SEVDAH - NAJLJEPŠI  BOSANSKI DIJAMANT 

 

Drago mi je što prisustvujem ovom okruglom stolu. Da je ovo naučni skup, u tom slučaju ne bih mogao govoriti, pošto se na taj način ne bavim sevdalinkom. Dakle, ja sam ovdje zato što volim sevdalinku, a ne zato što nešto posebno znam reći o njoj. Vrlo je lijepo što se o tome govori, a ja ću reći ono što mislim da trebam reći.

Sevdalinka je najviše izišla iz ženskog srca Bosne. Nadam se da će se jednog dana snimati filmovi i pisati knjige o ženi Bosne i Hercegovine koja je na svojim leđima nosila strašan teret naše sudbine u historiji, pa, evo, sve do ovih zadnjih pokušaja uništavanja Bosne i Hercegovine, a to se nikad nije vidjelo. Muškarci su bili heroji, vladali..., mi smo se slikali na televizijama i tako dalje. Znate sve kako je bilo. A žena je, zapravo, ta koja je bila kičma Bosne. Žena je podnijela mnogo toga što se ne vidi. Dobro znamo koliki je teret podnijela.

Umjetnost nastaje tamo gdje postoji pritisak, gdje postoji kondenzacija. Otkud da iz male Bosne da izlaze tako dobri romani i filmovi? Otkud je Bosna time zračila i za cijelu bivšu Jugoslaviju?

Znate li kako nastaje dijamant? Tako što se, pod strašnih pritiskom, karbon pretvori u dijamant. Tamo gdje ima pritiska, gdje ima problema, gdje historija od društva i zemlje pravi ono što pravi, tamo nastaju takva djela; vrlo rijetko tamo gdje je sve u redu, gdje ljudi dobro žive, gdje su slobodni. Tako i sevdalinka. I upravo preko žene. Nisam siguran da je svako volio biti iza zidova, da ne izlazi na ulicu, da ima strog režim života, pa ni te naše žene, a živjele su tako kako su živjele i nastalo je to što je nastalo.

Ima jedna pjesma, neću vam reći čija je, i u njoj stihovi: »Čudna je osveta malih; što ih više stišće, sve ljepše pište». To je činjenica.

Dakle, ovdje je mogao nastati roman «Derviš i smrt» zato što je to izraz jednog stanja duha. Ovdje je mogla nastati sevdalinka. Sevdalinka je viđena kao fenomen i to nije samo istočna kajda, nego je to nešto posebno što je nastalo ovdje, među nama, iz posebnih uslova života. Sve što se dizalo u spirali duhovnog razvoja, kulturnog, materijalnog, što je specifično za Bosnu, nastajalo je na taj način. I zato je specifično. I zato je samo naše. I po tome se prepoznajemo. Kao što je flamenko u Španiji. Ima raznih vrsta muzike u raznim krajevima, ali je flamenko – flamenko. Neponovljiv. I on je nastao na poseban način, iz jednog stanja duha. I, opet, ponovo ne zato što su dobro i sretno živjeli ti koji su stvarali flamenko. Da jesu, vjerovatno ne bi bilo flamenka. Isto tako je u Bosni. Da smo imali neku veću sreću, vjerovatno ne bi bilo ni sevdalinke. Dakle, umjetnost nastaje na taj način. Težak život, teška sudbina pobuđuje u čovjeku spremnost da se izrazi, da nešto kaže na neki drugi način, da podijeli sa drugim ono što je u njemu.

Ne smijem to zaboraviti reći, u Bosni i Hercegovini, pa i šire, i ljudi iz nekih drugih kulturnih krugova identificiraju se sa sevdalinkom. Ko ne voli čuti sevdalinku? Zna se da je naša, ali to svi vole. Prije svega, zato što je to dobra muzika. Ja volim dobru muziku, bez obzira je li to klasična ili iz Južne Amerike. Nešto što je dobro, dobro je, a to dobro samo može proizići iz onoga što se u teoriji zove umjetnička iskrenost. Ne komercijalno, ne da bi se napravile pare na brzinu, nego ono što zaista proizlazi iz duše. Kao pjesnik koji kad napiše pravu pjesmu; on čitavu dušu stavi na vrh olovke i to se odmah vidi je li to to ili nije to. Zato što je napisana tako, dobra je kineska poezija koja je napisana prije tri hiljade godina, i uvijek će to biti dobra poezija. I u prijevodu ćete prepoznati da je to to. Da je to nešto što je rezultat jednog stanja duha jednog čovjeka, a ovdje se radi o, da tako kažem, kolektivnom naporu.

Sevdalinka je nastajala veoma dugo, stoljećima. I to je taj naš flamenko. To je ono što imaju drugi narodi. I to je ono ovdje. Jedna od onih vertikala koje se ne mogu uništiti. Nema tenka, nema agresije koja to može uništiti. E, to, taj duh, to što živi u nama, u svakom i kolektivno, to se ne može uništiti. I sve dotle dok ti ljudi žive, žive i to. To je jedna od onih vertikala u skali koje nas održavaju svojima i živima. Kad kažem «svojima», uvijek sam vjerovao u našu zemlju kao pluralnu Bosnu, i uvijek sam to shvatao kao naš kvalitet, bez obzira na ovo sve što se događalo. Tamo gdje ima pluralnosti, ima i kvaliteta. Samo ga ne treba dijeliti, nego nas treba sakupljati. Nijedna kultura ne može sebe spoznati ukoliko se ne vidi u ogledalu druge. I u toj spirali i u tom uspinjanju obogaćuju se i jedna i druga. Posebno u svijetu u kome mi živimo.

Ja volim Omera Pobrića i i poštujem to što radi, i sve vas koji to radite, ali ni ti ljudi ne mogu sami.

Ovo je veliki zadatak. Ovo naše bogatstvo treba podijeliti. Jer, tradicija ne smije biti okamenjena. To nije uloga tradicije. Uloga tradicije je da prenese, a ne da stane. Dakle, prenosi se do jednog trenutka, a od drugog trenutka to moraju drugi, druga generacija. Moraju biti dovoljno svjesni, dovoljno zainteresirani da to prenose. Danas se u svijetu, na osnovu tih i takvih paradigmi, pravi novi izraz. Recimo, novi muzički izraz. I mnogi pjesnički izrazi su na osnovu tradicije. To ne smije biti okamenjeno, muzejski zapakovano i konzervirano. Dakle, to treba ponuditi, pa će drugi ljudi, i u našoj zemlji i izvan naše zemlje, to obogaćivati i koristiti, kao što su i do sada studirali sevdalinku i rekli da je to čudo. Treba je ponuditi. Ako se tradicija okameni, onda će ona umrijeti; ako se ispreplete sa budučnošću, onda će i ona biti obogaćena. I to nije slučaj samo kod nas, nego je to svugdje tako.

Ja posebno volim južnoameričku muziku i znam, recimo, kako su se razvijali neki pokreti u toj muzici – na osnovu indijanskih tradicija, na osnovu tradicija crnih robova koji su tamo dolazili, na osnovu španskih tradicija, koje su stigle preko gitare. I, nastala je sasvim nova forma, koja je osvojila svijet. Zašto? Zato što to nije okamenjeno. Svi ti elementi upleli su se u tu novu formu, a istovremeno nije zaboravljena ona stara forma. To je moguće samo ako se radi na tome, ako se tome pridaje pažnja, ako društvo hoće to, a društvo to mora htjeti.

Čovjek ne zna gdje ide, ako ne zna odakle je došao. I društvo ne zna gdje ide ako ne zna odakle je došlo. Ali, ponavljam, to ne smije biti u funkciji okamenjavanja, zaustavljanja, ne smije biti muzej, nego se mora oživotvoriti. Prvo, u susretu sa drugim kulturama. Drugo, u susretu sa trendovima u budućnosti. E, sad, tu postoji opasnost komercijalizacije na sve moguće načine. Ali, to nije samo kod nas. To je svugdje. Novi mediji, novi, stilovi. Ljudi, naravno, žele to komercijalizirati, naplatiti. Ako hoćete, tu ima svakakvih pojeftinjenja. Tu su oni koji se bave time; oni su toga najviše svjesni i najviše ih to boli. Međutim, ja se toga ne bih plašio. Kvalitet ostaje. Kvalitet ostaje zapamćen.

Pošto se više bavim time, znam to iz više primjera, kad neko, neki pjesnik, napiše dobru pjesmu, pa se to ne primijeti. Biva, neko napisao pjesmu; napiše se stotinama pjesama... Ali, nekim čudom, ljudi polahko prepoznaju kvalitet... Kad god se neki posao uradi dobro, on ostavlja trag. Prema tome, i ono što iz te tradicije, iz tog preplitanja nastane dobro, to će ipak ostati. Ono što je komercijalno i tako dalje, to će poslužiti svojoj svrsi, a neki će imati koristi, ali to neće trajati. Ono što će trajati, to je uvijek kvalitet.

Sada treba reći da društvo treba raditi na tome. Naravno da treba. Imamo mnogo prioriteta, a prvi bi nam trebali biti znanje, školovanje. Nema ništa bez toga. Ni svijesti o tome da je to potrebno, da nam je potrebna vertikala, da nam je potreban background o tome odakle mi to dolazimo.

Ima i drugih prioriteta. Sredstava nema. To svi znamo. Međutim, ako se ovome ne prida pažnja i ako se ne nastavi raditi na tome, onda možete imati fabriku, kompjutere, možda možete imati i više materijalnog bogatstva, ali ako zaboravimo, onda, u onom trenutku kad se sjetimo da nam treba malo duše, onda je neće biti i onda nećete znati ko ste i šta ste. I drugi neće znati ko ste i šta ste. I, tu je problem.

Mi imamo to kulturno bogatstvo. Sevdalinka je jedan dio, jedan segment tog kulturnog bogatstva i on je tim značajniji što govori o onome što se zove naša duša. Duša našeg čovjeka. A kad kažem «našeg čovjeka», znam da sevdalinku ne vole samo u Sarajevu ili u Bosni; to je mnogo šire. Priznao to neko ili ne, ona otvara dušu mnogima na ovim prostorima upravo zato što je izišla iz duše i što predstavlja kvalitet.

Prof. dr HARIS SILAJDŽIĆ