U posljednnje dvije-tri deceniju, dijelom zahvaljujući i razvoju multimedijalne tehnologije, došlo je do sve izraženijeg interesa za melo-poetsku umjetničku formu poznatu kao sevdalinka, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire na pdručju Balkana i Jugoistočne Evrope. To je dovelo do potrebe da se, barem u sažetom vidu, javnosti predstave stajališta različitih književnih teoretičara i etnomuzikologa koji su našli za shodno da iznesu svoje mišljenje o ovoj izuzetnoj umjetničkoj tvorevini univerzalnog značenja. Naniže u abecednom redu donosimo gledišta nekih od tih autora, Ovaj prilog je edukativnog karaktera i u u svojoj pozadini nema komercijalne motive.

NIJAZ ALISPAHIĆ (1940-2024).

“Ova prelijepa bosanska narodna ljubavna pjesma, koja će kasnije i zvanično dobiti naziv sevdalinka, dugo se prenosila usmenim predanjem, pričanjem i prepričavanjem, deklamovanjem po kućnim sijelima, pjevanjem uz pratnju šargije, tamburice, saza, violine (ćemaneta), a kasnije harmonike, manjih i većih orkestarskih grupa, pa sve do fgilharmonije. Vrijeme je proticalo, a tekstovi sevdalinki nisu se zapisivali, što iz našeg poslovičnog nemara, a i zbog toga što je pismenost u prošlosti Bosne bila na nedopustivo niskom stepenu. Isto tako su bili rijetki pojedinci koji su mogli ostaviti notne zapise uz tekstove sevdalinki.Usmenom predanju imanentne su “varijacije na istu temu”, pa su se i tekstovi sevdalinki mijenjali, mijenjale su se riječi, toponimi, imena događaja, čak i stihovi.Nerijetko su nastajale i sasvim druge i nove varijante pojedinih pjesama...”

“U vrijeme kada je nastajala, sevdalinka je pjevala o ljubavi. Ali su se u njoj mijenjali tematsko-motivski podsticaji, kao što su se širili i prostori u kojima je bila omiljena ova pjesma. U duhu sevdalinke nastajale su pjesme koje su opjevavale ljepotu zemlje Bosne, prelijepe krajolike i zavičaje, stare gradove i kule, dućane i bezistane, česme i čaršije, sokake i avlije, stara zdanja i konake, bijele tabije i đulbašče,mahale i u njima ašikluke momaka i djevojaka, meraje i teferiče, plahovite rijeke i izvore, običaje kojih više nema, stare ćuprije i haire i njihove graditelje, srce i dušu našeg čovjeka, zemlju Bosnu čije se ljepote nikad niko nije mogaao nagledati. U toj zanosnoj ljepoti Bosne skladali su pjesme i naši i strani pjesnici, i u umjetničkoj i u narodnoj poeziji, posebno u sevdalinkama koje su u tom pogledu na prvom mjestu.Najopjevaniji grad je Šeher Sarajevo, pa Mostar, pa Banja Luka, i tako redom, skoro da nema mjesta I naselja koja nisu pjesmom sevdalinkom opjevana. U tim jesmama ima napretek ljubavi, ljepote i patriotiozma. I sve je to prisutno na okupu U pjesmarici Šahbaza Jusufovića.”
(Izvor: Šahbaz Jusufović. 1001 sevdalinka i pjesme za sva vremena. Knjiga 2 ((Tuzla:BKC 2016. Str. 32, 34).

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA: „U 1194 (1780/81) godini je jedna grupa mladih kadija-efendija: Hadžimusić (Hacimusazade) Abdulah-efendija, Alikadići (Alikadizadeler), muftijin zet Kurevija (Kurevizade), Ćemerlić (Kemerlizade), Pinjo (Pino-ogli), Abdurahman i Salih-aga, Lutfulah Ćurčić (Kurkizade), Mutevelić (Mutevelizade), Sulejman Ablagija, Ismail Handžić, Dukatar, Fazlagić, Cigić i drugi - njih sedamnaest na broju, priređivali po dogovoru dva puta sedmično sohbet-halve, na kojima su prisustvovali i ćehaja, mehkeme, mulini sinovi, Isabeg i još nekoliko njihovih poznanika i prijatelja. Ukratko, tu bi se postavilo po sedam sofri, na kojima je bilo po dvadeset do trideset sahana raznih jela, sviralo bi se uz naj, pjevale bi se sevdalinke i zametale razne šale, a za sve ovo se trošilo 40-50 groša...“ (Mula Mustafa Ševki Bašeskija. Ljetopis (1746-1804). Prevod Mehmed Mujezinović. 3. izd. Sarajevo: Sarajevo
publishing, 1997 str. 189)

ESAD BAJTAL: “Kao specifična, izrazito prepoznatljiva melopoetska forma slavensko-istočnjačkog spoja, sevdalinka je mogla nastati tek u onoj fazi islamizacije Bosne kada je istočnjački način kulture življenja poprimio dominantnu vrijednosnu formu kod onih slojeva stanovništva koji su prihvatili islam kao egzistencijalnu i ambijentalno-vrijednosnu matricu svoje životne svakodnevnice.

A to je, prije svega, značilo prodor kulta vode i zelenila, te specifičnog podizanja gradova i, tome shodno, prateće arhitekture kao novuma strukturnog uklapanja kuće u ambijent prirodno-avlijskog okoliša koji postaje njen širi, sastavni i neizostavni dio.U tom kontekstu, sevdalinka nije preuzeta (kao gotov proizvod), niti je puka kopija nečega vanjskog, nego je specifični derivat pratećih životnih okolnosti – ambijentalno (is)klesana melopoetska priča i izraz novog, islamskog načina življenja. Odnosno, derivat behavioralne, socijalnim kontekstom diktirane sheme djevojačko-momačke komunikacije u situaciji običajno iznuđene prostorne distance i aksiologije islamske moralistike, na kojoj (i kojom) je, logikom uzročno-posljedičnih odnosa - faktički zasnovana i emotivno oblikovana.

Ukratko, višestoljetna osmanlijska prisutnost na ovim prostorima (ako tematsko-didaktički zanemarimo vojno-osvajačku dimenziju tog bivanja), ostavila je iza sebe brojne nedvosmisleno-pozitivne tragove u sferi poimanja života i kulture življenja. To će (direktno ili indirektno), producirati brojne popratne socio-kulturne fenomene. Sevdalinka je samo jedan od njih.” (Esad Bajtal. Sevdalinka - Alhemija duše. Sarajevo: Rabic, 2012).

HUSEIN BAŠIĆ: „Ako bismo ukratko htjeli da damo neke uočljive značajke ove poezije u odnosu na druge pjesme, posebno na one u Bosni i Hercegovini s kojima smo ih već poredili, možemo reći da se one mnogostruko prepliću, kako svojim tematsko-motivskim bićem, tako i emocinalno-lirskim sklopom, da su pjesme nastale u kulturno bogatijim i razvijenijim gradskim sredinama (Pljevlja, Novi Pazar) sličnije pjesmama nastalim u bosansko-hercegovačkim varošima i kasabama koje su imale neuporedivo bogatiju kulturnu podlogu od recimo pjesama nastalih u pasivnim i brdskim mjestima (Tutin, Rožaje, Sjenica). Možda se može reći da su sandžačke pjesme nešto čednije i s manje erotskog naboja, izraz strožih porodičnih nazora i „čistije krvi“, s mnoštvom najčudesnijih preliva i napjeva, ali i s obuzdanom i suzdržanom strašću koja je rijetko kad prelazila krute okvire patrijarhalnog življenja.“ (Husein Bašić. “Riječ o narodnim lirskim pjesmama iz Sandžaka“. Predgovor u knjizi Može li biti što bit' ne može. Tuzla: Fi-Grafik, 1991. str. 194).

JERKO BEZIĆ: Približno u isto vrijeme kada i Muhsin Rizvić svoje gledanje na sevdalinku iznio je I Jerko Bezić rekavši da je to «ljubavna solistička pjesma bosanskohercegovačkog muslimanskog gradskog i malovaroškog stanovništa». (Muzička enciklopedija, Zagreb, JLZ, 1977, III, str.340).

IVAN ČAVLOVIĆ: “Sevdalinka je poetsko-muzički oblik nastao u okrilju bošnjačko-muslimanske malovaroške i gradske sredine. Smatra se da je termin sevdalinka nastao od turske riječi sevda, što znači ljubav, ili od arapske riječi sawda’što znači crna žuč. Oba ova značenja nalaze se u bosanskohercegovačkim sevdalinkama, jer su one ljubavnog sadržaja, ali pjevaju i o teškim ljubavnim jadima, o tuzi za prošlim vremenima, o izgubljenom dobru i bogatstvu i slično.”

“Sevdalinka je solo pjesma pjevana uz saz, harmoniku ili narodni orkestar, sa razvijenom melodijskom linijomm obogaćenom eksklamacijama i ukrasima, sa čestim metroritmičkim zastojima i naglascima, a nastala je kao rezultat
utjecaja orijentalne muzike donesene s Osmanlijama i autohtone muzičke prakse zatečene u Bosni (tzv. ravna pjesma). Veoma važna karakteritika sevdalinke je elemenat improvizacije čiji je kvalitet ovisan o muzičkim sposobnostima izvođača.” (Ivan Čavlović. “Folklorna muzička praksa.” U: Historija muzike u Bosni I Hercegovini. Sarajevo: Muzička akademija, 2011. Str. 62.) 

MEHMEDALIJA-MAK DIZDAR: „Njen glas dolazi nam iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. i baš zahvaljujući toj pjesmi možemo da osjetimo duh i dah drevnosti da predočimo sebi odnose iz patrijarhalne sredine kao i način života i mišljenja kakav je bio davno i jučer. Danas je ta pjesma manje-više sa sebe zbacila svoje utilitarističke primjese i blista čista kao biser koji smo izvadili iz školjke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On danas može da bude uzor: on je u stanju da poluči takve ekspresije da poetske igre modernih pisaca, naših savremenika, mogu da nam izgledaju manje uspjele, isforsirane, nevješte, ako ih uporedimo sa nekim našim pjesmama, zagonetkama, poslovicama. Na jednom nezvaničnom sastanku PEN kluba u Štokholmu, u natjecanju ko će citirati ljepše stihove pobijedio je pjesnik Jovan Dučić. On nije recitovao svoje pjesme. To su bili oni poznati stihovi: “Ah što mi se Travnik zamaglio.“ (Mak Dizdar. „Gdje je ona čudnovata djevojka, koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala ?“ Život, IX, 6 (Sarajevo, 1969).

RAŠID DURIĆ: “Sevdalinka je umjetnički oblik u kojem se susreću strast i razum, hedonizam i gnosticizam. Pjesma je dar Bosanaca i njihove zemlje Bosne i Hercegovine svijetu na čuvanje: “Sretan je čovjek koji može iskusiti bogatstvo i melodičan zvuk sevdalinke, jedne od najcjenjenijih i najdramatičnijih ljubavnih tekstova na svijetu”. Tako je Skender Kulenović, jedan od vodećih suvremenih pjesnika na bosanskom jeziku, opisao sevdalinku.

Sevdalinka je pjesma o želji za ljubavlju i o neispunjenoj ljubavi. Razine značenja sadržane u sevdalinki su znatne. Njeni kreatori, interpretatori i pjevači uranjaju u sretniji, senzualniji svijet. Sevdalinku karakterizira dijapazon, bogat književnom, filozofskom i jednom čitavom estetskom literarnom inspiracijom. Njena dubina pojmova i emocionalni sadržaj su važne dimenzije koje ju razlikuju od druge ljubavne poezije i srodnih žanrova. Stoga je nužno analizirati sevdalinku, ne samo u glazbenom, etnografskom, etnološkom, filološkom kontekstu, već se i usredotočiti na njeno stvaralačko porijeklo.

Sada se usredotočimo na manje poznatu sevdalinku “Ćemalušo, mali Carigradu” koja pjeva o Sarajlijama iz prošlosti. Ona stvara prelijepu sliku gradova (Šeher Sarajevo), materijalne civilizacije u doba turske vladavine i vizije ugodnog opuštenog muslimanskog života na izvornom bosanskom tlu koji je više cijenjen od života u Carigradu.” (Rašid Durić, (pdf) Spirit of Bosnia, 1. Januar, 2018.)

GERHARD GESEMANN: „Sevdalinka uopšte nije kafanska pesma, nego pesma u plein air-u, u prirodi, u mahalskim baštama, visoko i glasno, zvonko i razvučeno, da se može čuti kroz celu mahalu koja već drema. Ili, to je pesma za intiman domaći krug, za veselo – setno društvo, i onda je ona tiha, slatka, lagana, u poluglasu, kao pčela kad zuji, kada vlada mir i tišina i kad se svaki slušalac unese svom dušom u bolnu, razdraženu atmosferu ovog zamrlog i zato tako privlačnog sveta....“ (Gerhard Gesemann. „O bosanskim sevdalinkama.“ Prosveta, XXI, 10, 11, 12 (1937), str. 682)

EMSURA HAMZIĆ: U predgovoru svoje knjige pod naslovom U đul bašti: sevdalinka kao nematerijalno kulturno naslijeđe (Beograd, 2017) književnica Emsura Hamzić je zapisala: “Najveći broj ovih pjesama govori zapravo o čežnji i želji za dragim/om, o jadu i tuzi neprebolnoj zbog neostvarene ili izgubljene ljubavi. I bez obzira na tematiku, koja nije uvijek isključivo ljubavna, čezne se za nečim neostvarenim i neostvarivim, za onom svijetlom tačkom i ciljem za kojim,koliko god žalili da neće biti dosegnut, toliko se, praktično, i nastoji da se on ne ostvari. Sevdalinka je tiha pjesma duše, pjesma za nečim davno izgubljenim, za dženetskim, tj. rajskim vrtovima...” (Izvor: Emsura Hamzić. U đul bašti: sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe. Beograd, 2017. Službeni glasnik, 2917. Str. 8).

FERDO HEFELE: Evo dijela bilješke o pjevanju sevdalinke koju je ostavio hrvatski putopisac Ferdo Hefele (1846-1909), koji je proputovao Bosnu 1894. godine, na putu za Carigad. Bilješku je objavio profesor Munib Maglajlić.
«Boraveći u Sarajevu, Hefele je posjetio ljetnu bašču na Bembaši i tom zgodom slušao pjevanje uz instrumentalnu pratnju petočlanog «sastava», čiji bi se repertoar mogao označiti kao tursko-bosanski, jer je putopisac dugo čekao
dok mu se pružila prilika da pjesmu i zabilježi, budući da su prethodne – zbog nepoznavanja turskog jezika – bile nerazumljive: «Za malo eto ih petorica ide, koji gusle, koji bajs, a jedan na drveni obod napeo valjda janjeću kožu,
pa se u živ čas stvorila glazba uz pjesmu, i bez nje. Što su ti ugodnici muhamedanski pjevali, nas dvojica nismo dakako razumjeli, ali mora da je bilo na tursku glatko sladjano, dok su mladi begovi toliko povladjivali onu dosta hrapavo pjevanu pjesmu. Ja sam željno čekao, da čujem barem jednu pjesmu, koji bi razumio, i dočekao sam te zabilježio:
«Kad ja podjem na Bentbašu,
I povedem lipo janje za sobom,
Sve od jada i žalosti,
Ne bi li ju vidio ?!
Ona bila u djul-bašči pod ružom;
Iz maštrafe cvijet zalijeva:
Mavi sumbul i alkatmer,
Pa ružicu rumenu.»
Posjetivši Vrelo Bosne, Hefele je zatekao na teferiču jedno muslimansko društvo, a poznatu sevdalinku - čije je pjevanje dolaskom svoga društva prekinuo - također je zabilježio: «Pri izvoru Bosne bilo je za našega dolaska jedno
muhamedansko društvo na teferiču, pa čim opaziše nas, stale se bule dizati i u duvake kukuljiti, nedokrajčivši svoje pjesme:
«Večerajte, mene ne čekajte,
Ja sam dertli, večerati neću,
Ja sam sita, bijela kruha neću;
Ja sam gasna, hladne vode neću !»
(Izvor: Munib Maglajlić: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Sarajevo, 1991., str. 29-31. Putopis Ferda Hefelea objavljen je u Zagrebu 1895. godine).

ASIM HOROZIĆ (1958-2023) kompozitor: “Nemoguće je i zamisliti moje oduševljenje, ushićenje i sreću kad je do mene doprla vijest da stari muzički znalac i sevdalija prof. Šahbaz Jusufović privodi kraju svoj veliki i veličanstveni muzički projekat “1001 sevdalinka”.Mojoj sreći nigdje kraja ! A zašto ? Tačno, zašto ?! Onda shvatih da je taj intenzitet ovakvog osjećanja vrlo slojevit. Sretan sam bio zbog svog ličnog interesa: Eh, eto meni podsticaja i motivacije za nastajanje novih tema budućih opera i simfonijskih i kamernih djela i ne znam već kojih i kavih djela. Eto bukvara za sevdalije početnike. Eto podsjetnika za sevdalije, iskusne profesionalce. Eto ugodne zamjene za “ukrštene riječi”, najstarijim poklonicima sevdah pjesme da vježbaju memoriju, vraćajući se u mladost kad nalete na neku zaborvaljenu sevdalinku, a bitnu, čak vezanu za neku dogodovštinu ! Da se i oni obraduju i da se naljute - što im se desilo da je smetnu s uma...”

“I zbog svega toga radujem se ovom opsežnom i hrabrom poduhvatu sevdalijskog gazije Šahbaza, koji je svoje poznavanje sevdaha, koje je sticao od najranije mladosti , a uz pomoć svog akademsjkog obraziovanja pretbvorio u biser-knjigu (u dva toma) pod nazivom “1001 sevdalinka i pjesme za sva vremena”. (Izvor: Šahbaz Jusufović. 1001 sevdalinka i pjesme za sva vremena. Knjiga 2 ((Tuzla:BKC 2016. Str. 26,28).

HAMZA HUMO: U tekstu pod naslovom «Muslimani Bosne i Hercegovine posmatrani kroz sevdalinku» koji je objavljen 1937. godine Hamza Humo (Gajret, kalendar za 1937. godinu, 177-180) iznosi niz zanimljivih opaski o ovoj vrsti bošnjačke nematerijalne kulturne tekovine. Ukazujući na nemar koji je općenito kroz čitavu njihovu historiju karakterističan za odnos prema duhovnom nasljeđu Bošnjaka razloge za koji autor vidi dijelom i u njihovoj općoj izolovanosti na rubnom područjima Osmanskog carstva ističe: “Sevdalinka je zapravo duševna tvorevina koja nosi sve odlike vremena u kom je stvarana, koja nosi najistančanije osjećanje bosanskohercegovačkih muslimana, pa je zato i njihova najbolja ilustracija kroz koju možemo da ih posmatramo.» (Humo, 1937:177). Danas, dodaje dalje autor. »Sevdalinka (iako) je prestala da bude savremena tvorevina, nije prestala da bude predstavnica duboko emotivnih osjećanja bosanskohercegovačkih muslimana, nije prestala da bude dokumenat njihovih kulturno-stavralačkih mogućnosti u današnjici.” Humo u sevdalinci vidi i eho davne srednjovjekovne prošlosti, preciznije u periodu prije širenja islama u BiH, njeno porijeko vidi tako što je «Ona morala da ima svoju osnovu u narodnoj melodiji koju je, onda nova, istočnjačka kultura samo obogatila novim varijantama i učinila je složenijom.»A o mijenama koje su je pratile kroz vrijeme dakle o sevdalinci u suočenju sa «nasrtajima novih vremena» autor kaže «I ovdje su BiH muslimani, vođeni više mekotom sevdalinke, nego sa sviješću o zahtjevima novog vremena, naišli na pravi put, zamjenjujući istočnjačku kulturu zapadnjačkom, zadržavajući kulturnu tekovinu iz prošlosti i dovodeći je u sklad sa zahtjevima Zapada.” (Hamza Humo.«Muslimani Bosne i Hercegovine posmatrani kroz sevdalinku» koji je nastao 1937. godine (Gajret, kalendar za 1937. godinu, 177-180),

JOVAN ILIĆ: U pismu upućenom redakciji Bosanske vile, koje citira (IV, 1 1889. str 8) srpski pjesnik Jovan Ilić ukazao je na neka inherentna svojstva sevdaliskijeh pjesama, kako ih naziva: ”Bilo ih je, a imade ih i sada, koji bi i u pjesmi radi viđeti više razuma, a manje srdačnijeh požuda, više mudrovanja a manje pjesničkoga zanosa. Kako kad ! Ako je šarkija u rukama kakvoga Odžakovića, a ne hrđe Hrđakovića i u najtajnijim požudama srca pjesma će ostati pjesmom, bez straha, da ćemo utonuti u moru brloga svjetskog. Prekaljena krjepošću svoga viteškog ponosa, ona će nas na svojijem anđelskijem krilima ponijeti iznad pakla, iznad bijesa svjetskog, u sedmo nebo, u dženet !” (Izvor: Bosanska vila, IV, 1. Sarajevo, 1889. Str.8)

ZAIM IMAMOVIĆ: Sjećajući se svojih umjetničkih početaka neposredno pred Drugi svjetski rat, rahmetli Zaim Imamović, istaknuti inerpretator sevdalinke napominje: „Počeo sam u društvu „Gajret“. Bila je to odlična organizacija, okupljali se studenti, učenici, ljudi sa visokih škola. Imali smo razne sekcije, recitovali, radili drame, spremali koncerte i priredbe...Ustvari, prvo se je moja sestra Đula učlanila i to društvo, ona je isto znala lijepo pjevati, brat Hadžo također, samo se nisu posvetili. Ali ja sam, eto, toliko to volio, mene ništa drugo nije interesiralo, samo muzika ! Lijepe su se pjesme tada pjevale ! Sjećam se: Gledaj me, draga, nagledaj me se, Evo srcu mom radosti, Mujo kuje konja po mjesecu, Zaprosio Alija, Sarajevo divno mjesto, Kad ja pođoh na Bembašu i još dosta tih starih pjesama.

Bilo je i odličnih pjevača. Bio je, naprimjer, jedan obućar, Ibrahim Aščerić, on je jako lijepo pjevao. Pa sam se poznavao s Rešadom Bešlagićem iz Tuzle, također, odličan pjevač. Poznavao sam i Sulejmana Džakića iz Bosanskoga Šamca i on je bio sjajan pjevač... Tek četrdeset treće osnovalo se je nešto u Sarajevu, ali to nije bila prava radio-stanica. Naša je radio-stanica počela desetog aprila četrdeset pete, i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju... Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi ! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki „sluhist“. Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao.“ („Imao sam lijepu mladost“ Intervju sa Zaimom Imamovićem, razgovarali I. Lovrenović, S. Pećanin, M. Jergović. BH Dani, (Sarajevo, 5.4.2002.)

SAFET ISOVIĆ: “Sevdalinka je jedna pjesma koja je bila i ostala veoma rasprostranjena u najširim slojevima. Iako je ona isključivo pjesma urbane sredine po nastanku, što znači da je ponikla u gradskim centrima, ona je dostizala do sela i do najudaljenijih krajeva. To je pjesma osobitih tekstualnih vrijednosti. Ona se de facto rađa u nama, kako to rekosmo u pomenutoj emisiji rahmetli Zuko Džumhur i ja., ona kola u nama jer je najvećim dijelom naslijeđena od naših predaka koji su je voljeli i pjevali. Nešto se u njoj nauči kasnije, što znači, nešto je stečeno, a nešto je naslijeđeno. Iako se po nastanku vezuje za urbanu sredinu, ona je veoma raširena i pjevaju je različiti slojevi. Sevdalinka je zapravo vasništvo svih ljudi n koji se identifikuju s njom.“ (Izvor: Safet Isović u intervjuu datom Mensuru Brdaru, Preporod, XXI, 1. juli, 1990. str. 10.)

DŽEVAD JAHIĆ: Na pitanje: “Može li jezički izraz sevdalinke poslužiti kao uzor za utvrđivanje pravila bosanskog jezika ? Dževad Jahić je odgovorio: “Ne postoji ni jedan vid stvaralaštva koji na tako izvoran način odražava bošnjačku kulturu i njezin „čaršijsko-poetski“ mentalitet kakav je slučaj sa sevdalinkom. Sevdalinka je najtipičnija kulturna odlika Bošnjaka (u nekom smislu i Bosne kao cjeline). U njoj je na visokom umjetničkom nivou iskazan duh bošnjačko-muslimanske tradicije, autentičnost bošnjačkog kulturnog bića. Bošnjaci tu svoju ljubavnu pjesmu smatraju najvećim umjetničkim dostignućem, s kojim se kao narod kulturno poistovjećuju i kroz njega ispoljavaju nacionanu svijest, na jedan osoben način umjetnički ostvaren u toj ljubavnoj pjesmi. Sevdalinka krije u sebi ono što mi nismo sposobni da otkrijemo. To je pjesma pod feredžom naših neznanja o samima sebi. A ta kulturna Evropa još manje je sposobna da
tu feredžu nama s naše pjesme skine. Šta se to kroz historiju desilo s narodom koji nije kadar spoznati svoju pjesmu, ni kroz nju sebe ?“ „.. Zbog značenja koji sevdalinka ima za kulturu bošnjačkog naroda (ne samo za njegovu književno-folklornu tradiciju) postavlja se pitanje uloge jezika te bošnjačke narodne pjesme u razvoju samoga bosanskog jezika. Taj jezik pripada tzv. novoštokavskoj folklornoj koine. On, međutim, ima i svoje posebnosti koje ga čine svojevrsnim književnim temeljem samog bosanskog jezika. Takvim temeljem jezik sevdalinke ne javlja se, samo zato što sevdalinka igra veliku ulogu u kulturi Bošnjaka, već i zbog nekih svojih konkretnih književnojezičkih svojstava
koja odražavaju jezičko nasljeđe bošnjačkog naroda.“(Dževad Jahić. Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora. Sarajevo: “Ljiljan”, 1999. 141-142.)

IVAN JANKOVIĆ: “Sevdalinka je istinska tragična i univerzalna umetnost. Zato danas i nije popularna ni shvaćena u jednoj osiromašenoj kulturi suženog fokusa. Njen ljubavno-melanholični sadržaj stalno je u dosluhu sa
metafizičkim i mističnim. Ona se vrti između ljubavi i smrti, poput grčkog tragičkog epa. Sama reč sevdah potiče od arapskog izraza Sawda, što u prevodu znači "crna žuč". Grčki termin za crnu žuč je "malaine khole", a ona je po
Aristotelovim rečima odgovorna za sva bolna, depresivna raspoloženja. Odatle i izraz "melanholija". Sevdalinka je melanholična ljubavna pesma, najčešće sa tragičnom pričom o osujećenoj ljubavi u svom središtu.

Po poreklu, to je pesma karakterističnog slovensko-orijentalnog duhovnog ukrštaja, a po socijalnom okviru, visoko urbana umetnost balkanskog, najčešće bosanskog grada, iz turskog vremena. Po rečima jednog bosanskog istoričara
umetnosti, sevdalinka je "ljubavna gradska pesma viših aristokratskih i trgovačkih krugova muslimanskog stanovništva i njihovih pravoslavnih i katoličkih klijenata". Već po toponimima i imenima likova vidimo ovaj socijalni kontekst: tu se javljaju Miljacka i Bembaša, Kovači i Sarači, mostarske mahale, šeher kraj bistra Vrbasa, ali i Adem-aga, Latif-aga, Suljagina Fata, Fazlagića Zlata, Braća Morići i sijaset sličnih likova koji neodoljivo asociraju na atmosferu prošlih turskih vremena.” (Ivan Janković. “ (Izvor: “Geologija pesme.”(pdf) (Vreme, 7. Decembar 2006).

TAMARA KARAČA BELJAK: "Neosporno je da su utjecaji za vrijeme osmanske uprave u Bosni nametnuli karakteristične norme života i ponašanja. Neosporno je da se u to vrijeme na prostorima Bosne čuo i postepeno
počeo doživljavati dugačiji zvučni sklad. Ali, također je neosporno da prethodni nataloženi "bosanski zvučni sklad" nije prestao da traje. Iz ovog složenog, kompleksnog vemena, koje se u muzici spontano doživljavalo, nastao je ovaj
autohtoni muzičko-poetski oblik koji zbog svoje posebne bosanske ljepote ne traži nužno uspotređivanje. Sevdalinke se stoga nerijetko doživljavaju kao solo pjesme. One su naprosto "doživljaj". Pjevači ih kazuju prema svom trenutnom unutarnjem osjećaju. One su izraz senzibiliteta pjevača, zato i nemaju "stalan" i "siguran" oblik. To je možda razlog zbog kojeg nas formalna etnomuzikološka analiza ne može dovesti do potpune spoznaje.“ (Tamara Karača Beljak. Zvučni krajolici: pogled na vokalne fenomene BiH. Sarajevo. Institut za muzikologiju, 2014. str. 89-90).

LUDVIK KUBA: 1) „Po Bosni putuje česki glazbenik gospodin Kuba, koji sabire naše narodne pjesme da ih onda u posebnoj knjizi u kajdama izdade. Gospodin Kuba pripovijeda da je u našem narodu našao upravo prekrasnih
narodnih napjeva, te ne žali truda i puta po našoj domovini. Do skora dakle raširiće se po cijelom naobraženom svijetu naše narodne pjesme, te neće biti čudo ako naš čovjek slučajno na putovanjima u Beču ili Budimpešti najednom začuje poznate glasove naše narodne pjesme.“ (Bošnjak, 3/1893. 43, 3) 2) „Uz to valja primijetiti, ako se na bugariji ili tamburici prati pjevanje, da je to pogotovu uvijek napjev „naravno.“ U Doboju pak, pa još negdje na drugom mjestu, rekoše mi: To ti je baš jedini naš bosanski glas, svi su nam kasniji došli sa tuđincima. To doduše nije istina. No zato je nepobitna činjenica da je ovaj izvorni napjev u Bosni i Hercegovini najrašireniji i najomiljeniji, da ima svoje ime, svoju tradiciju i zato ga treba poštovati više od svih napjeva, a i da ne bi bilo toga, da je neobičan, svoj, osoben, karakterističan.“

Po mojem mnijenju vrijedilo bi, da bude predmetm posebnog studija, posebne glazbene monografije. Dodajem da nijesam ove melodije, niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dalmaciji, ni u
Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji. Mogu je, dakle mirne druše proglasiti za bosanskohercegovački specijalitet.“ (Ludvig Kuba.“Predgovor“ u tekstu „Pjesme i napjevi Bosne i Hercegovine.“ Glasnik Zemaljskog muzeja, 1906).

FRANJO KUHAČ: «Ne znajući Turci, ni Slaveni Muhamedove vjere, da je povećana sekunda osobina slavenske glazbe, upotrebljuju taj interval što izdašnije, jer misle, da se njim može najprikladnije izraziti melanholija i ašikovanje.»(str.193). Dalje je još dodao: «U pjesmama ne drže se muslomani Bosne ili Bugarske metruma (ritma) arapskih ili turskih pjesama, nego svoga narodnoga deseterca. Osim toga nijesu pučke pjesme slavenskih muslomana onako fantastične, ko arapske ili turske, nego čisto realističke, samo što upleću u pjesmu i turske i arapske riječi, ne bi li time istaknuli, da ju je spjevao musloman.» (Franjo Kuhač.»Turski živalj u pučkoj glazbi Hrvata, Srba i Bugara».GZM, 1898, str. 197).
MUNIB MAGLAJLIĆ: „U bošnjačkoj usmenoj lirici najbrojnije su ljubavne pjesme, koje su općenito poznate kao sevdalinke (prema turcizmu sevdah-ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos). Svekoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada Bosne pod osmansku vlast, u jednom od svojih tokova vodio je nastanku ove ljubavne pjesme.“ (Maglajlić, Munib. Usmena lirika Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, 2006. str. 34)

NADA-MILOŠEVIĆ-ĐORĐEVIĆ: „Sevdalinka. Muslimanska gradska, narodska, ljubavna pesma u Bosni i Hercegovini. Setna, ali i erotična, tematski vezana za zatvorene prostore patrijarhalne sredine. Osećanja iskazuje
neposredno, često kao potrebu za rasterećenjem psihičke napetosti...“ (R. Pešić, N. Milošević-Đorđeić. Narodna književnost. Beograd : „Vuk Karadžić“, 1984. Str. 230)

VLADO MILOŠEVIĆ: „... Iako je riječ o pjesničko-muzičkom obliku, rekao bih da je sevdalinka prije svega muzički fenomen, jer kad se kaže sevdalinka, svako pomisli na pjevanje, melodiju. A kakva je to melodija i koje su
njene karakteristike niko nije dao tačan, ili bolje rečeno, iscrpan odgovor jer oni malobrojni stranci – muzičari i naučnici davali su svoje sudove, što bi se reklo, „od prve“, bez detaljnog poznavanja bosanskog muzičkog folklora,
a naši muzičari koji su se kao i zainteresrovali za sevdalinku vidjeli su u njoj zabavno-kafanski fah izričući u tom smislu jednostrane, apodiktičke i vrlo negativne sudove. Ono što su propustili da urade muzičari i razumljivo je jer
mi nismo imali muzičare - teoretičare a i danas ih nemamo mnogo. Naša etnomuzikologija tek nastaje, izrasta. Ono što nisu učinili muzikolozi, mogli su da izvrše sa svoje strane, književni teoretičari. Osim dvije-tri zbirke pjesama
sa predgovorom, niko nije (koliko je meni poznato) obradio sevdalinku kao pjesničku tvorevinu sa naučnog stanovišta. Sve što je do sad pisano o sevdalinci su „lirske meditacije“. Niko nije odredio postanak i razvoj, oblik, stih i metriku sevdalinke. Nemamo kompletne studije koja bi bila donekle pandan radovima Maretića, Šmausa i drugih o epskom desetercu...

Da bi zabuna oko sevdalinke bila još veća, neki su naziv „sevdalinka“ i značenje te riječi primjenjivali i tamo gdje im nije mjesto. Sevdalinka je umjetnost nastala u feudalnoj bosansko-hercegovačkoj sredini i zato specifičan
pjesničko-muzički simbol, jasno profiliran uspjelim sretnim prožimanjem nanosima istočnih kultura tako da je sasvim jasno bar u glavnim crtama, šta je sevdalinka. Prema tome nema seljačke sevdalinke (contradictio in adjecto), ni srpske narodne sevdalinke, ni crnogorske ni makedonske, kao što nema ni rodoljubive sevdalinke. Zato je suvišno isticati da je neka pjesma narodna ili muslimanska sevdalinka.“ (Vlado Milošević. Sevdalinka .Banja Luka: Muzej Bosanske krajine, 1964. str. 3-4)

MUSTAFA MULALIĆ: «...Sevdalinku uživa ceo Balkan onaku kakva se nalazi u svom zlatnom rudniku. Naprocenjeno blago sevdalinke propada i svodi se na nekoliko aktuelnih melodija pogodnih ciganskim interpretacijama. Motivi dubljeg značaja i višeg muzičkog smisla koji označuju karakter rase, koji su čas arhaični, čas nostalgični za svojim arhajskim praizvorima, čeznutljivi i do krajnosti sentimentalni, sa starim ženama pomalo izumiru, zaboravljaju se ili se po želji muzičke mode surogiraju i imitiraju, a nema niko da ih pokupi i sačuva. Maćojevski, Kačarovski, Jungić, Ćesarović i ostali kompozitori koji žive i muzički deluju među Muslimanima, nisu ni izdaleka uspeli da pokupe sve to blago, još manje da mu dadu dostojnu muzičku obradu, a ni po svojim muzičkim snagama da ih upletu u velika muzička dela. Uspeli su da dadu nekoliko popurija, horskih rukoveti ili pojedinačnih solo obrada. Njima nije otvoren put u muslimanske kuće, jer su muslimanski kućni pragovi neprestupni. Kako bi muslimani trebali jednog svog Kuhača, koji bi to sve pokupio i sačuvano predao nekom geniju, koji će se možda i u ovoj pokrajini sevdaha i sevdalinke već roditi.” (Mustafa Mulalić. Orijent na Zapadu. Beograd, 1936. Str. 320-321).

ALIJA NAMETAK: U predgovoru svoje zbirke Od bešike do motike... Alija Nametak kaže: „Pjesme ove zbirke obuhvataju čitav ljudski život od rođenja do smrti, počam od uspavanki preko pjesama za zabavljanje djece i dječjih brojalica, šaljivih pjesama, ljubavnih (ašiklija), svadbenih, pjesama od kola, romanca i balada, a upravo su nam naše balade pronijele slavu po svijetu (Hasanaginica, Omer i Merima, Ganibegovica i druge).“ (Nametak,Alija. Od bešike do motike: narodne lirfske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana.. Sarajevo, 1970. Str. 5)

OMER POBRIĆ: „Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ bosanska geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ „gradska“ urbanost, a riječ „ljubavna“ sadržajnu tematiku“. (www.sevdalinke.com/uvod.ph.(2.09.2007).

RISTO PEKA PENNANEN: 1)„...Komercijalni bosanski muzički snimci nastali prije Prvog svjetskog rada bili su praktično zaboravljeni nakon njihovog života na tržištu, tek nedavno je njihovo postojanje ugledalo svjetlo dana i u Bosni i drugdje u svijetu. Pošto se smatralo da komercijalni muzički snimci ne zavređuju da budu prikupljani u javnim ustanovama – (arhivama i bibliotekama) najraniji pa i kasniji komercijalni snimci folklorne muzike jednostavno su izgubljeni.
Kao dokumenti izgubljenog svijeta, bosanski muzički snimci iz vremena prije Drugog svjetskog rata su izuzetno značajni za istraživanja zbog nekoliko razloga. Oni bacaju svjetlo na repertoar, stilove i tehnike uglavnom profesionalnih balkanskih muzičkih izvođača u Bosni prije ere socijalističkog folklorizma. Ovi snimci predstavljaju osnovu za iniciranje komparativnih studija promjena u nereligioznoj muzici u Bosni u posljednih sto godina. Snimci nude neprocjenjivu građu za istraživanja i u područjima historiografije i muzikologije. Materijal je također nezaobilazan za diskografska istraživanja i za razumijevanje tehnike snimanja u Bosni. Konačni ovi zapisi sadrže dobru muziku, često izuzetno kvalitetno interpretiranu. Ove snimke treba sakupiti, zatim ih restaurirati i ponovo publikovati na visokokvalitetnim CD-ovima za svakoga da može slušati.“ (Risto Pekka Pennanen. „Recording Bosnia's musical heritage: from the Austro-Hungarian era to World War II.“ Bosnia Report, New Series (London: Bosnian Institute, January-July, 2007) (www.bosnia.org.uk)(6.09.2007). 2) “Western ideas have not merely promoted the “Western style for dominating, reconstructing, and havingauthority over the Orient”. They have also contributed to the gradual process of reinterpreting the old Orientalist notion of sevdalinka as Oriental, passive and melancholic music among the Bosniaks. This process has been part and parcel of the Bosniak quest for an ethnic, national and linguistic community with a European South Slavic identity, and one of the outcomes is the reversed, positive meaning of sevdah melancholy as an activating and creative force.“ (Risto Pekka Pennanen. „Melancholic Airs of the Orient – Bosnian Sevdalinka Music as an Orientalist and National Symbol“.
(https://helda.helsinki.fi/bitstream/handle/10138/25832/009_07_Pennanen_rev.pdf;seqence)

HEINRICH RENNER: Njemački putopisac Heinrich Renner ostavio je obiman zapis sa svoga putovanja po Bosni i Hercegovini krajem XIX stoljeća. Njegov putopis je obogaćen brojnim ilustracijama i fotografijama koje danas zasigurno imaju veliku kulturološku vrijednost. Na više mjesta, Renner se osvrće na lirski narodni izraz stare Bosne, govoreći pohvalno o našoj narodnoj pjesmi. On također na više mjesta govori i o porijeklu nekih narodnih pjesama poput čuvene pjesme «Mehmed-paša tri cara služio». Evo dijela njegovog zapisa o našoj lirskoj narodnoj pjesmi i ašikovanju: «Jedan od najljepših običaja, koji je po svoj prilici ostao iz kršćanskoga doba (?), to je ašikovanje. To je isto kao u
Nijemaca u austrijskim i bavarskim zemljama ono postajkivanje pod prozorom, pa makar da ovdje rijetko biva pod prozorom, već obično kod tarabe, stvar ostaje ista. «Adet» je da se u petak ili ponedjeljak turske žene i djevojke u
većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. Kada bude akšam, onda se vrate i sada nastane po baščama, na kapidžicima ili pred mušebcima život ispodtiha. Kada je dan za ašikovanje, smije mladić svojoj
znanici, koju je možda vidio samo kao djevojče, dok se nije još krila, učtivo da pridje i da joj se stane lijepo udvarati. To se čini tako sramežljivo i nježno, da se moraš čuditi muhamedovcu zbog te pristojnosti. Sve je ašikovanje u sasvim tihom šaputanju, poljubiti se skoro ni ne mogu, te jedino ako strast pređe svaku granicu i priječi im se, da se uzmu, ugovori se otmica, koja je tu uobičajena, ali već skoro nestaje. Uz ašikluk čuju se slatke ljubavne pjesme, koje ne zaostaju za naljepšim zvucima zapadnjačkim. Narod u Bosni, makar da je vjerom rascjepkan, u ljubavnim pjesmama nije razdijeljen, jer ženske ljubavne pjesme iste su u muhamedovaca i u kršćana. Uopće južni su Slovjeni bogati pjesmama. Epika im doduše ima slabe promjene, radnja obično pada ili se sasvim rasplinjuje, no lirsko je blago divno. Epske pjesme, što ih bosanski guslari recituju stranim napolu pjevuckavim glasom i osobitim ritmom, pričaju o  svakidanjem životu i o junaštvima; pobjede i porazi na široko se opisuju, ali nikakvo veselje ne uzdiže srce pjevačevo i nikakva ga tuga ne mori. Sasvim je to drugačije u narodnoj lirici. Ne bi skoro ni povjerovao, da je to mirisavo cvijeće niklo na onom istom polju. Vragoliju, patetsku strast, razuzdano veselje, slatku melanholiju, junački prkos i srdačnu odanost: svaku žicu čovječjega srca zna lirika da pogodi svojim slatkim melodijama. Kako sama govori  djevojka u bosanskoj muhamedanskoj pjesmi:

Oči moje, oči sokolove,
Ko vas gleda, sit se ne nagleda !
Osman-agi vi ste najmilije !
Al' govori Osmanova majka:
«Nemoj bulo, ljepoto djevojko,
nemoj lice bijelit' ni rumenit',
nemoj mamit' mojega Osmana !
Otići ću u goru zelenu,
Sagradiću od borova dvore,
Zatvoriću u dvore Osmana !»
A djevojka njojzi odgovara:
«Samo idi, majko Osmanova !
Oči su mi oči sokolove,
Otvoriće od borova dvore,
Osman-agi mene će dovesti !”
(Heinrich Renner. Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko. Preveo: Isa Velikanović. Sremska Mitrovica, 1900.)

MUHSIN RIZVIĆ: „Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadržana njena specifičnost i suština. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplođenja i spoja: orijntalnog po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog žene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati odtekstualno zbivanje na njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njenavlastitog osjećanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i života.“ (Muhsin Rizvić. Panorama bošnjačke književnosti. Sarajevo: Ljiljan, 1994):
KATARZYNA SATLAWA: „Sevdalinka (nazywana także Sevdah) jest bośniacką muzyką ludową. Słowo "sevda" pochodzi z z języka tureckiego i oznacza miłość. Sevdalinka jest muzyką typową dla Bośni. Duży wpływ na obecny
kształt sevdalinki wywarła kultura Orientu.[1] Teksty sevdah to zazwyczaj proste i krótkie utwory wierszowane,zbudowane z czterech do ośmiu wersów. Wszystkie wersy maja tę samą długość; liczba sylab w poszczególnych wersach jest identyczna. Choć są nieliczne sevdalinki o dużej ilości wersów. Zdarza się tak, gdy opisywana historia jest długa i zawiła, i autor nie jest w stanie zawrzeć jej w kilku wersach.” (http://www.etnologia.pl/muzyka/europa/teksty/sevdalinka-I.php)

ABDULAH SIDRAN: „Nekada smo, davno, na studijama književnosti, morali znati nekih pet-šest različitih književno-teorijskih „defincija“ sevdalinke. Ostala je u pamćenju ona klasična, da je sevdalinka gradska pjesma bosanskohercegovačkih ili ex-jugoslovenskih muslimana (jer sevdalinka živi i u Sandžaku i u Bijelom Polju kaopotpuno specifična i prelijepa gradska pjesma). Od te uobičajene difinicije pokušao sam, na humoran način, ući unešto što je njena unutarnjost, i kazao da je to ona pjesma koju u kafani iz sveg glasa pjevaju neka trojica za susjednim stolom, a mi ih za svojim stolom ne čujemo.“ (Gunić Vehid. Sevdalinke. Knj.2. Tešanj: Planjax, 2003. str. 317).

OGNJEN TVRTKOVIĆ: Muzički kritičar Ognjen Tvrtković nedavno je utvrdio: „Sevdalinka je gradska pjesma, gracilna, suptilnih lirskih iskaza, duge melodijske rečenice, slobodna u tretmanu melodije, harmonije i ritmičkih struktura i traži od pjevača visoku kulturu pjevanja i visok stepen razumijevanja same suštine materije.“ (Tvrtković, Ognjen. „Muzička baština: Sevdalinka.“www.uknetwork.freeserve.co.uk (23.05.2006.)

DRAGIŠA ŽIVKOVIĆ: “Sevdalinka je bosanskohercegovačka ljubavna pesma, nastala prvobitno među vladajućim muslimanskim krugovima (agama i begovima) po gradovima (Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Travnik) kasnije prihvaćena i u ostalim slojevima muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva po selima i gradovima BiH.” (Jugoslovenski književni leksikon. Novi Sad: Matica srpska, 1971).