Iznad jednog malog sela, nedaleko od Srebrenika, nalazi se jedno napušteno naselje koje ljudi zovu „Kula“. Ljudi su na tom mjestu živjeli otprilike do 2007. godine. Tu je ostao samo jedan stariji čovjek Adem. Svi su ga poznavali kao vedrog, mudrog i nasmijanog čovjeka.
Bio je siromašan pa nije mogao odseliti na neko pogodnije i bolje mjesto. Onog trenutka kada je ostao sam u naselju postao je jako plašljiv i čudan. Trudio se da što manje vremena provodi u svojoj trošnoj kući. Ljudi su mislili da se možda osjećao usamljeno, ali iza svega toga se krila jedna velika misterija. Adem nikom nije pričao o svom životu u samoći i toj kući u kojoj živi. Ubrzo se nažalost veoma razbolio i pao u postelju. Njegov rođak Mahir se odlučio brinuti o njemu tokom tih teških dana. Oni su bili u Ademovoj kući, a Mahir je noću primjećivao neku ženu koja je na avliji stojala i gledala pravo u jedan prozor. Mahiru se sledila krv u žilama kada je vidio tu ženu, ali je pokušao ostati pribran. I tako cijeli mjesec, svaku noć, ista žena gleda u isti prozor. Sve do jedne noći kada je Mahir začuo kucanje na vrata. Provjerio je kroz prozor od kupatila koji ima pogled na ulazna vrata.Ona čudnovata žena je kucala na vrata. Mahir je pobjegao u sobu gdje je bio Adem, šćućurio se i nekako zaspao. U rane jutarnje sate Mahir se probudio i primijetio da se Ademovo zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Nekoliko trenutaka kasnije čuo je kako mu Adem svojim tihim i slabašnim glasom govori: „Večeras otvori“. Odmah je shvatio o čemu zapravo on govori i jedva je dočekao noć. Kao što je i očekivao, u polovini noći začulo se kucanje. Bez razmišljanja je otvorio vrata i ugledao onu čudnovatu ženu. Ona mu se nasmijala i bez riječi ušla u kuću. Sjela je na kauč i gledala u jednu tačku skoro pola sata. Onda je Mahir donio vode i nekih kolačića. Upitao je ženu zašto je svake noći čekala ispred kuće. Ona mu je tihim tajanstvenim glasom rekla: „To ćeš shvatiti sutra, a sada pođi za mnom“. Izašli su na avliju i stali pored stabla jabuke. Žena je prosula onu vodu koju joj je Mahir prethodno dao a čašu razbila od stablo. Krenula je putem prema šumi bez riječi, a Mahiru ponovno ništa nije bilo jasno. Ponovno je otišao spavati, a rano ujutro probudio ga je Adem. Toliko sretno i glasno se zahvaljivao Mahiru, a on nije imao pojma šta se točno desilo. Starac ga je izveo na avliju i pokazao mu izvor vode kod jabuke. Adem je rekao kako osjeća nevjerovatno zdravstveno poboljšanje. Također je spomenuo da voda sa ovog izvora krije sve odgovore.
Oni su se odlučili preseliti kod Mahira jer je ova situacija bila kap koja je prelila čašu. Svima su ispričali ovaj događaj i mnogi su bili veoma znatiželjni, htjeli su saznati više o tome. Kada su ljudi počeli istraživati taj slučaj, izvor je nestao. Ostala je samo velika bara koja je imala ljubičastu boju. Ljudi su naknadno izmišljali razne verzije ove priče. Uplitali su čak i mnoge nestvarne likove. Dugo godina je to bila nepresušna tema na večernjim sijelima uz kahvu.
Neki su vjerovali, a neki su samo nezainteresovano odmahivali glavom ne pridavajući tome mnogo značaja.
A, samo Mahir je znao pravu istinu....
Adna Ćebić IX 2
JU Osnovna škola „Sladna“
