- Ćamil Sijarić - 

Top za Fejzagu

Kad god bi u sarajevskoj tvrđavi nekog zadavili, a činili su to obično noću, ili na Baščaršiji objesili, što su takođe činili noću, na tabiji bi ispalili top! Koliko bi grla stegli konopcem, toliko bi i topova puklo. Probuđeni mogli su da broje te topove i ponekad ih, u jednoj noći – sve jedan za drugim, nabrajali po četiri pet.

Prestravljeni, i sna razbijena, ljudi su zoru dočekivali sjedeći na dušeku – s molitvama za duše zadavljenih pa bili krivi ili pravi, prav je svaki za kim top ispale jer više nije među živima…!

Jedne noći nije top pukao a ipak je na čaršiji osvanuo poboden direk i uz direk čovjek. Oni što su to izdalje vidjeli, nisu mogli da razaberu je li taj čovjek obješen ili samo svezan za direk, ili je nešto treće; nisu izdaIje mogli da vide nije li mrtav ili živ, da je mrtav čuli bi prošle noći za njim top, da je živ – zašto bi ga živa držali uz direk kad nikad tako nisu činili: bila bi to – i po hudoj i po zdravoj pameti nekakva polovina kazne za krivicu a ne cijela, zbog toga nije ni ispaljen top da je oglasi, jer top se ne može poloviti!

Trčali su ka tome direku i tome čovjeku da vide šta je to; oni što su bili u nanulama, u kojima obično po dućanu hodaju, skinuli su ih i bosi trčali; oni što su bili najbrži i prvi stigli, dovikivali su otud da je onaj čovjek živ i da nije konopcem privezan nego ekserom kroz uho prikovan za direk! Prepoznali su ga, a nije ga bilo lako prepoznati jer je bio otekao, i dovikivali da je Fejzaga — da su Fejzagu probali ekserom uho i prikovali ga za direk, da su mu o vrat objesili hljeb jer je skrivio kao pekar, i da sem toga hljeba o vratu i eksera u uho drugo nema ništa da se vidi.

Oko Fejzage i direka načinio se krug. Radoznala svjetina gurala se da vidi direk, da vidi uho prikovano za direk, da vidi o kanafu privezan i o vrat obješen hljeb — da vidi pekara Fejzagu iz mahale Potok.

Čuvao ga je zaptija. Nije trebalo svjetini da pita zaptiju zbog čega je Fejzaga prikovan, jer poslije svega desetak minuta on bi lupnuo štapom o kaldrmu i Fejzo je izgovarao:

– Mjerio sam hljeb krivom mjerom. Zbog toga me jutros ovaj jad snašao na sred čaršije, uz ovaj direk svakog će, ovo isto, snaći ko krivo mjeri. To čujte mene, koji vam govorim ispod ovog direka, i neka vas Bog, prije od svega, sačuva od ovoga direka!

Tim kratkim odgovorom svjetina se nije zadovoljavala, i zaptija bi ponovo lupnuo štapom da Fejzaga stavi:

– Ovaj hljeb što su mi objesili o vrat prodavao s pod „oku” a on nije bio težak „oku”. Pa su me uhvatili da prodajem po krivoj mjeri.
Opet bi stao, i opet onaj štap lupnuo da nastavi:

– Uhvatili me i uho mi probili. Za ovaj me direk prikovali, što i sami vidite. I ovaj mi hljeb o vrat objesili što i sami vidite. I rekli mi da me još gora kazna čeka, a gora od ove ne može biti, smrt je lakša! Drugo nemam šta da vam kažem; neka me ovaj zaptija ne tjera, sve sam rekao.

A on je opet udarao štapom po kaldrmi i Fejzo je morao da nastavi:

– Nisam mnogo hljebova prodao po krivoj mjeri; nisam imao drva pa sam malo pekao. Toliko da se u furuni ne ugasi vatra.

Stao bi kao što stane pokvaren sat — koji je zaptija na rad pokretao onim štapom: lupnuo bi ponovo, što je značilo da nema stajanja, da Fejzaga ima da priča kako je krivo mjerio, i da mu je zato probijeno uho, nije zadavljen nego za direk prikovan — neka priča da ga svijet čuje i zna da svakog, ko krivo mjeri, čeka ovakav direk…

Fejzaga je nastavio:

– Braćo, volio bih da su me objesili, no što su mi ovaj hljeb o vrat objesili: težak mi je kao da mi o vratu visi vodenični kamen; niko ne zna koliko je težak hljeb…

vo mi je uho probijeno, ali me od hljeba više boli. Recite zaptiji da ne lupka onim štapom, sve sam vam kazao.

I opet je stao, a onaj štap opet lupnuo.

– Šta hoćeš još od mene?

Zaptija ga nije slušao, ali ga je čuo kad prestane — i onim ga štapom navijao da govori kao ključem nekakvu napravu; svjetina je to pratila i upravo joj to navijanje bilo zabavno… Fejzaga je mogao rukama da miče, alii nije i glavom — jer kroz uho mu je, duboko u direk, išao ekser i svako mrdanje glavom izazivalo bol. Stajao je ukočeno uz direk — tu na sred čaršije, kao da ga je potkočio da ne padne. Lijeva sljepoočnica bila mu je priljubljena uz glatku, otesanu stranu direka, jer su ga prikovali kroz lijevo uho, i činilo se da je taj čovjek sastavni dio toga drveta, da su tako, zajedno, i rasli i takve ih poboli na čaršiji…

Svjetina se gurala, bečila oči da vidi što dosad nije vidjela… ! Da je Fejzaga visio obješen, vidjela bi obješena čovjeka i razišla se, ali on je bio samo prikovan za ono uho, i živ; bio je i sad Fejzaga – bio je i sad pekar poznat svima koji su kod njega uzimali hljeb, i mogao da govori kad mu zaptija onim lupkanjem dozvoli i prestajao kad prestane lupkanje. Zaplakao bi se, a zatim i nasmijao – i bio svjetini i zbog toga zabavan i čudan – čudniji od svih mogućih čuda koja su se na čaršiji dešavala.

Stali su da pričaju o Fejzagi sve što su znali i što bi smislili: znali su kad je došao iz Ustikoline na Drini i u mahali Potok otvorio pekaru, da je pekao dobar hljeb i dobro zarađivao; pričali su o tome kao da je Fejzaga bio – i umro!

– Kod mene je ovaj Fejzaga čist ! — jedan će.

– Ja sam uzimao kod njega hljeb. Pravo je mjerio, to znam i to mogu da kažem i pred Bogom i pred ljudima — drugi će.

– Onaj će mu hljeb visiti o vratu i na drugom svijetu – veli, nekako sigurno, čovjek srednjih godina, potkočen na štap, lica žuta, sa kapom duboko natučenom nad oči

– I ono će mu uho biti probijeno i na drugom svijetu — nastavlja.

Ljudi mu se okreću i gledaju ga: žut im mnogo i čudan i ne mogu da mu ne vjeruju, neki samo što ne kažu da ga onaj hljeb o vratu na drugom svijetu ne može nikako mimoići.

– I tamo će biti prikovan za direk kao i ovamo – završava onaj pod kapom i još dublje je navlači nad oči.

Oni što su u to vjerovali dodavali su da će ga na drugom svijetu pijana za direk pržiti sunce uvrh glave i moriti ga žeđ i gladaće onaj hljeb o vratu ali neće moći da ga dohvati i to će mu biti kazna što ga je na ovom svijetu kiivo mjerio.

– Ljudi, hljeb je najstariji, hljeb je stariji od vode — i od svega što jedemo i pijemo, i Fejzagi su probili uho zato što se ogriješio o hljeb! Što mu nisu probili oba, kad ima dva!

– 0… braćo, koliko mu je oteklo! Braćo, mnogo ga boli…

– Kad otekne, ne boli.

– Boli kad je ekserom probijeno.

Neko je zovnuo:

– Fejzaga, kako si? Boli li te?

Štap nije kucnuo, i Fejzaga nije odgovorio. A onaj nastavlja.

– Šta učini, jadan, te ti uho probiše! Te ti pekaru zatvoriše! Te nećeš više hljeb peći a imaš djecu, Fejzaga, i imaš ženu, Fejzaga, kako ćeš ih hraniti ako te živa otkuju sa toga direka, jadan Fejzaga!

On je ćutao, dao je znak da ne smije da govori dok mu zaptija ne dozvoli.

– Dozvoliću mu — veli zaptija, i kucka štapom o kaldrmu. Sa tim je i Fejzaga počeo:

– Pitaš me kako sam, vidiš me kako sam čim sam uz ovaj direk! Dobro sam. Više mi ne teče krv iz uha. Ne osjećam da je moje; dobro sam. Volio bih da me živa ne otkuju no mrtva; dobro sam! Neka neko ode mojoj ženi i kaže joj da sam uz ovaj direk na čaršiji i da sam dobro.

Štap je lupnuo da prestane. A nastavila svjetina:

– Dobro Fejzaga podnosi.

– Svakoga, ljudi, može ono snaći; niko se od nas ne smije zakleti da nije krivo mjerio! Bilo aršinom bilo na vagi. Šta je karaboja .., ništa, pa i nju krivo mjere.

Drugi će, glasom jakim, da ga svi čuju:

– Nema na svijetu prave mjere ljudi; uzmite kantar — ni dva ne mjere jednako, uzmite teraziju — ni dvije ne mjere jednako, a ni dva aršina, u cijeloj čaršiji nisu jednaka; ljudi svi mi mjerimo krivim mjerama a samo Fejzaga stoji prikovan! Ni njihova mjera nije ispravna.

Za njim se čuo onaj sa kapom navedenom nad oči, veli mirno, hladno:

– Koga oni izmjere, taj je kriv, koga Ne izmjere taj je prav. Kome uho probiju, taj će po svijetu hoditi s probijenim uhom, kome ne probiju, taj će hodat sa zdravim ušima, tako vam je na ovom svijet a tako će biti i na onom drugom kad umremo; ko je krivo mjerio, na onom drugom će o vratu nositi kantar.

– Svi ćete vi nositi kantar! – čuo se ženski glas. Bila je to žena Fejzagina, probijala se kroz svjetinu ka direku i Fejzagi.

– Ne daj mi, Bože, da je moja …! – čuo se neko – Svima nam na vrat nabi kantar; ne daj mi je, Bože, niti mome ikome!

– Onaj mu direk nije ni kod nje manjkao!

– Ti si tu ! – viknula je mužu. – Nisi našao drugo mjesto no da na sred čaršije dubiš, željni su te pa hoćeš da te se nagledaju! To si smislio… Načinio si od sebe bajrak i tu mi se isturio da ti se dušmani smiju; makni se odatle da ti se ne smiju, trgni tim uhom i prekini ga. Pljuni toga zaptiju i hajdemo kući.
Smirila se, gledala ga izbliza – čudila se šta su učinili od čovjeka, i ni od kog drugog nego od njenog muža, od Fejzage. Veli:

– Gledao ti njih, da Bog da taman uz taj direk, taman im ti, da Bog da, uho probio i čaršija ih gledala. Trgni, Fejzaga, i hajdemo da te ovaj svijet ne gleda bolji si od svih njih, neka sebe pogledaju… Uzimali su hljeb na veresiju, a nisu ti ga platili; zato sam ti, Fejzaga, rekla da onima koji ne plaćaju mjeriš krivo – da se, Fejzaga, kad ne možeš pošteno, nepošteno naplatiš. Ja sam ti to rekla, Fejzaga, i ti me poslušao; svima si drugim mjerio pravo, ti si pošten, Fejzaga. Prekini to uho, odbij se od tog direka da te ne gledaju.

Fejzaga je, ispod onog direka, otekao i izobličen, buljio u svoju ženu kao da hoće da je prepadne. Dao joj je znak da mu je zabranjeno da govori dok mu zaptija ne dozvoli, i pogledao u njegov štap.

Čula se zatim svjetina, tražila je od zaptije da lupne štapom o kaldrmu — da mužu dozvoli da progovori sa svojom ženom; da nije šala, nego strašno kad se muž pred ženom nađe u takvom stanju, dobro je ta žena i poznala svoga muža — takvog … i na tom mjestu, jer Fejzaga, pribijen uz direk i ukrućen kao da je i sam direk, sa glavom oteklom i okom gotovo zatvorenim, lica izobličena i gologlav, sa hljebom o vratu kao kakvim zvonom, nije ni ličio na sebe — na pekara Fejzagu iz mahale Potok. Zaptija je udovoljio svjetini, lupnuo je štapom o kaldrmu i Fejzaga progovorio, veli ženi:

– Mučili su me u tvrđavi. Iza pola noći doveli me ovdje. Ovaj direk poboli i govorili mi da hoće da me objese. Volio bih da su me objesili.

Žena će na to:

– To je tvoja mahnita pamet iz Ustikoline! Što im nisi rekao da sam te ja nagovorila da mjeriš krivo: kad oni mogu da ne plaćaju, možeš i ti da im mjeriš krivo. Sto godina da živiš, nećeš primiti moju pamet. Ti si, Fejzaga, pošten. To nek svak zna. I ja sam poštena, iako sam ti rekla da mjeriš krivo onima što uzimaju na veresiju a ne plaćaju.

– Jesam pošten. — veli Fejzaga. — Kakav sam da sam, uho su mi probili. Za ovaj me direk privezali. Ovaj hljeb o mene objesili. Taj mi zaptija lupka štapom, on mi je najgori…! Ako živ ostanem, cijelog ću vijeka slušati taj štap; neću moći da ga iz ovog zdravog uha istjeram a ovim oteklim ništa i ne čujem. Taj svijet su pustili da me gleda: da na meni uzima primjer kako će proći oni koji krivo mjere. Nemoj i ti da me gledaš, no hajde kući; nek me niko ne gleda za inat kad su me isturili za gledanje!

U tomeje zaptija lupnuo štapom i Fejzaga prekinuo; prekinuo je na pola riječi, tačno sa štapom. Zaptija je bio zadovoljan tom tačnošću Fejzaginom, a svjetina se čudila kako njih dvojica to izvode.

– Umije zaptija…! — rekao je neko, a drugi dodao:

– Umije i Fejzaga…!

Nije bilo razloga da zaptiju mole za drukčijii postupak prema Fejzagi; zamolila ga je nešto … što niko nije čuo žena Fejzagina. Na kraju je klimnula glavom u znak zahvalnosti i nekud se izgubila. Malo zatim opet se probijala kroz svjetinu, nosila Fejzagi kafu. Nije mu bilo lako da stojeći, a glavom ne mrdajući, popije kafu; ono se uho nije smjelo otkovati i Fejzaga je i dalje stajao ukočen, ali su mu ruke bile slobodne. Polako i oprezno, kao da stoji na razapetom konopcu iznad čaršije, prinosio je ustima šoljicu i pio.

– Što Fejzaga ima ženu, ljudi! – kliknuo je neko a drugi dodali da je Fejzagi uz onaj direk baš dobro, da pije kafu kao da je kod kuće.

Žena je stajala pred svojim mužem i gledala ga kako pije; uz svaki njegov trzaj tijela od bola u uhu i sama bi se trgla kao da je i njeno probodeno.

– Dobra žena…! — ponovio je neko.

– Dobar je i Fejzaga! — čuo se za njim drugi. — Ja to znam, i to rekoh pred svima vama, pa nek je mjerio i krivo.

– Dobar je i zaptija! — za njim će treći. — Nijedan, sem ovoga koji se desio dobar, ne bi dao Fejzagi da pije kafu dok je prikovan. Ovaj zaptija ima nad sobom svoga starješinu, on može biti upitan za onu kafu. Junački je to od njega, nek mu je od svih nas hvala!

– Od mene nek mu nije hvala – odgovorio je čovjek i isturio se da ga vide; nije imalo šta da se vidi, do da je bio neuređen: košulja mu je išla preko čakšira, jaka mu je bila razdrljena, kapa zaturena natrag, bio je crven u licu, jak u tijelu i stomaka naduvena kao bubanj. Gledali su u taj bubanj. Nisu poznavali toga čovjeka. Mogao je biti kolar ili kačar ili kazandžija, ali nisu našli da bi mogao biti i pametan; da je pametan ne bi izašao na čaršliju sa košuljom povrh čakšira. On je nastavio:

– Kad hoće nekog da pošalju na onaj svijet… sve mu dozvole! Zato zaptiji od mene nek nije hvala.

Neko je zatim izustio iznenađeno i prepadnuto, a tiho, za sebe:

– Bogami…! To sam čuo; znao sam to i prije no sam zaboravio. Kad hoće nekoga da pogube, pitaju ga ima li koju želju da mu je ispune. Ona je kafa, ljudi loš znak…! Ko je prijatelj Fejzagin neka se sa njim oprosti.

Na tu su riječ svi zaćutali, i stali da se razilaze za svojim poslovima.

Uveče su, polazeći kući, navraćali da još jednom vide Fejzagu. Bila je sada slika drukčija: on je jednako bio prikovan za direk, alli više nije stajao jer bile su ga noge izdale, nego sjedio. Žena mu je, po odobrenju zaptijinom, donijela stolicu, navaljala na nju jastuke i posadila ga na visoko i meko: sjedio je kao na kakvom prijestolju, tu na sred čaršije, s glavom priljubljenom uz direk – s uhom dvaput većim nego prije podne, a činilo se i glavom većom. Ovaj je stražar i dalje stražario i onim lupkanjem štapom o kaldrmu i dalje odobravao Fejzagi da govori i isto tako mu prekidao riječ.

Sa sumrakom, koji se polako hvatao po čaršiji, žena Fejzagina je — na kaldrmi, na ne velikom rastojanju od Fejzage, naložila vatru da mu svijetli, i da mu je, tu uz direk, na čaršiji, kao da je kod kuće. Djeca su zasjela oko ognjišta, priticala ugarke, i preko njih — crna kao da je i sam nekakav ugarak na nekakvom svom ognjištu, gledala oca; bio je i sada njihov otac, bio je i sada Fejzaga. Gledala su ga u uho, u ono lijevo, u oteklo — kroz koje mu je u direk išao ekser, i činilo im se da je kroz to uho kao kroz petlju obješen kao što se o čiviluk vješaju stvari. Gledala su ga začuđeno. Sažaljivo i ćutke. Ne bi umjela, a ne bi ni valjalo da mu išta kažu; ćutala su kad je otac bio i kod kuće, kad je — naslonjen na jastuk, sjedio uvrh sobe i gledao kroz prozor. Bio je onaj isti otac što sjedi uz prozor — ali i nije, jer se bio sav ukrutio i otuđio kao da je sam na svijetu. I bio je sam…, jedan jedini takav… I kao da bi nekud daleko otišao, zajedno s onim direkom — i što se tama noći sve više hvatala, to je i on bivao sve dalji…

Kad bi se vatra pritulila, ličio im je na strašilo: na nešto što više nije Fejzaga!

Sjutradan su radoznali požurili da ga još jednom vide. Ali ono što su vidjeli, bili su samo dogorjeli ugarci. Nije više bilo ni onog direka za koji je bio prikovan.
Oni laka sna rekli su da su noćas čuli top; vadili su brojanice i molili se za dušu Fejzaginu.

– Čim su mu dali da popije kafu, ja sam znao da će za tom kafom ispaliti top; kad hoće da zadave, oni ispune želju — završio je onaj sa košuljom preko čakšira.
U ušima im je ostalo ono zaptijino lupkanje štapom o kaldrmu da Fejzaga progovori – i da prestane da govori; činilo im se da onaj štap sada njima lupka…

---

 

- Ćamil Sijarić - 

Miris lišća orahova

Bila nas je puna kuća: stric, pa strina, pa stričevići, pa mi sinovci – i nikad se, ni uveče kad se skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije među nama čula riječ ni koliko: potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao ružnu riječ, bilo bi to kao da se kuća prevrnula – i šta bi na to rekao naš stric! Naš stric je za nas bio nešto veliko – veće i od kuće, i od zemlje, i od sela, i od svega što smo mi njegova čeljad ikad očima vidjela i ušima čula. Nismo ga se bojali – jer nam se činilo da se on ne može na nas naljutiti, i ako mu se ponekad dešavalo da se tamo u selu na nekog i naljuti na njemu se, kad je u kuću ulazio, nije ništa vidjelo; sve što bi mu se tamo izvan kuće desilo, izvan kuće je i ostajalo, i on u naša vrata ulazio čist od svega, i s nekakvim svojim carskim dostojanstvom; niko u selu našem, ni u selima oko našeg, nije tako umio da uđe u kuću kao naš stric. Kad bismo ga vidjeli da ulazi, svi bismo stali tamo gdje smo se zadesili, riječ bismo prekinuli, ruke niza se opružili – i mogla je tada da se pomakne, i čuje samo naša strina. Ona je mogla i da mu se primakne, i uvijek je to činila kad bi naš stric ulazio u kuću – prišla bi mu odmah za leđa i za njim, kao pratnja za carem, polazila u sobu da mu tamo načini mjesto da sjedne. Mogla je, i obično je tako i bivalo, da mu u tom kratkom prolazu od kućnih vrata do sobnih vrata ponešto – u leđa njegova,i kaže, što mi, koji smo na svojim mjestima stajali kao kakva počasna straža, ne bismo čuli; ona bi mu rekla – to što bi mu rekla – da mi, kućna čeljad, ne čujemo. Nama se činilo da ni naš stric to ne čuje, i da i ne sluša to što mu strina u leđa šapće: znao je da to znači: da je u kuću ušao domaćin, i da je to nešto veliko kad u kuću uđe domaćin... Mi smo znali da naša strina tada sva treperi – kao kad u lisnatu granu uđe vjetar; znali smo i to da ne prestaje da trepće očima dok za njim ide od kućnih do sobnih vrata i da joj je žao što stric ne vidi da ona trepće – a sve zbog njega.

Sjeo bi u vrh sobe, uslonivši se leđima uz jastuk i prozor, a strina stala prema njemu – dvoreći ga i čekajući da se odmori: ništa tada ne bi govorili; do osjećali da se blizu jedno drugom, i da smo im blizu mi kućna čeljad. Strina bi se zatim pomakla s mjesta, podvila noge poda se i sjela – ne prestajući da prati njegove pokrete, crte na licu, prste na ruci, treptaj očiju, jer po tome je poznavala kakve su mu misli u glavi, kakav mu je bio prošli dan, i je li se mnogo umorio. Nama se činilo da njih dvoje vode tada neki svoj nijemi razgovor, i da se dobro razumiju – da je sve dobro kad su zajedno, i kad smo sa njima mi njihova čeljad.

Ako je bilo veče i kućna vrata zatvorena, mi čeljad smo sjedjela u kraj sobe – tamo gdje je prestajao ćilim a počinjala kostrutna čerga, to jest na mjestu nimalo pristojnu za sjedenje, jer stajala je tu metla, zatim leđen i ibrik s vodom i bilo je tu uvijek mokro. Od toga mjesta kraj vrata pa do strica gore kraj prozora bilo je prazno, i po tom praznom prostoru mogla je da se kreće samo naša strina; mi čeljad smo mogla tamo samo da gledamo – i strica smo gledali kao nešto što nam je i blizu i daleko; ni jedna mu riječ nije od nas išla, a ni nama od njega dolazila, i u tome nije bilo ništa ružno, nego čak lijepo i za njega i za nas; jer mi smo bili jedna čeljad uljudna – pričalo se u cijelom selu koliko smo mi jedna uljudna čeljad.

Strica smo gore u vrh sobe gledali kao nešto veliko – kao što veliko može da bude neko staro stablo u šumi, u kojoj smo mi, kućna čeljad, samo sitne grančice; ne može se više podmladiti, ali ni više ostariti – ostaće takav uvijek, i mi djeca ostaćemo takva kakva smo, i naša kuća ostaće takva..., i bilo je kod nas sve kako i treba. Sem jedne mane – sem kuće; bila nam je kuća mala, i to nam je bila jedina mana. Bila je u njoj prostrana samo jedna soba, dok je druga bila uska i tijesna – i bio je tijesan onaj dio kuće u kojem je, na sredini, na goloj zemlji, ispod crnih greda i čađavih veriga gotovo uvijek gorjela vatra; bio je zadimljen taj dio kuće i oči strinine bile uvijek zakrvavljene od dima; trljala ih je krajičkom podveze jer su je svrbjele, a nama bilo teško da to gledamo, jer znali smo da će joj oči od toga trljanja biti još krvavije. Znali smo i to; da takav naš stric – veći od svih, i takva naša kuća – manja od svih, ne odgovaraju jedno drugom, i nije nam bilo nimalo pravo kad bi nam neko rekao da nam je kuća mala – da je njegova veća od naše, i morali smo na to da zaćutimo; i bilo nam je krivo što je to tako – što je naša kuća najmanja u selu. Bilo nam je najviše žao zbog strica – jer vrata u koja on ulazi trebalo bi da su veća, i soba u kojoj sjedi da je ljepša, i ljepši oni prozori iza njega. Samim tim bi bilo ljepše i naše sretanje našeg strica, i ono što mu u leđa – idući za njim od kućnih do sobnih vrata, šapće naša strina; i bilo bi ljepše kad nam neko dođe – jer ne bi se govorilo, kao što se već govorilo: da je kod nas sve dobro, samo nam je kuća loša – i da se zbog toga nema gdje ni doći. To nas je navodilo da i sami stanemo prema našoj kući – i s jedne, i s druge, i s treće strane, i da je – iako smo je poznavali kao svi svoju kuću, dugo gledamo i na kraju kažemo da nam kuća ništa ne valja. Bio je zid tek nešto malo odignut od zemlje, a gore išla sve sama čatma, i još sa čatme otpao malter pa se vidi ispleteno pruće – a u pruću još rupe, pa se kroz njih vide zvijezde. Stric je znao za te rupe, ali ih nije krpio – jer naša je kuća bila takva da se nije mogla iskrpiti; a ako bi se to pokušalo, ispalo bi još gore – kao stara vreća s novim zakrpama...

I ne bi bilo ni lijepo da naš stric, koji je bio dobro obučen, i strina koja je bila kao cvijet, a i mi čeljad koja smo bila bez ijedne zakrpe na sebi, ulazimo u kuću iskrpljenu; i stoga je nijesmo ni krpili.

Stric nikad ništa s nama čeljadima nije progovorio o našoj kući – jer nije ni išlo da sa nama govori o kući; kuća je nešto veliko i o njoj se govori samo sa ljudima. I može biti da je naša strina – gledajući ga uslonjena uz jastuk i još ga ništa ne pitajući dok se ne odmori, pročitala iz njegovih bora na licu, iz očiju, iz cijele njegove duše, šta je toga govorio s ljudima, i kakav mu je bio prošli dan. Tek gledala ga je dugo – kao što lovac gleda u grmen u kojem, više nego izvjesno, nešto živo ima, i čekala da se to iz strica našeg i pokaže. Svjetlost lampe obasjavala mu je cijelo lice kad je počeo – nekako neodređeno i nimalo veselo da priča strini kako je danas kupio kuću. I čim je izgovorio tako krupnu riječ koja znači kuću, mi čeljad, a i strina, zamukli smo i gledali ga zbunjeno – sad više njega i ne videći, nego kroz njega nekakvu kuću. I sam je zamukao pošto je izgovorio riječ kuća, i nama je bilo čudno što ništa dalje ne govori; kao da je tu kuću koju je kupio istoga trenutka i izgubio – a mi nijesmo htjeli da se sa tim pomirimo, htjeli smo da je ta kuća naša.

– U Dolovu sam kupio kuću. Od Mursela iz Dolova. Veliku sam kuću kupio – izgovorio je sada određeno, i dodao: – Tri bi se ovakve u njoj okrenule, i opet bi im bilo prostrano.

– Sa srećom bilo! – izgovorila je za njim strina, i fitilj u lampi izvila toliko da je od sjaja sva soba sinula – i bi nam sad žao naše sobe što je ostavljamo. Trudili smo se da nam ništa ne promakne od onoga što stric priča strini – čudeći se što se nimalo ne veseli što je kuću kupio, i što ne kaže: "Ženo, nije to šala, kuću sam kupio!" S tugom u glasu pomenuo je nekakav orah, i nama nimalo nije bilo jasno šta može da ima jedan orah sa jednom kućom.

– Orah je... – nastavljao je naš stric – orah je, ženo, odmah uz kuću; brojao sam korake od oraha do kuće, i nabrojao jedanaest koraka.

Nama se sada odnekud učinilo da je tih njegovih jedanaest koraka nešto vrlo važno, pa je neko od nas glasno izrekao: "Jedanaest koraka!" a mi mu šakama poklopili tjeme da ćuti; ne vidi li da ni strina ne zna je li to bolje ili gore što je tamo jedanaest koraka a nije više ili manje – i čekali smo da čujemo šta će strina da upita strica o tim koracima, i štaće joj on reći i o koracima i o orahu.

Strina ga je slušala do kraja, i vidjeli smo da ga je razumjela: da se u toj kući, kad joj pod temelje stignu žile onog oraha, ni mlad ni star neće održati – umrijeće, i bacajući pogled na nas kućnu čeljad htjela da kaže: ne dam da ih iznesu na nosilima, ne dam da mi pomru zbog tog oraha. "Ne bojimo se!" glasno je reklo jedno od nas kućne čeljadi, a mi ga poklopili odozgo po tjemenu šakama da ćuti, i rekli mu da ima drveća koje može da donese nesreću – da on to ne zna, da ni strina to ne zna, ali znaju ljudi.

Bio je ovo razgovor za ljude. A jedini čovjek u našoj kući bio je naš stric; mi ostali smo bili momčadija i djeca – i bilo nam je žao što naš stric nema sa kim da razgovara o tako velikoj stvari kao što je kuća. Sad nam je i orah postao nešto veliko, i nismo mogli a da ne mislimo i na taj orah, na drvo koje je našeg strica bacilo u brigu – kojeg nikad nijesmo vidjeli zabrinuta, i nijesmo mogli da vjerujemo da jedno obično orahovo stablo može nešto tako da učini od čovjeka; činilo nam se da je naš stric sav ucrnio, i ako mu naša strina ne rastjera njegove brige živ zoru neće dočekati, umrijeće zbog jednog oraha, zbog drveta u kojem mi kućna čeljad ništa rđavo nijesmo mogla da vidimo – ništa, do njegovo široko mirisavo lišće koje ne prestaje da šumori – kao da onome ko pod njim sjedi priča nekakvu svoju dugu priču da taj dugo pod njim sjedi. Brali smo toga orahova lišća po pune šake, a poslije su nam ruke dugo mirisale. U jesen bi opadalo, polako bi dobijalo – ne žutu, nego rumenu boju, pa sve rumeniju, pa rumeno-zagasitu, pa čavu, i takvo – čavo, stalo da opada. Na zemlji – tu oko stabla, to sad mrtvo orahovo lišće dobijalo je boju krvi – onu boju kad se krv zgruša, i činilo se da je tu zaklano neko krupno grlo – nijedno drugo nego ono što je sve ljeto pričalo priče... One priče što su značile: da je od svega najljepše biti živ! Biti pod suncem i mjesecom, i svakog, ko ti pod grane sjedne, zakusnuti mirisom – da opet dođe i sjedne. Jer jedan orah... to je kao i jedna kuća...

Znali smo, mi kućna čeljad, da je sa orahom to tako... A šta je još znao naš stric – to nijesmo mogli da doznamo, sem toliko da on u orahu uz onu kuću što je kupio, ako mu žile podiđu pod temelj, vidi propast te kuće. I da mu se na licu nije vidjela zbog toga briga, niko od nas kućne čeljadi ne bi mogao da povjeruje da jedan onako blažen orah može nečemu da nanese nesreću. Ta nesreća ticala se one kuće – a i nas svih, i kao ono što umire orahovo lišće vidjeli smo sada naše umiranje – a najprije nas kućne čeljadi. I pri pomisli da uistinu može tako biti zaćutali bismo, kao što ponekad u jesen, kad vjetar utihne, zaćuti lišće na orahu – pred svoje opadanje...

U tome su neka od kućne čeljadi i zaspala: "opadali su", može biti u snu, kao što opada orahovo lišće...

Sjutradan je stric poveo strinu da vidi kuću – i orah uz nju; pošla smo i mi starija čeljad – i ponijela kotlove i kante da u njima nanesemo vode, jer trebalo je oprati podove i direke, vrata i prozore, i – tek onda, useliti u kuću. I prvo što smo odozgo s brijega ugledali dolje u dolini bio je onaj orah; on je bio viši od kuće – i nimalo nam se nije svidjelo što je orah viši od naše kuće. Malo zatim iznikao je, odmah pokraj njega, širok i spljošten krov kuće, sa šiljkom gore na kojem je čučala nekakva ptica. Rekli smo tada: "Eno i kuće – a i stric je rekao – eno je; eno i kuće i oraha." Bilo je to jedino što je uz put rekao; a mi smo uz put ćutali; čuli su se samo o našim ramenima kotlovi.

 – Dao sam – veli stric – veliku kaparu.

– Koliko hiljada? – pitala je strina, tek da pita, iako se – čak ni u stotine nimalo nije razumijevala.

– Polovinu, ženo, od cijene; toliku sam kaparu dao; toliko mogao i toliko dao – ostalo ću dati na zimu.

"Ostalo na zimu!" ponovilo je neko od nas čeljadi, tek i ono da nešto kaže; htjeli smo sada svi da nešto kažemo – i svi smo pričali samo o kući.

Prilazili smo joj s gornje strane – s one kojom se oslanjala o brijeg, zbog čega nam se ne učini ni velika ni lijepa; i jedino što je tu bilo lijepo – bio je onaj orah uz nju; bio je s njene čeone strane, one kojom gleda dolje niz dolinu, a i dalje – niz cijelo selo; stajala je nad selom kao njen čobanin.

Skinuli smo kotlove s ramena i spustili ih ispred vrata; bila su to sada naša vrata. Bila su velika. Nijesmo bili navikli na tako velika vrata – i učini nam se da smo se odnekud svi smanjili i da se smanjio i sam stric. Izvadio je iz njedara velik crn ključ, i mi čeljad gledala kako tim velikim ključem otvara velika vrata. Ušao je prvi. A za njim odmah ušla je i strina; ona je i sada išla za njim – kao što je to uvijek činila kad u kuću ulazi stric, i šaptala mu u leđa i sad, kao i uvijek, nešto svoje što on nije slušao. Slušao je – idući tamo ka sobnim vratima, nešto drugo... – i malo, pa je zastao; gledao je dolje u pod i rekao:

– Čujem ga…! Čujem, ženo, onaj orah kako šumori. Kako šumori ispod patosa. Kako šumori ispod temelja.

– Šumori – veli mu strina – kroz prozore.

I sam je zatim rekao da drukčije ne može do kroz prozore.

Sad su otvorili i druga naša vrata – ona sobna, koja su, nekakvim svojim plačnim cijukom, ispunila cijelu kuću. Stali smo nasred sobe i zaćutali. Jer učinilo nam se sad najednom kao da smo ušli u tuđu kuću, u koju, svakog časa, može neko doći i zateći nas. I jedino što se, u toj silnoj praznini, moglo da čuje bio je orah… Gledali smo njegove široko i daleko razvedene grane, i udisali miris; sva je soba mirisala orahom. Bio je tamo pred kućom kao živ čovjek – kao domaćin ovoga doma, s kojim ima nešto zajedničko, a tajno… ispod zemlje, ispod temelja… Tu ispod nas.

– Vidim ga... – veli stric strini – ali ga ne vidim tamo pred kućom, nego pod kućom.

Odmahnuvši široko rukom, gotovo ispred samih njegovih očiju, strina je odbila da je orah pod kućom, i rekla da je orah drvo kao i svako drvo, i da je ljepše od svakog drveta – i htjela da sada gledamo sobu a ne orah; i mi smo, čeljad, poslušala našu strinu i gledali smo sobu. Bilo je u njoj mnogo drveta a malo duvara; mnogo nekakvih dolapova sa erezama i katancima, i mi se, čeljad, čudila tolikim katancima. Stali smo da diramo te ereze i te katance i da prstima udaramo po nekakvim jabukama od bakra koje su se brzo okretale – brzo toliko da se jedva moglo umotriti to njihovo okretanje – i zaglušismo, tim jabukama, šum onoga oraha, i na njega i zaboravismo. A upravo tada čuli smo strica kako priča strini.

 

– Ovaj direk... – veli joj, i prstom joj pokazuje direk koji je, odozdo od poda išao gore do nekakvog rafa; zbog rafa je bio i stavljen – da ga drži, i da gore nad njim drži šašovce. Bio je žut i išaran, i ukras u sobi. – I ovaj je direk od onoga oraha – veli stric strini.

– Od onoga oraha... – veli za njim strina, i nastavlja da je direk lijep zato što je od oraha, da je od drugog drveta ne bi takav bio – ne bi se mogao išarati, i ne bi bio tako žut.

Prestali smo s onim okretanjem jabuka i slušali strica i strinu. On je sada prešao na glavno – na zareske na onome direku, i veli strini:

– Koliko je ovih zarezaka, toliko je u ovoj kući bilo umiranja; ženo, svaki zarezak znači smrt – a vidiš li koliko ih je!

 Bili smo gotovi da pritrčimo onome direku i izbrojimo one zareske – ne zbog toga da izbrojimo smrti, nego samo zareske; ali nije išlo da se mi čeljad miješamo u nešto što je strašno – i od čega su se njih dvoje ukrutili kao da su i sami nekakvi direci sa isto onakvim zarescima na sebi...

 – Rekao sam ti da je ovaj direk od onog oraha – nastavljao je stric. – Služio im je kao knjiga – svima koji su u ovoj kući živjeli. Za svako su čeljade u ovaj direk urezivali rođenje i smrt; kad se koje rodilo i kad umrlo... Kratak razmak od recke znači kratak život!

 "Kratak život!" otelo se jednom od nas čeljadi, a mi ga odozgo poklopili rukama neka ćuti; neka ne govori kad stric govori.

 – Kratkog su im vijeka bila djeca – nastavljao je stric strini, a ona – kad su se djeca pomenula, stala da gleda u one recke kao u sve samu mrtvu djecu; mi smo to vidjeli i stali smo da se krećemo, da joj time kažemo da smo mi živi – da nijesmo među onim reckama. – Može biti da to nije zbog onoga oraha, a može biti i da jeste; mnogo je blizu onaj orah – veli on strini. – Tek umiranja su bila česta u ovoj kući. Ova neka djeca, ako je suditi po ovim reckama, umrla su mala.

– Naša su velika – veli strina za sebe, ali gleda u direk, u one kratke razmake od recke do recke, koji su značili i kratak život. – Lažu recke – veli.

– Ne lažu ljudi – veli stric. – Rekli su mi da je trebalo da prije pogodbe pogledam direk u kući. I orah pred kućom. A kad sam pogledao ovaj direk, bilo je, ženo, kasno; bio sam pogodbu utvrdio i kaparu dao, i nijesam se mogao popišmaniti. Poveli su me zatim ljudi i do oraha, koji sam ja do tada gledao samo kao jedno drvo, kao jedan orah pred kućom. Tamo su mi ljudi pokazali da je od oraha odsječen cio jedan stub; bila su tri stuba, pa jedan odsječen – i ostala, ženo, još dva. Ovaj je direk, rekli su mi, od onoga odsječenog stuba, i pitali me znam li ja zašto je odsječen onaj stub; a ako ne znam da ću doznati kad se uselim u ovu kuću; da će mi kazati ovaj direk – da na njemu ima još dosta mjesta da se urežu nove recke... A ti, kažu mi, imaš puno čeljadi; i svoje čeljadi i od brata čeljadi, i trebaće ti za njh puno mjesta na onom direku.

Izlazili smo iz te sobe nimalo radosni što je naša i ušli u drugu u kojoj nije bilo nikakvog direka i koja je bila na suprotnoj strani od oraha; bila je u njoj gluha tišina i po ćoškovima paučina; nije ni svjetlosti bilo mnogo u toj sobi – i nama se učini da smo otišli nekud daleko i od one sobe s direkom i od onog oraha pred kućom; orah se odavde nije ni vidio – i bilo nam je drago što se ne vidi; kad će stric:

– Čujem ga; i ovdje mu, ženo, čujem lišće... Ono što ti se čini da šumi voda... ono nije voda nego je lišće na onom orahu; šum mu dolazi odozdo; odozdo, ženo, ispod kuće, ispod zemlje – čuješ li?

Slušali smo i mi čeljad, ali ništa nijesmo čuli; čuo se samo sipac u brvnima – strugao je negdje duboko u drvetu, i bilo je zadovoljstvo slušati ga; bio je neko živo srce drveta, i jedino što živi u ovoj sobi, u kojoj nije bilo ni muha.

– Ima ih još... veli stric, misleći na sobe, ali nas u druge nije uvodio – izveo nas je napolje, pod orah. – Evo – veli – gdje je bio onaj treći stub... onaj što su ga odsjekli i od njega načinili onaj direk u sobi. Ne bi me se ticao ni taj stub ni cio taj orah, da mi ljudi nijesu rekli da su njegove žile ispod ove kuće, i ko kupi tu kuću – taj u njoj neće dugo živjeti. Triput je, rekli su mi, dosad preprodavana, a sve zato da bi ljudi iz nje izašli i ostali živi. A mi ulazimo!

"Ulazimo, ulazimo!" – i opet smo onoga što mu se ta riječ omakla sa jezika pritisli šakama odozgo u tjeme da ćuti, i sva smo mi čeljad ćutala, i zijevala gore uz grane oraha diveći se njegovoj visini i veličini; divio mu se, s bolom u očima i u glasu, i naš stric – i bilo je nemoguće da jedno tako veliko drvo nema i svoju veliku moć, baš onu od koje strahuje stric, i zbog koje su one recke na onome direku u sobi i zarezane...

– Htjeli su da ga odsijeku cijelog, ženo, i tada su mu i odsjekli onaj njegov treći stub – pa stali, jer neko se našao i rekao da može biti još gore ako cio taj orah odsijeku. Pa ne znam – veli stric strini – šta je to; tek nije mi milo što je taj orah tu. Ima tajni pri drveću – ima, ženo, u ponekom drvetu, vodi, kamenu, zidini, groblju – ima tajni; a za orah to sam davno čuo.

Vidjeli smo kako strica od toga hvata strah, i kako uplašeno gleda gore u široko razvedene grane oraha – koje su, ako hoće da im se pripiše zla ćud, mogle da izgledaju vrlo strašno, ali i vrlo dobroćudno – ako se gledaju samo kao grane i kao lišće; a lišće je, zbog vjetra u njemu, šumorilo kao voda niz kamenje, i činilo se da će sve otići nekud s vjetrom. Mirisalo je. Živjelo svojim životom. Gore visoko – iznad ljudi i iznad zemlje. Kad požuti, kad porumeni i počavi, i na kraju kad dobije onu svoju krvavu boju padnuće na zemlju – nekako mekše i ljepše nego što opada ostalo lišće; umiraće na zemlji još dugo, i s mirisom će i umrijeti... Ostaće gore gole grane, kao mnogo ruku bez rukava, i biće i dalje grane orahove, i drukčije od drugih grana... krute i kratke kao prsti starca.

Mi čeljad nijesmo mogli da shvatimo kakvu to moć može da ima jedan orah na jednu kuću, ali nijesmo mogla ni da odbijemo da to zna naš stric – i čekali smo šta će dalje da učini naš stric; jer on je i dalje prema tome orahu stajao kao prema nekoj nevidljivoj sili – jačoj od ljudi, jer je nevidljiva. I bilo je tužno gledati ga kako od stabla tamo do zida broji svoje korake, ne nabrajajući ni dva puta isti broj, i počinjući iznova – i opet iznova. Ljutio se na samog sebe, i na svoje noge, i mi smo ga prvi put vidjeli da se ljuti; vidjeli smo kako sada i brojeve preskače i kako, ma koliko brojao, neće doći do prave mjere. Prostor između oraha i kućnog zida pretvorio je u nekakvo svoje borilište, na kojem se bori i sa samim sobom i s nečim što je nevidljivo, i da mu upravo to nevidljivo ne da da izbroji svoje korake. Čas su mu bili duži a čas kraći, pa ih je nekad nabrajao devet a nekad trinaest. - Deset... otelo se nekom od nas čeljadi, i mi ga rukom odmah pritisli odozgo u tjeme da ćuti kad stric broji.

– Vidiš li – veli on strini – da nešto ima pri ovome orahu – kad on meni ne da da korake izbrojim: pođem da brojim pa ne umijem, ženo, da ih izbrojim: pođem da ih ređam pa ne umijem da ih ređam; ni dva mi koraka nijesu jednaka.

Gledao je onaj orah kao nešto što je jače od njega, i mi smo prvi put vidjeli da naš stric ne može to što hoće – i bilo nam ga je žao što se našao u nevolji; bio je sada kao jedno od nas čeljadi – nimalo od nas pametniji ni jači. Dizao je ruke kao da se predaje, a i naša strina dizala je ruke, jer ona nije ni umjela drugo da čini do ono što čini naš stric. Nije mogla da mu pomogne – u tome nečemu što je za kućne domaćine a nije za žene; a nijesmo mogla da mu pomognemo ni mi čeljad, i nije nam bilo pravo što taj orah stoji tako najavno a radi nešto potajno, i svi smo se od njega izmakli i stali uz kuću kao da je branimo. Od oraha udaljio se i naš stric, ali nije po svojoj volji – jer htio je još da broji korake, i prestao je tek onda kada ga je naša strina uzela za ruku i privela k nama – govoreći mu da se okani oraha, kojeg su se okanili i svi oni čija je kuća dosad bivala, a među njima bilo je i mlađih i jačih, i veli mu da je on star; i bilo je to prvi put da mu je rekla da je star. Nije mogao da s nama mirno stane uz zid kuće, nego je stalno podizao noge – kao da jednako broji svoje korake, ponavljajući koliko ih je – a broj im nikako ne hvatajući. Mi čeljad smo tražila da operemo one sobe, a naš stric je rekao – "Jedanaest…! A to je, ženo, toliko da su mu žile posigurno otišle pod temelje od kuće” – i htio je opet da broji, ali mu strina nije dala.

Ne oprasmo sobe, ništa korisno ne učinismo – i ne bi nam žao zbog toga; bilo nam je žao samo našeg strica – jer on je svud gredom dok smo se vraćali od te naše nove kuće našoj staroj kući zastajkivao i brojao korake; i ko zna koliko bi ih izbrojao da ga strina nije prekidala. Nama čeljadima činilo se da je mnogo ostario od jutros, i da sav miriše orahovim lišćem kao da smo pod onim orahom…

Htjeli smo – tih dana i tih nedjelja da zaboravimo na onu kuću i orah uz nju, i nijednom ne sađosmo da operemo one sobe – i zaboravili bismo na onu kuću sasvim, da nas na nju nije podsjećao naš stric, a najviše u jesen – kad je, s prvim kišama i maglama, počeo u licu da dobija neku žutu boju, pa čavu, pa tamnu – kao što tu boju dobija orahovo lišće… Mi kućna čeljad vidjela smo kako ga naša strina odvaja od naše zajedničke sofre, za kojom je do tada – na njenom čelu, uvijek sjedio i s nama jeo iz istog suda; sad je za njega i sud izdvojila – kao što je to činila nekad i za nas kad smo bili djeca. Bilo je sada prazno ono mjesto uvrh sofre, i nama se činilo da nam je – bez našeg strica, prazna i cijela naša sofra. Bilo je tužno gledati ga izdvojena od nas čeljadi; sjedio bi negdje u kraj sobe kao neko ko je uz put svratio u našu kuću, i ne bi se čulo ni da diše – i bilo je tiho u našoj sobi kao pod orahom kad u granama nema vjetra…

Mi kućna čeljad smo i dalje sjedala dolje za vratima kod ibrika i leđena; sjedala smo i onda kad gore uz prozore nije više bilo našeg strica. Gledali smo u njegovo prazno mjesto kao da je on još živ, a vidjeli smo gore šipke na prozoru, koje su nam odnekud ličile na grane oraha kad s njih list opadne…

Nismo čuli kako je – otkinut od onih šipaka, pao dolje na ćilim naš stric; tek učinilo nam se kao da je – sa onog oraha, kod one kuće, opao list.

---

 

Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu.

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled", a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u Sarajevu, 6. decembra 1989. godine.

Svojim ukupnim književnim stvaralaštvom Ćamil Sijarić na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka.

 

Za svoja djela nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima: nagradom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, prvom nagradom za najbolji roman Narodne prosvjete, 27-ojulskom nagradom Bosne i Hercegovine, 13-ojulskom nagradom Crne Gore, Andrićevom nagradom i mnogim drugih priznanjima i odlikovanjima.

 

U znak sjećanja na sveukupno književno djelo Ćamila Sijarića, odlukom Bošnjačkog nacionalnog vijeća, najveća nagrada sandžačkih Bošnjaka u oblasti književnog stvaralaštva nosi njegovo ime, Pero Ćamila Sijarića.