PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Hamza Humo - Sevdalijina ljubav

Naš grad, sa svojim kamenim ćošetima, bliješti u podnevnom suncu i reže oštre, izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. Sav ispreturan, napet i omamljen, dahti on pod žegom, na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. Život pišti u njemu i šaka zemlje cvili od žedi i žestine. A tamo, s desne strane Rune, trune vlaga po sjenovitim baštama, i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine. Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo, a noću se budi da se protegne, da se opije i splete u grču požude, negdje na busenju pod šandudom.

A Biber poznaje sve djevojke. Pjesma mu najprije zagolica, pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom), slatko i nečujno, sve niže i opojnije, da te opet uzdigne, da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. A on, kudrave kose i zamagljena oka, upilji se svakoj u srce. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. O, sve to Biber čini očima i pjesmom. Kad on zapjeva sokakom, nastane trka po avlijama i sa kikotom se zaustavlja na vratima. Kad on zapjeva, vjetar se pritaji u baštama, a u djevojkama nešto zadrhti, oslabe im noge, dođe im malka snaga, pa bi mu pale u naručje.

Tako djevojke uzdišu za njim, a on ih voli sve podjednako. On svima pjeva. On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele, razgolićene ruke negdje u konaku, u čežnji za milovanjem na šiltetu.

– Ah, ili bi ga klele ili blagosiljale! – govorile su šapatom djevojke, pa i nasamo, osjetivši njegov pogled, grlile bi se i stezale međusobno.

Tako djevojke čeznu za Biberom, a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini, i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. Iša je natopila cijelu avliju, pa cvijeće, u trista živih boja, kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu, a potočić kroz avliju zagunđa, zažamori jasno, bistro, biserno. Kao da se i on prikrada. Iša je sama u avliji. Iznijela je ćenarče, prostrla ga po vlažnoj zemlji, pa se opružila po njemu. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu, providnu košulju od ćereće, nešto se smije i mami, bjelasa se vragolasto i neodoljivo. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove, smiješe se i bjelasaju pod burundžuk-haljinom. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci, priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu, da opet bijesnu i zatrepte sa trostrukom snagom. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija, klizi po tijelu i talasa krv, talasa grudi, dok nešto kao bujica ne uzavre, pa se napregne, napne dah, a srce zadrhti kao preplašeno ptiče. Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj, da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi, nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje, u besvijest. I ruka priteže grud, priteže, i Iša zatrepti, zatrepti i malaksa.

Jedan uzdah šapnu u cvijetu, u lišću na odrini. Iša leži zatvorenih očiju, malaksala, sa smiješkom na licu. Potok se budi, otima i grca kao jogunast i sladak dječak. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. Lak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom, pa kao da joj razotkri njezine misli, kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja, plahnu je, otrže zanosu i sneveseli. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče, pokorno, tužno kao siroče, i zaplaka se tiho, tiho, od čežnje prevelike.

A kad plavi suton pade na mahale, izviše se strelovito laste u cvrkutu, i plav se dim zanjiha i izdiže na niske, pločne krovove. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. Pa, uza svu ovu živost, pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. Ibrici zazvoniše na česmi, djevojački kikot vrisnu sokakom, vreo i golicav, a mujezin zauči na minaretu, razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše, pobožne, tihe i zahvalne. Noć pade, oživješe sjene, a bijela i gola minareta, oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi, kao džinovi s djevojkama, koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. A kad se mjesec uzdiže, pa se pun, zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda, neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca, a naš grad zasta i preobrazi se u svjetlu njegovu. Sve se pritaji i zanijemi. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah, težak i neprebolan sevdah, pun derta za bezdano opojnim i nedostižnim. A otud, ispod Huma, sa Raljevina, donese tiha noć mekan i zanosan glas pjesme, glas što pada na dušu kao melem, liječi i opija osjećanja, da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. On se zatalasa, zatalasa i zasta u visinama, noseći dušu nekud u širine, ljuljnu se zanosno i razli po tišini. I dah lišća pritaji se u mahali. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman-age Mrahora, i prkosno, skriveno, zaleti se potok u žamoru, i podrugljivo se nasmija tišini. Pritajena daha i pripijena uz demire, Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina, ona je pila tu pjesmu i opijala se. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme, ona ispruži ruke u raskošne daljine, proteže se i poletje sva ka njima, predade se njemu, Biberu, njegovu milovanju, i s lakim krikom pade na šilte, predade se grču među bijelim i toplim jastucima.

A u Biberovim baštama, Raljevinama, mjesec se provlači kroz granje, otiče potocima, preliva se po zasađenom povrću, razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu, otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. Bijele kućice, čak tamo pod Vihovićima, bliješte pune jezive i neshvatljive čežnje. Biberove sređene bašte pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje, davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. Lopata zahvata vodu iz matice, pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. Baštovan Fazla, razdrljen i zavraćenih nogavica, pognuo se po lopati, pa u beskrajnom ritmu crpe vodu, a zatim, zamorena daha, uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi.

– Fazlo!

I on se trza, baca lopatu i odlazi pod smokvu. A ispod smokve, protkiva tamu mjesečina, svjetluca na čašicama, na Biberovoj šargiji, i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama.

– Odmori se! – kaže Biber tiho i pruža Fazli staklence. A on, onako s nogu, metne ruku pod zavraćenu glavu, širokim zamahom iskapljuje do dna, pa tresući se, tromim i teškim korakom odlazi u maticu. A Biber, sam pijucka, mezeti i sevdiše pomalo. Tiho, tiho, zapjevuši on, šargija protuži, a on je spušta pored sebe, pruža se po ćilimu, pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice, zapjeva poluglasno:

Sadih almu nasred at-mejdana, 

Gledah dragu devet godin’ dana…

 Zajedno s pjesmom, s riječima, nešto se budi u Biberu, mili uza nj, pa kao u nekoj toploj omaglici, on raste, raste mu kosa na glavi. Zahvata ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio, ali koji su tu, u pjesmi, ljepši od svih na svijetu. On nenadno zaćuta, a matica zašumje sanjivo, usamljeno. Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi, a mjesec se razli, bolećivo zapjeva kroz tišinu, i zašaputa u lišću. Jedan velik, nečujan i neiskazan ton u glasu zaćuta negdje u vrhovima stabla. Biberu bi najednom teško, kao da neka pustoš pade na nj, i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla:

Kad je alma na trganje bila, 

Moja draga za ljubljenje bila…

 I glas zadrhta negdje u visinama, uznese se i razasu po mekim i pijanim širinama, a mjesec silazi, juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji, nečujno pade u granje, pa onako živ, nasmijan, zapljusnu Bibera i rasplinu se. Bašta se sva promijeni, kliknu, rodi se novi život, i začas – nestade svega. Samo, tamo negdje nad Cernicom, izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme, dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim.

– Fazlo, Fazlo! – Zasta pljusak sa lopate. – Ne zaključavaj kapidžika! – I Biber se izgubi nekud niz bašte, u pravcu mahala.

II

Prolaze dani, a Biber prestao da sevdiše po sokacima. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Osman-age Mrahora. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata, šapće nešto što niko ne smije niti može znati do Iše, djevojke zapaljena oka i oblih bokova. Prolaze dani dugi i užareni, naš grad gori u žegama, i omamljen, bunca u bunilu. Kokoši vrataju od vrućine, a žene, golišave i zažarene, valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena, a muhe zundaraju po njoj, liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi, po trgovcima. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom, zastenje, promeškolji se, pa opet zastenje. Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača. Ona navaljuje na stijenje, udara o njih i sunovrace sustiže bujica bujicu. U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja, u njenoj boji ima nešto nebesko.

A Biber zaroni u maticu na Raljevinama, pa na ćilim pod smokvu, privuče jastuk pod glavu, pa hladuje. Matica žamori. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane, a sunce prekrilo nebo, pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. Cvrčci vrište kao bjesomučni, a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. A kad se sjene jablanova otegnu preko Raljevine i sunce pozlati nad brdom, zažamori lišće u smokvi, krto, oprezno, matica zastudi i laka jeza hladovine probudi Bibera. Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu, a Biber zapjevuši kao preporođen, podmlađen.

Prolaze i plavi sutoni, sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi. Prolaze i noći, mlake, pijane, pune žudnje za milovanjem do besvijesti, negdje u baštama, u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. One nečujno padaju na grad, na Raljevine, na doline. Tako i večeras, kad prođe akšamluk, svjetla zadrhtaše po našem gradu, pirnu svjež vjetar, a u Biberu zabrekta snaga, podiže ga, i nešto, snažno i zanosno kao jablan, izraste u njemu. Biber đipi, podvrisnu, pa zapjeva, a glas odnese tišina, odnese ga Mrahorovu dvoru:

Sama vene u konaku Ajša:

Sa svojim se dertom razgovara…

 Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće, jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima, ni tihim šaputanjima, od kojih je spopadaše slatka omaglica. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata, a Iša, ni sama ne zna kako, osjeti vreo poljubac, nešto joj zabruja u glavi, zadrhta u grudima, i ona se zaplaka. To se sve dogodi tako nenadno. I otada Iša poče da se bori sama sa sobom, da se bori sa Biberom, koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. Dani joj prolažahu u groznici, a noći! »Moje noći, moji bijeli dani!« čula je kako pjeva Biber. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas; osjeti strah, jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. Ona nije osjećala vatru kao prije, nego i neku strepnju, grozničavu drhtavicu. O, neka samo on reče! Ona će učiniti sve, sve. Pustiće ga i u baštu, i otići će k njemu pod šandudu, i…

Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer; njegov cik pogodi Išu u srce, i u istom času ona se pripi uz demire, nasmiješi se tako blago, nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje.

– Siđi – šapnu on tiho.

– Odmah! – ču se odozgo jedva čujno, ali nekako srećno i pokorno.

Iša odškrinu vrata. Sva je drhtala. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. Ona je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi, a što je opet bilo neminovno i suđeno. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje, a ona im se podade, nemoćna i opijena. Kao od straha, drhtale su joj noge, i ona je samo molila, ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu, ili da je ostavi, da pobjegne od nje na svoje Raljevine, pa da, kao i prije, ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu. Ali Biberove ruke nisu mirovale; one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi, preko bokova, dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat, koji nije jasno ni razumjela: »Hoću, hoću«.

I kapidžik je škrinuo. Pod šandudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane, sluteći nešto i šapćući. Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. A Iša, sva umotana u zagrljaj, predavala se milovanju. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo, koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru, i koji ostaje negdje dolje iza nje, dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka, iznad bašta u mjesečinu, put zvijezda. A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. One su sve vidjele. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes, ujed, i Iša je nenadano počela da grca, da se daje i otima. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. Mjesec se glasno cerekao, a potok kikotao kao da ga neko golica… Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. Negdje vrisnu ptica, i oni se trgoše. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. A on je obuhvati mekano i blago, i poče da je miluje svu, da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno, tako utješljivo i srdačno.

I tek kad mjesec, umoran i izblijedio, sjede na brdo, Biber se trže, preskoči baštenu ogradu, pa uinat cijeloj mahali, vascijelom svijetu, zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi.

III

Prolaze dani, a Biber prestao da sevdiše po sokacima. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima. Kad se naš grad utiša i padne u čvrste sanje, mine ponoć, a Biber luta baštama i nestaje ga u pravcu mahala. Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. Biber više ne pije, samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom, dok cvrčci vrište u vrbama. Biber i ne pjeva više. Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta, dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice, nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem.

Tako cio mjesec. Nadošla rana jesen, pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri. Biber se namilovao, pa mu neka tuga, tuga za prolaznošću, pada kao sjeta na dušu. Neki tužan mir kao da šumi u njemu, pa izaziva bol i zamoran smješak. Dani bistri kao zlatne vode, pa sve nekako utanjuju, gube snagu i klonu, dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. Ostadoše još samo narovi, prkosni i sočni, a neki, popucali od snage, ukazuju svoje žarko meso, pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. I njih će skoro Fazla da pobere; i opašće posljednja, prozebla smokva zelenka, i pašće prva slana na bašte usnule.

Naš grad, veličanstven i starački miran, prošarao se sazrelim drvećem, a čaršija živnula, pa nekako bradata i vesela, smije se i zagori. Rijeka Runa, tiha i smirena, kao poslije poroda, svileno šumi pod Starom ćuprijom i, umiljavajući se oko kamenja, odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. Sve je tako pitomo i dobrostivo, kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom. A u staklenim i dubokim noćima, ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos; one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi; on tiho, kao da se prikrada, prolazi kroz mahalske sokake. I u Išu ušla neka žalostiva slutnja, neka plašljivost divokoze, pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita, da mu kaže nešto tako važno, tako sudbonosno. Biberova milovanja nekako hladna, prijateljska, a nju prose negdje daleko, čak tamo u Bosnu, za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom. Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet, kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost.

– Bibere, došli su neki trgovci iz Bosne – šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja, a srce joj se hladi.

– Pa?

– Prose me.

Biber teško zaćuta. Kao da neka nepomična čama pade na nj, kao da se rodi mrak u njemu. Iša se bojažljivo privi uza nj.

– Bibere, ja se bojim te Bosne, strah me od tog nepoznatog hadžije. Ko zna ko je i kakav je on. Bibere, slatki Bibere, ne daj me! – šapuće Iša molećivo i bespomoćno.

Ona je poznavala Bibera. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio, pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama. Biber je ćutao, kao da osluškuje nešto, postaje nemiran, i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje.

– Bibere!

– Ćuti!

I Biber se borio sa sobom, a ona je strepjela kao šibljika. Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom:

– Iša, ne polazi za mene! I taj bradati hadžija, bolji je od bekrije Bibera. Nećeš biti srećna ako pođeš za me. Mnoge ćeš noći proplakati, čekajući me sama u konaku. Jer ja ne mogu, ne mogu, Iša, da se rastavim sa svojim momačkim životom. Kasno je više. Ne mogu. Biber opet teško zaćuta. Iša je prigušeno jecala. Plač je tresao i razdirao. Njega je davila u grlu opora i gorka guka, pa ne može duže da podnese, nenadano podiže Išu, steže je snažno, poljubi je, preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više, ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem. Iša ispruži ruke za njim, kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom, ispruži ih, ali bez onog ljetošnjeg žara, ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši.

A kroz nekoliko dana, hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. Duboko povijena u feredžu, sjedjela je uza nj jedna žena, pokupljena, bez glasa i života, kao pokajnica. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fazlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice. Nešto razvaljeno i bez dizgina zijalo je u njemu, srljalo očajnički, ludo, pa se topilo u dumanu ljute, u pjesmi, i orgijalo u defu Sofke Ciganke.

– Dragi Fazla, ispili smo sve slasti ljeta. Zaboravljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo, još slađe i veselije ljeto.

– Amin! Dabogda! – odgovara Fazla, i oni se kucaju drugarski.

A nešto sve raste kao bujica oko njih, pa poče da navaljuje, da vrišti. A Biber izvi glas, i sve osta duboko, duboko pod njim i zanijemje.

I Biber, stari sevdalija, polako, klecava hoda, uputi se preko Šetališta put Zahuma, noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. Još jedan dert više, još jedna i još stotine čaša i dertova, a oko samohrane Biberove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika, pjesmu samohranih. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu; ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi, svijet od slatkog čemera i žalbe za životom.

Viju samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih konaka, vuku se dani puni kiša i prozeble magle. Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama; zato se i prihvata tako često za čašicu kod Štefice Švabice. Pobijeljeli i vrhovi golih planina; mraz stegao naš grad da srce puca, a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu. Zima, topla i intimna pjesma šarolikih nada, prikrila je cio grad. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama, samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi, uz plamsanje vatre u starinskom, širokom odžaku i, uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije, pjeva:

Sadih almu nasred at-mjedana…

 I Biber se zanosi u tople ljetne noći, čuje žubor vode, osjeća šum lišća i Išin glas, drhtav, podatan. I nenadano se sneveseli, spusti tamburu pored sebe, dugo gleda u plamsanje vatre, u tinjanje žara, pa u mrtav pepeo. A kroz san, kroz neke daleke konake, vidi on kako se nad Išom, blijedom i uplakanom, kezi nekakva jareća brada, cereka se, kmekeće i trza ga iza sna. To negdje napolju, lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću.

Romanopisac, pjesnik, pripovjedač i dramatičar Hamza Humo rođen je 1895. godine u Mostaru. U svojim djelima nikada nije krio ljubav prema kontinentalnom, mediteranskom podneblju iz kojega je potekao i kojega je sa svojstvenom mu čeznutljivošću opjevavao u mnogim pjesmama i pričama. Humo je umro u Sarajevu 1970. istrajavši na književnom poprištu pedesetak godina kao gorući zagovornik ljubavi. Svojom autentičnom snagom evoluirao je književni izraz i postavio ga u vlastitu vertikalu gdje i u naše doba svjedoči njegov fascinantni hercegovački i bošnjački duh.