Naša je država poput onog treskvog prastarog tramvaja što gamiže s Ilidže do Vijećnice. Njime sam se vozio jer sam bio prinuđen, takva mi je bila sudba. Za taxi mi haman nikad džep nije bio dovoljno dubok, a kad bih se sjetio osobnog auta proučio bih euzu-bismillu jer je isti, ašćare, šejtanska vesvesa kojom nas Nečasni nagoni na neostvarive misli, a sve ne bi li nam unio tugu i depresiju u već tmuran život. Kao da depresije u studentskim danima nije dovoljno. Helem, na El-Idži, uniji islamskih zemalja obično uđu studenti i razdragani turisti raznih boja i sorti koji su, eto baš te godine, odlučili svoj, zasluženi ili ne, godišnji odmor pokloniti Bosni i Sarajevu. Svi su mi uvijek nekako smiješni i smušeni i nikako ih ne posmatram kao, božeprosti, insane. Suviše su nerealni jer ne žive u našoj realnosti pa samim tim ne mogu biti jednaki ostalom tramvajskom svijetu. Oni se iščuđuje, dive i dozivaju jedni druge kad prolaze pored one komunističko-sive zgrade RTV-a, kamo li pored bilo koje od sarajevkih znamenitosti. No, u konačnici svaki turist je zapravo isti, pa smo i mi koji fotografiramo hrpu željeznih šina u očima jednog Parižanina vjerovatno nerealni jer ne živimo u njegovoj realnosti. Čovjek je netolerantan prema realnostima drugih ljudi i odatle nedostatak suosjećanja koji rastvara naše društvo kao solna kiselina.
Nastavljam se tako voziti dok na Stupu neki piskutav ženski glasić iz zadnjeg dijela tramvaja, te nepremostive daljine, ne zaviče da joj je ukradena lisnica. Tramvaj staje, žena svjedoči bosanski inat, istrčava i ganja malog sa brzim cvikama koji, pak, svjedoči onu Fazlinu: ''Sto šlajpeka dnevno-sarajevski rekord''. I onda se vozi, vozi opijeno izmiješanim mirisom parfema neke gospođe u odijelu, vjerovatno državne službenice, alkoholičara koji nešto samo sebi znano gestikulira dvolitarci sarajevskog u krilu, znoja i prašine, a sve uz mehko tursko 'u' i hrapavo arapsko 'h' koji dopiru od razdraganih studenata/turista. Na Čvili uđe neki stariji čovjek. Pjeva. Ljudi oko njega se smiju. Ne znam zašto ali nama je sve smiješno. Onda na Grbavici ulaze neki školarci. Mala djeca uveliko psuju. Na Skenderiji izađe većina putnika. Istetura i onaj mortus pijani čvrsto držeći bocu kao vlastito dijete. U tramvaju tada ostane stara sarajevska bistričko-vratnička gospoština i starogradska aristokracija. Ne najveći sloj jer se oni, dapače, voze automobilima, već ona srednja ili čak niža klasa na kojoj se, unatoč financijskoj situaciji, očitava nekdašnji ugled. Tramvaj prolazi brojne faze i svjedoči naš mentalitet, a on je najbolje vidljiv baš tu, u tramvaju, koji je naše društvo u malom.
ako je i jednog sparnog tramvajskog dana, na Otoci u tramvaj ušla jedna starija žena. Starije je Sarajke koje nisu pokrivene ili ne nose neko obilježje veoma teško sortirati u nene, bake i none, tako da će ova gospođa meni narednih petnaestak minuta ostati neidentificirana. Ustajem joj da sjedne. Odbija uz ustaljenu izliku da nije toliko stara, sva nasmijana i razdragana jer se neko ponudio ustupiti joj mjesto. Ja nastavljam sjediti sa torbom i knjigama u krilu. Stara gospođa iz torbe vadi odžačara, treskavim prstima otpakuje foliju. Nepovezivo sa pažljivim otpakivanjem nezgrapno ubacuje zgužvanu foliju u tašnu i stavlja bombonu u usta. Nedugo zatim vadi drugu i spušta je meni u dlan svojom izboranom rukom, sva sretna. Nisam siguran da li je baš mentalno najzdravija. Već sumnjam. To je sumnja koju je okrutna hladnoća zapada napetnula našem toplom društvu, pa nam je u doba mog studiranja svima smetalo kad se stari otvore i počnu pričati o kojekakvim izlječivim i neizlječivim dušmanima, jeftinoj struji i djeci u Švedskoj, koja su im najveća nepreželjena želja, oteti im iz ruku, nesvjesni da u dalekoj Bosni neko čezne za njima.
-Odžačar. Odlične su za grlo. Imaju sve trave za grlo, a malo šećera. Imam ja rođaka. Neurolog. On mi je rekao: sve jedi samo ove bombone. Za grlo su dobre, imaju sve trave.
Nije baš najbolja. Nije sigurno. U tramvaju vas, u 2 sahata popodne po onom džehennemu normalni samo mogu napasti i nareziliti. Na moje hvala, ona nastavlja.
-Ja sam Emina ali nisam Šantićeva.
Znači nena je. Osmijeh joj još širi. Nisam znao da može širi od onog kad sam joj ponudio mjesto.
Kako se ti zoveš?- Ja sam Damir.
Osmijeh uzvraćen. Već mi je nekako mila. Beli zbog imena.
– Hajte molim Vas sjesti. Ja ću još malo.
Neću još malo ali ustajem. Izaći ćemo poslije na istoj stanici.
-Daj ti meni torbu da ne držiš. Meni nije teško. Eh tako. Vidiš da ima mjesta. Ne smeta meni Boga mi. Ja sam Emina, kako se ti zoveš. – Ja sam Damir. Ja ću sada da pogodim da vi najviše volite odžačara. – Da! Baš ga imam u tašni, sad ću ti sine dati. – Nemojte, nemojte. On vam je dobar za grlo, ima sve trave za grlo, a nema puno šećera. Plaho dobar. Čuo sam od jednog neurologa.
Pogled joj najednom zaigra. Da nisam pretjerao, možda se ipak sjećala. Širom razgorači već velike oči.
-Neurologa? Pa moj je rođak neurolog, on mi je i rekao za odžačar. Svašta u Božijoj bašči.
Skenderija se primiče, spremamo se oboje. Uzeo sam svoju torbu iz njenog krila da bi mogla ustati, ali djelovala je kao da bi mogla nastaviti putovanje. Izlazi prva i čeka me pred tramvajem. Ja silazim. Uzima me pod ruku. Prelazimo cestu ka predsjedništvu, a mene već neka šuhva hvata da ova nena Mina ne zna baš gdje ide.
-Izvinite, a dokle ćete vi, da vas ja otpratim? – Eh ja ću sine ovdje to apoteke po jednu kremu za lice. Lice mi puca. Uh što je to dobra jedna krema. Ama istog mi dana zamladi lice. Pa ću onda do tržnice po sir i tako, još ponešto. Nego ne rekoh ti, ja sam Emina.
Ovaj put se grohotom nasmijah. Samo iz mene izleti.
–Emina, ali ne Šantićeva. Ja sam vam Damir, a imam i ja jednu Eminu. U nas svako ima svoju Eminu, jelde? – Nisam, nisam Šantićeva. Eh, tebe tvoja Emina beli dobro pazi dok si ti tako veseo.
Ja se to jutro svađao sa svojom Eminom, al' hajde ti to sad objasni.
– Jeste vala, slušamo se. Ja slušam, ona čuje. – A Boga ti sine kako ti se zove otac. – Muris mi se zove. Muris. – Aaa, pa ja sam odmah znala sine da si ti moje vjere. Pa ja sam ti na licu vidjela. – Jelde nam se na čehri vidi? – Vidi vala. E ja ti moram ovdje u apoteku po kremu za lice. Što ima jedna dobra krema! Ma hej... – Sretno Vam, možda se sretnemo opet u tramvaju. Ne zaboravite kesicu odžačara ponijeti. Allahimanet.
Osmijeh na Allahimanet je ubjedljivo najveći. Veći i od ustupanja mjesta i Emine i Šantićevog stvaralaštva i demencije. Osmijeh je to koji se ne zaboravlja. On ostaje ugraviran duboko u pamćenje pa se ne zaboravi ni u danima demencije. Kao ni zemlja, kao ni kultura...
O autoru:
Damir Bešlija rođen je u Beogradu, 1997. godine. Djetinjstvo provodi u Goraždu, gdje završava osnovnu školu ''Husein-efendija Đozo''. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Sarajevu gdje upisuje Tursko-bosanski Sarajevo Koledž (sada: Richmond Park College). Baš tu, nadahnut ljubavlju prema Jednom Bogu, jednoj ženi i jednoj domovini, počinje stvarati prva djela. Većinu soneta i kratkih pripovijesti posvećuje jednoj ženi, domovini te sveopćoj bošnjačkoj tradiciji, a sve uz osebujan izraz bosanskoga jezika, koji je činjenica i ponos. Trenutno je student treće godine engleskog jezika i književnosti na Međunarodnom Burch Sveučilištu.
