LEGENDA POČINJE OVAKO:

“PRED MRAK JE PROJAHAO KROZ BLAGAJSKU ČARŠIJU STARAC SA BIJELOM BRADOM, NA BIJELU KONJU, U ZELENOJ ODORI SA SARUKOM"

Bosna i Hercegovina je poprilično mala zemlja, al' u njoj se nalazi dosta očaravajućih mjesta koji se mogu posjetiti. Jedno od tih mjesta jeste Tekija koja se nalazi u Blagaju kod Mostara. Turci su u BiH ostavili veliki trag, mogu se vidjeti fantastične arhitektske građevine koje i dan danas krase ovu zemlju. Za ljubitelje historije a naročito osmanskog perioda, Tekija je mjesto u kojem će ispuniti svoje potrebe i osjetiti dašak turskog doba.

Blagaj je stari grad izgrađen još u vrijeme Rimskog carstva. Tada nije bio grad, već utvrda, a s vremenom se razvio u pravi biser Hercegovine. Najveću pažnju privlači vrelo Bune na kojem se nalazi, kako mnogi kažu, najmisterioznija građevina zvana Tekija. Za vrijeme Osmanlija Blagaj je bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, među kojih su Carska, Hasanagina, Bunska i Galičići. Grad je imao sedam džamija, dva hana, četiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica sa 28 mlinova. Izvor rijeke Bune je jedan od najvećih i najlepših izvora u Evropi i vjerovatno najbolji primjer podzemne kraške rijeke. Buna ističe iz pećine ispod stijene visoke 200 metara i samostalno stvara tamno modru-smaragdno zelenu rijeku, koja teče jos oko devet km prema zapadu i ulijeva se u Neretvu u blizini sela Buna. Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda.

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara). U unutrašnjosti tekije može se osjetiti duh života koji je preovladavao tokom osmanskog perioda, unutarnje uređenje prostorije naprosto očarava posjetioce i pogled sa balkona na prekrasno vrelo Bune.

Prema jednoj legendi, koja se pričala u Blagaju, pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelu konju, u zelenoj odori sa sarukom. Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam (Večernju molitvu), a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani (odaja za goste) begova Velagića. Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je dobri (svetac) i da se gajb učinio (misteriozno iščezao). Pošto je bio dobri, a na vrelu Bune učini se gajb, tu mu podigoše turbe i tekiju.

"Povelja bosanskog bana Kulina napisana je na današnji dan prije 829 godina, 29. avgusta 1189. Pisana je na bosanskom jeziku, bosanskim pismom-bosančicom".

 Povelja pokazuje da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu, institucije i suverenog vladara. Prvi je poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku, a kao takav zaslužuje posebnu pažnju.

Sačuvana su tri primjerka ovog vrijednog dokumenta, ali se ni jedan ne nalazi u Bosni i Hercegovini. Dva primjerka se nalaze u Dubrovniku, a treći primjerak nalazi se u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji.

Predsjednik Udruženja bosansko-tursko prijateljstvo Rizvan Halilović podsjetio je da oni od 2012. godine organiziraju tribine povodom 29. augusta, te da žele na ovaj način izvršiti reafirmaciju ovog događaja i da skinu prašinu s jednog od temeljnih poličko pravnih dokumenata BiH.

"Rodni list BiH je s početka devetog vijeka, a bosanski stećak, Povelja i drugi dokumenti su potvrda ili uvjerenje koje pokazuju granice bosanske duhovnosti i teritorijalne prisutnosti na Balkanskom poluostrvu", kazao je Halilović za medije.

BiH je od Rusije tražila primjerak Povelje, za koji se pretpostavlja da je original, da ga vrati ili da bude privremeno izložen u Zemaljskom muzeju BiH. Iz Ministarstva vanjskih poslova BiH su rekli da su u skladu sa odlukom Vijeća ministara BiH iz maja ove godine o tome obavijestili Ambasadu BiH u Ruskoj federaciji.

"U skladu sa obavijesti MVP BiH za Ambasadu BiH u Moskvi, kojom je dostavljen zaključak Vijeća ministara BiH, ambasador Bosne i Hercegovine u Ruskoj Federaciji Mustafa Mujezinović nastavio je aktivnosti i razgovore u nadležnim institucijama Ruske Federacije u vezi spremnosti ruske strane da ustupi originalni primjerak Povelje Kulina bana, a radi privremenog izlaganja u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Još uvijek nemamo konkretan odgovor ruske strane", naveli su iz MVP BiH.

Halilović smatra da je krajnje vrijeme da se riješi pitanje Povelje zbog svih građana BiH, ali i zbog generacija koje dolaze.

"Imam dva mišljenja o tome što je Povelja daleko od BiH, ponekad mislim da je možda dobro što nije kod nas, jer da je ostala možda bi izgorila kao i mnogi drugi dokumenti u prethodnom ratu ili bi je možda izgubili", kazao je Halilović.

Povelji je mjesto u Zemaljskom muzeju BiH, smatra Halilović i dodaje da prije Povelje država mora napraviti atmosferu u kojoj će Muzej biti državna institucija koju će godišnje posjećivati stotine hiljada đaka iz cijele BiH.

"Mi kao država i društva moramo prvo početi shvatati i početi vrednovati svoju historiju, tek tada ćemo se dovesti u situaciju da Povelja bude kod nas i da cijenimo ono što imamo", rekao je Halilović.

Značaj Kulinove povelje

Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge države.

Značaj Povelja Kulina Bana ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja “rodni list” bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja.
Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije, mada na njenom početku jasno stoji odrednica “(banь) bosьnьski” (ban bosanski).

Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose sa Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz iduća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i sa drugim državama.

Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda veže upravo za početke pismenosti kod tog naroda.

Povelja Kulina bana

U ime Oca i Sina i Svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan

A se leži Hlapac Tihmilić
In ovaj kamen svojim ruhkama usjekoh sebi za života da in mltav vijekovma mohgu jedn dulg san iz života da sanjam.
In da je blagosloven tko tće projti in proklet koji prevaliti.
1417. po Gospodu u lipanj

A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nekt se znade da odtad u polju se postavi taj bileg kojino usijetče mi brat višlje ni putnici po zemlji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.
1192. godine po Gospodu s sječanj

…a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina.
I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra. 1387. ljeta po Gopodu

Ne prevrni moga biljega jer tće sve tšto je nada post iluzija i trepnja.
Po Gospodu 1334. ljeta

…ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi. Da je po vlkovima ovaj biljeg be vjetčnost nadživio.
1377. kad je naš kralj cinema Tvrko

A se leži Asta, Bogčina Zlušića kšći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livada projšetala i onaj
poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne be mi bilo žal, …. ni stid.
Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji natčine utčine tšto ja neutčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja.
1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja zmreh

U posljednnje dvije-tri deceniju, dijelom zahvaljujući i razvoju multimedijalne tehnologije, došlo je do sve izraženijeg interesa za melo-poetsku umjetničku formu poznatu kao sevdalinka, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire na pdručju Balkana i Jugoistočne Evrope. To je dovelo do potrebe da se, barem u sažetom vidu, javnosti predstave stajališta različitih književnih teoretičara i etnomuzikologa koji su našli za shodno da iznesu svoje mišljenje o ovoj izuzetnoj umjetničkoj tvorevini univerzalnog značenja. Naniže u abecednom redu donosimo gledišta nekih od tih autora, Ovaj prilog je edukativnog karaktera i u u svojoj pozadini nema komercijalne motive.

NIJAZ ALISPAHIĆ (1940-2024).

“Ova prelijepa bosanska narodna ljubavna pjesma, koja će kasnije i zvanično dobiti naziv sevdalinka, dugo se prenosila usmenim predanjem, pričanjem i prepričavanjem, deklamovanjem po kućnim sijelima, pjevanjem uz pratnju šargije, tamburice, saza, violine (ćemaneta), a kasnije harmonike, manjih i većih orkestarskih grupa, pa sve do fgilharmonije. Vrijeme je proticalo, a tekstovi sevdalinki nisu se zapisivali, što iz našeg poslovičnog nemara, a i zbog toga što je pismenost u prošlosti Bosne bila na nedopustivo niskom stepenu. Isto tako su bili rijetki pojedinci koji su mogli ostaviti notne zapise uz tekstove sevdalinki.Usmenom predanju imanentne su “varijacije na istu temu”, pa su se i tekstovi sevdalinki mijenjali, mijenjale su se riječi, toponimi, imena događaja, čak i stihovi.Nerijetko su nastajale i sasvim druge i nove varijante pojedinih pjesama...”

“U vrijeme kada je nastajala, sevdalinka je pjevala o ljubavi. Ali su se u njoj mijenjali tematsko-motivski podsticaji, kao što su se širili i prostori u kojima je bila omiljena ova pjesma. U duhu sevdalinke nastajale su pjesme koje su opjevavale ljepotu zemlje Bosne, prelijepe krajolike i zavičaje, stare gradove i kule, dućane i bezistane, česme i čaršije, sokake i avlije, stara zdanja i konake, bijele tabije i đulbašče,mahale i u njima ašikluke momaka i djevojaka, meraje i teferiče, plahovite rijeke i izvore, običaje kojih više nema, stare ćuprije i haire i njihove graditelje, srce i dušu našeg čovjeka, zemlju Bosnu čije se ljepote nikad niko nije mogaao nagledati. U toj zanosnoj ljepoti Bosne skladali su pjesme i naši i strani pjesnici, i u umjetničkoj i u narodnoj poeziji, posebno u sevdalinkama koje su u tom pogledu na prvom mjestu.Najopjevaniji grad je Šeher Sarajevo, pa Mostar, pa Banja Luka, i tako redom, skoro da nema mjesta I naselja koja nisu pjesmom sevdalinkom opjevana. U tim jesmama ima napretek ljubavi, ljepote i patriotiozma. I sve je to prisutno na okupu U pjesmarici Šahbaza Jusufovića.”
(Izvor: Šahbaz Jusufović. 1001 sevdalinka i pjesme za sva vremena. Knjiga 2 ((Tuzla:BKC 2016. Str. 32, 34).

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA: „U 1194 (1780/81) godini je jedna grupa mladih kadija-efendija: Hadžimusić (Hacimusazade) Abdulah-efendija, Alikadići (Alikadizadeler), muftijin zet Kurevija (Kurevizade), Ćemerlić (Kemerlizade), Pinjo (Pino-ogli), Abdurahman i Salih-aga, Lutfulah Ćurčić (Kurkizade), Mutevelić (Mutevelizade), Sulejman Ablagija, Ismail Handžić, Dukatar, Fazlagić, Cigić i drugi - njih sedamnaest na broju, priređivali po dogovoru dva puta sedmično sohbet-halve, na kojima su prisustvovali i ćehaja, mehkeme, mulini sinovi, Isabeg i još nekoliko njihovih poznanika i prijatelja. Ukratko, tu bi se postavilo po sedam sofri, na kojima je bilo po dvadeset do trideset sahana raznih jela, sviralo bi se uz naj, pjevale bi se sevdalinke i zametale razne šale, a za sve ovo se trošilo 40-50 groša...“ (Mula Mustafa Ševki Bašeskija. Ljetopis (1746-1804). Prevod Mehmed Mujezinović. 3. izd. Sarajevo: Sarajevo
publishing, 1997 str. 189)

ESAD BAJTAL: “Kao specifična, izrazito prepoznatljiva melopoetska forma slavensko-istočnjačkog spoja, sevdalinka je mogla nastati tek u onoj fazi islamizacije Bosne kada je istočnjački način kulture življenja poprimio dominantnu vrijednosnu formu kod onih slojeva stanovništva koji su prihvatili islam kao egzistencijalnu i ambijentalno-vrijednosnu matricu svoje životne svakodnevnice.

A to je, prije svega, značilo prodor kulta vode i zelenila, te specifičnog podizanja gradova i, tome shodno, prateće arhitekture kao novuma strukturnog uklapanja kuće u ambijent prirodno-avlijskog okoliša koji postaje njen širi, sastavni i neizostavni dio.U tom kontekstu, sevdalinka nije preuzeta (kao gotov proizvod), niti je puka kopija nečega vanjskog, nego je specifični derivat pratećih životnih okolnosti – ambijentalno (is)klesana melopoetska priča i izraz novog, islamskog načina življenja. Odnosno, derivat behavioralne, socijalnim kontekstom diktirane sheme djevojačko-momačke komunikacije u situaciji običajno iznuđene prostorne distance i aksiologije islamske moralistike, na kojoj (i kojom) je, logikom uzročno-posljedičnih odnosa - faktički zasnovana i emotivno oblikovana.

Ukratko, višestoljetna osmanlijska prisutnost na ovim prostorima (ako tematsko-didaktički zanemarimo vojno-osvajačku dimenziju tog bivanja), ostavila je iza sebe brojne nedvosmisleno-pozitivne tragove u sferi poimanja života i kulture življenja. To će (direktno ili indirektno), producirati brojne popratne socio-kulturne fenomene. Sevdalinka je samo jedan od njih.” (Esad Bajtal. Sevdalinka - Alhemija duše. Sarajevo: Rabic, 2012).

HUSEIN BAŠIĆ: „Ako bismo ukratko htjeli da damo neke uočljive značajke ove poezije u odnosu na druge pjesme, posebno na one u Bosni i Hercegovini s kojima smo ih već poredili, možemo reći da se one mnogostruko prepliću, kako svojim tematsko-motivskim bićem, tako i emocinalno-lirskim sklopom, da su pjesme nastale u kulturno bogatijim i razvijenijim gradskim sredinama (Pljevlja, Novi Pazar) sličnije pjesmama nastalim u bosansko-hercegovačkim varošima i kasabama koje su imale neuporedivo bogatiju kulturnu podlogu od recimo pjesama nastalih u pasivnim i brdskim mjestima (Tutin, Rožaje, Sjenica). Možda se može reći da su sandžačke pjesme nešto čednije i s manje erotskog naboja, izraz strožih porodičnih nazora i „čistije krvi“, s mnoštvom najčudesnijih preliva i napjeva, ali i s obuzdanom i suzdržanom strašću koja je rijetko kad prelazila krute okvire patrijarhalnog življenja.“ (Husein Bašić. “Riječ o narodnim lirskim pjesmama iz Sandžaka“. Predgovor u knjizi Može li biti što bit' ne može. Tuzla: Fi-Grafik, 1991. str. 194).

JERKO BEZIĆ: Približno u isto vrijeme kada i Muhsin Rizvić svoje gledanje na sevdalinku iznio je I Jerko Bezić rekavši da je to «ljubavna solistička pjesma bosanskohercegovačkog muslimanskog gradskog i malovaroškog stanovništa». (Muzička enciklopedija, Zagreb, JLZ, 1977, III, str.340).

IVAN ČAVLOVIĆ: “Sevdalinka je poetsko-muzički oblik nastao u okrilju bošnjačko-muslimanske malovaroške i gradske sredine. Smatra se da je termin sevdalinka nastao od turske riječi sevda, što znači ljubav, ili od arapske riječi sawda’što znači crna žuč. Oba ova značenja nalaze se u bosanskohercegovačkim sevdalinkama, jer su one ljubavnog sadržaja, ali pjevaju i o teškim ljubavnim jadima, o tuzi za prošlim vremenima, o izgubljenom dobru i bogatstvu i slično.”

“Sevdalinka je solo pjesma pjevana uz saz, harmoniku ili narodni orkestar, sa razvijenom melodijskom linijomm obogaćenom eksklamacijama i ukrasima, sa čestim metroritmičkim zastojima i naglascima, a nastala je kao rezultat
utjecaja orijentalne muzike donesene s Osmanlijama i autohtone muzičke prakse zatečene u Bosni (tzv. ravna pjesma). Veoma važna karakteritika sevdalinke je elemenat improvizacije čiji je kvalitet ovisan o muzičkim sposobnostima izvođača.” (Ivan Čavlović. “Folklorna muzička praksa.” U: Historija muzike u Bosni I Hercegovini. Sarajevo: Muzička akademija, 2011. Str. 62.) 

MEHMEDALIJA-MAK DIZDAR: „Njen glas dolazi nam iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. i baš zahvaljujući toj pjesmi možemo da osjetimo duh i dah drevnosti da predočimo sebi odnose iz patrijarhalne sredine kao i način života i mišljenja kakav je bio davno i jučer. Danas je ta pjesma manje-više sa sebe zbacila svoje utilitarističke primjese i blista čista kao biser koji smo izvadili iz školjke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On danas može da bude uzor: on je u stanju da poluči takve ekspresije da poetske igre modernih pisaca, naših savremenika, mogu da nam izgledaju manje uspjele, isforsirane, nevješte, ako ih uporedimo sa nekim našim pjesmama, zagonetkama, poslovicama. Na jednom nezvaničnom sastanku PEN kluba u Štokholmu, u natjecanju ko će citirati ljepše stihove pobijedio je pjesnik Jovan Dučić. On nije recitovao svoje pjesme. To su bili oni poznati stihovi: “Ah što mi se Travnik zamaglio.“ (Mak Dizdar. „Gdje je ona čudnovata djevojka, koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala ?“ Život, IX, 6 (Sarajevo, 1969).

RAŠID DURIĆ: “Sevdalinka je umjetnički oblik u kojem se susreću strast i razum, hedonizam i gnosticizam. Pjesma je dar Bosanaca i njihove zemlje Bosne i Hercegovine svijetu na čuvanje: “Sretan je čovjek koji može iskusiti bogatstvo i melodičan zvuk sevdalinke, jedne od najcjenjenijih i najdramatičnijih ljubavnih tekstova na svijetu”. Tako je Skender Kulenović, jedan od vodećih suvremenih pjesnika na bosanskom jeziku, opisao sevdalinku.

Sevdalinka je pjesma o želji za ljubavlju i o neispunjenoj ljubavi. Razine značenja sadržane u sevdalinki su znatne. Njeni kreatori, interpretatori i pjevači uranjaju u sretniji, senzualniji svijet. Sevdalinku karakterizira dijapazon, bogat književnom, filozofskom i jednom čitavom estetskom literarnom inspiracijom. Njena dubina pojmova i emocionalni sadržaj su važne dimenzije koje ju razlikuju od druge ljubavne poezije i srodnih žanrova. Stoga je nužno analizirati sevdalinku, ne samo u glazbenom, etnografskom, etnološkom, filološkom kontekstu, već se i usredotočiti na njeno stvaralačko porijeklo.

Sada se usredotočimo na manje poznatu sevdalinku “Ćemalušo, mali Carigradu” koja pjeva o Sarajlijama iz prošlosti. Ona stvara prelijepu sliku gradova (Šeher Sarajevo), materijalne civilizacije u doba turske vladavine i vizije ugodnog opuštenog muslimanskog života na izvornom bosanskom tlu koji je više cijenjen od života u Carigradu.” (Rašid Durić, (pdf) Spirit of Bosnia, 1. Januar, 2018.)

GERHARD GESEMANN: „Sevdalinka uopšte nije kafanska pesma, nego pesma u plein air-u, u prirodi, u mahalskim baštama, visoko i glasno, zvonko i razvučeno, da se može čuti kroz celu mahalu koja već drema. Ili, to je pesma za intiman domaći krug, za veselo – setno društvo, i onda je ona tiha, slatka, lagana, u poluglasu, kao pčela kad zuji, kada vlada mir i tišina i kad se svaki slušalac unese svom dušom u bolnu, razdraženu atmosferu ovog zamrlog i zato tako privlačnog sveta....“ (Gerhard Gesemann. „O bosanskim sevdalinkama.“ Prosveta, XXI, 10, 11, 12 (1937), str. 682)

EMSURA HAMZIĆ: U predgovoru svoje knjige pod naslovom U đul bašti: sevdalinka kao nematerijalno kulturno naslijeđe (Beograd, 2017) književnica Emsura Hamzić je zapisala: “Najveći broj ovih pjesama govori zapravo o čežnji i želji za dragim/om, o jadu i tuzi neprebolnoj zbog neostvarene ili izgubljene ljubavi. I bez obzira na tematiku, koja nije uvijek isključivo ljubavna, čezne se za nečim neostvarenim i neostvarivim, za onom svijetlom tačkom i ciljem za kojim,koliko god žalili da neće biti dosegnut, toliko se, praktično, i nastoji da se on ne ostvari. Sevdalinka je tiha pjesma duše, pjesma za nečim davno izgubljenim, za dženetskim, tj. rajskim vrtovima...” (Izvor: Emsura Hamzić. U đul bašti: sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe. Beograd, 2017. Službeni glasnik, 2917. Str. 8).

FERDO HEFELE: Evo dijela bilješke o pjevanju sevdalinke koju je ostavio hrvatski putopisac Ferdo Hefele (1846-1909), koji je proputovao Bosnu 1894. godine, na putu za Carigad. Bilješku je objavio profesor Munib Maglajlić.
«Boraveći u Sarajevu, Hefele je posjetio ljetnu bašču na Bembaši i tom zgodom slušao pjevanje uz instrumentalnu pratnju petočlanog «sastava», čiji bi se repertoar mogao označiti kao tursko-bosanski, jer je putopisac dugo čekao
dok mu se pružila prilika da pjesmu i zabilježi, budući da su prethodne – zbog nepoznavanja turskog jezika – bile nerazumljive: «Za malo eto ih petorica ide, koji gusle, koji bajs, a jedan na drveni obod napeo valjda janjeću kožu,
pa se u živ čas stvorila glazba uz pjesmu, i bez nje. Što su ti ugodnici muhamedanski pjevali, nas dvojica nismo dakako razumjeli, ali mora da je bilo na tursku glatko sladjano, dok su mladi begovi toliko povladjivali onu dosta hrapavo pjevanu pjesmu. Ja sam željno čekao, da čujem barem jednu pjesmu, koji bi razumio, i dočekao sam te zabilježio:
«Kad ja podjem na Bentbašu,
I povedem lipo janje za sobom,
Sve od jada i žalosti,
Ne bi li ju vidio ?!
Ona bila u djul-bašči pod ružom;
Iz maštrafe cvijet zalijeva:
Mavi sumbul i alkatmer,
Pa ružicu rumenu.»
Posjetivši Vrelo Bosne, Hefele je zatekao na teferiču jedno muslimansko društvo, a poznatu sevdalinku - čije je pjevanje dolaskom svoga društva prekinuo - također je zabilježio: «Pri izvoru Bosne bilo je za našega dolaska jedno
muhamedansko društvo na teferiču, pa čim opaziše nas, stale se bule dizati i u duvake kukuljiti, nedokrajčivši svoje pjesme:
«Večerajte, mene ne čekajte,
Ja sam dertli, večerati neću,
Ja sam sita, bijela kruha neću;
Ja sam gasna, hladne vode neću !»
(Izvor: Munib Maglajlić: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Sarajevo, 1991., str. 29-31. Putopis Ferda Hefelea objavljen je u Zagrebu 1895. godine).

ASIM HOROZIĆ (1958-2023) kompozitor: “Nemoguće je i zamisliti moje oduševljenje, ushićenje i sreću kad je do mene doprla vijest da stari muzički znalac i sevdalija prof. Šahbaz Jusufović privodi kraju svoj veliki i veličanstveni muzički projekat “1001 sevdalinka”.Mojoj sreći nigdje kraja ! A zašto ? Tačno, zašto ?! Onda shvatih da je taj intenzitet ovakvog osjećanja vrlo slojevit. Sretan sam bio zbog svog ličnog interesa: Eh, eto meni podsticaja i motivacije za nastajanje novih tema budućih opera i simfonijskih i kamernih djela i ne znam već kojih i kavih djela. Eto bukvara za sevdalije početnike. Eto podsjetnika za sevdalije, iskusne profesionalce. Eto ugodne zamjene za “ukrštene riječi”, najstarijim poklonicima sevdah pjesme da vježbaju memoriju, vraćajući se u mladost kad nalete na neku zaborvaljenu sevdalinku, a bitnu, čak vezanu za neku dogodovštinu ! Da se i oni obraduju i da se naljute - što im se desilo da je smetnu s uma...”

“I zbog svega toga radujem se ovom opsežnom i hrabrom poduhvatu sevdalijskog gazije Šahbaza, koji je svoje poznavanje sevdaha, koje je sticao od najranije mladosti , a uz pomoć svog akademsjkog obraziovanja pretbvorio u biser-knjigu (u dva toma) pod nazivom “1001 sevdalinka i pjesme za sva vremena”. (Izvor: Šahbaz Jusufović. 1001 sevdalinka i pjesme za sva vremena. Knjiga 2 ((Tuzla:BKC 2016. Str. 26,28).

HAMZA HUMO: U tekstu pod naslovom «Muslimani Bosne i Hercegovine posmatrani kroz sevdalinku» koji je objavljen 1937. godine Hamza Humo (Gajret, kalendar za 1937. godinu, 177-180) iznosi niz zanimljivih opaski o ovoj vrsti bošnjačke nematerijalne kulturne tekovine. Ukazujući na nemar koji je općenito kroz čitavu njihovu historiju karakterističan za odnos prema duhovnom nasljeđu Bošnjaka razloge za koji autor vidi dijelom i u njihovoj općoj izolovanosti na rubnom područjima Osmanskog carstva ističe: “Sevdalinka je zapravo duševna tvorevina koja nosi sve odlike vremena u kom je stvarana, koja nosi najistančanije osjećanje bosanskohercegovačkih muslimana, pa je zato i njihova najbolja ilustracija kroz koju možemo da ih posmatramo.» (Humo, 1937:177). Danas, dodaje dalje autor. »Sevdalinka (iako) je prestala da bude savremena tvorevina, nije prestala da bude predstavnica duboko emotivnih osjećanja bosanskohercegovačkih muslimana, nije prestala da bude dokumenat njihovih kulturno-stavralačkih mogućnosti u današnjici.” Humo u sevdalinci vidi i eho davne srednjovjekovne prošlosti, preciznije u periodu prije širenja islama u BiH, njeno porijeko vidi tako što je «Ona morala da ima svoju osnovu u narodnoj melodiji koju je, onda nova, istočnjačka kultura samo obogatila novim varijantama i učinila je složenijom.»A o mijenama koje su je pratile kroz vrijeme dakle o sevdalinci u suočenju sa «nasrtajima novih vremena» autor kaže «I ovdje su BiH muslimani, vođeni više mekotom sevdalinke, nego sa sviješću o zahtjevima novog vremena, naišli na pravi put, zamjenjujući istočnjačku kulturu zapadnjačkom, zadržavajući kulturnu tekovinu iz prošlosti i dovodeći je u sklad sa zahtjevima Zapada.” (Hamza Humo.«Muslimani Bosne i Hercegovine posmatrani kroz sevdalinku» koji je nastao 1937. godine (Gajret, kalendar za 1937. godinu, 177-180),

JOVAN ILIĆ: U pismu upućenom redakciji Bosanske vile, koje citira (IV, 1 1889. str 8) srpski pjesnik Jovan Ilić ukazao je na neka inherentna svojstva sevdaliskijeh pjesama, kako ih naziva: ”Bilo ih je, a imade ih i sada, koji bi i u pjesmi radi viđeti više razuma, a manje srdačnijeh požuda, više mudrovanja a manje pjesničkoga zanosa. Kako kad ! Ako je šarkija u rukama kakvoga Odžakovića, a ne hrđe Hrđakovića i u najtajnijim požudama srca pjesma će ostati pjesmom, bez straha, da ćemo utonuti u moru brloga svjetskog. Prekaljena krjepošću svoga viteškog ponosa, ona će nas na svojijem anđelskijem krilima ponijeti iznad pakla, iznad bijesa svjetskog, u sedmo nebo, u dženet !” (Izvor: Bosanska vila, IV, 1. Sarajevo, 1889. Str.8)

ZAIM IMAMOVIĆ: Sjećajući se svojih umjetničkih početaka neposredno pred Drugi svjetski rat, rahmetli Zaim Imamović, istaknuti inerpretator sevdalinke napominje: „Počeo sam u društvu „Gajret“. Bila je to odlična organizacija, okupljali se studenti, učenici, ljudi sa visokih škola. Imali smo razne sekcije, recitovali, radili drame, spremali koncerte i priredbe...Ustvari, prvo se je moja sestra Đula učlanila i to društvo, ona je isto znala lijepo pjevati, brat Hadžo također, samo se nisu posvetili. Ali ja sam, eto, toliko to volio, mene ništa drugo nije interesiralo, samo muzika ! Lijepe su se pjesme tada pjevale ! Sjećam se: Gledaj me, draga, nagledaj me se, Evo srcu mom radosti, Mujo kuje konja po mjesecu, Zaprosio Alija, Sarajevo divno mjesto, Kad ja pođoh na Bembašu i još dosta tih starih pjesama.

Bilo je i odličnih pjevača. Bio je, naprimjer, jedan obućar, Ibrahim Aščerić, on je jako lijepo pjevao. Pa sam se poznavao s Rešadom Bešlagićem iz Tuzle, također, odličan pjevač. Poznavao sam i Sulejmana Džakića iz Bosanskoga Šamca i on je bio sjajan pjevač... Tek četrdeset treće osnovalo se je nešto u Sarajevu, ali to nije bila prava radio-stanica. Naša je radio-stanica počela desetog aprila četrdeset pete, i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju... Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi ! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki „sluhist“. Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao.“ („Imao sam lijepu mladost“ Intervju sa Zaimom Imamovićem, razgovarali I. Lovrenović, S. Pećanin, M. Jergović. BH Dani, (Sarajevo, 5.4.2002.)

SAFET ISOVIĆ: “Sevdalinka je jedna pjesma koja je bila i ostala veoma rasprostranjena u najširim slojevima. Iako je ona isključivo pjesma urbane sredine po nastanku, što znači da je ponikla u gradskim centrima, ona je dostizala do sela i do najudaljenijih krajeva. To je pjesma osobitih tekstualnih vrijednosti. Ona se de facto rađa u nama, kako to rekosmo u pomenutoj emisiji rahmetli Zuko Džumhur i ja., ona kola u nama jer je najvećim dijelom naslijeđena od naših predaka koji su je voljeli i pjevali. Nešto se u njoj nauči kasnije, što znači, nešto je stečeno, a nešto je naslijeđeno. Iako se po nastanku vezuje za urbanu sredinu, ona je veoma raširena i pjevaju je različiti slojevi. Sevdalinka je zapravo vasništvo svih ljudi n koji se identifikuju s njom.“ (Izvor: Safet Isović u intervjuu datom Mensuru Brdaru, Preporod, XXI, 1. juli, 1990. str. 10.)

DŽEVAD JAHIĆ: Na pitanje: “Može li jezički izraz sevdalinke poslužiti kao uzor za utvrđivanje pravila bosanskog jezika ? Dževad Jahić je odgovorio: “Ne postoji ni jedan vid stvaralaštva koji na tako izvoran način odražava bošnjačku kulturu i njezin „čaršijsko-poetski“ mentalitet kakav je slučaj sa sevdalinkom. Sevdalinka je najtipičnija kulturna odlika Bošnjaka (u nekom smislu i Bosne kao cjeline). U njoj je na visokom umjetničkom nivou iskazan duh bošnjačko-muslimanske tradicije, autentičnost bošnjačkog kulturnog bića. Bošnjaci tu svoju ljubavnu pjesmu smatraju najvećim umjetničkim dostignućem, s kojim se kao narod kulturno poistovjećuju i kroz njega ispoljavaju nacionanu svijest, na jedan osoben način umjetnički ostvaren u toj ljubavnoj pjesmi. Sevdalinka krije u sebi ono što mi nismo sposobni da otkrijemo. To je pjesma pod feredžom naših neznanja o samima sebi. A ta kulturna Evropa još manje je sposobna da
tu feredžu nama s naše pjesme skine. Šta se to kroz historiju desilo s narodom koji nije kadar spoznati svoju pjesmu, ni kroz nju sebe ?“ „.. Zbog značenja koji sevdalinka ima za kulturu bošnjačkog naroda (ne samo za njegovu književno-folklornu tradiciju) postavlja se pitanje uloge jezika te bošnjačke narodne pjesme u razvoju samoga bosanskog jezika. Taj jezik pripada tzv. novoštokavskoj folklornoj koine. On, međutim, ima i svoje posebnosti koje ga čine svojevrsnim književnim temeljem samog bosanskog jezika. Takvim temeljem jezik sevdalinke ne javlja se, samo zato što sevdalinka igra veliku ulogu u kulturi Bošnjaka, već i zbog nekih svojih konkretnih književnojezičkih svojstava
koja odražavaju jezičko nasljeđe bošnjačkog naroda.“(Dževad Jahić. Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora. Sarajevo: “Ljiljan”, 1999. 141-142.)

IVAN JANKOVIĆ: “Sevdalinka je istinska tragična i univerzalna umetnost. Zato danas i nije popularna ni shvaćena u jednoj osiromašenoj kulturi suženog fokusa. Njen ljubavno-melanholični sadržaj stalno je u dosluhu sa
metafizičkim i mističnim. Ona se vrti između ljubavi i smrti, poput grčkog tragičkog epa. Sama reč sevdah potiče od arapskog izraza Sawda, što u prevodu znači "crna žuč". Grčki termin za crnu žuč je "malaine khole", a ona je po
Aristotelovim rečima odgovorna za sva bolna, depresivna raspoloženja. Odatle i izraz "melanholija". Sevdalinka je melanholična ljubavna pesma, najčešće sa tragičnom pričom o osujećenoj ljubavi u svom središtu.

Po poreklu, to je pesma karakterističnog slovensko-orijentalnog duhovnog ukrštaja, a po socijalnom okviru, visoko urbana umetnost balkanskog, najčešće bosanskog grada, iz turskog vremena. Po rečima jednog bosanskog istoričara
umetnosti, sevdalinka je "ljubavna gradska pesma viših aristokratskih i trgovačkih krugova muslimanskog stanovništva i njihovih pravoslavnih i katoličkih klijenata". Već po toponimima i imenima likova vidimo ovaj socijalni kontekst: tu se javljaju Miljacka i Bembaša, Kovači i Sarači, mostarske mahale, šeher kraj bistra Vrbasa, ali i Adem-aga, Latif-aga, Suljagina Fata, Fazlagića Zlata, Braća Morići i sijaset sličnih likova koji neodoljivo asociraju na atmosferu prošlih turskih vremena.” (Ivan Janković. “ (Izvor: “Geologija pesme.”(pdf) (Vreme, 7. Decembar 2006).

TAMARA KARAČA BELJAK: "Neosporno je da su utjecaji za vrijeme osmanske uprave u Bosni nametnuli karakteristične norme života i ponašanja. Neosporno je da se u to vrijeme na prostorima Bosne čuo i postepeno
počeo doživljavati dugačiji zvučni sklad. Ali, također je neosporno da prethodni nataloženi "bosanski zvučni sklad" nije prestao da traje. Iz ovog složenog, kompleksnog vemena, koje se u muzici spontano doživljavalo, nastao je ovaj
autohtoni muzičko-poetski oblik koji zbog svoje posebne bosanske ljepote ne traži nužno uspotređivanje. Sevdalinke se stoga nerijetko doživljavaju kao solo pjesme. One su naprosto "doživljaj". Pjevači ih kazuju prema svom trenutnom unutarnjem osjećaju. One su izraz senzibiliteta pjevača, zato i nemaju "stalan" i "siguran" oblik. To je možda razlog zbog kojeg nas formalna etnomuzikološka analiza ne može dovesti do potpune spoznaje.“ (Tamara Karača Beljak. Zvučni krajolici: pogled na vokalne fenomene BiH. Sarajevo. Institut za muzikologiju, 2014. str. 89-90).

LUDVIK KUBA: 1) „Po Bosni putuje česki glazbenik gospodin Kuba, koji sabire naše narodne pjesme da ih onda u posebnoj knjizi u kajdama izdade. Gospodin Kuba pripovijeda da je u našem narodu našao upravo prekrasnih
narodnih napjeva, te ne žali truda i puta po našoj domovini. Do skora dakle raširiće se po cijelom naobraženom svijetu naše narodne pjesme, te neće biti čudo ako naš čovjek slučajno na putovanjima u Beču ili Budimpešti najednom začuje poznate glasove naše narodne pjesme.“ (Bošnjak, 3/1893. 43, 3) 2) „Uz to valja primijetiti, ako se na bugariji ili tamburici prati pjevanje, da je to pogotovu uvijek napjev „naravno.“ U Doboju pak, pa još negdje na drugom mjestu, rekoše mi: To ti je baš jedini naš bosanski glas, svi su nam kasniji došli sa tuđincima. To doduše nije istina. No zato je nepobitna činjenica da je ovaj izvorni napjev u Bosni i Hercegovini najrašireniji i najomiljeniji, da ima svoje ime, svoju tradiciju i zato ga treba poštovati više od svih napjeva, a i da ne bi bilo toga, da je neobičan, svoj, osoben, karakterističan.“

Po mojem mnijenju vrijedilo bi, da bude predmetm posebnog studija, posebne glazbene monografije. Dodajem da nijesam ove melodije, niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dalmaciji, ni u
Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji. Mogu je, dakle mirne druše proglasiti za bosanskohercegovački specijalitet.“ (Ludvig Kuba.“Predgovor“ u tekstu „Pjesme i napjevi Bosne i Hercegovine.“ Glasnik Zemaljskog muzeja, 1906).

FRANJO KUHAČ: «Ne znajući Turci, ni Slaveni Muhamedove vjere, da je povećana sekunda osobina slavenske glazbe, upotrebljuju taj interval što izdašnije, jer misle, da se njim može najprikladnije izraziti melanholija i ašikovanje.»(str.193). Dalje je još dodao: «U pjesmama ne drže se muslomani Bosne ili Bugarske metruma (ritma) arapskih ili turskih pjesama, nego svoga narodnoga deseterca. Osim toga nijesu pučke pjesme slavenskih muslomana onako fantastične, ko arapske ili turske, nego čisto realističke, samo što upleću u pjesmu i turske i arapske riječi, ne bi li time istaknuli, da ju je spjevao musloman.» (Franjo Kuhač.»Turski živalj u pučkoj glazbi Hrvata, Srba i Bugara».GZM, 1898, str. 197).
MUNIB MAGLAJLIĆ: „U bošnjačkoj usmenoj lirici najbrojnije su ljubavne pjesme, koje su općenito poznate kao sevdalinke (prema turcizmu sevdah-ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos). Svekoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada Bosne pod osmansku vlast, u jednom od svojih tokova vodio je nastanku ove ljubavne pjesme.“ (Maglajlić, Munib. Usmena lirika Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, 2006. str. 34)

NADA-MILOŠEVIĆ-ĐORĐEVIĆ: „Sevdalinka. Muslimanska gradska, narodska, ljubavna pesma u Bosni i Hercegovini. Setna, ali i erotična, tematski vezana za zatvorene prostore patrijarhalne sredine. Osećanja iskazuje
neposredno, često kao potrebu za rasterećenjem psihičke napetosti...“ (R. Pešić, N. Milošević-Đorđeić. Narodna književnost. Beograd : „Vuk Karadžić“, 1984. Str. 230)

VLADO MILOŠEVIĆ: „... Iako je riječ o pjesničko-muzičkom obliku, rekao bih da je sevdalinka prije svega muzički fenomen, jer kad se kaže sevdalinka, svako pomisli na pjevanje, melodiju. A kakva je to melodija i koje su
njene karakteristike niko nije dao tačan, ili bolje rečeno, iscrpan odgovor jer oni malobrojni stranci – muzičari i naučnici davali su svoje sudove, što bi se reklo, „od prve“, bez detaljnog poznavanja bosanskog muzičkog folklora,
a naši muzičari koji su se kao i zainteresrovali za sevdalinku vidjeli su u njoj zabavno-kafanski fah izričući u tom smislu jednostrane, apodiktičke i vrlo negativne sudove. Ono što su propustili da urade muzičari i razumljivo je jer
mi nismo imali muzičare - teoretičare a i danas ih nemamo mnogo. Naša etnomuzikologija tek nastaje, izrasta. Ono što nisu učinili muzikolozi, mogli su da izvrše sa svoje strane, književni teoretičari. Osim dvije-tri zbirke pjesama
sa predgovorom, niko nije (koliko je meni poznato) obradio sevdalinku kao pjesničku tvorevinu sa naučnog stanovišta. Sve što je do sad pisano o sevdalinci su „lirske meditacije“. Niko nije odredio postanak i razvoj, oblik, stih i metriku sevdalinke. Nemamo kompletne studije koja bi bila donekle pandan radovima Maretića, Šmausa i drugih o epskom desetercu...

Da bi zabuna oko sevdalinke bila još veća, neki su naziv „sevdalinka“ i značenje te riječi primjenjivali i tamo gdje im nije mjesto. Sevdalinka je umjetnost nastala u feudalnoj bosansko-hercegovačkoj sredini i zato specifičan
pjesničko-muzički simbol, jasno profiliran uspjelim sretnim prožimanjem nanosima istočnih kultura tako da je sasvim jasno bar u glavnim crtama, šta je sevdalinka. Prema tome nema seljačke sevdalinke (contradictio in adjecto), ni srpske narodne sevdalinke, ni crnogorske ni makedonske, kao što nema ni rodoljubive sevdalinke. Zato je suvišno isticati da je neka pjesma narodna ili muslimanska sevdalinka.“ (Vlado Milošević. Sevdalinka .Banja Luka: Muzej Bosanske krajine, 1964. str. 3-4)

MUSTAFA MULALIĆ: «...Sevdalinku uživa ceo Balkan onaku kakva se nalazi u svom zlatnom rudniku. Naprocenjeno blago sevdalinke propada i svodi se na nekoliko aktuelnih melodija pogodnih ciganskim interpretacijama. Motivi dubljeg značaja i višeg muzičkog smisla koji označuju karakter rase, koji su čas arhaični, čas nostalgični za svojim arhajskim praizvorima, čeznutljivi i do krajnosti sentimentalni, sa starim ženama pomalo izumiru, zaboravljaju se ili se po želji muzičke mode surogiraju i imitiraju, a nema niko da ih pokupi i sačuva. Maćojevski, Kačarovski, Jungić, Ćesarović i ostali kompozitori koji žive i muzički deluju među Muslimanima, nisu ni izdaleka uspeli da pokupe sve to blago, još manje da mu dadu dostojnu muzičku obradu, a ni po svojim muzičkim snagama da ih upletu u velika muzička dela. Uspeli su da dadu nekoliko popurija, horskih rukoveti ili pojedinačnih solo obrada. Njima nije otvoren put u muslimanske kuće, jer su muslimanski kućni pragovi neprestupni. Kako bi muslimani trebali jednog svog Kuhača, koji bi to sve pokupio i sačuvano predao nekom geniju, koji će se možda i u ovoj pokrajini sevdaha i sevdalinke već roditi.” (Mustafa Mulalić. Orijent na Zapadu. Beograd, 1936. Str. 320-321).

ALIJA NAMETAK: U predgovoru svoje zbirke Od bešike do motike... Alija Nametak kaže: „Pjesme ove zbirke obuhvataju čitav ljudski život od rođenja do smrti, počam od uspavanki preko pjesama za zabavljanje djece i dječjih brojalica, šaljivih pjesama, ljubavnih (ašiklija), svadbenih, pjesama od kola, romanca i balada, a upravo su nam naše balade pronijele slavu po svijetu (Hasanaginica, Omer i Merima, Ganibegovica i druge).“ (Nametak,Alija. Od bešike do motike: narodne lirfske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana.. Sarajevo, 1970. Str. 5)

OMER POBRIĆ: „Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ bosanska geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ „gradska“ urbanost, a riječ „ljubavna“ sadržajnu tematiku“. (www.sevdalinke.com/uvod.ph.(2.09.2007).

RISTO PEKA PENNANEN: 1)„...Komercijalni bosanski muzički snimci nastali prije Prvog svjetskog rada bili su praktično zaboravljeni nakon njihovog života na tržištu, tek nedavno je njihovo postojanje ugledalo svjetlo dana i u Bosni i drugdje u svijetu. Pošto se smatralo da komercijalni muzički snimci ne zavređuju da budu prikupljani u javnim ustanovama – (arhivama i bibliotekama) najraniji pa i kasniji komercijalni snimci folklorne muzike jednostavno su izgubljeni.
Kao dokumenti izgubljenog svijeta, bosanski muzički snimci iz vremena prije Drugog svjetskog rata su izuzetno značajni za istraživanja zbog nekoliko razloga. Oni bacaju svjetlo na repertoar, stilove i tehnike uglavnom profesionalnih balkanskih muzičkih izvođača u Bosni prije ere socijalističkog folklorizma. Ovi snimci predstavljaju osnovu za iniciranje komparativnih studija promjena u nereligioznoj muzici u Bosni u posljednih sto godina. Snimci nude neprocjenjivu građu za istraživanja i u područjima historiografije i muzikologije. Materijal je također nezaobilazan za diskografska istraživanja i za razumijevanje tehnike snimanja u Bosni. Konačni ovi zapisi sadrže dobru muziku, često izuzetno kvalitetno interpretiranu. Ove snimke treba sakupiti, zatim ih restaurirati i ponovo publikovati na visokokvalitetnim CD-ovima za svakoga da može slušati.“ (Risto Pekka Pennanen. „Recording Bosnia's musical heritage: from the Austro-Hungarian era to World War II.“ Bosnia Report, New Series (London: Bosnian Institute, January-July, 2007) (www.bosnia.org.uk)(6.09.2007). 2) “Western ideas have not merely promoted the “Western style for dominating, reconstructing, and havingauthority over the Orient”. They have also contributed to the gradual process of reinterpreting the old Orientalist notion of sevdalinka as Oriental, passive and melancholic music among the Bosniaks. This process has been part and parcel of the Bosniak quest for an ethnic, national and linguistic community with a European South Slavic identity, and one of the outcomes is the reversed, positive meaning of sevdah melancholy as an activating and creative force.“ (Risto Pekka Pennanen. „Melancholic Airs of the Orient – Bosnian Sevdalinka Music as an Orientalist and National Symbol“.
(https://helda.helsinki.fi/bitstream/handle/10138/25832/009_07_Pennanen_rev.pdf;seqence)

HEINRICH RENNER: Njemački putopisac Heinrich Renner ostavio je obiman zapis sa svoga putovanja po Bosni i Hercegovini krajem XIX stoljeća. Njegov putopis je obogaćen brojnim ilustracijama i fotografijama koje danas zasigurno imaju veliku kulturološku vrijednost. Na više mjesta, Renner se osvrće na lirski narodni izraz stare Bosne, govoreći pohvalno o našoj narodnoj pjesmi. On također na više mjesta govori i o porijeklu nekih narodnih pjesama poput čuvene pjesme «Mehmed-paša tri cara služio». Evo dijela njegovog zapisa o našoj lirskoj narodnoj pjesmi i ašikovanju: «Jedan od najljepših običaja, koji je po svoj prilici ostao iz kršćanskoga doba (?), to je ašikovanje. To je isto kao u
Nijemaca u austrijskim i bavarskim zemljama ono postajkivanje pod prozorom, pa makar da ovdje rijetko biva pod prozorom, već obično kod tarabe, stvar ostaje ista. «Adet» je da se u petak ili ponedjeljak turske žene i djevojke u
većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. Kada bude akšam, onda se vrate i sada nastane po baščama, na kapidžicima ili pred mušebcima život ispodtiha. Kada je dan za ašikovanje, smije mladić svojoj
znanici, koju je možda vidio samo kao djevojče, dok se nije još krila, učtivo da pridje i da joj se stane lijepo udvarati. To se čini tako sramežljivo i nježno, da se moraš čuditi muhamedovcu zbog te pristojnosti. Sve je ašikovanje u sasvim tihom šaputanju, poljubiti se skoro ni ne mogu, te jedino ako strast pređe svaku granicu i priječi im se, da se uzmu, ugovori se otmica, koja je tu uobičajena, ali već skoro nestaje. Uz ašikluk čuju se slatke ljubavne pjesme, koje ne zaostaju za naljepšim zvucima zapadnjačkim. Narod u Bosni, makar da je vjerom rascjepkan, u ljubavnim pjesmama nije razdijeljen, jer ženske ljubavne pjesme iste su u muhamedovaca i u kršćana. Uopće južni su Slovjeni bogati pjesmama. Epika im doduše ima slabe promjene, radnja obično pada ili se sasvim rasplinjuje, no lirsko je blago divno. Epske pjesme, što ih bosanski guslari recituju stranim napolu pjevuckavim glasom i osobitim ritmom, pričaju o  svakidanjem životu i o junaštvima; pobjede i porazi na široko se opisuju, ali nikakvo veselje ne uzdiže srce pjevačevo i nikakva ga tuga ne mori. Sasvim je to drugačije u narodnoj lirici. Ne bi skoro ni povjerovao, da je to mirisavo cvijeće niklo na onom istom polju. Vragoliju, patetsku strast, razuzdano veselje, slatku melanholiju, junački prkos i srdačnu odanost: svaku žicu čovječjega srca zna lirika da pogodi svojim slatkim melodijama. Kako sama govori  djevojka u bosanskoj muhamedanskoj pjesmi:

Oči moje, oči sokolove,
Ko vas gleda, sit se ne nagleda !
Osman-agi vi ste najmilije !
Al' govori Osmanova majka:
«Nemoj bulo, ljepoto djevojko,
nemoj lice bijelit' ni rumenit',
nemoj mamit' mojega Osmana !
Otići ću u goru zelenu,
Sagradiću od borova dvore,
Zatvoriću u dvore Osmana !»
A djevojka njojzi odgovara:
«Samo idi, majko Osmanova !
Oči su mi oči sokolove,
Otvoriće od borova dvore,
Osman-agi mene će dovesti !”
(Heinrich Renner. Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko. Preveo: Isa Velikanović. Sremska Mitrovica, 1900.)

MUHSIN RIZVIĆ: „Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadržana njena specifičnost i suština. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplođenja i spoja: orijntalnog po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog žene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati odtekstualno zbivanje na njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njenavlastitog osjećanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i života.“ (Muhsin Rizvić. Panorama bošnjačke književnosti. Sarajevo: Ljiljan, 1994):
KATARZYNA SATLAWA: „Sevdalinka (nazywana także Sevdah) jest bośniacką muzyką ludową. Słowo "sevda" pochodzi z z języka tureckiego i oznacza miłość. Sevdalinka jest muzyką typową dla Bośni. Duży wpływ na obecny
kształt sevdalinki wywarła kultura Orientu.[1] Teksty sevdah to zazwyczaj proste i krótkie utwory wierszowane,zbudowane z czterech do ośmiu wersów. Wszystkie wersy maja tę samą długość; liczba sylab w poszczególnych wersach jest identyczna. Choć są nieliczne sevdalinki o dużej ilości wersów. Zdarza się tak, gdy opisywana historia jest długa i zawiła, i autor nie jest w stanie zawrzeć jej w kilku wersach.” (http://www.etnologia.pl/muzyka/europa/teksty/sevdalinka-I.php)

ABDULAH SIDRAN: „Nekada smo, davno, na studijama književnosti, morali znati nekih pet-šest različitih književno-teorijskih „defincija“ sevdalinke. Ostala je u pamćenju ona klasična, da je sevdalinka gradska pjesma bosanskohercegovačkih ili ex-jugoslovenskih muslimana (jer sevdalinka živi i u Sandžaku i u Bijelom Polju kaopotpuno specifična i prelijepa gradska pjesma). Od te uobičajene difinicije pokušao sam, na humoran način, ući unešto što je njena unutarnjost, i kazao da je to ona pjesma koju u kafani iz sveg glasa pjevaju neka trojica za susjednim stolom, a mi ih za svojim stolom ne čujemo.“ (Gunić Vehid. Sevdalinke. Knj.2. Tešanj: Planjax, 2003. str. 317).

OGNJEN TVRTKOVIĆ: Muzički kritičar Ognjen Tvrtković nedavno je utvrdio: „Sevdalinka je gradska pjesma, gracilna, suptilnih lirskih iskaza, duge melodijske rečenice, slobodna u tretmanu melodije, harmonije i ritmičkih struktura i traži od pjevača visoku kulturu pjevanja i visok stepen razumijevanja same suštine materije.“ (Tvrtković, Ognjen. „Muzička baština: Sevdalinka.“www.uknetwork.freeserve.co.uk (23.05.2006.)

DRAGIŠA ŽIVKOVIĆ: “Sevdalinka je bosanskohercegovačka ljubavna pesma, nastala prvobitno među vladajućim muslimanskim krugovima (agama i begovima) po gradovima (Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Travnik) kasnije prihvaćena i u ostalim slojevima muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva po selima i gradovima BiH.” (Jugoslovenski književni leksikon. Novi Sad: Matica srpska, 1971).

Gastronomsku ponudu Sarajeva, pored vlastitih autohtonih vrijednosti, karakteriše niz zajedničkih osobina koje ju povezuju sa kulinarskim naslijeđem iz bližeg i daljeg komšiluka na području Balkana i Jugoistočne Evrope. Gledano u retrospektivi pak najtrajniji utjecaj na kulinarsku scenu Sarajeva pa i drugih gradova u BiH, osim onog iz susjednih zemalja, ostavila je viševjekovna osmanska uprava (1463-1878), a zatim period austrougarske vladavine u vremenu od 1878. pa do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. Najnovije trendovi globaliziranog svijeta, koji svakodnevno preoblikuju našu svakodnevicu, ostavljaju malo prostora i vremena za donošenje definitivnih zaključaka o temi kojom se ovdje bavimo.    

Prekogranični utjecaji na raznoliku bh. kulinarsku tradiciju različitim povodima su bili tema interesovanja nekolicine autora. Među njima i Smaila Balića koji u svojoj knjizi Kultura Bošnjaka (2.izd.Tuzla, 1994) ističe: Uljepšavanju života je, na koncu, doprinosila visoko razvijena kulinarska kultura, preuzeta s Orijenta. Nju je, većim ili manjim dijelom prihvatilo svo stanovništvo zemlje. Imena čitavog niza jela i posuđa ukazuju na istočno porijeklo: pita, burek, ćevap, dolma, tirit, halva, baklava, hurmašice, sutlijaš, višnjab, paluza, ćasa, sahan, fildžan, tas, tava, tepsija itd. 1) 

Novi priliv činjenica u ishrani i kulinarstvu u Bosni i Hercegovini javlja se dolaskom austro-ugarske uprave, čije prisustvo u bosanskohercegovačkom civilizacijskom habitusu, po mnogim elementima, stvara pretpostavke pravog kulturnog prevrata donoseći prekretnicu, ne samo u administratvno-političkom smislu, nego i u brojnm segmentima društvenog i kulturnog života općenito uključujući različite aspekte gastronomije. Austrougarska vladavina, u periodu od 1878. do 1918. godine, donijela je u Bosnu, pored harmonike, i štrudlu (Strudel sa njenim varijetetima od jabuka i bestilja), bečku šniclu (Wiener Schnitzel), knedle ili okruglice (Knodel), krofne (Krapfen) i druge vrste danas već udomaćenih poslastica, slanih jela i napitaka. 2)

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće su dva autora - prvo Ivan Zovko, a zatim Luka Grđić Bjelokosić ovoj temi poklonili određenu pažnju, shodno shvatanjima vremena u kojem su djelovali, zapisujući i publicirajući elemente tradicijskih gastronomskih tekovina kakve su bile aktuelne u njihovo doba. Naime, Ivan Zovko je 1896. godine publicirao rad pod naslovom "Narodna jela i pića po Bosni i Hercegovini" i objavio ga u Zborniku za narodi život i običaje (Zagreb, Sv. 1, str. 107-118), dok je Luka Grđić Bjelokosić, na osnovu prikupljene građe, pripremio i objavio tekst naslovljen “Srpska narodna jela u Hercegovini i u Bosni.” (Srpski etnološki zbornik, knj. X. Beograd, 1908.).

Pojavom knjige Bosanski kuhar: tradicionalno kulinarstvo u BiH Alije Lakišića (Sarajevo: Svjetlost, 1975) po prvi put je sistematizirano i predstavljeno javnosti znanje akumulirano iz prethodnih stoljeća u vezi sa bogatim bosanskohercegovačkim gastronomskim naslijeđem. Nastojeći da bh. gastornomsko umijeće i naslijeđenu praksu smjesti u širi društveni okvir Lakišić napominje: “U Evropi, pa i kod nas obično se smatra da je fina kuhinja bila gotovo isključivo monopol plemićkog sloja - što vrijedi i za Bosnu. Istina, najfinije kulinarstvo treba tražiti u plemićkim i begovskim domaćinstvima, te u gazdinskim i (esnafskim i trgovačkim) kućama, međutim, u izvjesnom smislu u Bosni to nije u potpunosti tako. Proučena dokumentacija i drugi materijali (Bašeskijin „Ljetopis“, aščijski jelovnik Amidže Dekike) upućuju na to da je fina kuhinja pripadala gotovo cijelom gradskom stanovništvu...“ 3)  

Travnički zijafet - svečani jelovnik je na primjeren način predstavljen u jednoj danas teško dostupnoj  publikaciji pod naslovom Jemeci na čardaku  koju su u Travniku 1997. godine. izdale članice Udruženja građanki Bošnjakinja “Sumeja”. Način  na koji je građa za ponuđeno štivo prikupljena prikazan je na slijedeći način:

“Trudom članica Udruženja građanki Bošnjakinja i mnogih hanuma grada Travnika i okolnih mjesta sakupljena je usmena građa koja je iskorištena za sastavljanje recepata koji su zastupljeni u ovoj brošuri. U publikaciji su zastupljeni recepti za slijedeće vrste kulinarskih specijaliteta: Čorbe, hljebovi, slana jela, salate, zahlade, napici. 

U predgovoru ove publikacije je još rečeno: “Sastavni dio svakodnevnog stvaralaštva Bošnjakinja je priprema raznih vrsta jela po kojima se može prepoznati da su ih pravile žene sa bošnjačkih prostora, iako je u tome uočljiva i turska ostavština te uticaj islamske kultue. Mnogi su se recepti, pod uticajem različitih kultura, prenosili sa generacije na generaciju. Recepte za pojedine vrste mesa treba dosljedno i primjenjivati, inače se ukus mijenja. Pa započnite s prijateljima i poznanicima jedno upoznavanje sa umijećem travničke kuhinje. Imajući na umu da i oči jedu sa nama  kombinacija toplih i hladnih jemeka, te redoslijed njihovog serviranja za svečanih prilika uvijek predstavlja jednu šarenu paletu aranžiranu sa puno ljubavi. Ceremonija iznošenja jela može trajati i po nekoliko sati, a započinje Bismilom i čorbom. Zatim se nude jedno za drugim glavna jela, a presijeca kako slatkim desertima tako i voćem, napicima, kahvom, a završava ponovo slanim jelom.”4) 

U uvodu svoje knjige Tuzlanski kuhar  (2002), njena autorica Mirsada Havel, ukazuje na to čime se rukovodila u pripremi ove knjige pa kaže „Sadražaj ove knjige čine uglavnom recepti i domaćinski običaji sa lokaliteta Tuzle i Tuzlanskog kantona. Recepti su iz kućne zbirke koja je nastajala tokom trideset godina ličnog iskustva, iskustava prijetalja i rodbine kao i prakse stečene u pozorišnom restoranu „Arlekin“ u Tuzli.“ Među jelima opisanim u ovom kuharu nalaze se i ona koja uobičajeno pripadaju repertoaru aščijske kuhinjske tradicje: 

Proha, kurban varivo, šiš-ćevap, Selimovi butići, šareni pilav, Tahirovi bumbarići, ćeif-salata, Almina salata, Mešina srnetina, hurmašice, -kolač, turšija,  slatko od lubenice, slatko od ruže, kurban slatko itd.5)  

U publikaciji Ramazanska i bajramska sofra - specijalno izdanje “Arka pressa” (Sarajevo, 2003) u objavljenim tekstovima je predstavljena šira perspektiva  bošnjačke kulinarske kulture u suodnosu sa blagoslovljenim ramazanskim običajima uz dodatak recepata za jela koja se preporučuju tokom muslimansjkog mjeseca posta..U ovoj sada poprilično rijetkoj puiblikaciji po prvi put se ozbiljnije insistira na duhovnoj dimenziji sofre čime se podstiču ljudi koji poste da u odricanju od jela i pića određeni dio dana i noći pronalaze i nađu dubljim smisao života.  

Objavljivanjem knjige Bosanski kuhar (Sarajevo: „Sejtarija,“ 2007. 336 str.) Lamije Hadžiosmanović, koju je na engleskom jeziku 2007. godine publikovala ista izdavačka kuća, tradicionalno bosansko kulinarstvo je doživjelo međunarodnu afirmaciju. Uprkos nekih opravdanih kritika, što su upućene kvalitetu prijevoda ovoga djela na engleski jezik, navedeni priručnik je, dobijanjem međunarodnog priznanje organizacije „Gourmand International“ u Parizu za 2009. godinu, ovoj vrsti kulturnog blaga osigurao globalnu valorizaciju...

U objašnjenju povodom dodjele ovog priznanja rečeno je: "Bosanski kuhar = Bosnian cook-book" predstavlja izvanrednu prezentaciju magične kombinacije istočnjačke i zapadne kulinarske tradicije. To je knjiga- kuharica visokog kvaliteta koja nudi najbolje recepte Bosanske gastronomije.“ 6)

U predgovoru prvog izdanja svoje knjige (Sarajevo, 2007. Str 5) Lamija Hadžiosmanović je podsjetila: “Bosanska kuhinja je značajan segment svekolike kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Uz specifičnu arhitekturu, književnost, folklor, tkanje, vez i općenito način života, bez sumnje, tu možemo pridodati i bosanska jela. Ova čudesna simbioza predstavlja, prije svega, još jednu potvrdu identiteta Bošnjaka. Polahko jela naših pranena, nena i majki nestaju i zaboravljaju se, a zauzima im mjesto brza hrana, koja nije dovoljno ni zdrava, a ne nosi ni onu toplinu, niti aromu koje su nekada natapale kuće Bošnjaka. Stoga ćemo pokušati da uz kuhar, u kojem će biti zastupljena samo stara bosanska jela od kojih se neka i danas pripremaju, donesemo i nešto opširniji kulturno-historijski presjek, koji će više osvijetliti ovaj dio bosanske kulturne baštine, pokazati koliko je ta kuhinja rafinirana i objasniti šta je uz koje jelo dolazilo, kakva se hrana pripremala uz bajrame, ramazane, prilikom svadbe, sunećenja, odlazaka na hadž, puštanja brade, odlazaka u vojsku, ili neko duže putovanje, te kojim su danima, kao recimo petkom, pripremana određena jela.  

Istaknuti kulturni radnik i afirmisani gastronomski stručnjak iz Pule Salih Agić, autor je knjige Bosanska tradicionalna kuhinja (Pula: Nacionalna zajednica Bošnjaka., Inart, 2008. 255 str.) dragocjenog kulinarskog priručnika, koji na jednom mjestu okuplja više od 500 recepata bosanske kulinarske tradicije. Na pitanje kako je nastala pomenuta knjiga kazao je: Bosansku tradicionalnu kuhinju napisao sam i objavio na prijedlog Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre, a inače sam građu skupljao ranije. Zapravo, još od djetinjstva sam jako volio i uvažavao bosansku kuhinju koja me odhranila. Naime, ja sam rođen u brojnoj obitelji, tačnije osam braće i šest sestara, a moja rahmetli majka Aiša je bila vrsna kuharica, a rahmetli babo Ibrahim-aga veliki gurman. Inače u Istri je pokrenut festival Dani bošnjačke kulture, a u tom festivalu je i Gastro-fest isključivo bosanske tradicionalne kuhinje čiji sam kreator. Želim napomenuti da je to već tradicionalna manifestacija gdje je do sad sudjelovalo više od tristo učesnika u takmičenju pripremanja jela ove kuhinje. Znači, pripremljeno je na stotine i stotine bureka, pita, sogan-dolmi, baklava, a naročito Bosanskog lonca.”7)

Udruženje žena “Veliko srce” iz Gradačca je 2012. godine, po četvrti put izdalo  knjigu pod naslovom Gradačačka kuharica čija je autorica Halida Jahić. U predgovoru ove knjige rečeno je da je knjiga namijenjena širokom krugu čitalaca, a nudi 400 recepata otrgnutih od zaborava koji su napisani na jednostavan i praktičan način. Pri tome se vodilo računa da većina recepata uključuje namirnice našeg podneblja, namirnice kojih ima na našim zelenim pijacama,  da jela imaju “naš ukus” i odgovaraju našoj tradiciji ishrane.8) 

Da bi se sačuvalo sjećanje na vrijednosti tradicionalne Bosanske sofre u Brčkom i njegovoj okolini pobrinule su se članice  Udruženja žena Bošnjakinja Brčko distrikta (osnovano u Maoči 1993. godine), koje su uspjele da saberu i publikuju dvije knjige (od kojih je prva izašla 2013. godine) vlastitih recepata karakterističnih za ovaj grad i njegovu okolinu.

U predgovoru druge knjige, u ovoj seriji, pod naslovom  Naši odabrani recepti 2 (Brčko, 2017.) koju potpisuju Munevera Kaloper, Azra Osmić, Milanka Čaber, Sabina Kurtović, Advija Zulović, Nezira Zahirović, Mersa Mujić, Jasmina Osmanović, Fatima Huremkić, Rabija Hadžović, Mirsada Ajanović i Sumbula Halilović, zapisano je:

“Pred vama je još jedna, druga u nizu, zbirki recepata koju su pripremile vrijedne članice Udruženja žena Bošnjakinja Brčko distrikta. Posebnost i ove zbirke recepata jeste što ona nije djelo jednog autora, već cijele grupe žena okupljenih oko  ideje očuvanja i oživljavanja kulture i tradicije bošnjačkog naroda. Jela predstavljena u ovoj knjizi potiču iz kuhinja naših pretkinja, ili su inspirisana receptima jela koje su autorice naučile od svojih majki ili nena, a ove, opet od svojih. Svi recepti su uz suptilne preinake prilagođeni kuhinji savremenog doba. Pored toga, jela izabrana za ovu zbirku, su sastavni dio savremenog, svakodnevnog jelovnika domaćica, žena, autorica ove knjige, što ih čini autentičnim i istinski živom kulinarskom tradicijom. U tome je njihova posebna vrijednost. Kuhinja je kreativna aktivnost koja stimuliše čula, ima umirujući, meditativni utjecaj na našu psihu, kao aktivnost kojom usrećujemo i pomažemo druge, doprinosi da se osjećamo dobro”.

Inače u strukturi knjige raspored recepata je kako slijedi: variva, jela iz tepsije, pite, razljevaci, slatke pite, kolači i poslastice. Pored toga na kraju su dodate kratke biografske notice autorica recepata zastupljenih u knjizi. 9)

Amela Rebac je 2018. godine objavila knjigu pod naslovom Mostarski kuhar - hrana za dušu i tijelo (Mostar: Muzej Hrecegovine, 2018), u čijem uvodnom dijelu je, pored teksta pjesme “Gazel o Mostaru” Derviš-paše Bajezidagića  ponuđen i  motiv za pisanje ove knjige:

"Mostarski kuhar-hrana za dušu i tijelo mali je vremeplov, gastronomsko, i zašto ne reći, demografsko putovanje u vrijeme kada se živjelo sporije, voljelo više, cijenilo bolje, u vrijeme kada smo svi imali jednako malo, a opet smo imali dovoljno puno…” 

Između ostalih uvodničara ove knjige, Ahmed Džubur je napisao: “Paleta mostarskih jela je formirana u dugom vremenskom periodu kojem su joj pečat dali, pored domaćeg, autohtonog i neizbježni osvajači koji su osim vlasti donosili i svoje običaje i navike. Posebno je u kreiranju mostarskih jela evidentan uticaj Istoka i Otomanske Turske koja je nekoliko vijekova inkorporirana u sve sfere društvenog življenja Mostara. Nije zanemariv ni uticaj Austro-ugarske koja je u Mostaru donijela potpuno nove običaje i specifikume koji su se odrazli i u prihvaćanju jela iz ovog, bitno drugačijeg civilizacijskog okvira.”10)

U drugoj polovini 2019. godine je kompanija "Vispak" iz Visokog javnosti ponudila sadržaj web stranice www.bosanskakuhinja.ba) sa izabranim primjerima recepata tradicionalnog kuliniarstva. U decemebru mjesecu 2019. godine Kulturno-umjetničko društvo "Puračić" objelodanilo je zbirku recepata iz zavičaja  u knjizi pod nazivom Puračka sofra. Knjigu su uredili Hazim Osmanović, Mirha Osmanović, Amina Gobeljić i Dženita Osmanović. Da je ovo još uvijek živa kulinarska tradicija, svojim doprinosom  recepata jela, za knjigu su potvrdile Nizama Bećić i Suada Džibrić. 

Regionalne specifičnosti, inače, prisutne u našoj domaćoj gastronomskoj kulturi, vidljive su u knjizi Krajiška sofra koju je početkom februara mjeseca 2020. godine javnosti predstavilo Udruženje žena “Đul”, čija je predsjednica Senajda Mašinović  iz Crvarevca kod Velike Kladuše sa još jedanaest srodnih udruženja iz Unsko-sanskog kantona.

U Bihaću je, tokom 2023. godine,  Udruženje žena “Hanume sa Une” objavilo knjigu recepata pod nazivom “Mozaik ukusa i tradicije.” 

KULINARSKA TERMINOLOGIJA

Kako je jezik kulturno blago sam po sebi, pitanje specijalnih tezaurusa za pojedina područja ljudskog znanja i iskustva je od iznimne važnosti za potpunije razumijevanje kulturnih i civilizacijskih dostignuća nekog naroda, ili zajednice. Važnu sastavnicu jezičkog bogatstva koju sadrži sintagma bosanski jezik predstavljaju i ključne riječi iz područja gastronomsko-ugostiteljskog iskustva i znanja.

U poglavlju Lakišićevog Bosanskog kuhara pod naslovom „Nešto o terminologiji tradicionalnog kulinarstva Bosne“ (8. dop. izd. Sarajevo, 2015. str. 30-32) iskazane su mogućnosti bosanskogh jezika da izrazi specifičnu, u ovom slučaju, gastronomsku tematiku što je valjan dokaz njegove razuđenosti pa i „razvijenosti“ kao civilizacijskog dostignuća i kulturnog blaga. 

U pomenutom poglavlju Lakišić napominje da: „Neki pravi tradicionalni izrazi bosanske kuhinje se razlikuju ili imaju drugo funkcionalno značenje od današnjih, te ćemo ovdje navesti neke, više radi primjera, jer ova materija zahtijeva temeljnu obradu. Ovdje ćemo navesti neke glagole i neke izraze:

- agditi, uagditi, znači nešto usladoriti - proces poprimanja sladora - šećernog sirupa.

- ćevabiti, šćevabiti (nek se šćevabi) ima funkciju dinstanja, tj. „kuhanja“ u vlastitoj „vodi“, saftu odnosno vlastitoj „masnoći“;

- dolmiti, označava nešto puniti, nadijevati (dolmiti janje, dolmiti tikvice, dolmu, a ponekad i dolmiti pitu, nadolmiti pitu);

- ićramiti, poićramiti, označava gostiti i ugostiti;

- hamur, označava kvasac, ukvasano tijesto, a isto tako i svaku smjesu, mišung, nadjev,

- iskolačati znači od smjese napraviti kolačiće (ćuftice, kuglice i sl.);

- kuhati, zakuhati, skuhati, označava - nešto mijesiti, te se tako kaže kuhati pitu, skuhati hljeb, skuhati kolače, itd.;

- krčkati, označava vrijuckati, na tihoj vatri variti (kuhati); neka krčka, znači neka se tiho vari (kuha);

- kavurisati, označava pihtijati; nešto skavurisati, znači nešto upihtijati, spihtijati;

- kolačići - u Bosni se razumijevaju različito oblikovani „zalogaji“ od mljevenog (sjeckanog) mesa;

- kulanisati, označava konzumirati, trošiti, upotrebljavati;

- potirititi - označava postaviti nadjev na jufku;

- kurisati, označava postaviti, namjestiti;

- kutarisati, označava vareno ili pečeno jelo postaviti u tanjire, zdjele, sahane ili druge posude;

- istaviti, označava neko jelo, napitak skinuti s vatre;

- peći, označava nešto peći na vatri, u peći, pećnici, dakle sve ono što se postavlja na vatru bez vode (kasnije može doći voda). Tako se u Bosni kaže - peći kahvu, ispeći kahvu; peci kahvu, kahvu mi ispeci, jer se kahveni toz (mljevena, tucana kahva) sipa u suhu, praznu džezvu, koja se stavlja na vatru i onda zalijeva kipućim šerbetom (danas kipućom vodom). Tako se kaže - peći lonac, jer se lonac stavlja u pekarsku peć, na ognjište, u pećnicu, na štednjak, bez dodatka vode, kao peći halvu, jer se najprije na maslu prži (peče) brašno (zaprška), a zatim se isprženo brašno zalijeva agdom; isto tako se kaže peći bestilj (pekmez), jer se kasnje stavlja na vatru bez vode;

- namladiti, označava ponovo prekuhavati nakvasan hljeb, obrašniti i slično

- pobabiti označava pustiti neko jelo neko vrijeme da se sok ili dodatak (povlaka, kiselo mlijeko i sl.) upije i sjedini sa jelom, odnosno pustiti neko jelo da dobije pravi kvalitet (u pećnici ili van pećnice - „da se pobabi“);

- zakuhati, označava završiti neko jelo, kao dodati čorbi tarhanu i pustiti da se skuha;

- pristaviti, označava staviti na vatru neko jelo, napitak;

- raspariti, znači povratiti svježinu jelu pomoću pare, npr.pitu (kada provrije voda u šerpi, na tu šerpu se stavi tepsija sa pitom);

- saldisati, označava servirati;

- šćufteriti se kaže da se jelo ne rezabere, ne naraste nego se „stisne“;

- uhasuliti, označava kulinarski uspjeti spraviti jelo;

- umok, označava sos, umak;

- uzdurisati, označava nešto montirati (u hotelijerskom smislu);

- variti, označava nešto kuhati, većinom sa vodom ili sa umakom koji pusti povrće; tako se kaže – variti pilav, variti pirjan, variti mandru, variti puru, itd.

- zacvariti, zacvrknuti, znači uzavreti maslac (ili drugu masnoću) i tako vrelim začiniti neko jelo“.

Poticajan susret sa nazivima i terminmološkim odrednicama proizvoda i institucionalnog okvira starinskog bosanskog kulinarstva neizbježno se, skoro sudbinski, dešava posjetom sarajevskoj Baščaršji. 

U ambijentu rznolikosti i svakidašnje živosti starog dijela Sarajeva, pogotovo u nedavnoj prošlosti, pored pojma aščinice, bilo je moguće sresti se sa izvedenicama kao što su aščija, aščibaša, aščibula, aščikaduna, aščinski ćevap, aščinski odžak, aščinski složenac - riječi koje, inače, prominentno figuriraju kako u Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića (Sarajevo: “Svjetlost”, s. a. str. 53), tako i u višetomnom Rječniku bosanskog jezika (Sarajevo: ANUBiH, Bošnjačka asocijacija 33, 2010) Dževada Jahića.

U vezi sa temom ovoga članka, knjiga Abdulaha Škaljića pod nazivom Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku (Sarajevo: "Svjetlost", 1965), od čijeg prvog izdanja je prošlo više od pet decenija, još uvijek je nezaobilazan vodič za potpunije razumijevanje terminologije većinom istočnjačkog porijekla kako se ona uvriježila u bosanskom jeziku, a čiji su pojedini aspekti, posebno tradicijske kulture preživjeli do naših dana.

Škaljićeva knjiga je utemeljena na dugogodšnjem istraživanju porijekla riječi koje se prilično nezgrapno nazivaju turcizmima, a ustvari radi se o ključnim riječima - nositeljima novih kulturoloških odrednica, koje su zahvaljujući širenju islama u Bosni i Hercegovini iz arapskog, turskog i perzijskog jezika ušle u bosanski jezik i postale nezaobilazne za razumijevanje različitih aspketa civilizacije onako kako se ona razvijala u Bosni tokom pet stoljeća Otomanske vlasti. Pri tome treba poći od činjenice da su riječi arapskog, turskog i perzijskog porijekla, ukoliko se ne radi o oznakama za stvari duhovne naravi, dolazile sa stvarima i umijećima na koje se odnose. Otuda ne treba da čudi, na primjer, činjenica da samo u domenu pripremanja jela i pica, ova publikacija sadrži više stotina riječi koje opisuju civilizacijske domete kulinarskog umijeća kako se ono njegovalo u Bosni i Hercegovini tokom Otomanskog doba i kako se, istina u nešto manjem obimu njeguje i danas.

S druge strane knjiga Bosanski etnološki rječnik Senada Mičijevića objavljena u Mostaru 2009. godine (posebno dio koji se odnosi na gastronomsku terminologiju) predstavlja tek inicijalni korak za izradu i temeljitija istraživanje specifične etnološke terminologije, uključujući gastronomsku, što je posao koji tek predstoji 

AŠČINICA  ŽIVA KULINARSKA TRADICIJA

Aščinica je rijetka javna ugostiteljska ustanova tradicionalnog tipa koja je kroz stoljećia preživjela sve do naših dana. Ta vrsta starinske ugostiteljske radnje, inače usko vezane za sintagmu tradicionalne bosanske kuhinje, za razliku od drugih gostinskih ustanova prošlih vremena, još se sreće u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, ali kao dio kulturološkog i gastronomskog ambijenta, najprisutnija je u Sarajevu, odnosno u njegovom najstarijem urbanom dijelu - čuvenoj Baščaršiji.

Ova vrsta ugostiteljskog objekta viševjekovnog trajanja, uspjela je da, nakon što je nastala u osmansko doba, preživi austrougarsku vladavinu i sve druge koje su uslijedile da bi postojala i u naše vrijeme. Danas se, dakle,  širom Bosne i Hercegovine mogu pronaći aščinice - ugostiteljski objekti koji baštine starinsku bosansku kuhinju, a u svom prostoru nude jela poput bosanskog lonca, sogan dolme, hadžijskog ćevapa, begove čorbe, tarhane, bamlje -  od slanih jela, a od slatkih kadaif, hurmašice i baklavu. 

Kada se u vezi sa ovom gostinskom ustanovom društvene ishrane spomene majstor aščijskog zanata misli se na majstora za pripremu isključivo kuhanih jela, dok su se iz ovoga, nekada široko rasprostranjenog zanata, vremenom diferenciralo nekoliko drugih djelatnosti kao što buregdžijska, ćevabdžijska, čajdžijska i slično. I danas se u aščinicama u Bosni i Hercegovini čuvaju tradicionalni bosanski recepti brojnih jela, koja se služe u bakrenom i zemljanom posuđu, koje i danas prave sarajevske kazandžije i grnčari iz sela Liješevo kod Visokog. 

O ovoj vrsti restorana tradicionalnog tipa Alija Lakišič kaže: “Aščinice, kao zasebne objekte, Sarajevo je vjerovatno imalo već koncem XV ili početkom XVI vijeka jer, kako smo već ranije rekli, u Isabegovoj musafirhani je radio aščija oko 1462. godine. U pisanim dokumentima aščinice se spominju u XVI i XVII stoljeću: u Foči (1600. godine), u Banjoj Luci (1630. godine) itd. Kako je izgledala tradicionalna aščinica u Bosni, mi ustvari, ne znamo a pogotovo ne znamo pravu opremu aščinice pošto takvog starijeg izvora nemamo. U ostavinskim popisima aščinica u Sarajevu iz 1770. i 1815. godine, pored ostalog, nalazili su se slijedeći predmeti:

-odžak-kazan,

-10 raznih zemljanih tava,

-1 kasa-tava,

-kandilj,

-više mahrama,

-tri šiša za ćevab,

-drvena sinija,

-setilj- napava za pravljenje kadaifa.

Iz popisa ove opreme vidljivo je da je određena oprema vezana za  tzv. prodajni prostor i usluživanje (aščijski odžak), a druga je oprema za proizvodnju (mutvak). Na osnovu toga možemo zaključiti da je glavna podjela prostora u ovoj vrsti ugostiteljskih objekata slična današnjoj.11)

Spominjući aščinicu treba imati u vidu i termine kao što su zijafet u značenju gostinskog jelovnika, dok je jemek pojedinačno jelo, a sofra objed kao takav - sve termini karaketristični za aščinski ambijent.

Neka mišljenja da je aščinski jelovnik siromašan i ograničen, te da kvalitetnu kuhinju treba tražiti samo u privatnim kućama, demantuje objavljeni popis aščinskih jela u Jugoslovenskom listu od 14. maja 1939. godine koji je ilustrirao novinar pod pseudonimom OSA. Popis je svojevremeno načinio Ali-efendija Numanagić, poznat pod nadimkom Amidža Dekika. Kako i sam kaže, to je popis svih jela koja su se nekada, dakle, negdje koncem XIX vijeka pojavljivala u aščinicama u Bosni, a naročito u Sarajevu. I sam Numanagić kaže da su se mnoga jela u prvim decenijama XX  vijeka izgubila iz aščinica. Naravno, uvijek je svakodnevni jelovnik aščinice bio ograničen - vjerovatno do 15-tak jela, ali su se pobrojana jela pojavljivala u aščinicama, ili ih je aščija po prethodnoj porudžbini povremno spravljao. Popis je dat u izvornim obliku i sadrži prikaz jela: „Kjorbe, dolme, kjevabi, slana jela, pilavi, kaje, pite, slatka jela, zahlade, salate, voće..“

Prije Drugog svjetskog rata u listu Novo vrijeme u junu mjesecu 1929. godine objavljen je oglas u kome se reklamiraju najbolja domaća jela u Aščinici Mehmeda Berberovića.12) 

O gastronomskim vezama Sarajeva sa Stambolom svjedoči jedan oglas objavljen u novini Islamski svijet (Sarajevo,3, januar 1933) slijedećeg sadržaja: “Pravi stambolski ekmek-kadaif i džunlac dobije se kod starog nabavljača Ismeta Smajića (Sarajevo, ulica Nadkovači. 13)”

Da je bosanska kuhinja dobacila i do gradova u susjednim zemljama svjedoči jedna reklama objavljena u reviji Novi behar (Sarajevo, 1. Juli 1931. godine) u kojoj se podsjeća  da se u novoj restauraciji “Sarajevo” u Zagrebu, (Masarykov ulica br. 10, u prolazu Europa palasa) mogu dobiti sva jela, priređena na kravljem maslu. Podsjeća se da je lokal prostran i vrlo lijepo uređen, posluga brza i pažljiva, cijene umjerene. U potpisu preporučuje se Abaz Avdagić.

Pojam aščinica dopro je i do Budimpešte, glavnog grada, u nama bliskoj zemlji Mađarskoj, a upotrijebljen je u jednom oglasu u kojem neki M. Topčagić poziva posjetioce ovoga grada: „Slobodan sam s ovim da vam doznačim svima bez razlike vjere, osobito Muslimanima koji dolazite u Budimpeštu, da me možete u svako doba posjetiti pošto sam otvorio kahvanu sa aščinicom kao bosanski han te sam u svakom poslu pripravan naputak dati, prodavati, kupovati, ili sudbeno kuda god ko želi da odvedem pošto se više godina ovde zadržavam i više jezika govorim što će se svaki osvjedočiti.“ (Ulica Retek 67.) 

U nizu gradova današnjeg Sandžaku (kulturno-historijska regija između Srbije i Crne Gore) prisutna je aščinska kulinarska tradicija o čemu svjedoči gastronomska ponuda pojedinih ugostiteljskih radnji tradicionalnog tipa (Novi Pazar, Plav, Sjenica, Tutin, Rožaje i drugi). Restorani ovoga tipa mogu se sresti ponegdje i u Evropi, Americi i Australiji zahvaljujući naporima ugostitelja iz bh. dijaspore.

U savremeno doba koncentracija gostinskih radnji tradicionalnog tipa - aščinica najveća je u starom dijelu glavnog grada BiH - Baščaršiji, u ulici koja se danas zove Bravadžiluk, što upućuje da se ovdje svojevremeno njegovala druga vrsta zanata vezanog za proizvode od metala i lima. Tamo se posjetiocima danas nude na lokalnom i globalnom planu najpoznatije sarajevske pa i bosanske gastronomske poslastice sarajevski ćevapi i burek. Ćevapčići se, inače, spremaju od mesa na roštilju i poslužuju uz luk i kajmak u posebno pripremljenoj lepini - somunu. Ova poslastica nudi se u posebnim restoranima tradicionalnog tipa poznatim, po imenu ćevabdžinica. Na drugoj strain u burekdžinicama se uobičajeno pripremaju i posjetiocima nude različite vrste pita među kojima se po popularnosti izdvaja burek

Mađu danas (avgust, 2019) aktivnim aščinicama su: ASDŽ (Mali ćurčiluk 3, Baščarija)  Ova aščinica neobičnog imena, koja se nalazi u srcu Baščaršije, sa radom je počela 1995. godine, a poznata po tome što se od prvog dana otkako je otvorena njeni kuhari drže jednostavnog pravila - hranu pripremati po originalnim receptima, od najkvalitetnijih domaćih namirnica, bez vještačkih dodataka. 
Bosanski lonac, sogan dolma, papaz ćevap, razne vrste pita i čorbi samo su dio bogate ponude ove ugostiteljske radnje. Kako bi svojim posjetiocima na pravi način predstavili autohtonu bosansku kuhinju sva jela u ASDŽ-u serviraju se u sahanima - tradicionalnom metalnom posuđu.
Među poslasticama koje se u ovom restoranu nude su između osalih, baklava, kadaif, hurmašica, tufahija. U ponudi su i različiti osvježavajući kompoti pripremljeni od domaćeg voća uzbranog u baščama u okolini Sarajeva.
U ljeto 2018. godine na meniju aščinice ASDŽ bila su zastupljena slijedeća jela i pića: Kadun butić, ćufteta u saftu, pečeni batak, kuhana krzatma, pečena krzatma, musaka, dolme: sogan dolma, punjene tikvice, sarma - japrak, sarma-kupus, punjeni-paradajz, punjene paprike, klepe, boranija sa teletinom, grah, pečeni grah s mesom, grašak s teletinom, vegetarijanska tava, (ćušpajz), šljive u povlaci, karfiol u povlaci, pohovani patlidžan, brokula u pavlaci.

Sokovi: gusti višnja, voćni, oranžada. čorbe: begova, teleća. pite: boredžici, slagana zeljanica, burek zvrk, sirnica zvrk, zeljanica zvrk, sarajevski sahan, pače, bamja, šareni ćevap, papaz ćevap, šiš ćevap, hadžijski ćevap, (teleći, pileći), bosanski lonac, teleći mišići, pohovani pileći fileti, teleća šnicla.

Salate: svježa miješana, lukmira, pečene paprike, kisela miješana, kisele paprike, kupusna salata, 

Kolači: baklava, kadaif, hurmašica, tufahija, pita od jabuka, kompot, 

Prilozi: Kuhana riža, pire krompir, miješano povrće, pečeni krompir.3)

*****

Aščinica „Mošćanica“, čiji je vlasnik Mehmed Olovčić - Memo, nalazi se u prizemlju jednog nebodera u Paromlinskoj ulici u Novom Sarajevu. Prema komentarima majstora tradicionalne bosanske kuhinje riječ je o jednoj od boljih aščinica u gradu Sarajevu. U njoj se spremaju:

Bosanski lonac, krzatma, pače od nogu i od glave, sitni ćevap, tripice, pirijan, sarme, dolme, pohovani jezik, pohovani mozak, pohovana pileća i teleća šnicla, musaka, pire, tjestenina, geršlo, prasa, kupus, kujruci, sataraš, meso, mišići, sitni ćevap, pileći paprikaš, čorbe, tarhana, krompir čorba, grah obični i sa suhim mesom, ćufteta...

Od slatkiša u ponudi su: hurmašice, pita jabukovača, sutlija, kompot od suhih šljiva, napitak od smreke i domaće kiselo mlijeko. Prema kazivanju gospodina Olovčića, vlasnika aščinice, materijal od kojeg se prave jela treba da bude izuzetno kvalitetan i frišak. Zilha Čelik je glavna kuharica u „Mošćanici“ Na pitanje odakle joj znanje  i kuharsko umijeće odgovara: „Sve iz glave kuham. A sve sam naučila kroz posao i rad i onda stalno ideš na bolje i kvalitetnije. Kao dijete sam već kod kuće kuhala i tu sam dobro ispekla zanat. Vjerujte da sam zbog nekih gostiju ponosna što radim ovaj posao. Gdje god krenem sretnem naše stalne mušterije koje se s nama uvijek lijepo pozdrave, kažu da iz Mošćanice nose veoma lijepe uspomene. A kako i neće, sva jela koja se haman više nigdje nemaju pojest, sve ih mogu naći u Mošćanici, napominje Zilha.

„Mi se još trudimo da baštinimo tu bošnjačku tradiciju pravljenja naših starih jela. Ali, pazite, ako se ovakav trend nastavi, doći će vrijeme kada neće više imati ko da pravi ova naša starinska jela. Mada, opet se nekako nadam da, sve dok ima ko da ih želi jesti, dotle će imati ko i da ih pravi. A i to kad pogledate omladina hoće danas picu i hamburger, a za ova jela ne znaju ni da postoje. Jednom je jedan naš stalni gost doveo dosta mlađeg kolegu na pače. Kaže mi da ovaj hoće da proba to pače, da ga nikad nije jeo, a donedavno je mislio da se pravi od pačetine. Donesosmo pače pred njega, on proba zalogaj, pa kao kroz zube procijedi: „Uh, ovo baš masno.“ Ostade haman cijeli sahan iza njega, probrao samo dva tri zalogajića i više nije mogao. „A kako ne možeš pače ono se samo jede,“ reći će na to Memo.

Aščinica „Mošćanica“ otvorena je sedamdesetih godina prošlog vijeka i dugo vremena su joj glavni klijenti bili studenti od kojih neki nisu mogli platiti obrok. „Niko nije bio vraćen zbog toga“ napominje Mehmed Olovčić, zvani Memo vlasnik aščinice Mošćanica“.14) 

*****

Među aščinicama na Baščaršiji već dugi niz godina je vjerovetno najpoznatija ona čiji su vlasnici članovi porodice Hadžibajrić, čije ime nosi. U razgovoru koji je novinarka Ljiljana Pirolić za “Deutsche Welle” vodila sa Mersihom Hadžibajrić Fočo, radnicom u aščinici, o pripremi bosanskog lonca rečeno je: „Nekome bosanski lonac nije lonac, ako u njemu nema kupusa, a kupus se uopšte ne stavlja u ovo jelo. Ni paprika, ni paradajz, a patlidžan posebno. Od povrća ide samo krompir, bijeli i crveni luk, mrkva i peršun. Od mesa, samo junetina i to od plećke je najbolja. Nekada se u bosanski lonac stavljala isključivo bravetina, ali kako se sve promijenilo, mi smo izbacili bravetinu zbog toga što ima malo težak miris, a i masna je. Danas naši potrošači ne žele ništa što je masno. Tako tradicija pravi ustupke modernom vremenu…“

Stranci se oduševe skoro svim našim tradicionalnim jelima. Najčešće im preporučujem Sarajevski sahan, a sahan je metalna, tradicionalna posuda, u kojoj bude malo japrak-sarme, sogan-dolme, punjena paprika, šiš-ćevap i ćuftica. Od svega po malo…“ 

Mersiha nastavlja tradiciju starih aščija. „Spremićemo jedan 'mali' bosanski lonac, jer velike količine koje mi spremamo za našu aščinicu, vama ne bi bile od koristi. Dakle, ovo bi moglo da bude za četiri osobe. U posudu prvo dodajemo oko 700 grama teletine od plećke, koja se izreže na krupne komade. U to se doda oko kilogram krupno narezanog, prethodno oguljenog krompira, velika glavica crnog luka izrezanog na četiri dijela, nekoliko čehna bijelog luka, lovorov list, biber u zrnu, dvije srednje mrkve, oguljene i isječene na veće komade, peršun, kašičica cimeta, malo soli, malo ljute paprike, malo mljevenog bibera i supena kašika jabukovog, ili nekog drugog sirćeta. Sve se zalije mesnom, bistrom juhom koja se dobije iskuhavanjem teletine“, kaže Mersiha dok ekspresno reže i slaže sve sastojke.

„Sad ćete to sve staviti u zemljani lonac“, kažem znalački.

„Neću. Nema više zemljanih lonaca, otkako nam je stigao plin“, kaže Mersiha. „Ali, gdje je ta tradicija ! Pa, oduvijek se bosanski lonac spremao u zemljanoj posudi !“

„Mi u našoj aščinici te zemljane ćupove, stare i po sto godina, čuvamo kao ukras“, kaže Mersiha. Naravno, vrijeme kuhanja ostalo je isto: tri do četiri sata, bosanski lonac krčka se na laganoj vatri.

I, da, probala sam bosanski lonac koji je spremala Mersiha. Da nisam znala, nikada ne bih pomislila, da nije došao pravo iz zemljanog ćupa, kao stari dobri duh tradicionalne bh. kuhinje.15)

*****

Vlasnik aščinice “Stari Grad” na Baščaršiji Mujo Vrebac, o svome poslu kazao je: “U sarajevskim aščinicama poslužuju se tradicionalna bosanska jela, poznatija kao "sitna jela na kašiku". Na ovoj sofri neizostavni su: Bosanski lonac, sarajevski sahan, punjene paprike, šiš ćevap, sitni ćevap, hadžijski ćevap, sarme, japrak, sogan-dolma, pače, tripice ili škembići, čorbe, teletina i janjetina na razne načine i klepe, a sve se na kraju zahladi kadaifom ili hurmašicama… "Stari grad" postoji oko 20 godina.

"Ovo je mali porodični posao, a sve je krenulo od majke Senije koja nas je naučila kuhati", rekao je u razgovoru za "Fenu",  vlasnik aščinice "Stari grad" Mujo Vrabac.

Kaže da u ovu aščinicu svaki dan dolaze uglavnom iste  mušterije "da pojedu nešto na kašiku, pa svak' svojim poslom. Dolaze nam i stranci i uglavnom naručuju sarajevski sahan. To je "aščinica u malom", razno povrće punjeno faširanim mesom, rižom i začinima. Dosta njih žele i da probaju pače, kažu da su čuli negdje da je ukusno, ali kad im kažem da je to meso od obraza i nogica, odmah odustanu", objasnio je Vrabac.

Kaže da su kod njega penzioneri najbolje mušterije.Iako je besparica, ali kad penzije dođu, svi jedu. Tužno je, ali oko 50 posto ljudi koji su se hranili kod mene, sada se hrane kod Zilhe Šete (tete Zilhe) u javnoj kuhinji", naglasio je Vrabac…

Kuharica Suada Vrabac kaže da kuha od 14. godine te da svako jelo sprema po originalnim receptima koje je naučila od svoje svekrve Senije. "Za ukusno jelo potrebna su dva sastojka, praksa i ljubav. Ali ako ćemo malo detaljnije, potrebno je dobro meso i tačan omjer začina," kazala je aščija Suada.

Jela u aščinicama se kuhaju ujutro, a aščinica ostaje otvorena sve dok ima mušterija. U Sarajevu su se aščinice počele otvarati krajem 15. i početkom 16. stoljeća, a smještene su uglavnom u starim čaršijama bosanskohercegovačkih gradova.16). Na Baščaršiji se nalazi i restoran koji nosi sugestivan naziv “Pod lipom”.  

*****

U svakodnevnoj ponudi aščijskog dijela restorana pod nazivom “Žara iz duvara” (Đženetića čikma b.b.) nalaze se tradicionalna bosanska jela pripremljena po starim receptima od svježih i neprskanih namirnica - na zdrav način. Pri tome se nude: bosanki lonac, ćevapi, pače, klepe, čorbe, dolme. Također se nastoje oživjeti danas neopravdano zanemarene namirnice pa su u ponudi našla mjesta i jela od žare, peciva od prosa, sokovi od planinskog bilja, kompoti, bestilji i mnoga druga domaći specijaliteti.

Posebno mjesto na jelovniku zauzimaju jela ispod sača i jela iz krušne peći. Tako su gostima na raspolaganju razne vrste pečenja, paprike punjene krompirom, slagane pite, pravi pekarski krompir, te jela sa sadžaka, koja se u zemljanim posudama krčkaju dobar dio dana. U ponudu su uvrštene i specijaliteti međunarodne kuhinje kao što su pizze, lazanje te različite vrste domaćih peciva17) 

Porast interesa za bosansku gastronomsku kulturu i njeno naslijeđe reflektira se u sadržajima, kako monografskih tako i serijskih publikacija, dostupnih u elektronskoj formi. Među ovima posljednjim treba spomenuti popularnu reviju pod naslovom “Gastro” - njenu štampanu i elektronsku verziju - koja je, nažalost, prestala izlaziti. 

U kratko živućem sarajevskom magazinu „Gastromag“ u čijem podnaslovu stoji da je to prvi bh. specijalizirani magazin o gastronomiji, a čiji je izdavač Udruženje kuhara u BiH objavljeno je nekoliko priloga koji upućuju na bogatsvo i raznovrsnost kulinarskog znanja i umijeća karakterističnih za našu zemlju.Pažnju posebno privlači rad pod naslovom „Kadaif Bošnjaka na Alifakovcu“ (br. 3. februar- mart 2013. str. 28-29) u kojem je opisan način kako ovu poslasticu u svom dućanu priprema majstor Abdulah.

Časopis “Gusto” u posebnom broju (april 2012) objavio je 41 recept pod nazivom “Bosanska kuhinja”. Odnedavno u Sarajevu izlazi dvomjesečni magazin pod nazivom “Halal Recepti” (Sarajevo, Svijet print), koji nudi nešto više saznanja od poruke sadržane u naslovu. 

U Bosni i Hercegovini svakodnevno svoje sadržaje nude i gase web stranice i youtube kanali sa  izborom recepata koji se u većoj ili manjoj mjeri mogu pripisati repertoaru tradicionalne bh. gastronomije. Među njima su (www.kuhar.ba), (www.chefs.ba), (www.coolinarika.com) portal Sarajevo Food Dictionary (http://sfd.ba) sa prilozima o gastro sceni Sarajeva. Turistički magazin  i portal furaj.ba (www.furaj.ba) povremeno donose tekstove od interesa za ljubitelje i poštovaoce bosanske sofre.Nedaleko od vrela Bosne, pored pita za Mostar, nalazi se restoran sa ponudom halal hrane 

Veliku gledabnost postigla je emisija “Zimska kuhinja” Televizije Hayat (www.hayat.ba) koja je dostupna i na Yuotube kanalu ove medijske kuće.

Zanimljivu građu sa recepturama sa širokom temom kulinarskih tema donosi sedmična revija “Moja kuharica” koju u Sarajevu publikuje izdavačka kuća “Avaz”.

Prema informacijama koje donosi portal (www.faktor.ba) istaknuti gastronomski sturčnjak Nermin Hodžić je u Sarajevu je 2020. godine pokrenuo edukativni prjekat pod nazivom “Kuharska akademija”.

Početkom mjeseca juna 2019. godine kompanija “Vispak” iz Visokog predstavila je javnosti web portal (http//bosanskakuhinja.ba). Iz iste kompnije, zajedno sa trgovačkim lancem “Bingo” iz Tuzle, sredinom novembra 2019. najavljeno je  iniciranje aktivnosti na osnivanje Instituta bosanske kuhinje.(www.akta.ba). O tome je, ponovo 29.07.2022. godine pisano na portalu Biznisinfo (www.biznisinfo.ba) kada je istaknuto “Akcija osnivanja Instituta Bosanske kuhinje dat će važan doprinos  cjelokupnom društvu BIH, jer će se ova ustanova baviti istraživanjem i zaštitom bosanskih jela, te u konačnici brendiranjem Bosanske kuhinje.”  

Napomene

1) Balić, Smail. Kultura Bošnjaka: muslimanska komponenta.2. dop. izd. (Tuzla: Izdavačko-prometno preduzeće “R&R”, 1994. Str. 73). Pogledati također: Kreševljaković, Hamdija. Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Naučno društvo NR BiH, Odjeljenje .) istorijsko-filoloških nauka, .Knj. 12. 1961. 

 2) O jednom aspektu tradicionalne kuhinje u BiH pri kraju 19. stoljeća  vidjeti tekst Ivana Zovke. “Narodna jela i pića po Bosni i Hercegovini.” Zbornik za narodni život i običaje, I (Zagreb, 1896), str. 107-117.

3) Lakišić, Alija. Bosanski kuhar: tradicionalna bosanska kuhinja. 8. dop. izd. Sarajevo: “Svjetlost”, 2015. Str.24. Prvo izdanje, Sarajevo, 1975. U knjizi Milana Šakote pod naslovom Pripremanje jela: priručnik za kuharstvo u ugostiteljstvu (Sarajevo: Svjetlost, 1981), na više mjesta je skrenuta pažnja na specifičnost gastronmskih znanja i vještina . Tako su u poglavlju “Najpoznatziji specijaliteti bosanske i hercegovačke kuhinje” (str. 306-314) detaljnije prikazani: Bosanska meza sa somunom, Višegradska čorba, Hercegovački buredžići, Pita zeljanica, Burek sa mesom, Bosanske klepe sa mileramom, Bosanski čimbur, Sogan-dolma, Šarena dolma, Hercegovački japrak, Bosanski lonac, Jagnjeća kupus kalja, Hadžijski ćevap, Bosanski kolačići, Šiš-ćevap, Bamja sa jagnjetinom. 

U knjizi Moji najdraži recepti istaknutog južnoslavenskog kuharskog stručnjaka Steve Karapandže (5. izd. Zagreb: Nakladni zavod “Znanje”, 1983) srećemo recepte jela sa bosanskim predznakom kao što su: Bosanska kalja, Bosanski lonac, Bosanska pita zeljanica, a spomenuta je i (h)alva.  Izdavačka kuća “Bersjeda” iz Banje Luke je 2017. godine objavila fototipsko izdanje knjige Srpska jela i pića prvobitno objavljene u Beogradu 1908. godine.

4) Poučan tekst o temi, o kojoj je ovdje riječ, sadrži publikacija Jemeci na čardaku koju su u Travniku 1997. godine izdale članice Udruženja građanki Bošnjakinja “Sumeja”.

5) Havel, Mirsada. Tuzlanski kuhar. Tuzla:”Infograf”, 2002. 211 atr. Inače, ovaj priručnik nastao je dijelom na osnovu vlastitog kuharskog iskustva autorice.

6) Hadžiosmanović, Lamija.Bosanski kuhar. (Sarajevo: „Sejtarija,“ 2007. 333 str.). O međunarodnom priznanju ovoj publikaciji vidjeti objavu na web stranici  (www.coockbookfair.com/award.php).

7) Salih Agić, autor knjige Bosanska tradicionalna kuhinja (Pula: Nacionalna zajednica Bošnjaka., Inart, 2008. 255 str.) je rođen  u Donjoj Koprivni (Cazin), srednju školu za ugostiteljstvo i turizam završio je u Banjoj Luci, zatim Višu ugostiteljsku u Beogradu, te je u Opatiji u Saveznom centru za ugostiteljstvo i turizam školovan za instruktora u gastronomiji. Sada kao penzioner piše knjige iz područja gastronomije… Agić piše i pjesme pa se nada kako će objaviti zbirku pjesama, a paralelno piše i knjigu Bošnjaci u Istri po na osnovu prijedloga i sponzorstvu Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre.

8) Jahić, Halida. Gradačačka kuharica. 4. izdanje. Gradačac: Udruženje žena “Veliko srce”, 2012. 

9) Uvod u knjigu  Naši odabrani recepti. Knjiga 2. Brčko, 2017.  Str. 9.   

10) Uvod u knjigu Amele  Rebac. Mostarski kuhar - hrana za dušu i tijelo. Mostar: Muzej Hrecegovine, 2018.        

11) Lakišić, Alija. Bosanski kuhar. 8. izd. Sarajevo: Svjetlost, 2015. U ovoj knjizi  pojam aščinica se spominje na više mjesta.

12) Aščinica Mehmeda Berberovića 1929. godine nalazila se u ulici Mali mudželiti na broju 7. 

13) Osnovne informacije o ovoj, ali i nekim drugim aščinicama, ćevabdžinicama i buregdžinicama, pružaju web portali: http//bascarsija.info., www.tripadvisor.com, www.sarajevo.travel.ba, www.visitsarajevo.ba, www.sarajevograd.ba, http//:meetbosnia.com, www.navigator.ba, www.decodingbosnia.blogspot.com, http//:sfd.ba., www.ski-jahorina.ba/sarajevogatsro.htm.  itd.

14) Kadić, Edib. „Dan u sarajevskoj aščinici „Mošćanica,“ STAV, (Sarajevo, 19.01.2019). str. 68-71.)   

15) Cijeli tekst novinarke Ljiljane Pirolić objavljen je u elektronskoj formi na portalu Deutche Welle (online) (20.06.2009).

16) O aščinici “Stari Grad” podaci su dostupni u više elektronskih izvora.

17) Izvor: (http://gusto.ba (4.09.2009). 

                 JEDNA VIJEST O BAMJI  U SARAJEVU IZ 1907. GODINE 

« Biće uopće poznato  da se ovo u kuhinjama naših Muslimana omiljeno povrće osobito cijeni i u Americi pod imenom Okra i Gombo. U novije doba su činjeni i u Njemačkoj pokušaji sa vrstama bamje iz Amerike i to sa Perkins Mamouth,  Dwarf White i Silver King. Našlo se je, da najbolje rađa posljednja vrsta., njezina biljka je srednjega rasta, a i plod je srednje veličine.Vrsta Dwarf White ostane mala, ali rađa vrlo dobro, ima lijepo razvijen, žutkast plod. Na imanju g. Riza-bega Kapetanovića u Sarajevu probao sam također sijati dvije amerikanske vrsti i to amerikansku nisku i amerikansku kadifeli bijelu. Radi nepovoljna vremena nijesam mogao doći do sigurna uspjeha, te ću ove godine ponovo ogledati. Mislim nabaviti sjemena i od gornje tri vrste. Na koncu, da navedem jedan amerikanski način pravljenja salate od bamje. Mladi još nerazdijeljeni plod bamje se kuha dok dobro omekša. Kad se ohladi začini se sirćetom, soli, biberom i doda po volji ulja.

Tako spravljena bamja je izvrsna ljetna salata. Sa mesom se pravi bamja u Americi ovako, kao što je kod nas priređuju Muslimani. Osim toga se bamja pravi kao začin i jede hladna s mesom.

(Havelka. “Bamja”, Bosansko-hercegovački težak, 6 (Sarajevo, 1907. Str. 37.)

                           O SAHANLUCIMA IZ PERA MUSTAFE MULALIĆA

Kao dio znatno obimnije građe u rukopisnoj ostavštini Mustafe Mulalića, koja se čuva u Arhivu Sarajeva,  koji nosi naslov Bosansko domaće kulinarstvo (MM 376, 75/2) je i dio koji se zove “Sahanluci.”

U ovom odjeljku se kaže:

“U sahanima se iznose na sofru, također, masna, mesna ili bezmesna jela, ali ne tako teška kao u tabacima. Sahanska jela su delikatnije prigotovljena I, poslije nekog teškog jela, prethode u jemeku nekom slatkom jelu. Jelima koja se iznose u sahanima ograničen je i kvantitet da bi im se značaj nadomjestio u kvalitetu i estetskom izgledu. Međutim, sahanima ipak nije fiksirana veličina, jer bi neka jela bila ukusnije izražena u većem, a neka u manjem sahanu, pa prema tome ima i sahana velikih i malih.

U sahanima se iznose na sofru ove vrste jela:

1. Červiši i salče, 
2. Čimburi,
3. Ćufteta,
4. Musake i
5. Dolme.

Červiši i salče su zaprške, ili mesni sokovi koji služe kao podloga, ili umak nekom isprženom mesu, ribi, ili zerzevatu (povrću). Červiši su gusta zaprška, a salče žitki mesni sokovi. Iznose se u malim sahanima.

Čimburi su jela od prženih jaja. Iznose se u malim sahanima.

Ćufteta su kolačići od mljevenog mesa, brašna i jaja, sa dodatkom pirinča ili mljevenog povrća, isprženi na maslu.Ćufteta se upotrebljuju sama, u kom slučaju se iznose na malim sahanima sa červišom ili salčno, ili sa pilavom, ili bastijom. U tom slučaju se iznose u velikim sahanima. 

Musake su jela od kuhanog pa isprženog povrća, pomiješanog sa kimom, tj.uprženim mljevenim mesom i crvenim lukm. Zahtijevaju veće posude, ali ipak ne prevelike (tabake) pa se i iznose  na sofru u velikim sahanima.

Dolme su jela od obarenih plodova povrća napunjenih sa drugim povrćem, ili sa kimom pomiješanim sa pirinčem ili drugim podesnim zrnevljem. U dolme spadaju i sarme, tj. jela u kojima je  pirinač uvijen u obareno podesno povrtno lišće.Za sarme se u prvom redu upotrebljava lišće  od slatkog ili kiselog kupusa, zatim od zelene salate, pazije, a onda i mladog lišće od vinove loze, pitomog kestena i lješnika. 

Sarme koje nisu punjene sa mesom mogu se puniti pirinčem ili drugim povrćem, a  uz to su zavijene uz ma koje lišće osim od kupusa nazivaju se jalandži-sarme.

Najznačajniji spomenik srednjovjekovne Bosne. Gdje se nalazi original povelje, a gdje njeni prijepisi. Kakvi su izgledi da Bosna povrati taj dokument. Povelja Kulina bana predstavlja najznačajniji spomenik kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine. Riječ je o najstarijem sačuvanom diplomatskom dokumentu srednjovjekovne bosanske države, pa je za nju uobičajeno reći da je to rodni list bosanske državnosti. Pisana je dvojezično i dvama pismima. U originalnoj varijanti to je bosanski jezik i bosansko pismo bosančica), u drugoj je isti tekst pisan latinicom i na latinskim jeziku. Izdao ju je 29. augusta 1189.godine, onovremeni vladar Bosne Kulin ban Dubrovniku, koji je bio najvažniji trgovački partner srednjovjekove Bosne.

Značaj Kulinove povelje s čisto naučnog gledišta za historiju Bosne je višestruk. Prvo, to je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan bosanskom varijantom ćiriličnog pisma - bosančicom. Drugo, to je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru napisan na narodnom (slavenskom) jeziku, u varijanti bosanskog jezika.

Sadržaj povelje daje obilje dragocijenih podataka važni za izučavanje političkih, privrednih i kulturnih prilika kakve su bile u Bosni prije više od 800 godina. Njome, naime, ban Kulin potvrđuje prijateljstvo Bosne naspram Dubrovnika, jamči njegovim trgovcima sigurno kretanja i trgovanja po njegovoj državi(vladaniju), oslobađa ih svih taksi, odnosno carine, što je bio rijedak slučaj u onovremenoj Evropi. To govori da je Bosna Kulinovog doba privredno bila dobro stojeća, jer se malo koja država odriće carinskih dažbina.

Njegovo jamstvo stranim trgovcima za njihovu sigurnost, kao i to da će im nadoknaditi svaku štetu u slučaju ako bi je pretrpjeli dok borave u njegovoj državi, govori da je onovremena Bosna bila sigurna zemlja, u kojoj je vladao red i zakon, i da je sve u njoj bilo pod kontrolom vlasti. To dalje govori da je Bosna u Kulinovo doba, prije 827 godina, bila samostalna država u kojoj je ban Kulin suvereno vladao. Kaže to sama povelja koja po formi i sadržaju predstavlja standardni međunarodni ugovor (akt), koji se sklapa između dvije samostalne države. S jedne strane to je Bosna, s druge Dubrovačka Republika.

Zanimljivo je da, unatoč, jasnog sadržaja povelje mnogi strani historičari, prvenstveno srpski i hrvatski, po pravilu pišu da je Bosna Kulinovo doba bila pod tuđom (madžarskom) vlašću. Te tvrdnje su bez ikakve osnove jer u povelji sasvim jasno piše da ban Kulin jamči dubrovačkim trgovcima osobnu i materijalnu sigurnost: kire hode po moemu vladaniju“, to  jest  "koji se kreću po mojoj državi",  jer ono "vladanije" na starobosanskom jeziku doslovno znači "država".
Takvo jamsto može dati samo onaj ko drži punu vlast u svojoj zemlji.

Starobosanski jezik

Tekst kojim je povelja pisana veoma je arhaičan pa nam je danas teško razumljiv. Ne treba čuditi jer svi govorni jezici kroz dugo razdoblje pretpe velike promjene. U ovoj povelji je onaj jezik kakvim su naši preci govorili prije više od 800 godina pa ima riječi koje su danas sasvim izišle iz upotrebe, kao:  vladanije = država; prav = ispravan, postojan; goj = mir; kire = koji; hode = hodaju, kreću se; od sele = od sada; godje = bilo; krjevati = kretati se,  prolaziti; minuti = proći; zled = krivica, krivnja; razvje = osim, izuzev; kakore = kao itd.

U tekstu ima, međutim izraza koji su i danas u upotrebi, pa tako: «kto», «nikto» (u  hrvatskom jeziku «tko» i «nitko»), u današnjem bosanskom značenju „ko“, „niko“. I danas se  na selu čuje izraz «niktorović», u značenju «niko i ništa» (na primjer, kad se djevojka uda za  nekoga čiji rod nije baš poznat žene za takvog znaju reći da je «niktorović».  Danas postoje tri verzije ove povelje. Teško je reći koja je od njih original, odnosno da  li je to ijedan. S obzirom da je povelju izdao ban Kulin – onovremeni vladar Bosne, jasno je  da je pisana na njegovom dvoru u Bosni. Tada su svakako napisana dva primjerka. Jedan je  zadržan za dvorski arhiv a drugi je predat Dubrovčanima. Ovi su kasnije za svoje potrebe  napravili još nekoliko prijepisa. To su vjerojatno oni primjerci koji su se do danas sačuvali.
Oba primjerka, jedan na bosanskom jeziku, drugi na latinskom, tretiraju se kao  originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije sasvim identičan. Ako se, na primjer, povelja izdavala drugoj državi ili osobi drugog jezika, tada se uz izvorni tekst pisao njegov prijevod.

Takav je slučaj s ovom poveljom. Primjerak na bosanskom jeziku nije se sačuvao, ili možda nije još pronađen, dok su se sačuvala tri prijepisa. Većina učenjaka, koji su sebavili ovim pitanjem, smatra da je original latiničnog  primjerka onaj koji se danas čuva u Ruskoj Akademiji nauka i umjetnosti u San Petersburgu, dok su druga dva primjerka, njegovi prijepisi, nastali nešto kasnije, i danas nalaze se u Dubrovniku..

Pouzdano se zna da su se sva tri primjerka nalazila u Dubrovniku do 1832. godine. O tome, kada i na koji je način originalni primjerak nestao iz Dubrovnika i završio u Rusiji, ima  više verzija. Svojevremeno je o tome pisao sam akter tih događaja, nekadašnji ruski konzul u  Dubrovniku 1817. godine, Jeremija Gagić. Navodno, prolazeći jednog dana dubrovačkom tržnicom primijetio je u hrpi starog papira neki smotuljak za koji je odmah utvrdio da se radi o starom rukopisnom dokumentu, i to je, navodno, bila ova povelja. Tako je došla u njegov posjed, odnio je u Rusiju i predao je Ruskoj akademiji nauka, gdje se i danas nalazi.

U tu verziju dugo nije niko posumnjao dok se njome nisu malo dublje pozabavili historičari. Jedan od njih (Ljuba Stojanović), je utvrdio da je ruski konzul izmislio priču, pošto se original povelje još uvijek nalazio u Dubrovniku 1832. godine kao i dva njena prijepisa, Te godine je, naime, po naredbi bečke vlade njen službenik Đorđe Nikolajević, inače pravoslavni svećenik, vršio popis starih dokumenata u Dubrovačkom arhivu, koji su trebali biti preneseni u Beč. Među popisanom građom bio je i originalni primjerak Kulinove povelje kao i njena dva prijepisa. To znači da ruski konzul nije nikako mogao doći u njen posjed 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to uz pomoć Đorđa Nikolajevića.

Samo se po sebi razumije da su u pitanju mutne radnje, što nije rijedak slučaj u svijetu kada je u pitanju sudbina spomenika velike i umjetničke vrijednosti.

Povratak Kulinove povelje u Bosnu

S obzirom da je to naš najpoznatiji i najvredniji spomenik nacionalne kulture, za njega smo svi emocijonalno vezani. Zato se često čuje pitanje kakve su mogućnosti da ga Bosna povrati. U svijetu je poznata praksa razmjene spomenika među zainteresiranim stranama.

Naša zemlja posjeduje štošta što pripada i ruskoj i hrvatskoj kulturnoj baštini, s obzirom da se u tim zemljama nalaze tri postojeća primjerka povelje, što predstavlja osnovu za eventualnu trampu.

U slučaju potraživanja primjerka koji se nalazi u Rusiji, postavlja se pravno pitanje da li na nju ima više pravo Bosna i Hercegovina, koja je davne 1189. godinu izdala taj dokument, ili Dubrovnik, kome je izdata.

Dr Esad Bajtal, filozof, sociolog, psiholog i politčki analitičar iz Sarajeva.

Kao specifična, izrazito prepoznatljiva melopoetska forma slavensko-istočnjačkog spoja, sevdalinka je mogla nastati tek u onoj fazi islamizacije Bosne kada je istočnjački način kulture življenja poprimio dominantnu vrijednosnu formu kod onih slojeva stanovništva koji su prihvatili islam kao egzistencijalnu i ambijentalno-vrijednosnu matricu svoje životne svakodnevnice.

A to je, prije svega, značilo prodor kulta vode i zelenila, te specifičnog podizanja gradova i, tome shodno, prateće arhitekture kao novuma strukturnog uklapanja kuće u ambijent prirodno-avlijskog okoliša koji postaje njen širi, sastavni i neizostavni dio.

U tom kontekstu, sevdalinka nije preuzeta (kao gotov proizvod), niti je puka kopija nečega vanjskog, nego je specifični derivat pratećih životnih okolnosti – ambijentalno (is)klesana melopoetska priča i izraz novog, islamiziranog načina življenja. Odnosno, derivat behavioralne, socijalnim kontekstom diktirane sheme djevojačko-momačke komunikacije u situaciji običajno iznuđene prostorne distance i aksiologije islamske moralistike, na kojoj (i kojom) je, logikom uzročno-posljedičnih odnosa – faktički zasnovana i emotivno oblikovana.
Ukratko, višestoljetna osmanlijska prisutnost na ovim prostorima (ako tematsko-didaktički zanemarimo vojno-osvajačku dimenziju tog bivanja), ostavila je iza sebe brojne nedvosmisleno-pozitivne tragove u sferi poimanja života i kulture življenja. To će (direktno ili indirektno), producirati brojne popratne socio-kulturne fenomene.
Sevdalinka je samo jedan od njih.

Već nominalno, naziv sevdalinka, upućuje nas na svoje porijeklo. Odnosno, na potrebu rasvjetljavanja geneze i vremena nastankaove, širom Balkana izuzetno popularne, a preko Bugarske, Rumunije i Madžarske sve do Besarabije, poznate i prepoznatljive melopoetske forme.

Etimološki, termin sevdalinka dolazi od turskog sevda (ljubav) i arapskog säwdā’ – crna, crna žuč – jedna od četiri osnovne tjelesne supstance, koje se (po vjerovanju starih arapskih, odnosno grčkih ljekara), nalaze u ljudskom organizmu. Kao uzrok teške melanholije i razdražljivosti, ljubav je na Istoku tog vremena dovođena u vezu s crnom žuči (fiziološkim uzročnikom tog raspoloženja) i nazvana – säwdā’. Turci su preuzeli tu riječ od Arapa, a Bosanci su joj dodali svoje “h”. Od tada, pa sve do danas, pojam sevdah nosi specifičnu značenjsku boju naše osjećajne stvarnosti. I, zajedno s njim, tu je i neizbježna sevdalinka, kao izvedenica i oznaka za pjesmu goleme tuge, glas neizmjernog ljubavnog bola i istovremenog uživanja u njemu. Dakle, sam pojam sevdah značenjski pokriva ono što vidimo kao intenzivno, pjesmom stišavano i, istovremeno, poticano ljubavno izgaranje u čežnji i zajedničkom plamenu teškog derta i raspjevanog emotivnog zanosa:

U sevdahu moja duša
Oko tvoga dvora l'jeta,
Tebe traži, Šemso mila,
Kao leptir majskog cv'jeta.

Hotjela bi amber-miris
S vilinske ti kose piti;
Ah, pusti je, ona će se
U tom milju utopiti!…

U sevdahu pjesma moja
S lahke harfe tebi hrli
I tvoj svaki korak prati,
Jer je željna da te grli;

Ah, željna je da na tvoje
Ružičaste usne pane;
Pa pusti je, zlato moje,
Ljubeći te nek izdahne…

U sevdahu srce moje
Tvoga toplog žara žudi,
Hotjelo bi da s’ ogrije
Sred mlađanih tvojih grudi.

Daj pusti ga, na toj vatri
U pepeo nek se stvori
Smrt će njemu slatka biti,
U sevdahu kad izgori.

Užitak u bolu i dostojanstvu vlastite ljubavne trpnje, eto moguće i vrlo precizne odredbe psihoanalitički uvjerljive, i antropološko-filozofski zahtjevne dijalektike sevdalinke, koja se, nerijetko, da očitati ne samo iz gornjih i njima sličnih stihova, nego već i iz samih, nasumice odabranih naslova sevdalinki:

Teško meni, jadnoj, u Saraj'vu sama
Imal jada, k'o kad akšam pada
Boluje Anka Pr'jedorka
Bol boluje mlado momče
Iz tiha me glava boli

ili

Kaharli sam, večerala nisam
Nit’ ja sanjam, nit’ ja dr'jemam
Razbolje se šimšir list
Salko se vija, previja
Tamna noći, tamna li se, kleta

itd itd.

Šta je, tematski pitajući, uslovilo nastanak tako melanholične, bolom i ljubavnim dertom obojene melopoetske tvorevine? Preciznije govoreći: iz čega je, takva kakva je, sevdalinka izvedena?

Bez sumnje, sevdalinka je derivat posebnog civilizacijskog i socio-kulturalnog okruženja nastalog dolaskom Osmanlija u naše krajeve. Tačnije, novonastalog društvenog ambijenta koji jasno prepoznajemo u ambijentalnom opisu (novokomponovane) dijela pjesme Sevdalinko, pjesmo najmilija:

Sevdalinko, pjesmo najmilija
Ispjevana u hladu avlija
Uz pendžere gvožđem okovane
I đerđefe suzom oplakane
…
Sevdalinko, pjesmo đulistana
Ti si žubor bistrih šadrvana
Bol i čežnja sevdah-ašikluka
Dert i tuga pjanih akšamluka
…

Dakle, kao što pokazuju navedeni stihovi, sevdalinka je mogla nastati tek kad je istočnjački način življenja postao dominatna egzistencijalna forma islamiziranih slojeva Bosne. Specifična struktura i arhitektura kuća i gradova, kult vode ( … žubor bistrih šadrvana) i zelenila (ispjevana u hladu avlija), ontološki su ambijent i temelj njenog nastanka. Kao zatvorena, ograđena i njegovana, baštovanski estetizirana okućnica, strogo odvojena od vanjskog svijeta, upravo avlija će omogućiti nastanak sevdalinke iznjedrivši je kao melopoetski specifičan izraz načina življenja (uz pendžere gvoždžem okovane i đerđefe suzom oplakane) i tvrdih običaja tog vremena. Uvjerljiva ilustracija očigledne sprege načina stanovanja i prirode, te ambijentalnog uticaja te sprege na sevdalinku, data je u čitavom mnoštvu njenih stihova. Kao u dva naredna primjera koji slijede:

1.
U đul bašći kraj šimšira
Sjedi jedna cura divna
Đule bere i miriše
Čeka dragog i uzdiše
...

2.
U bašči mi bunar voda
Ja je ne pijem
Viš’ bunara ruža cvate
Ja je ne berem
A u ruži bulbul pjeva
Ja ga ne slušam
….

Već pojmovno-jezička inventura gornjih stihova (djevojka u đul-bašći okružena šimširom, ružama, raspjevanim bulbulima, bunar vodom …), jasno pokazuje da sevdalinka, nije produkt nikakvog literarno-programskog htijenja, nekog književnog trenda ili eventualne poetske pomodnosti svog vremena. Upravo obrnuto. Sevdalinku je iznjedrio svakodnevni život. I ona je njegov prirodni derivat oblikovan načinom življenja muslimanske sredine, njenog materijalnog položaja i dominantne istočnjačke kulture jednog vremena. Svoju poetiku i estetiku sevdalinka gradi na temeljima nježne slavenske osjećajnosti podebljane istočnjačkom strašću, i istovremeno, zauzdane i umirene etičko-moralnim uzusima islamski impregnirane egzistencije.

Otuda, istraživanje ovako formulirane teme podrazumijeva napor kopanja po kulturnoj prošlosti Bosne, koja se nominira kao spisateljski indikativan i logički pouzdan vodič na putu razjašnjavanja složenog fenomena sevdalinke, tog nezaobilaznog elementa naše kulturne baštine. A ta nas, epistemološki nezaobilazna baština, upućuje, prije svega, na kulturu stanovanja kao egzistencijalni okvir vremena u kome sevdalinka nastaje i djeluje kao iznuđena dijaloška stavka varoške socijalne tradicije. Odnosno, kao neizostavni i običajno neupitni komunikativni obrazac ljubavlju ponesene mladosti. Tačnije – produkt prefinjene erotske igre tragično i, najčešće, bezizgledno-bolno, zaljubljene mladosti.

Stara narodna poslovica (vezana za urbanistički novum koji je donijela nadiruća arhitektura Osmanlija), kaže da “Osmanlija ne gradi (tamo) gdje nema drveta”. Upravo takav (osmanlijski determiniran) način gradnje, iz temelja mijenja tradicionalnu arhitektonsko-urbanističku logiku i praksu dotadašnjeg načina življenja. Ukratko, Bosna osmanskog perioda, poznaje dva tipa kuća: jedan je tradicionalni seoski, prizemna brvnara (Blockbau) slavenskog porijekla, a drugi je gradski, tj. birkatica (Riegelbau), bosanska muslimanska kuća turskog porijekla, koja će odigrati ključnu ulogu u nastanku i melopoetskom oblikovanju sevdalinke.

Specifikum te gradske gradnje je da prethodnim ograđivanjem okoliša najprije stvori bašču (avliju), a onda sred nje smjesti kuću. Za razliku od onih nastambi u koje se čovjek sklanja od “vrućeg pijeska i žarkog sunca” (pustinjska kuća); ili od žestoke studeni nenaklonjene mu prirode (nordijska kuća), “turska kuća” nastala je u umjerenijoj i životno znatno povoljnijoj klimi, gdje priroda čovjeka zove sebi i on joj se odaziva, smješta sred nje, i uživa u njoj. Tako, sama priroda prelazi u arhitekturu, i postaje sastavni dio stambenog ambijenta u kome se kuća, “prema vani javlja kao arhitektonska plastika”. Ostavljajući po strani ostale stambeno-strukturne nijanse, posebno njene unutarnjosti, valja spomenuti oštru i nedodirljivu diobu na muški i ženski dio kuće i avlije.

U muškoj su avliji smještene gospodarske zgrade i pomoćni objekti (hambari, koševi, ahari, kolare, kokošinjci …), neophodni za život domaćinstva. Ženska avlija je zasebno građeni prostor, neposredno uz kuću i u njoj se nalaze mutvak (kuhinja), česma ili bunar. Ženske avlije su kaldrmisane, pune cvijeća, raznih stabala voćki i drugih ukrasa. Dakle, one su ljepši dio domaćinstva. Turska kuća, ambijentalno-arhitektonskim jezikom govoreći, kazuje nam o prisnom i kulturološki zacrtanom odnosu čovjeka i prirode, koji će bitno modelirati i usloviti ne samo porodične, nego i najšire socijalne odnose. Prije svega komunikativni obrazac i tok mladalačkog ljubavnog flerta, odnosno, precizno strukturirani model ašikovanja, kako se to tada zvalo. Naravno, već sam način imenovanja ljubavnog erotskog odnosa (od tur. aşk < ar. ‘išq, ljubav, ljubavni zanos, čežnja za nečim …), hermeneutički je indikativan, i predstavlja jezičku projekciju osmanlijskog okruženja u kome se odvijao život tog vremena.

Fenomen vrtnog grada, za kojim čezne kasnija zapadna civilizacija, ostvaren je u Turskoj (Carigrad) i Bosni (Sarajevo).Sarajevo tog vremena krase živom vodom ispresijecane rajske bašće i brojni perivoji. Upravo taj ambijentalni specifikum Sarajeva opjevaće ne samo sevdalinka, nego i ostala poezija osmanskog vremena, kao u pjesmi Rešid-efendije – “Saraj Bosnianin ihrâki hakkinde denilmišdir”:

Bez sumnje ni raj mu nije sličan
…
Sredinom teče rijeka života
Bistro vrelo,
To je slatka i pitka voda
Izgleda kao rastopljeni biljur

To nije voda,
Nego svjetlo koje teče.

Ili, kako to, pišući arebicom i na turskom jeziku, lirski nježno, u svojoj Pjesmi o Sarajevu kazuje Mehmed Mejlija Guranija (1713–1781):

Samo u raju može biti takva voda i zrak
Kamo, srce, na cijelom svijetu grad ravan Sarajevu

Kada dođe proljeće procvate svukud cvijeće
U rajski perivoj se pretvore ružične bašče sarajevske
….

Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar
Izgledaće ti da je svaki kutak čistim svjetlom ispunjen

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile
Sve na jednom mjestu

Ne daj Bože, nema nikakve mane Sarajevu
Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća
Neka bude uništen neprijatelj Sarajeva
Ako ga bude bilo

ili

Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost
Po ljepoti ono je jednako raju

Oko neba nije vidjelo ovakvog grada
Otkad se kolo vremena počelo okretati.

Slično pjeva i anonimni autor u svojoj sjetnoj pjesmi o Sarajevu i Muzaferićima:

Neka te uzvišeni Bog uvijek poživi

Neka, ružičnjaku tvoje bašće, ne naudi jesen vremena
Od ružna pogleda neka te čuva uvijek bogati Tvorac

Bez sumnje, ti si mjesto sigurnosti,
I utočište si, o Sarajevo.

To je taj ambijent u kome nastaje sevdalinka – gradska ljubavna pjesma. Stoga će baš rajski raskošno Sarajevo biti i ostati (kako je to davne 1939. zapazio dr. Jovan Kršić), mjesto nastanka najvećeg broja, i usto, najljepših sevdalinki.

Dakle, ambijentalni specifikum nastanka sevdalinke je kuća i njena situiranost sred cvijećem njegovanog i ograđenog vrta (avlija) kroz koji teče živa voda. A ako nije bilo žive vode, onda su tu šadrvan, ili bunar kao njena zamjena. Najveći dio dugog ljetnog dana, djevojke bi (u strogoj i običajno propisanoj odvojenosti od čaršije i vanjskog svijeta), vezući, maštajući i otužno pjevušeći, provodile upravo tu: sred žubora vode i šadrvana, u hladu raskošno ocvalih mirisnih avlija:

Po mojoj bašti, zumbuli cvjetaju
I leptirići šareni lijetaju
A ja bolesna, tužnim pjesmama
Aman, dozivam svoga dragana

Daj, dođi dragi u moju bašticu
Da vidiš onu mirisnu stazicu
Gdje smo ja i ti, dragi, šetali
Aman, i često, zoru čekali

Sa rumen ruža, slijeću pčelice
Sa moga srca, žalosne pjesmice
Svaku zakitim đulom rumenim
Aman, a srce jadom golemim

O, leptirići, traž'te mog dragana
Odnesite mu hiljadu pozdrava

Izvod iz istraživačkog rada: Prilog poznavanju razvoja “izvorne muzike” u okolini Gračanice, autora Mr. sci Rusmir Djedovića

O "izvornoj narodnoj muzici" karakterističnoj za sjeveroistočnu Bosnu, naročito potez Kalesija - Gračanica - Derventa, vrlo je malo pisano u literaturi. Ta muzika i pjesma se odlikuje vrlo specifičnim pjevanjem, obično sa dva glasa i pratnjom violinama i šargijom. Jako je popularna u seoskim sredinama navedenog dijela Bosne i svoje “zlatno vrijeme” je imala sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, a i danas je dosta popularna.

U više radova, neke narodne pjesme okoline Gračanice je spominjao i etnolog dr. Salih Kulenović. Ako na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona pokušamo izdvojiti neke izrazite pojave tradicionalne narodne kulture iz oblasti nematerijalnog naslijeđa, “izvornu muziku” ne možemo nikako zaobići.

Sam ovaj pojam stavljamo u znake navoda, iz više razloga koji će u nastavku ovoga teksta biti vidljivi.

U tradicionalnoj izvornoj muzici sjeveroistočne Bosne postoje različite vrste narodne muzike, različiti instrumenti (gusle, diple, zurle ili svirale, bubnjevi, violine, šargija, bugarija, saz...), te načini pjevanja (jedan, dva, tri glasa) - sa i bez muzičke pratnje. Danas najrasprostranjeniji oblik je onaj koji najčešće nazivamo “izvorna muzika” sjeveroistočne Bosne. Jedna od osnovnih etno-muzikoloških i tradicijskih odlika "izvorne muzike"  je njena muzička pratnja koju čine violina i šargija. Violina se u narodu zove još i ćemane.

Obično su u izvornoj grupi jedna ili dvije violine (od kojih je jedna vodeća, a druga prateća). Šargija je, uz violinu, gotovo redovna pratnja jednog ili više pjevača. Ovaj žičani trzalački instrument je u narodu sjeveroistočne Bosne prihvaćen po dolasku osmanske uprave sredinom 20. stoljeća, još uvijek postoje i bugarije (manje tambure).

Pjevačko izvođenje je dvoglasno, od kojih jedan glas vodi, a drugi prati i nadopunjuje prvi glas. U etnomuzikologiji i muzičkoj kulturi, pojmovi narodna, izvorna i tradicijska muzika predstavljaju onu vrstu muzike koja nastaje u običnom narodu, koja je slušana od naroda, koju izvode svi članovi zajednice (ne samo profesionalni muzičari), te koja se prenosi usmenom predajom.

Svi ovi pojmovi su tokom druge polovine 20. stoljeća, pod utjecajem globalizacije, masovnih medija i opće komercijalizacije, mijenjali svoje značenje. Izvorna muzika s kraja šezdesetih godina, javno izvođena i na prvim nosačima zvuka, bila je uistinu najbliža onoj autentičnoj muzičkoj tradiciji seoskog naroda sjeveroistočne Bosne. Karakteristično sprečansko polifono pjevanje (pri kojem pjevač povede napjev, a njegov se pratilac uključuje i preuzima pjesmu, "pokrivajući" ga svojim glasom dok prvi pjevač uzima dah), te korištenje ćemana (violine) i šargije, a ponekad i dviju zurli i bubnja. Takva se vrsta muzike u narodu sjeveroistočne Bosne prenosila s koljena na koljeno, a pjevalo se i sviralo “sluhom”.

Opći društveni preduvjeti popularizacije "izvorne muzike"

Zahvaljujući tehnološkom razvoju i socijalno-ekonomskim promjenama ova muzika krajem šezdesetih godina naglo izbija u prvi plan, prvenstveno u seoskim sredinama. Tehnološki razvoj seoskih sredina se ogleda u sljedećim elementima. Pedesetih i šesdesetih godina se odvija intezivna elektrifikacija gotovo svih sela oko Gračanice i struja stiže u većinu domova. Tokom šesdesetih godina se u jačim domaćinstvima pojavljuju radio aparati, a krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina i prvi gramofoni, a odmah iza njih i kasetofoni (tzv. “magnetofoni”).

Neizmjernu popularizaciju u širokim narodnim masama "izvorne muzike" je uradio radio i čuvena emisija Selo veselo. Ova emisija na Radio Sarajevu je krajem šesdesetih i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća odigrala je glavnu ulogu u zaživljavanju ove muzike.

Ova emisija je u to vrijeme bila kultna, masovno se slušala nedjeljom ujutro, kada je bilo njeno vrijeme emitovanja. Zlatko Prlenda je bio autor, urednik i voditelj Sela vesela od početka 1967. pa do 1976. godine. Ona je iznimno doprinijela afirmaciji narodne izvorne muzičke tradicije Bosne i Hercegovine.

Krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina i manje lokalne Radio stanice doprinose popularizaciji ove muzike. Primjer su Radio Gračanica (sa svojom popu-
larnom emisijom Selo na talasu, koju je uređivao i vodio novinar Hasan Čalić), te Radio Srebrenik.

Cijelo društvo, a naročito selo tokom sedamdesetih godina doživljava snažan ekonomski razvoj. Brojni pojedinci svoj materijalni položaj dovode do tada nezamislivog nivoa. Ovome jako doprinosi zapošljavanje radnika na zapadu i zarada novca.

U ovom periodu usled općih društvenih prilika dolazi do snažnog raspada tradicionalne sredine i tradicionalnih vrijednost. U socijalnom miljeu sela, porodica i pojedinaca u njemu, dolazi do ogromnih promjena.

Prelomna godina za nastanak "izvorne muzike" - 1969.

Prelomna godina kada izvorna narodna muzička tradicija sjeveroistočne Bosne, doživljava svoj preporod i popularizaciju kroz nama danas dobro poznatu "Izvornu muziku", je 1969. Te godine se snimaju prve ploče sa danas kultnim pjesmama: Kad Ibro pođe zemlju da brani, Kad zapjeva Ilija i Marko i Kalesijo puna si mi cvijeća

Ove pjesme su snimile izvorne grupe: Kalesijska trojka, Braća Begići i Braća Babajići.

Od te godine u masovnoj seoskoj narodnoj kulturi sjeveroistočne Bosne "izvorna muzika" podstaje dio svakodnevnice i dio identiteta. Dobro je u okolini Gračanice a i Srebrenika upamćena tradicionalna narodna proslava u Doborovcima 1969. godine. To je bila jedna od najmasovnijih proslava na području sjeveroistočne Bosne, a održava se i danas početkom augusta svake godine. Te godine su cijeli dan proslave ispod šatra i putem otvorenih zvučnika i elektronskih pojačala odjekivali zvuci pjesme Kad Ibro pođe zemlju da brani sa tek izašle ploče Kalesijske trojke.

Pjesma je odmah postala jako popularna kod običnih ljudi i svojevrstan hit na radio talasima gotovo svih tadašnjih radio-stanica.

O atmosferi tog doba lijepo piše njen sudionik, novinar Hasan Čalić: "Među običnim ljudima u to vrijeme je zavladala prava pomama za pločama - singlicama, radio aparatima i gramofonima. Tome je dosta doprinijela kultna emisija tadašnjeg Radio Sarajeva, Selo veselo.
Nedjelja je bila (kada je ujutro išla ta emisija) kao praznik za koji su se ljudi masovno okupljali i slušali Iliju i Marka Begića i pjesmu Kad zapjeva Ilija i Marko, "Kalesijsku  trojku" sa pjesmom Kad Ibro pođe zemlju da brani, "Braću Babajiće" koji su pjevali Kalesijo puna si mi cvijeća.
Nedjeljom su se ljudi takmičili ko će imati jači zvučnik radio aparata, sa koga su odjekivale izvorne pjesme. Emisije posvećene izvornoj pjesmi slušale su se organizovano, što je itekako imalo uticaja na njeno vrtoglavo širenje u narodu i kasniju ekspanziju".

Hasan Čalić dugogodišnji novinar Radio Gračanice je zapisao:
"Na Radio Gračanici od 1979/80 sam uređivao i vodio emisiju Selo na talasu. Emitovana je zbog velikog interesa slušalaca, po 7-8 sati, a ponekad i duže. U njoj sam obrađivao teme i običaje naših sela i sve bi bilo začinjeno naravno, isključivo izvornim pjesmama. Tada to već nije bilo teško, jer je ova vrsta muzike sa singlica prešla na LP-ploče i kasete".

Babajićima, Begićima, Kalesijskoj trojci su se već pridružili: Halid Musić i grupa Sijelo, Alosman Hirkić iz okoline Lukavca, Muhamed Beganović iz Srebrenika, Bracini bećari iz Doboja, Braća Muhićiiz Zavidovića, Izudin Osojkić iz Maoče, Hasan Frnjanović iz Lukavca, Braća Zahirovići kod Srebrenika.
Ova emisija se u prvoj polovini osamdesetih godina slušala od Gračanice, Doboja, Zavidovića, Maglaja, Tuzle, Banovića, do Srebrenika, Teočaka, pa čak i u dijelovima Mađarske. Sedmično je na adresu te emisije stizalo i do 50 pisama, a o telefonskim pozivima da se i ne govori. Prilikom gostovanja popularnih izvornih grupa na Radio Gračanici, znao bi se raspasti ptt sistem, od hiljada poziva i čestitki. Znali smo posjećivati veća sela i na javnim snimanjima se znalo naći i hiljadu ljudi. Sa našim snimcima smo stvarali i vlastitu fonoteku izvorne pjesme”

Agan Djedović, tadašnji novinar Radio Srebrenika, takođe se sjeća tih dana. "Negdje od 1979. godine smo novinar Hazim Hodžić i ja uređivali i vodili emisiju posvećenu izvornoj muzici na Radio Srebreniku. Bila je vrlo popularna. Prvu emisiju smo javno snimali u naselju Brda (između Srebrenika i Babunovića), pred prepunom salom publike. Učestvovali su tada najbolji i najpopularniji izvođači izvorne muzike: Muhamed Beganović, Alosman Hirkić i Sale Buljubašić. Snimak te emisije je sačuvan".
Stara narodna pjesma Urodile sitne trninice spada među one koje se od davnina izvode na izvorni način. I danas se ta stara narodna pjesma o Gračanici često čuje na narodnim proslavama u sjeveroi stočnoj Bosni. Poznat je npr. pjevač Izudin zv. Ćemanista iz Brčkog, koji je tu pjesmu pjevao uz violinu (ćemane). Danas je često pjeva i izvorna grupa Bojići iz Banovića.

"Kao vrlo malo dijete, još u krilu sam slušao kako pjevaju "Urodile sitne trninice" pričao je Nuraga Tursunović (1931.), iz Kuga kod Srebrenika, sada u Bjelavama. Pjesmu “Urodile sitne trninice” sam čuo prvi put kao dijete od 7-8 godina. Pjevali su je stari pjevači poznati kao "Dobaščani". Recimo Latifić Jašarević. Pjevao je i pjesmu "Ja posija sitno sjeme zobac"",navodi ranije citirani Mehmed Zahirović (1933.).

Pjesma "Urodile sitne trninice" je stara pjesma.

Pjevana je i kao sevdalinka i kao izvorna pjesma. Čuo sam je kao dijete na sijelima u  Maoči oko 1960. godine. Ovu pjesmu sam često kasnije pjevao na izvorni način (dva  glasa sa violinama i šargijom), ali je nisam snimio” - kazuje Izudin Osojkić iz Maoče kod Brčkog, poznati izvođač izvorne muzike.

Ovu narodnu pjesmu često su snimale razne izvorne grupe s područja sjeveroistočne Bosne. Početkom osamdesetih godina snimili su je na svoje ploče i pjevali:
Halid Musić i Senada, zatim, Muhamed Beganović i Alosman Hirkić, u novije vrijeme Zehro i Dedo iz Živinica, Zulfo Ikanović, sazlija iz Banovića i Gojeni Halil iz Zvornika. Pjesmu Urodile sitne trninice je prvi snimio Muhamed Beganović iz Srebrenika.

Jednog dana Avdaga nastrada

Možda najosebujnija pojava u izvor noj muzici cijele sjeveroistočne Bosne je Avdaga, u narodnoj tradiciji dobro upamćeni pjevač i svirač na šargiji. Smatra se jednim od simbola izvorne muzike tog područja, kako u narodu, tako i od drugih muzičara.

Pravo mu je ime bilo Husein Ibrišimović, ali opće poznat po nadimku Avdaga.  Rođen je u Čifluku kod Srebrenika, ranu mladost proveo je u Falešićima, a umro
relativno mlad, 1978. godine. adnje dvije decenije života nastanio se i živio u  Gornjom Doborovcima kod Gračanice (mahala Džanani). Bio je poznat kao izvođač tradicionalne izvorne muzike ovog područja. Znao je svoju šargiju svirati zabačenu iza glave, podjednako dobro kao i u normalnom položaju.Avdaga je u izvornoj muzici ostao  poznat i prepoznatljiv po pjesmi koja se uglavnom veže za njega. Radi se o pjesmi Jednog dana Avdaga nastrada . Danas je često zovu jednostavno, Avdagina pjesma. Mnogi je smatraju jednom od himni izvorne muzike.

“Oko 1956.-’57. godine, kući u Kuge mi je došao Avdaga iz Falešića”, pričao je Nuraga Tursunović. “Pjevao mi je svoju pjesmu Jednog dana Avdaga nastrada. Kasnije sam se s njim dosta družio i često smo svirali i pjevali zajedno” Avdaga je već ušao u narodno predanje i legendu. Ono kaže da je Avdaga, od svega u životu imao malu šargiju i išao od  sela do sela, svirao i kao slavuj pjevao te od tog groša zarađenog živio i skončao”.
Za Avdagu su vezane i brojne priče i anegdote, koje se mogu čuti u okolini Srebrenika i Gračanice.

Čuvena pjesma Jednog dana Avdaga nastrada, može se danas čuti u raznim varijantama :
(“Ovu pjesmu narodna tradicija različito tretira, kako se u raznim medijima i može naći. Predanje kaže da je korijen izvorne muzike ovog kraja Bosne i Hercegovine postavio neki Avdaga, boem tuzlanskog kraja.” .(Dnevni avaz, br. 6165, od 20. 10. 2012.). Negdje je vežu za nekog Avdagu od Doboja, koji se 15 puta ženio. Pjesma je često kasnije snimana, među ostalim od najpoznatijih izvornjaka Kalesijske trojke, Halida Musića...)

Hej, poslušajte moja braćo draga
Jednog dana Avdaga nastrada
U Doboju po hrđavu putu
Gdje sam bio nekoliko dana
Pa sam sebi zadobio rana
Dok sam brate prebolio
Ja sam sebi robije dobio
Pa ja čekam od jutra do podne
Kad će doći milicija pome
Ukrevetu ležim pokraj vrata
Milicija zakuca na vrata
Pa mi vako milicija veli
Haj se Avdo što brže opremi
Pa ti s nama do Zenice kreni
Hej, svezaše mi i noge i ruke
Sad ćeš Avdo vidjet svoje muke
Pa me vode pravo do tamnice
Gdje će moje uvehnuti lice
Lice moje uvehnuti neće
Dok se Zemlja oko Sunca kreće....
(Varijantu ove pjesme je na sazu snimio Mujaga Husejnović Pojpe, op.red.)

Svakako, najpoznatija izvorna grupa okoline Gračanice je grupa Braća Babajići.
Formirana je krajem šezdesetih godina, a činili su je Ismet Babajić (svirao violinu od kraja pedesetih) i Hazim Hodžić (violina), oba iz Rašljeve. Ovu poznatu pjesmu “Izvorne muzike” u kojoj se spominje Kalesija, jedno od središta razvoja te muzike, nije napravila, kako je iz naslova očekivati, neka izvorna grupa iz Kalesije. To su uradili Braća Babajići iz Rašljeve kod Gračanice. Početkom 1969. godine oni slučajno odlaze svirati u jednu kafanu u Dubravama između Živinica i Kalesije. Ubrzo su bili primjećeni, pa im je Abdurahman Gutić, tadašnji direktor Zemljoradničke zadruge “Jedinstvo” u Kalesiji, pomogao da snime svoju prvu ploču za “Beograd Disk”. Na njoj su snimili pjesmu o Kalesiji (Kalesijo puna si mi cvijeća). Ploča je izašla u novembru 1969. godine. Ismet i Hazim su tih dana u Tuzli gledali red ljudi pred knjižarom koja se nalazila kod Opštine, kako kupuju ploče.
Neki su uzimali ploče u velikm količinama, čak u vrećama, za dalju preprodaju. Izdavač ove ploče, “Jedinstvo” Kalesija, uz list “Glas komuna” iz Doboja je tokom 1969. i 1970. godine izdali su većinu najstarijih ploče “izvorne muzike” sjeveroistočne Bosne.
Na Federalnoj televiziji prije nekoliko godina prikazan je dokumentarni film o izvornoj grupi Braća Babajići koji govori o slavi, novcu, uspjehu i neuspjehu. (op.red.)

Čobanice ljepotice

Mnogi smatraju ovu pjesmu jednom od himni “izvorne muzike”. Pjesmu je snimila izvorna grupa iz Rašljeve, Braća Babajići oko 1980. godine.  “Najpoznatija naša pjesma Čobanice ljepotice , nastala je u Kalesiji gdje smo svirali osamdesetih godina, kao moje sjećanje na djetinjstvo”, kaže Ismet Babajić Ploču sa ovom pjesmom je izdao “Diskoton”, produkcija gramofonskih ploča i kaseta, Sarajevo. Kao muzički urednik je naveden Nikaljčić Slobodan, a recenzent dr. Zija Kučukalić. “Po mom mišljenju”, kaže H. Čalić, “najbolje i najpopularnije dvije izvorne pjesme svih vremena, snimljene u stotinama hiljada primjeraka, su pjesme Kad Ibro pođe zemlju da brani od Kalesijske trojke i pjesma Čobanice ljepotice od Braće Babajića”

I ova pjesma ima više varijanti, a jedna je:

Kad smo bili mali, ovce smo čuvali,
Na zelenoj livadici, pjesme smo pjevali.
Čobanice, ljepotice, hajmo u planinu,
Da čuvamo stado, kao nekad davno,
I beremo ljubičice, moja čobanice..
Još postoji naša koliba od pruća,
Što smo sa ponosom, nazvali je kuća,
Još u bašti raste, ono naše drvo,
Gdje sam tvoje ime, urezao prvo.

Zaključak

Okolina Gračanice, posebno područje istočno od nje, ka današnjem Srebreniku, predstavlja jedno od glavnih središta razvoja tradicionalne narodne izvorne muzike i pjesme. Ovo područje je stoljećima pripadalo jednoj cjelini, osmanskom kadiluku Gračanica (nahiji Sokol), zatim, austrougarskom kotaru Gračanica, a sve do pedesetih godina 20. stoljeća - i srezu Gračanica.

Naše istraživanje je pokazalo da navedeno područje predstavlja jedan od glavnih areala nastanka i razvoja “izvorne muzike” sjeveroistočne Bosne tokom šesdesetih i sedamdesetih godina.

Ono je prepoznatljivo po izvođačima i pjesmama koje su među najpoznatijim u “izvornoj  muzici” već više od pola stoljeća. Radi se  o poznatim izvođačima: Avdagi (Huseinu Ibrišimoviću) iz Doborovaca, te izvornoj grupi “Braća Babajići” iz Rašljeve, kao i pjesmama: Urodile sitne trninice, Gračanicu voda zaplavila, Jednog dana Avdaga nastrada, Gračanice grade moj, Čobanice ljepotice, Srebrenika nema do Travnika ( izvorne grupe iz okoline Srebrenika)

Također, izrazita središta razvoja “Izvorne muzike” su: neposredno područje Srebrenika (sa izvođačima: vrlo značajnim Muhamedom Beganovićem iz Babunovića, Džemićima iz Tutnjevca, Muhamedom Zahirovićem iz Ljenobuda, Salihom Buljubašićem-Saletom iz Babunovića, kasnije Braća Zahirovići..Braća Čustići iz Špionice
op.redakcija Preporoda), Maoča kod Brčkog (Izudin Osojkić, tradicija zurli i bubnjeva...), okolina Lukavca (selo Dobošnica sa tradicijom sviranja na zurlama i bubnju, poznati Alosman Hirkić iz Crvenog Brda), Gornja Spreča (Kalesija-Živinice, posebno Kalesijska trojka), okolina Dervente (Braća Begići Ilija i Marko...). Svako od ovih područja zaslužuju posebno istraživanje na temu tradicionalnog muzičkog izričaja i razvoja “izvorne muzike”.

Od svog nastanka pa sve do danas, “izvorna muzika” se mijenjala i prilagođavala tržištu i popularnim trendovima, što je dovodilo do njenog iskvarivanja - promatrano s etnomuzikološke tačke gledišta. Karakteristično polifono pjevanje, teško razumljivo i neprivlačno mlađim generacijama, nerijetko bi bilo zamijenjeno običnim pjevanjem u duetu; uz šargiju i violinu bi se dodavala bas-linija, korištene su udaraljke, a kasnih 1970-tih i u prvoj polovici 1980-tih godina, uvodi se i harmonika, pri čemu se stvara jedan hibrid izvorne muzike, te sevdalinke i tada popularne tzv. novokomponovane narodne muzike.

Od kasnih 1980-tih pa sve do danas, sve je češća upotreba sintisajzera i drugih instrumenata, uz često lascivne, pa ponekad i vulgarne tekstove, pri čemu se izvorna muzika osjetno približava tzv. turbo-folku. Međutim, ona i dalje ostaje popularni muzički izraz u seoskoj kulturi ovoga kraja, nezaobilazna na proslavama, vašerima, javnim događanjima, svadbama i drugim privatnim svečanostima.

Zbog svega toga, “izvorna muzika” kao svojevrstan muzikološki, sociološki, antropološki i kulturalni fenomen seoskog miljea sjeveroistočne Bosne zaslužuje obimnija i serioznija istraživanja.

Jasmina Talam je završila studij etnomuzikologije, magistrirala i doktorirala na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Zaposlena je na Muzičkoj akademiji kao vanredni profesor za oblast Etnomuzikologija. Obavlja funkciju šefice Institita za muzikologiju i Odsjeka za muzikologiju i etnomuzikologiju. Objavila dosta naučnih radova i gostujućih predavanja u svijetu iz oblasti u kojoj je doktorirala. Predsjednica je ICTM (Međunarodno vijeće za tradicionalnu muziku) Nacionalnog komiteta za BiH.

Najviše podataka o muzici i muzičkim instrumentima u srednjovjekovnoj Bosni potiče iz Dubrovačkog arhiva. Riječ je o muzici koja se njegovala na dvorovima bosanske vlastele.

Ivan Čavlović navodi da se svirači pominju pod nazivima: pifferi i piffarri (frulaši), lautarius i lautares (lautisti), tubetae, tubatores i tubicinae (trubači), pulsatores (svirači na udaraljkama), quacharii, quacharini, gnacharini i gniacharini (bubnjari), campognatores (gajdaši) i sonatores (svirači). (Čavlović 2002:20) U periodu od 1410. – 1463. godine, bosanski muzičari su gostovali u Dubrovniku i to najčešće na proslavama sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika. Krajem XV i početkom XVI stoljeća, u vrijeme Osmanske vladavine, bosanski muzičari nastavljaju tradiciju gostovanja u Dubrovniku.

O upotrebi muzičkih instrumenata u srednjovjekovnoj Bosni svjedoče i tri grba iz “Fojničkog grbovnika” na kojima se nalaze rogovi.

U Krajiškim pismima (2004.) Muhameda Nezirovića nalaze se i podaci o muzičkim instrumentima koji su se koristili u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Osmanskog carstva. Francuski putopisac M. Quiclet je 1658. godine ovako opisao oružanu pratnju jednog paše: “Odoše uz zvuk bubnjeva kojih je bilo sedam do osam vrsta; bilo ih je od kože, bakra, drveta itd., pa svirala, oboa i dviju šargija ili turskih vrsta leuta sa pet žica; a dvojica koji su do njega svirali, pjevali su pobjedničke pjesme...”. (Milošević 1962: 133) Rukopis sačuvan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu svjedoči o postojanju tambura u Bosni u XVIII stoljeću. Riječ je o Kodeksu 380 koji predstavlja zbirku od sedam različitih knjiga iz oblasti tumačenja Kur’ana. Sedma knjiga iz ove zbirke je ilmihal na turskom jeziku nepoznatog autora, a prepisao ga je hadži Sulejman, sin Muhamedov, 23. ševala 1180. hidžretske godine (24. 03. 1767.) u Gradačcu. U jednom ulomku ilmihala stoji da “čovjek koji je na ovome svijetu upotrebljavao neku vrstu saza, na Sudnjem danu bit će poživljen s tim istim sazom i na njemu će svirati; na samrtnom času muzika će mu biti u mislima, zato prijeti opasnost da izgubi iman. Hoće li tada moći da misli o Bogu ili će umrijeti misleći na saz? Da li će tada moći pažljivo slušati učenje Kelimei šehadeta koji će prisutni pored njega u tom času učiti? Hoće li se bojati da ga tada šejtan i saz ne opsjednu pa da preseli na Drugi svijet bez imana.” (Dobrača 1963:141- 142) Ovakav neosnovan stav prema sazu i muzici uopće, među Muslimanima širen je kao stav islama. I pored ovako negativnog stava, instrumenti su bili veoma popularni među muslimanskim stanovništvom u Bosni. O tome svjedoči značajan broj podataka iz druge polovine XVIII i XIX stoljeća u kojima se pominju imena svirača ili porodica u čijim se kućama često sviralo.

U Ljetopisu od 1764 – 1804. godine (1987.), Mula Mustafa Bašeskija je zabilježio brojne podatke o muzičkim instrumentima, njihovim sviračima i graditeljima, te prigodama u kojima se sviralo. Zabilježeno je da se u Sarajevu pjevalo i sviralo u kućama Dženetića, Porča i drugih uglednih porodica. Smail-beg Dženetić je živio u Ćemaluši i često priređivao sijela na kojima se svirao saz. Na sijelima su se okupljali muškarci, dok su žene sjedile u haremluku. Izvori kazuju da se sviralo i u kućama Hasana Porče i njegovih sinova Mehmeda i Abdije (umro 1877.). Hadži Junuz Ekmić, imam Topal Ejni-hana je, također, svirao saz.

Seid Traljić navodi da je “hadži Junuz Ekmić po zanimanju kazaz. Poginuo je 19.08.1878. godine pri zauzeću Sarajeva. Ibrahimbeg Hadžiosmanović ga dobro pamti i kaže da je bio vrlo druželjubiv, a umio je i uz saz kucati. “ (Traljić 1937:34-36)

U radu Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu fra Jeronim Vladić je zapisao sljedeće: “Ramljak na posielih i pri veselu družtvu rado dohvaća gusle javorove i gudalo šipurovo i uz ove sklada junačku pjesmu tako vješto, da bi mu para samo mogao naći u Hercegovini i Dalmaciji. Predmetom su mu pjesama obični primorski junaci i kotarski serdari, a Turci Udbinjani i Kladušani, ter haramije Kostreš, haram-baša, Valjevac Tadija i susjedni Duvnjak Tomić Mihovile u vrh Vrana po viš Duvna ravna, ter osim ovih znade Ramljak koju i o patru gardianu. Tako isto i putem običaje zapjevati tako zvanu kiridžijsku kajdu, a mladi pastiri i pastirice kod svog stada po cieli dan izmjenjuju se pjevajući, te na fruli i diplah svirajući. Od sve Bosne ovdje su najbolji diplatiši, ter osim frule, većinom dvojnic, dipla, gusala i gdjekojih mlađih vještih tamburica. Ramljak ne zna za drugi glasbeni stroj.“ (Vladić 1991: 12) U radu “Cazin i okolina” Hamdija Kreševljaković pominje istaknute narodne pjevače koji su pjevali uz tamburu: “Doskora je bilo ovdje odličnih narodnih pjevača, koji su pjevali junačke pjesme uz tamburu po begovskim odžacima i kahvama. Nekima bijaše pjevanje jedino zanimanje, dok su se drugi bavili uz to i drugim poslovima. Većini tih pjevača ne zna se danas ni za ime, dok se nekolicini očuvao spomen u predgovoru treće knjige Matičnih ‘Hrvatskih narodnih pjesama’, što ga je napisao dr. Luka Marjanović.

Najznamenitiji pjevač prve polovine prošlog stoljeća (19. stoljeća op. J. T.) bio je Ćerim Čajić. Bio je pjevač zadnjeg ostrožačkog kapetana Muratbega, a znao je, kako kažu, 366 pjesama. Umro je oko 1845. u Cazinu. Sin mu Mahmut i unuk Mašo također su pjevači. Mašo je i danas živ, zdrav i veseo, mada mu je oko 90 godina.” (Kreševljaković 1934:90-91) Velik broj podataka o upotrebi muzičkih instrumenata u Bosni i Hercegovini potiče iz XIX stoljeća. U svom djelu Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji (1972.)

Aleksandar Giljferding je zabilježio sljedeće: “Dolaskom starog Muslimana s tamburom otpočeo je koncert. Tambura (nešto poput naše balalajke) obljubljen je instrument bosanskohercegovačkih Muslimana. Stolački umjetnik udaraše neobično revnosno treščicom po četiri njene piskave metalne žice. To je proizvodilo jednolik i, istinu da kažem, za naš sluh neharmoničan zvuk. Ali je Hamzabeg (Rizvanbegović) slušao s uživanjem. Na momente bi se zanosio kakvom osjećajnom ljubavnom pjesmom, ponekad bi se i smijao uzvikujući: Aferim! Aferim! – kada bi se u pjesmi kazivalo nešto smiješno. Zapitali smo Hamza-bega da li često sluša pjesme. ‘Svaku veče – to mi je razonoda.’” (Giljferding 1972:50)

U selu Orašje kod Travnika, Giljferding je opisao i pjevanje uz gusle: “Preosv. Šunjić nas je upitao da li bismo htjeli čuti pjesmu i, dobivši potvrdan odgovor, odmah posla u selo po jednog seljaka, dobrog guslara. Uskoro dođe snažan, postariji kmet i, nedozvoljavajući da se dugo moli, sjede na pod u ugao sobe, povuče gudalom po komadu smole zalijepljenom na zadnjoj strani gusala, dotjera jedinu strunu na instrumentu, pa nam njena piska mal’ ne razdera uši, i poče beskonačnu rapsodiju o Ivanu Senjaninu, omiljenom junaku bosanskih katolika. Melodija srpskih narodnih epskih pjesama je vrlo monotona. Pjevač počinje prvi slog nevjerovatno visokim glasom, kao da će da vrisne ili da krikne, zatim nastavlja stih recitativom i završava ga otezanjem, spuštanjem ili dizanjem glasa u dva posljednja sloga. Drugi i sljedeći stihovi počinju recitativom, ali se otezanje zadnjih dvaju slogova ponavlja u svakom.

Aleksandar Giljferding je 1856. godine naimenovan za ruskog konzula u Bosni i Hercegovini, a u Sarajevo dolazi 1857. stihu. Tako se po redu pjeva četiri, pet, šest stihova, već prema smislu, a pjevanje se prati piskavim zvukom jednostrunih gusala. Poslije ovoga se pjevanje prekida za minutu, i guslar za to vrijeme samo gudi na guslama.” (Ibid.:315-316)

Krajem XIX stoljeća, Antun Hangi je opisao život i običaje Muslimana. U svom opisu ramazanskih večeri Hangi navodi: “U skoro svim muslimanskim kućama, dućanima, hanovima i kahvama gore skoro sve do zore svijeće; noć se pretvorila u dan. U nekim kahvama sviraju muzikaši uz gusle i tambure, a u jednoj sjeo je eno starac, sijed kao ovca, sa bugarijom u ruci i recitira pjevajuć ugodnim baritonom muslimanske junačke pjesme, u kojima slavi slavna djela i junačke čini naših Muslimana, a oko njega sabrao se oveći broj znatiželjnih slušalaca. Svi šute, jedan je naslonio glavu o rame drugoga i pažljivo prati svaki kret, svaku riječ starca-pjevača.

Dok se ovi tako zabavljaju u kahvama, krenuli su već i ciganski muzikaši od kuće do kuće, a dobri ukućani darovaće ih za to na Bajram novcem i peškirima. Nemojte misliti da je to glazba kao druge glazbe, o ne, tu sviraju samo tri, ili bolje dva čovjeka; jedan udara u talambas, desnom rukom štapićem po jednoj, a lijevom tankom šipčicom po drugoj strani, a ona dvojica sviraju unisono u sitne zurle, svirale.” (Hangi 1990:43) Očigledno iznenađen načinom zabave, Hangi se još jednom osvrće na prikaz jedne ramazanske večeri: “Osvrnimo se sada još jednoć na prošlu noć. Muslimanski dijelovi grada svečano su rasvijetljeni, svud oko tebe šum, vreva i razgovor, iz kahva dopire svirka i pjevanje, a tamo negdje u daljini slabo se čuju zvuci ciganskog bubnja i davulbasa, pa premda je to doista neugodna glazba, čini ti se da je ovdje na svome mjestu, misliš, ne bi valjalo kad je ne bi bilo. “ (Ibid.:44)

U jednom poglavlju, Hangi opisuje i upotrebu muzičkih instrumenata tokom svadbe: “Kada svatovi krenu po mladu i kada ju vode momkovoj kući, pjevaju i potcikuju, svirale sviraju, bubnji udaraju, a puške pucaju na sve strane:
Kad su svati otlen polazili,
zasviraše jasni davulbasi,
zakucaše bubnji limenjaši,
zapucaše puške kraj divojke. (Ibid.:159)

Belgijski organolog i akustičar Victor - Charles Mahillon (1841. – 1824.) je prikupio bogatu kolekciju instrumenata u Musee Instrumental du Conservatoire Royale de Musique u Briselu. Zahvaljujući Kosti Hörmannu, direktoru Nacionalnog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Mahillon je prikupio četrnaest instrumenata iz Bosne i Hercegovine i dao njihov detaljan opis u katalogu Catalogue descriptif et analytique du Musiqe Instrumental du Conservatoire de Musique de Bruxelles (1893.).

Prva sistematska istraživanja narodnih muzičkih instrumenata na južnoslavenskimprostorima vršio je Franjo Kuhač. U svojem opsežnom “Prilogu za povjest glasbe južnoslovjenske”, objavljenom u nastavcima u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1877. – 1879., 1882.), značajno mjesto zauzimaju prilično temeljiti opisi pojedinih instrumenata koji su se, između ostalog, koristili u Bosni i Hercegovini. To se prvenstveno odnosi na gusle (Kuhač 1877a: 6-7), dvojnice (Kuhač 1878: 3), diple (Ibid.: 6), polububanj8 (Kuhač 1879: 146) i klepala (Ibid.:158).

Najstariji audio snimci narodnih muzičkih instrumenata iz Bosne i Hercegovine nastali su 1907. godine. Na prvom fonografskom snimku zabilježeno je pjevanje uz gusle trebinjskog guslara Rizvana Kadrovića. Snimak je napravio litvanski lingvist i 9 Na World Map of Music (2006.) nalazi se audio snimak i fotografija guslara Rizvana Kadrovića. Risto Pekka Pennanen je zabilježio da je tokom svog boravka u Sarajevu Hampe snimio ukupno 150 matrica koje su štampane u tvornici ploča Deutsche Grammophon u Hanoveru. (Pekka Pennanen 2007:171)

Na snimcima je zabilježena i svirka na narodnim muzičkim instrumentima:
- Bosanska zurna sa bubnjem, Juso i Zajko Besić, Sarajevo (7-inčna ploča, 16 matrica), broj matrica 2890k-2905k
- Bosanska zurna sa bubnjem, Juso i Zajko Besić, Sarajevo (10-inčna ploča, 4 matrice), broj matrica 5740L-5743L;
- Bosanske narodne pjesme, pratnja sa sazom, Salih Kahrimanović, Sarajevo, (10-inčna ploča, 6 matrica), broj matrica 5744L-5749L;
- Bosanske narodne pjesme, pratnja sa sazom, ćemanom i tamburicom, Miralem Razvalić i Mehmed Malbašić, (10-inčna ploča, 10 matrica), broj matrica 5750L-5759L. (Ibid.: 174);

Pekka Pennanen je došao i do osnovnih podataka o sviračima koje je snimio Franz Hampe:
-  Nazif Memišević, svirač, pjevač i vođa grupe sa Gorice, romske mahale u Sarajevu.  Od 1898. godine svirao je sa Bećom Arapovićem i Miralemom Razvalićem. Oni su, 1907. godine, snimili 10 matrica za Hampea. Memišević je učestvovao i na snimanju, 1908. godine. Tokom 1909. godine svirao je s Mehmedom Tahirovićem u grupi koju je vodio Miralem Razvalić. Posljednji snimci Nazifa Memiševića potiču iz 1912. godine.
- Bosanski vokalno-instrumentalni trio Mustafa Sudžuka i Merkuš snimili su 30 stranica (5686L-5715L).
- Mustafa Sudžu ka iz Sarajeva je svirao krnatu. Od 1898. godine je profesionalno svirao sam. Njegov instrument i repertoar, koji se sastoji od vojnih marševa, ukazuju na činjenicu da je prethodno mogao biti član nekog od vojnih ansambala. Identitet Merkuša se ne može zasigurno potvrditi, ali se pretpostavlja da je riječ o Merkušu Alkalaju, koji je rođen 1886. godine i ubijen u Bijeljini tokom Drugog svjetskog rata.
- Februara 1900. godine, Nazif Ramić iz Donje Tuzle u Sarajevu osniva ansambl u kome sviraju Mustafa Sudžuka i Ismet Ramić;
- Rizvan Kadrović je rođen u Trebinju, a živio u Sarajevu. Za Hampea je snimio 10 stranica epskih pjesama uz gusle.
- MatijaMurko je 1913. godine, također, snimio i dvije pjesme u izvođenju Rizvana Kadrovića;
- Juso i Zajko Besić, svirači zurni, su s nepoznatim bubnjarem snimili 16 matrica 7-inčnih ploča i četiri matrice 10-inčnih ploča. Snimci iz 1907. godine su bile melodije svatovskih pjesama i sevdalinki;
- Salih Kahrimanović je, od 1898. – 1900. godine, bio profesionalni svirač u kafani u Ulici Džeka u Sarajevu. Svirao je saz i tamburu, bio član nekoliko ansambala. Između ostalih, svirao je i u ansamblu Nazifa Ramića. Tokom 1907. godine je snimio šest matrica (5744L-5749L) bosanskih i turskih pjesama uz saz. (Pekka Pennanen 2007:118-121)

Nešto veći broj audio snimaka narodnih muzičkih instrumenata iz Bosne i Hercegovine napravio je Matija Murko. Predmet njegovog interesovanja su bile uglavnom epske, ali i epsko-lirske (ravne) pjesme, nerijetko izvođene uz jednostrune gusle, ali i tamburu sa dvije žice, saz, šargiju i violinu.
Prva istraživanja u Bosni i Hercegovini je vršio kao suradnik Phonogrammarchiva u Beču, 1909. godine, i to na prostoru Bosanske krajine, ali tom prilikom nije pravio zvučne snimke. Murko je 1912. godine napravio prve zvučne snimke i to u mjestima sjeverozapadne Bosne: Cazinu, Bosanskoj Krupi, Bihaću, Kulen Vakufu, Bosanskom Petrovcu, Ključu, Sanskom Mostu i Prijedoru.
Snimio je 46 fonografskih ploča, od kojih se 13 nije sačuvalo. Tokom 1913. godine vrši istraživanja u Sarajevu, Mostaru, Širokom Brijegu i Nevesinju. Snimio je ukupno 36 fonografskih ploča. Rezultate istraživanja iz 1912. i 1913. godine objavio je u Izvještajima Austrijske akademije znanosti u Beču10.
Nakon sedamnaest godina, kao suradnik Slavenskog instituta u Pragu (Slovanský Ústav), Murko vrši nova istraživanja u istočnoj Bosni i Sarajevu (1930.) i Višegradu, Goraždu, području od Foče do Sarajeva; Humcu i Čapljini (1931.).11
Značajno je spomenuti i radove “Naša pučka glazbala” (1932.) i “Hercegovačka svirala” (1934.) fra Branka Marića12. Marić navodi da je opstojnost narodnih pjesama usko vezana “sa životnim razvojem naših pučkih glazbenih instrumenata. U muzici, pučkoj pogotovo odrazuje se bit duševne snage naroda, njegova vlastitost i njegov kulturni napredak.” (Marić 1932: 139)

Veoma zanimljive podatke o funkciji muzike i muzičkim instrumentima donosi Vejsil Ćurčić13 u svom radu “Sarajevska čalgija” (1935.). Ćurčić navodi da su Sarajlije ljudi “vrlo vesele ćudi, neobično društveni i vole svaku zabavu, a ponajviše muziku i pjesmu”. (Ćurčić 1935: 3)

U periodu nastanka Ćurčićevog rada, u Sarajevu se koristio veliki broj narodnih muzičkih instrumenata: gusle, tambura, baglama, bugarija, šargija, saz, ćemane, def, čampare, bubanj, zurna, borija i krnata.

U Etnološkom muzeju u Berlinu nalaze se dva instrumenta iz Bosne i Hercegovine gusle i dvojnice koji potječu sa početka XX stoljeća. 

U Muzeju europskih kultura u Berlinu nalazi se nekoliko fotografija bosanskih muzičara koje je snimila Erika Groth-Schmachtenberger u periodu 1938.–1943. godine.

Značajan doprinos proučavanju dipli u Bosni i Hercegovini dao je dr. Božidar Širola u svom radu Sviraljke s udarnim jezičkom (1937.). Riječ je o temeljnoj i najopsežnijoj studiji o klarinetskim sviralama na južnoslavenskim prostorima koja obuhvaća sve aspekte koje kasnije zagovaraju Stockmann i Emshiemer: opis, materijal i alati za izradu, postupak izrade, ugađanje, svirače i tehniku sviranja, zapise sviranja, funkciju i prigode sviranja i rasprostranjenost. Za današnja istraživanja je veoma značajna i karta rasprostranjenosti (Ibid: 90) koju je sačinio uz pomoć brojnih osoba koje su mu dostavljale podatke iz Bosne i Hercegovine.

Prošlo stoljeće je obilježio i veći broj sistematičnih istraživanja koja su proveli bosanskohercegovački etnomuzikolozi. Višegodišnji terenski rad naša dva najznačajnija etnomuzikologa Cvjetka Rihtmana i Vlade Miloševića dao je izuzetno značajne rezultate. Godine 1947., akademik Cvjetko Rihtman je osnovao Institut za proučavanje folklora. U ostavštini Cvjetka Rihtmana nalaze se 444 magnetofonske vrpce i tri popisna kataloga sa evidencijom snimaka koji su nastali u periodu od 1947. do 1987. na osnovu kojih se jasno vidi da je istraživanje vokalne muzike dominiralo nad instrumentalnom. Predmet njegovog interesovanja su bili i muzički instrumenti. Njegovom zaslugom prikupljen je određen broj instrumenata koji je danas pohranjen u Zemaljskom muzeju.

Vlado Milošević je, uglavnom, vršio terenska istraživanja na prostoru Bosanske Krajine, a snimci su pohranjeni u današnjem Muzeju Republike Srpske. Osnovni cilj terenskih istraživanja je bio prikupljanje starih “nedirnutih” i lokalno obojenih oblika, prvenstveno vokalne muzike. U okviru etnomuzikoloških studija, nastalih u tom periodu najveća pažnja je posvećena deskripciji, analizi i klasifikaciji prikupljenih oblika.

Rihtmanovi radovi objavljeni su u Biltenu Instituta za proučavanje folklora i Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a opisuju vokalnu, vokalno-instrumentalnu i instrumentalnu narodnu muzičku tradiciju pojedinih regija: jajačkog sreza (1953.), Neuma i okoline (1959.), Imljana (1962.), Lepenice (1963.), Žepe (1964.).

Značajan doprinos bosanskohercegovačkoj etnoorganologiji Rihtman je dao u radovima Membranofoni muzički instrumenti u narodnoj tradiciji BiH” (1967.a) i “Diple u Bosni i Hercegovini“ (1967.b). Značajna djela Vlade Miloševića su Bosanske narodne pjesme I–IV (1954., 1956., 1961., 1973.), u kojima se pominju i muzički instrumenti. Posebno ću pomenuti radove “Tambura i harmonika u bosanskom varoškom pjevanju” (1962.a) i “Saz” (1962.b), u kojima daje nešto više podataka o navedenim instrumentima i njihovoj funkciji.

Veliki broj instrumenata se danas ne susreće u narodnoj muzičkoj praksi, a o nekim od njih gotovo da i nema nikakvih podataka. Trebalo je imati u vidu činjenicu da se bosanskohercegovačka kultura, kao i svaka druga, odlikuje osobenim dinamizmom, te da je u tom kontekstu trebalo i proučavati. Nije mi namjera osporiti opravdanost i korisnost nastojanja Rihtmana i Miloševića da prikupe vokalne muzičke oblike koji su već nestajali, ali je nenadoknadiva šteta što približna amuzikologiju
žnja nije bila usmjerena proučavanju instrumenata.Osnivanjem Muzičke akademije u Sarajevu 1955. godine i Odsjeka za muzikologiju počinju se obrazovati prvi domaći kadrovi. Različite sfere njihovih interesovanja doprinijele su sistematičnijem istraživanju bosanskohercegovačkog muzičkog folklora. Sporadičan interes za muzičke instrumente primjećuje se samo u radovima Miroslave Fulanović-Šošić “Rog u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine” (1968.) i “Truba od kora u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine” (1999.) i Dunje Rihtman-Šotrić “Tamburica sa tri žice na području Bosanske Krajine” (1990.). U posljednjim desetljećima prošlog stoljeća, Vinko Krajtmajer je počeo sistematičnije proučavati narodne muzičke instrumente na prostoru sjeveroistočne Bosne.

Pomenut ću dva značajna rada “Neki uzorci mjera kordofonih instrumenata tipa dugovratih leuta na teritoriji sjeveroistočne Bosne” (1982.) i “Humački svirači – prenosioci zanimljive muzičke prakse majevičkog kraja” (1987.). U navedenim radovima se prvi put skreće pozornost na doživljaj instrumenata i instrumentalne svirke u našoj narodnoj tradiciji.

Dugogodišnja istraživanja Vinka Krajtmajera rezultirala su doktorskom disertacijom Svirale i bubnjevi u sjeveroistočnoj Bosni, odbranjenom 1995. godine na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nažalost, terenska istraživanja na prostoru Bosne i Hercegovine su prekinuta u vrijeme rata (1992. – 1995.) koji je i na muzički folklor ostavio nesagledive posljedice. Desili su se brojni egzodusi stanovništva koji su uveliko promijenili demografsku sliku Bosne i Hercegovine. Nestajanje određenih etničkih skupina sa pojedinih lokaliteta, uzrokovali su i nestajanje njihovih tradicija na tim područjima. Tek nekoliko godina poslije rata ponovo su počela etnomuzikološka istraživanja, ali je predmet interesovanja bio uglavnom komparativne prirode i usmjeren na stanovnike koji su prognani iz Bosne i Hercegovine i život nastavili u drugim zemljama.

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru i tu, u srcu Hercegovine, proveo je veći dio svog života.

Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija takva jeste “Emina”, pjesma koja govori o vječitoj ljubavnoj boli pjesnika.

Ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica

Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom – Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – ljepotica iz raja.

Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, a lice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu – pričalo se tad o Emini.

Brat se naljutio na Aleksu, ali ga je Emina dovijeka pamtila

Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama bosanske ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj o “anđelu na zemlji”. Šta više, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.

Mlada Emina dovijeka je ostala Šantićeva čežnja.

Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posjeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.

Nastanak sevdalinke

Koluder Emina preminula je 1967. godine. Po predanju, kada je poznati bosanski pevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastala je poslednja strofa sevdalinke o Emini.

Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…

Praunuka lijepe Emine je ništa manje lijepa Alma Ferović-Fazlić, magistar londonske Kraljevske muzičke akademije, koja je nastupala i sa Eltonom Džonom. Prije dvije godine snimila je “Eminu”, pjesmu posvećenu njenoj prabaki.

Mustafa Šantić - Sevdalija, profesor muzike, pjevač, član prve postave Mostar sevdah reunion

Sevdah je dio ove zemlje, neodvojiv dio njenog bića i tradicije

Mustafa Šantić je trenutno direktor Muzičke škole u Muzičkom Centru Pavarotti . Svojevremeno je ušao u legendu i vic kao profesor koji je u isto vrijeme predavao i muziku i glazbu.

O samoj poruci pjesme 'Snijeg pade na behar na voće', jednom prilikom je rekao : Malo ko razmišlja o poruci teksta. Ipak, Esad Bajtal u svojoj knjizi kaže kako pjesma govori o jednom vremenu kojem je odzvonilo, vremenu kad su roditelji udavali svoje kćerke za onog koga su oni htjeli, sad u sevdalinci dolazi vrijeme da djevojka sebi bira bračnog druga. Tekstovi sevdaha su zaista prava filozofija", tvrdi Mustafa Šantić, navodeći brojne druge sevdalnike koje imaju duboku poruku kao što je "Ali-paša na Hercegovini".

Cijela filozofija ovih prostora sadržana je u stihovima "Da me prosiš, ne bi' pošla za te, a da se oženiš bi' se otrovala", tvrdi Šantić, kako je u u ta dva stiha sažeto snaših pet stotina godina.

Šantić tumačeći pojmove sevdah i sevdalinka, tvrdi da to nikako nije isto. "Kad smo mi u Mostar Sevdah Reunionu izdali svoj prvi album, tražili smo prijevod riječi sevdah. Gledano iz nekog arapskog ugla, to je tečnost koja kruži tijelom i u određenim momentima izaziva različitu emociju, može biti tuga, radost, ponos, jad, dert... Kad to posmatramo iz bh. ugla, sevdalinka je muzičko-poetska forma. U sevdah ne morate pasti samo slušajući sevdalinku, uzrok može biti lijepa žena, prelijepa priroda, pecanje ribe...", objašnjava Šantić.

Klasika ili moderna

Kad pričamo o sevdahu, danas se otvara dilema o dva pravca, onom klasičnom i ovom novom, urbanom, koji je populariziran posljednjih desetak godina, baš pod jakim utjecajem Šantićevog bivšeg benda.
Mnogim kritičarima urbanog sevdaha nije se svidjela nagla popularnost MSR kao novog muzičkog izraza.Smatra je da je tako bilo i sa novim muzičkim pravcima kroz istoriju,teško se bilo odmaknuti i od Mozarta,Beethovena...
Šantić voli citirati Bajtala kad kaže da za sevdalinku treba sazreti, da za ovaj muzički pravac treba vremena u svakom pogledu.
Za Himzu Polovinu kaže da je najbolji interpretator tog teškog i bolnog sevdaha. U njegovim izvođenjima se vidi tuga i bol, kad pjeva Ali-pašu.To je taj dert..

Priča o bendu koji je sevdah plasirao u svijet

Kada govori o Mostar Sevdah Reunionun kaže da je došlo do priličnog zasićenja putovanjima koncertima u tih deset godina zajedničkog rada i da je neminovnom došlo do razlaza.
Poslije razlaza sa starom ekipom, Šantić se posvetio obrazovnom radu, a osnovao je i Sevdi Mustafa Bend s kojim i danas svira gdje god ima onih kojima se sluša sevdah.

U islamskoj tradiciji Bajram zauzima posebno mjesto, bez obzira da li je riječ o ramazanskom ili kurban-Bajramu.

Poštujući njegovu vjersku dimenziju, obilježavanje Bajrama je kroz historiju obogaćeno kulturnim događajima i običajima naroda koji su ga prihvatali i usvajali kao dio vlastitog duhovnog naslijeđa i tradicije.

Obilježavanje Bajrama na našim prostorima ima, također, dugu i živu tradiciju, koja obuhvata i niz lokalnih običaja prilagođenih načelima islamskoga vjerovanja. Pripreme za obilježavanje Ramazanskog bajrama počinjale bi nakon posljednje mubarek noći, Lejlei-kadra. Kuća i avlija bi se ponovo detaljno očistile, izvršila nabavka namirnica potrebnih za spremanje bajramskih jela, te ukućanima, posebno djeci, pripremili bajramaluci u vidu kupovine najčešće odjevnih predmeta, prigodnih poklona.

Najavljivanje Bajrama počinjalo bi oglašavanjem topa koji je protekli mjesec ramazan, zavisno od običaja, oglašavao vrijeme sehura i iftara. Tako bi sa nekog uzvišenje ili utvrde, nakon klanjanja ikindija-namaza posljednji dan ramazana, top pucnjevima najavio završetak mjeseca posta i s akšamskim ezanom nastupanje ševvala, odnosno ramazanskog Bajrama.

Nastupanjem ramazanskog Bajrama svi ukućani bi oblačili najljepšu odjeću koju imaju, po mogćnosti novu, kako bi osjećaj zadovoljstva i draž Bajrama bili što veći. Međutim, čoha od koje su krojena muška odijela bila je skupa i malo je bilo onih koji su mogli priuštiti svaki Bajram “taze” odijelo pribaviti. Češće su muškarci imali bajramsko odijelo ili “bajramske haljine” koje su se oblačile samo za vrijeme bajramskih mubarek dana. Odrasli muškarci odlazili bi s muškom djecom u mahalsku džamiju na bajram-namaz. Nakon završetka namaza nastupilo bi bajramsko čestitanje.

Djeca su roditeljima čestitala Bajram ljubeći ih u desnu ruku, a roditelji uzvraćali ljubljenjem u čelo i davanjem bajramaluka, najčešće u novcu koje je bilo popraćeno hajir-dovom. Bajram se najčešće čestitao izgovaranjem riječi: Bajram mubarek olsun što je manje obrazovan svijet znao pojednostaviti riječima „Bajrambarećola“ u značenju Neka bajram bude mubarek.

Odgovor na ove čestitke je bio Allah razi olsun, odnosno u narodnoj formi Allahraziola (Neka je Allah zadovoljan). Običaj je nalagao da se nakon bajram namaza ide očevoj kući na zijaret i čestitanje, gdje se pripremao i bajramski ručak. Ramazanski bubnjari, koji su tokom proteklog ramazana budili domaćice na sehur, prvi dan Bajrama bi se našli u svakoj avliji da naplate svoj ramazanski trud. Obično bi ih pratila kolona djece, a najvrjedniji od njih nosio bi bajrak. Darivanje bubnjara je bilo u novcu, hrani ili nekom odjevnom predmetu.

Nakon svakog Bajrama dugo bi se prepričavali bajramski događaji, a žal za njihovim prolaskom najbolje je iskazan poslovicom: “Top puče, Bajram prođe“.

SEVDAH - NAJLJEPŠI  BOSANSKI DIJAMANT 

Drago mi je što prisustvujem ovom okruglom stolu. Da je ovo naučni skup, u tom slučaju ne bih mogao govoriti, pošto se na taj način ne bavim sevdalinkom. Dakle, ja sam ovdje zato što volim sevdalinku, a ne zato što nešto posebno znam reći o njoj. Vrlo je lijepo što se o tome govori, a ja ću reći ono što mislim da trebam reći.

Sevdalinka je najviše izišla iz ženskog srca Bosne. Nadam se da će se jednog dana snimati filmovi i pisati knjige o ženi Bosne i Hercegovine koja je na svojim leđima nosila strašan teret naše sudbine u historiji, pa, evo, sve do ovih zadnjih pokušaja uništavanja Bosne i Hercegovine, a to se nikad nije vidjelo. Muškarci su bili heroji, vladali..., mi smo se slikali na televizijama i tako dalje. Znate sve kako je bilo. A žena je, zapravo, ta koja je bila kičma Bosne. Žena je podnijela mnogo toga što se ne vidi. Dobro znamo koliki je teret podnijela.

Umjetnost nastaje tamo gdje postoji pritisak, gdje postoji kondenzacija. Otkud da iz male Bosne da izlaze tako dobri romani i filmovi? Otkud je Bosna time zračila i za cijelu bivšu Jugoslaviju?

Znate li kako nastaje dijamant? Tako što se, pod strašnih pritiskom, karbon pretvori u dijamant. Tamo gdje ima pritiska, gdje ima problema, gdje historija od društva i zemlje pravi ono što pravi, tamo nastaju takva djela; vrlo rijetko tamo gdje je sve u redu, gdje ljudi dobro žive, gdje su slobodni. Tako i sevdalinka. I upravo preko žene. Nisam siguran da je svako volio biti iza zidova, da ne izlazi na ulicu, da ima strog režim života, pa ni te naše žene, a živjele su tako kako su živjele i nastalo je to što je nastalo.

Ima jedna pjesma, neću vam reći čija je, i u njoj stihovi: »Čudna je osveta malih; što ih više stišće, sve ljepše pište». To je činjenica.

Dakle, ovdje je mogao nastati roman «Derviš i smrt» zato što je to izraz jednog stanja duha. Ovdje je mogla nastati sevdalinka. Sevdalinka je viđena kao fenomen i to nije samo istočna kajda, nego je to nešto posebno što je nastalo ovdje, među nama, iz posebnih uslova života. Sve što se dizalo u spirali duhovnog razvoja, kulturnog, materijalnog, što je specifično za Bosnu, nastajalo je na taj način. I zato je specifično. I zato je samo naše. I po tome se prepoznajemo. Kao što je flamenko u Španiji. Ima raznih vrsta muzike u raznim krajevima, ali je flamenko – flamenko. Neponovljiv. I on je nastao na poseban način, iz jednog stanja duha. I, opet, ponovo ne zato što su dobro i sretno živjeli ti koji su stvarali flamenko. Da jesu, vjerovatno ne bi bilo flamenka. Isto tako je u Bosni. Da smo imali neku veću sreću, vjerovatno ne bi bilo ni sevdalinke. Dakle, umjetnost nastaje na taj način. Težak život, teška sudbina pobuđuje u čovjeku spremnost da se izrazi, da nešto kaže na neki drugi način, da podijeli sa drugim ono što je u njemu.

Ne smijem to zaboraviti reći, u Bosni i Hercegovini, pa i šire, i ljudi iz nekih drugih kulturnih krugova identificiraju se sa sevdalinkom. Ko ne voli čuti sevdalinku? Zna se da je naša, ali to svi vole. Prije svega, zato što je to dobra muzika. Ja volim dobru muziku, bez obzira je li to klasična ili iz Južne Amerike. Nešto što je dobro, dobro je, a to dobro samo može proizići iz onoga što se u teoriji zove umjetnička iskrenost. Ne komercijalno, ne da bi se napravile pare na brzinu, nego ono što zaista proizlazi iz duše. Kao pjesnik koji kad napiše pravu pjesmu; on čitavu dušu stavi na vrh olovke i to se odmah vidi je li to to ili nije to. Zato što je napisana tako, dobra je kineska poezija koja je napisana prije tri hiljade godina, i uvijek će to biti dobra poezija. I u prijevodu ćete prepoznati da je to to. Da je to nešto što je rezultat jednog stanja duha jednog čovjeka, a ovdje se radi o, da tako kažem, kolektivnom naporu.

Sevdalinka je nastajala veoma dugo, stoljećima. I to je taj naš flamenko. To je ono što imaju drugi narodi. I to je ono ovdje. Jedna od onih vertikala koje se ne mogu uništiti. Nema tenka, nema agresije koja to može uništiti. E, to, taj duh, to što živi u nama, u svakom i kolektivno, to se ne može uništiti. I sve dotle dok ti ljudi žive, žive i to. To je jedna od onih vertikala u skali koje nas održavaju svojima i živima. Kad kažem «svojima», uvijek sam vjerovao u našu zemlju kao pluralnu Bosnu, i uvijek sam to shvatao kao naš kvalitet, bez obzira na ovo sve što se događalo. Tamo gdje ima pluralnosti, ima i kvaliteta. Samo ga ne treba dijeliti, nego nas treba sakupljati. Nijedna kultura ne može sebe spoznati ukoliko se ne vidi u ogledalu druge. I u toj spirali i u tom uspinjanju obogaćuju se i jedna i druga. Posebno u svijetu u kome mi živimo.

Ja volim Omera Pobrića i i poštujem to što radi, i sve vas koji to radite, ali ni ti ljudi ne mogu sami.

Ovo je veliki zadatak. Ovo naše bogatstvo treba podijeliti. Jer, tradicija ne smije biti okamenjena. To nije uloga tradicije. Uloga tradicije je da prenese, a ne da stane. Dakle, prenosi se do jednog trenutka, a od drugog trenutka to moraju drugi, druga generacija. Moraju biti dovoljno svjesni, dovoljno zainteresirani da to prenose. Danas se u svijetu, na osnovu tih i takvih paradigmi, pravi novi izraz. Recimo, novi muzički izraz. I mnogi pjesnički izrazi su na osnovu tradicije. To ne smije biti okamenjeno, muzejski zapakovano i konzervirano. Dakle, to treba ponuditi, pa će drugi ljudi, i u našoj zemlji i izvan naše zemlje, to obogaćivati i koristiti, kao što su i do sada studirali sevdalinku i rekli da je to čudo. Treba je ponuditi. Ako se tradicija okameni, onda će ona umrijeti; ako se ispreplete sa budučnošću, onda će i ona biti obogaćena. I to nije slučaj samo kod nas, nego je to svugdje tako.

Ja posebno volim južnoameričku muziku i znam, recimo, kako su se razvijali neki pokreti u toj muzici – na osnovu indijanskih tradicija, na osnovu tradicija crnih robova koji su tamo dolazili, na osnovu španskih tradicija, koje su stigle preko gitare. I, nastala je sasvim nova forma, koja je osvojila svijet. Zašto? Zato što to nije okamenjeno. Svi ti elementi upleli su se u tu novu formu, a istovremeno nije zaboravljena ona stara forma. To je moguće samo ako se radi na tome, ako se tome pridaje pažnja, ako društvo hoće to, a društvo to mora htjeti.

Čovjek ne zna gdje ide, ako ne zna odakle je došao. I društvo ne zna gdje ide ako ne zna odakle je došlo. Ali, ponavljam, to ne smije biti u funkciji okamenjavanja, zaustavljanja, ne smije biti muzej, nego se mora oživotvoriti. Prvo, u susretu sa drugim kulturama. Drugo, u susretu sa trendovima u budućnosti. E, sad, tu postoji opasnost komercijalizacije na sve moguće načine. Ali, to nije samo kod nas. To je svugdje. Novi mediji, novi, stilovi. Ljudi, naravno, žele to komercijalizirati, naplatiti. Ako hoćete, tu ima svakakvih pojeftinjenja. Tu su oni koji se bave time; oni su toga najviše svjesni i najviše ih to boli. Međutim, ja se toga ne bih plašio. Kvalitet ostaje. Kvalitet ostaje zapamćen.

Pošto se više bavim time, znam to iz više primjera, kad neko, neki pjesnik, napiše dobru pjesmu, pa se to ne primijeti. Biva, neko napisao pjesmu; napiše se stotinama pjesama... Ali, nekim čudom, ljudi polahko prepoznaju kvalitet... Kad god se neki posao uradi dobro, on ostavlja trag. Prema tome, i ono što iz te tradicije, iz tog preplitanja nastane dobro, to će ipak ostati. Ono što je komercijalno i tako dalje, to će poslužiti svojoj svrsi, a neki će imati koristi, ali to neće trajati. Ono što će trajati, to je uvijek kvalitet.

Sada treba reći da društvo treba raditi na tome. Naravno da treba. Imamo mnogo prioriteta, a prvi bi nam trebali biti znanje, školovanje. Nema ništa bez toga. Ni svijesti o tome da je to potrebno, da nam je potrebna vertikala, da nam je potreban background o tome odakle mi to dolazimo.

Ima i drugih prioriteta. Sredstava nema. To svi znamo. Međutim, ako se ovome ne prida pažnja i ako se ne nastavi raditi na tome, onda možete imati fabriku, kompjutere, možda možete imati i više materijalnog bogatstva, ali ako zaboravimo, onda, u onom trenutku kad se sjetimo da nam treba malo duše, onda je neće biti i onda nećete znati ko ste i šta ste. I drugi neće znati ko ste i šta ste. I, tu je problem.

Mi imamo to kulturno bogatstvo. Sevdalinka je jedan dio, jedan segment tog kulturnog bogatstva i on je tim značajniji što govori o onome što se zove naša duša. Duša našeg čovjeka. A kad kažem «našeg čovjeka», znam da sevdalinku ne vole samo u Sarajevu ili u Bosni; to je mnogo šire. Priznao to neko ili ne, ona otvara dušu mnogima na ovim prostorima upravo zato što je izišla iz duše i što predstavlja kvalitet.

Prof. dr HARIS SILAJDŽIĆ

Ramazanski top u Srebreniku će i ove, 1439. hidžretske godine označavati kraj  posta i vrijeme iftara pucnjem sa srednjovjekovne tvrđave Gradine.

Stanovnici Srebrenika će tokom i ovog Ramazana slušati zvuk topa koji označava vrijeme iftara ponajprije zahvaljujući Enesu Bešiću, član Gorske službe spašavanja iz Srebrenika, koji je bio nosilac svih aktivnosti u izradi topa, pa će i ovog, kao i prošlog ramazana, biti tobdžija starog grada Srebrenika.

Prema riječima Bešića dugogodišnja inicijativa za izradu topa realizirana je u saradnji sa Medžlisom Islamske zajednice iz Srebrenika i Općinom Srebrenik.

Posebna specifičnost topa je materijal od kojeg je napravljen i koji većinski čini drvo. Ramazanski topovi su u prošlosti bili izrađivani od drveta, pa otud i ova ideja, objašnjava Bešić.

Da bi top mogao biti dugotrajan potrebno je ne izlagati ga suncu ni vlazi, te ukoliko se svi ti uslovi ispune, vijek trajanja topa mogao bi se procijeniti na 100-200 godina - istakao je Bešić.

Izvor: Faktor

I

Izraz “sevdalinka” potječe od riječi  “sevdah”, arapskog izraza za ljubav, želje za ljubavlju i ekstaze strasti. Turci su ovu riječ preuzeli od Arapa, a bosanski muslimani su zatim dodali “H” arapskom izrazu “säwda” – crna žuč: jedna od četiri tjelesne tečnosti za koju se vjeruje da određuje melankolično stanje.

Srce sevdalinke je osjećaj ljubavi. Ova središnja tema istražuje se u svim njenim nijansama: tiha nježnost, žudnja, želja, melankolija i čežnja; sreća, veselje, humor, lutanje, uzbuđenje, patnja i strast, i prije svega vrsta veselja, i bolne ljubavi koja nadahnjuje najplemenitije emocije i moralno ponašanje. Stidljivost i pristojnost djevojaka, na primjer, prenosi se u sevdalinku, njihovim crvenjenjem.

Napisano je nekoliko eseja o tradicionalnoj bosanskoj pjesmi sevdalinci kao glazbenoj, filološkoj, estetskoj i psihološkoj pojavi. Osim toga, neke su knjige objavljene posljednjih godina, ali nitko nije uspio pokriti ovu temu u cijelosti. Da bismo osigurali kritičku analizu sevdalinke u akademskom smislu, moramo uzeti kao početnu točku estetski i umjetnički sastav ove tradicionalne južnoslavenske pjesme u kontekstu njenog filološkog i glazbenog žanra. Za opće akademsko predstavljanje, preduvjet je kolektivni istraživački rad psihologa, etnologa i estetika. Stoljećima južnoslavenski narodi pod utjecajem su ovog rubnog glazbenog filološkog žanra usmene književnosti; Nadalje je inspirirala djela brojnih europskih slavista i etnologa od renomiranog češkog Ludwiga Kube na prijelazu dvadesetog stoljeća do suvremenog njemačkog slaviste Wolfganga Eschkera. (pogledaj “Odabir iz literature” na kraju ovog članka).

Utjecaj ove glazbe, naravno, imao je važnu ulogu u bosansko-hercegovačkom književnom svijetu koji je u međuratnom razdoblju zapažen u djelima Safet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Alekse Šantića, Hamze Humo, Ahmeda Muradbegovića, Dželaludina Kurta, Rasima Filipovića, Alije Bejtića, Hamida Dizdara, a kasnije i suvremenih balkanskih učenjaka i muzikologa kao što su Kuhač Franjo, Stevan Mokranjac, Vlado Milošević, Miodrag Vasiljević, Cvjetko i Dunja Rihtman, Kučukalić Zijo, Muhsin Rizvić, Munib Maglajlić, Rašid Durić, Muhamed Žero , da spomenemo nekoliko.

Veliko umjetničko djelo teško je definirati znanstvenim terminima. To se posebno odnosi na sevdalinku, koja je, po mišljenju mnogih slavista, jedna od najcjenjenijih lirskih kreacija u europskoj usmenoj narodnoj poeziji. Zbog toga su bosansko-hercegovački muslimani kao kreatori i oblikovatelji sevdalinke veoma ponosni na ovu pjesmu jer nisu samo obogatili europsku kulturu već i pridonijeli intelektualnom blagu čovječanstva. Izraz sevdalinka danas podsjeća na povezanost glazbe s melodijskim pjevanjem. To je bio razlog za zanemarivanje filoloških, etnoloških i moralnih aspekata u svim analizama do danas. Sva prethodna istraživanja sevdalinke uključivala su barem djelomično istodobnu auralnu i filološku istragu, koja je omogućila barem zahvalnost, ako ne i potpuno razumijevanje čarolije ovog rubnog žanra narodne umjetnosti.

Prije jednog stoljeća sevdalinka nije bila samo narodna tradicija. Sve to vrijeme ljudi su živjeli u pjesničkoj tradiciji dok je pjesma živjela u njima. Danas sevdalinka priziva slike, poluosjećene mirise i senzualnost prošlog egzotičnog svijeta, bivšeg bosanskog života utemeljenog na estetskim i moralnim vrijednostima još starije tradicije. Vraćanje ovoj tradiciji ne ukazuje na idealizaciju, nego ukazuje na sofisticiranu i obrazloženu odluku da se vrati vrijednostima koje dokazano pružaju ispunjenje i sklad u svakodnevnom životu.

Altruizam i samo-žrtva za dobrobit i sreću drugih su teme koje se često susreću u sevdalinci. Sevdalinka je zapravo veličanje ljubavi. Sa predominantnom erotikom ispod površine koja je eminentna u bosansko-hercegovačkom duhu, sevdalinka je postojala pet stotina godina u južnoslavenskim područjima. Dugovječnost ove pjesme do danas i njena buduća izdržljivost rezultat su bezvremenske kvalitete glazbe i ispunjenja čovjeka  radošću, užitkom i onim prolaznim trenucima sreće. Sevdalinka nas ispunjava radošću, intenzitetom i punoćom života, liječi i jača naše krhke duše protiv okrutnih stvarnosti života; okuplja naše raspršeno biće i drži ga na okupu. O sevdalinci i sevdahu se ne može pisati koristeći određene pojmove: nemoguće je definirati fenomen kao što je nemoguće dva puta na isti način doživjeti ili svirati istu melodiju. Emotivan, ali ipak precizan citat već pomenutog njemačkog slaviste Gerharda Gesemana, koji je bio duboko dirnut sevdalinkom, je najtačniji:“Najljepše i najnježnije djelo tradicije narodne glazbe i lirske poezije.”

II

U užem smislu, sevdalinka je tradicija narodne poezije u glazbi i književnosti s ljubavlju kao fokusom. Ljubav između mladog momka i djevojke je izvor većine sevdalinki, ali ni u kojem slučaju to nije jedini izvor. Kulturni ambijent i lokalni opis, subjektivno i objektivno uzdižu sevdalinku daleko iznad emocija ljubavi i čine ju slavljem urbanog, materijalnog i duhovnog života modernog bosanskohercegovačkog naroda. Sevdalinka odražava urbani život bosanskohercegovačkog naroda već oko pet stotina godina: bosanske stanove, male ulice, tržnice, fontane, vrtove, dvorišta, bazare i mnoge kafane.

Bogatstvo tonaliteta i melodičan zvuk sevdalinke sustavno je istraživao etnolog i muzikolog Ludwig Kuba, prema kojemu sevdalinka ima tri ljestvice, više nego što je uobičajeno u europskoj narodnoj glazbi. Druga obilježja ove glazbe jesu primjena melizmatičnih prelaza u pjevanju, upotreba pretežno manjih skala, drevno ukrašavanje melodije i rijetka praksa solemniranja – imenovanje nota ljestvice slogovima umjesto slovima, npr. do-re-mi. Zajedno s vrlo orijentalnom instrumentacijom (npr. “saz”, “diple”, “tamburica”) doživljavamo isto tako orijentalni zvuk.

To treba promatrati i razmotriti u smislu vjerske i glazbene tradicije islama u kontekstu Bosne: “ezan”, poziv na “namaz” – molitvu. Vjerske pjesme bosanskih muslimana, “ilahije” i “kaside”, koje su se održavale u okruženju religije i obitelji, pridonijele su glazbenom obliku sevdalinke. Međutim, važno je navesti da ovo nije orijentalno, već bosansko djelo, unatoč podrijetlu izraza “sevdalinka”. Sevdalinka je često u ritmu 2/2, živahnog i umjerenog ritma i često sinkopiranog 4/4 ritma , pokazujući neodoljiv i melankoličan kvalitet muzike.Dobro poznate sevdalinke  “Moj dilbere, kud se šećeš” i “Kad ja pođoh na Bendbašu” su veoma dobar primjer gore pomenutih karakteristika.  Slušatelj ne može odoljeti i uvučen je u magiju sevdalinke i u svijet vlastite mašte ,on je izolovan daleko od briga svakodnevnog života  i prebačen u razmišljanje o svojim snovima i željama.

Sevdalinka jasno i živahno prikazuje cjelokupnu životnu duhovnu tradiciju i način života bosanskih ljudi. Vrtovi s fontanama i “agonija cvijeća” u njima, bosanske kuće s njihovim “selamlucima”, buđenje i postupni razvoj ljubavi, “ašik-pendžeri”, vrsta prozora posebno izgrađenih za ljubavne razgovore – formirali su okruženje u kojem je sevdalinka sredstvo za izjavljivanje ljubavi kroz stoljeća. Istodobno prikazuje živopisnu i umjetničku sliku društvenog života bosansko-hercegovačkih muslimana od prve polovice šesnaestog stoljeća do današnjih dana. Nadalje, sevdalinke opisuju kamene mostove, bijele džamije s vitkim minaretama diljem Bosne; gradska blaga bosanskohercegovačkih gradova: Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Trebinja, Travnika, Tuzle, čarobne ljepote djevojaka Travnika, Livna i Prijedora, kao i veličanstvenih rijeka Vrbasa, Bosne, Neretve, Bune, Mošćanice … Teško da postoji sevdalinka čiji se izvor ne temelji na dešavanjima u stvarnom životu. Ovo je značajna razlika između sevdalinke i drugih tipova europske narodne poezije. Sevdalinka ne pjeva o  ženi, čarobnoj ili plemenitoj gospođi na apstraktan način kao što su učinili patricijci i trubaduri. Pjevač sevdalinke žudi za zagrljajem onoga što je predmet njegove želje i kome pripada cijela njegova duša.

III

Postupni proces utjecaja orijentalne islamske civilizacije na srednjovjekovnu bosansku kulturu (u kojemu je stvorena sevdalinka) trajao je od druge polovice petnaestog stoljeća do početka dvadesetog stoljeća. Na početku šesnaestog stoljeća na području Bosne uspostavljene su desetine urbanih naselja sa svim materijalnim aspektima urbane civilizacije, i to su bili izvor i inspiracija za glazbu i tekstove sevdalinke: “mahale” – gradske četvrti s kamenim ulicama – ” kaldrmli sokaci “, bijele kuće, gradske kuće ” na četiri vode ” s potkrovljima ,” mušepcima “i” kapidžicima “- balkonima koji strše na ulicu, kuće s puno prozora,” hamami “- kupatila , “Caravanseraies”, “tekije” – samostani na izoliranim terenima, “ćuprije” – mostovi preko rijeke i tako dalje.

Materijalna pozadina islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini, odakle je sevdalinka preuzela svoje motive, postojala je preko 450 godina turske vladavine i nastavlja to činiti. Međutim, materijalni i intelektualni ambijent i tradicija koji su oblikovali sevdalinku počinju opadati od austrougarske okupacije Bosne 1878. godine. Kako su manifestacije islamske civilizacije blijedjele, tako je i blijedjela materijalna, društvena i moralna struktura života koja je prethodno osiguravala očuvanje i nastavak sevdalinke.

Površni pogled na sevdalinku i filološku i tekstualnu strukturu sevdalinke dovoljan je za prepoznavanje utjecaja bogate islamske kulture i brojnih posuđenica iz tri orijentalna jezika, a to su arapski, turski i perzijski. Sevdalinka je bogata balkanskim orijentalizmima. Zbog toga je moguće samo potpuno uroniti u ovaj prekrasan intelektualni i duhovni svijet kroz jasno razumijevanje dubokih mentalnih i emocionalnih zahtjeva koji se stavljaju ispred slušatelja.

Sevdalinka prikazuje sve aspekte intelektualne tradicije u životu bosanskog naroda: vrtovi s cvijećem, bijele kuće s balkonom, druge sa dvorištem za “ašikovanje” – udvaranje, postupno osvajanje ljubavi i od posebne važnosti ašik- pendžer – prozor namijenjen za ljubavni razgovor. Iz tih tekstova možemo dobiti točnu sliku bosanskog života u to vrijeme. Sevdalinka je također opisala i poseban tip lova sa hrtovima i sokolovima koji je prakticiralo bosansko plemstvo u bosanskim šumama i planinama. (npr. sevdalinka “Lov lovio Muhareme oko luga zelenoga, pusti hrte u ravnine, a sokole pod oblake” i sevdalinka “Sabah uči, ja se u lov spremam”).

Ova vrsta lova prakticirala se u feudalnoj Europi i sačuvana je od strane bosanskih muslimana sve do dvadesetog stoljeća. Zbog nedostatka pouzdanih dokumenata, pretpostavlja se da je sevdalinka, za one koji  u potpunosti razumiju,autentičan opis stvarnog života i tradicija društvenog života u Bosni u vrijeme turske vladavine. Vraćajući se putem sevdalinke možemo otkriti mjesta i ljude i tako ih  ponovo oživljavamo; ljude i mjesta koje sevdalinka čini besmrtnim zbog njihove duboke ljubavi i vječnih kvaliteta. Iako sevdalinka potječe iz najdubljih želja duše, ona također predstavlja blistavi, kreativni i intelektualni podvig čovječanstva.

Sevdalinka je nastala u doba kada je orijentalna kultura islama prodrla u sve aspekte života u Bosni i Hercegovini, posebice onog slavenskog stanovništva u Bosni koje je prihvatilo islam kao modus vivendi i kao modus procedendi.  Sevdalinke Bosne i Hercegovine nisu ostale blago isključivo muslimanskog naroda; svi Bosanci se “rađaju” sa sevdalinkom, odrastaju sa njom i oduševljavaju se njome. Tijekom stoljeća je stekla intelektualnu vrijednost i poštovanje ne samo u Bosni, nego i na Balkanu i u svim zemljama južne Europe. Zbog univerzalnosti svojih emocija i privlačnosti “proputovala je” od Bosne do svjetskih riznica gdje je doista postigla visoku razinu poštovanja zbog svoje umjetničke vrijednosti. U posljednjih 150 godina bosansku usmenu poeziju i sevdalinku su prevodili na mnoge jezike vodeći pjesnici, osobito tijekom Romantizma.

IV

Sevdalinke se obično pjevaju uz pratnju glazbenog instrumenta zvanog “saz”, neobičnog instrumenta perzijskog podrijetla koji je prilagođen bosanskom ukusu, jeziku i karakteru. Svaka izvedba sevdalinke može se smatrati otkrićem i otkrivenjem sebe. Očekuje se od izvođača  da ograniči svoj glas na razinu najbližeg i najintimnijeg okruženja. Sevdalinka nije pjesma za mase, već za najuža društvena okruženja, osobito same obitelji. Tumačenje izvorne sevdalinke uvijek je duboki i intimni proces ponovne procjene emocija u njihovoj složenosti i ponovnog ispitivanja života i njegovog značenja. Umjetnost usklađivanja misli i emocija izvođača sa mislima i emocijama slušatelja sevdalinke je uvijek delikatna i teško ju je postići, a rijetko je potpuno uspješna.

(Ovo su najbolji pjevači i interpretatori sevdalinke ovdašnjeg vremena: Dr. Hašim Muharemović, Dr. Himzo Polovina, Emina Zečaj, Zehra Deović, Safet Isović, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Nada Mamula, Zekerijah Đezić, Muhamed Mešanović – Hamić, Hanka Paldum, Mostar Sevdah Reunion, ansambl Prijatelji.) Poznati njemački stručnjak za balkansku usmenu folklornu liriku, Gerhard Gesemann, definirao je sevdalinku ovako:

Iako je nekim znanstvenicima poznata po turskom nazivu, ne može se smatrati da pripada Turcima; Čak i sami Turci smatraju da je sevdalinka stranog podrijetla. Sevdalinka potječe iz turskog izraza “sevda”, a onda je dodan još jedan turski pojam “dert”. Obje riječi mogu biti turske riječi, ali ovaj izraz naseljen je bosanskom dušom: u toj riječi bosanska duša cvjeta.2

Sevdalinka je umjetnički oblik u kojem se susreću strast i razum, hedonizam i gnosticizam. Pjesma je dar Bosanaca i njihove zemlje Bosne i Hercegovine svijetu na čuvanje:“Sretan je čovjek koji može iskusiti bogatstvo i melodičan zvuk sevdalinke, jedne od najcjenjenijih i najdramatičnijih ljubavnih tekstova na svijetu”. Tako je Skender Kulenović, jedan od vodećih suvremenih pjesnika na bosanskom jeziku, opisao sevdalinku.3

Sevdalinka je pjesma o želji za ljubavlju i o neispunjenoj ljubavi. Razine značenja sadržane u sevdalinki su znatne. Njeni kreatori, interpretatori i pjevači uranjaju u sretniji, senzualniji svijet. Sevdalinku karakterizira dijapazon, bogat književnom, filozofskom i jednom čitavom estetskom literarnom inspiracijom. Njena dubina pojmova i emocionalni sadržaj su važne dimenzije koje ju razlikuju od druge ljubavne poezije i srodnih žanrova. Stoga je nužno analizirati sevdalinku ne samo u glazbenom, etnografskom, etnološkom, filološkom kontekstu već se i usredotočiti na njeno stvaralačko podrijetlo.

Sada se usredotočimo na manje poznatu sevdalinku “Ćemalušo, mali Carigradu” koja  pjeva o Sarajlijama iz prošlosti. Ona stvara prelijepu sliku gradova (šeher Sarajevo), materijalne civilizacije u doba turske vladavine i vizije ugodnog opuštenog muslimanskog života na izvornom bosanskom tlu koji je više cijenjen od života u Carigradu:

Ćemalušo, mali Carigradu,

u tebi su cari i veziri!

Car vezira kroz biser doziva,

vezir mu se kroz zlato odziva:

„Moj veziru, što mi doći nećeš?“

„Padišahu, kako ću ti doći?

Kad ne mogu kroz sokake proći,

od ćošaka i od mušebaka!

Od momaka i od djevojaka:

Od šargije Porčina Avdije,

a od šiše Hadžajlića Muše

i od pera Hrgine Šerife

od ljepote Fejzagine Šide. 

Poetika  sevdalinke - izbor

Emina: Tekst Aleksa Šantić, kompozitor i melodija nepoznati – 

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,

prođoh pokraj bašče staroga imama.

Kad  tamo u bašči, u hladu jasmina,

s ibrikom u ruci, stajaše Emina.

Ja joj nazvah selam, jest tako mi dina,

ne htje ni da čuje lijepa Emina.

Već u sebren ibrik zahvatila vode,

pa niz bašču đule zaljevati ode.

S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste,   

rasplete joj njene pletenice guste.              

Zamirisa kosa ko’ zumbuli plavi,          

a meni se krenu bururet u glavi!  

Za mal’ ne posrnu mojega mi dina,           

al’ meni ne dođe lijepa Emina.          

Samo me je jednom pogledala mrko,          

al ne haje, alčak, što za njome crko’

Po bašči se šeće, a plećima kreće,    

ni hodžin mi zapis moći pomoć neće.     

Ja kakva je, pusta, moga mi imana,       

stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Umro stari pjesnik, umrla Emina,           

ostala je pusta bašča od jasmina.      

Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,      

pjesma o Emini nikad umrijet neće!

Azra – Kraj tanana šadrvana, tekst „Azra“ njemački pisac Heinrich Heine; prevod  Aleksa Šantić, melodija i kompozitor nepoznati. 

Kraj tanana šadrvana,

Gdje žubori voda živa,

Svakog dana šetala se

Sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno ropče,

stajalo kraj šadrvana.

Kako vrijeme prolazilo,

ropče bljeđe, bljeđe bilo.

Jednog dana pitala ga

sultanova kcerka draga:

„Kazuj, ropče, odakle si

iz plemena kojega si?“

Ja se zovem el Muhamed

iz plemena starih Azra

Što za ljubav život gube

I umiru kada ljube.“

Voljelo se dvoje mladih – Žute dunje;  tekst Aleksa Santic, autor kompozicije i melodije nepoznati. 

Voljelo se dvoje mladih.

Šest mjeseci i godinu.

Kad su htjeli da se uzmu,

da se uzmu, aman, aman,

dušmani im ne dadoše!

Razbolje se lijepa Fatma,

jedinica u majke,

zaželjela žute dunje,

žute dunje iz Stambola.

Ode dragi da donese

žute dunje carigradske.

Al’ ga nema tri godine.

Tri godine, aman, aman!

Nit’ se javlja, niti dolazi!

Dođe dragi sa dunjama.

Nađe Fatmu na nosilima.

„Dvjesto dajem, spustite je,

tristo dajem, otkrijte je,

da još jednom vidim Fatmu,

moju Fatmu na nosilam!“

Kad ja pođoh na Bendbašu 

Kad ja pođoh na Bendbašu, na Bendbašu na vodu,

ja povedoh bijelo janje, bijelo janje sa sobom.

Sve djevojke Bendbašanke na kapiji stajahu,

samo moja mila draga na demirli pendžeru.

Ja joj nazvah „Selam alejk, selam alejk, djevojče!“

Ona meni „Alejk, selam, dođ’ doveče, dilberče!“

Ja ne odoh istu večer, već ja odoh drugi dan,

drugog dana moja draga za drugog se udala!

Ima l’ jada ko’ kad akšam pada 

Ima l’ jada ko’ kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale.

Kad saz bije u pozne jacije, kad tanani dršću šadrvani.

Aman, jada kad akšam ovlada, u minute kad bulbuli šute,

Kad bol sanja kraj đulova granja, a dert guši i suze osuši.

Usne male kad šapću iz tame:„Slatko gondže, da l’ još misliš na me?“

Draga dragog doziva bez daha: „Aman, luče, mrijem od sevdaha!“

Da sam sjajna mjesečina        

Da sam sjajna mjesečin, aman, samo jednu noć,  

pa da mi je sa večera iznad Bosne proć’!      

Kad se tihi šapat prospe, aman, po sokacima,      

tad se nježni uzdisaji, dižu zvijezdama.  

Sve bih momke zagrlila, aman, sjajnim zrakama,      

samo jednog grlila bih bijelim rukama.      

A još kad bih na njegovoj,  aman, ruci zaspala,      

pa makar se za života, ne probudila!

Saz Dr. Hašima Muharemovića

Piše: Razim Slanjankić

Dr. Hašima Muharemovića imao sam priliku da relativno kasno upoznam, otprilike četiri godine prije njegove smrti i ovdje ćemo iznijeti neka zapažanja o umjetničkoj ličnosti ovog velikana sevdaha, onoliko koliko je to moguće po sjećanju. Radi se o jednoj vrlo skromnoj ličnosti na čiji odnos prema lokalnom okruženju nije nimalo utjecala slava velikog umjetnika. Bio je otvoren za razgovor sa svima, pa i prema meni i nije mu bilo teško da iznese svoja zapažanja o sevdahu, sevdalinci, sazu i društvu uopšte.

Dr. Hašim Muharemović u svoje pozno životno doba nije bio izložen pažnji medija, niti institucija kulture u lokalnoj zajednici. Živio je penzionerski; skromno, svirao saz za svoju dušu i evocirao uspomene na neka stara, bolja vremena za saz i sevdalinku, kada se više cijenilo kulturno naslijeđe u društvu i medijima. Upoznao sam ga 2008. godine s namjerom da ga privolim da učestvuje na festivalu saza, koji smo namjeravali organizovati u Općini Srebrenik u cilju afirmacije i promocije sevdalinke i saza. Rekao je da je to odlična ideja i da smo jedini u Bosni i Hercegovini u to vrijeme koji smo se odvažili na takav korak i da je to prava stvar za sevdalinku i saz. Saopćio sam mu da u avgustu te godine imamo namjeru da u Srebreniku organizujemo program pod nazivom ''Saz i sevdalinka'' i da ćemo pozvati sve same velikane sevdaha: Eminu Zečaj, Zekiju Suman, sazliju Rajka Simeunovića, da će program voditi Vehid Gunić, itd. Kada je čuo da dolazi Vehid Gunić, samo se kiselo osmjehnuo. Tada nisam znao da su oni imali spor u vezi sa autorstvom pjesme "Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne". Naime, Vehid je smatrao da je to narodna pjesma, a Hašim je morao uvjeravati sve redom da je on autor stihova, što znači da su ga optuživali za plagijat, a to je mogla biti samo velika uvreda za njega.

Kad sam se odlučio za realizaciju projekta koji ima za cilj afirmaciju sevdalinke u Srebreniku, nazvao sam rahmetli Vehida Gunića i pitao ga, koja to imena sevdalinke iz Sarajeva i Tuzle treba pozvati na manifestaciju ''Veče saza i sevdalinke" u Srebreniku. Rekao mi je da pozovem Eminu Zečaj, Reufa Fekovića, Zekiju Suman i Nisvetu Junuzović iz Tuzle. Dao mi je broj telefona Rajka Simeunovića, sazlije koji je živio u Bijeljini, a koji je prije rata bio stalni učesnik Vehidove čuvene emisije "Meraklije". Na njegov prijedlog pozvali smo još i Enisu Hajdarević-Šojko, novinarku BHRT da vodi program zajedno s njim. I dođoše u Srebrenik svi pozvani. Prije početka manifestacije saopćio sam Hašimu da će on pratiti na sazu Eminu Zečaj sa dvije numere, što je energično odbio. Zanimalo me kako će proteći i njegov susret sa Vehidom Gunićem, s obzirom na neraščišćeno pitanje oko autorstva pjesme ''Sa Gradačca bijele kule''. Međutim, u razgovoru za ručkom, prije početka manifestacije, Vehid mi je rekao da je nesumnjivo da je Hašim autor pjesme i da je spor oko toga zauvijek izglađen. A što se tiče Emine Zečaj, ona je prišla Hašimu i pitala ga koju će pjesmu izvesti na sazu, na šta je on odmahnuo rukom u smislu da on nema namjeru da je prati. Međutim, kada ga je Emina drugi put učtivo zamolila za pratnju on je odmah pristao i mislim da je ovdje presudilo dugogodišnje prijateljstvo između njih dvoje u pogledu nastupa na ovoj manifestaciji.

Na početku manifestacije Vehid Gunić je nahvalio organizatore, te izlazak izvođača najavljivao biranim epitetima. U prvom dijelu programa predstavili su se prvi put na pozornici na jednom mjestu desetak sazlija iz Srebrenika. Sve u svemu, program je trajao oko dva sata i na pozornici se predstavilo u drugom dijelu 7-8 vrhunskih izvođača sevdalinke uz saz. Vrijednost ove manifestacije je što su se nakon velike vremenske distance ponovo zajedno sreli Rajko Simeunović, Vehid Gunić, Emina Zečaj i Hašim Muharemović. I tako smo uspješno okončali početak realizacije projekta afirmacije sevdalinke i saza u Srebreniku. Na toj manifestaciji maestralne izvedbe Hašima i Rajka na sazu su me opredijelile da i sam nabavim taj instrument. Nakon ove manifestacije krenula su i češća druženja i razgovori sa Hašimom. Hašim je bio tih govornik, izvanredno je poznavao sevdalinku u svim njenim elementima, znao je biografije autora pjesama, jednom riječju, radilo se o kompletnom sevdaliji, koji je i sam živio sevdah. Iz takve duše morao je poteći nenadmašan umjetnički opus na sazu.

Hašim je bio čest gost naših individualnih sijela koje su njemu u čast priređivali članovi kluba sazlija pri BZK "Preporod" Srebrenik. Pažljivo je slušao naše izvođenje, hvalio trud i govorio da treba vježbati i samo vježbati. Kad sam počeo svirati saz, pitao sam ga jednom: ''Kako treba svirati saz?'' Odgovorio mi je otprilike ovako: "Ti samo sviraj i vježbaj, a saz će te dalje sam voditi." Uvjerio sam se nakon nekoliko godina sviranja da je sasvim tačno to što je rekao. Hašim Muharemović nije bio zadovoljan odnosom institucija kulture u Bosni i Hercegovini i medija prema njegovanju tradicije i čuvanja sevdalinke i saza; i to je stalno isticao, naglašavao je da su domaći mediji preplavljeni muzikom iz susjedstva koja nema nikakve umjetničke kvalitete. Jednom prilikom rekao je da mu je žao što nije odgojio stotinjak mladih izvođača na sazu. Hašim Muharemović je posljednji put uživo nastupio na pozornici u Srebreniku na Festivalu saza i sevdaha ''FESS Srebrenik'' u avgustu 2012. godine i tom prilikom je izveo uz pratnju sazlije Jusufa Brkića, njegovog učenika iz Gradačca, možda svoju najbolju izvedbu pjesme "Pitala me kona". Od 2015. godine Festival saza i sevdaha nosi ime ''FESS Srebrenik Dr. Hašim Muharemović''.

Kada je u pitanju Hašimov sazlijski opus, možemo kazati da je sačuvano dosta audio i video njegovih nastupa sa sazom. Međutim vrijeme je da se pozabavimo činjenicama o tome koliko je Hašim ostavio autorskih djela iza sebe. Ostavio je sigurno dosta toga, samo treba razgrnuti materijal i utvrditi, koja su djela obrada sevdalinki uz saz, a koja predstavljaju njegov autorski izraz, što je veoma bitno kada je u pitanju sazlijska muzika. Budući da imamo veoma malo originalnih izvedbi na sazu, pitanjem autorskih uradaka uz saz Dr Hašima Muharemovića trebamo se pozabaviti u periodu pred nama u cilju doprinosa istraživanju njegovog umjetničkog opusa.

I na kraju da se podsjetimo na njegove riječi koje je jednom prilikom izgovorio:

''Sevdalinka i saz će živjeti, makar dokle je i Bosne!''

Obavještavajući redovito mletačke vlasti o zbivanjima u tadašnjoj mletačkoj provinciji Dalmaciji, splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Marije. Splitski knez prvo kaže da je događaj “prekrasan i zanimiv” i drugo, da svojim pretpostavljenim nije o njemu ništa spomenuo.

BOŠNJAČKA USMENA LIRIKA

1.  Historijat bilježenja i proučavanja 

Najranija dosada poznata vijest o bošnjačkoj usmenoj lirskoj pjesmi potiče iz XVI stoljeća, a vezana je za povijest o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije iz ugledne gradske plemićke porodice Vornić. Mada nije sačuvana u izvornom obliku, nego posredstvom ljetopiščeva zapisa na talijanskom jeziku, ljubavna pjesma kojom se zaljubljeni mladić, obraćajući se dragoj, oglasio na splitskom pazaru s proljeća 1574. godine – na temelju ljetopiščeva zapisa i uz pomoć prepjeva hrvatskog pjesnika Luke Botića – sa dosta sigurnosti može se zaključiti da pripada usmenoj tradiciji čije su ljubavne lirske tvorevine od kraja XIX stoljeća naovamo označavane terminomsevdalinka. Ovo rano svjedočanstvo – sačuvano zahvaljujući sretnom sticaju okolnosti – višestruko je zanimljivo.

Naime, ako se za trenutak ostavi postrani neobična draž događaja koji je ljetopisac, ondašnji splitski knez zabilježio i sve ono što je ovaj zapis sa sobom donio ili svojim privlačnim sadržajem izazvao – sasvim je izvjesno da u primjeru zaljubljenog Bošnjaka Adila, koji na splitskom pazaru pjeva svojoj dragoj, imamo pred sobom pjesnika na djelu, odnosno: u izuzetnoj smo prilici da sagledamo taj čudesni, neuhvatljivi i tajnoviti trenutak rađanja pjesme. Sve pojedinosti navode, naime, na zaključak da Bošnjak Adil nije samo prenosilac baštinjene građe nego je i sastavljač pjesme-alegorije, kojom se – opjevavši ljepotu svoje drage i ushićenost njome – oglasio kao vjerodostojan pjesnik u duhu usmenoknjiževne tradicije vlastitog okruženja, te davne 1574. godine. U svakom slučaju, u svjedočenju splitskog kneza nije, dakle, donesena samo vijest o pjevanju lirske pjesme i okolnostima pod kojima se to dogodilo, nego je – što se izuzetno rijetko dešava – riječ o jednom ranom svjedočanstvu koje možda osvjetljava sami čin nastanka ili u najmanju ruku njezino prvo javno saopćavanje.

Ovaj višestruko značajni izvještaj splitskog kneza široj književnoj i kulturnoj javnosti na južnoslavenskom prostoru obznanio je sredinom XIX stoljeća hrvatski pjesnik Luka Botić u spjevu Bijedna Mara, u kojem je tema zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke uobličena u šest deseteračkih pjevanja. Naime, u želji da čitaocu svoje “historičke pripovijesti iz narodnog života” približi vrijeme u kojem se odvijao ljubavni roman između Adila i Marije, Botić je preveo sa talijanskog nadahnuti zapis splitskog kneza i donio ga u dodatku spjeva Bijedna Mara.

Obavještavajući redovito mletačke vlasti o zbivanjima u tadašnjoj mletačkoj provinciji Dalmaciji, splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Marije zapravo sa zakašnjenjem, ukazujući prethodno na jedan mlađi slučaj zabranjene veze između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke na mletačko-osmanskom graničnom pojasu. Naime, neku djevojku – koja se iz sela Vranjice zaputila u Split da proda vunu – presretne i povede sa sobom neki Bošnjak, ali ga zaustave otac i brat djevojkin, koji su ih susreli jer su išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa, koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i da ju je zato poveo. Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga da ode, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se sporne zgode bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz sela Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: “…I da je jedamput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da zagrabi vode; ona mu pako donese vina; i kad je govorila bila je crvena i zaplitala se. Mi smo se činili da ne vidimo i da ne opažamo ništa, no smo bili zadovoljni što se nija ta neprilika dogodila kao obično na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi…” Ispitivači, međutim, ni ocu ni bratu djevojkinom nisu kazali ono šta su sa strane vidjeli – “jer ne bi borme trpili da im se tko iz kuće zagleda u jednog mladog Turčina, no bi je prije smakli i natjerali da ide u koludrice” – i ova ljubavna zgoda rasplela se bez tragičnog ishoda zahvaljujući razboritosti i pronicljivosti onih koji su djevojku ispitivali.

Ali, takvom tragičnom ishodu nije izmakla Marija Vornićeva i splitski knez se vraća opisu njezina slučaja sa obrazloženjem: prvo, da je događaj “prekrasan i zanimiv” i drugo, da svojim pretpostavljenim nije o njemu ništa spomenuo. Konačno, evo kako je taj dio izvještaja visokog mletačkog činovnika – za potrebe čitalaca njegove “historičke pripovijesti iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici XVI vijeka” – preveo Luka Botić:

Moram dakle vašijem preuzvišenostima kazati, da lane početkom ožujka, kad je s proljeća izgledalo, kano da se sav svijet veseli i ljubi, jedan mlad lijep Turčin, jedva od 18 godina, krasno i bogato obučen na njihov način, pošteno imućan, dolazio je na pazar. Jedamput dođe i donese voska i voda mirisavijeh i meda i dobra žerava bez biljega. Obično je sam dolazio i nije imao no dvije sluge. Turci su ga Adelom zvali, a naši lijepim Adelićem. Naše su žene rađe u njega kupovale; a on se uvijek pošteno i umjereno vladao. Njegovi su mu zavidjeli, a naši su ga jako obljubili. Kad jedan dan neima Adelića, Turci su se zaklinjali, da je išao s njima, pače da ih je i pretekao. A to se opazi više dana, i Turci rekoše: “Ašik je”, da je, naime, zaljubljen. Sada vam moram kazati preuzvišena gospodo, da jedamput, kad je došao Adelić, dođu i Vornićevi na pazar, i s njima dvije prelijepe i prekrasne sestre Ivanica i Marija; obadvije jako dobro i ukusno obučene, zlatom i nakitima, jer je Vornićeva kuća dobro bogata. Braća Vornići pokazali su se nedavno kako valja, kao što znam, da je vašijem preuzvišenostima poznato iz drugijeh našijeh pisama. Tu se Adelić i Marija, koja je mlađa, i malo joj više od 14 godina bilo, spaze i od onda poginu jedno za drugim. Ali je djevojčica imala i svoje i sestru, i bojala se Boga i Djevice, što je Adelić bio Turčin.

Plakala je a nije ništa govorila, no se pripila uz sestru. Momče je obilazilo njihovu kuću; ali nije nikada govorilo. I to je bilo s česa je on smetnuo iz pameti pazar. No kad se opet jednoč ukažu Vornićevi na pazaru, eto ti i njega. Kad mu se sestre dese na blizu, zapjeva slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu, koja je ovo značila:

Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Lice joj je bjelije od mojega voska a ljepše od ruža što sam ocijedio.

Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori; usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj.”

Kad je pjevao, rekoše Turci smiješeći se: “Ašik je.” A on to čuje i ode. A Marija je plakala, te je otac i braća upitaju, šta joj je? Ona nije mogla da kaže od plača i jodanja. Stoga druga sestra okupi moliti oca i braću, da se vrate kući, da ne prave čudo i da ne dižu viku, da će ona i Marija sve ispripovijedati. Odmah odoše; a kada začuju šta je, silom na djevojku navale, da ide u manastir, i da se ne uzda, da će više ikada izaći. Da im je okaljala kuću, koja je uvijek bila dična i poštena; da je to šta nečuveno i da se sakriti mora uklonivši se iz svijeta, tko je tomu povoda dao. Mnogo štovani svećenik i pripovijedalac gospodin Damjan Tupić, kućni pop, pregovarao je i savjetovao ocu i braći toliko, da su naposljetku odlučili, da djevojka ide u manastir i da tamo bude dvije godine, dok se ta sramota ne zaboravi. I ona ode, a i sestra s njome, jer ne mogu njih dvije da se rastanu. U tome se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jedno veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: “Ako ozdraviš i tvoji te budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona da budem.” To pismo, ne zna se, tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jada i uvrede da pobjesne i zahtijevaše, da se Adel više ne pusti u grad. Međutijem je djevojčica venula i umre. Sahrane je u manastiru, a književnik i filosof Boktulija spjeva joj slavjanski:

“Razbolje se naša grlica, u koje je bilo prekrasno perje, od ljute rane; dođe lovac iz daleke zemlje i rani je: Bijedna Mara!

Otac i mati ne htjedoše je primiti i ne prigrliše je, niti su ranu olizali, i grlica umre: Bijedna Mara!”

Te su joj stihove izrezali na grobnici i dan danas ih svatko pjeva, da je žalost slušati. Ivanica nije izišla napolje, no je i dan danas u manastiru, i kaže se, da hoće da bude koludrica, dok je živa.

O životu bošnjačke lirske pjesme, ali također i balade i romanse, nakon svjedočenja splitskog kneza iz osme decenije XVI stoljeća, prema onome što je dosada objelodanjeno, posvjedočiće tek zbornik s početka XVIII stoljeća poznat kaoErlangenski rukopis (prema njemačkom gradu Erlangenu, u čijoj univerzitetskoj biblioteci je sačuvan), u kojem se nalazi nekoliko desetina pjesama sa bosanskohercegovačkog područja, i to pretežno onih iz bošnjačke sredine. Kako se o ličnosti sastavljača ovog zbornika – nastalog na području nekadašnje Vojne krajine, nastaloj u odbrambenom smislu kao protivteža snagama u prostoru ranije poznatom kao Bihaćka krajina – ne zna ništa pouzdano, nije poznato ništa ni o putu koji su bošnjačke lirske pjesme prešle prije konačnog zapisivanja, rukom nepoznatog sakupljača, po svemu sudeći Nijemca, kako je to pretpostavio Gerhard Gesemann, najtemeljitiji proučavalacErlangenskog rukopisa.

Iz druge polovine XVIII stoljeća datira svjedočanstvo o životu bošnjačke usmene lirske pjesme koje se nalazi u ljetopisu Sarajlije Mula Mustafe Bašeskije, pisanom na turskom jeziku. U Bašeskijinoj obimnoj i raznovrsnoj bilježnici-hronici nalaze se zabilježeni ne samo tekstovi lirskih pjesama, nego je doneseno svjedočenje o društvenom okviru života jednog od tokova usmene lirike. Naime, bilježeći zbivanja u Sarajevu tokom hidžretske 1194. (1780/81), ljetopisac navodi da je jedna skupina mladih kadija – “njih sedamnaest na broju” – priređivala po zdogovoru dva puta sedmično “sohbet-halve”, na kojima se, uz obilne sofre, sviralo uznaj, pjevaleturćijei zametale razne šale. Po svemu sudeći, pjesme koje su pjevane uz sofre na sijelima ove, provodu naklonjene skupine mladih sarajevskih kadija, u nekoj su vezi sa turskim folklorom.
Izrazomturćija(turska pjesma, turska melodija, ali i pjesma općenito) – koji je prevodilac Bašeskijina ljetopisa Mehmed Mujezinović preveo terminomsevdalinka– mogla je u ovom slučaju biti označena lirska pojava koja je porijeklom iz folklora na turskom jeziku. Osim obavijesti o životu usmene lirike, Bašeskijina hronika donosi i same pjesme, i to na bosanskom jeziku: uz jednu šaljivu i tri ljubavne, u njegovoj bilježnici nalazi se razvijena romansaZagleda se Ramo i Saliha,
koju odlikuje smjeliji erotski izraz, ispoljen u nadgovaranju momka i djevojke.

(…)

Izvještaji splitskog kneza o kojima je riječ objavljeni su u knjizi: Vincenzo Solitro,Documenti storici sull’ Istria e la Dalmazia, Venezia 1844, Vol. I, str. 80. Dodatak u kojem je Botić objavio prijevod nekih dijelova izvještaja splitskog kneza nosi naslov:Izvori za “Bijednu Maru”(Luka Botić,Izabrana djela, Zagreb 1949, str. 239-241).

Gerhard Gesemann,Eerlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pjesama, Sr. Karlovci 1925.

Mula Mustafa Ševki Bašeskija,Ljetopis (1746–1804), Drugo dopunjeno izdanje, Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović, Sarajevo 1987.

Preuzeto iz:

Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Usmena lirika Bošnjaka, BZK "Preporod", Sarajevo, 2006. 

Duge zimske noći krate igrajući prstena

Hasan Delić prisjeća se da je sada već davne 1988. godine platio 100 njemačkih maraka za deset novih fesova kako bi od njih napravio kape za igru prsten, koje se i dan-danas koriste

U neka davna vremena, kad nije bilo televizije i savremenih društvenih mreža, muškarci na selima kratili su duge zimske noći igrajući prstena.

Deset kapa

Tradiciju ove drevne igre, koja je u mnogim sredinama skoro potpuno zaboravljena, brižljivo čuvaju u srebreničkom prigradskom naselju Kiseljak, o čemu svjedoče i turniri koji znaju potrajati dokasno navečer.

Hasan Delić, jedan od starijih mještana Kiseljaka, s nostalgijom se prisjeća nekih davnih vremena, kad se u igri prsten takmičio u Uroži, Rapatnici, Dedićima, Ljenobudu, Seoni, Bjelavama i drugim srebreničkim naseljima.

Igra se sastoji od deset specijalnih kapa i jednog prstena. Nekad su to bile i vunene čarape ili bi se od deke skrojile kape. Suština ove zabavne igre je da se ispod kapa vješto krije prsten, a protivnička ekipa ga traži. Najčešće se igra do 201 ili 301 boda. Bodovi se u ovoj igri nazivaju konji, a često se još koriste i nazivi kuja, fal, izvlačak, loga, potkonj, cura i drugi tradicionalni izrazi - ističe Delić objašnjavajući pravila.

Prisjeća se da je sada već davne 1988. godine platio 100 njemačkih maraka za deset novih fesova kako bi od njih napravio kape za igru prsten, koje se i dan-danas koriste. Nekada su njegovu ekipu sačinjavali prijatelji i braća, a sada njihovu tradiciju nastavljaju njihovi sinovi i bratići.

U razgovoru s Hasanovim sinom Nedimom, koji radi kao nastavnik informatike u jednoj osnovnoj školi u Srebreniku, saznali smo da u njihovoj familiji imaju dovoljno igrača tako da ne moraju ići u druga mjesta da bi se nadmetali.

– Ima nas dovoljno da napravimo četiri ekipe od po četiri člana. U vrijeme globalizacije i informatizacije, društvenih mreža, kad se sve više otuđujemo, mi pokušavamo da kroz igru prsten na trenutak usporimo naš tempo života, da održimo tradiciju. To je prilika da se familijarno više družimo, razmjenjujemo iskustva, ideje, a često se afirmiraju i neki projekti koji se naknadno realiziraju, a koji su na dobrobit šire društvene zajednice i nas samih - ističe Nedim.

Prijelazni pehar

Da bi osnažili takmičarski duh, ali i skrenuli pažnju na ovu tradicionalnu igru, ove zime su uveli i novinu u vidu prijelaznog pehara, koji će na kraju duge zimske sezone dobiti najuspješnija ekipa.

Kako većina ljubitelja ove drevne igre sa svojim porodicama živi u dijelu srebreničke Mjesne zajednice Kiseljak koje se zove Brestovac, zimsko takmičenje u igri prstena nazvali su “Brestovačka prstenijada”

Autor: O. M.

Dokumentarno igrani program “Srebrenik-stoni grad”

Scenarij

Uvod

U okviru tradicionalne manifestacije „Otvoreni grad umjetnosti Srebrenik„ Ogus 2010. prikazan je promotivni materijal u svrhu promocije turističkih potencijala Općine Srebrenik pod nazivom “Srebrenik stoni grad. Materijal je u konačnici zapisan u DVD formatu i jedan primjerak je na čuvanju u arhivu BZK “Preporod“ Srebrenik. Ovaj dokumentarno igrani program je u periodu od 2010, do danas prikazan više puta u programu RTV Tuzlanskog kantona. U cilju očuvanja originalnog teksta scenarija ovdje prilažemo jedan segment tog materijala pod nazivom „Evlija Čelebija na srebreničkoj Gradini“.

„Evlija Čelebija na srebreničkoj Gradini“

1. Kratak opis radnje dokumentarno igranog programa

Poznati turski putopisac Evlija Čelebija proputovao je Bosnom oko 1650. godine. Ne zna se pouzdano da li je boravio na prostoru današnjeg Srebrenika, ali mi sebi dopuštamo da u jednom umjetničkom prikazu smjestimo Evliju Čelebiju u ovo okruženje i ispričamo priču u kojoj je i on jedan od likova. Dakle priča počinje na prostoru koji obuhvata mezarluke u rejonu „Šehitluka“ odakle se pruža dalje put koji vodi do Gradine. Na to mjesto dolazi Evlija Čelebija jašući na konju, uz sav pribor koji mu je potreban da zapisuje događaje. (Njegova odjeća i sve drugo mora biti u skladu sa vremenom u kojem živi). Evlija Čelebija jašući stiže do hair česme, koju je izgradio neimar Mustafa Čizmić. Silazi s konja da se napije vode. Konja veže uz obližnje drvo. Pije vode laganim pokretom i okrepljuje se umivajući lice i ruke. Okrene se prema mezarju Šehitluci i prouči Fatihu. Pored hair česme sjedi muškarac čučeći oborene glave ne obraćajući pažnju na putnika (To je neimar Mustafa Čizmić-stvarna ličnost graditelj česme). Evlija Čelebija ga pozdravi pa priupita za put do Gradine. Mustafa Čizmić ne progovara ni riječi, ali rukom pokazuje pravac. Putnik (E. Čelebija) ponovo jaše konja i nakon nekih stotinjak metara ukazuje mu se u daljini grandiozno zdanje Gradina. Evlija Čelebija jaše dalje puteljkom i dolazi do puta, koji vodi do Gradine. Ostavlja konja i nastavlja pješke prema mostu koji spaja provaliju i kameno zdanje. Na mostu se nalaze dva stražara u vojničkim odorama. Propuštaju Čelebiju, koji prelazi preko mosta. U čast čuvenog putopisca, koji posjećuje Mehmeda dizdara srebreničke tvrđave sviraju bubnjevi i svirale( tradicionalni instrumenti ovog kraja). Evlija dalje nastavlja penjati se uz stepenice, prema prostoriji u kojoj dizdar Mehmed prima goste. Njegov dolazak najavljuje dizdarov službenik riječima:

„Cijenjeni Dizdaru, čast mi je najaviti dolazak čuvenog Evlije Čelebije sina Dervišova iz Stambola, koji je obišao osmansko carstvo i uzduži poprijeko“

Evlija Čelebija ulazi u tzv. audijenciju dizdara Mehmeda. Prostor je uređen u osmanskom stilu (jastuci, naslonjači, sofra itd. su ambijentalno uređeni). Dizdar Mehmed je u osmanlijskoj odori. Sjedi na „turski način“. Puši čibuk. Ne ustaje. Daje znak rukom Čelebiju da sjedne. Započinju razgovor (E. Čelebija govori u svojim zapažanjima o ljudima i običajima ovog kraja. Dizdar Mehmed takođe govori o svojim zapažanjima). Dijalog u jednom momentu prekida dizdar pozivajući Dr Hašima Muharemovića da u čast cijenjenog dizdara odsvira na sazu „Srebrenika nema do Travnika“. Nakon ove muzičke pauze nastavlja se dijalog između E. Čelebije i dizdara Mehmeda. Radnja ovog segmenta se završava zahtjevom E. Čelebije za oslobađanjem nevino zatočenih ljudi u tamničkim odajama srebreničke Gradine.

2. Dijalog Evlije Čelebije i dizdara Mehmeda u srebreničkoj tvrđavi

Dizdar Mehmed: I veliš ima sto i pedeset dana kako si napustio Stambol! I veliš poselamio me zvornički sandžakbeg! Je li šta haberio? Nije! Tako znači! (zamišljeno). Je si li primijetio šta neobično na dvoru sandžakbega. Mislim, je li me ko pominjao ružnom smislu?

Evlija Čelebija: Nije!

Dizdar Mehmed: Dragi moj Čelebija ti obilaziš ovu silnu carevinu padišahovu, moro bi znati šta raja misli. Raja stenje i šuti. Znam ja njih dobro. Neki dan haber stiže iz Mionice kod Gradačca. Neki seljak odbio platiti porez za vinograde. Još su pravili i šprdnju na račun carstva. A grozd je rodio ove godine. Evo gledam u obližnjem vinogradu u Begovom Konaku grozdovi su ponijeli ko obrazi kakve haremske ljepotice....Gdje sam ono stao? Jah, što se tiče raje. Teško podnosi obaveze, međutim u svojim kućama i avlijama ima svakakvog bonluka i šenluka. Eto neki dan onaj Džombić ženio sina, šenlučilo se tri dana. I evo šta se sve pokrkalo (vadi cjeduljicu na kojoj je spisak jela) Dva ovna pečena na ražnju, dva horoza, tri koke živičarke, razne pite, masna pogača, hljebovi, piletina, pečena teleća glavuša, kupus, ćevapi, razne dolme, zahlada od kisela mlijeka, hošafi, pršulja. I uz sve to popilo se pedeset maštrafa đulšerbeta, uglavnom ženski svijet, a muški dvije pletare rakije od kajsije i bure vina. I sve to a da niko, ama baš niko nije nazdravio silnom padišahu. A to je jedna po meni ovako velika mahana. A padišah je doista silan. Je si li zapisao sve? (Čelebija bilježi u svoj notes). Zapiši i da je mlada od svekra primila u poklon dvadeset akči.

Dizdar Mehmed nastavlja dalje monolog:

Reče da si bio u Sarajevu dvadeset dana. E da mi je još jednom otići u Šeher! Al ova kostobolja me muči godinama. Posljednji put sam bio prije šest ili sedam godina. Ah što se šeher izgradio. Konačili smo u Morića hanu. Što je tamo bila jedna plesačica iz Maroka. Kad se samo toga sjetim. Gdje ono stadoh za svadbu....Jah, taj Džombić kad je ženio sina tri dana su svirali oni svirači iz Ljenobuda u one svoje ćemane. A čudni neki adeti, šta ćeš? Piši i ovo! Na gumnu Rašidbegovića u Špionici ovršeno deset dunuma pšenice. Prihod 100. oka pšenice. Ruku na srce gazda je petinu dovukao u carski hambar....E da mi je još jednom otići na Sarače u Sarajevo. Kakve divne robe od raznobojne kože ima. A konjske opreme da ti pamet stane. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog da bi londonske žene dale nemalo godina života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki. A iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste.

Evlija Čelebija:  Cijenjeni dizdaru, na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saraj. Aksaraj u Anadoliji. Vize Saraj u Rumeliji itd. ali ovaj kameni šeher Saraj je od svih napredniji i ljepši. U donjem i gornjem dijelu šehera teku bezgranične i bezbrojne žive vode. A sa svih strana ukrašen je mnogobrojnim baščama koje izgledaju kao ružičnjaci ili ograđene rajske bašče. U gradu se kolje 2000 brava. Na početku godine zakolju u pastrmu i na dimu osuše po 40.000 brava uhranjenih po planinskim pašnjacima. Za tri mjeseca proljetne sezone proizvede se od mlijeka riđih koza po nekoliko stotina hiljada kaca surutke i sira.

Dizdar Mehmed: U čast našeg cijenjenog musafira Evlije Čelebije pozovite našeg sazliju Hašimbega Muharemovića.

(Hašim Muharemović prilazi i svira na sazu Srebrnika nema do Travnika) Dijalog se nastavlja.

Dizdar Mehmed: I kažeš da si zanoćio u Begovu Konaku!

Evlija Čelebija: Jesam. Putujući ovamo, prošao sam pored kapelice u Babajićima blizu Rašljeve. Odmarao sam kod nekog Jakova. Dobro sam povratio dušu hladeći se i pijući vodu sa Marinog studenca. A vidio sam i dosta ljudi na brdu Ratiš, kako ištu kišu od milosnog samilosnog. U Seoni je lijepo, gdje se između Bekrića potoka, rijeke Ratiš i Marina izvora uzdižu tri blage kose kao tri samara. Njihove pristranke okitile šljive požeškinje, zlatne i crvene jabuke, kruške, trešnje i orasi. A u svakoj bašči i u dolinama ponosito se dižu nove kuće, i selo bruji od ljudi. U ovom mjestu sam klanjao u džamiji i džuma namaz. Nego cijenjeni moj dizdaru, prolazeći ovim krajem uočio sam podosta vodenica na potocima.

Dizdar Mehmed: Dobro si primijetio, ima ih ne zna im se broj tačno. Preko dvije stotine, i sve hvala bogu plaćaju porez. Ima i svakojakih i ušurskih i poredovničkih i sve plaćaju porez cijenjenom musellimu. I da ne zaboravim ispod ovih zidina nemoj proći a da ne svratiš do vodenice Sulejmanagića, i zabilježiš česta sijela, tu dole, uz tamburu.

Evlija Čelebija:  Posjetio sam tekiju šejh Sinan babe i tekiju u Dželikanima, i upoznao nekolicinu derviša.

Dizdar Mehmed: Prema pričama ovdašnjih ljudi Šejh Sinan baba je bio pobožan i tih derviš, koji se bratimio sa nekim pobrom hrišćaninom, a ostavio je ogroman vakuf oko Begovog konaka i u Babunovićima.

Evlija Čelebija:  Cijenjeni dizdaru, boravio sam dole u varoši podno tvrđave i zapazio interesantne zanate i obrte, vrlo važne za našu upravu u ovome cijelom bosanskom ejaletu. Na jednom mjestu sam vidio popriličan broj opančara i nanuldžija. Opet na drugom mjestu nađoh lijepe primjerke srebrnih duhanskih kutija, belenzuka i broševa izrađenih vještom rukom ovdašnjih kujundžija. Opet naiđoh na dosta robe od kostrijeti, a najviše vreća za žito od nekog mutabdžije, koji je tu prvi podigao radionicu za svoj obrt. Ima i neki Sarajlić, koji je postavio stupe za valjanje ćebadi, dole na ušću Tinje, što je veoma važno za našu slavnu ordiju. Boraveći dole u varoši, zapazio sam jednog taščiju koji pravi ćeremide za dućane i kuće. I što je najvažnije vidio sam veliki broj ekmekčijskih radnji poredanih pored puta, i u svako doba dana na raspolaganju je ukusan somun, čiji miris iz pekare mami prolaznike.

Dizdar Mehmed: Slavni putniče, ovaj svijet je vrijedan i radin. Ustaje ujutro u rani sabah, obavlja vjerske dužnosti, bavi se svojim poslom danju, a uveče u akšam u smiraj dana, sjedi u svojim avlijama pije kahvu, sohbeti, egleniše do mile volje. Mlađahni sevdišu do jutra. A opet kadgod baci koji od njih pogled na ovu tvrđavu, neka tama im preleti preko lica. Takvu ravnodušnost prema silnoj carevini još ne vidjeh. Ovaj svijet opet ne možeš nikako staviti u suru.

Evlija Čelebija:  Dole u varoši ima jedan kahvedžija po imenu Salih-peče najbolju kahvu, a hizmet mu čini neki Sejdo, ne mogu se više sjetiti otkuda je, ali taj Sejdo mi je rekao onako usput kako tvrđava Mehmeda dizdara krije mračne tajne po podrumskim tamnicama i kako je dosta svijeta bačeno u zatvorske odaje.

(Dizdar Mehmed ustaje ljututo, pa povišenim tonom se obrati Čelebiji):

To nije vaša briga Čelebija. Drži se ti svog kalema i deftera. Zapisuj šta si čuo i vidio. Što nisi vidio ne zapisuj, što nisi čuo ne pričaj. U ovom času moje strpljenje je pri kraju. Iskoristili ste moju ljubaznost i želim da smjesta napustite ovu tvrđavu.

Evlija Čelebija: Cijenjeni dizdaru, vama je poznata moja bliskost sa carskim službama u Stambolu, i da je informacija, koja dolazi iz padišahovih dvora zlata vrijedna. O stanju u srebreničkoj tvrđavi, dobro je obaviješten i zvornički sandžakbeg, upravo od uhoda iz ovog kraja. Elem, dobio sam dojavu od pouzdanog izvora u stambolskom dvoru da se sprema katil ferman prema zvorničkom sandžakbegu, a tiče se vas cijenjeni dizdaru i stanja u vašoj tvrđavi. Pomenuta naredba može završiti svoj put kod zvorničkog sandžakbega, kao i da nije postojala, ukoliko bi vi pokazali milosti prema nevino zatočenom svijetu.

(Mehmed dizdar žurno poziva svog službenika, i počinje diktirati naredbu)

„Ja Mehmed, dizdar ove tvrđave pišem pismo cijenjenom musellimu i molim ga da posluša ovaj moj savjet i da mi dozvoli da se oslobode ljudi, za čiju krivicu nema dovoljno dokaza, i to:

Jusuf sin Mustafe iz Čifluka, Džafer sin Alije iz Slatine, Ferhat sin Atmadžije iz Begova Konaka, Almasa kći Sulejmana iz Jasenice......I neka mi oproste ukoliko sam im nanio bilo kakvu nepravdu.“

Evlija Čelebija: Na svojim putovanjima cijenjeni dizdaru upoznao sam svakakvih ljudi i sam sudjelovao u neobičnim situacijama, i bezbroj puta sam pomagao gdje se moglo...

Dizdar Mehmed: Šta ćeš nositi u pamćenju iz ovog kraja slavni putniče?

Evlija Čelebija: Ono što je najljepše; Ružičaste ruke spletene u zagrljaj na vrhu Srebrenika. Grad na ključnoj tački zemlje i ratova za zemlju, dobivenih i izgubljenih bitaka. Utisućene smrti i nezaboravljena očaja. Bez tog zagrljaja ne bi bilo ničega osim pustoši, osim praznine na brdu. Brdu bosanske vječnosti. U Srebreniku, na brdu.

Likovi:

• Dizdar Mehmed - Nermin Omić

• Evlija Čelebija - Elvis Jahić

• Stražar 1 - Nedim Šerifović

• Stražar 2 -Edin Zahirović

• Glasnogovornik dizdara Mehmeda - Damir Beganović

• Sluškinja - Buljubašić Amela

Još su učestvovali:

• Mustafa Čizmić

• Bubnjari i svirale (Trojka na čelu sa Tursunović Nuragom)

• Hašim Muharemović - saz

Kamera:

• Emir Hodžić - Chuty

Koordinator projekta:

• Tursić Nermin

Autor projekta:

• Slanjankić Razim

Srebrenik, avgust 2010. godine.

Odlukom Komisije za zaštitu kulturno-historijskih spomenika BiH, stara džamija sa haremom u Špionici Donjoj kod Srebrenika 2008. g. dobila je status nacionalnog spomenika pod zaštitom države. Riječ je o jednom od najstarijih objekata u BiH, koji je, uprkos brojnim sanacionim radovima, zadržao svoj autentičan izgled. Prema istraživanjima savremenih istoričara naselje Špionica se u pisanim historijskim izvorima prvi puta spominje u 15. vijeku, a džamija je, kako se pretpostavlja, sagrađena u prvoj polovini 19. vijeka. Osnova munare je od kamena i drveta a u novije vrijeme je ista presvučena metalnim limom, što se konzervatorskim radom uklonilo, čime je munari vraćen prvobitan izgled. Noseći zidovi samog objekta su od kamena debljine 90cm, a posebno je interesantna obrada drveta u unutrašnjosti džamije, na minberu i ćursu. U haremu džamije nalaze se veoma stari nišani sa stiliziranom obradom i natpisima na arapskom jeziku iz 17. vijeka, koji su također proglašeni nacionalnim spomenikom pod zaštitom države.

Objekat Stara Džamija sa haremomu nalazi se u Špionici Donjoj. Udaljena je 5 km od Srebrenika a  od magistralnog puta Tuzla - Srebrenik - Županja  ( RH) svega 1 km.

Objekat se i danas koristi za obavljanje molitvi shodno potrebama mještana Donje Špionice. Objekat je izgrađen sredstvima Federalnog ministarstva kulture i sporta i Općine Srebrenik i predstavlja vrijedan kulturno historijski spomenik kao i lokaciju interesantnu za posjete na turističkoj mapi Općine Srebrenik.

Izvod iz Odluke

 Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 29/08.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 9. ožujka 2007. godine, donijelo je

 O D L U K U

 I

Graditeljska cjelina – Stara džamija sa haremom u Špionici, općina Srebrenik, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Graditeljska cjelina sastoji se od objekta džamije sa haremom.

Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru koji obuhvata k.č. 353, z.k. uložak br. 53, k.o. Špionica Donja, općina Srebrenik, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02,  27/02 i 6/04).

II   Povijest naselja

Naselje Špionica spada u veoma stara naselja. Pretpostavlja se da je  bilo naseljeno još od prapovijesnih vremena.

U samom naselju Špionica, nekih stotinjak metara na starom putu koji je vodio iz doline Tinje na Majevicu, na lokalitetu Luke-polja uz Huremski potok, nalazi se arheološki lokalitet na kome su pronađeni ulomci od keramike i velika količina cigle koja se nalazi na površinskim slojevima zemlje. Radi se o rimskoj cigli, odnosno rimskom crijepu – figule na kome se primijeti i mali žig, vjerojatno ciglane koja je navedeni crijep izrađivala.

Stariji ljudi se sjećaju da je još prije četrdesetak godina, neposredno uz ovaj put, postojao stari zid, koji je prilikom proširenja puta uništen i iskorišen kao posipni materijal. Nije poznato njegovo porijeklo, niti koja je bila njegova namjena. Pored navedenog lokaliteta prolazio je stari put, koji je još od antičkih vremena povezivao područje Posavine i Trebave sa Majevicom. Navedeni put prolazi i pored harema džamije. Na ovom lokalitetu su pronađene grčke drahme.

O starosti naselja, pored navedenih arheoloških tragova, govore i prvi defterski popisi stanovništva(4. Treba napomenuti da je usljed demografskog mrtvila, koje je nastalo na navedenom području u periodu postojanja Srebreničke banovine (1464. –1520.), navedeno naselje spadalo u jedno od najvećih u prostoru koji je obuhvatala navedena banovina.

Petnaest godina kasnije, 1548. godine, Špionica je u posjedu sandžak-bega Mehmed-hana Skenderpašića sa prihodom od preko 27.500 akči. To je tada za jedno seosko naselje bio veliki prihod, prije svega, zahvaljujući velikom broju kuća u njemu (čak 147).

Godine 1604., Špionica je uz Sladnu daleko najveće naselje nahije Srebrenik i jedno od najvećih naselja cijelog Zvorničkog sandžaka.

Da je kontinuitet značajnog naselja prisutan, pokazuje i broj od 329 kuća i stanovnika Špionice u kotarskoj ispostavi Srebrenik 1895. godine.

Stara džamija je najstariji vjerski objekt na području Špionice. Nema podataka o vremenu njezine gradnje, ali je prema Kartonu objekta, koji je uradio Centar za islamsku arhitekturu, Sarajevo, objekt nastao oko 1870. godine. Prema kazivanju žitelja naselja, džamija je izgrađena u periodu od 1820. do 1827. godine. Sam izgled objekta i upotreba građevinskih materijala (u ovom slučaju cigle) govori da je objekt nastao pri samom kraju osmanske uprave u Bosni i Hercegovini.

U popisu vakufa iz 1913. godine, spominje se Vakuf Špionjačke džamije (Špionica Turska, kotar Gradačac).

U toku Drugog svjetskog rata, džamija je oštećena gelerima od artiljerijskog projektila koji je pao u blizinu objekta.

III Opis dobra

Prema konceptu prostorne organizacije, džamija pripada tipu džamija sa otvorenim trijemom, četvorovodnim krovom i drvenim minaretom. Ulazni trijem i centralni molitveni prostor povezani su strmim četverovodnim krovom u jednu cjelinu. Vanjske dimenzije objekta iznose približno 10,60 x 8,80 m.

Minaret džamije je drven i postavljen je na kamenom postamentu koji ima visinu zidanog dijela objekta. Trenutno je minaret obložen limom. Visina minareta iznosi oko 12 m.

Džamija je pokrivena četverostrešnim strmim krovom i biber crijepom kao pokrivačem.

Harem

U haremu se nalazi stotinjak nišana. Pored tridesetak starijih nišana, od kojih je najstarije datirani onaj iz 1730. godine, u mezaristanu ima i novijih nišana, od kojih neki izgledom i bojom kamena odudaraju od ambijenta muslimanskog groblja.

1. Muški nišan sa oblim turbanom, kvadratne osnovice 20 x 20 cm i visine 95 cm, bez natpisa. Na lijevoj strani nišana je isklesan mač, na desnoj torbica, a u vrhu osnovice nišana je isklesana hadžijska traka.

2. Muški nišan sa turbanom u gužve, kvadratne osnovice 20 x 20 cm i visine 655 cm. Na lijevoj strani nišana je isklesan mač, na desnoj torbica. Nišan je utonuo u zemlju, tako da je vidljiv samo početak natpisa.

محرم الحرام الثالث من اليوم...

Treći dan svetog mjeseca muharema...

3. Muški nišan sa turbanom, pravokutne osnovice 15 x 17 cm i visine 118 cm, bez natpisa. U vrhu osnovice nišana je isklesana hadžijska traka.

Po kazivanju žitelja Bešlage Bajraktarevića, ovo je mezar njegovog pradjeda Abdurašida Bajraktarevića, koji je umro 1914. godine i koji je zajedno sa svojim bratom gradio džamiju.

4. Ženski nišan sa hadžijskom trakom, bez natpisa, pravokutne osnovice 17 x 13 cm i visine 75 cm.

Po kazivanju žitelja Bešlage Bajraktarevića, ovo je mezar Hatidže Bajraktarević, supruge Abdurašidove, rođene Slanjankić.

5. Muški nišan sa turbanom u gužve, kvadratne osnovice 15 x 15 cm i visine 65 cm, bez natpisa. Na desnoj strani nišana je isklesan mač, na lijevoj torbica.

6. Ženski nišan, utonuo u zemlju, bez natpisa, kvadratne osnovice 14 x 14 cm i visine 40 cm.

7. Ženski nišan sa hadžijskom trakom, bez natpisa, pravokutne osnovice 17 x 15 cm i visine 79 cm.

Po kazivanju žitelja Bešlage Bajraktarevića, ovo je mezar Dude Bajraktarević, nane Bešlagine,  rođene Bajrić, koja je umrla 1920. godine.

8. Muški nišan sa turbanom, pravokutne osnovice 17 x 15 cm i visine 79 cm, sa natpisam na bosanskom jeziku arebičnim pismom.

اووو يخ محمد بايراقتارويج 1313

Ovo je Mehmed Bajraktarević 1313. (1895./96.).

9. Muški nišan sa turbanom, kvadratne osnovice 14 x 14 cm i visine 44 cm, utonuo u zemlju, bez natpisa.

10. Muški nišan sa turbanom, pravokutne osnovice 14 x 15 cm i visine 55 cm, sa uklesanim natpisam na lijevoj strani nišana.

و فات صالح سنة 1142 ماه 15 رجب

Salih je umro 15. redžepa 1142. godine.(4. veljače 1730.)

11. Muški nišan sa turbanom sa prevojem, pravokutne osnovice 20 x 15 cm i visine 93 cm, sa isklesanom hadžijskom trakom i natpisom u krupnom sulusu napisanom na tri strane nišana.

هو الخلاق الباقي...سليم بن ابراهيم ياحيج روحيجون الفاتحة 46

On je Vječni Tvorac.....Selim, sin Ibrahima Jahić. Fatiha za njegovu dušu. (13)46.  (1927.).

Po kazivanju Bešlage Bajraktarevića, ovo je bio džamijski imam koji je preselio klanjajući bajram-namaz u džamiji. Hadžijski bajram te godine ja bio 31. prosinca.

Okupljanjem vjernika na jednom od najvećih dovišta muslimana u Evropi, koje je sedam kilometara udaljeno od Prusca, završeni su 508. “Dani Ajvatovice” kojom se obilježava sjećanje na islamskog učenjaka i derviša Ajvaz-dedu.

Nepovoljne vremenske prilike utjecale su na to da se u Pruscu okupilo tek oko hiljadu vjernika koji su na Ajvatovačkoj livadi prisustvovali zatvaranju manifestacije “Dani Ajvatovice” koja se više od 500 godina obilježava na ovim prostorima.

Nakon prolaska kroz stijenu Ajvaz-dede gdje je proučena dova, na Ajvatovačkoj livadi prisutnim vjernicima se obratio reis-u-ulema u BiH Husein ef. Kavazović koji je kazao kako stoljećima sjaji iskra bosansko-muslimanskog duha na kojoj svi vjernici očituju pripadnost islamu i domovini Bosni i Hercegovini.

"Pitaju nas šta je Ajvatovica, ona je duhovna spoznaja snage i jedinstva bosanskih muslimana. Svake godine dolazimo ovdje da pokažemo i obnovimo našu snagu i umet. Iz ovih dana ćemo ponovo biti na testu da pokažemo sebi i drugima koliko smo vitalni kao narod, svjesni svojih korijena, naše zemlje, njenog postojanja spremnosti na žrtvu da je podižemo čuvamo i branimo, kazao je Kavazović te dao smjernice vjernicima za lijep i miran život.

Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u BiH. Duboko je ukorijenjena u identitet bosanskih muslimana. Smještena je u podnožju planine Šuljage i udaljena sedam kilometara od starog grada Prusca.

Ne zna se pouzdano kada je prvi pohod Ajvatovici održan, ali se zna da je pohod dobio ime po Ajvaz-dedi, islamskom učenjaku i dervišu koji je u 15. stoljeću u Bosnu došao sa prostora današnje Turske. Nakon 1947. godine održavanje Ajvatovice bilo je zabranjeno, a tradicija je obnovljena 1990. godine. Jubilarna, 500. manifestacija održana je u junu 2010. godine.