Maharadža od Jaipura, još i danas najneovisniji knez Indije, jednom prilikom je u čast posjete princa od Walesa ružičastim vapnencom dao ofarbati sve kuće, sve ulice, sve zidove, stepenice i tornjeve svoga maloga glavnoga grada Jaipura, a sve okvire vrata čistom indigoplavom bojom, tako da je grad po cijeli dan svjetlucao u vječnoj jutarnjoj rumeni i prozvaše ga ružičasto-crvenim gradom. Niko ne prođe ovim gradom a da ga ova beskrajno ružičasto-crvena boja ne ispuni oduševljenjem. Ta šećernoslatka nijansa ružičaste boje od jutra do večeri te prati kroz sve redove kuća. Ona ti prekriva brige i jade i raznježi ti misli. Taj svijetli grad kao da je sagrađen od ružičastog šećernog preljeva i ružičastog šlaga. Pri duši ti je slatko i sladunjavo od te ružičaste pjene kuća.

U ulici gdje je jahalište nalazi se zlatna munara, jedina žuta mrlja među ružičastim zidinama. Ta ulica je veoma široka i vodi do tržnice i do kneževih staja za slonove. U sredini iznad uličnog oltara strši drvo katalpe sa svojim bijelim granama. S obje strane ulice u prizemlju ružičastih kuća nalaze se otvorene prodajne niše poput malih mračnih spilja; u njima čuče Indijci na uzdignutim podestima i rade. Tvrdokorno plavo nebo neprestano je nad ružičastim gradom, a sada već ima dvije godine kako nije padala kiša.

Bijeli zebu bikovi i zebu telad motaju se ispred dućana, majmuni u sivim čoporima prevrćući se skaču s krovova preko ružičastih ulica. Svako jutro u određeni čas knežev omiljeni slon vraća se iz jutarnje šetnje u grad, kroz ružičastu kapiju u ulicu gdje je trkaća staza, opušteno se tetura poput krave i gega niz široku ulicu u pravcu staje za slonove. Ispred njega ide čuvar s bijelim turbanom koji vitla ogromnim zvonom da bi se stoka i ljudi uklonili pred kneževskom životinjom. Na širokoj glavi slona, koja se lagano njiše, čuči indijski dječak s bodljikavim štapom u ruci. Slon miče velikim, crveno i plavo tetoviranim ušima tako da se one sa svojim šarenim arabeskama vijore u zraku poput velikih dronjaka tapeta.

Dječak na glavi slona ima trinaest godina i veoma je krhak, sjedi na slonovoj lubanji kao na pokretnoj ljuljački. Glava kolosa bez muke se klima s laganim dječakom gore-dolje, kao da životinja ne nosi čovjeka, nego samo neki bestežinski nakit od nojevog perja. Nedavno je dječakovog oca u kneževoj štali zgazio jedan pomahnitali slon, a dva dana ranije dječak je izgubio i majku. Iz dana u dan sjedila bi u dućanu brašna u ulici gdje je trkaća staza, pognuta nad žrvnjem koji je morala rukom okretati. Pored nje je još šest žena okretalo svojih šest žrvnjeva.

Usijano jutarnje sunce danas kao i do sada obasjava ružičaste ulice, žeže zlatnu munaru i bijela stabla katalpe čiji su veliki listovi mlitavo okomice visili poput nanizanih zelenih tanjira.

Slon bi kao i svakoga jutra kada bi gazio kroz gradsku kapiju podigao surlu u vazduh, a pri tome bi blještale pozlaćene kuglice njegovih kljova. Budući da se približavao staji, ispustio bi zvuk fanfare.

Yawlor, dječak na glavi slona, nije se micao. On, danas ozbiljan poput kneza, ulazi u ružičasti grad. Svojim mračnim pogledom motrio je dućan u kojem je inače nad žrvnjem čučala njegova majka. Tamo bi ona s drugim ženama unjkavo pjevala pjesmu o brašnu tako da bi i sin to jutarnje pjevušenje već izdaleka čuo. U blizini dućana bi nosač zvona, koračajući ispred slona, uvijek u ruci utihnuo zvonjavu iz poštovanja prema pjevanju jer je ta pjesma o brašnu prastara sveta pjesma.

Danas je, međutim, polovina mlinova bila prazna, samo su tri žene jednoličnim tonom poluglasno pjevale na uzdignutom trijemu brašnjavobijelog dućana. Kada su čule slonovo zvono i znale da prolazi mladi Yawlor na glavi slona, prekinule su pjevanje u znak žalosti za njegovom majkom. Umjesto šest žrvnjeva, samo su tri brujala pod istrošenim tamnim rukama žena; ostala tri ručna mlina bila su van pogona i napuštena. Zbog dugotrajne suše i skupoće, nedavno je trgovac brašna morao otpustiti polovinu žena. Yawlorova majka je nakon toga u svojoj kolibi od blata pored seoske ceste od briga kako se prehraniti i tuge zbog smrti supruga, koga je ubio pomahnitali slon, polugladna i polužedna jednoga jutra pala mrtva. Vrativši se kući navečer, sin je pronašao njeno krhko tijelo kako leži zgrčeno na pragu vrata kolibe poput istrošenog užeta od konoplje. Yawlor je zajedno s nekoliko nadničara iz staje složio malu hrpu drva, na to položio mrtvo tijelo i spalio ga. Njegove ruke su mrtvu majku pretvorile u pepeo, ali njegovo srce to nije učinilo. Njegove misli su mrtvu majku još uvijek grlile kao živo stvorenje. Kada bi jutrom jašući iz staje izvodio i vraćao kneževog slona, u mislima bi posjeo svoju mrtvu majku pored sebe na veliku slonovu glavu i njegovo bi srce razgovaralo s njom.

Veliki slon teturao je sa Yawlorom pokraj dućana brašna, gdje su čegrtala tri mlina, ali pjesma se nije oglasila. Napolju na tržnici ispod potpornih šipki svojih šatora sjedili su bojadžije purpurom i trgovci platnom sa svojom robom crvenih i cvjetnih boja. Danas su svi u znak saosjećanja stavili ruku na čelo i pozdravili dječaka na glavi slona kao gospodina.

– Oni pozdravljaju i pokojnicu koja na slonu pored mene sjedi – reče dječak sam sebi. Dok je jahao pored zaustavljenog mlina u dućanu u kojem je inače uvijek radila njegova majka, izgovorio je u prazno: – Majko, želim se osvetiti zbog žeđi i gladi koje su te usmrtile. Hoću da protjeram žeđ i glad iz ovoga grada. – Dječakove oči divlje su preletjele uz i niz ulicu kao da su njegove usne htjele ispustiti neki vrisak, žešći od slonovog krika. Niko nije čuo dječaka kako na cesti glasno priča sam sa sobom jer je zvonar koji je išao ispred slona nadjačao sve zvukove. Slon je sada opušteno teturao preko tržnice. Ljudi su samo vidjeli da je Yawlor neprestano micao usnama.

– Zaurlat ću – rekao je Yawlor duhu svoje majke – tako da nebo iznad tržnice zadrhti, majko. A knez i svi ljudi u gradu morali bi se upitati, ko to urla?, a odgovor bi morao glasiti, to je Yawlor, onaj koji može kišu s neba dozvati. – Glad i žeđ pred Yawlorom moraju mrijeti. Objema rukama ću nebo poput punog vodenog crijeva stisnuti uz sebe tako da se to tvrdokorno nebo rasprsne i kišnim bujicama poplavi polja od grada Jaipura pa sve tamo do dvorca Ambera. Rijeka se opet mora vratiti u isušeno šljunkovito korito, i njezin vodostaj mora se ponovo pojaviti, rijeka koja se sada tu pruža okamenjenog i isušenog licem poput Yawlorove mrtve majke na lomači. Pod oživjelom kišom bi se i pepeo majke ponovo uzdigao i pretvorio u živo biće. Majka bi opet pognuto sjedila nad svojim žrvnjem, i kao uvijek bi svako jutro pjevala dok bi Yawlor njišući se na glavi slona Talima jahao pored dućana brašna. – Yawlor je s glave slona jasno vidio dolje preko tržnice kako se bliži čas njegove moći. – Knez bi se na konju sa svim ženama u nosiljkama i zebu kočijama i sa svim tetoviranim i purpurno okićenim slonovima na tržnici povukao prema Palači vjetrova; svi prozori bi bili ispunjeni licima žena ravno razdijeljene kose. Rubini u svim ušima i bijelo prstenje u nosnicama morali bi svjetlucati i blistati, a sve zlatne kopče na zglobovima ruku zveckati kada bi se žene saginjale preko ograda i s velikim oduševljenjem osluškivale Yawlorov glas. Yawlor bi tada stajao nasred kamenom popločene tržnice među tisućama svetih sivih golubova koji tamo kljucaju, i koje ljudska ruka nikad ne bi smjela uplašiti, a Yawlor bi urlao prema nebu pred nizovima prozora, kolonama slonova, kočija i nestrpljivih konja. Kao gomile buba i šumskih mrava izgledali bi krovovi i tornjevi ispunjeni turbanima i licima koja bi posmatrala Yawlora dok bi on iz oblaka dozivao kišu, dok bi sušu trgao s neba i dok bi sunce udarao u lice. I tada bi u mrtvoj tišini prve kapi, okrugle i nabubrene i teške poput tegova, morale udarati o glave, a na hiljade ruku bi se protezale prema kapima, i na hiljade ljudi bi aplaudiralo mokrim rukama. Svi sivi golubovi u zanosu bi letjeli u susret kiši, konji bi rzali kroz nozdrve, slonovi bi trubili, a knez i njegove žene bi posredstvom eunuha s tržnice pozvali Yawlora u ružičastu Palaču vjetrova.

Dječak Yawlor se sada morao sagnuti pod hladnim i mračnim vratima staja za slonove. Široki slon je nezgrapno toptajući gazio s dječakom na glavi ka toru za slonove. Kokoši, jarci, purani, nadničari, majmuni, vodonoše i čuvari slonova motali su se oko otvorenih glinenih staja i oko otvorenih kneževih ostava za kočije. Oblaci prašine i izmaglica iz isušenog slonovog izmeta, koji se na rubovima dvorišnog zida u gomilama sušio kao gnojivo, ispunjavali su vazduh. Oduševljavajuće ružičasto-crvene ulice Jaipura iščezle su nakon što je Yawlor prošao.

Među vonjem stoke, nadničarima i izmetom preobrazila se zategnuta koža dječakovog lica i njegov izraz je postao umoran, uveo i svagdašnji. Njegov duh koji je zasjao zbog svečanog izražavanja sućuti trgovaca na ružičasto-crvenoj tržnici je klonuo. Kada je s glave uzvišenog slona skliznuo na zemlju i stajao u prašini među prašnjavima, njegov junački pogled izgubio se u daljinu. Odložio je bodljikavi štap uz kraj zida, protrljao ostatke misli kao trunke prašine iz očiju i tada je na svojim mršavim nogama opet bio sin nekog običnog sluge, a ne gospodar žeđi i gladi kao na glavi slona.

Jedan crni ovan u dvorištu koji se htio igrati, dojurio je s leđa, podigao dječaka svojim vijugavim rogovima i gurnuo ga u stranu poput neke suvišne stvari tako da je pao uz kraj zida na hrpu isušenog izmeta i ostao tamo ležati. Cijelo dvorište puno sluga bezglasno se smijalo i svi su mu kesili redove žutih zuba. I zajedno sa sirotim dječakom ležao je i san o protjerivanju gladi i žeđi, smežuran poput hrpe izmeta uz kraj zida.

(O prevoditelju: Sulejman Emić rođen je 1977. u Gradačcu. Završio je studij germanistike na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Živi u Odžaku, a radi u Školskom centru fra Martina Nedića u Orašju.)

Piše: Max Dauthendey 

Preuzeto sa portala: Oslobodjenje