pa pogledaj, pjevaju i kad ponestane pjesme, opet pjevaju, gizdave, sve, baš kao Bosna!

- Herceg Bosna, je isto takva, Gračanica, pogled dopire do planina, odozgo se vidi celo Trebinje, a vazduh miriše na more, i lavandu, jer tu je na nekih četrdeset kilometara, more, ako ne i manje, Dubovnik, ako se ne varam Ćamile!? I dodadoh: A reka Trebišnica, zelena, kao oči u kakve devojke, na Baščaršiji.

- Baš tako, u dahu mi potvrdi Ćamil Sijarić i reče: Znam kako miriše lišće oraha. Listovi otpadaju a mi ih krišom sakupljamo, u komšijskoj avliji…

- Posekli su ga - kazah poštovanom Ćamilu.
- Imaš moju pripovetku, pa čitaj: Miris lišća orahova! Nego, nisi se ženio, ima puno cura, ovdje u Sarajevu!

- Nije lako, mlad još jesam, da pilam drva!? - Šta ću, jadan, bolan!?

- Ništa, zasuči rukave, grehota da te izdržava, kilavi otac!

- Jes, vala, ba. Nego, poštovani Ćamile, za Vas pričaju da ste Gabrijel Garcia Markez, Gaucho Bosne!?

- Gdje to piše!

- Pa, sad piše, to ste zaslužili, svojim radom i rečima.

- Nego mnogo mi se dopala, misao, koja kaže, ko’ sa zmijama nije živio, od otrovnica gine, ili od automobila oni koji su ih ignorirali.

- Mene je dragi Ćamile, ujela, šarka, pa se bojim i guštera…

- Što kažu: Opeko se na mlijeko, pa puha i u jogurt. - Ha, ha, ha - grohotom se nasmija Ćamil.

-  Živim sa takvim „otrovnicama” (komšijama), ignorišem ih, ali bojim se da ću kao pazikuća, završiti pod auto.

- Ničeg se ne boj sinko, ni onih što ubijaju tijelo, ni onih što dušu mogu upropastiti u paklu!

- Ničeg se ne boj sem Boga.

- Jesam li ja to negdje pročitao!?… začudi se Ćamil Sijarić..

- Ode mi trola, ’ajd uzdravlje, piši kad stigneš, pa da te drugi put bolje ugostim, i dočekam!

- Važi dragi Ćamile! - Ćamil, ode tramvajem, a kada se konačno upoznah sa Suadom Tabaković srce mi zatreperi ko’ ptici krila, ko’ u onim mojim pesmama što odišu šeher Sarajevom i behar Bosnom, u ”Avliji” iz Rožaja zamirisaše moje ”Žute jabuke”… A ne kaže džabe narod, gde ti je srce, tu ti je blago… Iz rđavog, starog oluka, poče da lije kiša, uzeh, kišobranom da zaklonim mene i Suadu od kiše…

Radovi dostavljeni za konkurs "Kulturno naslijeđe i tradicija" - oblast proza

- Dženita Hrnjičić -

- Otrgnuta od zaborava - 

Ne znam po čijoj odluci i pameti sve firme u zemlji pa i  dalje imaju pauzu za doručak u isto vrijeme. Iza deset a prije jedanaest. Tradicionalno odmaramo u to vrijeme, rekli bi mnogi. Svi u to vrijeme mogu slobodno jesti i kahvenisati. Nije važno jesu li gladni ili nisu, imaju li posla preko glave ili ih čeka red nervoznih ljudi na šalteru ili čekaonici.

Pauza je, i zna se da je to pravo onog koji ima sreću pa radi.

Radim i ja, ali radim najviše za vrijeme tuđih pauza. Radim u buregdžinici blizu gradske pošte. Ovo je treća buregžinica u ovih dvadeset i kusur godina moga zanimanja.

Zovem se Raza i iz sela Saš sam. To znaju sve moje mušterije. Ako ljubav ulazi na usta, onda sam ljubavlju nahranila skoro cijeli grad. Poznajem i pamtim svakog kome sam napravila pitu. Izazivaju me da je ta moja sposobnost pamćenja za Ginisovu knjigu rekorda i da ću postati poznata u svijetu ako objave kako Raza pamti ljudska lica i imena.

Ne znaju da sam tu sposobnost pamćenja i umijeće pravljenja bosanske pite naslijedila od svoje majke Halime. Majka je bila „kraljica pita“ od Foče do Sarajeva, i to onim putem preko Trnova i Miljevine.

Za oba dara zahvalna sam i Allahu i majci.

Kao mala uvijek sam u mutvaku sjedila uz majku koja bi sjedeći uz siniju razvijala jufke i potom ih prostirala na bijele čaršafe. Mutvak bi postajao bijel od bjeline tijesta i brašna, a meni bi se činio kao dvorac o kojem mi je pričala učiteljica iz seoske škole.

U bijelom dvorcu bile  su moja „majka kraljica“ i ja, njena princeza Raza.

Dok je pravila pitu majka bi tradiconalno pjevušila stare sevdalinke, a ja bih se najviše radovala pjesmi o rijeci Drini i Ćehotini.

Ako ne bi pjevušila, onda bi mi pričala priče o našim djedovima i nanama. Ja bih plakala kada bi mi pričala o stradanjima na fočanskom mostu a ona bi me ružila da suzama ništa ne možemo promijeniti već bi podizala brašnjave ruke i učila fatihu za stradalu familiju. Dječije ruke sam dizala u molitvi za one koje sam samo kroz priču upoznala, a veliki strah od mrtvih duhova predaka uz Drinu nikada mi nije dopustio da nogom kročim u tu hladnu vodu. Dok bi se ljeti djeca kupala u Drini, ja sam ih prestrašeno gledala sa obale i u sebi učila dove koje me je majka naučila  kako bi se svi oni iz Drine vratili živi i zdravi svojim kućama.

Majka je molitvama dovila za mrtve, imala je moći da ih svojim sjećanjima i pričom otrgne od ljudskog zaborava. I ja tako danas radim. Tako se sjećam sela, babe i majke. Tako pamtim svoje djetinjstvo.

Između nas su bile tepsije pune zvrkova pite kojima je majka ispunjavala dječije želje, bilo da je riječ o bureku, sirnici, krompiruši, zeljanici ili tikvenici. Najčešće je pravila sirnicu, i to zato što je moj babo uvijek mogao i najvolio pitu od sira svojih krava i zlatnih ruku svoje žene. Malo pomalo i ja sam naučila praviti pitu. Prvo uz majčinu pomoć pa sama subotom i nedjeljom kad nisam išla u školu. Babo i braća su početničku pitu hvalili  komplimentima da je kao majkina.

Ja znam da ona nije bila, i nikada neće biti kao kod moje majke,  iako sam ispekla brda pita. Ako bi stvarno bilo to brdo, ja bih na njemu podigla spomenik tepsiji.

Tepsiji treba podići spomenik. Ne onoj maloj, već velikoj što hrani mnogobrojnu bosansku i hercegovačku porodicu. Iz tepsije se vijekovima jela najukusnija hrana. Zimi krompir na pole, a ljeti ljevak od sira, zelja i tikve, čas ovako, čas onako. Za Bajram baklava, kadaif i hurmašice. Pečeno i rumeno  u tepsiji je zdravije i slađe nego ono prženo nabrzinu u tavi. Kuća koja nema tepsiju i nije kuća ili tu ne živi prava žena.

Tepsija je divna, neophodna i trajna. Vrijeme joj ne može ništa, što je starija to je valjanija.

Zamišljam kako se na otkrivanju spomenika „Tepsija“ okupljaju sve moje dugogodišnje mušterije, svi su zdravi, siti i veseli.

Spomenoljublje nije poznavalo sličan primjer umjetnosti i budalaštine, ali bi me sve časne zvanice sigurno iskreno podržale. Cijeli projekat bi bio vrlo jeftin a postao bi popularan kod turista iz zemlje i inostranstva.

I tepsija je tradicija naših domova.

U našim domovima su nas uvijek učili saburu i oprostu.

Oprostiti primjedbu da pita nije ispečena ili da nije posoljena nije isto kao oprostiti ubici koji ti je ubio majku i oca.

Majka je pekla pitu kada su joj prljave i smrdljive spodobe obuvene upale u kuću. Zamirisala im je krompiruša pa su prvo tražili da jedu. Snaga je ulazila na usta, a gladni nisu mogli ubiti staricu i zapaliti joj kuću. Majka je pred njih kao pred svoju djecu stavila i kiselo mlijeko. I oni su bili nečija djeca.

Majka je živjela sve dok nisu pojeli pitu.

Tepsiju smo braća i ja  poslije rata našli ispod zgarišta kuće, majčine kosti nismo.

Prošlo je deset sati. Počeće pauze. Prestajem da se sjećam i razmišljam o tepsiji. Preda mnom su pune tepsije vruće pite. Sve sam ih sama ispekla ovog jutra. Sve su spremljene uvijek uz bismilu, po savjetu moje majke. Pita se nije spremala bez bismile i običaj je bio milostive riječi umijesiti u tijesto koje bi se poslije lahko i samo od sebe razvlačilo i veselilo u igri sa oklagijom.

U radnju uleti dijete. Djevojčica sa mašnicom u kosi i crvenim cekerom. Podsjeti me na to kako mi je majka vezala kosu i savjetovala da pazim na dlake s glave  da ne bi slučajno upala u pitu. To bi bila velika bruka. Uvijek sam kao dijete vezala kosu po želji moje majke jer me je učila kako žensko dijete mora biti uredno i primjer drugima.

Djevojčica je prije jutarnje gužve došla po doručak. Znala sam je. Njena majka Alma je u bolnici i nema ko da napravi pitu za nju i starijeg brata.

Bila je nestrpljiva jer je žurila u školu.

Suosjećala sam se sa djetetom čija je majka bolesna.

Podigoh ruke u dovi i molitvi za bolesnu ženu da što prije ozdravi i vrati se svojoj kući.

Ja nemam djece. Nemam ni muža. Nisam se nikad udavala. Nisam stigla da nađem momka dok sam kuhala pite tuđim muževima. Tradicionalno su se u ovoj zemlji djevojke udavale dok su mlade, a ja sam mladost ispratila u ratu i odmah poslije onih ratnih godina. Radila sam po cijele dane da bih kupila stančić u staroj zgradi na kraju grada. Tu su stanovi bili najjeftiniji a ljudi najskromnijii. Pomogli su mi da opremim stan i da se u stanu osjećam kao nekad u porodičnoj kući.

Uvijek bih im se zahvaljivala tepsijom pite.

Gledam u tepsije i smiješim se. Sretna sam žena.

Smiješim se usplahirenoj sekretarici iz preduzeća preko puta radnje, traži pitu za sebe i direktora. Moli me da ne pričam nikom da se direktor razvodi od žene i da će danas ručati pitu iz buregdžinice. Danas ću čuvati ovu tajnu, jučer sam čuvala jednu drugu, a sutra ću već treću. Majka me naučila da je tajna sveta i da se povjerenje ne smije iznevjeriti. U hadisima ispričanim u djetinjstvu mi je usadila spoznaju o ljudskom povjerenju. Sjećam se kako je majka čuvala tajne tetaka, strina i komšinica ispričanih u našoj kući. Uvijek su me podsjećale na priču poznatog pisca i dio iz priče „Majka“ čitane djeci u školskim klupama. Sve su naše žene solidarne jedna s drugom u mukama, oskudici, nevjerstvu, bolesti i svakom zlu koje može da pogodi nježno žensko biće.

Ja pazim da svoju muku ne savijem u jufku. Nekome bi zalogaj zastao u grlu da zna kakvu tugu Raza krije iza osmijeha i pjesme.

Brinem se kolko godina će osuditi zločince koji su ubili moju majku. Uhvatili su ih prošle godine i čekam presudu za ubistvo moje majke i drugih ljudi iz sela dok pravim pitu. Čekam da jutros neko dođe iz suda na doručak pa ću ga pitati za suđenje ubicama iz Foče.

Ne znam zašto kasne sa pauzom. Nestrpljivo čekam vijest koju će mediji sakriti ili objaviti u kratkoj informaciji za javnost.

Koliko košta tepsija pite jasno je istaknuto u cjenovniku buregdžinice, a  koliko je vrijedio život moje majke ne znam. Zato čekam. Čekam pauzu onih sa suda da me smire.

Neće me razveseliti vijest o robiji i kazni ubica moje majke. Vijest će otrgnuti od zaborava nevino stradale žrtve i oživjeti sliku sretne porodice za majčinom sofrom. Najdraža porodična fotografija  je izgorjela onog dana kada je moja majka ispekla poslednju pitu u svom životu.

HASTAL

Opraštam svima; i mojijem i njihovijem. Prvima, što su me zamlaćivali da treba vjerovati u insansku riječ zato što je svako, makar nam i ne bio po volji, Božije stvorenje. Drugima, zato što su me zlodjelima ubijedili da je moj oprez prema njima bio opravdan, al’ nedovoljno izoštren. Priznajem: nijesam se snaš’o kad je puklo, ne snalazim se dobro ni sad. Više ne puca po meni, već u meni. To mi je teže nego kad sam bjež’o od kuršuma. Im’o sam sreće, a i vjerov’o sam da me neće strefiti. On je, tako mi se činilo, fijuk’o na je’nu, a ja sam iš’o na drugu stranu. Nadigravali smo se k’o da smo stari poznanici. Ako ostanem ovdje, kuršum će me juriti do kraja života. Zbog toga nejmam kuvveta nit’ volje da iznalazim u našijem dušmanima insanske osobine. Mlogi se pretvaraju da mogu oprostiti i ono što je teško i pomisliti da se more zaboraviti. Neka svako sluša svoju pamet i dušu. Ako more da spoji je’no i drugo. Kod mene, moram priznati, to teško ide. Im’o sam prilike da razgovaram i sa njihovijem. Ne ljute se kad him kažem i najgrđe stvari. Klimaju glavom. Nazor se smješkaju. Ponekad pomislim da him prijaju moje riječi. Ko bi rek’o. Velim ja njima da him opraštam samo zbog toga što ih, ako Bog da, nikada više neću vidjeti ni sa puškom ni brez nje. Koje je to zadovoljstvo, Allahu dragi! More se mjeriti sa ljepotom dženetskih bašča.

Neću vidjeti ni svoje koji ne mogu da se sastave. Lažu, savijaju vrat pred fukarom, zaklinju se u đecu za sitnicu, gledaju u nebo da him pomogne. Sažalijevam ih,proklinjem njihovu glupu dobrotu. Možda je grijeh tako govoriti, al’ ako nikome više ne smeta to što je prazan govor zamijenio živu riječ, zašto bih se i ja sikir’o. Ono jes’, boli me to negdje u prikrajku duše pa se pitam kol’ko ima ‘vakije. Da se udružimo, il’ da se viđamo je’nom heftično il’ u mjesec dana – da se izjadamo. Il’, još bolje, da zajednički postavljamo pitanja onijem gore kud nas vode. Valjalo bi makar probati, iako sam siguran da se oni na to ne bi obazirali.

Kome danas trebaju muke raje? Nikome! Mi smo bili potrebni kad se moralo da juriša, gine, da se trpi glad, žeđ... Kome pričam... Doš’o vakat da se sve more ispod žita srediti. Udese te za male pare i sve tako po redu. Pitam se šta je bilo teže za pravog insana: kad je pucalo il’ sad kad treba da se mirimo sa izrodima insanskim. I to po naređenju glavešina iz dalekije zemalja koji ne znaju ni ko smo ni šta smo. Oni jedino znaju da smo nekol’ko godina ratovali i sad treba da se grlimo i ljubimo. Njih ne zanima ko je i zašto prvi zapuc’o i ko je koga htio da zatre. Tako i treba kad smo hajvani. Ne znam ko je veći; njihovi il’ naši? Ja bih radije prič’o o svojijem, jer o njihovijem i ‘nako nejmam šta da kažem, osim da su se prvo posvađali sa pameću pa onda sa nama. Jer, ko bi normalan mog’o i pomisliti da more porobiti cijelu Bosnu. Zašto sve ovo i kome pričam? Tako mi došlo. K’o što je njima dolazilo da nas malo kolju, pa him je sad došlo da nas, k’o bajagi, malo vole. A, ja him kažem: Mrzili ste sebe kol’ko i nas i to je vaša najveća nesreća. Možda bi se od deset vašije mog’o sastaviti jedan ispravan insan. Možda? Morete nas kinjiti, nipodaštavati, al’ brez nas ne merete. Koga biste mrzjeli da ste nas sve iskorijenili? A, vi bez mržnje ne merete. Zaboravili ste; što Bošnjaka više mrziš on više raste, jača, postaje žilaviji. Brez toga bi srast’o zato što je ta mržnja vaša dio njegovog života od rođenja. To je moje saznanje i iskustvo. Belaj je vaš što uživate kad vas mrze moćniji i pametniji. To nijesam nikad uspio sebi objasniti. Možda će mi to poći za rukom kad se odvojim od Bosne, miniranih šuma i njiva, spaljenih sela i razrušenih gradova koji će bolovati i kad ih obnove. Zašto ovo pričam? Zato što hoću da ostavim čemer ovdje, gdje je i nastao. Hoću u svijet da odem čist, bez zlih misli i izbjegnem zamku u koju su mlogi pali; proglasili su ugursuzima sve one koji nijesu naši. Ne valja. Kad se sve sabere, isuviše je tanka linija između nas i njih. K’o da nas je je’na majka rodila, al’ nas nije dojila. Nakitio sam priču da je mlijeko moje majke i neke njihove žene bilo isto. Jer, su se hranile iz istih njiva, napasale krave i ovce na istim čairima. Kol’ko ima gorocvijeta na našoj Planini ima i na njihovoj. Naš je, doduše, nešto mirišljiviji i ranije procvjeta, a njihov duže opstane. Kad sam ubijedio sebe da je to u stvarnosti tako bilo, htio sam da vratim ćasu mlijeka svojoj dojilji. I oni su sigurno šćeli isto da učine; da daju po dvije ćase mlijeka svima koje ne pripadaju njihovoj vjeri i plemenu. Kad su se presabrali, takvije dojilja bilo je više nego što je iko mog’o zamisliti. Ne mere se dug na taj način izmiriti. To je naš zajednički usud. Kad god smo htjeli da za sva vremena raščistimo račune, ispostavljalo se da bi teško opstali je’ni brez drugih. Nadopunjujemo se više u mahanama nego u vrlinama. Tako je oduvijek bilo, tako će biti sve dotle dok nas polahko ne uzmu pod svoje neki drugi narodi koji više rade nego što uživaju. Tada ćemo, sa onijem što je ostalo u nama, biti bliži je’ni drugima. Neće nam biti tijesna Bosna i ličićemo na krdo jelena kad se zbiju čim him zaprijeti opasnost od kurjaka. Ko ovo razumije biće mu lakše. Na ovome svijetu ima više dobrih ljudi nego zlotvora. Jedino što oni, izbezumljeni k’o i ja, ne smiju riječ da progovore o huljama, ubicama i lopovima. Nijesu oni kukakvice već samo znaju da se presaberu; vrijedi l’ stavljati glavu na panj zbog hrsuza? Plaše se ispravni ljudi onije koji su navikli da na tuđoj nesreći svoju sreću grade. Koju sreću, kumim te Bogom? Ako nekad saznam da je to moguće, prestaću da govorim, zatvoriću se u kuću u izlaziti samo kad moram. Zašto ovo pričam? Zato što neću više u sebi da čuvam tuđe blato, mržnju i se bičnost. Neću! Nekada sam govorio za sitne lopove da i oni moraju od nečega da žive, ako već ne mogu pošteno da zarađuju. Sad kažem da sitnije lopova nejma.

Oni koji su u miru krali ja’njad u ratu su otimali volove. Ne da bi se najeli već da bi ih nekom, još većem lopovu prodali. I tako redom. A ja pričam o poštenju.

Kome i zašto? Ne znam. Valjda ću je’noga dana saznati, negdje u dalekom svijetu, kad ne bude u blizini ni njihovije ni mojije. Zašto ovo govorim? Zato što hoću da ponesem Bosnu sa sobom. Bašu ‘nak’u kak’a je; raskalašno lijepu i naivnu. Mogu da je i mrzim ponekad. Moja je, imam pravo. Jedino, ne smijem da je uništavam. Ne smiju, valjda, ni drugi. Oni koji imaju pameti. Kol’ko li ima onije drugije, Allahu mili? Mlogo i za tri države. Kom hajvanu je palo na pamet da siječe šumu odreda i da je prodaje po stranijem

zemljama. Nijesu samo nama naškodili, već i sebi. Nejmaju više pravije kumpira, nejmaju ni ječma. Ne mere bez šume ništa da se zaštiti od raznije buba. Ako dođe do još je’nog rata, šta će onda da sijeku. Šuma ne mere narasti za deset godina. Ko je od njih razmišlj’o o tome? Ako je to neko i činio, nije smio da kaže. Jer, njihovi su tada mislili da se oružjem more i golet pošumiti, djeca praviti... Neko će pomisliti da sam pobenavio i ne znam šta pričam. Bošnjak kaže najviše istine kad ga huja obuzme. Priča i ono što tri pjana ne bi mogla da sastave. A, mene je, izgleda, huja obuzela i to, Boga mi, dobro. Još malo pa ću sam sebi reći: Aferim!

Ovako je govorio mjesec dana pred odlazak iz Bosne Nermin Salihov Bejtić. Nije mogao da odoli znatiželji i ne obiđe nekoliko okolnih gradića u kojima je prije rata teferičio, neuspješno se udvarao kćerkama trgovaca, kupovao jeftine ručne satove i šarene košulje. Svega toga bilo je i u Zemljoradničkoj zadruzi u Donjoj Kasabi, ali mu se ta ista roba načičkana u dućanima činila ljepšom i otmjenijom.

Dugo je razmišljao od kog mjesta da pođe, kako da se ponaša ako sretne nekog poznanika iz ranijih vremena. Više ga je mučilo kako sada izgledaju nego što se plašio tih susreta. Pobojavši se da se njegova zamisao ne istopi u nedoumicama, odluči da ode prvo u Gornju Kasabu, čije su žitelje najčešće nazivali Gornjacima.

Bila je najbliža, svega petnaestak klometara. Znao je do sitnica šta se u njoj događalo tokom ratnih godina. Ako je “sitnica” bilo.

Htio je da vidi koliko se i šta promijenilo, ko se uselio u malobrojne preostale bošnjačke kuće. U podsvijesti je imao još jedan razlog koji u tom trenutku nije bio najvažniji, ali ga je kopkao. Gornjaci su se od pamtivijeka takmičili sa žiteljima iz Donje Kasabe i stalno prednjačili. Dok su prvi orali željeznim plugovima i rasnim upregnutim konjima, drugi su se mučili sa drvenim ralom koji su, uz stenjanje i zastajkivanje, vukli volovi. Gornjaci su prvi kupili traktore, doduše manje, ali dovoljno jake za bosansku oranicu. Stalno se osjećalo pritajeno takmičenje, u samom mjestu, između muslimana koji su činili većinu i pravoslavaca čije je kočoperenje prevazilazilo njihov broj i snagu zahvaljujući blizini Srbije.

Dva mjesta su se takmičila i u ljepoti. U prvom su bili kršniji mladići, u drugom naočitije djevojke. Niko nije mogao da dokaže da je to tako, ali svi su vjerovali da je ono što se govori istina. Zašto su se rijetko ženili između sebe i pripadnici iste vjere niko nije mogao da objasni. Vjerovatno zbog toga što su čak i siromašniji Gornjaci napadno isticali prednosti svog mjesta; bilo je poznato po dobroj oranici i još boljoj kosanici, dvjema rijekama, a nalazilo se na raskrsnici između Sarajeva i Beograda.

Pola njenih žitelja srednje i mlađe dobi radilo je u Francuskoj i Njemačkoj. Zahvaljujući njihovom novcu podizane su velike kuće i sa po desetak odaja od

kojih su se koristile jedna ili dvije. Uredno su održavali prilazne puteve, zatrpavali džombe na kaldrmi poslije kišnih odrona i podziđivali mjesta za koja su strahovali da će ih odnijeti naredna bujica. Oštećenja na putu od kamiona koji su prevozili balvane duže su čekala, jer su smatrali da za to treba da plati država. Putar je izbjegavao taj dio puta.

Izuzimajući nekoliko bogataša, većina Donjaka nije marila za velikim zdanjima, udobnim namještajem i šarenom odjećom. Uživali su u voćnjacima i kalemarstvu. Sa posebnim ushićenjem ispredali su priče o najpoznatijim voćarima, njhovim putovanjima po dalekim zemljama iz kojih su donosili mehleme i posebne vrste noževa – kalemara. Njima se nije ništa drugo sjeklo, makar bilo tanko kao papir. Kalemljenje voćaka svrstavali su u “male hajrate”. Niko nije znao koje to, kada i zašto prvi izgovorio. Svako od njih imao je izmišljenu ili stvarnu priču o svojoj ili vještini kalemljenja svojih predaka. Tako je u cijeloj Kasabi bila poznata Agina jabuka, sa čijih je grana uzeto više od tri stotine kalema i svi su se primili. Bila je prepoznatljiva i po tome što je kasno sazrijevala, dobijala blagu žućkastu boju zbog stajanja u sijenu tokom zime, a jak miris privlačio je nadobudne mladiće koji su uživali u obijanju hambara, a da pri tome ne ostave traga na vratima. Tek toliko da dokažu da skupi katanci ništa ne znače za njihove spretne prste. Činili su to iz čiste obijesti, jer su u svojim kućama imali sve ono što i drugi domaćini. Rijetko bi ko noću izlazio iz kuće kada bi čuo da škripe vrata na pomoćnim prostorijama. Plašili su se da vikom i grdnjom bezazlenu igru ne pretvore u kavgu. Oni bi uzeli po nekoliko jabuka, krušaka ili pregršt suhih šljiva i obavezno ostavljali vrata otvorena, a katanac bi zabacili na strehu ili ga ostavili na obližnjem stablu.

Priče su ispredali i o neobičnim stablima krušaka čije je sadnice u nekom dalekom vremenu donio jedan turski velikodostojnik kada je dolazio u lov. Na to su na sijelima dodavali uvijek ponešto novo, puštali mašti na volju sve dotle dok ne bi nadomjestili ono što nemaju u svakodnevnom životu.

Gornjacima nisu zavidili na bogatstvu, a nisu ih ni cijenili. Svrstavali su ih u sitne čaršijske šićardžije koji olako prodaju obraz za sitne pare. Kada je Nermin prije šest godina posljednji put bio u Gornjoj Kasabi, vrvjelo je od trgovaca i seljaka među kojima se mještani gotovo nisu ni primjećivali. Pošto se nalazi na granici sa Srbijom, autobusi su dolazili i odlazili svakih pola sata. Ovoga puta došao je polupraznim iz Sarajeva. Zaustavljao se u svega četiri mjesta. Ostala su spaljena ili iseljena. Stigao je u rano prijepodne, ostavljajući vremena da obiđe, ukoliko bude mogao, i okolicu.

Dokoni, tromi stariji šetači nezainteresovano su se međusobno pozdravljali, reda radi. Iz živih ljudi izlazile su mrtve riječi. Nigdje ni zračka osmijeha. Mlađi, u pohabanim maskirnim uniformama kikotali su se, zagledali izloge, razgovarali sa samima sobom. Među njima, tako su mu izgledali, bilo je ubica, lopova i protuha. Sjatili su se iz zabačenih sela, zaselaka i uselili se u kuće poubijanih i prognanih Bošnjaka. Baškarili su se kao da su iznikli iz gradske kaldrme. Neki od njih su se zagledali u njega. Nijedan mu nije prišao. Bog zna šta su mislili; otkud je došao i šta traži? Nije tražio ništa i nikoga! Htio je samo da vidi kako Kasaba izgleda bez džamija i poslastičarnice koju je prije rata držao jedan Albanac. Zvali su ga Kolačar. Nikad ga nije zanimalo njegovo pravo ime. Uostalom, i zašto bi. Pravio je baklave, hurmašice, halvu kao malo ko u istočnoj Bosni. Više su kod njega dolazili seljaci nego kasablije. Oni su, uglavnom, u ljetnim vrućinama kupovali sladoled. Lizali su ga lagano kao da može da traje cio dan. Nermin ga je više gutao nego što je uživao u njegovom mirisu i svježini.

Radnja je ostala netaknuta. Neko ju je čuvao za sebe, ali mu se učinila isuviše malom za velike poslove. Na daskama, kojima su zakovani prozori i vrata, pisalo je krupnim slovima: “Nejma te više Alija”. Na mjestu gdje je bila glavna čaršijska džamija pasle su ovce. Kako su samo uspjeli da uklone ostatke bogomolje i poravnaju harem?! Onaj ko prvi put navrati u ovo mjesto nikad ne bi pomislio da su u njemu postojale vitke munare sa kandiljima. Jedino nisu dirali muslimansko groblje. Spasilo ga je staro pravoslavno vjerovanje da skrnavljenje i uništavanje tuđih vječnih kuća donosi nesreću, ne samo onome ko to čini nego i njegovim potomcima.

Marva je prije rata prolazila čaršijom samo za pazarni dan, a seljani su strogo vodili računa da neko bravče ne skrene u nečiju avliju ili vrt. Na tabli, na kojoj su nekada lijepljene umrlice sa zelenim okvirom i polumjesecom u vrhu, pisalo je crnim slovima: “Povukli se iz života”. To je morao da smisli neki dobro pismen čovjek.

Nije se dugo zadržavao na tom mjestu, da ne bi izazvao sumnju prolaznika. Čudilo ga je da niko ne obraća pažnju na njega. Valjda zbog toga što je Kasaba bila puna ljudi sa strane. Jedni su dolazili da vide Most sa koga su bacane žrtve, drugi da prođu pored mjesta u kojima su spaljivane cijele porodice, treći da izvide da li ima praznih kuća i stanova. Vjerovatno niko nije mogao ni da pomisli da bi se neko usudio da dođe, a da nije njihov. Saznao je od trgovaca na pijaci da su ostala trojica Bošnjaka koji su nekada

radili u Šumskom gazdinstvu. Dvojicu su gradske vlasti zaposlile kao čistače uz malu nadoknadu, tek toliko da prežive. Ulicu od dvjesta metara mogao je, bez ikakvih napora, da očisti i jedan. Nije na njoj bilo, kao ranije, papirića, ogrizaka niti okrajaka bureka. Da li zbog toga što je marljivo čiste ili zato što mještani i doseljenici nemaju ništa za bacanje?

Treći Bošnjak nije izlazio iz kuće. Tako mu je naređeno. Ima pedeset i tri godine. Prijatelj je sa jednim majorom koji je naredio da mu se redovno dostavlja hrana. Niko nije pominjao njegovo ime. Dovoljan je bio oficirski čin. Nudili su mu da ode u drugo mjesto, među svoje. Odbio je. Plašio se da ga njegovi sunarodnici ne proglase izdajnikom.

Prošao je pored njegove kuće, osluškivao, htio da otvori razdrndanu drvenu kapiju i na kraju odustao. Primijetili su ga sa druge strane sokaka.

– Jesi l’ mu rod – upita strogo starija žena, obučena u crninu.

– Bože sačuvaj – odgovori energično iz straha i potrebe da nepoznatim osobama dokaže da se prvi put nalazi ispred Ademove kuće.

– Ne diraj ondar čo’eka. Dosta mu je njegovije muka, a i nikome nije ništa skrivio. Nije on k’o oni njegovi tamo. Oklen si?

– Iz Srbinja.

– Čiji si?

– Moji su se doselili iz Hercegovine.

– Ne volim Hercegovce ni očima viđeti, a po govoru ne bi se reklo da si iz tije krajeva... Ako ti je zapela za oko Ademova kuća, okani se ćorava posla. Major je njegov zaštitnik, a bogami je i prijek.

– Je l’ major ratovao samo oko Kasabe?

– E, to pitaj njega, ako si se sa pameću rastavio. Bolje bi ti bilo da se ne zadržavaš pored te kapije.

Iza zgusnuto naborane prozorske zavjese posmatrao ga je Adem Zemirović. Nije se plašio. Po govoru i izgledu naslućivao je da nije kabadahija. Obično su se prolaznici srednje i starije dobi zadržavali pored njegove kuće, mjerkali je i govo rili dovoljno glasno da ih čuje da on ne zaslužuje da živi u čaršiji i da bi ga trebalo protjerati. Nije se zbog toga žalio majoru koji je povremeno navraćao kod njega.

Pitao ga je da li mu ko prijeti i donose li mu neophodne namirnice. Odgovarao je da se prema njemu odnose uljudno i kad nije bilo tako. Mahnuo mu je rukom da uđe u avliju. Omišljao se izvjesno vrijeme, pogledao unaokolo ko ga i na koji način posmatra. Nije mu se činilo da nekoga posebno zanima da li će ući ili ne.

Adem lagano otškrinu prozor.

– Reče da si iz Srbinja.

– Ma jok. Ja sam iz Donje Kasabe.

– Koga tražiš ovdje?

– Nikoga, doš’o sam ‘nako.

– Niko ovdje ne navraća ‘nako’ il’ teferiča radi. Nije vakat za to. Od kojije si?

– Od Bejtića.

– Znao sam neke od tvojije, al’ tebe nijesam viđ’o. Pokušao je da prikrije zbunjenost.

– Navrać’o sam nekad nakratko.

– Mora da tragaš za nekijem. Okani se ćorava posla. Ako te ufate, teško tebi i meni.

– Nijesam doš’o zbog tebe. Napušćam Bosnu pa hoću još je’nom da je vidim.

– Naš’o si mjesto... Je l’ kod vas narod strad’o?

– Nije k’o ovdje... Više ih je pomrlo poslije rata nego dok se pucalo. Prvo su počeli da odlaze na ahiret oni koji su se falili da su dobro po’nijeli rat. Valjda him se naje’nom sve sastavilo. Ne znam... Dokle ćeš biti u kućnom pritvoru?

– Uvijek ima gore od gorega... Moj sin Ibro bio je u oficirskoj školi sa majorom... Pogin’o je negdje u zapadnoj Bosni, namah na početku rata... Čuo sam da ga je ubio iz nehata. Bolje je za mene da ne vjerujem u to. Ne znam zašto su me ostavili. Možda him za nešto trebam il’ da me pokazuju kad dođu glavešine iz svijeta... Je’nom sam malo prošet’o po čaršiji. Bolje da nijesam. Nije ovo više moj nit’ njihov grad. Sve se promijenilo. Sad dućane, moreš zamislit’, nazivaju nekakvim buticima u kojima se najviše prodaju beskorisne drangulije. Ima još nekije riječi koje ne umijem izgovoriti. Narod će ih, možda, prihvatiti al’ nikad neće moći nit’ znati da uživa k’o nekad. Ostaće ovaj grad pust kroz deset godina. Nek ostane!

– Nije bolje ni u mom mjestu. Zato sam odlučio da napustim Bosnu, pa šta bude.

– Ja nejmam kud. I kad bi me pustili odavle, gdje ću u ovijem godinama.

– Idi u Saraj’vo il’ Zenicu.

– Samo mene čekaju tamo... Kod tol’kog mahluka.

– Nećeš valjda cio život ostati zatočenik.

– Ako je Bog tako odredio. Kad sam preživio rat, preživljeću i ovaj vakat...

– Nećeš dugo izdržati samoću.

– Nisam usamljen... Razgovaram sa bivšim vremenom i ljudima koji su ga činili.

Adem nije izlazio iz kuće manje zbog straha da će ga neko napasti, a više iz želje da sačuva u sebi minulo vrijeme u kome je bio poštovan i dobrostojeći čovjek. Okružen skladno raspoređenim namještajem, koji je u dobra vremena kupio u Sarajevu, uramljenim fotografijama sa ljetovanja na Hvaru, u Višegradskoj banji, zimovanja na Jahorini, splavarenja na Tari stvarali su osjećaj u njemu da je taj život tu i da ga je rat privremeno zamaglio. Avlijska ograda dodatno je štitila njegove uspomene u kojima je uspostavio svoj redoslijed vrijednosti. Čak je i majora doživljavao kao prenosioca poruka od Ibre. Izlasci iz kuće i površni susreti sa sugrađanima, njihovi prijeki pogledi rušili su njegov balzamovani svijet. To je na surov način doživio prilikom prve šetnje čaršijom. Po povratku štitio se sjećanjem na vremena kada su kod njega dolazili ugledni ljudi da obezbijede bliže i bolje mjesto za svoje srodnike regrute. Ponekad je to mogao da učini u Vojnom odsjeku, ponekad nije. Dvojica činovnika su ga mrzjela zato što nisu uspjeli da završe vojne škole. Obećavali su mu sve, a na kraju su slali momke, za koje je molio, u sasvim druga mjesta.

– U koju zemlju kaniš da ideš?

– U Švedsku il’ Ameriku. Babo mi je nešto sređiv’o. Vidjeću.

– Hoće l’ iko od tvojije vršnjaka ostati u Bosni?

– Hoće, hoće. Neki su o’šli pa su se vratili čim him se ukazala prilika. Budale. Ne zna Bošnjak da živi u bonluku u Kaliforniji. Hoće da se pati na svojoj njivici.

– Neka svako odlučuje o svojoj sudbini. Ovdje hljeba nejma. Ne znam kako je u drugijem dijelovima Bosne.

– Negdje malo bolje, negdje malo gore.

– Tako sam i mislio... Šta uradiše od ‘nake zemlje. Kad bih znao da će ih kazna Božija stići na drugome svijetu, sve bi him halalio. Na ovome, Bogami, teško. Poganije cio život žive da bi drugoga prevarili, oteli tuđe i ubili. I opet se na kraju izvuku. Nije tako moglo u onom vaktu. Bilo je lopova, al’ ne ‘voliko. Dizala se vel’ka prašina ako je neko od političara podig’o vikendicu na sumnjiv način...

Ovi sad prisvajaju i, k’o bajagi, otkupljuju cijele čaršije. Najviše me plaši što se oko tije lopova okuplja omladina koja vjeruje da je to ispravno. Tako se kote novi lopovi koji preziru poštene ljude, ako ih još ima... Valjda ima... Moćnici lažu da se bore za narod, a kad pogledaš šta su stekli za vrijeme ratnije godina... Ufati me ponekad huja, iz kože bih iskočio. Šta mi vrijedi? Mogu na taj način samo sebi da naškodim.

– Ne izlaziš iz kuće, a dobro znaš šta se događa u ovom gradiću i cijelom kraju?

– Navraćaju ljudi kod mene. Ispričaju mi sve. Znaju da neću i ne smijem prenositi onijem koji bi him mogli nauditi. Isprazne se pa him je lakše u duši. Ima ovdje domaćina koji to teško doživljavaju.

– Da l’ su iskreni?

– Siguran sam da jesu. Šteta što su u manjini. Sve njihove priče su skoro iste. Jadaju se na iste ljude koji su se dočepali položaja pa sad rade šta hoće. Fukara... Otimaju... Otuda zaključujem da ne lažu.

– Nije ti lahko u samoći.

– Nijesam usamljen. Živim sa bivšim vremenima i ljudima. To je jedino što imam. Nermin ga je sažaljivo gledao i uporno zapitkivao da li će i kada progovoriti o onome što je vidio, čuo i doživio. Adem je vješto izbjegavao odgovore, a i dosadila su mu gotovo ista pitanja svih onih koji su ga povremeno posjećivali. Mještani su ga iskušavali da li bi povjerio ono što je vidio.

– Ljudi, i da sam stio, nisam mog’o ništa viđeti zato što sam bio zatvoren u kući. Nisam bio lud da idem na opasna mjesta. Znate me, valjda, svi dobro. O sebi pri sebi

– odgovarao je svima na isti način, strogo pazeći i na redoslijed riječi kako ga neko od znatiželjnika ne bi uhvatio u klopku. Nermin nije mogao da odoli a da ga ne upita da li je čuo jauke, lelek i zapomaganje sa Mosta.

– Mene su je’nom poveli na Most, al’ je stigla na vakat majorova zapovijest da me ostave u kući. Vodili su me vezanog više od kilometra. Za pola sahata mi je kroz glavu protutnj’o cio život... Možda duže i ne traje kad se sabere kol’ko patiš, uživaš, voliš, mrziš...

– Ovdašnji ljudi pričaju na pijaci baš o tim jaucima o kojima ti šutiš. Ne mogu da čuvaju tajnu u sebi.

– Neka svako priča ono što je vidio i čuo. Ja nijesam ništa. Možda nijesam ni stio. Mudar insan čuje i vidi samo ono što hoće, davno su govorili stari... Moraš me razumjeti. Hoću da sačuvam ovo što mi je ostalo od života, makar tebi ne liči lo ni na šta – govorio je ubrzano ne obraćajući pažnju da li mu Nermin vjeruje.

Nije zaboravio da mu kaže da je na početku rata sam sebi klanjao dženazu kada je čuo za prve pokolje u okolnim mjestima. Teško mu je objasnio kako je to izveo, ali je bio siguran da nije pogriješio zbog toga.

– Ko je znao da l’ će neki hodža ostati živ i da li će iko ikome klanjati dženazu... Pit’o sam se kasnije da l’ sam normalan... Mislim da jesam. Bio je skovao i mrtvački sanduk, ali ga je poslije rasklopio. Pobojao se da će ga prvi koji provale u podrum pokupiti, jer je za kovčezima bila velika potražnja Tada su se kasablijski momci takmičili ko će prvi stići u neko selo i zapaliti ga. Mnoge je bolesna želja za uništavanjem i neoprez koštala glave. Nermin ga je molio da priča o ponašanjima ljudi na početku rata, kada niko nije mogao određenije da predvidi u kom smjeru će se odvijati događaji.

– Šta si se natovrz’o. Mogu ja da kažem ono što znam, al’ to za druge ništa ne znači. Je’ni će reći da lažem pod nečijim pritiskom, drugi će me optužiti da sam šurov’o sa četnicima, treći će me optužiti da tugujem za vremenima koja su donijela nesreću zato što su bila nevjernička. Ne bi se u tome snaš’o ni pametan insan a nekamoli ja...

Progovoriću kad progovore pravoslavci.. Oni su se okupljali oko Mosta kad god se nešto događalo. Vole ljudi da seire i gledaju kako se drugi pate il’ nestaju u rijeci... Kad oni počnu da govore, to će za mene biti išaret da mi za ono što ja kažem neće otići glava. Ako si razumio šta hoću da kažem, nećeš više imati potrebe da me pitaš.

– Teško ćeš to dočekati. Neću, možda, ni ja.

– Nećemo čekati tako dugo kako ti misliš, nit’ kratko kako ja mislim... Znam dobro ove ljude ovdje... Oni ako nešto ne prepričavaju drugima kao da ne žive. Činili su tokom rata ispred moje kapije. Govorili su dovoljno glasno da mogu da čujem ko je tog dana strijeljan, zaklan ili bačen u rijeku. Pričljivost im je bliža i preča od imanja. Takav je to millet, šta ćeš.

– A, kakav si ti millet, Ademe Zemiroviću?

– Ne znam. Neću nikad ni saznati. Sebe sam prvi put bolje upozn’o kad su me četnici poveli prema Mostu... Kad sam osjetio da mi je nož blizu grla, cio život mi se sveo na tri sitne želje: da se sahat produži na dan, da sunce sija kad me budu slali na ahiret i da me pred klanje stave u hladovinu, na ćošku Mosta da zapalim cigaru.

– Misliš li da bi ti ispunili želju.

– Znam neke koji bi, a znam i one druge.

– Najvažnije da si sad živ.

– Nekad mi se čini da nije.

– Živi l’ još neko s tobom – upita ga Nermin kako bi zbog unutrašnjeg zamora, koji je osjećao, skrenuo razgovor na drugu stranu i pripremio se za nova pitanja.

– Jok! Žena mi je umrla prije deset godina. Naje’nom je zanemogla, a bila je k’o planina... Šta ćeš... Za Ibru ti rekoh, a dvojica sinova su o’šla na vakat u Francusku. Šćeli su i mene da povedu. Nijesam htio. Jedna šćer je u Goraždu, a druga se udala za nekog stranca. Nijesam ga još ni vidio. Piše da je zadovoljna. Žao mi je što je o’šla daleko. Je’nom unuku dali su moje ime samo se to na nji hovom jeziku drug’čije izgovara... Pozv’o bih te u kuću, al’ nije pametno. Pripazi šta govoriš – upozori ga ugledavši policajca kako se laganim korakom približava kući.

– Je l’ ga znaš?

– Zna on mene. Nermin se nije mnogo obazirao na pridošlicu u uniformi. Uspješno se pretva rao da ga nije strah.

– Kako je danas, Zemiroviću. Što ne izađeš da protegneš noge – skide šapku i počeša se po glavi.

– Nijesu više moje noge za šetnju, a i nejma se šta viđeti. U kući mi je najljevše.

– I meni bi bilo da je imam... Im’o sam, pa je oni tvoji spržiše. Moje selo pri pade tvojima. Možda ću se i vratiti, ko zna.

– Kamo sreće da se svako vrati na svoje.

– Načekaće se i tvoji i moji. Bog zna koliko će ih se prije useliti u grob nego u svoju kuću... Je l’ ti gospodin neki rod?

– Nije, nije. Navratio momak da vidi kako je ovdje... Iz Srbinja je, doseljenik.

– Ne moraš predamnom da nazivaš Foču kako je sad zovu. Vel’ka je glupost mijenjati nazive gradova... Naši promijeniše u dijelovima Bosne kojima zavladaše, a Šiftari na Kosovu skinuše srpske nazive. Na jednom mjestu k’o bajagi nešto dobiješ, na drugom izgubiš tri puta više. Oni tamo skroz zavladaše, a mi ne vladamo ni u krajevima koje smo osvojili il’ oslobodili. Vladaju drugi i niko ne zna dokle će. Malo je reći da smo ispali budale... Vjerov’o sam više od tri mjeseca da će biti ‘nako kako su naši bili naumili...

– Samo tri mjeseca – čudio se Adem.

– I to je mlogo. Nemoj da se, zbog ovog čo’eka, pretvaraš da to prvi put čuješ od mene. Rek’o sam to na jednom skupu prošle godine. Nisu mi aplaudirali, al’ ni zviždali. Znači, ima onije koji nisu sigurni da l’ su bili u zabludi i da l ‘ je vrijedilo boriti se za ovo što sad imaju. A, kaži mi, šta imaju? Nermin se malo odmače od obojice. Želio je da pokaže kako ga tako osjetljiv razgovor ne zanima.

– Govoriš k’o da nijesi policijac – podstakivao ga je Adem.

– I nijesam. Bio sam na obuci tri mjeseca. Za to vrijeme ne mere se ništa naučiti, osim kako da držiš palicu i pucaš. Fala Bogu, ovdje nema potrebe da se dokazujem. U kafanske tuče se ne miješam... Moram nešto raditi dok se ne snađem. A, šta radi mladi gospodin?

– Nešto sa ocem. Idem iz Bosne.

– Jedina pametna odluka u ovom vremenu. I ja ću kad se malo srede stvari.

– Pazi da te neko ne čuje – upozori ga Adem.

– Rek’o sam i komandiru. Nekad je rat tražio svoje, sad život traži svoje. Neću se, valjda, povlačiti k’o smučina po Kasabi il’ nekom drugom mjestu.

– Čudi me da me nijesi legitimis’o – ohrabri se Nermin.

– Zašto da te legitimišem. Nejmaš oružje, a sigurno imaš razlog zbog koga si doš’o ovdje.

– Jesi l’ ratov’o?

– Ko nije!

– Gdje?

– Ne pitaj to ni one koje dobro poznaješ. Nekoga ćeš podsjetiti na muke, a nekoga ražestiti... Nisam bio u Srbinju prije ni poslije rata. Nemam ni želje. Moj otac je proveo tamo tri godine u zatvoru. Ne znam ni za šta je osuđen. Majka mi je pričala da nije znao ni on... Kaniš li konačiti ovdje?

– Ne, samo sam u prolazu.

– Otkako ovdje radim, većina koje sam pit’o odgovarali su k’o i ti. Po tome bi se reklo da si od mojije, a siguran sam da nisi. Odaje te izraz lica i nesigurnost u govoru. Čim nekoga vidim mogu da pogodim iz kog je mjesta... Znači, ni kod vas nije ‘nako kako ste očekivali. Ne daju Amerikanci pare Balkancima. Ne daju, vala, ni Rusi. A, odakle bi i dali. Stegla je kriza i kod njih. Bog zna da l’ će se i kada oporaviti... Baš me briga za sve. Pogledaj Zemirovića. Ne može iz kuće da izađe. Neće ni sa mnom. U pravu je. Kakva bi to bila šetnja u društvu policajca...

Svi smo ovdje zatočenici. Gdje god da odem, radiću isto što i ovdje, a završio sam neke škole. Nikome sad ne treba moje znanje. Nermin je bio iznenađen njegovim glasnim razmišljanjem. Mislio je u početku da se pretvara i da hoće iz njega da izvuče neku rečenicu koja bi mu mogla koristiti u poslu. Mogao je odmah da ga legitimiše i pritvori. Nije mu bila jasna njegova neposrednost. Razmišljao je na sličan način kao i on.

– Je l’ se vraćaju ljudi u Kasabu Donju – upita ga da bi potvrdio da zna odakle je.

– Poneko stariji.

– Doš’o si iz Saraj’va...?

– Tamo sam privremeno, da sredim neke papire.

– Sve je danas privremeno. I sloboda!

– Ne razumijem.

– Bolje je da ne razumiješ, a po držanju i govoru ne bih rek’o da si glup. Nemoj se dugo zadržavati ispred ove kuće, nit’ u Kasabi. Nalećećeš na nekog ludaka, a ima ih dosta.

– Otkud znaš odakle sam.

– Viđ’o sam te davno na nekijem mjestima. Bio si drčan momak. Vidim da si se smirio. Ako te neko zaustavi i pita ko si, kaži mu da si Radanov prijatelj. Stavio je šapku pogladivši prethodno kosu, pružio mu ruku i odgegao se polahko uz ulicu.

Ejub Štitkovac:Hastal, novinar, književnik i publicista. (Žepa, 27. 02. 1947 - Beograd, 26. 07. 2006)

Završio je medresu u Sarajevu i Filozofski fakultet u Beogradu. Radio je u Radiju Jugoslavija, dnevnim listovima "Borba" i "Naša Borba" i kao dopisnik radio stanice "Dojče vele" iz Beograda, a bio je saradnik "Helsinške povelje", glasila Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Autor je zbirke poezije "Slovo o Žepi" (1994) a osam godina kasnije romana "Zlovrh" o Žepi i Žepljanima u zadnjem ratu. Autor je i knjiga "Različiti putevi do Boga" i "Duhovna strana Amerike"

Daleko je Kazablanka

Pobjednička priča ovogodišnjeg Konkursa Oslobođenja za kratku priču

Probudio me poznati šum, vadila se kesa iz kese tamo negdje u dalekoj kuhinji. Čula sam i najmanji zvuk, čak i kad se oko mene šunjalo na prstima. Kesa u kesi, ruski izum, da se ne baci, da se ima za poslije, besplatno. Još bolje - kese u cekeru, ceker imaš zauvijek. Ceker ne šušti.

Zalupila su se vrata i ostala sam sama u loncu od sobe, na majskom suncu, mamurna i s bolnim stopalima. Kofer napola ispražnjen, a ono što je visilo sa rubova raskopano kao da je neko povratio ormar. Ustala sam i ustala je cijela soba. Pokušala sam se prisjetiti šta se desilo od trenutka kad sam sinoć pojela dvije pileće noge u velikoj dnevnoj sobi, gdje sam s još četrdesetoro ljudi čekala početak utakmice. Sastrugala sam crnilo iz tave, napravila omlet i otvorila balkonska vrata da izađe dim. U telefonu je bilo nekoliko mutnih fotografija i snimaka.

Okupala sam se, jedva stojeći. Cijelo kupatilo i njegov drveni plafon i ventilacija, sapuni i zavjesa, dvije dlake i papiri u kanti za smeće, okretali su se sa mnom. Sunce je otišlo na desnu stranu dugačke zgrade na broju 4D, u dugačkoj ulici, dugačkog imena, i ja sam se konačno smirila i utonula u drugi san danas. Probudilo me zvono i kroz špijunku se nazirao visoki muškarac crne kose i brade i bijele puti.

-​ Hajde idemo! ​ - rekao je. Na trenutak sam mislila da će me opljačkati i ubiti i da ću umrijeti mamurna u toploj sobi. Gledala sam ne trepćući.

- Rekla si mi da dođem po tebe u 21:00. Sad je 21:03. Pokvario nam se tuš pa sam malo kasnio. Progutala sam knedlu.

- Izvini, da li ja tebe znam?

Razmak između jedinica se nasmiješio:

- Haha, super šala. I ponesi onu majicu koju sam jutros stavio u tvoju torbu.

Na putu do sobe sam razmišljala da ako sad zaista nađem crnu majicu u svojoj torbi, ja znam tog čovjeka i moraću ići gdje god je trebalo. Na još jednu zabavu, da kupimo drogu, da prodamo drogu koja je negdje u mojoj torbi, možda da ubijemo nekoga? Logično, lijep scenarij mi nije padao na pamet. Crna majica je uistinu počivala na dnu crne torbe, zgurana na brzinu. Dobro, ipak me neće opljačkati. Kako sad da se obučem? Treba li obući nešto svečano (s kofera vise dvije pogužvane košulje) ili da se obučem u crno ili u maskirno? Navukla sam farmerke i ostavila na sebi majicu u kojoj sam spavala jer još uvijek nisam bila spremna da se razbudim. Ponijela sam tanki džemper, za slučaj da bude hladno.

Hodali smo prema liftu i onda je rekao da mora da se upiše za red za vešeraj. Pa on živi u istoj zgradi! Bila sam još više zbunjena. Dok se upisivao na spisak za pranje veša u utorak poslije podne, izvadio je telefon iz zadnjeg džepa da mi pokaže sliku, identičnu onoj koju sam i sama imala u telefonu - visoki muškarac, duge plave kose u kožnom mantilu i vojničkim čizmama hoda cestom noseći plišanog zeca.

- Odakle ti ta slika?

- Pa bila si tu. Kad smo krenuli kući hodali smo do stanice pa onda trčali na drugi autobus i zatim na treći. Zapamtila si ime druge stanice i rekla da nikad nećeš zaboraviti. Pokušala si umjesto autobuske karte čitaču pokazati bankovnu karticu pa te vozač pustio.

Da, zvučalo je kao ja. Jedino u tom trenutku sinulo mi je da sam negdje u zoru bila na autobuskoj stanici, skupa sa strancem koji je živio u istoj zgradi, u istom ulazu, a sreli smo se u dnevnoj sobi 30 kilometara daleko, u sasvim drugom gradu. Vraćali smo se zajedno jer nisam znala kako da se vratim sama. Ima smisla. Izašli smo iz vešeraja kroz sporedni ulaz i našli se na cesti. Noć nije pala niti će ikad sasvim. Prošlo je nekoliko auta, policijska patrola u kombiju i dostava hrane. Penjali smo se uz brdo, prečicama, prošli ispod nečega što liči na prazan zip-line i nastavili kamenim stepenicama.

- Gdje idemo?

- Do vodenog tornja. Pričao sam ti sinoć u autobusu. Ne sjećam se ni ko si ti.

- Ne sjećam se najjasnije. Zašto idemo?

- Zato što mislim da će ti se svidjeti. Tu si već 3 dana, treba da vidiš nešto više od stana i boca alkohola.

- Samo zato?

- Da.

Na trenutke sam pomišljala da ništa nije stvarno, da on nije prava osoba i da sam još uvijek tu negdje između šuštanja kesa i pokušaja tuširanja.

- Mislim da ti nisi stvarna osoba ​ - rekla sam zadihano, penjući se uz još nekoliko stepenica uz pomoć oslanjanja šakama na sopstvena koljena. Iznenađujuće mirno je prihvatio tu rečenicu.

- Moguće. Mjesto rođenja Kazablanka, mjesto življenja Kazablanka. Išao sam na kraljevski koledž u Rabatu. Imam sestru koja je ružnija od mene. Ne volim maline, imam alergiju na jagode i aspirin. Često mi kažu da imam oči kao da su žive same od sebe.

- Ja imam normalne oči. Od djetinjstva imamo psa Kazablanku. Sve bih dala da sam je mogla povesti.

Zamislila sam na trenutak kako milujem nježnu pahuljastu dlaku svog bolešljivog psa. Nije voljela povodac, ali je uvijek išla uz nogu i voljela jesti iz ruke. Nekad mi je trebalo da legnem na pod sobe i požalim joj se. Nije me nikad osuđivala. Gledala me svojim babećim očima kao da je sigurna da me dobro odgojila. Voljela je trčati, više nego ijedan drugi pas.

- Tu sam živjela kao dijete.

- Mers Sultan?

- Ne. Ain Diab.

Našli smo se na platou ispod ogromnog vodenog tornja s čijeg se vrha pružao pogled čak i do 80 kilometara u daljinu. Nije bilo brda samo sitna ostrva i kuće bijelih fasada, poredane kao doktori u mantilima. Nismo se mogli popeti na vrh jer je bila nedjelja i vidikovac nije radio. Nije bilo nigdje nikoga, čak ni ljudi koji šetaju pse. Bilo je to mjesto gdje se provede maksimalno 6 minuta i onda nastavi dalje.

- Govoriš li francuski?

- Slabo. Razumijem dosta, ali ne govorim. Nekad čitam vijesti i knjige. Definitivno ne razumijem marokanske lokalizme.

Spustili smo se niz brdo s druge strane i našli se u naselju žutih kuća. Zrak je mirisao čas na more, čas na ustajalu vodu i mulj. Čuli su se zvukovi vozila s autoputa. U sredini naselja, pohranjen u jednoj od zgrada, skrivao se mali gril gdje sam kupila pomfrit za ponijeti. Pri ulasku sam dobila toplotni udar, a pri izlasku začine i pozdrave.

- Nemam pojma gdje smo - izjavio je.

- Ni ja. Ali ne bi trebalo da smo daleko.

- Ne znam, nije se teško izgubiti. Sva naselja uz obalu izgledaju isto i kad misliš da se vraćaš istim putem, zapravo se samo udaljavaš. Kad misliš da hodaš ukrug, zapravo si već 5 kilometara daleko od početnog mjesta.

- Jesi li razmišljao da od toga napišeš pjesmu, pustiš kosu i osnuješ bend?

- Možda.

Hodali smo oko zgrada, pa potom oko parkova, kroz rijetku šumu i tik uz autoput. Ništa nije izgledalo poznato.

- Imam teoriju da ako samo trčimo naprijed, stići ćemo do 4D. Prije 3 mjeseca sam se probudio usred noći i našao se u jednoj šumi. Potpuni mrak. Onda sam samo trčao i tako se vratio kući.

- To je bio samo san.

- Moguće. Ali sam našao put nazad.

Pristala sam da trčim i, zaista, našli smo se ispred zgrade 4D. Već je bila prošla ponoć. Gorjelo je svjetlo u kuhinji i cimerka je na telefon pričala s roditeljima. Ponovo sam pritvorila frižider koji je stajao otvoren. Probudila sam se godinu dana kasnije.

Te noći nam je umrla Kazablanka.

Obula sam patike i trčala prema vodenom tornju, lica oteklog od plača. Prošla je policijska patrola i auto za dostavu hrane. Htjela sam da se negdje sahranim, ugradim se u nešto neživo, da prestane. A ništa nije moglo da prestane. Bivalo je još gore kad bih se sjetila da moram odbolovati, da nema obilaznice, da nema ničega što će presjeći, da od te tačke možeš da nastaviš živjeti kao slobodan čovjek. Moralo se odbolovati. Oprati suđe, ako jedeš, oprati veš, promijeniti posteljinu, iznijeti smeće, suočiti s ogledalima u liftu, s ormarima i podovima, odbolovati. Pustiti bolu da te prožme kao struja, pa ako preživiš.

Penjala sam se uz strme stepenike, zastajala, uzimala dah. Sušilo mi se grlo. Na platou je bilo gradilište i ni traga tornju. Nije se vidjelo ništa, samo beton i šuma. Trčala sam niz stepenice, niz drugu stranu brda. Stigla sam u naselje gdje su trebale biti žute kuće. Bile su od narandžaste cigle, jednako poredane u blokove od po 12. U istoj onoj zgradi gdje sam kupila pomfrit, nije bilo grila već zatvoreni frizerski salon sa znakom makaza i obrisima djevojke - kosa, usne i trepavice. Tačka umjesto nosa.

Sjela sam i zatvorila oči pa onda nastavila putem kroz šumu, pored autoputa. Ne znam tačno koliko dugo godina.

- Ako trčiš, možda stigneš do 4D.

- Ako trčim zatvorenih očiju, možda ću stići Kazablanku.

Bio je to topao proljetni dan negdje oko Jurjeva, kad je Mujo Halvadžija ponosno, kao da polazi na neku svečanost, krenuo iz svog sela u Sarajevo, noseći u torbi vruću, tek ispod sača izvađenu jaru. Nije on napuštao svoje krasno selo, svoje Lokve ispod vječito bijele Bjelašnice, zato što je željan gradskog života… On je morao da ide … Te zime ukopali su u seosko groblje oca mu Mušana.

On je, iako već prosijed i sa jedincatim krnjim zubom u desnima, ostao od tada sam u napukloj kućici, sa čijeg krova je vrijeme već oglodalo daščanu kaplamu, pa je strašno curilo i pri najslabijoj kiši. Seljak može da osjeti samo dvije najveće kazne Božije, dva najgora zla, dvije nesreće. Sve ostale brige i muke malene su prema njima, a to je: ne imati zemlje ni poroda. Obje te nesreće spoznao je na sebi jadni Mujo Halvadžija iz sela Lokava, općina Hadžići, kotar Sarajevo.

Otac mu je imao pet kćeri i njega jedinca. Čim se stari Mušan ohladio, sestre su pokupile svoj miraz. Jadnom Muji ne ostade ni njivica, jer je svoj dio prodao da ocu nabavi lijekove iz “pateke”. Ženio se Mujo nije, ne zato što bi mrzio žene, o sačuvaj Bože, on ih i poštuje i voli, nego što mu to nije dozvolila njegova sirotinja. Valjalo je, zaboga, poudati sestre. Ostavši sam, bespomoćan, Mujo se morao odlučiti da ovoga ljeta ode u grad, da radi na nekoj gradnji, miješa pijesak ili vapno, cilj mu je bio steći barem toliko da kupi jednu njivicu hranilicu, da ne izumre tako jadno poštena bogobojazna kuća halvadžija.

“Pa ako Bog da kad steknem naći će se valjda i kakva posijeda udovica za mene. San, najljepši san bosanskog seljaka: kućica, zemljica, ženica, dječica… Za to vrijedi i raditi i napatiti se u Sarajevu, noćivati na daskama u hanu za dva dinara…” Eto zato je tog svibanjskog dana Mujo Halvadžija prošao oholo kroz selo. Kuću je zaključao, svoju stoku, četiri koze i jarca, dao je na čuvanje komšiji Mehanu…

Stjecište raznoraznih karaktera, pogleda na život, bifurkacija Istoka i Zapada, jedna od posljednjih orijentalnih varoši na Balkanu - Sarajevo - progutalo je u se hiljade života, zakopalo hiljade nada, a ostvarilo ih također na hiljade, pa će valjda i onaj skromni san Muje Halvadžije. Još prvog dana kad je stigao, bježeći od šejtanski brzih “tomobila”, lijevodesno, nasmijala mu se sreća. Kod nekog bivšeg bega, u krompirima zasađenoj nekada krasnoj gradini, ponosno se dizala visoka topola. Ali ono drvo u čijem hladu se nekada odmarala begovica, sada baš zbog toga hlada smeta krumpirima.

Posjeći tako visoko stablo znade samo čovjek vičan šumskom poslu. Pogodba je bila kratka.

- Ti beže, daj br’te kol’ko vrijedi. Ne umijem ti ja nadijevati nadnice. Ja ću ti lijepo posjeći jablan.

- Ama da mi ništa ne oštetiš! - razvika se beg. - Okreši ga po površi u nekoliko komada. Ako mi i jednu voćku ošteti granje pri padu…

- Čuvaću, br’te k’o svoje! Ali sreća nije nikada apsolutna! Mujo se popeo na sto metara visoko drvo. Kresao je, sjekao, pazio da granje ne ošteti voćke. Zadnja grana ipak nakide mladu višnju i još nedozreo plod oko drveta za čas rasplete crvenkast sag! Za to je Mujo dobio za svoj rad samo sto dinara.

- Šućur Alahu, dosta!

Radeći po raznim građevinama za dugih šest mjeseci uštedio je jadnik nekoliko stotinjarki. Listopadska hladnoća potjerala ga je sa njegovog konačišta - na livadi više ciglana - u prljav han kod stanice, gdje se za noć prospavanu na tvrdoj dasci plaća unaprijed dva dinara… Dva-tri puta se za to vrijeme preko nedelje navraćao kući u selo.

Kuća je bila već davno prekrivena, još dvije koze dokupljene. Od Sulje Begića kupio je tri harara ječma, neka za zimu imade makar hljeba! Siromašak komšija mu Tahir umro je još ljetos. Njegova Aiša, već postarija udovica s jedincem Alijom i tri slabe njivice zapela je za oko Muji. Jednom joj je iz Sarajeva donio šest metara cica - nek si nešto skroji - koze dao na čuvanje Alijici i kupio mu opanke. Selo k’o selo! Počela ogovaranja:

- Vidi! Sad Mujo svake druge nedelje izlazi u selo! Uvijek je kod Aiše… Pa neka, neka! - šaptale bi seoske babe.

- Nek se oboje smiri! - A i stvoreni su k’o jedno za drugo. U njega jedan zub, a u nje jedan sin! - mudrovali su malo veseliji seljaci.

- Ako Bog da, Aiša - rekao joj je kad je zadnji put došao kući - uzet ćemo se uz Bajram. Dotle ću zaraditi makar hiljadarku da od Beće kupim kravu i nas obskrbim.

- Peke Mujo! - odgovori kratko buduća Halvadžuša.

Ama brez para nejma vjenčanja. Valja Aliji kupit odjeću, valja kupit makar ovcu-dvije… San Muje se eto ostvaruje. Ko je k’o on? Morat će još mjesec dana ostati u gradu. Posteći ramazan prenosiće sa stanice kofere, ispomagati cjeparima… Skupljati paru na paru! Sniježna vijavica zamagljuje pred očima vidik. Dan je uoči Bajrama. Mujo je eto izdržao a i zarada je lijepa! Može svašta da kupi, jer u njegovoj kesici, koju uvijek skriva na kosmatim prsima ima točno 1317 dinara i jedna kruna!

- Uzeću joj zar, kat pamuka neka nam otka košulje. Uzeću pastorku, jok, sinu, mom dragom Alijici, kundure, prave gracke cipele, pa fes, pa… Tako zamišljen a gladan od posta, žurio je Mujo prema Baščaršiji, glavnom gradskom trgu. U po puta stade kao skamenjen. Zar je moguće, sad uoči Bajrama, sinu mu u glavi. Jer na drugoj strani ulice pločnikom žurili su njegova najmlađa sestra Mulija i muž joj Safet Alagić iz sela Korče.

- Ma jesi l’ to ti Mujo?

- Kako si Safete? Kud ste to pošli?

- U sud, u gruntovnicu, da damo takrir - odgovori suzna sestra.

- Moj Mujo, golem nas goni belaj! Eto! Moramo prodati naše najbolje njive. Odoše Golubac i Tinjak! Butom smo propali! Umro mi je i sinčić Halid, moj lijepi brate Mujo!

- Šuti ženo, ne plači! - opominjao je postiđeni muž, jer on ju je bio natjerao da od Muje uzme sav miraz, zadnju njivu.

- Samo ti reci sve svome braci! - plače Mujo.

- Jeda Bog, valjda vam i ja mogu pomoći.

- Oklen ćeš mi pomoći - mrgodi se Safet - već sam prod’o njive. Moram! Dužan sam! Eto dućandžiji sam dužan 1200 dinjara, pa hoće na plijen. Bolje ovako!

- Lahko je tebi! - prekide ga Mula - ali teško meni jadnoj! Znaš bolan da si i krave prod’o. Nejmamo ni mrsa! A ono moje troje crvića…

- Ja zbilja, kako su ti djeca? - upita Mujo, samo da je prekine u jadanju.

- Kako? Gola! Po ovoj crkavici… Safet popi sve! Prokarta!

- Šuti, neću više, ramazana mi! Popraviću se. Ama sad moramo da prodamo zemlju, pa ću na ljeto i ja mrven u grad na pos’o.

- Nije to za te, Safete, imaš djecu. Znam ja što je grad. Lijepo naše selo, naš mir i rahatluk…

Svratili su u kafanu. Mujo smrknut. Šuti. Žuljevite ruke tare hrapavim prstima. Pred okom mu čak njegove Lokve i Aiša i Alijica, koji ga čekaju, njegov san: zemljica, ženica, dječica… Čas opet uplakana sestra Mula, njena djeca…

- Slušaj Safete, ne prodaji njiva! Nek’ najmlađa kći Mušana Halvadžića nije bez zemlje. Daću ti ja pare!

- Ama! Začuđena lica sestre i zeta razvedriše Muju Halvadžiju.

- Vratiću ti, Mujo, ramazana mi!

- Ne vraćaj! Kupi za te pare sestri i djeci joj stoku i odjeću, a meni će dati Bog! Evo ti pare!

Brižljivo čuvana ušteda Muje Halvadžije pređe u ruke pijanice Safeta.

- Evo ti još dvije banke, kupi djeci boba i reci da su od dajdže…

Kad su seljaci sa molitve stizali kućama na Bajram, sretoše shrvanog Muju kako pogrbljen i žalostan kreće put svoje osamljene kućice.

- Što ne ideš pravo Aiši? Kam’ ti darovi? Ej Mujo! - smijući se zapitkivaju ga komšije…

- Ma, man’te me braćo, kakva moja ženidba, nijesam ti ja za familiju. Ja sam posto gracka lutalica. Hamal i cjepar. Teško li mu je, Bože, nikad ovakog Bajrama! Na pragu svoje kućice dočeka ga novo iznenađenje. Alijica, veseo i bajramski obučen, potrča mu u susret.

- Neka si nam doš’o Mujo, babo, kako l’ da te zovem. Koze su dobro. Nakupio sam im lijeske i mati je dobro! Hajd’ nama. Čeka te. Skuhala je za te pitu. Jah, Bajram mubaret olsun! Neka nam je sretno! Daj der mi tu torbu da je ja ponesem.

- Neka, sinko. Mogu sam, lahka je - procijedi Mujo i u oku mu zablista krupna suza…

Oktobar 1942.

Kiša u Hamburgu miriše na Bosnu

Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2020.

Kaže meni rođak da postoje dvije vrste ljudi u svoj ovoj našoj grozoti. Postoje oni koji odu i nikada se ne vrate; i postoje oni koji odu, a nikada sebi ne priznaju da su otišli.

Palo mi je na um da mu dopunim listu sa još barem šest podvrsta onih koji odu, ali mi se nije dalo.

Hamburg je grad koji ne trpi mnoge metafore. Riječi tu trebaju da budu oštre kao vjetar koji sa sjevernog mora ozara lica onih koji se u decembru usude šetati pored luke. U protivnom će udariti o ciglene zidine starog dijela grada i nestati, kao talasi Labe dok udaraju u umorne usidrene brodove.

U njegovom trošnom stanu nema pogleda na svjetla metropole u kojoj je maštao da se iz večeri u večer izgubi tijelom i duhom. Ne zna zapravo ni on čemu se nadao. Pogubljao se na početku. Jeste. Pisao mi je o tome. Hvalio se. Vadio mast, ne bi li i ja odlučio da pokupim sve što može stati u kofer (dovoljno mal da ga ne moram čekirati na aerodromu) i da odem. S vremenom je, međutim, sve manje poruka stizalo. Strasti su se smirile, a Hamburg mu je postao ono što su svi gradovi kada ih iz dovoljne blizine i dovoljno dugo osjetiš: ništa više od adrese boravka.

Nismo nikada bili bliski. Oprečne smo naravi. Iako smo odrasli u istoj ulici negdje u Bosni, između nas bi isto tako mogao biti čitav kontinent (gdje bi nam bio kraj kada bismo razlike među ljudima mogli izražavati u zemaljskim površinama). Zbog toga me i jeste iznenadio njegov poziv – a poslije i njegova reakcija na moj dolazak – pun do tada neviđenog entuzijazma.

„U Hamburgu ti ne treba mnogo toga“, reče kada me je pokupio s aerodroma. „Sve ti blizu, a ipak nepregledno. Vidjet ćeš.“

Sjećam se da sam nasmijan klimao glavom dok je govorio. Vozili smo se autoputom koji se prostirao uređenim pejzažom. Barem mi se činio uređenim. Možda je to bila moć sugestije ili banalni cinizam u sve što mi je nametnuto da smatram neupitno svojim.

„Eno kapije“, nasmijao se kada su se pred našim pogledom pružili lukovi željeznog mosta s grbom grada. „Oni je ne zovu tako“, pojasnio je. „To ja kažem kapija.“

Da sam imao veću moć zapažanja, možda bih iz samo te njegove izjave mogao zaključiti ono što ću sa sigurnošću znati tek na kraju moga boravka. A, možda sam već znao, ali sam samoga sebe pokušao obmanuti, pa i nagovoriti da će ovaj grad mene poštedjeti. Da neće prodrijeti u mene kao što je u njega. Da mi neće postati bodljikava amajlija koju nosim u prsima; koja nedokučivo svrbi iznutra.

Obilaske obavljao sam sâm. Raspon mojih koraka određivao je veličinu grada, širinu ulica i dužinu dana. Svijet je onoliki koliko me noge nose. Hamburg tome nije izuzetak.

Rođak je radio dokasno. Dolazio bi u sedam u stan, jeo bi, pa bi se izvinjavao što se ne može „izvući s posla“ da mi pokaže grad. Rekao sam mu da sam većinu obišao, ali mi on nije vjerovao. Čak kada bi mu nabrajao znamenitosti i četvrti koje bih taj dan obišao, on bi samo ukrivio svoje obrve u oblik nepovjerenja, te bi rekao nešto slično kao: „Nisi ti sve vidio.“ ili „Dok te ja ne odvedem, nisi ništa vidio.“ Nisam se raspravljao, pa je ostalo na njegovom.

Nakon četvrtog dana, došao je napokon trenutak da „vidim“ Hamburg. Spremili smo se kasno poslije podne. Mislim da je bilo četiri sata kada smo izašli iz stana. Možda i pet. Moji solo-obilasci počinjali su, pak, rano ujutro. Osjećao sam jednu vrstu uzbuđenja u jutarnjoj gužvi radnog dana. Biti među ljudima u podzemnoj i hodati prepunim trgovima u kojima niko neće zastati da te odmjeri – jer su previše zauzeti stići ono zbog čega su tog jutra ustali iz kreveta – dok ja besciljno i besposleno koračam nikuda, pružalo mi je zadovoljstvo. Skoro pa utjehu. Od čega? Nisam znao. Nisam htio da znam. U tim trenucima nisam morao ništa tumačiti, a sve mi je bilo bezazleno jasno.

Nakon skoro dvosatne vožnje metroom, rođak me trgnu za pernatu jaknu koju mi je posudio uslijed moje naivne procjene hladnoće sjevera Njemačke.

„Ovo je naša stanica“, rekao je uzbuđeno.

Čim smo izašli na površinu, moja sumnja u prirodu izlaska se obistinila. Čuo sam oštre slavenske vokale i note poredane u skale koje sam u zadnjih nekoliko dana izbacio iz svog slušnog vokabulara.

Iznad ulaznih vrata neonskim svjetlima je ispisan visio znak Balkan Bar. Rođak se okrenu prema meni kako bi upratio reakciju na mom licu kada pročitam znak. Ja sam se nasmijao. Ne znam da li je povjerovao mojoj glumi.

„Ovdje su sve naši“, rekao je uzbuđenim glasom, pokušavajući se nadglasati sa zvukovima sintesajzera i drugih MIDI zvukova jeftino producirane narodne muzike s početka stoljeća.

Noć je prošla nezapaženo. Pokušaj ili dva razgovaranja s djevojkama koje, da nisu bile dezorijentirane nepodnošljivim basom iz ozvučenja, zasigurno ne bi ni pogledale u našem pravcu, a kamoli zastale da ih moj rođak nešto „priupita“. Popilo se. Poslije i povraćalo. U podzemnoj sam se naslonio čelom na šipku sjedišta ispred mene. Zaspao sam na trenutak. Probudio sam se djelomično i posmatrao kako odsjaj grada juri u suprotnom smjeru od mene. „Kao da bježimo jedan od drugog“, pomislio sam, ali sam se onda sjetio da Hamburg ne trpi metafore, pa sam pokušao samome sebi poreći sopstvenu misao tako što sam oštro zatresao glavom. Kao što rekoh, popilo se.

Rođak je glavom naslonjenom na prozor hrkao na staklo, stvarajući maglu na njemu svakim svojim uspavanim izdisajem. Gledao sam ga, nadajući se da će se probuditi. Nisam znao na kojoj stanici izlazimo niti koliko dugo se već vozimo.

„Kiša“, on iznenada reče, ali glavu ne maknu sa stakla.

Svjetlo grada sada se oslikavalo u fragmentima kapljica koje su se počele lijepiti na vagon. Pljuštala je možda već satima, ali smo tek u tom trenutku izašli na površinu, te se uzdigli iznad ulica, jureći prema Altoni. Lijevo od nas Laba u čijim su talasima sve riječi udarale u nepokolebljive trupove brodova. Desno od nas more od bezbroj svjetala od kojih nijedno ne liči na ijedno drugo.

„Ti si uvijek volio poeziju i to. Pjesmice… te gluposti“, rekao je rođak.

Ja sam se odsrca nasmijao i pitao ga šta mu to znači. On me pogleda kao što bi me često pogledao kada je htio da bude ozbiljniji no što jeste. Sjećam se tog pogleda. Još kada bismo se kao djeca igrali s drugima iz ulice, on bi prosipao taj pogled onima kojima je uspijevao biti mističan. Meni to nije nikad polazilo za rukom. Previše sam uvijek govorio da bih bilo kome mogao biti mističan.

„Meni kiša u Hamburgu miriše na Bosnu kad sam u Hamburgu, a kiša u Bosni mi miriše na Hamburg kada sam u njoj“, reče u jednom dahu, pijanski se nasmiješi, te glavu vrati u položaj na staklu.

Vidim ga kao da je tu preda mnom. Kako počinje da pjevuši te svoje riječi u nekoj lijepoj i tihoj melodiji dok čelom pritišće staklo u metrou. Mislim da je odmah zatim zaspao. Probudio se tek kada smo stigli na stanicu, kao da je upraksan svoj san prekinuti, ma koliko dubok bio, kada vagon zakoči na njegovom odredištu.

Kiša, evo, počinje da pada. Možda mi zato nalijeću sjećanja te moje posjete i tih njegovih riječi. Pada češće no inače. Češće nego što je padala dok sam bio dijete. A, možda i ne pada češće. Samo znam da svaki put kad je udahnem i pomirišem, pomislim jesam li pogriješio što sam se odlučio da budem tu gdje jesam.

Ernad Osmić: Profesor književnosti iz Brčkog. Prva nagrada  književnog portala Avlija za najbolju kratku priču u 2016. god.

Učenjak

Sultan je bio sitni džeparoš koji je svaku priliku svog bivstvovanja na ovoj zemaljskoj kugli, s koje ne možeš pobjeći ni kad bi htio, koristio razmišljajući kako? koga? i u kolikoj mjeri? olakšati za pare. „Ima takvih puno“, neko bi rekao i ne bi pogriješio. Ako malo bolje pogledamo od kakvih je sve javašluka ispletena naša svakodnevnica, čudi me što ih nema još više. Zašto onda pričati o Sultanu?

Da krenemo ispočetka.

Pravo ime mu ne znam, niti me plaho zanima. Da je bitno, zvali bi ga pravim imenom, a ne Sultan. Zašto su ga zvali Sultan, ni to ne znam. Zašto se iko zove kako se zove? Nebitno je i služi samo da raspoznajemo jedni druge. A, ako ni to ne pomogne, onda pitamo za prezime. Ako ni to ne pomogne, slijedi ono čuveno „čiji si ti?“. Pa kažeš ime oca. Pa se taj ko te pitao značajno zamisli, a onda upita čiji je on. Pa kažeš ime svog djeda, pa ime pradjeda (ako znaš), pa ime pra-pradjeda, i sve tako dok ne nestane generacijâ za koje se tvoje krhko „ja“ može hvatati ne bi li dokazalo da je proizašlo iz nečega. Zato ja, kad me neko pita čiji si ti, uvijek kažem ime matere. Većina me tad čudno pogleda, kao da sam idiot, i ne nastave me ispitivati.

Da se vratimo priči…

Kao što rekoh, nisam znao Sultanovo pravo ime, niti čiji je; a i kad bih znao, to ne bi promijenilo niti njega, niti mene, tako da je svejedno. Bitno je da je on bio on, i da sam ja ja.

A on je bio posebna priča. Rodio se u Istanbulu; sa šest mjeseci preselio s majkom u neki gradić u Maroku. Tamo odrastao do svoje šeste godine kada se ponovo preselio i to u Minhen kod materinog brata. Tu je naučio njemački, ali ne onaj standardni kojem je kolijevka na sjeveru te zemlje, već onaj bavarski s juga, što ga je skupa sa francuskim kojeg je naučio u Maroku i romskim kojim mu je govorila mati unaprijed predodredilo da bude lingvistička katastrofa gdje god krenuo.

Kako u Brčkom završi, nemam pojma. Mati mu se udala u Ameriku, a on nije htio za njom. Kaže da se na popisu stanovništva izjasnio kao Hrvat, jer će tako, kako sâm kaže, lakše doći do posla, ali je po pitanju jezika zaokružio bosanski, mada je, kad je situacija to zahtijevala, govorio takvom autentičnom ekavicom, da bi čovjek koji ga sluša pomislio da je čitav svoj život proveo u Beogradu.

Jednom sam ga pitao koji je njegov maternji jezik. Pitanje mu nije bilo jasno. Ne da me nije razumio, nego mu je koncept maternjeg jezika bio sulud. Pokušao sam preformulisati pitanje: „Na kojem jeziku razmišljaš?“. On me samo blijedo pogleda i nasmiješi se kao da misli da ga zajebavam.

• Čuj, na kojem jeziku razmišljam? - iskezi se on tad. - Pa, na svom.
• Koji je to jezik? - bio sam uporan.
• Otkud ja znam - reče on - nema ime.

Na tome razgovor i završi.

Međutim, razlog zašto želim da ispričam priču o Sultanu nije njegovo porijeklo i njegova prošlost, nego ono što je bio sad. A bio je, kao što sam rekao na početku, sitni džeparoš koji se od drugih sitnih džeparoša razlikovao po jednoj bitnoj osnovi: išlo mu je za rukom da svojim žrtvama dadne lažni osjećaj sigurnosti prije nego što ih opljačka, a to je, kao što su mi drugi džeparoši pričali, jedna od najbitnijih vještina u tom poslu.

Prema njihovoj teoriji, onaj ko je oprezan i misli da će biti opljačkan, taj neće nikada biti opljačkan. E sad, većina ljudi jesu oprezni, pogotovu kada u nekoj uličici vide sumnjiva lica. Većina ljudi zna prepoznati one koji se bave Sultanovim beščasnim zanatom. Čak i da se džeparoš preobuče u fino odijelo, njegove oči će ga uvijek odati.

Zato većina nas „radi“ tek kada padne mrak – objasnio mi je jednom jedan. - Da nam ne vide oči. Dok Sultan, na primjer, uvijek krade u pol bijela dana. Može mu se.

Kada sam to čuo, pomislio sam da Sultan ima nekakve blage oči koje nikako ne liče na džeparoške, te mu zato uspijeva to o čemu ovi drugi govore s tolikim zanosom i divljenjem. Stoga sam mu, sljedeći put kada sam ga sreo, duboko pogledao u oči. „Oči ko oči“, pomislio sam na početku, ali mi se odjednom naježi svaka dlaka na tijelu. Bile su to oči džeparoša. On je primijetio moje buljenje i nasmijao se.

• Lopovske oči - reče kao da mi uspijeva čitati misli. - Nije u tome caka. Ako si lopov, onda se to vidi u tvojim očima. Ako se ne vidi - nasmija se i stavi mi ruku na rame - onda to znači da nisi. Nema tu pretvaranja.
• Ako to nije caka, u čemu je caka? - pitao sam znatiželjno poput djeteta kojem neka banalna istina o svijetu izmiče razumijevanju. On se nasmiješi kao da se omišlja da li da mi otkrije tajnu ili ne, a onda odlučno, kako mi se u tom trenutku činilo, podiže knjigu koju je držao sve vrijeme u ruci u visinu mojih očiju.
• Ovo je caka - reče. Osmijeh na licu mu je postajao sve širi. Pogledao sam malo bolje u knjigu.
• Guliverova putovanja? - pročitao sam naslov, ali mi i dalje nije bilo jasno.
• Naslov nije bitan, već knjiga - objasni on. - Bitno je da je knjiga. Koja je knjiga, i nije toliko bitno. Dobro… nekada jest bitno, ali uglavnom nije. Bitno je da je knjiga, ništa drugo. Kontaš?

Namrštio sam oči kao da time pokušavam prodrijeti u njegov tok razmišljanja, ali bezuspješno.

• Kako ne kontaš? - počeo se nervirati i ponovo mi pokaza knjigu. - Knjiga, čovječe! Knjiga je caka - podigao ju je ponovo u visini mojih očiju. - Bez knjige si niko i ništa.

Kroz glavu mi se poče vrtjeti fabula romana kojeg je Sultan držao u ruci i kojeg je mlatio pred mojim očima. Razmišljao sam o Liliputancima i divovima, pokušavajući pronaći u tome odgovor, ali uzalud.

• Nije bitna koja je knjiga! - rekao je kao da ponovo čita moje misli. - Bitno je da je knjiga. Samo knjiga. Uzmeš bilo koju s regala i kreneš, hodaš, zaglêdaš šta ko radi, niko te neće ni pogledati ako si s knjigom.

Misli mi se počeše polahko bistriti. Počinjao sam shvaćati šta mi Sultan govori, ali sam i dalje bio nesiguran sâm to sročiti u riječi.

• Ljudi ne sumnjaju na one koji nose knjige u ruci - reče on napokon. - Ne znam zašto je tako, ali je tako. Uvijek je nekako bilo tako. Ne znam ni ja. Meni ne ide u glavu, ali to je eto ta caka. Možda tebi sad na prvu zvuči glupo, ali nikad se nisi prepao čovjeka koji u ruci drži knjigu, je l’ tako?

Zamislio sam se. Ni sam ne znam da li je bilo istina ono što mi je Sultan govorio, ili je to bila samo moć asocijacije, ali nisam uspijevao zamisliti sebe kako sumnjičavo gledam u čovjeka koji u ruci drži knjigu. Sultan je bio u pravu. Zaprepašteno sam ga pogledao. On je to primijetio, pa se nasmijao.

• Je l’ de? Ne ide nikako to dvoje; i knjiga i opasnost. Ili je jedno, ili je drugo, ali nikako oboje - reče i još više se iskezi. - Ja, ovako kako izgledam, uvijek sam sumnjiv. Oči me odaju. Držanje tijela me odaje. Nema šta me ne odaje. Čak i kad neću da ukradem, ljudi kad me vide, hvataju se za džepove. Ali, istim tim ljudima priđi s knjigom u ruci, i jest ćê ti iz ruke. Ona ih razoruža. Još ako nosiš dvije-tri knjige u rukama, ti se možeš približiti kome hoćeš, a da te ni ne pogleda dvaput. Čudo! Čudo, ali je tako. Otkrio sam to još kao dijete i ti si prvi kome ovo govorim. Ne zato što si mi drag, nego što znam da mi nisi konkurencija. Tebi ne treba knjiga. Ti nemaš lopovske oči. Ti nećeš ukrasti.

Ostao sam zatečen. Njegovo objašnjenje nije imalo nikakvog smisla, ali se ipak činilo logičnim. Stajao je tako preda mnom s knjigom u ruci, u ofucanom crnom kaputu, kose čupave koja je mirisala na jeftino orahovo ulje. Izgledao je kao neki neuspjeli student s filozofskog, ali je zapravo bio obični sitni kriminalac koji bi i sopstvenu mater prodao, kad bi znao gdje je na ovoj planeti završila.

• Ali, jezik za zube! - šapnu mi kao da se malo uozbilji u vezi sa svim. - Ne treba to niko da zna. Nemoj mi pokvariti biznis. Ako kojem od ovih gurbeta spomeneš ovo s knjigom, svi će se sutra učlaniti u biblioteku - nasmija se on na kraju, pruži mi ruku i ode. Više ga nikad nisam vidio.

Neki kažu da se vratio u Istanbul. Tamo ima turistâ sa Zapada. Oni su još lakovjerniji prema ljudima s knjigama nego mi. Možda je ovdje kod nas fazon jednostavno presušio. Ko će ga znati. Samo znam da više nikome ne vjerujem koga vidim s knjigom u ruci kako hoda gradom. Odmah prelazim na drugu stranu ulice. Sikter od mene!

Put na more

Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2020.

Stari se morao naspavat, jer iza ponoći smo išli na more. Presjedili su on i mater dan sa susjedima koji isto idu sa nama, pa su nakon pregovora, dogovora, odlučili da idu gdje idu zadnjih petne’s godina. Tako svake godine. I kad se ja nisam rodila tako su isto. Idemo u Baško Polje. Tam je kažu najbolje, a za tih deset dana dolaziće dajdžinca kući da zalijeva cvijeće i baštu.

Otac bi šamponom opro stojadina i usiso usisivačem “čačak”. To bi sve radio u nedeljno popodne kad svi u susjedstvu poslije ručka legnu i niko nije mogo zaspat od usisivača. Al’ moj stari nije mogo birat vrijeme, jer moro se ko čo’ek spremit za puta.

Materi bi naredio da mu u gajbu spakuje pretis lonac, grah, krompir, paprika (meso ćemo kupit dol), začina, plastične tanjire i pravi escajg , jer ne može jest sa plastikom, nije to to.

Šator bi stavio na galeriju stojadina i dobro ga svezao da ne spadne.

Ja bih u svoju torbu stavila samo najpotrebnije: barbiku, loptu, rekete i šlauf. Brat je svake godine ko papagaj ponavljao da će bez čaršije i košarke izdržat deset dana. Znam da je lago i da će prvom prilikom nazvat Ćiflu da pita jel’ igrala Cibona i kako je igro Dražen Petrović. Volio je gledat Dražena više nego graha se najest. Znao mu je napamet svaki potez. Zbog tih poteza razbio je četiri lustera u kući. Otac je galamio, al’ je moro otić u Šamac da kupi novi , jer tamo je najjeftinije.

Obično bismo iza ponoći krenuli na more. Držali smo se ranije računice, a to je da ćemo u Baško Polje stić oko 8 ujutro sa pauzama. Meni bi namjestili jastuk i jorgan na zadnjem sjedištu da mogu spavat ko hadžinica. Nikad nisam mogla spavat u autu jer mi je smrdio benzin i vazda sam se patila. Kad bi došli dole do Jablanice, stari bi parkiro auto nedaleko od srušenog mosta na Neretvi, a onda zaspo ko top. Ja i mama smo hodale okolo dok se on i brat naspavaju. Išli bi do mosta, gledali virove. Svaki put mi je mama ispričala priču o Titu i kako je naredio partizanima da sruše most pa izgrade drugi, sve da zavaraju Švabe. Ne mogu da shvatim da su ovi bili tako naivni.

Kad bi došli u Basko Polje, stari bi postavio šator, a onda bi odmah išli na plažu da se iskupamo.

Baško Polje je imalo najveći kamp u Jugoslaviji. To je bio kamp sa kvartovima, a kvartovi su imali oznake “A”, “B”, “C” i “D”. Cijena jedne noći kampovanja je ovisila o kvartu a mi smo uvijek naravno završavali sa Česima, Slovacima, rainbow ljudima sa šatorima rastafari boja, djecom cvijeća i onima koji voze motore i nose kožne prsluke na kojima piše (citiram svog starog) “AC pa ide oznaka za struju pa DC”. Noću bi svi kvartovi spavali samo bi naš bio bučan. Stari je uvijek gunđao, žalio se na recepciji, a ovi bi uvijek slegnuli ramenima. Spavanje bi nadoknadili sutradan na plaži, pa smo u početku vazda bili crveni ko rakovi.

Nije uvijek bilo tako crno u tom kvartu. Loptom sam znala namamiti poneku djevojčicu Čehinju sa kojom nisam puno pričala, samo smo se igrale.  

Baško Polje je povezano sa Baškim Vodama uskim putem za šetnju pored mora. Tu se obavezno šetalo u večernjim satima. Meni bi mama obukla haljinicu i napravila pletenice. Išli bismo na sladoled.
Jednog dana stari je oduševljeno rekao da idemo u Makarsku. Nama je nastavnik istorije pričo da je Napoleon Bonaparte zaslužan za gradnju puteva Makarske rivjere. Ali nismo išli u Makarsku da gledamo puteve, spomenike, Biokovo ili neke znamenitosti, već je otac čuo od dajdže na telefon da je tamo došo čika Muhamed sa teta Merkom pa da ih vidimo. Ima adresu gdje je! Otićemo tamo da im kažemo da smo im baš juče poslali razglednicu sa porukom: “Mnogo toplih pozdrava iz Baškog Polja od porodice Tokić!”

Nakon deset dana, kad bismo se preobrazili u crnce, naš odmor bi se završavao, a na kraju sve bi bilo isto. Spakovali bismo šator u jutra rana, razgledali još jednom da nismo šta zaboravili, i otišli. Pri povratku, pauza bi se pravila na Zmajevcu iznad Sarajeva.

Moj stari je studirao biologiju u Sarajevu davne 1960-i-neke. Živio je na Kovačima, onako studentski, momak sa sela, bez love, bez noćnih provoda, učeći školu i sanjajući bolju budućnost. To o čemu je sanjao - ostvario je. Kad je završio školu nakon četiri godine, vratio se u Gradačac. Tu smo se rodili ja i moj brat.

Svakog ljeta kad smo se vraćali sa mora, nas djecu iz provincije stari je vodio na vidikovac da gledamo svjetla Sarajeva. Za nas, Sarajevo je bilo Pariz.

Sjećam se kad je bio jednom spot na teveu od Bijelog dugmeta (pjesma “Kad ostariš”) kad Tifa u po zime izlazi iz kuće onako smrznut  i umiva se u dvorištu ledenom vodom, a moj stari gledajući kaže: „E onako sam i ja isto na Kovačima.“

Upravo sjedim na tom istom proplanku odakle smo nekad gledali svjetla Sarajeva. Baš sad. Zmajevac. I mislim se, nikad za mene Pariz neće imat to što ima Sarajevo: uspomene na koje ne mo'š stavit cijenu. Valjda to ljudi podrazumijevaju dušom, kad kažu da neki grad ima dušu. Moraš imat u njemu nešto tako važno poput uspomena, što ti niko oduzet ne može.

Spot Bijelog dugmeta „Kad ostariš“, u kojem se Tifa onako promrzao umiva, nosi jednu simboliku priče. Moj stari nikad nije ostario.

Naš grad, sa svojim kamenim ćošetima, bliješti u podnevnom suncu i reže oštre, izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. Sav ispreturan, napet i omamljen, dahti on pod žegom, na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. Život pišti u njemu i šaka zemlje cvili od žedi i žestine. A tamo, s desne strane Rune, trune vlaga po sjenovitim baštama, i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine. Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo, a noću se budi da se protegne, da se opije i splete u grču požude, negdje na busenju pod šandudom.

A Biber poznaje sve djevojke. Pjesma mu najprije zagolica, pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom), slatko i nečujno, sve niže i opojnije, da te opet uzdigne, da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. A on, kudrave kose i zamagljena oka, upilji se svakoj u srce. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. O, sve to Biber čini očima i pjesmom. Kad on zapjeva sokakom, nastane trka po avlijama i sa kikotom se zaustavlja na vratima. Kad on zapjeva, vjetar se pritaji u baštama, a u djevojkama nešto zadrhti, oslabe im noge, dođe im malka snaga, pa bi mu pale u naručje.

Tako djevojke uzdišu za njim, a on ih voli sve podjednako. On svima pjeva. On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele, razgolićene ruke negdje u konaku, u čežnji za milovanjem na šiltetu.

– Ah, ili bi ga klele ili blagosiljale! – govorile su šapatom djevojke, pa i nasamo, osjetivši njegov pogled, grlile bi se i stezale međusobno.

Tako djevojke čeznu za Biberom, a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini, i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. Iša je natopila cijelu avliju, pa cvijeće, u trista živih boja, kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu, a potočić kroz avliju zagunđa, zažamori jasno, bistro, biserno. Kao da se i on prikrada. Iša je sama u avliji. Iznijela je ćenarče, prostrla ga po vlažnoj zemlji, pa se opružila po njemu. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu, providnu košulju od ćereće, nešto se smije i mami, bjelasa se vragolasto i neodoljivo. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove, smiješe se i bjelasaju pod burundžuk-haljinom. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci, priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu, da opet bijesnu i zatrepte sa trostrukom snagom. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija, klizi po tijelu i talasa krv, talasa grudi, dok nešto kao bujica ne uzavre, pa se napregne, napne dah, a srce zadrhti kao preplašeno ptiče. Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj, da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi, nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje, u besvijest. I ruka priteže grud, priteže, i Iša zatrepti, zatrepti i malaksa.

Jedan uzdah šapnu u cvijetu, u lišću na odrini. Iša leži zatvorenih očiju, malaksala, sa smiješkom na licu. Potok se budi, otima i grca kao jogunast i sladak dječak. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. Lak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom, pa kao da joj razotkri njezine misli, kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja, plahnu je, otrže zanosu i sneveseli. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče, pokorno, tužno kao siroče, i zaplaka se tiho, tiho, od čežnje prevelike.

A kad plavi suton pade na mahale, izviše se strelovito laste u cvrkutu, i plav se dim zanjiha i izdiže na niske, pločne krovove. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. Pa, uza svu ovu živost, pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. Ibrici zazvoniše na česmi, djevojački kikot vrisnu sokakom, vreo i golicav, a mujezin zauči na minaretu, razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše, pobožne, tihe i zahvalne. Noć pade, oživješe sjene, a bijela i gola minareta, oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi, kao džinovi s djevojkama, koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. A kad se mjesec uzdiže, pa se pun, zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda, neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca, a naš grad zasta i preobrazi se u svjetlu njegovu. Sve se pritaji i zanijemi. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah, težak i neprebolan sevdah, pun derta za bezdano opojnim i nedostižnim. A otud, ispod Huma, sa Raljevina, donese tiha noć mekan i zanosan glas pjesme, glas što pada na dušu kao melem, liječi i opija osjećanja, da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. On se zatalasa, zatalasa i zasta u visinama, noseći dušu nekud u širine, ljuljnu se zanosno i razli po tišini. I dah lišća pritaji se u mahali. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman-age Mrahora, i prkosno, skriveno, zaleti se potok u žamoru, i podrugljivo se nasmija tišini. Pritajena daha i pripijena uz demire, Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina, ona je pila tu pjesmu i opijala se. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme, ona ispruži ruke u raskošne daljine, proteže se i poletje sva ka njima, predade se njemu, Biberu, njegovu milovanju, i s lakim krikom pade na šilte, predade se grču među bijelim i toplim jastucima.

A u Biberovim baštama, Raljevinama, mjesec se provlači kroz granje, otiče potocima, preliva se po zasađenom povrću, razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu, otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. Bijele kućice, čak tamo pod Vihovićima, bliješte pune jezive i neshvatljive čežnje. Biberove sređene bašte pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje, davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. Lopata zahvata vodu iz matice, pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. Baštovan Fazla, razdrljen i zavraćenih nogavica, pognuo se po lopati, pa u beskrajnom ritmu crpe vodu, a zatim, zamorena daha, uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi.

– Fazlo!

I on se trza, baca lopatu i odlazi pod smokvu. A ispod smokve, protkiva tamu mjesečina, svjetluca na čašicama, na Biberovoj šargiji, i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama.

– Odmori se! – kaže Biber tiho i pruža Fazli staklence. A on, onako s nogu, metne ruku pod zavraćenu glavu, širokim zamahom iskapljuje do dna, pa tresući se, tromim i teškim korakom odlazi u maticu. A Biber, sam pijucka, mezeti i sevdiše pomalo. Tiho, tiho, zapjevuši on, šargija protuži, a on je spušta pored sebe, pruža se po ćilimu, pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice, zapjeva poluglasno:

Sadih almu nasred at-mejdana, 

Gledah dragu devet godin’ dana…

 Zajedno s pjesmom, s riječima, nešto se budi u Biberu, mili uza nj, pa kao u nekoj toploj omaglici, on raste, raste mu kosa na glavi. Zahvata ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio, ali koji su tu, u pjesmi, ljepši od svih na svijetu. On nenadno zaćuta, a matica zašumje sanjivo, usamljeno. Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi, a mjesec se razli, bolećivo zapjeva kroz tišinu, i zašaputa u lišću. Jedan velik, nečujan i neiskazan ton u glasu zaćuta negdje u vrhovima stabla. Biberu bi najednom teško, kao da neka pustoš pade na nj, i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla:

Kad je alma na trganje bila, 

Moja draga za ljubljenje bila…

 I glas zadrhta negdje u visinama, uznese se i razasu po mekim i pijanim širinama, a mjesec silazi, juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji, nečujno pade u granje, pa onako živ, nasmijan, zapljusnu Bibera i rasplinu se. Bašta se sva promijeni, kliknu, rodi se novi život, i začas – nestade svega. Samo, tamo negdje nad Cernicom, izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme, dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim.

– Fazlo, Fazlo! – Zasta pljusak sa lopate. – Ne zaključavaj kapidžika! – I Biber se izgubi nekud niz bašte, u pravcu mahala.

II

Prolaze dani, a Biber prestao da sevdiše po sokacima. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Osman-age Mrahora. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata, šapće nešto što niko ne smije niti može znati do Iše, djevojke zapaljena oka i oblih bokova. Prolaze dani dugi i užareni, naš grad gori u žegama, i omamljen, bunca u bunilu. Kokoši vrataju od vrućine, a žene, golišave i zažarene, valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena, a muhe zundaraju po njoj, liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi, po trgovcima. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom, zastenje, promeškolji se, pa opet zastenje. Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača. Ona navaljuje na stijenje, udara o njih i sunovrace sustiže bujica bujicu. U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja, u njenoj boji ima nešto nebesko.

A Biber zaroni u maticu na Raljevinama, pa na ćilim pod smokvu, privuče jastuk pod glavu, pa hladuje. Matica žamori. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane, a sunce prekrilo nebo, pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. Cvrčci vrište kao bjesomučni, a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. A kad se sjene jablanova otegnu preko Raljevine i sunce pozlati nad brdom, zažamori lišće u smokvi, krto, oprezno, matica zastudi i laka jeza hladovine probudi Bibera. Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu, a Biber zapjevuši kao preporođen, podmlađen.

Prolaze i plavi sutoni, sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi. Prolaze i noći, mlake, pijane, pune žudnje za milovanjem do besvijesti, negdje u baštama, u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. One nečujno padaju na grad, na Raljevine, na doline. Tako i večeras, kad prođe akšamluk, svjetla zadrhtaše po našem gradu, pirnu svjež vjetar, a u Biberu zabrekta snaga, podiže ga, i nešto, snažno i zanosno kao jablan, izraste u njemu. Biber đipi, podvrisnu, pa zapjeva, a glas odnese tišina, odnese ga Mrahorovu dvoru:

Sama vene u konaku Ajša:

Sa svojim se dertom razgovara…

 Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće, jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima, ni tihim šaputanjima, od kojih je spopadaše slatka omaglica. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata, a Iša, ni sama ne zna kako, osjeti vreo poljubac, nešto joj zabruja u glavi, zadrhta u grudima, i ona se zaplaka. To se sve dogodi tako nenadno. I otada Iša poče da se bori sama sa sobom, da se bori sa Biberom, koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. Dani joj prolažahu u groznici, a noći! »Moje noći, moji bijeli dani!« čula je kako pjeva Biber. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas; osjeti strah, jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. Ona nije osjećala vatru kao prije, nego i neku strepnju, grozničavu drhtavicu. O, neka samo on reče! Ona će učiniti sve, sve. Pustiće ga i u baštu, i otići će k njemu pod šandudu, i…

Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer; njegov cik pogodi Išu u srce, i u istom času ona se pripi uz demire, nasmiješi se tako blago, nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje.

– Siđi – šapnu on tiho.

– Odmah! – ču se odozgo jedva čujno, ali nekako srećno i pokorno.

Iša odškrinu vrata. Sva je drhtala. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. Ona je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi, a što je opet bilo neminovno i suđeno. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje, a ona im se podade, nemoćna i opijena. Kao od straha, drhtale su joj noge, i ona je samo molila, ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu, ili da je ostavi, da pobjegne od nje na svoje Raljevine, pa da, kao i prije, ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu. Ali Biberove ruke nisu mirovale; one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi, preko bokova, dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat, koji nije jasno ni razumjela: »Hoću, hoću«.

I kapidžik je škrinuo. Pod šandudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane, sluteći nešto i šapćući. Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. A Iša, sva umotana u zagrljaj, predavala se milovanju. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo, koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru, i koji ostaje negdje dolje iza nje, dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka, iznad bašta u mjesečinu, put zvijezda. A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. One su sve vidjele. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes, ujed, i Iša je nenadano počela da grca, da se daje i otima. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. Mjesec se glasno cerekao, a potok kikotao kao da ga neko golica… Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. Negdje vrisnu ptica, i oni se trgoše. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. A on je obuhvati mekano i blago, i poče da je miluje svu, da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno, tako utješljivo i srdačno.

I tek kad mjesec, umoran i izblijedio, sjede na brdo, Biber se trže, preskoči baštenu ogradu, pa uinat cijeloj mahali, vascijelom svijetu, zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi.

III

Prolaze dani, a Biber prestao da sevdiše po sokacima. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima. Kad se naš grad utiša i padne u čvrste sanje, mine ponoć, a Biber luta baštama i nestaje ga u pravcu mahala. Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. Biber više ne pije, samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom, dok cvrčci vrište u vrbama. Biber i ne pjeva više. Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta, dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice, nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem.

Tako cio mjesec. Nadošla rana jesen, pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri. Biber se namilovao, pa mu neka tuga, tuga za prolaznošću, pada kao sjeta na dušu. Neki tužan mir kao da šumi u njemu, pa izaziva bol i zamoran smješak. Dani bistri kao zlatne vode, pa sve nekako utanjuju, gube snagu i klonu, dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. Ostadoše još samo narovi, prkosni i sočni, a neki, popucali od snage, ukazuju svoje žarko meso, pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. I njih će skoro Fazla da pobere; i opašće posljednja, prozebla smokva zelenka, i pašće prva slana na bašte usnule.

Naš grad, veličanstven i starački miran, prošarao se sazrelim drvećem, a čaršija živnula, pa nekako bradata i vesela, smije se i zagori. Rijeka Runa, tiha i smirena, kao poslije poroda, svileno šumi pod Starom ćuprijom i, umiljavajući se oko kamenja, odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. Sve je tako pitomo i dobrostivo, kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom. A u staklenim i dubokim noćima, ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos; one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi; on tiho, kao da se prikrada, prolazi kroz mahalske sokake. I u Išu ušla neka žalostiva slutnja, neka plašljivost divokoze, pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita, da mu kaže nešto tako važno, tako sudbonosno. Biberova milovanja nekako hladna, prijateljska, a nju prose negdje daleko, čak tamo u Bosnu, za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom. Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet, kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost.

– Bibere, došli su neki trgovci iz Bosne – šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja, a srce joj se hladi.

– Pa?

– Prose me.

Biber teško zaćuta. Kao da neka nepomična čama pade na nj, kao da se rodi mrak u njemu. Iša se bojažljivo privi uza nj.

– Bibere, ja se bojim te Bosne, strah me od tog nepoznatog hadžije. Ko zna ko je i kakav je on. Bibere, slatki Bibere, ne daj me! – šapuće Iša molećivo i bespomoćno.

Ona je poznavala Bibera. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio, pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama. Biber je ćutao, kao da osluškuje nešto, postaje nemiran, i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje.

– Bibere!

– Ćuti!

I Biber se borio sa sobom, a ona je strepjela kao šibljika. Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom:

– Iša, ne polazi za mene! I taj bradati hadžija, bolji je od bekrije Bibera. Nećeš biti srećna ako pođeš za me. Mnoge ćeš noći proplakati, čekajući me sama u konaku. Jer ja ne mogu, ne mogu, Iša, da se rastavim sa svojim momačkim životom. Kasno je više. Ne mogu. Biber opet teško zaćuta. Iša je prigušeno jecala. Plač je tresao i razdirao. Njega je davila u grlu opora i gorka guka, pa ne može duže da podnese, nenadano podiže Išu, steže je snažno, poljubi je, preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više, ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem. Iša ispruži ruke za njim, kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom, ispruži ih, ali bez onog ljetošnjeg žara, ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši.

A kroz nekoliko dana, hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. Duboko povijena u feredžu, sjedjela je uza nj jedna žena, pokupljena, bez glasa i života, kao pokajnica. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fazlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice. Nešto razvaljeno i bez dizgina zijalo je u njemu, srljalo očajnički, ludo, pa se topilo u dumanu ljute, u pjesmi, i orgijalo u defu Sofke Ciganke.

– Dragi Fazla, ispili smo sve slasti ljeta. Zaboravljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo, još slađe i veselije ljeto.

– Amin! Dabogda! – odgovara Fazla, i oni se kucaju drugarski.

A nešto sve raste kao bujica oko njih, pa poče da navaljuje, da vrišti. A Biber izvi glas, i sve osta duboko, duboko pod njim i zanijemje.

I Biber, stari sevdalija, polako, klecava hoda, uputi se preko Šetališta put Zahuma, noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. Još jedan dert više, još jedna i još stotine čaša i dertova, a oko samohrane Biberove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika, pjesmu samohranih. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu; ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi, svijet od slatkog čemera i žalbe za životom.

Viju samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih konaka, vuku se dani puni kiša i prozeble magle. Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama; zato se i prihvata tako često za čašicu kod Štefice Švabice. Pobijeljeli i vrhovi golih planina; mraz stegao naš grad da srce puca, a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu. Zima, topla i intimna pjesma šarolikih nada, prikrila je cio grad. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama, samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi, uz plamsanje vatre u starinskom, širokom odžaku i, uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije, pjeva:

Sadih almu nasred at-mjedana…

 I Biber se zanosi u tople ljetne noći, čuje žubor vode, osjeća šum lišća i Išin glas, drhtav, podatan. I nenadano se sneveseli, spusti tamburu pored sebe, dugo gleda u plamsanje vatre, u tinjanje žara, pa u mrtav pepeo. A kroz san, kroz neke daleke konake, vidi on kako se nad Išom, blijedom i uplakanom, kezi nekakva jareća brada, cereka se, kmekeće i trza ga iza sna. To negdje napolju, lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću.

Romanopisac, pjesnik, pripovjedač i dramatičar Hamza Humo rođen je 1895. godine u Mostaru. U svojim djelima nikada nije krio ljubav prema kontinentalnom, mediteranskom podneblju iz kojega je potekao i kojega je sa svojstvenom mu čeznutljivošću opjevavao u mnogim pjesmama i pričama. Humo je umro u Sarajevu 1970. istrajavši na književnom poprištu pedesetak godina kao gorući zagovornik ljubavi. Svojom autentičnom snagom evoluirao je književni izraz i postavio ga u vlastitu vertikalu gdje i u naše doba svjedoči njegov fascinantni hercegovački i bošnjački duh.

Ja, haški svjedok 

Prošlo je 25 godina od genocida u Srebrenici. Toliko je, ustvari, trebalo sedamnaestogodišnjem dječaku da nam ispriča šta se događalo tih vrelih julskih dana u Srebrenici. Roman-dnevnik „Ja, haški svjedok je produkt svjedočanstva iz prve ruke, sa mjesta zločina, sa mjesta pogubljenja.

Ilustracija autobigrafskih dječakovih doživljaja postepeno nas uvodi u tok zbivanja. Upoznajemo se sa realističnim pripovijedačem, svjedokom koji predočava neposredno viđeno i doživljeno. Odmotavaju se slike sjećanja iz prijeratnog bosanskog zavičaja i vjerno bilježe njihovi odjeci u neposrednim prizorima. Očigledno je da se sjećanja ne mogu svjesno prizvati, do njih se dolazi sasvim slučajno, pa je i pripovijedanje stoga izlomljeno na fragmente, tako da svako putovanje u prošlost predstavlja ustvari jednu epizodu. Vođenje naracije odvija se u prvom licu kroz prizmu svijesti glavnog junaka, no osobenost je da se prepliću dodatne dvije verzije emocionalno obojenih pripovijedanja, također u prvom licu, predočavajući događaje i zbivanja iz svoje perspektive.

Pripovijedač/i mnogo drže do svojih čitalaca, njihovih personalnih utisaka i dojmova, ne opterećujući ih konstantno tragičnim prizorima, pa je transformacija surove stvarnosti i groteskna slika teškog života nerijetko razbijena dozom blagog humora.

Roman-dnevnik obiluje mnoštvom i raznolikošću likova, realnih, istinitih i duboko doživljenih. Dinamično vraćanje u prošlost iz sadašnjosti i obrnuto, preplitanje tri perspektive pričanja, stvaraju uzbuđenje i napetost za neprestanim i neprekidnim čitanjem.

Glavni junak, svjedok, ni u jednom trenutkom nije nošen mržnjom prema progoniteljima. On im oprašta, trijumfuje nad životom i pronalazi smisao upravo na onom mjestu odakle je prognan. Da, eto baš tu. A, gdje bi drugo mogao pronaći unutrašnji mir, gdje bi drugo trijumf nad zločinom bio toliko velik ako ne na samom mjestu zločina?! Povratak zavičaju, povratak drugovima – bijelim pokošenim cvjetovima, je ustvari, povratak samom sebi.

Ovaj neosporiv historijski dokument još jednom će posvjedočiti da iako postoji savršen zločinački um, ne postoji savršen zločin. Ako Jevreji vrednuju „Dnevnik Ane Frank“, Bošnjaci bi trebali vrednovati „Dnevnik Nedžada Avdića“, utoliko više jer je nadživio zločinačku ideologiju.

Realistički zasnovano pripovijedanje nesumlnjivo će poslužiti u didaktičke svrhe i ostaviti neizbrisiv trag u vremenu.     

(prof. bosanskog jezika Jasmina Bijelić - Mehanović)

Maharadža od Jaipura, još i danas najneovisniji knez Indije, jednom prilikom je u čast posjete princa od Walesa ružičastim vapnencom dao ofarbati sve kuće, sve ulice, sve zidove, stepenice i tornjeve svoga maloga glavnoga grada Jaipura, a sve okvire vrata čistom indigoplavom bojom, tako da je grad po cijeli dan svjetlucao u vječnoj jutarnjoj rumeni i prozvaše ga ružičasto-crvenim gradom. Niko ne prođe ovim gradom a da ga ova beskrajno ružičasto-crvena boja ne ispuni oduševljenjem. Ta šećernoslatka nijansa ružičaste boje od jutra do večeri te prati kroz sve redove kuća. Ona ti prekriva brige i jade i raznježi ti misli. Taj svijetli grad kao da je sagrađen od ružičastog šećernog preljeva i ružičastog šlaga. Pri duši ti je slatko i sladunjavo od te ružičaste pjene kuća.

U ulici gdje je jahalište nalazi se zlatna munara, jedina žuta mrlja među ružičastim zidinama. Ta ulica je veoma široka i vodi do tržnice i do kneževih staja za slonove. U sredini iznad uličnog oltara strši drvo katalpe sa svojim bijelim granama. S obje strane ulice u prizemlju ružičastih kuća nalaze se otvorene prodajne niše poput malih mračnih spilja; u njima čuče Indijci na uzdignutim podestima i rade. Tvrdokorno plavo nebo neprestano je nad ružičastim gradom, a sada već ima dvije godine kako nije padala kiša.

Bijeli zebu bikovi i zebu telad motaju se ispred dućana, majmuni u sivim čoporima prevrćući se skaču s krovova preko ružičastih ulica. Svako jutro u određeni čas knežev omiljeni slon vraća se iz jutarnje šetnje u grad, kroz ružičastu kapiju u ulicu gdje je trkaća staza, opušteno se tetura poput krave i gega niz široku ulicu u pravcu staje za slonove. Ispred njega ide čuvar s bijelim turbanom koji vitla ogromnim zvonom da bi se stoka i ljudi uklonili pred kneževskom životinjom. Na širokoj glavi slona, koja se lagano njiše, čuči indijski dječak s bodljikavim štapom u ruci. Slon miče velikim, crveno i plavo tetoviranim ušima tako da se one sa svojim šarenim arabeskama vijore u zraku poput velikih dronjaka tapeta.

Dječak na glavi slona ima trinaest godina i veoma je krhak, sjedi na slonovoj lubanji kao na pokretnoj ljuljački. Glava kolosa bez muke se klima s laganim dječakom gore-dolje, kao da životinja ne nosi čovjeka, nego samo neki bestežinski nakit od nojevog perja. Nedavno je dječakovog oca u kneževoj štali zgazio jedan pomahnitali slon, a dva dana ranije dječak je izgubio i majku. Iz dana u dan sjedila bi u dućanu brašna u ulici gdje je trkaća staza, pognuta nad žrvnjem koji je morala rukom okretati. Pored nje je još šest žena okretalo svojih šest žrvnjeva.

Usijano jutarnje sunce danas kao i do sada obasjava ružičaste ulice, žeže zlatnu munaru i bijela stabla katalpe čiji su veliki listovi mlitavo okomice visili poput nanizanih zelenih tanjira.

Slon bi kao i svakoga jutra kada bi gazio kroz gradsku kapiju podigao surlu u vazduh, a pri tome bi blještale pozlaćene kuglice njegovih kljova. Budući da se približavao staji, ispustio bi zvuk fanfare.

Yawlor, dječak na glavi slona, nije se micao. On, danas ozbiljan poput kneza, ulazi u ružičasti grad. Svojim mračnim pogledom motrio je dućan u kojem je inače nad žrvnjem čučala njegova majka. Tamo bi ona s drugim ženama unjkavo pjevala pjesmu o brašnu tako da bi i sin to jutarnje pjevušenje već izdaleka čuo. U blizini dućana bi nosač zvona, koračajući ispred slona, uvijek u ruci utihnuo zvonjavu iz poštovanja prema pjevanju jer je ta pjesma o brašnu prastara sveta pjesma.

Danas je, međutim, polovina mlinova bila prazna, samo su tri žene jednoličnim tonom poluglasno pjevale na uzdignutom trijemu brašnjavobijelog dućana. Kada su čule slonovo zvono i znale da prolazi mladi Yawlor na glavi slona, prekinule su pjevanje u znak žalosti za njegovom majkom. Umjesto šest žrvnjeva, samo su tri brujala pod istrošenim tamnim rukama žena; ostala tri ručna mlina bila su van pogona i napuštena. Zbog dugotrajne suše i skupoće, nedavno je trgovac brašna morao otpustiti polovinu žena. Yawlorova majka je nakon toga u svojoj kolibi od blata pored seoske ceste od briga kako se prehraniti i tuge zbog smrti supruga, koga je ubio pomahnitali slon, polugladna i polužedna jednoga jutra pala mrtva. Vrativši se kući navečer, sin je pronašao njeno krhko tijelo kako leži zgrčeno na pragu vrata kolibe poput istrošenog užeta od konoplje. Yawlor je zajedno s nekoliko nadničara iz staje složio malu hrpu drva, na to položio mrtvo tijelo i spalio ga. Njegove ruke su mrtvu majku pretvorile u pepeo, ali njegovo srce to nije učinilo. Njegove misli su mrtvu majku još uvijek grlile kao živo stvorenje. Kada bi jutrom jašući iz staje izvodio i vraćao kneževog slona, u mislima bi posjeo svoju mrtvu majku pored sebe na veliku slonovu glavu i njegovo bi srce razgovaralo s njom.

Veliki slon teturao je sa Yawlorom pokraj dućana brašna, gdje su čegrtala tri mlina, ali pjesma se nije oglasila. Napolju na tržnici ispod potpornih šipki svojih šatora sjedili su bojadžije purpurom i trgovci platnom sa svojom robom crvenih i cvjetnih boja. Danas su svi u znak saosjećanja stavili ruku na čelo i pozdravili dječaka na glavi slona kao gospodina.

– Oni pozdravljaju i pokojnicu koja na slonu pored mene sjedi – reče dječak sam sebi. Dok je jahao pored zaustavljenog mlina u dućanu u kojem je inače uvijek radila njegova majka, izgovorio je u prazno: – Majko, želim se osvetiti zbog žeđi i gladi koje su te usmrtile. Hoću da protjeram žeđ i glad iz ovoga grada. – Dječakove oči divlje su preletjele uz i niz ulicu kao da su njegove usne htjele ispustiti neki vrisak, žešći od slonovog krika. Niko nije čuo dječaka kako na cesti glasno priča sam sa sobom jer je zvonar koji je išao ispred slona nadjačao sve zvukove. Slon je sada opušteno teturao preko tržnice. Ljudi su samo vidjeli da je Yawlor neprestano micao usnama.

– Zaurlat ću – rekao je Yawlor duhu svoje majke – tako da nebo iznad tržnice zadrhti, majko. A knez i svi ljudi u gradu morali bi se upitati, ko to urla?, a odgovor bi morao glasiti, to je Yawlor, onaj koji može kišu s neba dozvati. – Glad i žeđ pred Yawlorom moraju mrijeti. Objema rukama ću nebo poput punog vodenog crijeva stisnuti uz sebe tako da se to tvrdokorno nebo rasprsne i kišnim bujicama poplavi polja od grada Jaipura pa sve tamo do dvorca Ambera. Rijeka se opet mora vratiti u isušeno šljunkovito korito, i njezin vodostaj mora se ponovo pojaviti, rijeka koja se sada tu pruža okamenjenog i isušenog licem poput Yawlorove mrtve majke na lomači. Pod oživjelom kišom bi se i pepeo majke ponovo uzdigao i pretvorio u živo biće. Majka bi opet pognuto sjedila nad svojim žrvnjem, i kao uvijek bi svako jutro pjevala dok bi Yawlor njišući se na glavi slona Talima jahao pored dućana brašna. – Yawlor je s glave slona jasno vidio dolje preko tržnice kako se bliži čas njegove moći. – Knez bi se na konju sa svim ženama u nosiljkama i zebu kočijama i sa svim tetoviranim i purpurno okićenim slonovima na tržnici povukao prema Palači vjetrova; svi prozori bi bili ispunjeni licima žena ravno razdijeljene kose. Rubini u svim ušima i bijelo prstenje u nosnicama morali bi svjetlucati i blistati, a sve zlatne kopče na zglobovima ruku zveckati kada bi se žene saginjale preko ograda i s velikim oduševljenjem osluškivale Yawlorov glas. Yawlor bi tada stajao nasred kamenom popločene tržnice među tisućama svetih sivih golubova koji tamo kljucaju, i koje ljudska ruka nikad ne bi smjela uplašiti, a Yawlor bi urlao prema nebu pred nizovima prozora, kolonama slonova, kočija i nestrpljivih konja. Kao gomile buba i šumskih mrava izgledali bi krovovi i tornjevi ispunjeni turbanima i licima koja bi posmatrala Yawlora dok bi on iz oblaka dozivao kišu, dok bi sušu trgao s neba i dok bi sunce udarao u lice. I tada bi u mrtvoj tišini prve kapi, okrugle i nabubrene i teške poput tegova, morale udarati o glave, a na hiljade ruku bi se protezale prema kapima, i na hiljade ljudi bi aplaudiralo mokrim rukama. Svi sivi golubovi u zanosu bi letjeli u susret kiši, konji bi rzali kroz nozdrve, slonovi bi trubili, a knez i njegove žene bi posredstvom eunuha s tržnice pozvali Yawlora u ružičastu Palaču vjetrova.

Dječak Yawlor se sada morao sagnuti pod hladnim i mračnim vratima staja za slonove. Široki slon je nezgrapno toptajući gazio s dječakom na glavi ka toru za slonove. Kokoši, jarci, purani, nadničari, majmuni, vodonoše i čuvari slonova motali su se oko otvorenih glinenih staja i oko otvorenih kneževih ostava za kočije. Oblaci prašine i izmaglica iz isušenog slonovog izmeta, koji se na rubovima dvorišnog zida u gomilama sušio kao gnojivo, ispunjavali su vazduh. Oduševljavajuće ružičasto-crvene ulice Jaipura iščezle su nakon što je Yawlor prošao.

Među vonjem stoke, nadničarima i izmetom preobrazila se zategnuta koža dječakovog lica i njegov izraz je postao umoran, uveo i svagdašnji. Njegov duh koji je zasjao zbog svečanog izražavanja sućuti trgovaca na ružičasto-crvenoj tržnici je klonuo. Kada je s glave uzvišenog slona skliznuo na zemlju i stajao u prašini među prašnjavima, njegov junački pogled izgubio se u daljinu. Odložio je bodljikavi štap uz kraj zida, protrljao ostatke misli kao trunke prašine iz očiju i tada je na svojim mršavim nogama opet bio sin nekog običnog sluge, a ne gospodar žeđi i gladi kao na glavi slona.

Jedan crni ovan u dvorištu koji se htio igrati, dojurio je s leđa, podigao dječaka svojim vijugavim rogovima i gurnuo ga u stranu poput neke suvišne stvari tako da je pao uz kraj zida na hrpu isušenog izmeta i ostao tamo ležati. Cijelo dvorište puno sluga bezglasno se smijalo i svi su mu kesili redove žutih zuba. I zajedno sa sirotim dječakom ležao je i san o protjerivanju gladi i žeđi, smežuran poput hrpe izmeta uz kraj zida.

(O prevoditelju: Sulejman Emić rođen je 1977. u Gradačcu. Završio je studij germanistike na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Živi u Odžaku, a radi u Školskom centru fra Martina Nedića u Orašju.)

Piše: Max Dauthendey 

Preuzeto sa portala: Oslobodjenje

Mrtvačka kola idu sporo poput “ćire”, eto, baš tako i mi volimo da starimo. Da sebe postaramo. Još kao jako mlad, vježbao je kako će izgledati kad ostari. Uspijevao je u tome krajnje tačno, nakratko. Je li možda imao predispozicije za tako nešto ? Potom je vrijeme učinilo svoje. Sada ima osamdeset devet godina, prošlo je već sedmica dana otkako je ovdje. Osmjehuje se misleći na to, jer on je u stanju da se tome smiješi i opet da dođe k sebi, što nije slučaj sa svima iz stračkog doma Pins, gdje je puno starih olupina, koje ipak još nisu postale sasvim nepokretne, i u kojima još tinja iskrica života, dogorio plamičak na mjestu očiju.

Kad je riječ o dubokoj zimi, ovdje je za njega sve mnogo bolje. Njegova depresija se otisnula na pučinu. Već duže vremena nije se dobro osjećao; trebalo je da doživi ovih osamdeset devet godina, na ovom istom mjestu, da bi se to desilo. A desilo se jednog poslijepodneva, jednog od onih koji samo što počnu, a kraj im je već tu. Stoji na kuhinjskom prozoru, okrenutom prema jugozapadu, i gleda u sumrak. Sunce polako zalazi. Presječeno napola, poput narandže koju cijedi vrijeme, tamo negdje daleko, gdje se dižu krljuci stabala, ili kuća. Na brdu.

Lijepa riječ, brdo, ponavlja više puta, šapatom. Sunce sve slika bojom meda, divota: lonac obješen na kuku, kalendar otvoren na stranici jednog februarskog dana 2048. godine, i klatno na starinskom zidnom satu. To je jedan od nekolicine ličnih predmeta koji se mogu donijeti ovdje. Ovaj časovnik ne napušta ga već hiljadama i hiljadama sati, on je svjedok njegovih najobičnijih obroka još od 2006., ili 2007. godine ? Ne sjeća se više. Kod kuće je njegovo mjesto uvijek bilo u kuhinji.

Osjeća se vrlo dobro, mogao bi oprati posuđe. Ima tako malo suđa pa ga pere sporo, ima vremena napretek, čisti ga detaljno, potom briše, potonuo u sanjarije. Miluje ga. Taj mu se trenutak veoma dopada, to vrijeme pranja posuđa, volio bi da ima cijelu gomilu pred sobom svakog dana, i da to traje, i traje ! Naravno, mogao bi objedovati u zajedničkoj trpezariji, dolje, on nije težak bolesnik. Ali on voli da jede u svojoj sobi, tu mu donose na tacni ručak i večeru, kao što rade sa najvećim invalidima, i on zato uzvraća s poštovanjem, kažu medicinske sestre, vraćajući sve čisto, nije trebalo... Osamdeset i devet, to ne zvuči kao devet. U ovim godinama, imamo iza sebe lijepu staračku karijeru, koja ničemu ne služi. Nasmiješio se, sjetivši se svojih godina.

Važno je napokon osjetiti se bolje, čak i ako će, ponovi on, uskoro svemu doći kraj. Njegov boravak se ne može produžiti onoliko koliko bi on to želio. Uskoro će morati podvući crtu. U svakom slučaju, sretan je što se sve desilo bez velike tegobe, uprkos opasnostima koje danas vrebaju na sve strane na čovjeka u svijetu.

Pravo čudo. Otkako je stigao u starački dom, zabranjuje sebi sve vijesti, i na radiju i na televiziji. Njegove uši su na godišnjem odmoru. Kažu da je ljudsko uho jedini organ koji nastavlja da raste sve do smrti; njegove uši su s godinama sve mudrije, propuštaju u sebe svijet kroz filtere, zaustavljaju riječi koje zaudaraju. Spoljni svijet je izgubio svoje tkivo, smisao, otkako je našao utočište u dubokoj starosti. A uz to je u tome našao i neizmjernu radost. Smjestio se u jedno utišalo i kao more nakon bure, smireno vrijeme, od kog se više ništa ne može očekivati. Uživa u smrti koja će se naglo pojaviti, uživa što se našao na samom rubu života. Druge su ovdje donijeli, kao u srednjovjekovnoj japanskoj šetnji, kada su na leđima nosili starce i ostavljali ih na vrhu planine, prepuštene vlastitoj sudbini. On je stigao sam na ovo mjesto, na terminus. To je planina s ljudskim licem, mada su ovdje lica poput mumija: smežurana, zgrčena, prozirne, bezbojne kože, zadebljala tu i tamo od poneke nabrekle vene.

Mudruje rijetko, čestita sebi na svemu što je učinio u ovoj dolini suza, i što nema nikakve druge aktivnosti osim pranja suđa, koje pomno čisti, ne misleći ni na šta drugo osim na to da je učinio sve što je trebalo učiniti na Zemlji i da mu je jedina aktivnost briga o ovo malo suđa, da konačno može misliti samo na to: da ne mora ni na šta misliti.

Ostavlja krpu. Nije cijeli dan poželio da ikoga vidi. Nije želio da se oprašta s tom hrpom starog otpada, skovanog od boli i čežnje. Čuje kako škripe, izašavši iz lifta, slabo podmazana kolica s obrocima. Zar je već 18 sati? Prošlo je već dosta vremena otkako su opustjeli dvorište i park, stanari doma ponovo su se zbili u svoje ćelije, s jednim jedinim ciljem: da više ništa ne rade.

Sve je već urađeno. Sa vrha odakle su bačeni ovdje, neki starci sad prihvataju da odozdo gledaju svijet kroz izobličeno staklo televizora. Ljudi koji nemaju tu sreću da budu ovdje, zuje na sve strane, čine sve od sebe da nadvladaju susjeda: tako će vrijeme brže proći u iščekivanju mudre starosti. Naš junak, kome je zabranjeno da uključi televizor u svojoj sobi, napunio je prošle sedmice osamdeset devet godina, i osjeća se, istina, sretnim, ali to neće dugo potrajati, jer treba ustupiti mjesto nekom drugom koji će doći, u boljem stanju od njega…

Večeras će rano leći. Glavni ljekar je bio izričit, dovoljno je bilo da tu provede određeno vrijeme, da bi ponovo stao na svoje noge. Šteta. Rado bi produžio boravak, do samog kraja. Svaki dan je posmatrao stanare doma kako se šetaju po suncu, rijetko otvarajući usta, odnosno nikad, ili govoreći bukvalno ni o čemu kad im dođe nadahnuće. Oni koji su već potonuli u duboku tišinu, klimaju glavom. Vidio je neke od njih kako igraju karata, u zajedničkoj trpezariji, druge kako spavaju pred televizorom, tim kaminom za sirotinju.

Leći će vrlo rano večeras, kao i obično, ali ovaj put iz drugog razloga. Savjetovali su mu da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo, da ništa ne mijenja od svojih navika. Isti večernji program: čaj, a potom umivanje. Čitanje nekoliko stranica iz knjige, pa gašenje svega što gori. Ne oblačite još vašu odjeću, i on se složio s tim, to je nešto očigledno: kao da mu pominju granatu koju ne bi trebalo aktivirati i baciti. Sačekajte sutrašnji dan.

Ustaće prije šest sati, tuširaće se, potom popiti kafu, i tek onda spakovati kofer. Oko sedam, sići će do recepcije, gdje će potpisati obrasce koji moraju biti potpisani, a zatim će vratiti ključ i kalendar iz 2048. godine. Pitaće ga je li koristio telefon za razgovore izvan doma, ni ne pomišljate na to, odgovoriće, to je bilo bukvalno kontraindikativno za mene. Potom će smjestiti kofer u gepek automobila, položiti svoj mali starinski sat na zadnje sjedište, i krenuti na put. Mora biti na poslu sutra u devet. Prethodno će svratiti do svog stana da ostavi stvari, da uzme poštu, uključi mašinu za pranje veša… Nemojte se prebrzo vratiti uobičajenom tempu, preporučili su mu u domu. A on je to preveo ovako: Ne vraćajte se prebrzo u 2008. godinu, u vaše prave godine.

“Ovakav način liječenja u budućnosti ima smisla samo ukoliko iz njega izvučete maksimalnu korist, zar ne? Zadržite što duže možete u sjećanju ove slike otuđenog čovječanstva, lišenog i sebe i uspomena… Razumijete li me?, pitao ga je mirno ljekar. Žive mumije su te koje vam pomažu da ozdravite, da postanete svjesni da ste vi još sasvim daleko od njih. Liječimo vas postupno od depresije u koju ste zapali, transplantacijom vremena, vjerujte mi... “

Piše: Eric Faye

Prevod: Jasna Šamić

Preuzeto sa: Oslobođenje

Čuvši na radiju pjesmu u izvođenju dr. Hašima Muharemovića, „Srebrenika nema do Travnika, nit' njegove vode Bukovika…“ zaželjeh i ja da dođem u taj grad…Evo me, tu sam!

Srebrenik nije samo poznat po toj pjesmi. On je najviše poznat po staroj tvrđavi, koja se kao drevni čuvar gordo isprsila na obroncima planine Majevice. Jedno vrijeme je bila slavni bosanski dvor bana Stjepana II  Kotromanića. Vijekovima su je razni osvajači, pokušavali uništiti, ali ona je još uvijek tu, podsjetnik na stara slavna vremena.

Svoj ubrzan razvoj Srebrenik duguje dobrom geografskom položaju. Smješten je na magistralnom putu Tuzla–Orašje, ima odličnu putnu povezanost sa svim evropskim destinacijama, a preko tuzlanskog aerodroma povezan je i sa ostatkom svijeta...

Čuvena srebrenička Gradina je također odlično povezana sa centrom grada. Sa magistralnog puta, na semaforima, skrenete prema Gornjem Srebreniku i nakon sedam kilometara dolazite do Starog grada.Sa njegovih zidina pruža se pogled prema planini Ozren, Posavini i kompletnom području grada.Ispod tvrđave se nalazi i stara džamija u Ćojluku, mjesto koje također vrijedi obići.

U centru grada će vas opiti miris čuvenih srebreničkih ćevapa iz obližnjih ćevabdžinica. Na šetalištu, ako poželite hladovine, spas možete pronaći pod krošnjama starog hrasta koji je nijemi svjedok promjena koje su se dešavale u ovom gradu - od prometne ulice do lijepo urađenog šetališta sa zanatskim centrom. Također, treba obići i spomenike poginulim herojima iz prošlih ratova. Jedan se nalazi na šetalištu, a drugi u obližnjem parku. Ako ste ljubitelj sporta, svakako trebate obići sportsku dvoranu i druge sportske objekte. Osim toga, Srebrenik ima i druge spomenike iz naše historije koje posebno treba naglasiti i obići. Među najpoznatijima su: Stara džamija i harem u Špionici, Suljagića
kuća u Špionici, Pobrin mezar u Gornjem Srebreniku. Osim historijskih spomenika, ovdje ćete pronaći i mnoge prirodne, rekla bih, još neotkrivene ljepote, poput: starih mlinova na rijeci Slanjanki, malih slapova na Bijeloj vodi u  Bjelavama te brojnih ljepota planine Majevice. Ne može se zaboraviti ni brdo Ratiš i čuveno Dovište na vrhu.

Srebrenik je, također, poznat i po kulturnoj manifestaciji „Otvoreni grad umjetnosti“, gdje dolaze mnogobrojni slikari, umjetnici da se dive i crtaju Stari grad. Srebrenik je dom slavnim pjevačima kao što su rahmetli slikar, umjetnik, pjesnik i sazlija dr.Hašim Muharemović, kipar Omer Smajlović, slikar Senahid Buljubašić, pjevači: Mirza Selimović, Semir Jahić, rahmetli Jasmin Hasić...

Ima tu još mnogo toga, ali malo je prostora da se o svemu piše, treba doći i vidjeti... Stvarno, Srebrenika nema do Travnika.

Autor: Lamija Ćudić, VIII-d

JU Prva osnovna škola Srebrenik

Azrina šetnja

Azra je ispražnjena, lepršava: vrludajući vitkim tijelom promicala sokakom sa uglačanom kaldrmom koja je ličila na zvjezdano nebo. Zvijezde su pokovale nebo, a uglačani kamen  sokak sa kojeg  odzvonjava klepet nanula.  

Azri se neprestano namećala misao da je njena mahala najljepša. Dopadala joj se njena mahala zbog njenih džamija, avlija, taraba i kapija, bašči, đulistana, a i česme, izvora života.

Mahala joj se za dušu prionila, prosto joj se prilijepila najprije svojim danonoćnim žuborom česme i životom kojim neprestano ključa.

A ta mahalska zahuktalost zacijelo je kao nigdje: u stanju je da joj trenutačne potištenosti sputavajući dvoumljenja ako ne do kraja rastjera i onemogući, a ono da ih bar za neko vrijeme zaturi i pomjeri s duše, tako da se iza toga s olakšanjem predaje makar i prividnom samozaboravu: mahale, jedine!

Koračajući, a bolje bi bilo reći: sitnim koracima dotičući uglačanu kaldrmu i nasuprot tome, do kraja se predajući talasanju mahale, žuborenju česme i prijatnim udarcima vjetra, koji su se miješali i gubili u baščama i đulistanima, a njoj uzbuđivao cijelu kosu: dugački gusti pramenovi zamršeni pršnu li bi na sve strane.

Azra je umjereno i istovremeno po  izvirućoj potrebi, s kojom je rijetko uspijevala da usaglasi i usmjeri svoje koračanje, upijala tu sposobnost smijeha i ponekog uzdaha mladosti što danonoćno na sve strane raste.

Nije više za Azru bila navika nego obaveza, da kada krene u šetnju da navrati i na česmu, stisne šake i podbaci ih pod mlaz bistre i k'o led hladne vode, da kvasi rumena usta. 

To je česma iz koje teče i huči voda kako kroz njene šake, tako i kroz njeno djetinjstvo.

Nakon obilaska česme odlazila bi na most koji spaja obale „novog“ i „starog“ grada i  mnogobrojne mahale.

Kada bi stigla na sredinu mosta zaustavila bi se prebacivši torbicu preko ruke i naglo bi se naslonila preko gvozdene ograde i zagledala se u vodenu masu koja se neumorno valja nekud prema nekom moru. Čudna je ta rijeka, ona često svojim vodostajem odslikava sudbinu na svojim obalama. 

Azra bi se slila sa šapatom rijeke koja samu sebe protura ispod mosta i dok joj promatra valovita i živahna leđa i sama se predaje nečujnom razgovoru dvoje mladih koji bi prošli pored nje.

Svi ljudi imaju neku svoju rijeku koja ih ljulja i odnosi nekud. I Azru  je njena rijeka jednom ponijela i pljusnila  u naručje vrbaka dok je pokušavala da se u njoj razhladi.

Iz tog vrbaka je spasio zorooki momak, slučajni prolaznik. Taj momak joj izgledao kao izvor rijeke: bistar i otvoren. U svojoj slijepoj zaljubljenosti ili očarana dodirima njegovih ruku i očiju koje su joj nudile svoje najskrivenije osjećaje.

Zbog tog događaja ona i navrati na most sa koga upire pogled prema vrbaku, hvata šumove rijeke i uzdahe koji su se iz nje otkidali kao onog trenutka kada je nepoznati momak izbavi iz vrbaka.

U tim trenucima u njoj se kuju stotine mišljenja, i ma koliko se trudila da nešto poveže ostaje prikovana uz gvozdenu ogradu. Svaki put vrijeme njene šetnje prođe kao udar dlan o dlan, a njeno odsustvovanje nikome u mahali nije smetalo, naprotiv, svi su mislili da konačno našla svoj mir.

Poče kiša padati, a ona bez kišobrana. Ulica je bila mokra kao i njeno srce koje je krvarilo polahko nezaustavljivo. Žurili su ljudi, a i Azra im se pridruži. U duši kao u džepu praznina, nije znala šta će sa sobom, tuga i mladelački nemiri razdiru dušu.

Vraćajući se tako sa svoje šetnje mislila je na „onoga“ zorookog momka. Na njega je tokom ljeta skoro i zaboravila, jer ga nije ni vidila. A često je zamišljala kako idu jedno drugom u susret, a njoj se počinje film odmotavati u kome je mogla da vidi tog junaka, njegove oči i ruke koje je izbaviše iz vrbaka.

U tim trenucima joj se u grudima raskvasi i smekša, i čini joj se da plače zbog tih vrba, zbog „onoga“ zorookog momka. Odlazi, a eho glasova je prati dok korača i iza sebe ostavlja most, rijeku, vrbak.

Vraćala se u svoju mahalu istom putanjom, pognute glave, kao i ranije i činilo joj se da se on zorooki momak sasvim približio i da gleda u nju. Na sebi je osjećala čak i njegov pogled, i taj pogled ju je ugodno probadao kroz cijelo tijelo. Ali je glavu još uvijek držala pognutu, ne htijući namjerno pogledati na mjesto gdje joj se činilo da se nalazi on. Očekivala je svakog trenutka njegov poziv. Nekoliko sekundi tako. Onda joj se učinilo da je neko u blizini izgovorio njeno ime, sasvim je jasno čula njegov glas, tako mio, uzdrhtala je cijelim tijelom, prikupila hrabrosti, podigla glavu, pogledala, i... tamo ga nije bilo! Ni njega, niti bilo koga drugoga. Brzo je pogledala niz mahalu; zatim uz mahalu. Nigdje nikoga ko bi je podsjetio na njega. Kada je izgubila i posljednju nadu da je on bio on, pogledala je na sahat kulu i tek tada vidila koliko već kasni. Odlučila je čekati ga još samo pet minuta i, ako ne dođe, odmah otići. Ali je tih pet minuta prošlo kao jedna. Još samo malo. Samo još nekoliko sekundi. Ponovo ga je pogledom potražila među svijetom. Možda će ga baš sada ugledati. Eto, još nekoliko koraka da načini i moće ga vidjeti. Da na ulici nema ovoliko svijeta, svakako bi ga do sada ugledala. Prestala je šetati, zaustavila se gotovo u pola koraka, premjestila torbicu na drugo rame. Nešto joj je govorilo da će ga, eto, baš sada vidjeti. Čak je i mislima pratila njegove korake: maloprije je prelazio most, zatim je prošao pored slastičarne, pa kroz mahalu, pa... pa... pored česme, i... evo sad, sad treba da se pojavi. Netremice je gledala niz mahalu. Zašto ga još ne vidi! Možda od krupnih kišnih kapi koje šibaju ispred očiju.

Sačekaće još malo. Još savim malo. Ali, zaboga, zašto se već ne pojavljuje! Zna li da joj se šetnja gotovo završila. Ako se i pojavi, moći će ga samo vidjeti. Neka, makar i to. Sve bi ona njemu oprostila. Samo da ga pogleda. Zbog čega se još ne pojavljuje!

Više ga nikad nije ni vidila, ali je zato vidila proljeća bez cvijeta, gore bez lišća i sunce što blekasto bulji u hladne dubine rijeke koja je žurila prema svome moru. I most njenog prijelaza biva porušen, a ona pliva u svim pravcima kroz more tužnog vremena, bez ikakvog cilja s'tovarom tuge na srcu, sama, tu na početku nekakvog novog ljubavnog života, bez kapi nade u sebe, bez vjere u sebe.

Kiša je sipila sumorno cjeli dan, sitna nekako boležljiva. Rijeka je tekla mutno siva, a nebo je plakalo u tom smogu iznad mahale zgrčeno u agoničnom strahu razora kao da je vapio za tračkom svjetlosti koje nigdje nije bilo i kao da je u svom srcu nosila tu rak - ranu Azrine tajne ljubavi.

Azra je često gledala niz mahalu, prema mostu ispod kojeg je tekla rijeka. Znala je, i život je kao rijeka što teče, kad se lomi u rukavcu, kad se gušeći u ustima same sebe u nekakvoj tvrdoj dolini da bi se ponovo razlila tražeći nove puteve i nikad svjesna svog cilja. Rijeka teče snagom volje tog čudnog zakona prirode vršeći svoju dužnost.

A život je neukrotiv dok postoji i dok ga se ne veže za te čudesne zakone i dužnosti. U svojoj ljepoti postojanja on je neuništiv on je nezadrživ, znatiželjan kao dijete i neoprezan kao rosa. 

Sjećam se jedne stare majke. Očiju krupnih i plavih, kao nebo nad njom, sa bijelom svilenom mahramom oko glave. Kad bi se nasmiješila, sunce bi jače zagrijalo, a kad bi zaplakala, ne bi na nebu bilo oblaka iz kojeg ne bi padale kapi kiše. Ručice su joj bile iscrtane reljefom teškog života, a bore na licu su tiho zborile o starosti. Pričali su selom, kako je imala glavu punu pametnih misli, koje bi rijetko kad kazivala, a kad bi joj na um pala neka šala, nema insana koji se ne bi nasmijao. A ta ista glava, bila je tvrda da tvrđa ne može bit'. Kad bi narodu zatrebalo tvrde pameti, svi bi hitro trčali prema njenoj kapiji. Sjećam se da je pričala, kako su joj otac i majka velili, da su joj pradjedovi bili kraljevi i sultani. Kako su se molili i u crkvi i u džamiji. Kako su govorili svačijim jezikom, samo ne svojim. Znala je i ona pričati turskim jezikom, pisati s desna na lijevo, ali je vazda govorila da joj je najdraži onaj njen.
Često mi je pričala, kakva je bila kao dijete. Tiha i vesela, kose duge i plave, kao klasje obasjano žarkim ljetnim suncem. Nosila bi bijele haljinice, ali samo bijele, jer su je tako podsjećale na ljiljane koje bi njena mati sadila u avliji, uz željeznu kapiju, koja je vjerno čuvala ognjište, a kako i ne bi, kad je su je stvarale vrijedne bosanske ruke od ilijaškog željeza. Uprkos godinama, nikad niko nije vidio ni trun hrđe na njenoj površini. Sva seoska djeca su je radosno otvarala, stvarajući melodiju od njenog škripanja. Pričala mi je i o svojoj malehnoj kući, koju ni jedna namjera prirode ne bi mogla srušiti na zemlju. Znala je govoriti: „Jest' bila je malehna, al' kad bi insan uš'o, najradije ne bi više nikad iz nje izlazio“.
Kaldrma od kapije do vrata bila je, kako je zborila, od bijelog kamena iz okolice Mostara, a visoka šljiva u avliji iz Gradačca, koju je njen djed davno s ljubavlju posadio, rađala je svaki dan po četiri šljive, koje bi kao djevojčica podijelila između sebe i svoje tri komšinice. Nije im znala imena, ali k'o da su ona bila bitna. Kroz selo je proticala jedna velika rijeka, koja se dalje dijelila na manje potoke. Svaka djevojčica je u svojoj avliji imala po jedan potok, a samo ona po tri. Sve tri vode su bile različite. Prva je bila hladna, ledena k'o voda Neretve, druga bogata ribom kojoj se krljušt presijavala na suncu, isto k'o ona riba iz Lašve, a trećoj je tok bio hitar, k'o tok vode Vrbasa. „Heh, da vidiš, moja kćeri, kakva su tad bila ljeta“ rekla je odmahujući glavom dok joj se bijeli osmijeh razvezivao na licu. „Čitav dan mi djeca, po onoj vrelini, potrčimo na rijeku, a matere nam viču da ne idemo u duboko, k'o kad tad niko nije znao plivat'. A navečer! Tek da to vidiš, kad smo svi sjedali pod staru djedovu šljivu i pjevali pjesme, al' najviše sevdalinke.“
„A koja je tebi, nano, najdraža?“, upitala bih je znatiželjno.
„Eh, moje dijete. Čovjeku u životu ima svega što mu je bliže i dalje srcu. Sevdalinka nit' može bit' jedno, nit' drugo, jer sevdalinka je, kćeri moja,“ kaza stavljajući mi ruku na prsa, „u srcu.“

Pričala mi je o proljeću, kad bi behar čitavim dunjalukom zamirisao. Najviše joj je mirio onaj sa Koševa, a najljepše boje, bio joj je onaj hercegovačke breskve. Voljela je rana jutra, kad bi kroz pendžer gledala kako se magla predaje zrakama sunca ulicama šeher Sarajeva i miris lala, svakojakih boja, koje su krasile avlije kuća u Vitezu. A tek pjesme ptica koje su se čule sa bugojanskog Kalina! Pjesme koje su letjele preko svih uzbrdica i dolina, uz čiji bi ritam, veselo plešući, brala vrijesak koji se kao beskonačan vijenac obavijao oko Konjuha i divlje jagode, čiji je miris planinskog vjetra udahnuo svježinu u njihovo crvenilo.
Ljeti, kad bi sunce nad njom rastjeralo sve oblake, trčala bi zajedno s ovcama preko čitavog Vlašića, a kasnije kad bi se umorila, sjela bi kraj tornjaka i milovala njegovu crnobijelu glavu. Znala bi je stići glad, al' bi ona uvijek sa sobom ponijela košaricu travničkog sira, uz njeg komadić domaće pogače od posavinske pšenice, malo posolila tuzlanskom soli i poslije zasladila punom ručicom čelićkih jagoda. Krajem ljeta, trkala bi se sa komšinicama koja će pobrati više voća, al' sa njenim gradačačkim šljivama, srebreničkim malinama i kasnije jabukama šarenikama, nikad nije imala brige čija će vezena košara biti najpunija.
Kad bi došla jesen, ona bi se najprije popela na Igman, da pogleda sve doline, šume i gradove, iz čijih je ćoškova ljeto polahko odlazilo. Miris prženog kestenja iz Krajine, hladne kiše čije su kapi čistile nebo od grjevnog dima i odlazak pjesama sa šumskog granja, dugo su je večerima zadržavale. Opadanje lišća donosilo joj je neku prazninu u široke grudi, jer bi se tad često sjećala riječi svog starog djeda koji joj je kazao da zemlja nastaje njihovim truhljenjem, pa bi se ona namah zapitala: „Je li i ova zemlja po kojoj ja hodim, isto tako nastala, od nečijeg umiranja?“.
S prvim snijegom, ona se kao dijete plaho veselila. Kad bi se Jahorina prvi put zabijelila, a Prokoško jezero zaledilo, šetala bi se kraj njeg sa svojim konama, iako bi ih nekad čula da su rekle kako ona ima više snijega od njih.
„Pa to je samo snijeg.“, ja bih je u pričanju prekinula,
„Eh, moje dijete, i ja sam tako mislila“, rekla bi mi sa nekom tugom u glasu.

Iznijela bi mi bakarnu džezvu sa Baščaršije, zajedno sa dva fildžana koji su pri vrhu imali pozlatu i počela strpljivo sipati uzavrelu kahvu, čiji je miris ispunio čitavu sobu, čak i malo zapario stakla na pendžeru. U pozadini, na starom radiju, tiho bi pjevušila sevdalinka praćena taktovima harmonike.
„A kakvi su tad bili bajrami?“ pitala bih, nakon prvog ispijenog fildžana.
I ramazani i bajrami i božići i uskrsi, pričala je, su bili takvi, da bi nam svako drugo selo pozavidjelo. Sa džamija kad bi se čuo ezan, svi bi, i efendije i djeca, potrčali u njenu avliju, sjeli pod staru šljivu i iftarili svakojaka jela, koja bi mati spremila. Topa u malehnim sahanima mirila je na njene vrijedne ruke, a malo kasnije, begova čorba bi se zapušila iz velikog glinenog lonca. Na sofri je povazda bilo raznih pita i pituljica, dovoljno za svakog ko je postio, al' i za onog ko nije. Hošaf od suhih šljiva, koji je njima djeci bio najdraži, svjetlucao je u malehnim crvenim lončićima zbog fenjera okačenog na grani, a vrele pite u okruglim tepsijama, mirisale su k'o majčina ljubav. Namah poslije iftara, efendija bi zaučio tervih-namaz, dok su se kandilji slabo primjećivali, od zvijzdama obasjanog neba. Kad bi svanulo predbajramsko jutro, majka bi je rano probudila da zajedno iščekuju oca s povratka bajram-namaza. On bi najzad stigao, dok su se nebom i dalje prožimali salavati, te milosrdno se smiješio, dok mu je kći ljubila desnu ruku, pa onda taj poljubac spuštala na svoje čelo. Poslije bi, sa sjajem sretnog djeteta u očima, jedva birala između slatka na hastalu. Ukusa baklave s orasima, polivene agdom koja se sa komada u rukama sljevala kao med, kaže, još uvijek se sjeća. Majčine hurmašice, jabukovače i slatke pituljice, kao da su joj se još jučer topile u ustima. „Ali, davno je to bilo.“, kazala bi, dok joj se u prostranim plavahnim očima vidjelo nekoliko suza. Čistih i blistavih.
Kad bi se šume pokrile snjegovima hladnim, ali opet čistim, čeljad iz sela bi se popela na stranu i pravila sniježne kućice. Ali, ponekad bi primijetila da neko od djece uzima snijeg sa njenog doma, mada se na njih zbog toga nije ljutila. Halalila im je. Poslije bi se radovala Božiću, kojeg je čekala kao još jedan svoj praznik. Kolači, pjesme, sijalice raznih boja koje su krasile mahalske ulice, izazvale bi joj smjeh od dragosti, ljubav prema drugoj vjeri.
„Voljela sam sve, bez obzira na ime.“.
Tad bi prestala sa pričom.

Gledala bih je dok spava. Polahko bi spustila glavu, kao da ne želi da povrijedi zemlju, pokrila bi se zimi bijelim plaštom, a ljeti zelenim, i bila bi tako mirna, da sam ponekad mogla da čujem njeno disanje, koje me je podsjećalo na žubore rijeka. Gledala bih njeno usnulo lice, gdje su mi sklopljene oči ličile na doline, trepavice kao ogoljeno drveće, a male borice iz krajička oka podsjećale su me na korita potoka. Bore na čelu, kanjoni rijeka, koje su vodile do njene guste kose, kao do pašnjaka za ispašu, a neravnine na bijelim obrazima, djelovale su kao planinski reljef. Kad bi se u snu nasmiješila, odjednom bi ta bjelina nestala i zamijenila bi je blaga ružičasta, ista kao boja mirisnih bosanskih ruža. Usne su joj bile crvene kao krv, prolivena zbog ljubavi, a ten bijel. Bijel kao nišan.
Katkad bih čula njene snove, koje bi brzo prozborila, a onda opet utihnula, kao da se pokajala što ih sniva. Imala je i košmare.
Jedne ljetne noći sam primijetila da joj lice gubi spokojstvo sna i da je počela svlačiti sa sebe zeleni čaršaf, iako je bilo dosta hladno. Prišla sam joj bliže i pokušala ga ponovo vratiti nazad, ali odjednom ugledah neke ljude crnog lica, koji su zeleni plašt pokušali poderati. Srce mi je snažno bilo, a dlanovi su mi postajali sve vlažniji. Nisam znala šta činiti, sve dok sa polja ne zblješta jako bijelo svjetlo, iako je bilo pola noći, s kojim su u sobu ušli muškarci svih godina i otjerali svojom pojavom crne ljude. Osjetila sam se ponosnom i željela sam im zahvaliti, ali su oni brzo nestali, kao i bijela svjetlost, kao i zeleni čaršaf.
Sljedeću noć, vidjela sam da se stara majka ponovo pokrila zelenom. Prišla sam bliže, i vidjela da je čaršaf zašiven zlatnim koncem, a da joj na prsima leži ubrani ljiljan.
„Jesi li, majko, imala djece?“ pitala sam je jednom, a ona je polahko ustala sa sećije, prišla bliže prozoru i neko vrijeme samo ćutke kroz njeg gledala. Šutjela sam i ja, što zbog nje, što zbog njene djece.

Zadnjeg akšama našeg druženja, privila me je snažno uz svoje grudi, da sam mogla da čujem govor njena srca. Miris njenog odijela podsjećao me na miris cvijeća sa visokih planina bosanskih, dok sam u tom zagrljaju pokušavala da zaspim.
„Spavaj, mila kćeri moja“ rekla mi je tiho, a ja sam samogla trunku snage da je pitam još jedno.
„Majka, tolike večeri razgovarah s tobom, suza na tvom ramenu prolih i gledah te zvjezdanim noćima, a da mi nikad nešto nisi kazala. Koje je tvoje ime?“ Pogledala me je još zadnji put svojim plavim očima, plavahnim kao nebo nad njom, i šapnula
„Pa ti to, kćeri, već sigurno znaš.“ Sklopih oči.

Slatko tugovanje

Bijaše ta večer k'o što nijedna prije takva ne bi. Tiha i mirna, a u isto vrijeme glasnija od tišine. Nije agina kći večeri te gledala zvijezde, neg' su zvijezde gledale nju. I nije ona pitala mjeseca, šta će sutra biti, nego on nju. Teški li su djevojački uzdasi, a još teže djevojačke suze. Onoga koga stignu utope, miru duhovnom otrgnu i proklinju. Grudi mlađahne kćeri agine, ne bijahu više te noći tako mlade. Postadoše to grudi starice, koje su se prepustile gorkom toku života, bez izbora, bez glasa.

A imala je agina kći još i kakav glas. Ona kad bi samo zapjevala, svi bi se slavuji zastidjeli, pa utihnuli pred tom ljepotom. Ružice bi se odmah otvorile, a leptirovi poletjeli prema njenu pendžeru, kao prema sjaju sunca. Još kakve je ljepote bila, to se nije ni dalo vjerno opisati. Kose duge, zlatne, mirišljave. Oči plave, nježne, čiste. A ruke bijele, mile, kao svilene. Srce, toplo i dobro, a tužno i bolno. Džaba svakoj djevi, pa i aginoj kćeri i ljepota i dobrota, pa i lijepa narav, kad sudba svoje listove piše, ne pitajući mnogo one o kojima piše.

Srce je njeno tuklo za jednoga, a sudba je zavezala za drugoga. Samo što osvane čekati će je majka i dvije sestre, da je kite cvijećem, u bijelo ruho da je oblače, a nju je ta bjelina podsjećala samo na bjelinu u koju se mejt oblači, a ona već starica u grudima, čeka svoj smrtni čas. Brzo će svanuti, a ona će se morati veseliti i smijati, a pod velom će plakati kad svijet ne bude gledao. Međ' grudima će je stezati, a ona će trpjeti, kao što je svaka djeva vazda trpjela. I biće i muzike i veselih pjesama, a ona će u sebi pjevati tužnu sevdalinku o opalim zvijezdama. I dotaći će je po obrazu tuđe muške ruke, hladne i grube, a neće je dotaći ni po licu, ni po grudima.

Sviće ubrzo. Zvijezde je prestaju gledati. Mjesec više ni ne pita. Sve je rečeno. „Agina kćeri, svatovi dolaze, mejt da odnose“ – samo neki glas reče. Obukoše je, namirisaše najljepšim mirisima, okitiše cvijećem, al' u njenim grudima samo žal, tegobe val. Potom obaviše svečan čin, oženi se begov sin, a begovica posta agina kći.

Donesoše majka i dvije sestre gurabije za goste, pa ponudiše i nevjestu da se slatkom obraduje.

Ona to odbi i samo tiho glasom tužnim reče, „Dovoljno je meni slatko moje tugovanje“.

Kratka biografija:

Merima Mustafić, rođena u Tuzli 1997. godine, učestvovala je na velikom broju književnih natječaja, gdje je njena poezija i proza višestruko nagrađivana, te objavljivana u zajedničkim zbirkama poezije i proze, kao i domaćim i regionalnim časopisima. Za uspjeh na međunarodnim književnim natječajima u 2015. godini, dodijeljena joj je nagrada za natprosječan uspjeh učenika, studenata i sportista sa područja Grada Tuzla.

Svjedočim i učestvujem u najljepšoj stvari koju vrijedi podijeliti.
Šamija i kosa koju vidite pripada osamdesetogodišnjoj neni iz moje mahale.
Rođena je davnih tridesetih. Važila za najljepšu djevojku u svome selu. Tadašnje vlasti i društvo općenito i nisu bile tako blagonakloni prema tadašnjim religijskim i tradicionalnim uvjerenjima i načinu života.
Vakat nalagao da se marama mora skinuti ako se želi obrazovati. Tako i ova nena, a tad ljepotica sa slike koju vidite, sa žalom “osjekla” kosu i skinula šamiju kojom ju je skrivala i krasila. Preko noći postala gologlava.
Priča mi to sinoć uz kahvu. Iz sehare vadi smotuljak. Razmotava, a u njemu šamija i u šamiji kosa. Sjajna, očuvana, svilena.
Veli mi: “Čuvala sam i kosu i šamiju čitavih šezdeset godina, a sad je želim pokloniti. Otojč sam gledala na televiziji da kosu skupljaju za djecu oboljelu od raka, gluho bilo.
Kud će mi bolji sevap i kud bi je na bolje mjesto dala, pa bil bi se mog’o pobrinut da to ugajdarim đe’ treba? Ti to umiješ.
Kosu dajem tim maksumima, a šamiju tebi, one tvoje curke i nako jedine još nose.
Plaho mi znači da ode u hajr, pa vala Niho da serbes budem još ovo koji dan dunjaluka.”
I tako moja nena postade heroina. Kosu čim prije šaljem u Udruženje za djecu oboljelu od raka u Sarajevo, a šamiju mirišem i pakujem u svoju seharu za neku drugu ljepoticu sa, ako Bog da, zajedničke, njene i moje slike.

Autor: Nihad Suljić

MAJKA

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najljepših kvartova u njemačkom gradu Manhajmu.
Nesvakidašnje sitna i mršava starica pomilovala je sina pogledom kakvog samo majke imaju i prošaputala: – Eh, ne beri brigu, sine, tvojoj majki i mrvica hljeba je puno. Sve što me je moglo zasititi i napojiti ostalo je u našoj Bosni.
Nikako se nije mogla navići na tuđi svijet u kojeg kao da je bila gurnuta. Neko vrijeme i nekako je bila zagovarana gledajući odrastanje unuka Damira i unuke Najre. Upadali su u njenu sobu, grlili je i molili da im priča o djedu Aganu i selu Haništima. I ta lijepa navika imala je svoj kratki vijek trajanja. U zagrljaju rekoše joj: – Nano, žao nam je, neko vrijeme nećemo se viđati… Babuka i mama šalju nas na školovanje u Ameriku.To je mnogo dalje od Bosne!
Njihovim odlaskom, nestalo je i ono malo vedrine iz njenih sitnih očiju. U srce se uselila tuga koju je na sve načine pokušavala odagnati. Neko vrijeme odlazila bi u veliki park i brzo se vraćala. Snahi Sajmi se pojadala:
– Snaho, moja ti, ovdje niko nikoga ne poznaje. Ni ptice ne pjevaju onako kako su pjevale u selu gdje sam se i rodila i udala. Ovdje sam kao ptica u kafezu. Ne mogu ti ja ovdje dugo.
Da bi kazala nešto utješno, snaha je nježno prigrlila staricu i tiho izustila:
– Mila moja ti, moli tebe tvoja snaha da se nekako navikneš. Lakše će biti i tebi i nama kada te viđamo nasmijanu.
Kada se uvjerila da nema fajde od jadanja drugome, Behara se povukla u svoju sobu i zašutjela. Više je ležala nego što je sjedila u mirisnoj posteljini koju je održavala njezina vrijedna i brižna snaha.
Svaki dan sin Muradif ulazio je u Beharinu sobu, sjedao vrh njenog uzglavlja i molio je da nešto prezalogaji:
– Mila, de pihni, malo, makar malo. Zadahni dušu mlijekom i medom. Belesi i himber od ruže mirisavke snaha ti uzdurisala. Tu su i pite koje voliš… sirnica, burek, tikvenjača… pa biraj!
Po običaju jelo bi se ohladilo. Samo bi pihnula kahvu i spustila fildžan na natkasnu pored uzglavlja.Vremenom voda bi joj postala i doručak i večera.
– Majko, srce me boli kada te vidim kako mi kopniš i nestaješ pred očima. Umoriće te brige, mila moja!
– Moli tebe majka, ako ja patim, nemoj ti sine – govorila je i brzo se vraćala u svoj svijet u kome se najbolje osjećala. Od briga i tuge brzo je gubila snagu. Jedno jutro, prije nego što su ukućani pošli na posao, iznenadila je sve. Na pragu sobe dočekala ih je na drhtavim nogama.
– Majko, jesi li dobro?
– Jesam, dobro sam, dobro sine, bolja nego ikad – kazala je i nastavila tiho govoriti: – Sanjala sam sinoć naša Haništa, pa mi, mešćini i sad u nosu oni miomirisi livada i šuma. I sanjala sam, što dugo nisam, tvog babu Agana. Zove me; ‘Hašo, dođi, davno si otišla iz sela… Bez tebe se kruni i duvar na kući… Ne mogu ja bez tebe u onoj pustahiji!’
Muradif je pokušao nešto reći, otvorio je usta, ali nije ispuštao glasa. Gutao je nešto što se nije moglo ni progutati ni iskašljati. U nemoći da bilo šta izusti, zagrlio ju je i zaplakao.
– Muradife sine, nemoj, ne valja da muško plače. Čuvaj djecu. Javi im u Ameriku da je nana otišla njihovom djedu u Bosnu.
Ujutro su je našli pred izlaznim vratima.
Sjedila je na stolici koju je sama donijela.
Bila je spremna za put.
Izgledalo je kao da je živa.

Džennetski osmijeh nije joj silazio sa lica.

MUSTAFA SMAJLOVIĆ, rođen 16. 07. 1953. godine u Lascima kod Višegrada. Bosanskohercegovački prozni pisac, pjesnik, književni kritičar, publicist.
Osnovnu i srednju školu završio u rodnom gradu. Studirao na sarajevskom Fakultetu politički nauka, odsjek sociologija. Svoje prve radove objavio je još kao srednjoškolac u Višegradu. Saradnik je brojnih bh. listova i književnih časopisa. Bio je urednik “Večernjih novina”, “Jutarnjih novina”, “BH Dnevnika”, “Avazovog” magazina. Autor je brojnih zapaženih reportaža i putopisa iz Azije, Afrike i Evrope, koje su objavljene u printanim i ekektronskim medijima Spada u red najnagrađivanijih pisaca na anonimnim književnim natječajima. Urednik i recenzent je stotinjak publikacija poezije, proze, aforistike, dokumentaristike…
Zastupljen u antologijama, panoramama i školskim čitankama. Član je Društva pisaca BiH, Udruženja bosanskih umjetnika i Saveza novinara BiH, 1993.)
Neka od djela:
“Sehara” (Večernje novine, 1996.)
“Žena sa slikarevog platna” (Planjax, Tešanj, 2000.)
“Potop” (Planjax, Tešanj, 2007.)
“Čovjek sa ribljim očima”, (Dobra knjiga,Sarajevo, 2010 i 2001
“Čovjek ispod stećka”, (Grafoton HS, Sarajevo, 2012.)
“Tako mi vremena”, knjiga nagrađenih pripovijetki (Grafoton HS, Sarajevo 2014/2015.
“Ključ” (Grafoton HS , 2017.)

Pisac živi i stvara u Sarajevu.

Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.

Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.

I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”

Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.

”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.

”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.

Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.

Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.

”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.

Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…

Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.

Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.

Mrvice je donosio Nurif.

Odlazio je po mraku.

Dolazio je po mraku.

Djeca ga danima nisu viđala.

Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.

Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.

”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.

Jednom, i više nijednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”

”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.

Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.

”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”

Rasema je zaplakala.

”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.

Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.

Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.

Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.

Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.

Nurifu je najmanje ostajalo.

Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”

Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”

Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”

Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”

Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!

Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”

One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.

”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”

Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.

Zaspao je.

Usnio je najčudniji san.

Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…

On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.

Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.

”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”

Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”

”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.

Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.

”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”

Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”

Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.

”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.

”Nejma!” – kaže Sajma.

”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.

Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.

Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.
”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.

Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.

”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”

Nurif je podigao glavu.

”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.

”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”

Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...!

Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”

”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.

”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.

Pogledao je kroz prozor.

”Vidiš li onog konja?”

”Vidim!”

”Je li upregnut?”

”Jeste… Vidim i konjska kola!”

”E, Nurife, ono je sve tvoje!”

Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”

Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”

Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.

Još je bilo mjesta.

Pozvao je i komšije da mu slađe bude.

Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.

Počeo je da jede.

Književnik i publicista Mustafa Smajlović rođen je 1953.godine u Lasicama kod Višegrada. Još kao osnovac piše poeziju i prozu, objavljuje u dječijim listovima, a već kao srednjoškolac dobija zapažene nagrade na nekadašnjim prostorima bivše Jugoslavije. Jedna od njih je i prva nagrada drugog programa Radio Beograda za pjesmu "Marijo Bravarijo", koja je 1970. godine objavljena u svojevrsnoj antologiji poezije "Najljepši stihovi". Od devedesetih godina, ovaj književnik pravi zaokret i gotovo u potpunosti se posvećuje prozi. U svom književnom stvaralaštvu, koje traje od sedamdesetih do danas, on se svrstava među pisce sa najviše književnih nagrada ne samo na bosanskohercegovačkim nego i širim prostorima. Nagrade je dobijao i za novinarstvo. Njegov stvaralački opus je pozamašan. Autor je, urednik, kourednik i recenzent više od stotinjak knjiga i publikacija iz oblasti književnosti, kulture, novinarstva... Živi i radi u Sarajevu.

Mustafa Smajlović: O izdavaštvu danas

"Taj odnos se odavno poremetio u krvavom sukobu novca, talenta i potrebe. Izdaje se knjiga onoliko koliko se ima para u džepu. I u uređivačkoj politici nekih izdavačkih kuća vlada pravi haos. Bogati štampaju knjige debelih, masnih korica, a siromašni «izbacuju» tanke knjižice, knjižice koje ostavljaju traga i nerijetko spadaju u kapitalna djela neprocjenjive vrijednosti. Na sreću, knjige se ne jedu, već čitaju. Pomni iščitači i vrijeme će to sve prosijati. Kvalitet ostaje. Pa ipak, i takva poplava, u kojoj su potopljene mnoge vrijednosti, nanijeće nešto što vrijedi. Bolje je da se tiskaju knjige nego da se proizvode opojna sredstva"

Sevdalinka

„Svaka sličnost sa stvarnim likovima je namjerna“

I danas kada čujem sevdalinku odmah mi se stvori ta slika... Kada smo u trenucima odmora od učenja slušali moderne muzičke  zvuke, moj djed Alija bi po nekom nepisanom pravilu kao slučajno prolazio pokraj naše sobe. Kao da je čekao samo to, pa da nam održi svoju redovnu besjedu o pravoj muzici, ponavljajući uvijek iste riječi: „E, moja djeco, i vi to zovete muzikom, nit' šta čuješ, nit' šta razumiš, sve je to tandara-mandara. Nejma tu duše, djeco moja draga! Pjesma vam je priča pretočena u stihove. Svaka pjesma mora o nečemu pričati, nešto poručiti. Pa još ako je Sajo il' Zaim, jal' Beba svojim umilnim glasom ispričaju, e to vam je onda mehlem za dušu. Nejma vam, lijepi moji, pjesme do sevdaha, a vi to svoje tandara-mandara objesite mačku o rep.“ Poslije toga bi otišao u svoju sobu i na starom radiju marke „Melodija“ iz nekog birvaktile vremena tražio stanicu na kojoj puštaju sevdalinke - mehlem za njegovu dušu. Obavezno bi uz to nena Sadika zapurila taze kahvu iz šiša i meraku nigdje kraja. Jedino bi nena Sadika gotovo redovno malo poremetila taj njihov merak, nena vječiti mirotvorac između tradicionalnog, odnosno djeda Alije, i modernog, nas - njene unučadi, riječima: „Pusti, bolan djecu, vremena se mijenjaju, a i ljudi sa njima, nek uživaju dok su mladi, a mi ćemo ovako po starom, kahva, radijon i sreća dok ih čujemo u drugoj sobi. Hvala dragom Allahu za svaki dan koji provedemo uz njih. De, uzmi dok je još vrela, nisam ti turila sitni u fildžan, eto ti kocke , znam da voliš s kockom.“ I onda bi šutili i uživali u umilnim zvucima sa stare „Melodije“. 

Mog djeda Alije i nene Sadike već odavno nema, a i stari radio je odavno svoje ispjevao, ali sevdalinka je ostala i rado se sluša u našoj kući. Često sam probala, čini mi se najviše zbog uspomene na mog djeda, da napišem sevdalinku. Imala sam ja u njoj i priču i gomilu emocija, ali nikad to nije bilo to. Uvijek je više ličilo na ono djedovo tandara-mandara nego na pravu sevdalinku. Falilo je onog osnovnog, duše, što bi rekao moj djed. Onda mi je sinulo ono djedovo da je sevdalinka ustvari priča i nije mi preostalo ništa drugo nego da je pretočim u priču, priču o neostvarenoj ljubavi.

Salko je vodio jednostavan, bolje rečeno jednoličan život. Nije tu bilo nekih vanrednih situacija, nekih iznenađenja sve je teklo uhodano kao na traci. Relacija kuća posao i obratno, nijednom lijevo, nijednom desno. Život na kome mu ama baš niko ne bi nimalo pozavidio. Rado je ostajao i prekovremeno da radi bez obzira na to da li je i koliko je plaćeno. Ništa posebno ga nije očekivalo ni u oronuloj, zubom vremena već dobro načetoj staroj kući, jedinoj stvari koja mu je ostala iza rahmetli oca Salkana i matere Fazile. Vikende je provodio zureći u televizor sa manjom tehničkom greškom, povremeno bi se slika potpuno smanjila čineći na sredini ekrana tanku crno-bijelu liniju, ali bi Salko već odavno navikao na ta iznenađenja „stručno“ riješio problem odmjerenim udarcem sa strane. 

Satima je sjedio ispred te plastične kutije, a da nije imao pojma šta se na njoj dešava, Salko je u mislima bio daleko u nekom prošlom vremenu.
Nije uvijek bio ovakav. Nekada je to bio mladić pun volje za životom, željan nečega mnogo boljeg od onoga što mu može pružiti teški seljački život.

Ta želja, taj cilj mu je bio vodič kroz život, a vječita seljačka borba sa kišom, sušom i ledom samo jači motiv da istraje u svojoj namjeri da jednog dana postane neko, a ne obični sirotinjski sin. Uvijek je dobro razmislio šta god radio, po sto puta bi izvagao i premjerio svaku stvar prije nego donese konačnu odluku.
Znao je da život sirotom seljaku ne daje puno dobrih prilika pa je nastojao svaku pametno i korisno iskoristiti.
Ipak, u svom tom oprezu samo jednom je pogriješio, jednom, ali sudbonosno. Prvi put u svom životu pustio je srce ispred pameti. Mlado srce nenaviklo da odlučuje izabralo je najbolje, ali za Salku nedodirljivo. Zagledalo se mlado, ludo željno ljubavi u najljepšu, u begovsku kćer Dervu. Već odavno im je od begovskog ostao samo ponos, a sve drugo su „drugovi“ podijelili seoskoj sirotinji, ali begovski “nam“ je vječan i niko ga ne može oduzeti. Ljudi se mijenjaju, države prolaze, ali vječno su oni gore, a drugi dole, a taj drugi je bio i Salko.
Bila je prelijepa, crne duge kose kao najcrnja noć, očiju plavih kao nebo beskrajno, a zubi bijeli kao najčistiji snijeg na vrhovima Majevice, kad progovori osjećaš žubor planinskog potoka u njenim toplim riječima. Često je Salko kradom prisluškivao njene razgovore sa jaranicama, a kasnije noćima zamišljao kako mu ona umilnim glasom govori najljepše riječi. Salko se potpuno rastao sa pameću. Imao je samo jednu misao: mora joj prići i sve reći, jer ovaj oganj u grudima će ga potpuno uništiti. Smišljao je pogodnu besjedu, noćima se preslušavao, skraćivao, dodavao, pa onda sve odbacivao, ništa nije bilo prikladno lijepoj beguši.
Subota je taj dan, igranka u starom Domu kulture. Salko je odlučio: večeras će joj prići i otkriti najskriveniju tajnu svog mladog srca! Skockao se kao za prvi dan Bajrama, bijela košulja, crne pantalone na peglu, tene nove maksuz za tu priliku i dobra šaka kolonjske vode na sve to. Sala je bila puna, kroz gusti smrdljivi dim od cigareta naprezao je oči ne bi li je gdje ugledao. Nije volio miris dima, neprestano ga je podraživao na kašalj, ali isuviše uzbuđen nije to ni primjećivao, grabio je kroz masu tražeći pogledom dugu crnu kosu. Stajala je na sredini sale samo par koraka od njega, sa društvom, nasmijana, u živom razgovoru.
Krenuo je odlučno. Do tada nije ni znao koliko je tren dug, koliko je korak težak, koliko srce jako udara, sve je to odjednom saznao. Prišao je. „Dervo, ja...“, samo što je izustio osjetio je snažnu ruku na svom ramenu. „Gdje si se ti zaletio Salko?“ Te riječi ga slediše. Smajo! Na njega je potpuno zaboravio. Njen stariji brat nije imao nikakvog drugog zaduženja osim da čuva sestru od ovakvih kao što je Salko. A Bog ga je obdario svim potrebnim da to uspješno i obavlja. Bio je za glavu viši od Salke, sa šakama kao dvjema lopatama, čak i rukovanje sa njim je nosilo određeni rizik, a na licu mu niko nikad nije vidio osmijeh. Držeći tešku ruku na Salkinom ramenu, okrenuo ga je prema sebi kao dječiju igračku i kroz šalu mu zajedljivo reče: „Malo si se preračunao, Salko?“ Salko je probao progovoriti, ali grlo mu se steglo, potpuno osušilo, nije mogao progurati riječ kroz njega, zastajala bi i zapela na samom početku.

„Jesam..“, promumlja riječ koju je samo on uspio razumjeti, za ostale to je bio nejasan pisak. Krajem oka je uhvatio Dervin sažaljivi pogled, pogled koji će ga kasnije godinama proganjati. Te noći Salko je prvi i posljednji put probao alkohol, kojim je ubio u sebi onog vedrog mladića. Ništa od njega nije ostalo, veselo lice postalo je izblijedila krpa, pogled mu je stao u mjestu nalik na poglede kamenih kipova u gradskim parkovima.Više nije imao volje za životom.
Tog ljeta lijepa begovska kćerka se udala kako i dolikuje za bogatog trgovca u
Tursku, to je posljednje što je čuo o njoj. Smajo je izgubio zaduženje, ostala mu je samo Šefkina kafana. Jednog snježnog januarskog jutra našli su ga u kanalu u njenoj blizini, haman se i Smajo te noći preračunao misleći da je već stigao u topli begovski krevet, do sabaha se potpuno smrzao.
Salko je strpljivo čekao svoju posljednju priliku, da dođe i njegovo vrijeme, da gore na nebu dovrši davno započetu rečenicu. Nadao se da će je gore ponovo sresti i da će joj izreći obećanje koje je kroz sve ove godine održao, a da joj ga nije izgovorio: „Dervo, ja nemam onoliko koliko zaslužuje tvoja ljepota, ali imam ovo srce u kojem ćeš vječno biti samo ti i nijedna druga!

Posvećeno mojim dragim:
Neni Sadiki i djedu Aliji - neka im Allah dž.š. podari lijepi Džennet
Neni Dervi i djedu Salki - da mi požive još puno lijepih godina

Subašić Nermina, rođena 13.03.1998.godine u Tuzli. Završila Srednju zubotehničku školu u Sarajevu, student Stomatološkog fakulteta Sarajevo. Njene priče inspirisane običnim bosanskim ljudima su osvajale mnogobrojne domaće i međunarodne nagrade, a ponekad se  zadovoljavala i samim učešćem na književnim natječajima. Njen prvi roman „Zločin i oprost“ nagrađen kao najbolji debitanski roman 2016. godine.

Selam, kako ste svi? Sretno smo sletjeli sinoć u Rabat. Let je kasnio, kao i taksi, kao i recepcioner sa ključevima za našu sobu. Prvi sam stereotip o arapskoj izgubljenosti u vremenu i nesvjesnosti njegove vrijednosti potvrdio. Čini se da ovi ljudi nemaju predstavu o tome kolika je razlika između dolazim odmah i dolaska nakon sahat vremena. To nam je recepcioner uradio. Izgleda i u Maroku, kao i u ostalim sjevernoafričkim zemljama koje smo dosad oplovili, prejahali i preletjeli, svi odreda - vjernici i nevjernici - svaku nadu i misao na budućnost zaogrću u jedno inšala, iznimno apstraktnu prilošku odredbu za vrijeme.

Jutros smo rano krenuli po te Minine isprave u Gradskoj upravi ili Ministarstvu za brodogradnju; nisam siguran koja je institucija u pitanju, ovdje su sve iste. Ispred svake državne zgrade vihori se crvena zastava sa zelenom zvijezdom, a iznad glavne porte je uvijek kaligrafski natpis na arapskom. Mina tečno čita i kaže da su nazivi institucija i zgrada poetski napisani i da se savršeno uklapaju sa uvijenim arapskim slovima. Inače, ova je institucija na samoj obali i svojim desnim paviljonom gazi dvadesetak metara u more. Tu su uredi najviših činovnika koji, možda sa sjetom a možda sa mržnjom, po cijeli dan mogu gledati u pravcu Sjedinjenih Država, u plavu pučinu kojoj nema kraja.

Dugo smo se zadržali u Ministarstvu. Ušao sam sa Minom po isprave ali je ona morala ući u ured sama pa sam jedno vrijeme čekao u velikom holu, a onda izašao ispred. Poodmaklo jutro ovdje donosi nesnošljive vrućine. Na obali se toliko i ne osjete jer stalno puše vjetar sa mora, ali zagušljivost i prašina od koje se ne može pobjeći nadjačava djelovanje vjetra. Rekli su nam da su ovdje najljepši trenuci zalasci sunca i da se tek tada zbilja osjete čari Magriba. To su nam rekli i u Libiji za Libiju i u Alžiru za Alžir. U svakom slučaju, svjedokom sam da se najmistične stvari dešavaju u ovim zemljama tijekom mirisnih akšama. Evo, baš maločas, dok ovo pišem na balkonu naše sobe u Kazablanci, zahoriše pozivi na molitvu sa svih strana. Nevjerovatno je koliko ptica ima u ovom vrelom podneblju, a njihova brojnost tek dođe do izražaja kada sve odjednom, u više jata, polete zajedno sa preglasnim ezanom. ''Ptice se uzdižu poput molitve'', dobacuje Mina iz kupatila dok mota mokru riđu kosu u peškir. Ludim za ovom ženom u svakom trenutku i svjesna je toga. I zato što je svjesna zrcali mi svoj osmijeh u kutu usne. Cijela je ulica danas mirisala na njen parfem od vanilije što smo ga uzeli u Alžiru. Nesvjesna je koliko je privlačna kada je ozbiljna, zadubljena u nacrte strojeva koje treba da provjeri.

Za Kazablanku smo trebali krenuti u jedan. Ranije smo se odjavili iz hotela tako da sam, čekajući da moja inžinjerka završi birokratske poslove i prijem kod gradskog upravnika, obišao glavne znamenitosti starog Rabata, fotografirajući sve detalje. U Maroku je orijent preselio na okcident, ne izgubivši ništa od svoje draži i ljepote. Ljudi su malo hladniji nego u Egiptu, čini se, ali sve ostalo je isto. Rabat ima more uskih uličica u kojima se lahko izgubiti. Zgrade u starom gradu su visoke po nekoliko katova i većina ima jarkoplave vratnice i malehne demirli prozore. Džamija je u središtu, sa debelom munarom ni nalik na one koje smo vidjeli u Bosni i Turskoj. Dvorište džamije je popločano tu i tamo napuklim mermernim pločama, a molitveni prostor zastrt ćilimima na koje ne bih rado sjeo, a kamo li spustio glavu. Prljavi su i prašnjavi toliko da su jarke crvene šare odavno poprimile nijansu smeđe, no to, po svemu sudeći, ne smeta lokalnom puku.

U jedan smo, kako je dogovoreno i krenuli, a u Kazablanku, naše krajnje odredište, stigli smo za nešto više od sahat vremena. Vozeći se magistralom koja vijuga uz samu obalu, ponekad tako blizu mora da sam se zapitao kako to da tijekom plime ne bude poplavljena, naišli smo na čudan prizor. Beduin je stajao pored kamile koja je, činilo se bila na samrti, i plakao poput malog djeteta. Beduin, umiruća kamila, šuštanje oceana i put koji se gubi u nedogled. Bolan prizor. To je jedan od rijetkih trenutaka koji je u meni izazvao saosjećanje u tijeku svih ovih naših proputovanja arapskim svijetom. Vidjeti kako čovjek plače za životinjom koja mu je značila život nije nimalo jednostavno.

Kazablanka nas je oduševila oboje, iako Mina izgleda kao da je potpuno opuštena i oduševljena krajobrazom tek navečer kada završi sve svoje nacrte. Cijeli dan joj govorim kako je ona moja Ilsa, a ja njen Rick i kako je Kazablanka naša, a ona se samo smješka. U cijelom gradu nema ravnih crta. Na ovim geografskim širinama daje se prednost luku kao da ga se obožava. Za sve se ima strpljenja i vremena, i za sve i baš svakog postoji po jedno inšala.

U akšam smo izašli da prošetamo bulevarom koji vodi do bazara i Velike džamije. Svaki je stari grad arapskog svijeta isti. Središte zauzima velika džamija sa medresama, prvi krug su bazari i trgovačko-zanatske radnje, a potom slijedi more viših i manjih stambenih zgrada. Želim reći da je džamija u Kazablanci doista mnogo čistija od one u Rabatu, ali i posjećenija. Turisti žurno obilaze svaki kut i dive se kaligrafskim natpisima na oltarskom zidu. Ogromna je i najljepše je zdanje koje sam vidio u Maroku.

Taman kad je bilo vrijeme pred zalazak sunca i četvrtu dnevnu molitvu muslimana, odlučili smo se popeti na munaru i odozgo posvjedočiti kako jata ptica iznenadno osvajaju gradsko nebo. Mina ide prva. Kroz prozirnu tirkiznu suknju vidim joj bijele noge. Prvi put je uzbuđena nakon mjesec dana intenzivnog rada. Ne krije uzbuđenje. Usplahireno korača, njiše kukovima i grabi po dvije stepenice. Ispod turbana joj se vihori vlas riđe kose. Cijela munara miriše na vaniliju. Konačno smo na vrhu nekoliko trenutaka do početka molitve. S jedne strane puca ocean, s druge grad. Vjetar nanosi miris vanilije i kardamona dok sunce potpuno nestaje u moru. Sunce se gasi, a kandilji na munarama redom pale. Najednom, stari zvučnici jeknu preglasnim ezanom, a hiljade ptica pohrli nebu. Vidim Mini suze u očima. Sretna je.

Poslije smo otišli popiti sahlep sa cimetom u jednoj čajdžinici nedaleko od Trga Mohameda V. Sad Mina spava, a ja ti na balkonu pišem da vidim kako ste svi tamo i da ti kažem šta sam odlučio.

Još smo sutra u Kazablanci, a onda se vraćamo u Alžir. Ova zemlja u koju su onomad prebjegli Mauri i Jevreji nešto je osobito lijepo i zaslužuje posebno štovanje. Potrudit ću se da ju oboje pamtimo dok smo živi. Danas sam kupio prsten kod jednog starog Jevrejina u Velikom bazaru dok je inžinjerka razgledala tkanine. Sutra, uz klišeizirani zalazak sunca, kada ptice opet osvoje marokansko nebo, na munari Velike džamije zaprosit ću Minu.

O autoru:

Damir Bešlija. Rođen u Beogradu, 1997. godine. Djetinjstvo provodi u Goraždu, gdje završava osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Sarajevu gdje upisuje Richmond Park Sarajevo College. Većinu soneta i kratkih pripovijesti posvećuje jednoj ženi, domovini te sveopćoj bošnjačkoj tradiciji, a sve uz osebujan izraz bosanskoga jezika. Trenutno je student treće godine engleskog jezika i književnosti na međunarodnom sveučilištu Burch (International Burch University) u Sarajevu.

SLOVO O POSLOVICAMA

Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti

- Odem ti ja u njivu da posijem pšenicu. Bacim zrna, ali drugog dana vidim golubovi pozobali zrna. Jedan pismonoša se vinu u visine, pa mi reče: Kako posiješ, tako i požanješ. Odlučih da posijem zob. Posijem zob i ona niknu. Ali kad je trebalo požnjeti zob udari oluja i sva zob se prosu po polju. Naiđoše golubovi i rekoše: "Niko ničiju nafaku ne može pozobati". Iduće godine posijem ječam. Ječam sazreo, vrijeme da se žanje. Neki obješenjak ukrade mi srp. Dok sam pokušavao pronaći lopova ječam je prezreo i više nije bio za žetvu. Pozovem golubove na gozbu i usput reknem: "Nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno". Golubovi se zahvališe i odlepršaše u visine. Naredne godine odlučih da ništa ne sijem, da vidim hoću li išta požnjeti. Dođoše golubovi i u čudu upitaše: "Nisi ove godine ništa posijao".
- Nisam i nemam šta izgubiti, odgovorim. Golub-predvodnik jata uzviknu: "Pogledaj u hambar". Odem u hambar i imam šta vidjeti. Okno puno pšenice.
- Kako? Otkud? upitah golubove "Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti" uzviknuše golubovi i vinuše se u beskrajno nebesko prostranstvo.

Nema hljeba bez Motike

- Bila jedna porodica u kojoj su svi redom bili lijeni. Ljeti su pjevali na imanju bogatih poput cvrčka, a zimi tražili hranu po selu ne bi li kako preživjeli. I tako svake zime otac-glava kuće pošalje najmlađeg sina bogatom trgovcu u selo da zatraži pšenice. Ode najmlađi sin bogatom trgovcu i zatraži jedan džak pšenice u zajam, pa će vratiti na ljeto kad njihova pšenica sazri. Trgovac ga upita: Šta si radio ljetos?
- Svirao!
- Onda sviraj i dalje, nema hljeba bez motike. Vrati se najmlađi sin kući, a otac posla srednjeg sina drugom trgovcu da im pozajmi džak kukuruza. Vrati se i srednji sin praznih šaka, rekavši da im je taj trgovac kod koga je išao poručio, da nema hljeba bez motike. Najposlije otac posla najstarijeg sina bogatom zemljoposjedniku da im pozajmi džak krompira. Zemljoposjednik ga upita:
Šta ste radili ljetos?
- Svirali kod bogate vlastele.
- Onda svirajte i dalje, nema hljeba bez motike. Naljuti se otac-glava kuće i pošalje bogatom zemljoposjedniku motiku da traži hljeba.
Motika dođe na imanje i reče:
- Evo došla sam po hljeb kako ste poručili! Zemljoposjednik shvati da nema šale sa onom porodicom lijenština, pa posla motiku u njivu.
- Ovdje ćeš kopati cijeli dan da zaradiš kruha. A ako hoćeš džak pšenice morat ćeš raditi mjesec dana. Motika je kopala taj dan i vratila se sa ogromnom pogačom, koju je donijela onoj "vrijednoj" porodici. Kad su večerali otac-glava kuće priupita motiku: Kako je bilo na imanju ?
-Teško, ali sam bar zaradila za kruh.
-Kažem ja vama djeco, nema hljeba bez motike, reče otac. Pohvališe motiku i rekoše joj da radi mjesec dana kod onog gazde ne bi li kako preživjeli. Radila je motika, radila i trpila. Kad je došlo ljeto ona porodica lijenština opet se dade na pjevanje zajedno s cvrčcima. Dođe zima i opet ista priča. Otac - glava kuće ovaj put posla najmlađeg sina po motiku, ali je ne nađoše. Nađoše samo pismo u kojem je pisalo: "Žao mi je što vas napuštam, jer sam našla lakši posao kod drugog gazde. Neću više kopati korov u njivi, nego samo vrt s ružama uz pristojnu plaću i obrok." Vaša Tika Motika".
Sinovi se u čudu pogledaše, a otac mudro prozbori: "Kažem ja vama djeco, nema hljeba bez motike".

U vinu je istina

- Bio jedan mnogo istinoljubiv čovjek i čitav svoj život posvetio traganju za istinom. Za njega je istina bila mjerilo svih vrijednosti. On je volio istinu makar je i ona sama bila ponekad protiv njega. Međutim, kako je vrijeme odmicalo sve je teže mogao doći do istine, jer su neke nove vrijednosti u društvu zaživjele, pa istina i nije bila toliko bitna u životu. Onaj istinoljubac najposlije je odlučio da se posveti izučavanju latinske poslovice "in vino veritas" i da tako nađe smisao svog života.
- Tako dakle, u vinu je istina, pomisli istinoljubac. Ti stari Latini su doista bili pametni, kako se toga ranije nisam sjetio.
Ode on u Provansu-kolijevku vina da nađe istinu. Skrasi se kod jednog vlasnika vinarije rekavši mu da je došao na njegov vinograd da otkrije konačno istinu u vinu, pomagat će u svakodnevnim poslovima, a ovaj će mu zauzvrat obezbijediti smještaj i hranu.
Gazda pomisli, kakav zanesenjak, ali ga ne odbi jer mu je bio potreban radnik u vinogradima.
Radio je istinoljubac danju u vinogradima, a noću u podrumu tragao za istinom u vinu, tako što je čašu za čašom slijevao kroz grlo, oslanjajući se više na čulo okusa, a manje na um i tako tri godine. Jedne noći omamljen vinom u snu začu nepoznat glas:
- Ti si budala, još niko nije spoznao Mene - pravu istinu, mladost ti prođe tragajući za nedostižnim.
- Ko si ti, upita istinoljubac?
- Ja sam istina iz onog vina kojeg piješ godinama ovdje.
- Konačno sam te pronašao, ti si dakle ta istina, jedna i jedina neprikosnovena, zbog koje sam mladost proćerdao tražeći te. Sad odlazi, iš.! Život si mi upropastila, kurvinsku ti......

Beri gljive oko svoje njive

- Ranije je bio običaj da momci žene cure iz drugog sela. Nije bilo prirodno da ženiš curu iz istog sela.Toliko smo jedni druge poznavali da smo svi bili kao jedna familija. I zato smo odlazili u drugo selo na razna sijela, teferiče i kojekakve derneke, ne bi li upoznali djevojku. To je bila uobičajena stvar, ali kadgod bi se vratio sa nekog sijela kući, otac bi mi u prolazu dobacio: "Beri gljive oko svoje njive". I kako je red, ja poslušam oca i obiđem ti ja oko svoje njive i pravac u komšijinu njivu. Taman sam na jednom proplanku krenuo sa branjem gljiva kad naiđe komšija i uzviknu: "Magarče jedan, beri gljive oko svoje njive". Pobiježem s tog mjesta i pravac kući. Reknem ocu da me je komšija potjerao iz njegove njive, na šta se on samo nasmijao i otišao za svojim poslom. Odem drugog dana u šumu da naberem gljiva.
Taman sam krenuo s poslom kad lovci udariše hajku na vuka, a ja pobjegoh kući praznih šaka.
Usput svratim u svoju njivu, oko stabala šljive naberem najukusnijih gljiva, koje se mogu naći u to doba-reduša, koje ukusom podsjećaju na šampinjone, i donesem majci za ručak. Dok sam objašnjavao majci šta se desilo u šumi, otac mi u prolazu dojavi: "Dok si ti brao gljive, momak iz drugog sela vam odvede najljepšu djevojku".

Razim Slanjankić, rođen 1964. u Špionici (BiH). Piše poeziju, prozu i eseje. Do sada nije objavljivao radove. U pripremi za objavljivanje zbirka kratkih priča Slovo o poslovicama.

Kad imate osamnaest godina – čini vam se da možete sve. Ali kad se nečiji život okonča u osamnaestoj – onda je to velika tragedija i ljudi se pitaju zašto se to desilo, ali odgovora obično nema. Onda se za utehu izgovaraju stereotipi poput – takva je bila sudbina ili našla se u pogrešno vreme na pogrešnom mestu.

Ponekad se samo mali deo onoga o čemu maštamo i šta priželjkujemo ostvaruje. Reči su bile moji pratioci od najranijeg detinjstva. A detinjstvo – to su sećanja i uspomene. Lepe i manje lepe. Egzistiralo je jedno detinjstvo u dvoma dvorištima. Oba pamtim po bunarima , nad koje sam volela da se naginjem. Šta sam želela da vidim? Svoj odraz kao u ogledalu? Pamtim i drveće i želju da se popnem na najviše grane da mi oblaci budu bliže. Bilo je to detinjstvo siromašno stvarima i bogato događajima. A ustvari, kao da se nije događalo ništa. Satima bih mogla da sedim na ljuljašci, sve dok me mama ne bi pozvala i prekinula moje maštanje. Detinjstvo brzo prođe, odlazim u grad da nastavim školovanje. Stanujem kod tetke na Berberskom. Škola je daleko, ali u prepodnevnoj smeni to i nije problem. Kad se vraćam uveče sa predavanja, moram da pređem jedan neosvetljeni deo, preko mosta. Jednom na samom mostu u susret mi je dolazio čovek, a meni je srce počelo da lupa od straha, bezrazložnog, jer svako je prošao svojom stranom…Ponekad me prati drug, onda još stojimo pred kućom i pričamo. Nekoliko kuća dalje nalazi se berbernica i ispred nje začuje se razdragano pevanje bećarca: „Svi bećari uterali Mari, a ja Ruži, hoće da me tuži.“Ja se durim, pitam druga otkud oni znaju moje ime? Da li ih je on angažovao? Da li bi to trebalo da bude kao neka serenada.? On poriče. Hm. Gde li je sada taj plavokosi? Život nas je razbacao na različite strane, dobili smo partnere, nije bilo mobilnih da razmenimo brojeve i da se ponekad čujemo.

Ujutro me bude gugutke i prhut neke ptice i cvrkut iz šumice. Uskoro će kraj školovanja, jedva čekam da dobijem diplomu, zaposlenje. Priželjkujem da mi desi ljubav. Nisam znala da li se može preuzeti odgovornost i kontrola nad sopstvenom sudbinom. Mama mi je govorila kad bih došla kući: - pazi se. Ali ništa konkretno, a ja sam samo naslućivala da se to odnosi na muškarce. Ćutanje je ponekad najbolji odgovor.

Mirisi prošlosti. U proleće bagrem i lipa, u jesen pečeno kestenje. Volela sam jesenje magle, kada bih prelazila ulicom, okruženje mi se činilo bajkovito. Zimi sam obožavala inje na drveću i na čipkastim ogradama. U to vreme vodila sam dnevnik, zapisivala misli, osećanja, zapažanje u narandžastu svesku. Ponešto od toga sam prekucala i čuvam u mojim dokumentima. „Sećam se ulica bez svetlosti, drveća čije grane deluju avetinjski u skoro neprozirnoj magli. Oblici postaju nestvarni i neprirodno čudni. Naziru se zidovi kuća, ali to nisu zidovi moje sobe. Moja soba predstavlja zaštitni zid od svih poraza. Ja sam i osuđenik i stražar istovremeno. Na putu do svoje sobe kao da se krećem kroz sopstveno telo. Trebalo bi zaspati. Ugasila sam svetlo, zatvorila oči. San se koprcao u meni. Tad počinje ono. Bila sam sama 24 časa. Bili su to mahniti časovi. Misli jure bez kontrole. Spavam dubokim, tamnim snom. A u snu ulazim u nečiju kuću kao izdužena senka. – Dobro veče. Došla sam po svoje uspomene. Ne gledajte me tako. Nisam luda, samo sam sentimentalna i malo tužnija nego obično. U ovoj kući su jedine moje lepe uspomene zaboravljene. Nisam lopov. Kradem samo apstraktne stvari. Nijedan lekar nije odredio dijagnozu mojoj bolesti. Moja je boljka nerazumevanje i strah ponekad. Krala sam ljubav. Po kojem paragrafu biste me osudili? Soba nema prozora, ja sam već zatvorenik. Sanjam muziku, izvodi je neki mladić obučen u plavo odelo. Po zidovima ispisuje note koje su ujedno i poruka za mene. Ali ja ne poznajem note i ne mogu odgonetnuti njihov smisao. On me gleda, onda mi iz vaze poklanja cvet uz smešak. Uvek kad se on pojavi, odlazim u drugu sobu (vrata ostavljam poluotvorena) i oblačim plavu haljinu. Palim noćnu lampu čija svetlost je, takođe plava. To je moja rapsodija u plavom. On svira „Ljubav je plava.“Zbog plave atmosfere dobijam utisak da lebdim. Pet žica i pet prstiju stvaraju čaroliju. . Ponekad se rečima ne može iskazati ono što se oseća…On nije mogao da primi moje ćutanje kao nemušti govor misli. On je bio Oblomov mojih dana, za njega je to bio težak napor. Puno je jednostavnije prozaično konstatovati:“Sa tobom čovek nikad ne zna na čemu je.“

Čeka me nedovršena priča. Uviđam da moj izvor inspiracije nije neiscrpan i skoro mi je sve svejedno. Poznajem dobro ta stanja kad zapadnem u rezignaciju, samo nikad ne upamtim ključ koji otvara vrata i vodi nekom drugačijem stanju, u neko relativno oslobađanje, do sledećeg talasa anksioznosti, koja se nenadano i neočekivano pojavljuje. Mnogo je onih što su spremni da ono što se ruši gurnu i što padne da uzmu. Neki pak pored svih sitnih mana pokušavamo da budemo unikati, poslednji Mohikanci…Koliko stvari je čovek u stanju da uradi u jednom danu, kuda sve da stigne, šta sve da napriča…

Tetka je ušla u moju sobu, učinilo mi se da je tužna. Ne tako davno umrla joj je kći, ostavivši dvoje male dece. I za mene je to bio bolni udarac, tada sam se jako plašila smrti.

- Ruška moja, drago dete, pazi se. Mlada si lepa i zgodna, osećala bih se grozno da ti se nešto loše dogodi.

Svašta mi je preletelo mislima, prosto su mi žmarci prostrujali telom.

- Zašto mi to govoriš, tetka?

- Možda i znaš te devojke, jedna je pokušavala da bude manekenka ili tako nešto, a druga je još mlađa, srednjoškolka, nađene su zadavljene, u Vardarskoj ulici.

- Pa to je strašno. Ko je to uradio?!

Doživela sam šok. I još veći kad sam pročitala članak u novinama. Starija devojka je bila poznata po slobodnom ponašanju, pričalo se da je bila u vezi sa poznatim pevačem dok je bio na odsluženju vojnog roka u Zrenjaninu. A mlađa, jedinica, u cvetu mladosti, bila je sa njom u kući i da ne bi imao svedoka, zadavio je i nju. Kakvo je tek šokantno otkriće kad sam na slici prepoznala ubicu, koja mi je na korzou dobacivao, a jednom je počeo i da me vuče za ruku. Bio mi je antipatičan i izbegavala sam ga u širokom luku. Pitala sam se šta je ta devojka našla na njemu?! Tada se u novinama oglasila još jedna majka, čija se kćerka udavila u Begeju, sa sumnjom da je to možda uradio isti, ne mogu da napišem reč čovek, monstrum je izraz za njega.

U mirno predgrađe uvukao se strah. Još pamtim ime i prezime mlađe devojke. Bila je lepa, jedinica, njena porodica je zavijena u crno do kraja života. I još se pitam kako to neko može da uradi. Kako taj zlikovac može da jede rukama daviteljkama?!

Ružena Kraćica, profesor, Padina, rođena 1948. godine

Hvala amidža

Moj amidža Salko bio je daleko čuven majstor  kada je o izradi drvenih predmeta riječ. Samari koje je on pravio, trajali su i trajali decenijama.

Uz njegovu pomoć spoznala sam za što se koriste pojedini drveni predmeti u domaćinstvu, ali i meni čudnovate alatke, kakvim je vješto drvetu davao novi smisao.

Ratna je 93. , beznađe, pomućena mladost, potkresana krila svakom artističkom razmišljanju. Na repertoaru svakodnevnice  je samo puko preživljavanje. Znala sam da je amidža dane i dane provodio u svojoj radionici , a šta je tamo radio, bila je potpuna nepoznanica. Jednog poslijepodneva sve nas djevojke , koje smo stigle u očevo rodno selo u vihoru rata sklanjajući se od  svega ružnog što je on sa sobom nosio, amiža je počastio nanulama, novim, mirisnim, ulaštenim, sa kožnim kaišem . To je nešto najljepše što sam doživjela u tom vremenu, a što me je u razmišljanju o njegovom gestu i vrijednim rukama, navelo opet na razmišljanje o prošlosti, precima, životu nekada .

Bi mi lijepo u tom hodu kroz vrijeme, držeći nanulu i misleći o svim djevojkama koje su možda upravo u takvim nanulama hodile putevima mojih djedova, pradjedova, nena , majki. Želja za maštanjem prizva  pjesmu “Ne klepeći nanulama” i tako sve krenu.

Vidim konje u kasu po prašnjavom putu, momke u povratku s poljskih radova, a djevojke nasmijane, sa kosama upletenim u duge pletenice kako stoje  uz potok sa bardacima u rukama. Majka mi je pričala da se najljepši bardaci prave u selima kod Kiseljaka, tamo ih majstori kako je govorila prave iz duše ,a šaraju iz srca.

Misao mi odleprša u dedinu magazu koju je amidža preuredio u radionicu, svega tu ima ,drvenih greda, ilovače utiskute u kamene zidove, kosa sa vodijerom okačena o drveni klin, užad pripremljena za novi ular, falakarije poslagane jedna uz drugu ko đevreci, dlijeta i šiljci kojima je amidža napravio tvrde drvene drške, daske različitih boja i dimenzija koje čekaju da od njih nešto nastane. Ralo i zubača uz zid prislonjeni.

Sve nekako miriše, miriše na rascvjetale trešnje.To je miris koji se širio dihvanom u kojoj smo se kao djeca igrali skrivača i obavezno pri tom gurnuli niz basamake, strininu besprijekorno namještenu rutu koja je bojama prizivala radost i poremetili raspored jastuka uz drvenu ogradu poslaganih.

Na trenutak sam na proplanku ponad sela gdje su kamene gromade koje svjedoče o precima, koje bogumilima zovu. Mahovina ih čuva od vjetra i zime, a po koji šip nadvijen nad njima  kao da govori : „Mi ovdje čuvamo stražu“. Pitam se gdje sam ih posljednji put vidjela.

A,da. Šipovi u beračiću od ljeskovine osušeni za zimu u dolaf bijahu smješteni, uz klip kukuruza za sjemena ostavljen. Grah pohranjen u zemljane ćupove, ostalo u harare i breme, na ljesu uz kruške i po koju tikvu. Svega ima ,a ustvari više ničeg nema... samo sjećanja.

I  danas kada ugledam nanule iskradu mi osmijeh i poželim vidjeti djevojke u ječermama,dimijama,okeranim jemenijama, momke u kožnim opancima i vunenim čarapama, njihovu radost i veselje, osmijehe i  namjeru da kažu „Da, ovako su se nekada oblačili baš ovdje gdje sama stojimo,ovako su igrali, ovako su se životu radovali, ovako sa ovog svijeta odlazili“.

Čuvam nanule, čuvam i bardak u Kiseljaku kupljen, čuvam i nanin ćup ,malo zubom vremena nagrižen, ali i ibrik  kojeg je nana nekada slučajno ulubila i požalila, ne znajući da će njenim unucima upravo ta priča izmamljivati osmijeh kada ga uz jutarnju kafu u uglu sobe ugledaju kako ponosno stoji s nakrivljenom kapicom, uz vazu sa bambusom.

Hvala amidža. Hvala za nanule.

Žena bez šminke

Koračala je dosta brzo, uspravno i rekao bih neobično odvažno, mlađahno. Iako se po sijedim pramenovima kose što su bježali na potiljku ispod teget kačketa, otkrivalo da ima koju godinu više. Sustizao sam je u koraku. Onda usporio!
Na njenom desnom ramenu držala je letvu, koja je uranjala u rameni mišić i pritiskala ključnu kost, a na njoj niz leđa, visio je veliki ceker. Takav sam vidio još u švercera na buvljaku kako trpaju gomile polovne odjeće. Iz ovog njenog su virili komadi betonske armature, još sa tragovima betona. U lijevo ruci manji ceker koji je krivio već opterećenu kičmu i potezao je ulijevo. Ispod velikog cekera oznojena majica što se odavno zalijepila za leđa. Dolje hlače, davno iznosane farmerice, taze podrezane i bez obruba na nogavicama. Na nogama patike za šetnju, sa puknutim rubovima iz kojih su u vehtim čarapama, napolje požurivali prsti. Nekom čudnom snagom vođena, korača žena alejom lipa u Novom Radakovu. Ulicom koja nosi naziv rimskog municipija ili ti raskršća, koje je bilo središte današnje Zenice, Bistua Nuova. Taman kada sam pomislio da je zamolim, da joj ponesem taj veliki ceker, žena poče da ubrzava korak. Kao da joj je moj pogled na leđima prestavlja dodatni teret. Skrenu u lijevu ulicu prema školi, zatim pređe cestu i ispod breza nestade iza crvene zgrade. Vjerovatno je stanovala u jednoj od neporušenih baraka iza, koje su čekale dan svoga rušenja, jer je počela izgradnja novog naselja. Ja pređem cestu desno, prođem podvožnjak magistrale, pa preko pruge. Pogledam na sat, rano mi još kupiti vruće ramazanije, pa produžim na novoizgrađeni rudarski most. Ne izlazi mi ova žena iz glave. Nikako!
Zagledan u izlazeći mjesec što se nakrivio kao kugla starog lustera, rovio sam po sjećanju. To je ona žena, što prođe često gurajući kolica, kako ih još ovdje zovu tačke. Jednom sam je gledao sa prozora kako na kiši isto korača. Uspravna i ponosna kao da je na balu u novokupljenoj haljini, a svjetla podijuma bila je kiša što se slivala niz tijelo dok je gurala kolica prepuna starog željeza.
Onda pomislim na žene koje dožive traumu, zbog slomljenog nokta koji se zakačio za gomilu složenih akata na stolu, na koje se odavno nakupilo prašine za još jedan spis. Taj dan neće spremati ručak. Pozvat će broj za dostavu hrane i zavaliti se u postelju sa povezom na očima, u koje ne smije ulaziti svjetlo. Njima treba totalni mrak! Druga će pričati, kako joj opet šefica na poslu pila krv.
„Možeš misliti, opet nam povećala normu i kaže da smo mrtvo spore,“ siktaće još s vrata pipajući umorne zglobove za koje pravog mehlema nema. Ručak će izjedati porodično okupljanje za stolom. Nekoga malo više nekoga malo manje, ali svi će biti makar jedan zalogaj tom ručku. Umjesto obrnuto! Opet tamo neka će, koja nije zaposlena, ubjeđivati sve svoje ukućane da bogovetni dan nije makla od glavobolje. I to one heftične!
Ili ona što redovno posjećuje salon ljepote, kod nake Turkinje. Ubijeđena da je svaki put ljepša dok ne stane pred svoje, kućno ogledalo. Tu počinju izljevi nezadovoljstva i vulkan Etna se iznova budi da prospe svoju vrelu lavu na nedužne. O žrtvama ili samo jednoj žrtvi, neće brujiti televizije niti portali. Čak ni društvene mreže!
Sunce se naslonilo na horizont i poput zrele kajisije rumeni se. Dok stojim na mostu naslonjen na pocinčanu ogradu, osvježen predvečernjim pirkanjem vjetra, žena sa cekerima još mi korača u mislima. Usprav!
Siđem do pekare, kupim ramazanije, koje su samo u ovoj pekari patkice, jer je pekar porijeklom iz Žepča, pa ih tutnem u platneni ceker, onda pod pazuh da im sačuvam toplinu. Podesim korak da stignem navakat do stana, i krenuh. Na prelazu preko pruge, žena u crnoj majici, crnim hlačama i crnim cipelama na nogama. O ramenu crna tašna. Lice crno, tek u krajevima očiju poprečne bijele crte nastale žmireći na vrelom suncu. Kovrdžava kosa, kraća, sad lijepo počešljana, i kao srebrom prošarana sijedim vlasima. Sunčane bore oko očiju i te sijede vlasi bili su jedino bijelo na toj ženi. Lice bez šminke. Možda nikada na to lice nije pala ni trunka neke kreme, a sijalo je bakarnim sjajem kao u one crnkinje sa naslovnice modnog časopisa. Da, one što za jedno slikanje pokupi milione dolara. Zagledam se još bolje, jer su nam koraci u oboje dovoljno spori, dok jedno drugom idemo u susret.

To je ona, prepoznajem!
Ostavila je cekere sa starim željezom, umila se i presvukla u crno, i sad korača u nadolazeći mrak. U njenom koraku nije bilo umora, niti već uobičajene ljenosti. Nije bilo ni nakupljene srdžbe koja je tražila svoju adresu izliva. Čini se, da je nadolazeći mrak bio njeno svjetlo u odveć potamnjenom životu. Makar će predahnuti do jutra! Prebirati po glavi, gdje je još ostalo krhotina betona, iz kojih se može nalupati koja zaostala armatura. A onda odnijeti kod otkupljivača sekundarnih sirovina. Cjenkati se s njim oko težine jer će joj na vagi odbijati i prašinu betonsku kao da se zakačio grumen betona, samo da umanji. Na kraju, za to će dobiti koju marku, bosansku. Poslije će otići do svoje barake, malo se umiti, i opet obući sve crno. Krenuti do prodavnice koja još radi, sa licem što vješto krije i umor, i tugu, i patnju, i samoću, i teškog života trag.
Lice bez šminke zasijat će i u mraku!
Evo muškarac sam, pa me lijepo stid pred ovom ženom. Kako bi se tek osjećao da sam žena?

Gomila dece se igrala žmurke na mestu gde su se skupljala seoska goveda. Mlađi seljaci sedeli su ispred prodavnice i pili hladno pivo koje im je seoski prodavac nudio u flaši isprljanoj od muva. Starci, koji su posedali na potporni zid stare seoske škole igrali su ”dame” ili (”bistrili”) politiku. I svako je svojoj zanimaciji davao posebnu važnost i hteo je da joj ostali posvete adekvatnu pažnju. A deca, kad bi se ulovila u jurnjavi, drala su se toliko da bi ih čulo celo selo. Od pivopija najuticajniji su bili oni koju su pili na ”eks”. Od starih su najviše pažnje privlačili oni koji su imali najbolje pamćenje i koji su tvrdili da ovakve skupoće i bezakonja nikada nisu videli u svom životu. ”Ovako je bilo kad su bežali Turci i nikad više”, tvrdio je deda Strujman, stogodišnjak, čije je telo već naveliko podlegalo patini starosti, itd, itd.

A vreme je bilo prolećno, bio je mesec maj i Sunce je svojom milošću podjednako ljubilo i stare, i mlade, a i decu. Zato se Stojmir, seoski pijanica otrcane odeće i prvi uništavač piva, nije naljutio na rodu koja je kružila iznad njegove glave i posrala mu se na levo rame. ”To donosi sreću”, rekao je on dok su se drugi prigušeno smeškali.

Deca na Govedištu su se najednom uznemirila. Nastala je velika dreka i svi su jurnuli ka mostu na Amzabegovoj reci.

– Šta bi deci? – pitali su se starci, a pivopije su ostavile nepopijena piva i pošle ka mestu odakle je dopirala dreka.

– Možda se neko udavio? – zabrinuto upita deda Slavko, osamdesetogodišnji starac sa velikim kesama ispod očiju.

– Ma, daj, bre – polemisao je seoski glasonoša Vice – ko može da se udavi u našoj reci? Magarci kad pišaju prave veće reke. Možda su se dečurlija potukla...

I tako. Neko ovako, neko onako. A dreka nikako da prestane, deca su ”visila” na ogradi mosta i nastavljala su da se deru na sav glas. Zatim je gomila polako napustila most i pošla ka selu. Između njih je nešto štrčalo kao strašilo i, skladno gegajući se, kretalo se između njih.

– Nose strašilo za bostan – reče krivonogi Krum.

– A šta će im strašilo za bostan u maju? – zapitao je Petko, zvani Zurla koji je sisao palac svoje desne ruke – još nije nikao bostan, a tebi se pričinjavaju strašila za bostan. Mora da je nešto drugo.

– Ma, gledajte, nešto popeto na konja! – viknu neko.

– A, da, eno konja ispod njega! Kakvo čudo! Kakva ludost!

Gomila se približavala i slika je mogla biti konkretnija.

– Eno i magarca pored konja, ali mi nije jasno kakva je ona životinja popeta na njemu? Da me ubiješ, ne bih pogodio šta je, – podviknuo je Marko Prdavac i prdnuo.

Tačno nakon dva minuta od ove izjave Marka Prdavca gomila je stala u sredinu između prodavnice i stare škole. Sada je moglo jasno da se spozna da je reč o dvojici neobičnih ljudi. Jedan popet na konja, sav od kostiju i kože, a drugi na magarca. Konjanik je bio kao pocepana Ciganka i rite su mu visile po slabašnom telu, tako da se u celosti potvrđivala teza krivonogog Kruma, da je reč o strašilu. Onaj koji je jahao magarca, bio je sušta suprotnost konjaniku. Bio je onizak i okrugao kao bure, a brčići su davali smešan izraz njegovom punačkom licu. U svakom slučaju nije bilo sporno da je reč o čudnim, ali dobroćudnim došljacima. Zato su se i svi ostali ubrzo bez straha uputili ka ovoj veseloj gomili čudnih ljudi, konja, magaraca i dece.

Deca uopšte nisu bila uzbuđena zbog neobičnih gostiju, iako su u početku onako jako cikala. Jedno je dete brojalo rebra pregladnelog konja, koji je poslednjim naporom nosio dugonogog jahača u ritama i njegovo čudnovato oružje. Drugo je dete vuklo magarca čas za rep, čas za uši, a čas bi poglednulo u neobičnog jahača magarca.

– Čiko – obrati se dete neobičnom gostu, koje su marke ova kola? Neki novi tip, a? Ha, ha.

Zarazno smejanje među publikom.

Jahač magarca je samo mrdnuo brčićima, pogledao dobroćudno u dete i nije ništa rekao.

– Ko ste vi? – svečano je pitao Stojmir, predsednik Mesne zajednice. – i šta tražite ovde? Čime možemo da vam pomognemo?

– Mi smo vitezovi, dolazimo iz Manče, iz slavne španske zemlje – odgovori strašilo popeto na konja.

– Vitezi? Šta je to vitez? – čudio se predsednik. – De, recite još jednom odakle ste, šta ste i kako se zovete? Ova stvar, gledajući sa političkog aspekta, nije najčistija.

– Mi nemamo nikakve veze sa politikom, gospodine. Ja sam Don Kihot, slavni Don Kihot, a ovo stvorenje koje ima čast da me nosi je moj, takođe slavni, Rosinant. Ovaj ovde do mene, ovaj što dobroćudno sedi na magarcu, je Sančo Pansa, moj nosač oružja.

– O, Don Kihot! – viknu jedno dete. – Čitao sam o tebi u knjigama i nisam znao da izgledaš tako zatucano u stvarnosti. A i ovaj tvoj nosač oružja. Ju, koliko je smešan! Kada sam čitao o vama, da me je ubio neko, ne bih znao da ste toliko smešni i zatucani.

Slavni Don Kihot i takođe slavni Sančo Pansa ćuteći su progutali ovu uvredu o njihovom dostojanstvu i autoru njihove slavne biografije Miguelu de Servantesu. Napravili su se da nisu čuli, mada se cela gomila cepala od smeha.

– Došli smo da vidimo jednog našeg prijatelja, našeg kolegu, – produžavao je svečanim tonom Don Kihot.

– Vašeg prijatelja i kolegu? Verujte mi, vi smešni vitezovi, da ovde, u Amzabegovu nema toliko zatucanog čoveka koji bi bio vaš prijatelj, a još manje kolega, – ozbiljno im se obrati seoski prodavac Đorđe, pomalo ljut što su mu odvukli mušterije. – A kako se zove taj vaš prijatelj, ako smemo da pitam?

Don Kihot se malo zamisli i počeša po glavi.

– Mislim da se zove Meto, da, da, Metodije Manev, pisac, borac za pravdu i za svakojake p...e dimove. Zato smo hteli i da ga vidimo, da razmenimo po koju reč sa njim.

Do tada, smešten na rubu niskog betonskog zida, ćuteći sam pratio sve to događanje, ali me je neočekivani preokret porazio, tresle su mi se noge, po licu su počeli da mi nadolaze mravi kada sam začuo svoje ime. Gomila je, otvorenih usta zverala u mene i očekivala moje dalje postupke, a ja nikako nisam mogao da smislim govor kojim bih odgovorio.
Izašao sam na brisani prostor i tamo stajao kao suva grana.

– Evo ga – viknu jedno dete pocepanih pantalona. – Evo vam pisca kojeg tražite, ha, ha, ha.

Don Kihot potera malo konja, priđe mi i, ne silazeći, dade mi ruku da bismo se pozdravili. Zbunjeno sam prihvatio pruženu ruku i tog trenutka poželeo da se zemlja otvori i da me živog proguta.

– Zdravo, kolega – viknu Don Kihot. – Drago mi je što sam te pronašao.

– Kako kolega... ovaj... ja vas ne poznajem... kako...

– Ja sam Don Kihot od Manče, a ovaj ovde je moj nosač oružja, takođe slavni Sančo Pansa.

– Don Kihot?! On je živeo pre mnogo vekova... nije moguće...

– Moguće je kolega, moguće. Čovečja glupost je večita i to je jedini razlog što smo preživeli tolike vekove. Najzad smo bili rešili da odmorimo stare kosti, kada, eto, pojavi se ti. Evo – rekoh mom dragom Sanču Pansi – zgodne prilike da predamo slavno oružje ovom čovečuljku. Nakon toga možemo da se odmorimo, a on će da produži naše slavno delo.

– Vi vređate! – protestovao sam.

– Uopšte ne. Samo pričamo istinu. Ti si Don Kihot iz Amzabegova i svečano te proglašavam za nastavljača mog svetog dela i u to ime ti predajem ovaj štit i koplje.

Gomila se kidala od smeha.

– Čekajte...

– Nema šta ovde da se čeka. Ti si jedini koji se u ovo vreme zanima za velike gluposti, tačnije, kako ti kažeš, boriš se za pravdu, a to je sasvim isto.

– Ne, to nije isto. To su principi. Borba za pravdu je sveta stvar, a ne...

– Borba za pravdu je konjska balega, momče, borba za principe je borba sa vetrenjačama. Zato ćeš i ti imati slavnu biografiju, momče, samo neko treba da je napiše, kao što je moju neko napisao. Istorija gluposti je večnija od istorije pravih vrednosti, eto.

– Ali nije tako...

– Tako je. Borio si se za pravdu i principe i šta si dobio? Pokidane živce i neprospavane noći. Čujem da će te i sa posla najuriti. Od sada zadrži sve za sebe momče! Eto ti tvojih vetrenjača. Baš zato je ovaj magarac, kojeg jaše Sančo Pansa, i od tebe i od mene mnogo pametniji.

– Kako, moliću Vas?

– Tako. Evo, pogledaj. Sančo! – podviknu zapovednim tonom Don Kihot, – naredi magarcu da jede iz peska.

Vesela gomila je zurila u linjavog magarca, po čijim su se raspuklim kvrgama skupljale muve. Sančo promrmlja neke nejasne reči, ali se magarac ne pomeri. Onda ga povuče za uši. Magarac se nakloni, pomiriše po pesku ispred sebe, okrete glavu i poče da piša.

– Eto, jesi video?! – povikao je Don Kihot prekidajući smejanje gomile. – Magarac neće pesak, a ti hoćeš. Zato, evo ti moj štit, evo ti sve moje oružje i bori se sa vetrenjačama, kad si već tolika budala. Konja i nosača oružja naći ćeš sam, to je bar lako. Ne volim da se u Manču vraćam pešice. Daleko je to, a i lepše mi je kada imam druga i kad jašem mog Rosinanta.

Praćeni opštim smehom i gomilom dece, Don Kihot i Sančo Pansa preko mosta ćuteći napustiše Amzabegovo. Don Kihot se klatio kao suva grana, a Sančo Pansa je podbadao svog magarca, koji je išao lenjo i prdeo.

Tiho, praćen podmuklim smehom gomile, žurio sam da napustim arenu mog srama.

Metodi Manev je rođen 25. januara 1953. godine u mjestu Amzabegovo, opština Sveti Nikola, Makedonija.

Doktor filoloških nauka. Bio član "Društva pisaca" Makedonije. Nakon kratke bolesti umro je 21. novembra 2008.

Pisao romane,dramu,poeziju. Osim književnosti bavio se i pozorišnom i filmskom režijom

Odžak, grad iz snova

Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2020.

Postoji dosta izmišljenih i fiktivnih mjesta koja mnogi, a nekada i svi, doživljavaju kao stvarna. I to ne samo u književnosti ili na filmu (npr. Eldorado, Hogwarts ili Gotham City) nego i u stvarnom životu. Tako je Atlantida sveprisutna mada niko ne zna gdje se nalazi(la). U Pacifiku, na 37. strepenu geografske širine, označeno je mjesto Maria Theresa Reef. Ali sve su prilike da to mjesto zapravo ne postoji. U Njemačkoj postoji povelik grad Bielefeld – a eto opet mnogi kažu da ga nema, i da je njegovo postojanje glasina; i čak ni kod pedantnih Nijemaca takva glasina nije još do kraja razjašnjena, pa taj grad Bielefeld ove godine nudi milion eura onom ko dokaže da ga stvarno nema.

Nije onda čudo da i u BiH, na krajnjem sjeveru Bosne, egzistira navodno grad koji se zove Odžak, a za koji nije sigurno da li je mit ili stvarnost. Označen je čak i na kartama –geografska širina mu je 45° 2’ 51’’. Može ga se ukucati i u navigaciju.

Ali ipak nema tog grada. Sasvim sigurno. Bio sam tamo. I ove godine da se uvjerim, ali nema ga, stvarno. Znam i ljude, uključujući i sebe, koji su tamo navodno rođeni, išli tamo u školu i odrasli, otišli iz tog grada ili – što je još nestvarnije – ostali, i dan-danas žive u tom navodnom gradu. Ali grada ipak nema.

Postoje čak i ulice i zgrade i policija i natpisi i kino i biblioteka, i sparna klima i ogromni komarci i ljudi, i groblja i stadion i hotel i gradonačelnik i lokalne legende i svašta nešto što grad čini gradom. Ali grada nema. Kako je to moguće, ne znam.

Čak se u istorijskim knjigama pominje ime tog grada. Tako su zlobnici naveli da je u Drugom svjetskom ratu Odžak zadnji oslobođen, pod parolom „Berlin pao Odžak nije“. Sam taj podatak je već po sebi suspektan i kod oštroumnijih budi sumnju da tu nešto ne štima. I ta kolektivna zavjera bi kad-tad morala izaći na vidjelo. Jer Odžaka naprosto nema.

Sad znam da će se mnogi javiti i to baš iz Odžaka, ili bi se mogli javiti, da me demantuju, ali to neće ništa promijeniti na stvari. Nije niko lud.

Stvar, međutim, postaje komplikovanija pošto sam i sam rođen u tom gradu kojeg nema, i posjedujem dokumente u kojima lijepo piše ime tog grada. I volim taj svijet i taj izmišljeni grad, taj posavski Twin Peaks, i sam ću i dalje učestvovati u ovoj stvarno zanimljivoj igri sa navodnim gradom Odžakom i učestvovati u toj oficijelnoj teoriji zavjere. Iako je to skup sport, mnogo skuplji od igranja golfa ili npr. desetodnevnog kursa ronjenja na Maldivima. Tako sam i ove godine u tom izmišljenom gradu, ispred kuće u kojoj sam navodno rođen, oborio pravo pravcato drvo, da vidim je li pravo ili je i ono simulacija. Ogroman jasen, veličanstveno drvo, popravio ogradu ispred te kuće, umorio se dozlaboga, sreo puno poznatih i nepoznatih ljudi, a još više ih nisam sreo, čak bio i u katastru i tamo su se svi pravili kao da taj grad postoji, vadili mi velike katastarske knjige i izdavali potvrde, ali sve džabe, grada opet nema pa nema. Postoji cijela mašinerija koja vjerovanje u ovaj mit održava na životu. Postoji i radio-stanica, ne jedna, čak dvije, koje svakodnevno donose najnovije vijesti, održavaju se i manifestacije o kojima izvještava i državna televizija. A svake godine na Veliku gospu održava se i veliki vašar kao kulminacija tog vjerovanja. Skupi se tu impozantan broj poklonika ove igre, kupuju se vašarske šarene laže i svi fanovi su zadovoljni i nasmijani kao pripadnici neke sekte, ali to ne mijenja ništa na stvari.

Treba to provjeriti u knjigama ili možda napraviti televizijsku emisiju o tome ko je i kada izmislio taj grad, i što je najgore ko održava u životu tu predstavu, i ko to sve finansira. Jer veliki je to poduhvat, da se napravi i održi u životu predstava o gradu, u koju vjeruje toliko ljudi, cijela država, uključujući i kartografe i Google Map, a da grada eto nema.

Baš skupa i misteriozna igra. Gdje je izlaz iz toga – ne znam. A možda ni ja, ni sve ovo ovdje, nije stvarno, pa je onda i Odžak samo grad iz snova. A iz takve predstave da ovo sve sanjamo nema izlaza, ili bi jedini izlaz bio, recimo, da se čovjek ubije, pa ili bi se probudio iz ovog sna, ili bi se stvarno ubio, ako je sve stvarno.

Odžak, grad fantom, grad kojeg nema. Grad koji se izgubio u Matrixu.

I šta još reći o ovom fenomenu? Vidimo se dogodine u Odžaku.

Na samom vrhu imanja u šljiviku Zahir-beg, sagradi čardak. Bijel kao snijeg i mogao se vidjetii sa velike daljine.
Zahir-beg kao da je htio da skrene pažnju na sebe da je toliko moćan i da mu niko nema ravan na daleko.
Nešto niže imao je Zahir-beg dobru kuću, pravu domaćinsku sa velikim pendžerima i kapijom oko kuće. Bašta puna različitog voća, a najviše isticao orah koštunac koji je štitio kuću od silnih sjevernih vjetrova sa Pešteri kada u jesen ili u proljeće krenu da skidaju krovove.

Zahir-beg je na čardaku imao veliku gostinsku sobu u kojoj je često znao sam odsjedeti ili klanjati dnevne namaze. Njegov veliki dost Mustafa je znao često navratiti do Zahir-bega i sami su divanili o svemu i svačemu ne morajući da se čuvaju ko će ih slušati. Tu su nekako bili najsigurniji u svom muhabetu. Ispod velike sobe bila je velika hizba u kojoj je bio smješten njegov sedlenik o kojem se brinuo sluga Spaho. Đogo bi znao zahrzati kad čuje gore u sobi svoga gospodara, a Zahir-beg bi kucnuo štapom o pod da mu se javi. Sa južne strane čardaka prema kući bilo je drveno stubište koje je čardaku davalo bajkovit izgled.
Čardak je bio i najljepši kutak za noćna sijela jer njegova velika soba je mogla primiti puno musafira na svojim sećijama. Sa tri strane su pendžeri a na četvrtoj je bio okačen veliki ćilim što ga je u spremu donijela Altuna kad se je udala za Zahir-bega. Svuda okolo šiljteta, a na sred sobe stajao je tagar koji je u zimskim danima služio da se ugrije čardak.

Često se na čardaku muhabetilo, dogovaralo o svadbama, mirenjima, diobama, ali se igrale „koze“ kako bi uskratilu duge zimske noći. Često se znalo zapjevati i u goste pozvati Rasim iz Akova da zabavlja po koju noć ukućane, rodbinu i svoje dostove. Međutim, u okolini je bio najači u avazu neki Hero, tako su ga zvali jer je imao kraću nogu i gegao je kad ide. On je znao da ljudima ugasi lambu u sobi svojim avazom. Kad je Hero zauzet, Rasim bi dobro došao. Mnogi su pripomagali u pjevanju koji su imali avaza i nisu se stidjeli naglas zapjevati. Kada dođe red da Hero pjeva, to je bio važan ugođaj jer bi on sjeo na sred sobe uspruži svoj debeli vrat i cikne iz petnih žila. Prisutnima je natjerivao suze na oči od ljepote i siline avaza koji je posjedovao.

Hero je šetao mehanama i hanovima i po dugo ga ne bi bilo. Mnogi su ga viđali po mehamama oko Višegrada kako zabavlja musafire. Svi su uživali u ljepoti sevdaha i u zvucima šargije.

Ponekad bi čardak bio sam, ostavljen da se odmara kao da prikuplja snagu za veća sijela i
važnije musafire. Prepričavane su danima priče sa sijela i pjevušile pjesme što su ih pjevali Rasim ili Hero.
Prođe neko vrijeme a Zahir-beg nešto potišten i niko ne zna šta mu je. Jedno jutro ispriča dostu Mustafi da ima jednu želju pa ako je ispuni, ne bi žalio da umre.
On je služio sedam godina asker i naučio turski muhabetiti, ali nikako da čuje tursku pjesmu koju je slušao u Taslidži.
Mustafa se raspitivao i ču se da ima neki Ciganin Ćarola Hapaćitor koji je rodom od Skadra. Putuje od hana do hana, pjeva, noći, hrani se, neko ga daruje dukatom, neko novcem i tako ide dalje gdje ga noge nose. Pjeva na nekoliko jezika i zato je svuda dobro došao sa svojom šargijom i ćifteljijom. Nema familije pa i ne žuri da se vrati u Skadar, nego ide za svojom nafakom. Došao je glas od onih koji su ga slušali da ništa ljepše nisu čuli i da je ljudima natjerivao suze na oči i čašćavali bi ga čim stignu.
Zahir-aga je imao posljednju želju da ugosti Ćarolu i da čuje još jednom tursku pjesmu pa nek umre, ne bi mu bilo žao.
Raspita se Mustafa preko nekih trgovaca iz Rožaja u kojem hanu bi mogao biti Ćarola. Doznade da je odsjeo u blizini Novog Pazara u hanu kod Ribarića. Zamoli dvojicu svojih ahbaba da odu i dovedu Ćarolu kod Zahir-age. Mustafa je ovo tajio od Zahir-age. Dade ahbabima dobar peškeš, pripremi im hrane i obezbijedi im dobre sedlenike da mogu putovati do Ribarića. Putovali su dva dana, a ovamo u Baščićima se iščekivalo. Zahir-aga je sanjao neke čudne snove, ganjaju ga nepoznati ljudi na konjima i psuju ga na turskom jeziku. On bi se budio i sav u znoju. Jutrom bi pozvao svog dosta i ispričao bi mu grozan san. Dost bi ga ubjeđivao da je san svačiji i da je umoran pa treba da više odmara jer je u godinama. Mustafa je zamolio Altunu da raspremi čardak i prozrači jer će dovesti važnog musafira, a da Zahir-aga ne sazna. Pet dana je prošlo od odlaska Ćamila i Halita po Ćarolu. Šesti dan oko podne stigoše konjanici, dvojica jašu, a Ćamil ide i vodi konja na kojem je nepoznati čovjek. Stigoše pred kuću i dočeka ih Mustafa jer ih je i očekivao kao ozebao sunce. Selamiše se i upitaše za zdravlje. Mustafa grli Ćamila i Halita zahvaljujući im se da će im on valjati kad god bude trebalo. Ovo je svom dostu spremio jer je Zahir-aga puno njega pomagao u gladnim godinama kada je trebalo čeljad nahraniti. Davao mu žito, smok, sjeme da zasije, konja da otjera žito u vodenicu i puno toga…

Zahir-aga je klanjao podne namaz i bio na svom čardaku, odmarao se. Pozvali su ga da dođe do kuće jer ima nekog posla. Kada je stigao u svoju kuću, vidi Mustafu, Ćamila, Halita i debeljuškastog musafira oniskog rasta. Selamio se sa njima ne znajući ko bi ovo mogao biti. Mustafa mu objasni da je doveo Ćarolu, onog za kojeg je on čuo iz priči. Ćarola na glavi ćulaf umašćen a pokraj njega neki kofer sa stvarima. Zahir-agi zadrhta brada što od sreće što od tuge pa se oba osjećanja pomiješaše. Mustafa ga zagrli kao znak bratske zahvalnosti.
Ćarolu su smjestili u kući, odredili jednu sobu koja je namijenjena bila za važnije musafire. Zahir-aga ne može da vjeruje pa malo promuhabeti sa Ćarolom o životu, porijeklu, familiji… Jutrom bi mu donosili svježu vareniku, a na podne je tražio svjež hošaf od šljiva jer je bio malo nahladio. Puštali su ga da se dobro odmori nekoliko dana i da se dobro pripremi i nakupi kuveta za pjesmu koju svi iščekuju. Jutrom kad se malo okrijepi, tražio bi po jedno svježe jaje. Djeca bi čekala pred ćumezom da ugrabe prvo jaje i da ga donesu musafiru. Dijete koje prvo donese jaje, tražilo bi muštuluk od Altune. Kucnuo bi Ćarola jaje na vrhu i usisao bi ga odjednom. Nisu znali zašto to radi, ali se ispostavilo da popravlja svoje grlo i da ga priprema.
Noć koja se čekala dugo, napokon je došla. Zahir-aga pozva bližu rodbinu, dostove i važnije komšije. Svi su već znali zašto ih zove i donosili su peškeše, žene rahatlokum, gurabije…
Svi su posijedali po sećijama, šiljtetima, po patosu samo da svak ugrabi svoje mjesto. Na sredini sobe stolica i prekrivena toplom dekom, namijenjena Ćaroli da mu je udobnije.
Ušao je u sobu čardaka Ćarola selamio sve i Zahir-aga ga smjesti na stolicu. Vidjoše oniskog i debeljuškastog čovjeka sa ćulafom na glavi, a u ruci šargija i ćifteljija. Spusti oba instrumenta ispred sebe i upita sve prisutne kako su predanili, na šta mu svi uglas odgovoriše da su dobro i da sad i nema nekog posla. Mnogi su međusobno se gurkali i kroz sumnjičav dijalog međusobni odavali nevjericu da nema šanse da je on bolji od Hera i Rasima.
Uhvati se Ćarola šargije pa pusti avaz. Tajac na čardaku a on uvija veđama i spominje Fatme, Merime, bitke, junake… Svi slušaju, a ne mogu da vjeruju da iz ovako malog čovjeka izlazi ovakav avaz. Neko briše suze, neko uzdiše, a Zahir-aga sav od sreće ustreptao i čeka da li će koju zapjevati na turskom. Na stubištu čardaka se načičkalo djece, žena i svih onih koji su nepozvani i nemaju mjesta u sobi. Ramiz prislonio rogodžu uza zid čardaka pa se popeo da kroz pendžer vidi čudo od čovjeka. Ćarola pjeva, zatvorio oči, ponekad ih otvori, prelazi prstima instrumente i topi noć, pretvarajući je u svjetlo.
Ču se pjesma AŠIK BENIM… Zahir-aga se strese od čudnog osjećaja, zaiskriše mu oči i suze krenuše niz obraze. Sjeti se u tom trenutku sve svoje rodbine koja je napustila svoj vatan. Sjeti se drugačijeg vremena. Mislio je da neće nikad više čuti tursku pjesmu.
Noć je nestajala, nestalo je i Ćarole, negdje otišao dalje da zabavlja… Zahir-aga je potišten i sretan. Ispunila mu se želja, ali i shvatio da su običaji kao voda, prolaze i dolaze drugi. Sjetio se je djetinjstva, askera, mladosti i nekoliko dana je živio u tom sretnom vremenu.
Naiđe boleština i pokosi Zahir-agu. Čardak je ostao kao spomen na sve to, no i on se obruši i ostadoše samo zidine. Između zidina niknu orah koji pokri sve što je nekad bilo tu… Sa oraha se ponekad oglasi svraka kao da se ruga vremenu u kojem su se nekada na ovom mjestu pjevale najljepše pjesme…

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.
Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.
Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku “zelene odaje” čamila je mati i krpila.
Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.
Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: “Svoj je otac, kad malo i udari… poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko”, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.
Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake… Rasli smo.
– Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes’ čuo? Nemoj da te ja špruljom (šipkom) pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz.
Zid pred sitnim dječijim željama.
Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno šutila. Moj plač…
Sjećam se majke: blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela, “vale”, uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš “halvat” prolazile su tetke, daidžince, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.
Čuđah se: Jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli…
Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, “top”, ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjećam se: Bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u suncu, žuta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.
Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tuuu- uu! tu-u-u! dva puta.
– Baš k’o truba u Ante Micinog, – otkrio je Bajro.
– Nije, vala, veg’ k’o kad Mešan pjeva. Eno…
– Tu-uu-uu! tuu-uu!
Zabavljalo nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.
Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.
…Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice…
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe.
Ili nemani. Sunce je blještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu… bliže.
Očajno brzo! Tuu!
– Tonobil! – prestrašeno je skočio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrčene ruke, sjetih se…
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.
Guši u grlu. čije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene… nešto zeleno.
Ljudi i djeca. Žagor. Užas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i žara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam… gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako… nije istina.
A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret da počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih očiju.
Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši majku nepokrivenu namrgodio se:
– Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.

Sjećam se: Polazio sam “na škole”. Mati je grcala ispraćajući me:
– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako…
Dalje nije znala. Ili nije mogla?

Zija Dizdarević,

rodio se 18. februara 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog, od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke porodice Salihagić .
Zijino djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu. Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje.
Još kao učenik Učiteljske škole Zijah se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi.
U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je desetak nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u tadašnjim novinama i časopisima (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič’o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).

Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča „Prosanjane jeseni”. U autentičnosti likova naših „malih ljudi“ izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen. Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.

Fildus

Ne volim počinjati priču opisom lika. U životu sam se uvjerio da gotovo nijedan opis čovjeka ne znači ništa. Pogotovo ono blebetanje o očima kao izvoru duše. I slične baljezgarije.

Ali ovu priču moram početi upravo opisom. Ako postoji slaganje opisa s onim što je to čovjek, onda se ono moglo primijeniti na moga daidžu Filduza. Kad malo bolje razmislim, izvan opisa daidže Filduza ništa se drugo i nije nalazilo. Moždasamo - tuga.

Dakle, daidža Filduz je imao brkove koji nikad nisu bili posvađani između sebe. Ležali su na njegovom licu kao da su upravo izvađeni iz starog udžbenika, ni mali ni veliki, uvijek uredni, i - nasmijani. Da, moj daidža Filduz imao je nasmijane brkove. Ne, usne, brkove! Na glavi je imao šešir, ni veliki ni mali, nešto između onih alpskih šeširića (samo bez ikakvog perca, molim!) i kaubojskih  šešira. Kada skine taj šešir, a to se dešavalo rijetko, moj daidža Filduz na glavi je imao šop. Ko ne zna šta je šop, ne mogu mu ni objasniti, pa taj neka ode na internet i pogleda fotografiju Jamesa Deana (ili Gagarina) tamo će ga naći. Na glavi, naravno. Oči moga daidže Filduza bile su zelene, i uvijek vodnjikave. Da bih bio precizniji, moram reći ovako: vodnjikavo je bilo cijelo oko, a zjenice zelene, pa se imao osjećaj da jedna stamena zelena mrlja pluta po vodi. Takve oči. I još Brada moga daidže Filduza. Opet prizivam jedan filmski lik. Kirk Douglas. Sa svojom rupicom na bradi u koju sasvim slobodno može stati metalni dolar. Razlika između brade Kirka Douglasa i brade moga daidže Filduza bila je samo u tome što se u bradu moga daidže Filduza ne može staviti cijeli dolar, možda tri četvrtine dolara, ali takav novac mislim i ne postoji, tako da je ovo poređenje možda i neprikladno. Ali, poređenja i jesu tu da bi se pokazalo ono što je neuporedivo. Ispod brade, uvijek se nalazila kravata. Nikad nisam vidio daidžu Filduza bez kravate. Možda neko i jeste, ja nisam. Jednom sam pitao i oca: “Jesi li vidio ikad daidžu Filduza bez kravate?” On me je samo začuđeno pogledao. Uz kravatu je išlo odijelo. Pepito kaput, i hlače koje su se mijenjale. Ali pepito obavezno. Bez pepita ne bi bilo ni moga daidže Filduza.

Eto, to je to. Mislim da je to dovoljno da se shvati kakav je čovjek bio moj daidža Filduz. Ako ne baš cijeli čovjek, onda veselje koje takav opis podrazumijeva. Daidža Filduz nije, ustvari, bio moj pravi daidža. Bio je očev daidža. Ali svi smo ga zvali daidža Filduz. A pravo da kažem, ne znam kako bih i nazvao nekoga ko je mome ocu daidža.

Bio je rudar.

- I nakon penzije poludio.

To već kaže moj otac. Ja to nikad ne bih rekao. Daidža Filudz mi je bio drag, a i nisam se tada baš razumio u staleže.

- Kad je ko vidio rudara onako nakinđurenog - govorio bi otac. Ja nisam ni to shvatao. Nakinđurenost je za mene bio pojam koji sam vezao za ženski rod. Ćima Bajina, koju smo zvali Jovanka po Titovoj Jovanki, bila je nakinđurena kada iz grada donese punđu na cipelama s visokom potpeticom i s nekakvim šalom oko vrata. Ili ona ženska koju je doveo Jasko iz Slovenije, s velikim naušnicama, đerdanima i svim tim. Ali, daidža Filduz nikako nije mogao  biti nakinđuren. To, ne! Jedino što to ocu nisam smio reći.

- Zašto je poludio? - upitao sam, ipak, jednom oca.

- Ne znam, kad je bio rudar, bio je normalan. Čim je skinuo rudarsko odijelo, okupao se, nakinđurio, i krenuo da se budalasa po svijetu. To me je, kad bolje razmislim, najviše i privlačilo daidži Filduzu. Svijet. Ta riječ me je bacala u delirij. Od nje sam dobijao vrtoglavicu. Ništa nisam znao o svijetu. Ali, ta riječ je bila velika. Ogromna. Kao najveća karamela. Karamela koja se ne može ni zamisliti. Svijet je dolazio vozom. Drugog načina nije bilo. Možda i jeste, ali nama se ovaj činio najpraktičniji. Voz stane, i izađe svijet. Barem njegov sićušni dio. Takav je svijet, uvijek se malo pomoli. Katkad samo protutnji. Svijet protutnji. To se dešava kada umjesto putničkog prođe teretni voz. Zanimljiviji je putnički.

Naravno. I s njim je dolazio daidža Filduz.

- Poludio i sjeo u voz. I ne skida se s njega.

To kaže moj otac.

- Zašto su vozovi budalama neodoljivi?

- Ne znam.

To ja odgovaram ocu.

- Zar vas u školi ne uče o tome?

Odgovorio bih mu, ali mu u glasu vidim da ne očekuje nikakav odgovor. Šutim. Daidža Filduz izlazi iz voza. Volio bih vidjeti tu sliku. Nikad nismo prisustvovali izlasku daidže Filudza iz voza. Razlog je jednostavan: daidža Filduz je

dolazio jutarnjim vozom, onim u pet. Mi smo tada spavali. Možda i sanjali da putujemo vozom. U taj san upadao je glas daidže Filduza. Vikao je. Daidža Filduz je uvijek vikao kada bi dolazio kod nas. Razlog tome vikanju bio je moj otac.

Nervirao ga je. Čim bi sjeo, Filduz bi rekao:

- Nemaš ti pojma, Ademe, šta sve ima tamo!

To tamo bio je svijet.

- Ti ćeš mi reći! - odvraćao je otac. - Ja svijet bolje poznajem nego ti svoj kokošinjac!

- To ti meni, sestriću! To ti meni! - već je ključao Filduz. - Jednom svjetskom putniku!

- Kakav si mi ti putnik, kada nisi otiš’o dalje od Prijedora! - podrugljivo će otac.

Prijedor je bio nama najbliži grad. Svi smo u njemu bili. Uvreda je zbilja bila velika. Obrnuto srazmjerna razdaljini našega mjesta i Prijedora.

- Znaš li ti, nesestriću, šta je uopće ŽeTePe? - vikao je Filduz. - ŽeTePe! ŽeTePe! Molit ću lijepo!

- Znam, pa šta? Željezničko transportno preduzeće.

- Preduzeće! Samo preduzeće! ŽeTePe je, utuvi u tu svoju glavurdu, krvotok Jugoslavije. Krvotok! - vikao je još žešće Filduz.

- Vi ste Prdina bara! - rekao je otac. Nazvati nekoga Prdinom barom znači proglasiti ga potpuno nevažnim. Takva je Prdina bara.

- Sestro - sada se Filduz okrenuo neni - ovo tvoje dijete i pokazivalo je neke znake pameti kad je bilo malehno. Gdje je izgubi?

- Ne znam, brate Filduze, ne znam - pravdala se nena. A ja sam bio zaprepašten. Daidža Filduz je pokazivao na oca, i govorio Dijete.Otac, pa dijete?!

- K’o da, bogami, nikad ni do Prijedora nije otiš’o. Tako se ponaša – rekao je Filduz.

- Vidio sam svijeta više nego ti! - viknuo je otac.

- Jesi, gledajući sa stanice onaj stranjski svijet u vozu. A i mene među njima.

- A Niš?! - vrisnuo je otac.

- Kakav Niš, Ademčiću, kakav Niš? - oprezno je negodovao Filduz.

- Pa, bio sam u vojsci u Nišu. A, tamo sam mogao otići jedino vozom, nije me hadžiroda odnijela.

- Pa? - još se pravio nevješt Filduz

- Niš je dalje od svake vukojebine u koju si ti zavirio sa svojim ćiricom - rekao je, likujući, otac.

- A K15! A K15!, nesestriću! - kliknuo je Filduz.

- Šta: K15? - ustrašeno je pitao otac.

- K15 je karta, molit ću lijepo. I ta karta me može provozati besplatno po cijelom dunjaluku. I - provozala me je! - slavodobitno je uzviknuo Filduz.

- Ipak, u Nišu nisi bio - pokušao je s posljednjim argumentom otac.

- Nisam, ali sam bio na Bledu. A Bled je dalje od Niša.

- Nije! - jeknuo je otac.

- Donesi kartu, sine Ademov! - naredio je Filduz.

Ja sam sin Ademov. Donosio sam kartu Jugoslavije i lenjir. Mjerili smo koli ko centimetara ima od našega mjesta do Niša, pa od mjesta do Bleda. Nekoliko centimetara bio je dalje Niš.

- Ne može se to mjeriti tako, Ademčići! Nije pruga svuda ravna. Pišam ja navaše lopovske aršine! - rekao je Filduz.

Otac je tada ustajao. Nekako slavodobitno. Bilo je vrijeme za odlazak na posao. Nije išao vozom, biciklom.

Daidža Filduz je ostajao. Pio je i brundao. Najčešća riječ u tome bila je Niš.

Uz nju su išle riječi koje ja nisam smio čuti. Nena mi je začepljivala dlanovima uši. Ali, mislim da nije posve uspijevala. Dlanovi nikad do kraja ne mogu začepiti uši. Dlanovi su, uostalom, nepodesni za tu stvar. Ne znam zašto se uopće za to

upotrebljavaju.

Otac je dolazio s posla poslijepodne. Mislim da mu se uopće nije dolazilo kući. Kada je tu daidža Filduz, mislim. To se vidjelo po njegovom silaženju s bicikla. Kada tu nije bio daidža Filduz, moj otac je naprosto skakao s bicikla, i odmah u ruke uzimao neku alatku. Istovremeno je vikao: Arbajt! Sada, otac je sišao s bicikla nevoljko, da smijem upotrijebiti njegovu riječi, rekao bih: k’o prebijena mačka.

Filduz je oca dočekivao kao školarca koji je nešto uprskao u školi. To me je čudilo. Niko nije smio tako se ponašati prema ocu. Osim daidže Filduza. Slao ga je po rakiju, po vodu (koja mu, vidjelo se, nije trebala, i koju je mrzio), po mezu

i sl. Osim što sam se čudio, bilo mi je i drago. Priznajem. Ne znam zašto, ali mi je bilo i drago.

Otac nije pio s Filduzom. I to je bio neki njegov revolt. Daidža Filduz, među tim, to nije ni primjećivao. Bio je dovoljno pijan.

U neko doba noći, daidža Filduz bi postao sentimentalan. Naravno, tada nisam znao šta znači ta riječ. Zahtijevao je od oca da ide po Tiđu. To je bio taj trenutak.

Otac se nećkao.

- Oženjen si - rekao je.

- Kakve to ima veze?! - vikao je Filduz.

Otac je okretao zabezeknutu glavu prema neni. Tamo ga nije čekao nikakav odgovor.

- Što je nisi zadržao, imao si priliku - pokušao je drugim putem otac.

- Ti si, nesestriću, budala - rekao je Filduz. - Prava budala. Ti o ljubavi ne znaš ništa!

- Ništa! - dodao bi još jednom, uzviknuvši.

Znali smo sljedeće: daidža Filduz je bio oženjen našom komšinicom Tiđom; kratko su živjeli skupa, pa se Tiđa vratila; Filduz se ponovo oženio; ali, kada bi god došao kod nas, i nastupao onaj trenutak sentimentalnosti, daidža Filduz je

zahtijevao od oca da ode po Tiđu.

I otac je odlazio. Povijenih leđa. Kao da će Tiđu donijeti na njima. To sam nekako očekivao. Naravno, nikad se to nije desilo. Oca dugo nije bilo. Daidža Filduz je šutio, trupkajući nervozno desnom nogom. Izgledao je kao zaljubljeni

momčić. Kako je otac ubjeđivao Tiđu, ostat će nepoznato. Ali, ona se uvijek po javljivala. Lijepa. Pojavljivala se. Nasmijana.

- Šta hoćeš?

To je govorila s vrata.

Daidža Filduz nikad nije odgovarao na to pitanje. Jednim pokretom ruke istjeravao nas je iz sobe, sve. Mi smo se smještali u drugu sobu, i šutjeli. Nismo gledali jedno u drugo. I to bi trajalo sve dok otac ne bi rekao:

- Idi i slušaj.

To bi rekao meni.

Odlazio sam do vrata, namještao uho na ključaonicu, i slušao.

- I?

- Nema ništa - šaputao sam.

- Pa šta rade?

- Ništa.

Zbilja, ništa se nije čulo.

Vrijeme je curilo. Malo s ove, malo s one strane, ključaonice.

- Plaču - rekao sam napokon.

- Plaču?! - prosiktao je otac. Nena je odmahnula glavom kao nepostojećim štapom.

- Plaču - rekao sam.

- Ko plače? - pitao je otac.

- Oboje.

- Oboje?! - otac je bio zaprepašten.

- Oboje - rekao sam. - A ko bi od njih dvoje trebao plakati?

- Ne znam - rekao je iskreno otac. Malo se prije toga zamislio.

- Budale - rekao je otac.

- Zašto? - upitao sam. Nije mi bilo jasno da daidža Filduz i Tiđa mogu biti budale ako plaču. Nisu svi ljudi budale ako plaču. Otac mi nikad nije odgovarao na to pitanje.

- Jadni oni - rekla je nena.

- Budale - rekao je otac. - Jadne budale.

Bilo je tužno. Neke ljubavi su tužne. Vječne i tužne. Što su tužnije, to su vječnije. Izgleda. Da te uhvati jeza.

I tako je to trajalo. Svi smo pozaspali, u jednoj sobi. Niko ne zna kad je otišla Tiđa. Ujutro, nije bilo ni daidže Filduza. Odnio ga voz. U svijet, gdje, moguće, ljubavi nisu tako tužne.

Slijedeći put sreo sam ga u vozu. Daidžu Filduza. Bio je pijan, kosa mu je padala na čelo, umorna od skitnje. Na koljenima je imao akn-tašnu. Dugo je gledao u mene.

- Sine Ademov - nije pitao za oca, nego tako - sine Ademov, ti si ono dobar učenik, sine Ademov?

- Jesam, daidža - rekao sam.

- Ti si ono najbolji učenik u školi, sine Ademov?

- Jesam, daidža.

On je otvorio akn-tašnu, izvadio jednu hemijsku olovku, i pružio mi je. To su bile one olovke koje, kada se izvrnu, na njima se skida jedna lijepa žena. Zastidio sam se, ali me je obuzela radost, odavno sam želio takvu olovku. Šutjeli smo. Ja i moj daidža Filduz.

- Sine Ademov, reče li ti ono da si najbolji učenik u školi?

- Rekoh, daidža.

- Onaj moj Hikmet je najgori - rekao je ogorčeno daidža Filduz.

- A ti si ono najbolji - dodao je.

- Jesam, daidža.

Filduz je otvorio akn-tašnu, iz nje izvadio jedan rokovnik, i pružio mi ga. Korice su mu bile obložene lažnom kožom.

Pa smo opet šutjeli.

- Sine Ademov - tako je išlo još nekoliko puta. Sav sadržaj iz akn-tašne daidže Filduza prešao je u moje naručje. Bilo je tu svašta. Jedan češalj, peškir, malo ogledalo, neka četka za odijela, neke novine...

- Sine Ademov - rekao je posljednji put daidža Filduz - evo!

I pružio mi akn-tašnu.

Potrpao sam stvari u akn-tašnu, voz je stao, i otišli smo, svako na svoju stranu. Ja sam volio svoju akn-tašnu. Nosio sam je u školu, kroz cijeli grad. Mnogi su se smijali. Nisam znao zbog čega. Možda im je bilo smiješno da vide jednoga desetogodišnjeg dječaka kako nosi akn-tašnu. Meni nije. Meni je to izgledalo dostojanstveno, gospodski.

- Vidi Filduzčića! - sprdao se otac.

- Baš mu lijepo stoji - rekla je nena.

- I ovaj će se jednom ukrcati u voz - rekao je otac.

- Izgleda da u svakoj generaciji u našoj familiji nađe se jedan da se ukrca u voz - dodao je. Nije spominjao budale. Izgleda da se, ipak, nečemu nadao.

Daidža Filduz došao je iz Niša. U sanduku. Mrtvačkom.

Otac je bio zaprepašten.

- Šta će on u Nišu!?

Otišli smo na daidžinu dženazu. Svi su bili začuđeni da se daidža Filduz zakopa u sanduku. Nikad se niko naš nije zakopao u sanduku, nego u ćefinu. Meni je to bilo nekako logično. Daidža Filduz nije bio običan, on, ako se malo razmisli, davno nije već pripadao nama. Nego, svijetu. A tamo su mrtvački sanduci normalna stvar. Kao i nepoznati stvorovi koji tragaju za nečim. Najčešće za onim o kome ni oni nisu ništa znali.

- On i nije bio u onom sanduku - rekla je Tiđa.

- Poslao mi pismo s Bleda - rekla je nakon izvjesnog vremena.

Mnogi su se tome čudili. Neki čak i povjerovali.

- Bog nikad ne uzima budale u paru - rekao je otac. - Uvijek ostane jedna.

Šteta.

I mjerio me pogledom od glave do pete.

Ja sam ponosno nosio akn-tašnu daidže Filduza. Cijelu osnovnu i srednju školu.

Kad sam pošao na fakultet, sa sobom sam ponio akn-tašnu daidže Filduza.

Naravno

Zilhad Ključanin ( Rođen u Trnovi kod Sanskog mosta 05.03.1960.  - Umro u Sarajevu 6. juna 2016). Bio je bosanskohercegovački književnik. Studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao iz književno-teorijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu. Pisao poeziju, prozu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Djela su mu prevođena na više jezika: turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski, bugarski. Uvršten je u sve novije antologije i preglede bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije.

Njegove drama "Šehid" premijerno je izvedena 7. decembra 1999. godine u "Bosanskom narodnom pozorištu" iz Zenice u režiji Slobodana Stojanovića,  a drama "Muholovac" imala je premijeru 28.2.2008. u Kamernom teatru u Sarajevu u režiji Aleša Kurta, kao i još nekoliko drama koje su doživjele svoje izvođenje u pozorištu.

Дрвена птица

Једног летњег поподнева, када је, након пливања, одлучила да прошета морском обалом девојчица по имену Катарина угледала је чудан дрвени облик међу стенама. Најпре је увидела да је чудан облик од дрвета прилично заглављен у удубљењу које се налази у стени.

Захваљујући прилично великом опажајном дару, који ју је разликово од остале деце, Катарина је увек успевала да види свима небитне, неважне, ситне детаље, који су, заправо, смисао постојања. Тако је и овај пут, мада сасвим случајно, угледала оно што не би никоме, или би ретко коме, привукло пажњу. Одлучила је да се приближи стени не би ли открила на коју животињу је то необично дрво толико подсећа. Како јој се приближила, учинило јој се да да види нешто што је налик на ноге неке птице, није знала тачно које. Када је, након пар минута труда, успела да извуче дрвени облик из удубљења у стени - угледала је на њему и лице, очи, кљун и нешто што је подсећало на остатак сломљеног крила, парче дрвета које је представљало траг неких морских игара и вратоломија. Како је извукла своју дрвену птицу, приметила је да је остала деца на плажи чудно гледају. Питали су се да ли је могуће да се птица роди тако дрвена. Један старији човек који се тог поподнева такође нашао на морској обали признао је девојцици да никада лепши производ морских таласа није угледао, иако се годинама бави скупљањем "дрвених морских направа". Осталој деци објаснио је да су морски таласи можда чак и хиљадама година стварали тако чудну дрвену направу, ваљали је, обликовали, док она, неким чудом, није задобила прави причији лик и облик.

После много година након овог догађаја Катарина је схватила да тај чудан дар за опажање невидљивих, ситних, наоко небитних, детаља, као и чудна преосетљивост која се јавља уз такав дар, јесте нешто што ће је одвести до најлепших драгоцености у животу, само што исте неће моћи да пронађе баш у оном тренутку када она то буде желела, већ онда када се најмање буде надала. То је живот и смисао постојања. Непрестано трагати за најлепшим, а пронаћи га онда када се то најмање очекује.

Катарина Радовановић, Рођена  28. 1.1994. године у Београду, апсолвент српског језика и књижевности на Филолошко - уметничком факултету Универзитета у Крагујевцу.