PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Kratka priča: Transplantacija vremena


Mrtvačka kola idu sporo poput “ćire”, eto, baš tako i mi volimo da starimo. Da sebe postaramo. Još kao jako mlad, vježbao je kako će izgledati kad ostari. Uspijevao je u tome krajnje tačno, nakratko. Je li možda imao predispozicije za tako nešto ? Potom je vrijeme učinilo svoje. Sada ima osamdeset devet godina, prošlo je već sedmica dana otkako je ovdje. Osmjehuje se misleći na to, jer on je u stanju da se tome smiješi i opet da dođe k sebi, što nije slučaj sa svima iz stračkog doma Pins, gdje je puno starih olupina, koje ipak još nisu postale sasvim nepokretne, i u kojima još tinja iskrica života, dogorio plamičak na mjestu očiju.

Kad je riječ o dubokoj zimi, ovdje je za njega sve mnogo bolje. Njegova depresija se otisnula na pučinu. Već duže vremena nije se dobro osjećao; trebalo je da doživi ovih osamdeset devet godina, na ovom istom mjestu, da bi se to desilo. A desilo se jednog poslijepodneva, jednog od onih koji samo što počnu, a kraj im je već tu. Stoji na kuhinjskom prozoru, okrenutom prema jugozapadu, i gleda u sumrak. Sunce polako zalazi. Presječeno napola, poput narandže koju cijedi vrijeme, tamo negdje daleko, gdje se dižu krljuci stabala, ili kuća. Na brdu.

Lijepa riječ, brdo, ponavlja više puta, šapatom. Sunce sve slika bojom meda, divota: lonac obješen na kuku, kalendar otvoren na stranici jednog februarskog dana 2048. godine, i klatno na starinskom zidnom satu. To je jedan od nekolicine ličnih predmeta koji se mogu donijeti ovdje. Ovaj časovnik ne napušta ga već hiljadama i hiljadama sati, on je svjedok njegovih najobičnijih obroka još od 2006., ili 2007. godine ? Ne sjeća se više. Kod kuće je njegovo mjesto uvijek bilo u kuhinji.

Osjeća se vrlo dobro, mogao bi oprati posuđe. Ima tako malo suđa pa ga pere sporo, ima vremena napretek, čisti ga detaljno, potom briše, potonuo u sanjarije. Miluje ga. Taj mu se trenutak veoma dopada, to vrijeme pranja posuđa, volio bi da ima cijelu gomilu pred sobom svakog dana, i da to traje, i traje ! Naravno, mogao bi objedovati u zajedničkoj trpezariji, dolje, on nije težak bolesnik. Ali on voli da jede u svojoj sobi, tu mu donose na tacni ručak i večeru, kao što rade sa najvećim invalidima, i on zato uzvraća s poštovanjem, kažu medicinske sestre, vraćajući sve čisto, nije trebalo... Osamdeset i devet, to ne zvuči kao devet. U ovim godinama, imamo iza sebe lijepu staračku karijeru, koja ničemu ne služi. Nasmiješio se, sjetivši se svojih godina.

Važno je napokon osjetiti se bolje, čak i ako će, ponovi on, uskoro svemu doći kraj. Njegov boravak se ne može produžiti onoliko koliko bi on to želio. Uskoro će morati podvući crtu. U svakom slučaju, sretan je što se sve desilo bez velike tegobe, uprkos opasnostima koje danas vrebaju na sve strane na čovjeka u svijetu.

Pravo čudo. Otkako je stigao u starački dom, zabranjuje sebi sve vijesti, i na radiju i na televiziji. Njegove uši su na godišnjem odmoru. Kažu da je ljudsko uho jedini organ koji nastavlja da raste sve do smrti; njegove uši su s godinama sve mudrije, propuštaju u sebe svijet kroz filtere, zaustavljaju riječi koje zaudaraju. Spoljni svijet je izgubio svoje tkivo, smisao, otkako je našao utočište u dubokoj starosti. A uz to je u tome našao i neizmjernu radost. Smjestio se u jedno utišalo i kao more nakon bure, smireno vrijeme, od kog se više ništa ne može očekivati. Uživa u smrti koja će se naglo pojaviti, uživa što se našao na samom rubu života. Druge su ovdje donijeli, kao u srednjovjekovnoj japanskoj šetnji, kada su na leđima nosili starce i ostavljali ih na vrhu planine, prepuštene vlastitoj sudbini. On je stigao sam na ovo mjesto, na terminus. To je planina s ljudskim licem, mada su ovdje lica poput mumija: smežurana, zgrčena, prozirne, bezbojne kože, zadebljala tu i tamo od poneke nabrekle vene.

Mudruje rijetko, čestita sebi na svemu što je učinio u ovoj dolini suza, i što nema nikakve druge aktivnosti osim pranja suđa, koje pomno čisti, ne misleći ni na šta drugo osim na to da je učinio sve što je trebalo učiniti na Zemlji i da mu je jedina aktivnost briga o ovo malo suđa, da konačno može misliti samo na to: da ne mora ni na šta misliti.

Ostavlja krpu. Nije cijeli dan poželio da ikoga vidi. Nije želio da se oprašta s tom hrpom starog otpada, skovanog od boli i čežnje. Čuje kako škripe, izašavši iz lifta, slabo podmazana kolica s obrocima. Zar je već 18 sati? Prošlo je već dosta vremena otkako su opustjeli dvorište i park, stanari doma ponovo su se zbili u svoje ćelije, s jednim jedinim ciljem: da više ništa ne rade.

Sve je već urađeno. Sa vrha odakle su bačeni ovdje, neki starci sad prihvataju da odozdo gledaju svijet kroz izobličeno staklo televizora. Ljudi koji nemaju tu sreću da budu ovdje, zuje na sve strane, čine sve od sebe da nadvladaju susjeda: tako će vrijeme brže proći u iščekivanju mudre starosti. Naš junak, kome je zabranjeno da uključi televizor u svojoj sobi, napunio je prošle sedmice osamdeset devet godina, i osjeća se, istina, sretnim, ali to neće dugo potrajati, jer treba ustupiti mjesto nekom drugom koji će doći, u boljem stanju od njega…

Večeras će rano leći. Glavni ljekar je bio izričit, dovoljno je bilo da tu provede određeno vrijeme, da bi ponovo stao na svoje noge. Šteta. Rado bi produžio boravak, do samog kraja. Svaki dan je posmatrao stanare doma kako se šetaju po suncu, rijetko otvarajući usta, odnosno nikad, ili govoreći bukvalno ni o čemu kad im dođe nadahnuće. Oni koji su već potonuli u duboku tišinu, klimaju glavom. Vidio je neke od njih kako igraju karata, u zajedničkoj trpezariji, druge kako spavaju pred televizorom, tim kaminom za sirotinju.

Leći će vrlo rano večeras, kao i obično, ali ovaj put iz drugog razloga. Savjetovali su mu da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo, da ništa ne mijenja od svojih navika. Isti večernji program: čaj, a potom umivanje. Čitanje nekoliko stranica iz knjige, pa gašenje svega što gori. Ne oblačite još vašu odjeću, i on se složio s tim, to je nešto očigledno: kao da mu pominju granatu koju ne bi trebalo aktivirati i baciti. Sačekajte sutrašnji dan.

Ustaće prije šest sati, tuširaće se, potom popiti kafu, i tek onda spakovati kofer. Oko sedam, sići će do recepcije, gdje će potpisati obrasce koji moraju biti potpisani, a zatim će vratiti ključ i kalendar iz 2048. godine. Pitaće ga je li koristio telefon za razgovore izvan doma, ni ne pomišljate na to, odgovoriće, to je bilo bukvalno kontraindikativno za mene. Potom će smjestiti kofer u gepek automobila, položiti svoj mali starinski sat na zadnje sjedište, i krenuti na put. Mora biti na poslu sutra u devet. Prethodno će svratiti do svog stana da ostavi stvari, da uzme poštu, uključi mašinu za pranje veša… Nemojte se prebrzo vratiti uobičajenom tempu, preporučili su mu u domu. A on je to preveo ovako: Ne vraćajte se prebrzo u 2008. godinu, u vaše prave godine.

“Ovakav način liječenja u budućnosti ima smisla samo ukoliko iz njega izvučete maksimalnu korist, zar ne? Zadržite što duže možete u sjećanju ove slike otuđenog čovječanstva, lišenog i sebe i uspomena… Razumijete li me?, pitao ga je mirno ljekar. Žive mumije su te koje vam pomažu da ozdravite, da postanete svjesni da ste vi još sasvim daleko od njih. Liječimo vas postupno od depresije u koju ste zapali, transplantacijom vremena, vjerujte mi... “

Piše: Eric Faye

Prevod: Jasna Šamić

Preuzeto sa: Oslobođenje