Ja, haški svjedok
Prošlo je 25 godina od genocida u Srebrenici. Toliko je, ustvari, trebalo sedamnaestogodišnjem dječaku da nam ispriča šta se događalo tih vrelih julskih dana u Srebrenici. Roman-dnevnik „Ja, haški svjedok je produkt svjedočanstva iz prve ruke, sa mjesta zločina, sa mjesta pogubljenja.
Ilustracija autobigrafskih dječakovih doživljaja postepeno nas uvodi u tok zbivanja. Upoznajemo se sa realističnim pripovijedačem, svjedokom koji predočava neposredno viđeno i doživljeno. Odmotavaju se slike sjećanja iz prijeratnog bosanskog zavičaja i vjerno bilježe njihovi odjeci u neposrednim prizorima. Očigledno je da se sjećanja ne mogu svjesno prizvati, do njih se dolazi sasvim slučajno, pa je i pripovijedanje stoga izlomljeno na fragmente, tako da svako putovanje u prošlost predstavlja ustvari jednu epizodu. Vođenje naracije odvija se u prvom licu kroz prizmu svijesti glavnog junaka, no osobenost je da se prepliću dodatne dvije verzije emocionalno obojenih pripovijedanja, također u prvom licu, predočavajući događaje i zbivanja iz svoje perspektive.
Pripovijedač/i mnogo drže do svojih čitalaca, njihovih personalnih utisaka i dojmova, ne opterećujući ih konstantno tragičnim prizorima, pa je transformacija surove stvarnosti i groteskna slika teškog života nerijetko razbijena dozom blagog humora.
Roman-dnevnik obiluje mnoštvom i raznolikošću likova, realnih, istinitih i duboko doživljenih. Dinamično vraćanje u prošlost iz sadašnjosti i obrnuto, preplitanje tri perspektive pričanja, stvaraju uzbuđenje i napetost za neprestanim i neprekidnim čitanjem.
Glavni junak, svjedok, ni u jednom trenutkom nije nošen mržnjom prema progoniteljima. On im oprašta, trijumfuje nad životom i pronalazi smisao upravo na onom mjestu odakle je prognan. Da, eto baš tu. A, gdje bi drugo mogao pronaći unutrašnji mir, gdje bi drugo trijumf nad zločinom bio toliko velik ako ne na samom mjestu zločina?! Povratak zavičaju, povratak drugovima – bijelim pokošenim cvjetovima, je ustvari, povratak samom sebi.
Ovaj neosporiv historijski dokument još jednom će posvjedočiti da iako postoji savršen zločinački um, ne postoji savršen zločin. Ako Jevreji vrednuju „Dnevnik Ane Frank“, Bošnjaci bi trebali vrednovati „Dnevnik Nedžada Avdića“, utoliko više jer je nadživio zločinačku ideologiju.
Realistički zasnovano pripovijedanje nesumlnjivo će poslužiti u didaktičke svrhe i ostaviti neizbrisiv trag u vremenu.
(prof. bosanskog jezika Jasmina Bijelić - Mehanović)
