Selam, kako ste svi? Sretno smo sletjeli sinoć u Rabat. Let je kasnio, kao i taksi, kao i recepcioner sa ključevima za našu sobu. Prvi sam stereotip o arapskoj izgubljenosti u vremenu i nesvjesnosti njegove vrijednosti potvrdio. Čini se da ovi ljudi nemaju predstavu o tome kolika je razlika između dolazim odmah i dolaska nakon sahat vremena. To nam je recepcioner uradio. Izgleda i u Maroku, kao i u ostalim sjevernoafričkim zemljama koje smo dosad oplovili, prejahali i preletjeli, svi odreda - vjernici i nevjernici - svaku nadu i misao na budućnost zaogrću u jedno inšala, iznimno apstraktnu prilošku odredbu za vrijeme.

Jutros smo rano krenuli po te Minine isprave u Gradskoj upravi ili Ministarstvu za brodogradnju; nisam siguran koja je institucija u pitanju, ovdje su sve iste. Ispred svake državne zgrade vihori se crvena zastava sa zelenom zvijezdom, a iznad glavne porte je uvijek kaligrafski natpis na arapskom. Mina tečno čita i kaže da su nazivi institucija i zgrada poetski napisani i da se savršeno uklapaju sa uvijenim arapskim slovima. Inače, ova je institucija na samoj obali i svojim desnim paviljonom gazi dvadesetak metara u more. Tu su uredi najviših činovnika koji, možda sa sjetom a možda sa mržnjom, po cijeli dan mogu gledati u pravcu Sjedinjenih Država, u plavu pučinu kojoj nema kraja.

Dugo smo se zadržali u Ministarstvu. Ušao sam sa Minom po isprave ali je ona morala ući u ured sama pa sam jedno vrijeme čekao u velikom holu, a onda izašao ispred. Poodmaklo jutro ovdje donosi nesnošljive vrućine. Na obali se toliko i ne osjete jer stalno puše vjetar sa mora, ali zagušljivost i prašina od koje se ne može pobjeći nadjačava djelovanje vjetra. Rekli su nam da su ovdje najljepši trenuci zalasci sunca i da se tek tada zbilja osjete čari Magriba. To su nam rekli i u Libiji za Libiju i u Alžiru za Alžir. U svakom slučaju, svjedokom sam da se najmistične stvari dešavaju u ovim zemljama tijekom mirisnih akšama. Evo, baš maločas, dok ovo pišem na balkonu naše sobe u Kazablanci, zahoriše pozivi na molitvu sa svih strana. Nevjerovatno je koliko ptica ima u ovom vrelom podneblju, a njihova brojnost tek dođe do izražaja kada sve odjednom, u više jata, polete zajedno sa preglasnim ezanom. ''Ptice se uzdižu poput molitve'', dobacuje Mina iz kupatila dok mota mokru riđu kosu u peškir. Ludim za ovom ženom u svakom trenutku i svjesna je toga. I zato što je svjesna zrcali mi svoj osmijeh u kutu usne. Cijela je ulica danas mirisala na njen parfem od vanilije što smo ga uzeli u Alžiru. Nesvjesna je koliko je privlačna kada je ozbiljna, zadubljena u nacrte strojeva koje treba da provjeri.

Za Kazablanku smo trebali krenuti u jedan. Ranije smo se odjavili iz hotela tako da sam, čekajući da moja inžinjerka završi birokratske poslove i prijem kod gradskog upravnika, obišao glavne znamenitosti starog Rabata, fotografirajući sve detalje. U Maroku je orijent preselio na okcident, ne izgubivši ništa od svoje draži i ljepote. Ljudi su malo hladniji nego u Egiptu, čini se, ali sve ostalo je isto. Rabat ima more uskih uličica u kojima se lahko izgubiti. Zgrade u starom gradu su visoke po nekoliko katova i većina ima jarkoplave vratnice i malehne demirli prozore. Džamija je u središtu, sa debelom munarom ni nalik na one koje smo vidjeli u Bosni i Turskoj. Dvorište džamije je popločano tu i tamo napuklim mermernim pločama, a molitveni prostor zastrt ćilimima na koje ne bih rado sjeo, a kamo li spustio glavu. Prljavi su i prašnjavi toliko da su jarke crvene šare odavno poprimile nijansu smeđe, no to, po svemu sudeći, ne smeta lokalnom puku.

U jedan smo, kako je dogovoreno i krenuli, a u Kazablanku, naše krajnje odredište, stigli smo za nešto više od sahat vremena. Vozeći se magistralom koja vijuga uz samu obalu, ponekad tako blizu mora da sam se zapitao kako to da tijekom plime ne bude poplavljena, naišli smo na čudan prizor. Beduin je stajao pored kamile koja je, činilo se bila na samrti, i plakao poput malog djeteta. Beduin, umiruća kamila, šuštanje oceana i put koji se gubi u nedogled. Bolan prizor. To je jedan od rijetkih trenutaka koji je u meni izazvao saosjećanje u tijeku svih ovih naših proputovanja arapskim svijetom. Vidjeti kako čovjek plače za životinjom koja mu je značila život nije nimalo jednostavno.

Kazablanka nas je oduševila oboje, iako Mina izgleda kao da je potpuno opuštena i oduševljena krajobrazom tek navečer kada završi sve svoje nacrte. Cijeli dan joj govorim kako je ona moja Ilsa, a ja njen Rick i kako je Kazablanka naša, a ona se samo smješka. U cijelom gradu nema ravnih crta. Na ovim geografskim širinama daje se prednost luku kao da ga se obožava. Za sve se ima strpljenja i vremena, i za sve i baš svakog postoji po jedno inšala.

U akšam smo izašli da prošetamo bulevarom koji vodi do bazara i Velike džamije. Svaki je stari grad arapskog svijeta isti. Središte zauzima velika džamija sa medresama, prvi krug su bazari i trgovačko-zanatske radnje, a potom slijedi more viših i manjih stambenih zgrada. Želim reći da je džamija u Kazablanci doista mnogo čistija od one u Rabatu, ali i posjećenija. Turisti žurno obilaze svaki kut i dive se kaligrafskim natpisima na oltarskom zidu. Ogromna je i najljepše je zdanje koje sam vidio u Maroku.

Taman kad je bilo vrijeme pred zalazak sunca i četvrtu dnevnu molitvu muslimana, odlučili smo se popeti na munaru i odozgo posvjedočiti kako jata ptica iznenadno osvajaju gradsko nebo. Mina ide prva. Kroz prozirnu tirkiznu suknju vidim joj bijele noge. Prvi put je uzbuđena nakon mjesec dana intenzivnog rada. Ne krije uzbuđenje. Usplahireno korača, njiše kukovima i grabi po dvije stepenice. Ispod turbana joj se vihori vlas riđe kose. Cijela munara miriše na vaniliju. Konačno smo na vrhu nekoliko trenutaka do početka molitve. S jedne strane puca ocean, s druge grad. Vjetar nanosi miris vanilije i kardamona dok sunce potpuno nestaje u moru. Sunce se gasi, a kandilji na munarama redom pale. Najednom, stari zvučnici jeknu preglasnim ezanom, a hiljade ptica pohrli nebu. Vidim Mini suze u očima. Sretna je.

Poslije smo otišli popiti sahlep sa cimetom u jednoj čajdžinici nedaleko od Trga Mohameda V. Sad Mina spava, a ja ti na balkonu pišem da vidim kako ste svi tamo i da ti kažem šta sam odlučio.

Još smo sutra u Kazablanci, a onda se vraćamo u Alžir. Ova zemlja u koju su onomad prebjegli Mauri i Jevreji nešto je osobito lijepo i zaslužuje posebno štovanje. Potrudit ću se da ju oboje pamtimo dok smo živi. Danas sam kupio prsten kod jednog starog Jevrejina u Velikom bazaru dok je inžinjerka razgledala tkanine. Sutra, uz klišeizirani zalazak sunca, kada ptice opet osvoje marokansko nebo, na munari Velike džamije zaprosit ću Minu.

O autoru:

Damir Bešlija. Rođen u Beogradu, 1997. godine. Djetinjstvo provodi u Goraždu, gdje završava osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Sarajevu gdje upisuje Richmond Park Sarajevo College. Većinu soneta i kratkih pripovijesti posvećuje jednoj ženi, domovini te sveopćoj bošnjačkoj tradiciji, a sve uz osebujan izraz bosanskoga jezika. Trenutno je student treće godine engleskog jezika i književnosti na međunarodnom sveučilištu Burch (International Burch University) u Sarajevu.