Ban Kulin bio je bosanski ban koji na vlast došao oko 1180 godine. Smatra se da je na vlast došao poslije smrti cara Manojla Komnena, kao bizantski vazal. Poslije 1180. godine učvrstio je bosansku državu. Za vrijeme njegove vladavine Bosna je bila stabilna i ekonomski jaka zemlja. Za vrijema vladavine bana Kulina došlo je po pojave i širenja učenja Crkve bosanske. Učenje Crkve bosanske prihvatio je i ban Kulin. Posljedica toga jeste pokušaj krstaškog pohoda na Bosnu, ali i mudri potez bana Kulina koji je doveo do sabora na Bilinom polju i odricanja od heretičkog učenja. Posebno je za vrijema bana Kulina karakterističan ekonomski odnos sa Dubrovnikom. Iz tog trgovačkog odnosa proizašla je povelja o slobodi trgovine dubrovačkim trgovcima. Pregledni naučni rad broj srednjovjekovnih povelja predstavljala je korespondencija sa Dubrovnikom. Osim toga, povelje su jedan od osnovnih izvora prava srednjovjekovne Bosne. Povelja Kulina bana imala je karakter međunarodnog ugovora. To je zapravo ugovor koji potpisuju dvije samostalne države, Bosna s jedne strane i Dubrovnik, s druge. Povelja Kulina bana sačinjena je 29. augusta 1189. godine. Napisana na dva jezika i dva pisma. Najprije to je starobosanski jezik i bosančica, te latinski jezik i latinica. Uobičajno je bilo da se akti i ugovori sačinjavaju u četiri primjerka, pa se smatra i da je tekst povelje nastao u četiri primjerka. Danas postoje tri verzije ove povelje. Jedan se nalazi u Ruskoj Akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu, a druga dva primjerka u Dubrovniku. Niti jedan primjer povelje se ne nalazi u Bosni i Hercegovini. Kada je u pitanju sadržaj, povelje su sadržavale svoje konvencionalne dijelove: protokol (uvod), tekst ili kontekst i eshatokol (zaključak). Protokol je počinjao formulom invokacije, potom je sadržavao intitulaciju i inskripciju. Tekst kao glavni dio povelje mogao je sadržavati različite elemente, pa tako smo imali koroboraciju, arengu, naraciju, promulgaciju, dispoziciju, sankciju, peticiju, svjedoke, zakletvu i slično. Eshatokol je sadržavao datum, aprekaciju, potpis i pečat.

Historijske prilike u Bosni za vrijeme vladavine bana Kulina „Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon bana Borića bio je ban Kulin, poznat kao veliki bosanski ban (Culin magno bano Bosniae).Smatra se da je na vlast došao kao bizantski vazal. Najraniji podatak o njegovoj vladavini potiče iz jednog pisma poslanika rimskog pape Toebalda. Iz tog pisma vidljivo je da je ban Kulin bio u dobrim odnosima sa Rimokatoličkom crkvom. Pismo je bilo adresirano na bana Kulina, velikog bana Bosne, te je počinjalo riječima plemenitom i moćnom mužu banu Bosne, Kulinu. Ovakvo oslovljavanje i nazivanje bana Kulina potvrđuje da je on bio poznati ban, da je Bosna samostalna zemlja na čijem čelu je ban koji je imao jako dobre odnose sa Rimokatoličkom crkvom. Iz pisma koje je Teobold uputio banu Kulinu vidljivo je da je Kulin nosio titulu bana i da takvo oslovljavanje u pismu nije dio učtivosti i tradicije, već zapravo njegove stvarne funkcije. O porijeklu i tačnom vremenu vladanja bana Kulina nemamo dovoljno podataka. Pretpostavlja se da su ban Kulin i ban Borić pripadnici istog roda, odnosno da su pripadali dinastiji Kotromanića. „Za njih se u jednoj povelji kralja Tvrtka I kaže,da su vladali Bosnom od njenog postanka. Prema tome, dosta je vjerovatno da su Borić i Kulin pripadali istoj dinastiji.“ U XII stoljeću za vrijeme bana Kulina došlo je do širenja imena i teritorija Bosne. U sastav Bosne ušle su oblasti Donjih Krajeva, Usora, Soli i Podrinja. Bosna je u vrijeme vladavine bana Kulina bila ugledna zemlja. „Papin izaslanik Ivan zove, godine 1203. državu Kulinovu kraljevinom, te kaže da je prostrana deset dana hoda, a i više. Ban Kulin je radio na izgradnji i očuvanju samostalnosti bosanske države, kao i na ekonomskom prosperitetu. Rezultat toga upravo je bila povelja o slobodi trgovine izdata Dubrovniku. Iz same sadržine povelje vidljivo je da je ban Kulin bio samostalan vladar Bosne, te da je bio kršćanin. To se zapravo zaključuje na osnovu invokacije na početku povelje, kao i na osnovu datuma na kraju povelje, u kojem se poziva na blagdane Rimokatoličke crkve. S obzirom na veliko rudno ali i drugo bogatstvo u Bosni se razvila trgovina sa drugim zemljama. „Miran razvoj zemlje, napredna trgovinska razmjena, cvjetanje rudarstva i zanatstva, stanovništvu je donijelo blagostanje u takvim razmjerama da se stotinama godina kasnije u Bosni sjećalo na Kulinova sretna vremena. Danas je u Bosni i Hercegovini prisutna krilatica „za Kulina bana i dobrijeh dana“. Tradiciju spominjanja bana Kulina i dobrih dana vršili su i vladari Bosne koji su vladali nakon bana Kulina. Tako ban Matej Ninoslav u svojoj povelji sa Dubrovnikom poziva se na zakletvu koju je i sam ban Kulin koristio. Prvi neposredan izvor Kulinove vladavine zapravo jeste povelja iz 1189. godine. Povelja Kulina bana predstavljala je prvi poznati pisani dokument na staroslavenskom jeziku. Iz sadržine povelje jasno se vidi banov samostalan položaj, odnosno samostalan položaj Bosne. Davanje povlastica i garancija slobodne trgovine unutar jedne zemlje mogao je učiniti samo samostalan vladar zemlje, što je zapravo u ovom slučaju i bilo. „Upravo u vrijeme vladavine ovog vladara dolazi i do početka pismenosti na narodnom jeziku; naravno riječ je o Povelji bana Kulina iz 1189. godine. U samoj intitulaciji povelje stoji „ja ban bosanski Kulin” i u samom tekstu pored navedene etničke odrednice „bosanski” jasno se vidi i Kulinova „patrimonijalna” kontrola cijelog bosanskog državnog teritorija.

Između 1190. i 1199. ban Kulin prihvatio je učenje Crkve bosanske koje su pripadnici Istočne i Zapadne crkve nazivali heretičkim. Smatra se da je ban Kulin prihvatio učenje Crkve bosanske zajedno sa svojom porodicom i više od deset hiljada kršćana. Stvarni cilj bana Kulina bio je oduprijeti se utjecaju ugarsko –hrvatskog kralja Bele III.

Izvor : Ervina Halilović - Zbornik radova Pravnog fakulteta uTuzli

Dok o Srebreniku mislimo kao o mladom i malom gradu, on takav sigurno nije. Njegovo ime spominje se davne 1333. godine u povelji Stjepana II Kotromanića kojom Dubrovčanima prepisuje Ston i Pelješac.

Važan tada je bio, važan i dalje jeste, sve od 1333. preko Osmanskih osvajanja do rata u Bosni Hercegovini ostao je siguran i snažan. Čuvali su ga najhrabriji i najbolji borci, koje su ovi prostori vidjeli, sve do zadnjeg daha i zadnjeg atoma snage. Od 1333. pa sve do danas velike tačke u razvoju Srebrenika predstavljaju vrhunac moći Bosanske države za vrijeme Tvrtka I Kotromanića, ugarski sukobi, Osmanska okupacija, austro-ugarska vladavina, dva svjetska rata i ratovi u Bosni. Srebrenik ima i veliku povezanost sa banovima kao što je Stjepan II Kotromanić koji je boravio u gradu Srebreniku.

Na vrhuncu moći Bosanske države Srebrenik je imao veliku stratešku i političku važnost za sjeverne granice tadašnje banovine. Bila je uključivana u velike pregovore, bitke, sukobe i odbrane. Nevjerovatno je koliko se ovaj grad i Gradina održao u ovu vrijeme uz sve napade i okupacije.

Za vrijeme ugarskih ratova Srebrenik je 1363. godine bio opsjednut od strane vojske ugarske. Unatoč svim naporima Srebrenikse održao kao pravi „tvrdi grad“. Velika nesreća koja je zadesila vojsku ugarske je gubitak državnog pečata što je možda bio i razlog za daljnje sukobe.

Oko 1512. godine na prostore Srebrenika dolaze Osmanlije. Veliki trenutak za historiju Srebrenika i Bosne. Dolaskom Osmanlija dolaze i velike promjene na prostore Srebrenika. U to vrijeme Srebrenik je podijeljen na dvije nahije, Srebreničku i Jaseničku.

U vrijeme Austro-Ugarske okupacije Srebrenik nije pružio veliki otpor okupirajućim snagama. Odlaskom Turaka sa prostora Bosne i Srebrenika stanovništvo je u početku nezadovoljno, ali kasnije se ispostavi da će Austro-Ugarska donijeti veliki napredak u privredi Bosne i Hercegovine izgradnjom puteva, škola, bolnica itd.

Prvi svjetski rat započevši u Bosni imao je velikog utjecaja na Bosnu i Srebrenik. Srebrenički vojnici imali su obaveze da sudjeluju u pohodima vojske Austro-Ugarske. Dok je Austro-Ugarska vojska imala svojih bitaka, Bosna je vodila svoj rat.

Drugi svjetski rat je bio za Bosnu težak i veoma napet. Na Srebrenik napadi počinju već 1942. godine od strane i njemaca i četnika i ustaša. Uz duge i mukotrpne borbe ovaj period staje 4. oktobra 1944. godine kada partizani zauzimaju prazan Srebrenik.

Jedan od zadnjih velikih trenutaka za historiju Srebrenika je odbrambeno-oslobodilački rat 1992.-1995. Rat na području Srebrenika ne počinje odmah 1992. Počinje pucanjem srpskih snaga na sanitet u području Potpeća. Ubijanjem dvojice vozača saniteta i jednog medicinskog radnika počinju napadi i agresija na ovaj prostor Bosne i Hercegovine. Prvo bombardovanjeSrebrenika desilo se 30. avgusta 1992. godine. Na području Srebrenika djelovale su 3 brigade:
 - 212. brdska brigada Srebrenik
 - 211. oslobodilačka brigada
 - Špionička bojna/bataljon 108. pješačke brigade HVO Ravne Brčko

I tako od spominjanja pa sve do danas Srebrenik ostaje „tvrd grad“ sa svojim ljudima i Gradinom na vrhu Majevice koja motri čitav grad i pazi na sve opasnosti.

 Autor: Hamza Imširović. 

ZIJAD ŠEHIĆ

PAX AMERICANA. REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA I MEĐUNARODNA DIPLOMATIJA OD VAŠINGTONSKOG DO DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA (18. III 1994 – 21. XI 1995)

KRAĆI IZVOD IZ IZLAGANJA NA SIMPOZIJU POSVEĆENOM 20.GODIŠNJICI OD POTPISIVANJA DEJTONSKO SPORAZUMA ODRŽANOG 19.11.2015.U ANU BIH.

Nekoliko događaja je na početku 1994. godine utjecalo na aktivniji angažman SAD-a. Od eksplozije granate ispaljene sa srpskih položaja na tržnicu u Sarajevu 5. februara 1994. godine ubijeno je 68, a ranjena 104 civila. To je zahtijevalo odlučnu akciju svjetske zajednice.

Na savjetovanju održanom u Bruxellesu 7. i 8. februara ministri vanjskih poslova Evropske unije zahtijevali su trenutni prekid opsade Sarajeva, izjašnjavajući se većinom za zračne napade na artiljerijske položaje VRS-a i stavljanje Sarajeva pod upravu UN-a.

Vijeće NATO-a je zahtijevalo prekid njegove opsade i povlačenje teškog oružja (bosanskohercegovačkih Srba i vladinih snaga) u toku narednih 10 dana na rastojanje od 20 km od centra grada i stavljanje pod kontrolu UNPROFOR-a. S obzirom na neuspjeh mirovnih nastojanja evropskih država i aktivniju ulogu ruske vanjske politike, SAD nije želio ispustiti vodstvo u relevantnim pitanjima svjetske politike. Neposredno prije isteka ultimatuma Clinton je precizirao razloge za aktivniji angažman SAD-a u vezi s Republikom Bosnom i Hercegovinom, smatrajući da je historija 20. stoljeća pokazala da SAD ne može dozvoliti da se ignoriraju sukobi u Evropi.
Razvoj zbivanja nakon ultimatuma pokazivao je gubitak utjecaja Evropske unije u korist NATO-a, a s druge strane na povećanu ulogu SAD-a i Rusije, bez kojih se nije naziralo rješenje.

Samo sedmicu nakon povlačenja artiljerije oko Sarajeva, stavljena je na probu vjerodostojnost zaključaka međunarodne zajednice. Od šest srpskih lovaca koji su kršeći zabranu letenja na području Republike Bosne i Hercegovine 28. februara letjeli s područja Srpske krajine prema Bihaću, dva američka lovca F-16 su oborila četiri.

Isto se ponovilo kada su snage VRS-a na početku aprila 1994. godine izvršile napad na sigurnosnu zonu Goražde. U jednoglasno usvojenoj rezoluciji 22. aprila 1994. godine Vijeće sigurnosti UN-a je zahtijevalo da srpske snage neodložno obustave napade i napuste sigurnosnu zonu, u suprotnom morali su računati sa zračnim udarima na artiljerijske položaje i druge vojne uređaje od strane NATO-a i UNPROFOR-a. Postavljen je ultimatum da se do 24. aprila povuku u prečniku tri kilometra od Goražda, a teško naoružanje je trebalo povući na rastojanje od 20 km. U saopćenju sa sastanka ambasadora NATO-a u Bruxellesu potvrđena je podrška postizanju rješenja sukoba putem pregovora i u tom kontekstu su pozdravljene saradnja i bliske konsultacije SAD-a, Rusije, UN-a i EU-a, s ciljem objedinjavanja diplomatskih inicijativa koje su bile u opticaju.

U vrijeme zbivanja u Goraždu bivša premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher uputila je poruku međunarodnoj javnosti: umjesto da kazni srpskog agresora koji je odgovoran za masovna ubistva, mučenja i etničko čišćenje, međunarodna zajednica je izabrala da sukob u Republici Bosni i Hercegovini tretira kao građanski rat u kojem su zaraćene strane podjednako krive. Vladi međunarodno priznate suverene države Bosne i Hercegovine nametnut je nemoralni i nelegalni embargo na oružje koje joj je bilo potrebno da brani svoju zemlju i svoj narod... To nije bila samo sramna i nemoralna politika, koja je davala zeleno svjetlo – a potencijalnim agresorima da krše međunarodno pravo i norme civilizovanog ponašanja da bi mogli ostvariti svoje ambicije. Vrijeme je da priznamo greške našeg pristupa ovom problemu u posljednjih nekoliko godina od raspada Jugoslavije, kao i da shvatimo korijene problema.

Istovremeno su reagirale i javne ličnosti u SAD-u. Demokratski senator Joe Biden je tvrdio da su Bosanci žrtve najkrvavije agresije u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Dosljedni zagovornik očuvanja međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine je naglašavao da se dvogodišnji sistematski genocid u Republici Bosni i Hercegovini mora zaustaviti. Senator Tom Lantosh javno je pozivao Clintona da za odlučnu akciju u Republici Bosni i Hercegovini izađe pred Kongres, smatrajući da će dobiti najveću moguću podršku.

Posljedica zbivanja oko Goražda je bila da je pojačan angažman SAD-a i Rusije u pregovaračkom procesu, pa je tako obrazovana Kontakt grupa od predstavnika SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Rusije i Njemačke, koja je 26. aprila 1994. godine u Londonu pokušala pokrenuti mirovni proces u Republici Bosni i Hercegovini.

Bilo je to posve drukčije vodstvo od onoga u kojem je dotad ključnu ulogu imala Velika Britanija, koja je najbolje shvaćala i iskorištavala pravila EU-a, UN-a i NATO-a da bi nadmudrila ostale, koristeći Rusiju kao prijetnju za slamanje eventualnog otpora, a zapravo koristeći je kao paravan za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva. U novom, američkom konceptu diplomatskih inicijativa, Rusija je dobila ulogu ključnog partnera u mirovnom procesu, ali je njen povratak na međunarodnu
političku scenu kao partnera za rješavanje najvažnijih evropskih sigurnosnih proble ma ipak bio samo utješni privid.

Kontakt grupa je trebala utvrditi jedinstvene principe mirovnog procesa i insistirati na njima. Međutim, posebno su do izražaja došli suprotni stavovi SAD-a i Francuske jer je SAD odbijao njen zahtjev da se pojača pritisak na bosanskohercegovačku vladu da pristane na teritorijalnu podjelu zemlje.

Ministri vanjskih poslova SAD-a, Rusije, Njemačke, Francuske, Grčke i Belgije zahtijevali su 13. maja 1994. godine na savjetovanju u Ženevi da se u Republici Bosni i Hercegovini dogovori četveromjesečno primirje a nakon dvije sedmice nastavak mirovnih pregovora, čiju je osnovu činio plan o podjeli teritorija u odnosu 51% za Federaciju i 49% za bosanskohercegovačke Srbe. Primirje je trebalo pratiti brzo razdvajanje snaga, povlačenje teškog oružja, kao i razmještaj vojnika UN-a na kritičnim mjestima.

Članovi Kontakt grupe za Republiku Bosnu i Hercegovinu sastali su se 25. i 26. maja 1994. godine u Talloiresu s predstavnicima Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali tada nije postignut dogovor s obzirom na predloženu teritorijalnu podjelu.

Ministri vanjskih poslova Kontakt grupe su 5. jula 1994. godine u Ženevi odobrili plan teritorijalne podjele Republike Bosne i Hercegovine, koji je predviđao njen ostanak u postojećim granicama, sa odnosom od 51% teritorija za Federaciju BiH i 49% za bosanskohercegovačke Srbe. Taj plan je predstavljen i o njemu je trebao biti postignut dogovor do 19. jula.

Parlament Federacije je 18. jula sa 68 glasova za, 17 protiv i 2 suzdržana glasa odobrio plan Kontakt grupe. Nakon dvodnevnog savjetovanja bosanskohercegovački Srbi su objavili 19. jula da se ne slažu s planom, zahtijevajući dalje pregovore.

Politika SAD-a prema Republici Bosni i Hercegovini bila je sve više predmetom kritike američkih medija, što se vidjelo u devedesetominutnom razgovoru s novinarima koji je prenošen u gotovo svim zemljama svijeta. Predsjednik Clinton je žučno reagirao kada je dopisnica CNN-a iz Sarajeva Christiane Amanpour kritizirala nje govu politiku prema Republici Bosni i Hercegovini, tražeći jasan odgovor:
Ovdje u Bosni radi se o fundamentalnim pitanjima svijeta, međunarodnom redu i poretku. Zašto vam je, kao lideru slobodnog svijeta, trebalo tako dugo da utvrdite politiku prema Bosni i zašto ste dovedeni u situaciju da budete talac onih koji imaju jasnu politiku bosanskih Srba? Neće li vas zato diktatori u svijetu poput Kim Il Sunga uzeti manje ozbiljno?
Ta pitanja Amanpour bila su jedina tačka u devedesetominutnom razgovoru, u kojem je Clinton nastojao opravdati tadašnju politiku SAD-a prema Republici Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je od početka bio mnogo aktivniji nego što je to bio njegov prethodnik.

Zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini su u velikoj mjeri utjecala na unutrašnjopolitičku scenu u SAD-u. Većina demokrata i republikanaca u američkom Senatu bila je za skidanje embarga na uvoz oružja za Republiku Bosnu i Hercegovinu, što je pokazalo izjašnjavanje 12. maja 1994. godine, u kojem su dva predložena amandma na, Dole-Libermanov za jednostrano ukidanje embarga i Michelov za poziv savezni cima i UN-u za zajedničko skidanje tog embarga, dobila po 50 glasova. Da bi embargo bio ukinut, neophodan je bio potpis sporazuma Clintona s Kongresom u roku od pet dana. Iako se on u posljednjih godinu dana redovno izjašnjavao za skidanje embarga, u okolnostima tekućih diplomatskih inicijativa ipak je želio da za tu odluku dobije i saglasnost zapadnoevropskih saveznika.

Preokret u američkoj politici se počeo sve jasnije ispoljavati. Clintonova administracija je uspjela proizvesti interes za očuvanje svog prestiža i kredibiliteta nizom inicijativa: širim ovlaštenjima NATO-u Amerikanci su 28. oktobra 1994. godine na zajedničkoj sjednici u New Yorku objavili niz dogovora o mogućim aktivnostima borbenih aviona po nalogu NATO-a. Ubuduće je trebalo dati samo opće upozorenje o zračnim napadima, a za podršku UNPROFOR-u je bilo moguće napasti istovremeno više ciljeva. Proporcionalni princip trebao je i dalje biti zadržan, pa je odluku o akciji trebalo da odobre zajedno zapovjednici UN-a i NATO-a.

Istoga dana američka ambasadorica pri UN-u Madeleine Albright je u Vijeću sigurnosti UN-a podnijela rezoluciju kojom se tražilo skidanje embarga UN-a na oružje za Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa odgodom od šest mjeseci. Tim dokumentom od generalnog sekretara UN-a tražilo se da planira sređeno i sigurno preraspoređivanje personala UN-a na Balkanu u slučaju da embargo bude skinut.

SAD je nametao završnicu s vojnom intervencijom NATO-a, što je bila formula za potvrđivanje njegove uloge kao garanta i NATO-a kao instrumenta za očuvanje evropske sigurnosti. U jesen 1994. godine je nastojao pridobiti evropske saveznike za intervenciju na području Bihaća, koje je bilo, kako su dramatično izvještavali mediji, pod srpskom opsadom i prijetio je skori pad. Međutim, tada je naišao na snažan otpor evropskih saveznika, prije svih Velike Britanije i Francuske, koje su se pozivale na činjenicu da imaju svoje vojnike na terenu kojima bi se Srbi mogli osvetiti. Evropljani su upozoravali na to kakva bi kriza mogla nastati u NATO-u ako SAD isforsira bombardiranje, a njihovi vojnici stradaju. Francuska i Velika Britanija nisu željele da SAD završi rat u Republici Bosni i Hercegovini i preuzme vodstvo u Evropi.

U drugoj polovini decembra 1994. godine pokušao je bivši američki predsjednik Jimmy Carter u jednoj privatnoj posjeti da postigne dogovor o primirju u Republici Bosni i Hercegovini. Iako je on postignut i trebao stupiti na snagu 23. decembra 1994. godine, primirje je već prvi dan bilo prekršeno 28 puta.

U proljeće 1995. godine pod utjecajem dešavanja na frontu došlo je do najave temeljnih promjena strategije SAD-a, koja je sadržavala diplomatske i vojne instrumente. Put do postizanja sporazuma o miru u Republici Bosni i Hercegovini bio je opasan i dug. Poniženje pripadnika mirovnih snaga UN-a privezanih za stupove i vojne instalacije da bi se spriječili zračni napadi NATO-a u maju i junu 1995. godine, pad sigurnosnih zona UN-a Srebrenice i Žepe i pojava dokaza o masovnom ubijanju Bošnjaka te slom Srpske krajine utjecali su da su napori za okon-čanje rata bili na do tada najnižem mogućem nivou.

U prijestolnicama zapadnog svijeta u ljeto 1995. godine razgovaralo se samo o povlačenju UNPROFOR-a ako se nastavi rat. Krajem juna u razgovoru s nekoliko svojih vanjskopolitičkih savjetnika Clinton se ponovo vratio promišljanjima o mogućnostima uspostave kontrole nad politikom prema Republici Bosni i Hercegovini. Kada je Richard Holbrooke, koji je od decembra 1994. godine bio imenovan za državnog sekretara za evropske i kanadske nadležnosti, opisivao obavezu SAD-a da sudjeluje u povlačenju snaga UN-a u skladu s OPLAN-om 40 104, Clinton je rekao da će o tome on odlučiti kad dođe vrijeme. Državni sekretar Warren Christopher je tada potvrdio da je NATO već odobrio i prihvatio plan, te da se u takvim odlukama, prema procedurama koje su važile, krio visoki stepen automatizma.

SAD je preuzeo obavezu u vezi s misijom povlačenja UNPROFOR-a, a ne ispuniti je značilo bi dodatno uzdrmati kredibilitet američke administracije u Evropi. Mogućnost da se američke trupe uskoro nađu u Republici Bosni i Hercegovini natjerala je američku administraciju da počne tragati za mogućim rješenjima. Na sastanku Grupe za vanjsku politiku održanom 21. juna 1995. godine u Ovalnom uredu Bijele kuće, raspravljalo se o finansiranju Snaga za brzi odgovor.
Clinton je postajao sve nezadovoljniji, ustvrdivši da UN paralizira djelovanje SAD-a i potkopava argumente na kojima se temeljila njegova politika. Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Antony Lake je tvrdio kako administra cija mora krenuti ispočetka i iz temelja ponovo promišljati svoju politiku prema Republici Bosni i Hercegovini.

Madeleine Albright, ambasadorica SAD-a pri UN-u, smatrala je da nespremnost administracije da preuzme odlučujuću ulogu nanosi štetu američkoj vanjskoj politici. Iznijela je prijedlog pod nazivom Sastavnice nove strategijes preporukom da administracija započne izradu planova za period u kojem će Republika Bosna i Hercegovina ostati bez UNPROFOR-a, pozivajući predsjednika Clintona da preuzme kontrolu nad zbivanjima i vodstvo nad Savezom, a ne da se prepušta i dopušta da ga odvlače niz maticu jednoličnih političkih odluka Smatrala je da će UNPROFOR do kraja godine napustiti Republiku Bosnu i Hercegovinu, a zbog već preuzetih obaveza u vezi OPLAN-a 40 104 postojeće stanje prerasti u problem za SAD.

Državni sekretar Warren Christopher proslijedio je Clintonu 6. jula 1995. godine u dokumentu pod naslovom Night Note tok približavanja vrhuncu u procesu preformuliranja politike Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Pisao mu je da se može očekivati da će Evropljani zatražiti od SAD-a da se uključi u proces, smatrajući da američka administracija na taj zahtjev može odgovoriti novom diplomatskom inicijativom te povećati pritisak na bosanskohercegovačke Srbe, nudeći vjerodostojan temelj zahtjevu za ostankom UNPROFOR-a.

Nakon neuspjeha Frasureove misije Milošević više nije dopuštao prepuštanje Sarajeva Federaciji Bosne i Hercegovine, kao što je to ranije predlagao, nego je zahtijevao pola Sarajeva i njegov aerodrom. Washington se plašio operacije izvlačenja plavih šljemova a Milošević ih je na to požurivao, prijeteći novim zadrža vanjem talaca. Pritiješnjeni uza zid Miloševićevom drskošću, zapadnjaci su trebali izabrati između enklava i pune saradnje Beograda u pronalaženju mirovnog rješenja.
Obavještajna američka služba je 17. juna 1995. godine zabilježila telefonski razgo vor između generala Mladića i Perišića u kojem su razgovarali o planiranoj vojnoj operaciji protiv Srebrenice, sigurnosne zone UN-a. Iz tih razgovora, koji su uskoro bili vođeni svakodnevno, bilo je vidljivo da inicijativa dolazi iz Beograda i da će operacijom zapovijedati Generalštab Vojske SRJ, potčinjene Miloševiću.

U vrijeme genocida u Srebrenici Clinton se nalazio na svom privatnom posjedu na terenu za golf. Sandy Berger, zamjenik savjetnika za pitanje nacionalne sigurnosti, i Nancy Sodeberg, ličnost broj tri u Vijeću za nacionalnu sigurnost, saopćili su mu vijesti iz Srebrenice o masovnim ubistvima i masakru. Bob Woodward, novinar Washington Posta, zabilježio je da je Clinton u svojoj ljutnji uzvikivao: To ne može tako ići dalje. Mi moramo ove stvari staviti pod kontrolu.

Pad Srebrenice predstavljao je prekretnicu u zapadnoj, prije svega američkoj politici. UN je, pod vodstvom SAD-a, efektivno stupio u rat s VRS-om odbacujući svaki privid nepristrasnosti. Washington se okrenuo Hrvatskoj da uradi ono što on sam nije želio; da se bori protiv vojske bosanskohercegovačkih Srba. Evropski saveznici koji su tri i po godine govorili da se treba čuvati zapadanja u balkansku močvaru, oni koji su uporno upozoravali da se mir ne može zaključiti sa odstojanja od 15.000 stopa kre nuli su za Amerikancima. Prijedlog novoizabranog francuskog predsjednika Chiraca pokrenuo je novu američku inicijativu. Trinaestog jula 1995. godine Chirac je insistirao na tome da UN mora održati svoje obećanje da će zaštititi Srebrenicu – da će snage za brzo reagiranje i francuske nacionalne trupe ponovo uspostaviti enklavu.

Predložio sam našim saveznicima, onima koji najviše vode računa o međunarodnom pravu i pravima čovjeka, da učinimo zajednički napor i ponovo zauzmemo enklavu Srebrenicu tvrdio je Chirac. Međutim, prijedlog je odbacila Velika Britanija, što je utjecalo na to da se Francuska udaljila od Londona. Govoreći na Dan Bastille u Parizu 14. jula 1995. godine, Chirac je osudio reagiranje Zapada na pad enklava, označavajući ga pokušajem da se stvari gledaju u perspektivi, nešto poput onoga kako su Chamberlain i Daladier tumačili svoje razgovore s Hitlerom u Münchenu 1938. godine.

Nezastrašen hladnom reakcijom svojih evropskih saveznika, Chirac se okrenuo Washingtonu. Pozvao je telefonom Clintona, koji je saslušao njegove prijedloge. Američki plan je uskoro počeo da se kristalizira. Da bi on uspio, bile su potrebne jasnije mape, koje su podrazumijevale premještanje stanovništva iz jednog etničkog regiona u drugi. Kao što je savjetnik za nacionalnu sigurnost Antony Lake rekao, linije se ne bi izvlačile tamo-ovamo, već na način o kome bi se moglo detaljnije pregovarati, s obzirom na to gdje se sada stanovništvo nalazi, kako bi učinili sve što je moguće da se dobije teritorij pojednostavljen u najvećoj mogućoj mjeri.

Dešavanja u Srebrenici i oko nje predstavljala su krajnje poniženje međunarodne zajednice, ne samo zbog toga što je svijet stajao i posmatrao slučaj najvećeg masovnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Međunarodna zajednica je imala i drugi, još veći razlog da se stidi; iza javne osude nasilja krilo se sasvim realno osjećanje olakšanja – zadovoljstva što je nezgodno otvoreno pitanje istočnih enklava, koje je kvarilo mape mirotvoraca, konačno riješeno. Sada su mogli nacrtati jasnije mape na kojima bi se zasnivao mirovni sporazum. Shvatili su da je plan igre bio promijenjen.

Mjesec dana kasnije, kada je Hrvatska vojska izvela munjeviti na pad na krajiške Srbe, postalo je jasno da je prisilno iseljavanje stotina hiljada osoba koje je od samog početka bilo ratni cilj i srpskog i hrvatskog rukovodstva, iako događaj za žaljenje, aktivno pomoglo da mirovni proces dobije zamah. Etničko čišćenje i masovno ubijanje dovodili su do stvaranja etnički čistih teritorijalnih jedinica; Svjetski lideri su možda osuđivali način, ali su podržavali krajnji rezultat zbog kojeg je mir bio bliži nego ikada.

Sramna kapitulacija UN-a i NATO-a pred pohodom na sigurnu zonu Srebrenicu Suočila je američku administraciju s politički nerješivim problemom. Clinton je 13. jula 1995. godine izjavio da misiji UN-a dolazi kraj ako ne uspije vratiti svoj integritet. Iako je pozvao bosanskohercegovačke Srbe da se povuku iz okupirane Srebrenice, nije dao nikakve konkretnije sugestije o tome na koji bi se način trupe UN-a mogle oporaviti zbog njihovog protjerivanja s tog područja. Lider republikanaca u Senatu Robert Dole je smatrao da se mirovne snage u Republici Bosni i Hercegovini suočavaju sa sve većom katastrofom i da trebaju odmah započeti pripreme za povlačenje. Tvrdio je da SAD ne može nastaviti podržavati misiju UN-a

Promašaj svjetske politike potvrdio se i padom sigurnosne zone Žepe. Vojno i političko vodstvo bosanskih Srba se pokazalo samouvjerenim, ne očekujući ozbiljnije reagiranje međunarodne zajednice.
U to vrijeme vođa bosanskohercegovačkih Srba Karadžić je tvrdio: Naša suverenost je minimum. Da i svijet želi ili ne, naše ujedinjenje sa Srbijom je pitanje dana.
Istovremeno je general Mladić izjavio kako je siguran da će Srbi do jeseni osvojiti Goražde, Bihać i Sarajevo, i tada okončati rat u Bosni i Hercegovini koja velikim dijelom igra ulogu supervizora nad agresijom i etničkim čišćenjem.

Tih dana John Pomfret, novinar Washington Posta, iz Tuzle je objavio potresan članak o zločinima u Srebrenici. Članak je počinjao sljedećom pričom:
Jedna mlada žena umrla je bosa. U četvrtak uvečer popela se na drvo u blizini jednog jarka punog blata, gdje je kampirala 36 sati. Svezala je svoj iznošeni šal i remen i okačila o granu, zatim je provukla glavu kroz improviziranu omču i skočila... nije imala obitelj sa sobom i bila je prepuštena sama sebi... Potpredsjednik SAD-a Albert Gore je u Clintonovom uredu rekao da je na slici koja je došla uz Pomfretov članak djevojka bila otprilike starosne dobi kao i njegova kćerka. Moja 21-godišnja kćerka me je priupitala za tu sliku. Šta sam joj trebao reći? Zašto se ovo događa a mi ne poduzi mamo ništa? Moja je kćerka zapanjena zašto svijet dopušta da se ovo dešava, izjavio je Gore, praveći pauzu. A i ja sam. Zbivanja u Srebrenici su utjecala da se ponovo razmotri opcija bombardiranja od strane NATO-a. Clinton je izjavio da će SAD poduzeti mjere i složio se, s Goreovim riječima, da mirenje s tim nije opcija.

Sredinom juna 1995. godine na sastanku sa savjetnicima o situaciji u Republici Bosni i Hercegovini Clinton je izrazio nezadovoljstvo dotadašnjim načinom vođenja američke politike. Moramo usvojiti pravu politiku ,uzviknuo je, ili ćemo nastaviti šutirati limenku niz ulicu. Sada imamo problem, ali nemamo jasnu misiju, niko nije zadužen za ove događaje.

Nakon što je zauzeta Srebrenica, pritisak da se učini nešto više dolazio je sa svih strana. Pisci, aktivisti za ljudska prava, bivši diplomati i novinari snažno i oštro su dizali glas protiv dotadašnje američke politike. Samo u Washington Postu i New York Timesu lista onih koji su kritizirali postojeću vlast u sedmici nakon pada Srebrenice je bila duga: Anthony Lewis, William Safire, Jim Hoagland, George Will, Zbigniew Brzezinski, Brent Scowcroft, Charles Gati, Robert Kagan, Charles Krauthammer, Ana Husarska i George Soroš. Richard Cohen iz Washington Postaje opisao Clintonovu veliku administraciju na riječima a malu na djelima.
Safire je napisao da je Clintonov neuspjeh pretvorio supersilu u podsilu. Na stranicama New Republica, Zbigniew Brzezinski je održao predsjednički govor koji se moga sažeti rečenicu a pozicija lidera slobodnog svijeta nije trenutno slobodna.Taj list je cijelo izdanje posvetio padu Srebrenice. Njegov urednik Leon Wieseltier je napisao: Izgleda da SAD propušta period historijske zbilje, zatvarajući oči pred genocidom i njegovim posljedicama, bježeći od moralnog i praktičnog imperativa svoje vojne moći... ili ćete amerikanizirati rat ili ćete amerikanizirati genocid.

U junu 1995. godine Lake je tražio od članova Clintovog kabineta da se odluče da li žele Bosnu i Hercegovinu kao državu koja će funkcionirati i izgledati kao ranije. Pokušavao je motivirati tim za vanjsku politiku da promišlja strategijski tako da se ne bi zapelo u kriznim situacijama. Konačno, 17. jula Lake je otkrio svoju strategiju završnice na doručku s timom za vanjske poslove. Njegova prezentacija je iznenadila većinu prisutnih visokih dužnosnika. Albright je podržala predstavljeni nacrt, dok su Christopher, sekretar odbrane William Perry i predsjedavajući Združenog štaba oružanih snaga John Shalikashvili ostali sumnjičavi jer je strategija sadržavala opasnost da se SAD uvuče još dublje u sukob, a neke od postavki i odredbi o pomaganju bosanskohercegovačkoj armiji mogle su dodatno povećati napetosti među saveznicima. Kao što je Lake i planirao, Clinton je ušao u sobu i sjeo za sto, dok su njegovi savjetnici raspravljali o dokumentu. U kratkom obraćanju rekao im je kako je postojeći smjer djelovanja neodrživ.

SAD treba preuzeti diplomatsko liderstvo tako što će opet zaprijetiti bombardiranjem položaja VRS-a i ukidanjem embarga na oružje za vojne snage Vlade Bosne i Hercegovine. Clinton je rekao da se protivi statusu quo.

Ova politika čini ogromnu štetu SAD-u i našem položaju u svijetu. Izgledamo slabašno kazao je, predviđajući da će se stvari samo dalje pogoršavati. Jedini napredak koji smo ostvarili je bio kada smo NATO pretvorili u stvarnu prijetnju Srbima.

Na sastanku u Washingtonu 18. jula 1995. godine, kada je potpredsjednik Gore spomenuo djevojku iz Srebrenice koja je izvršila samoubistvo vješanjem, Clinton je na to odgovorio da odbija da iskoristi zračnu silu, izjavljujući da SAD treba prestati biti vreća za udaranje.

Srebrenica je pala, Žepa je trebala uskoro pasti. Clinton je morao zaustaviti taj krug poniženja. Lake je od ostalih ministarstava zatražio da pripreme vlastite ideje i razmišljanja o smjeru politike prema Republici Bosni i Hercegovini. Za nekoliko sedmica predstavio je niz strateških dokumenata kako bi se te ideje pretočile u novu diplomatsku inicijativu. Suština dokumenta o završnom činu, koji je izradilo Vijeće za nacionalnu sigurnost, svodila se na razmatranje rizika na koje bi SAD morao biti spreman u slučaju da se ne dođe do sporazuma. Autori dokumenta su tvrdili da bi, ako se UNPROFOR povuče, SAD morao insistirati na multilateralnom ukidanju embarga na oružje ili pomoći Bosancima, odnosno Vladi Bosne i Hercegovine, u sklopu tajnog programa naoružavanja. SAD bi također morao poslati vojne savjetnike za obuku bosanskohercegovačke vojske s ciljem da se uravnoteži odnos vojnih snaga u Republici Bosni i Hercegovini i pomogne vojnim snagama Vlade BiH da se snagom
oružja izbore za otprilike onoliko teritorija koliko im je planom Kontakt grupe bilo obećano da će dobiti za pregovaračkim stolom.

Nakon ženevskog sporazuma o unutrašnjoj podjeli i njujorškog o zajedničkim institucijama bosanskohercegovačke države činilo se da se mir približava. Iako je s ljetnim promjenama bosanskohercegovačke ratne geografije u američkom Kongresu bilo i sumnji treba li američka vojska uopće da ide u Bosnu i Hercegovinu i treba li da šalje svih 25.000 vojnika, koliko je Clinton ranije obećao, kada su linije razgraničenja postale tako jasne, prevladavala je ipak logika načelnika generalštaba Shalikashvilija da ako NATO već ide u Bosnu i Hercegovinu da zavodi mir onda to mora biti takva demonstracija moći s kojom se niko neće usuditi poigravati se. Planiralo se da samo nekoliko sedmica nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Bosnu i Hercegovinu stignu teško naoružane snage NATO-a pod američkim vodstvom, podržane tenkovima, artiljerijom i avijacijom.

Vijest o saglasnosti da u Republici Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1995. godine zavlada primirje ako se ispune određeni uvjeti u Washingtonu je objavio lično Clinton, pokazujući tako da nad mirovnim procesom u Bosni i Hercegovini neposredno bdije Bijela kuća. Pojavljujući se pred reporterima, naglasio je da je učinjen nov čvrst korak na teškom putu ka miru, izražavajući zadovoljstvo da može objaviti da je postignut sporazum o primirju i obustavljanju svih vojnih neprijateljstava koji će stupiti na snagu 10. oktobra ako se ispune određeni uvjeti. U isto vrijeme vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije su se saglasile o neposrednim pregovorima u SAD-u radi njihovog približavanja mirovnom sporazumu.

Dobijao se utisak da je mir već bio nadohvat ruke, pa su se počele dijeliti i poslijeratne uloge. U formiranju i funkcioniranju multinacionalnih snaga, koje su trebale doći namjesto jedinica UN-a, SAD je imao glavnu riječ samim tim što je trebao poslati najveći broj vojnika, dok je EU na sebe preuzimala koordinaciju u poslovima poslijeratne obnove i izgradnje.
Istovremeno s vojnim pripremama odmicale su i one na diplomatskom polju: za mjesto pregovora predsjednika Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana odabrana je ame rička zračna baza Wright-Patterson u Daytonu. SAD je pripremio nacrt mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik Clinton je 31. oktobra 1995. godine izjavio da sumirovni pregovori u Daytonu najbolja, a možda i posljednja šansa za mir u bivšoj Jugoslaviji.

Ključna poruka iz Christopherovog pozdravnog govora na otvaranju mirovnih pregovora 1. novembra 1995. godine bila je da bi se postigao trajan mir, Bosna i Hercegovina mora ostati jedinstvena država u međunarodno priznatim granicama, jedinstven međunarodnopravni subjekt. Odgovarajući i na jedno od najzaoštrenijih pitanja mirovnog procesa – o budućnosti Sarajeva kao jedinstvenog ili podijeljenog grada, Christopher je, govoreći o uvjetima za trajan mir, također rekao da Sarajevo
mora imati šansu da bude opet onaj prelijepi grad, jer je zaslužuje.
Tim uvjetima za mir dodao je i pravo na povratak prognanih ili na pravičnu naknadu njihove imovine, kažnjavanje odgovornih za ratne zločine i mirnu reintegraciju istočne Slavonije u ustavni poredak Hrvatske. Njegovim izlaganjem počeli su pregovori koji su se nakon tog svečanog otvaranja nastavljali u potpunoj tajnosti u odvojenim sobama u zračnoj bazi. Holbrooke je u posljednjem razgovoru s novinarima, prije potpunog zatvaranja pregovora za štampu (ne možete javno govoriti o tajnim pregovorima), izjavio kako su trojica predsjednika dobila podebelu knjigu Općeg okvira za mirsa jedanaest aneksa – poglavlja: o vojnim aspektima uspostavljanja mira, uključujući angažiranje američke vojske u okviru snaga NATO-a, o budućim demokratskim izborima za zajedničke institucije bosanskohercegovačke države i njene dvije jedinice, o predloženim ustavnim rješenjima, o budućnosti izbjeglica, mapama... Kao ilustra ciju preostalih teškoća u postizanju sporazuma naveo je dilemu oko budućih izbora: ko u njima ima pravo da glasa, kako će Bošnjaci iz etnički očišćenih krajeva, poput Banje Luke, moći glasati...

Posebna pažnja je bila usmjerena na dva ključna pitanja: jačanje bošnjačko-hrvatske Federacije BiH i status istočne Slavonije. Dogovor o tim spornim pitanjima raskrčio je put za ono što je bilo teže – iscrtavanje granica između dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Njemački ambasador Michael Steiner krenuo je da dobije ustupke od Bošnjaka i Hrvata. U toku bilateralnih sastanaka po-kazalo se da je delegacija Vlade Bosne i Hercegovine bila podijeljena. Bošnjaci su željeli podjelu vlasti na bazi pariteta stanovništva, dok su Hrvati željeli ravnopravnu zastupljenost. Pošto je zabašurio razlike između Bošnjaka i Hrvata, Steiner je 10. novembra 1995. godine uspio osigurati sporazum koji je reafirmirao Federaciju.

U intervjuu za Washington Postobjavljenom 27. oktobra Holbrooke je precizirao da sporazum uključuje detaljne prijedloge za ustavna i teritorijalna rješenja. Prema njegovim riječima, taj paket je sadržavao sporazum o razdvajanju snaga, prijedlog za izbore na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine i sporazum o povratku izbjeglica protjeranih za vrijeme troipogodišnjeg rata. Četiri dana pred početak mirovnih pregovora Holbrooke je upozoravao da mira neće biti ako Srbi i dalje budu insistirali na pravu da se otcijepe od Bosne i Hercegovine. Istovremeno, državni sekretar Christopher je saopćio da će SAD na mirovnim pregovorima upotrijebiti taktiku ublažavanja sankcija Srbiji i neke nagrade joj ponuditi čak i prije formalnog potpisivanja pogodbe, naglašavajući da SAD neće dozvoliti sporazum koji bi Republici Srpskoj omogućio otcjepljenje i pripadanje Srbiji.I što je bilo još važnije, Hrvati su se saglasili da se odreknu Herceg-Bosne, dok je Vlada Bosne i Hercegovine pristala da prenese ovlaštenja na Vladu Federacije. Sporazum je također predviđao ponovno ujedinjenje Mostara, povratak izbjeglica i carinsku uniju.

Najteži dio pregovora u Daytonu odnosio se na buduću teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine. U posljednjoj sedmici činilo se da će se pregovori završiti neuspjehom, ali je niz kompromisnih prijedloga omogućio da se oni uspješnookončaju.

Dejtonski mirovni ugovor postignut je 21. novembra 1995. godine, nakon tri sed mice pregovora. Riječ je o opširnom dokumentu koji je sadržavao 150 stranica i 102 karte. Potvrđen je Pariškim sporazumom od 14. decembra 1995. godine. Sadržavao je Okvirni dogovor o miru u Bosni i Hercegovini, uz jedanaest priloga koji određuju njegovo provođenje.

Objavljujući 21. novembra da je postignut sporazum, Clinton je konstatirao da će plan očuvati Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu, unutar međunarodno priznatih granica. Christopher, koji je predsjedavao svečanosti i imao ulogu svjedoka u parafiranju, izrazio je zahvalnost SAD-u što se došlo do sporazuma kada je izgledalo da je sve izgubljeno.

Predsjednik Izetbegović je rekao da je to historijski dan za Bosnu i Hercegovinu i za svijet. Za Bosnu, jer će rat biti okončan.
Obraćanje Bila Klintona. Bosna – jedinstvena država”, Oslobođenje, Broj 17045, 17. XI 1995, 3.
Ona će se sastojati iz dva dijela – Federacije BiH i Republike Srpske. Glavni grad, Sarajevo, postojat će ujedinjen. Postojat će centralna vlada, koju će činiti Parlament, Predsjedništvo i Ustavni sud, a koja će biti nadležna za spoljnu politiku, spoljnu trgovinu, monetarnu politiku, državljanstvo, imigraciju i druge važne funkcije. Status građana će ostati pod nadležnošću centralne vlade i postaje obaveza slobodnih demokratskih izbora pod međunarodnom kontrolom. Svim ljudima će biti dozvoljeno da se vrate svojim kućama. Ljudi će imati mogućnost da putuju širom Bosne i Hercegovine. Ljudska prava će pratiti nezavisna komisija i međunarodna civilna policija. Optuženi za ratne zločine bit će isključeni iz političkog života.
Opisujući proces implementacije, Clinton je izjavio:
Tamo će biti poslane snage NATO-a kako bi osigurale provođenje sporazuma. SAD, kao vođa NATO-a, mora poslati svoje snage. Ukoliko to ne uspije, rat će se obnoviti, obnovit će se ubijanja, a rat koji je uništio toliko života proširit će se kao otrov kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu... Naše vođstvo omogućilo je da ovaj sporazum stavi tačku na ubijanje nevinih ljudi, koje su naši ljudi gledali iz noći u noć četiri duge godine na televizijskim ekranima. Sada SAD zajedno sa saveznicima mora učiniti ovaj mir realnim i trajnim. To je naš interes i svi interesi zemalja širom svijeta su na kocki. Došlo je vrijeme za gradnju pravednog mira. On nudi opipljivu nadu da više neće biti dana kada se sklanja od metaka, više neće biti zima kada se kopaju svježi grobovi, više neće biti godina izolacije od spoljnog svijeta.

Sporazum je pobjeda za one koji vjeruju u multietničku demokratiju. Osiguranje ovoga zahtijevaće ogromne napore u danima ispred nas, ali ti napori sada mogu početi nakon što je konačno završen rat koji je pocijepao ovu zemlju. Sporazum je i pobjeda za one u svijetu koji su vjerovali da su principi mira mogući. Pobjeda koja je danas ovdje ostvarena neće biti osigurana ukoliko se ne realiziraju obećanja data ovdje. Obaveze su stavljene na papir, a u danima koji dolaze moraće ih primijeniti u djelo.

Alija Izetbegović: Rat je zamijenjen mirom, a za svijet jer je stradanje Bosne i sve ono što ga je pratilo bilo moralno pitanje prvog reda koje se tiče svakog čovjeka i svake žene na svijetu... Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jest, u svijetu kakav jest, bolji mir se nije mogao postići.

Ivo Banac rodio se u Dubrovniku 1947. godine. Dobar poznavalac historije Bosne i bosanskih prilika - Magistrirao je (1971.) i doktorirao  1975. na poslijediplomskom studiju iz povijesti na Sveučilištu Stanford, Kalifornija. Od 2008. redoviti je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1990. dopisni član HAZU.2004.g.ponio je titulu počasnog građanina Sarajeva.

Objavljeno u Godišnjaku Preporoda za 2011.g.

Antimuslimanske tendencije u ideologijama modernosti poticale su bosansko-hercegovačke muslimane na traženje izlaza iz stereotipa pripadanja “povijesno preživjeloj” zajednici. Jedan od tih izlaza bio je i komunistički pokret, koji je u uvjetima nacionalne podijeljenosti i potištenosti bio izuzetno privlačan, posebno inteligenciji.
Tomu je doprinijela i situacija za vrijeme okupacije, ustaškog terora i četničkih pokolja, premda su centralizam i službena ateizacija nakon rata predstavljali prepreku normalizaciji odnosa u BiH. Nakon pada Rankovića i postepenog odustajanja od krajnje represije, jugoslavenska komunistička ideologija prihvaća muslimansku nacionalnu identifikaciju i tako obnavlja svoj legitimitet u muslimanskim masama. Reference na ovo “zlatno razdoblje” BiH ostaju prepreka u demokratizaciji bošnjačkog društva.

Bez obzira na stanovite znakove idejnog restauracijskog potencijala (što su se javili kroz proteklo desetljeće), jugoslavenski komunizam jest završeno povijesno razdoblje u kojemu danas možemo jasno raščlaniti sve faze njegova razvoja, rasta, opadanja i raspada. Premda zaključci o naravi ovog fenomena ne moraju biti identičniza sve dijelove i narode bivšeg jugoslavenskog komunističkog prostora, pa tako ni za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, i u ovim slučajevima moguće je izdvojiti ono što je indikativno i teposebnosti posložiti i predstaviti kroz jasnu povijesnu ocjenu. To je u prvom redu moguće zato što naš suvremeni evaluacijski proces nije više podložan pravilima fenomena o kojemu raspravljamo. Ma koliko bili nezadovoljni sadašnjim stanjem, mi danas raspravljamo u slobodi, bez prinude i nametnutih ideologijskih shema. To je velika prednost, ma koliko to mnogima izgledalo nedostatno.
Način na koji Marx raspravlja o prostorima na periferiji europskog kapitalizma: o azijskoj despociji, primjerice, o tomu da su “muhamedanci prvi utemeljili načelo ‛nema vlasništva nad zemljom’ kroz cijelu Aziju” (1853), vrlo su indikativni i prožeti ideologijskom osudom “povijesno preživjelih zajednica”.

Antimuslimanske tendencije dio su svih modernih ideologija, pa i marksizma.
Lenjin je dojam popravio utoliko što se morao suočiti s problemom starih i novih ruskih imperijalnih akvizicija u Povolžju, na Kavkazu i u Srednjoj Aziji. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Lenjin je u ruskom socijal-demokratskom listu “Proletarij” (Ženeva, 29. listopada 1908), napisao članak u kojem je osudio licemjernu politiku Zapada i Rusije prema revoluciji u Otomanskom carstvu i Perziji. Iza lijepih riječi diplomatskih službi i velikih dnevnih novina vidio je “kontrarevolucionarnukoaliciju” tzv. civiliziranih naroda Europe protiv azijskih naroda, najmanje civi-liziranih, ali najenergičnijih u svojim težnjama za demokracijom.” Naglasio je da zapadna politika hvali mladotursku revoluciju zato što je slaba, zato što ne potiče narodne mase na stvarnu nezavisnu aktivnost, zato što ta ista zapadna politika želi podijeliti Tursku. Pozdravljao je Sattir-hana, vođu revolucije u Tabrizu, upravo zato što je poluslužbena ruska propaganda u njemu vidjela“PugačovaAzerbajdžana”.

Lenjinov pristup bio je suzdržaniji od Marxova. Pitanje superiornosti Zapada nad Istokom bilo je kod njega, ruskog revolucionara, manje poželjni stereotip. Što seislama tiče, bio je privilegiraniji od drugih religija samo u smislu da se preko njega moglo poticati boljševizaciju muslimanskih naroda. Tako je sovjetski propagandni slikar D. Moor (Orlov) slikao pobjedonosnemuslimanske ratnike s natpisima poput,“Drugovi muslimani! Pod zelenim barjakom Proroka osvojili ste vaše stepe i sela.... Sad, pod crvenim barjakom radničko-seljačke revolucije, okupite se sa istoka i zapada, sjevera i juga”, a zastave Azerbajdžanske Sovjetske Republike (1920-1921), Horezmske Narodne Sovjetske Republike (1920-1923), Buharske Narodne Sovjetske Republike (1920-1924) i Buharske Sovjetske Socijalističke Republike (1924) ukrašene su polumjesecom i zvijezdom. Tek u fluidnom razdoblju nakon Revolucije, predstavnici muslimanskih nacionalno-revolucionarnih grupacija brzo su uvidjeli rusku šovinističku stranu boljševizma. Poučan je primjer Mehmeta Emina Rasulzadea (1884-1955), vođe bakinskog Hümmeta (“muslimanski Bund”), proboljševičke organizacije stvorene od RSDRP-a, kako bi privukla muslimanske radnike Južnog Transkavkazja. Razočaran u boljševizam, stao je na čelo Musavata, azerbajdžanske nacionalne stranke, koja će 1918. proglasiti nezavisnost Azerbajdžanske Demokratske Republike. Nakon što su boljševici 1920. godine pokorili Azerbajdžan Rasulzade je neko vrijeme radio u Moskvi i Lenjingradu, da bi pobjegao u inozemstvo i ostatak života, uglavnom u Turskoj, posvetio panturskom pokretu i nezavisnosti Azerbajdžana.
Ipak, mnogi intelektualci iz redova muslimanskih naroda Rusije u lenjinizmu su za svoja usmjerenja našli stanovit izlaz, koji im je u isto vrijeme omogućavao kritičnost prema Zapadu i osjećaj sudjelovanja u naprednom povijesnom hodu. Za njih, pod dojmom ugroženosti muslimanskih naroda od europskog imperijalizma, lenjinizam je bio obrambeni pokret, pa čak i nekako paralelan, kolikogod u suprot-nosti, s naukom islama. U jednom političkom manifestu, objavljenom u Kazanu 1922., doslovno se tvrdi: “Ne smijemo se bojati protuvjerskog karaktera diktature proletarijata, jer bi savez između ruskog proletarijata i muslimana mogao zadati smrtni udarac Europi.”

Zanimljivo je da Engels (1853) ovako govori o “Turcima” na “tračko-ilirskom poluotoku”:
“Teško da bismo Turke mogli opisati kao vladajuću klasu Turske, jer su tamo odnosi raznih društvenih klasa jednako tako pomiješani kao oni raznih narodnosti. Turčin je, ovisno o mjestu i uvjetima, radnik, seljak, mali posjednik, trgovac, feudalni veleposjednik na najnižem i naročito barbarskom stupnju feudalizma, javni službenik ili vojnik, ali u svim ovim različitim društvenim položajima on pripada privilegiranoj vjeri i naciji – samo on može nositi oružje, te će se najviši kršćanin ukloniti sa staze najnižem muslimanu kojega na njoj sretne. U Bosni i Hercegovini, plemstvo, slavenskog porijekla, prešlo je na islam, dočim je narodna masa ostala raja, tj. kršćani. U ovoj pokrajini, dakle, vladajuća vjera i vladajuća klasa su istovjetne, te je muslimanski Bošnjak na istoj razini kao muslimanski vjernik turskog porijekla.” v. Shlomo Avineri, ur.

Tipično je za ruske muslimane, da su nakon Revolucije, a prije nove rusifikacije, što je počela koncem 1920-ih godina, komunističkom pokretu prilazili mnogi pripadnici viših slojeva. U Kazahstanu, Azerbajdžanu i Dagestanu, novi su boljševici bili iz redova feudalnog plemstva i više buržoazije, ali također iz redova sitne buržoazije i reformne uleme.Općenito govoreći, lenjinizam nije bio posebno prijamčiv u islamskim zemljama.
Tipično je da je među utemeljiteljima komunističkih partija na Bliskom istoku bilomnogo predstavnika kršćanskih manjina (Youssef Ibrahim Yazbek u Libanonu, Jusuf Salman Jusuf u Iraku, Jabra Nicola u Palestini, itd.). No, popularizirala ga jeideja nacionalnog oslobođenja, vjera da putem boljševizma mogu postići ravno-pravnost s europskim narodima, štoviše brzo i po djelovanju općepriznatih “zakona povijesti”. Vrijeme podložnosti bilo je pri kraju. Dolazilo je vrijeme “proleterskih nacija”, oslobođenja ugnjetenih naroda i “muslimanskog puta u komunizam”.
Doduše, problem ateizma bio je nezaobilazan. Mir-Said Sultan-Galijev (1880-1939?), povolški Tatar i predsjednik Centralnog komesarijata za muslimanske poslove (Muskom), koji je inače zagovarao popustljivu politiku prema muslimanskoj religiji i tradicijama, u jednom je članku 1921. godine tvrdio je kako islam određuje njegova “mladost“: “Od svih “velikih religija” u svijetu, islam je najmlađi i zato najsolidniji i najjači što se tiče njegova utjecaja.... Islam posjeduje najbolje sačuvane društvene i političke sastojke, dočim sve druge religije ponajviše naglašavaju svoje etičke i vjerske elemente. Muslimansko pravo – šerijat– je zakonik i pravna norma što upravlja svim aspektima ovozemaljsakog života vjernikâ.... njegove odredbeu velikoj većini imaju jasan, pozitivan karakter.” Sultan-Gulijev je naglašavao traženje znanja, trgovinu i druge društvene odredbe kao pozitivne preporuke islama.
Nije propustio naglasiti izbornost uleme, što im osigurava bolji položaj od onog ruskog svećenstva: “Ruski pop, koji je postavljen od viših vlasti, zacijelo ima manje autoriteta od tatarskog mule ili uzbečkog alima u njihovim mahalama.”

Sam Sultan-Galijev izbačen je iz VKP(b) i uhićen već 1923. godine. Premda je iste godine oslobođen, njegova sudbina je bila zapečaćena. Optuživan za nacionalistička i
pan-islamska zastranjenja, te anti-partijsku djelatnost, uhićen je 1928. godine, osuđen na smrt, pomilovan i prognan u staljinske logore, da bi 1934. bio oslobođen, te 1937. ponovno uhićen, osuđen na smrt i 1940. pogubljen. Represija prema islamu počela se osjećati još 1920-ih godina, kad su počela kampanjska zatvaranja džamija i medresa, zapljene imovine derviških redova, te zabrane hadža. Pratilo se tko moli u džamijama, a tko posti za ramazana.

Nakon Staljinove pobjede nad opozicijom 1928. godine i dokidanja opuštenih mjera izrazdoblja NEP-a, počeo je progon “nacionalnih komunista” i manjinskih autonomija. U tom krvavom razdoblju likvidirana je gotovo čitava ulema, ali i mnoštvo komunističkog kadra iz manjinskih redova. Prosinca 1937. došlo je do uhićenja među krimskim Tatarima u gradu Karasubazar. Prema sjećanju jednog od preživjelih, uhićeno je 60 ljudi. Bio sam među njima. U međuvremenu, svi pripadnici ulemebili su u zatvoru u Karasubazaru, među njima najzaslužniji krimski učitelji šejh Mehmet Hoca Ahmet Vecdi (70), šejh Şeyzade Abdulmecit (75), Kafadar Haci Muzaffer (8), itd.”

Uostalom, destruktivna politika prema sovjetskim muslimanima predmetom je vrlo ozbiljne rasprave koju je 1943. u Sarajevu napisao i objavio Mustafa Busuladžić.

Napredovanje lenjinizma među bosanskohercegovačkim muslimanima ne može se odvojiti od postepenog jačanja utjecaja KPJ, što se u Bosni i Hercegovini nuarske diktature. No, ni ovdje ne treba pretjerivati. U Izvještaju CK KPJ na IV. partijskoj konferenciji KPJ (Ljubljana, 24.-26. prosinca 1934) vidi se da je u tom trenutku KPJ brojila 2.071 člana, od toga samo 80 u BiH. A u Titovom izvještaju o organizacionom pitanju na V. Zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu (19.-23. listopada 1940) vidi se da je u tom trenutku u predvečerju Drugog svjetskog rata u BiH bilo samo 240 članova KPJ, od kojih su Bošnjaci, vjerojatno, predstavljali manji dio.

Pri tomu je partijski angažman bio neodjeljiv od drame sekularizacije, koju Avdo Humo bez posebne nelagode navodi u svojim memoarima, kad spominje razloge zašto su tijekom ranih 1930-ih godina srpske političke partije i JMO “izgubile” srpsku i muslimansku omladinu: “muslimanska omladina izgubila je vjeru u Jugoslovensku muslimansku organizacijujer je uvidjela da njena politika ne oslobađa muslimanske mase kako primitivnog i reakcionarnog vjerskog pritiska, tako i porobljivačke politike unitarističkog režima.”

(Drama sekularizacije naslućuje se u poznatoj priči Duša ,koju je Hasan Kikić napisao 1937. Razgovori oko mrtvog tijela netom preminulog općinskog smetlara dovode u pitanje tradicijsku eshatologiju.)
Kod Hume nema objašnjenja za vlastiti prijelaz iz konzervativne hercegovačke zemljoposjedničke obitelji u komunistički angažman. On, doduše, bilježi različita obiteljska stajališta. Njegov stric upozorava kako su u Rusiji komunisti “utjerali u suru, siromašne i bogate, i sve otjerali na zajednički kazan”, a majka istoga strica pozivlje na razumniji stav: “Pa i u Kur’anu se govori o jednakosti među ljudima, pa zašto ne ustaneš protiv te svete knjige.”

Ipak, ima nekih tragova o vlastitoj evoluciji. Primjerice, Humo spominje kako mu je pomogla “knjižica profesora Akifa Šeremeta u kojoj je on kao marksista obarao idealističku estetiku Bogdana Popovića.... Meni je sa tadašnjim mojim znanjem ta knjiga izgledala po svojoj sadržini i teorijskoj vrijednosti najsnažniji marksistički pristup oblasti estetičke teorije.”

Organizirani komunisti poput Akifa Šeremeta (1899-1939), gimnazijskog profesora iz Livna, koji je u javnosti djelovao na partijskim pozicijama od 1920. i postao članom CK KPJ, zacijelo su utjecali na širenje povjerenja prema komunističkim idejama među bošnjačkom omladinom.

Humo navodi velik autoritet Krleže među

mladim ljevičarima. Ne treba sumnjati da su bošnjački pisci-komunisti poput Hasana Kikića (1905-1942), Rize Ramića (1907-1981), Skendera Kulenovića (1910-1978), Safeta Krupića (1911-1942), također uživali zanimanje bošnjačke omladine. Među partijskim uzorima treba spomenuti Asima Behmena (1899-1924), stolačkog omladinskog lidera, koji je u jednom trenutku predvodio PK SKOJ-a za Hrvatsku iRifata Burdžovića (1913-1942), sandžačkog studentskog lidera na Univerzitetu u Beogradu, člana MK KPJ za Beograd, koncem 1930-ih godina. Reputacija Mustafe Golubića (1894-1941), zbog naravi njegova angažmana u sovjetskim službama,kvalitativno je drukčija. Za okupacije i Drugog svjetskog rata bitno se izmijenila politička situacija, a KPJ je nakon početka oružanog ustanka bio u mogućnosti znatnije utjecati na gotovo cijelom južnoslavenskom prostoru. S obzirom na činjenicu da je vodstvo KPJ i partizanskog pokreta od prosinca 1941. do svibnja 1944. provelo gotovo isključivo na teritoriju BiH, te da su glavne postaje komunističkog političko-
vojnog projekta (Foča, Bihać, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar) također u BiH, jasno je zašto je komunizacija Bošnjaka postala tako važna u strategiji jugoslavenskih komunista. Ipak, partizanski rat u BiH počeo je kao srpska pobuna – u kojoj su komunisti surađivali s četnicima – protiv endehaškog režima i okupatora. U toj jefazi bilo mnogo primjera ustaničkog terora nad Bošnjacima, u kojemu su sudjelovali i srpski komunisti (primjerice, pokolj u Kulen Vakufu u rujnu 1941). Tek postepeno (do proljeća 1942), nakon što je propala komunističko-četnička suradnja, partizanski se rat pretvorio u višenacionalnu komunističku revoluciju, uperenu protiv “buržoazije” i “velikosrba”.

U ovoj novoj fazi partizanskog rata, koji se vremenski poklapao s porazom komunističkog ustanka u jugozapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni, te četničkim pokoljima nad Bošnjacima u Podrinju, “muslimani” i Hrvati postaju predmetom komunističke agitacije u BiH. Pozivaju se na ustanak u apelu Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH u prosincu 1941. Premda se još ne spominju u apelu CK KPJ i Vrhovnog štaba od 27. ožujka 1942., ulaze u Titov strateški tekst „Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svetlosti narodno-oslobodilačke borbe“, objavljenog pri kraju 1942. godine (“Današnji postupak Draže Mihailovića sa muslimanima, Hrvatima i td. potpuno razotkriva te njihove [izbjegličke vlade] planove”), ali još malim slovom što se koristi za vjerske skupine, nahijerarhijskom i neabecednom

kraju popisa južnoslavenskih kolektiviteta (“Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i muslimani”).
Četrdeset treća će biti ključna godina za afirmiranje Bošnjaka u NOP-u. Već na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću (studeni 1942), potpredsjednik ovog središnjeg partizanskog predstavničkog tijela je Nurija Pozderac. Nakon kapitulacije Italije, poraza bosanskih četnika i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a (studeni 1943), dolazi do strateških odluka o položaju BiH u budućoj komunističkoj federaciji. Umjesto ideje o autonomnoj jedinici, vezanu uz federaciju, tobože zbog nepostojanja “bosans-kohercegovačke nacije”, što je zagovarao jedan diočlanova krovnog vodstvaKPJ, Tito je, nakon konzultacija s ključnim bosanskim komunistima (Rodoljub Čolakovović i Avdo Humo), prihvatio ideju BiH kao samostalne federalne jedinice,zasnovane na ravnopravnosti Srba,Hrvata i muslimana. Premda je uspostava BiH kao višenacionalne (povijesne) federalne jedinice
ključni titoistički doprinos rješavanju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji (štoviše heterodoksan doprinos, jer su sovjetske federalne jedinice zamišljene kao etničke), time nije riješeno bošnjačko nacionalno pitanje. Ono će u prvim poratnim godinama,poznatim po komunističkom teroru, prinudnoj ateizaciji, ustupcima srpskom nacio-nalizmu, progonu svake neovisne misli i izravnom sukobu s narodnim tradicijama,biti svedeno na neko neodređeno stanje “neopredijeljene slavenske etničke grupe ravnopravne sa Srbima i Hrvatima” (Rodoljub Čolaković). Temeljna istraživanja ovograzdoblja, što uz stanovito popuštanje režimskog pritiska traje do pada Aleksandra Rankovića 1966. godine, ostaju velika neispunjena obveza bosanskohercegovačke
historiografije. Tek nakon pada Rankovića, odnosno XVII. sjednice CK SK BiH (veljača 1968),dolazi do punog afirmiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta (pod imenomMuslimani). Ovo razdoblje, koje će uz stanovite uzmake (procesi Izetbegoviću i dr., 1983) trajati do afere “Agrokomerc” i pada Hamdije Pozderca (1987), predstavlja dva desetljeća obnavljanja i jačanja bosanskohercegovačke državnosti (u odnosu naBeograd, a u manjoj mjeri i na Zagreb) i bošnjačkog identiteta. U tom su razdoblju,posebno prije Titove smrti, bošnjački komunisti obnašali ključne političke dužnosti na razini federacije (Džemal Bijedić, predsjednik SIV-a, 1971-1977). Zbog nizaokolnosti, među kojima nipošto ne smijemo zanemariti strahote i učinke rata
(1992-1995), ovo je razdoblje u bošnjačkom imaginariju poprimilo obrise “zlatnogdoba”, te je posredno postalo prepreka daljnjoj demokratizaciji bosanskohercegovačkog društva. Na znanstvenim je istraživanjima i u ovom slučaju utvrditi prepreke demokratskom razvoju što su ugrađene u ideologijsku matricu “zlatnog razdoblja”.
Taktika jugoslavenskog komunizma u fazi “zlatnog razdoblja” bila je prožeta idejom ravnopravnosti, idejom socijalizma bez utjecaja sa strane, zapravo naturalizam u muslimanskim bojama. Zato je karijera Hamdije Pozderca posebno poučna, dakako kao preslika životnog puta Mir-Saida Sultan Galijeva. Nakon svega što se dogodilo, bez obzira na sve žrtve koje su pod drugim okolnostima mogle biti izbjegnute, sazrijeva koncept prave zaštite bošnjačkog društva. To može biti samo prihvaćanje pravorijeka demokratskih odnosa i sloboda. Samo takvi odnosi i takve slobode omogućavaju samoartikulaciju raznih oblika - pluralnih oblika - nacionalnog života. Ako se na tom putu ustraje, moguća su velika dostignuća.

Dr Mirko Pejanović:Genocid nad Bošnjacima Srebrenice 1995. Godine, Društveno-istorijski kontekst u kome je počinjen genocid nad Bošnjacima u julu 1995. godine u Srebrenici.

Rat u Bosni i Hercegovini trajao je od 1992. do novembra 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Početak rata 1992. godine započeo je u vidu agresije Miloševićevog režima na suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je nakon referenduma dobila međunarodno priznanje.

1. Prije nego što je održan referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Radovan Karadžić je najavio da je njegov cilj uspostavljanje “jedne države za sve Srbe”. U intervjuu za list Ilustrovana Politika, objavljenom 20. januara 1992. godine, na pitanje o srpskoj strategiji odgovorio je: “Nema više povlačenja. Borićemo se.” Na pitanje koliko će daleko ići, odgovorio je: “Dok ne postignemo Karađorđev cilj – ujedinjenje svih Srba i dok ne dovršimo borbu.” Uskoro se ponovo oglasio i priznao: “Nema povratka na jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Došlo je vrijeme da se srpski narod organizira kao cjelina, ne gledajući na administrativne granice.” Prije nego što je postao predsjednik “krnje Jugoslavije”, Dobrica Ćosić je otvoreno govorio da “mir u Bosni i Hercegovini ne može biti sačuvan priznavanjem tih komunističkih postojećih republičkih granica” ili “unutrašnjih administrativnih granica”, kako ih je on nazivao.

2. Na 16. sjednici Skupštine “Srpske republike Bosne i Hercegovine”, održanoj 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci, bili su istaknuti budući strateški ciljevi koje je predstavio Radovan Karadžić. Prvi je bio da se postigne državno razdvajanje od druge dvije zajednice, drugi, da se “sve srpske oblasti” povežu u jednu cjelinu; treći, da se uspostavi koridor u dolini rijeke Drine, odnosno “eliminiranje rijeke Drine kao granice između dva svijeta”. Četvrti strateški cilj predviđao je da se uspostavi granica na Uni i na Neretvi, a peti je imao za cilj podjelu Sarajeva na srpski i bošnjački dio i uspostavljanje efektivne državne vlasti u svakom od ta dva dijela. Borbe u Sarajevu i za Sarajevotrebale su biti od presudne važnosti, one su odlučivale sudbinu Bosne i Hercegovine; one su trebale početi i završiti se u Sarajevu. Šesti strateški cilj predviđao je izlaz Srpske republike na Jadran.

3. General Mladić tada je upozoravao: “Ne možemo očistiti niti imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali odu. (...) Ne znam kako će gospoda Karadžić i Krajišnik to objasniti svijetu. To je ljudi genocid.” Karadžić je na to odgovorio: “Što da radimo ako dobijemo državu u kojoj smo u manjini? Što da radimo ako nas opet budu ubijali, i ako naši neprijatelji budu u našoj državi? Evropa neće i ne želi preuzeti rizik da pusti da se ovdje stvori islamska država.”

4. Uskoro se pristupilo realizaciji planiranih ciljeva. Vojska Srpske republike Bosne i Hercegovine, uz aktivnu pomoć tzv. Jugoslavenske armije i paravojnih formacija iz Srbije, u aprilu i maju 1992. godine pokrenula je pohod “etničkog čišćenja” nesrpskog stanovništva iz većeg dijela Republike Bosne i Hercegovine, koristeći se taktikama poput opsadnog ratovanja, sistematskog zlostavljanja koje je obuhvatalo vrlo rasprostranjenu praksu mučenja, ubijanja, silovanja, tuče, uznemiravanja, de jure diskriminacije, zastrašivanja, prisilnog raseljavanja ljudi, konfiskacije imovine... Na ministarskom zasjedanju Vijeća NATO-a, održanom u Briselu 17. decembra 1992. godine, “jugoslavenska armija, jugoslavensko vođstvo i bosanskohercegovački Srbisu optuženi za „etničko čišćenje“, povrede ljudskih prava, mučenja, ubistva, sistematska silovanja žena, otmice, uništavanje vjerskih objekata i ostale postupke koji su imali za ciljstvaranje ‘etnički čistih’teritorija”. Domet rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a ostao je ograničen različitim političkim interesima članica Evropske zajednice i stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, koji su bili instrument utjecaja na odluke i metode provođenja usvojenih zaključaka. Reakcija na povrede humanitarnih prava zadržale su se samo na verbalnim osudama i prijetnjama. Nakon proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine srpske paravojne snage nekoliko sedmica držale su Srebrenicu pod svojom kontrolom. Grupa boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine pod vođstvom Nasera Orića uspjela ju je osloboditi i povezati se sa snagama u Žepi. Površina srebreničke enklave tada je iznosila oko 900 km2 . Na početku 1993. godine Vojska RS-a u ofanzivi je presjekla vezu između Srebrenice i Žepe i smanjila veličinu srebreničke enklave. Komandant UNPROFOR-a general Philippe Morillon tada je posjetio Srebrenicu i izjavio pred njenim stanovnicima da je grad stavljen pod UN-ovu zaštitu. U martu i aprilu Visoki komesarijat za izbjeglice (UNHCR) evakuirao je otprilike 8.000 do 9.000 stanovnika iz Srebrenice. Trinaestog aprila 1993. godine Srbi su obavijestili predstavnike UNHCR-a da će napasti grad ako se Armija Republike Bosne i Hercegovine ne preda.

5. Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. godine usvojilo je Rezoluciju o Srebrenici, u kojoj je od VRS-a zahtijevano da odmah obustavi ratna djelovanja i vojne aktivnosti i Srebrenicu i njenu okolinu tretiraju kao “sigurnu zonu”, slobodnu od svih vojnih oružanih napada ili drugih neprijateljstava.

6. Nakon jednogodišnje opsade Srebrenice, 18. aprila 1993. godine vojni komandanti Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske RS-a potpisali su primirje nakon posredovanja UN-a da se izvrši demilitarizacija grada i evakuacija ranjenih i bolesnih. Istoga dana u Srebrenicu su stigle prve jedinice UN-a radi nadgledanja demilitarizacije.

7. S obzirom na humanitarne potrebe i sigurnost više gradova u Republici Bosni i Hercegovini, u kojima se pogoršavala situacija zbog stalnog priliva mnogobrojnih prognanih, među kojima se nalazio veliki broj bolesnih i ranjenih, Vijeće sigurnosti UN-a 6. maja 1993. godine usvojilo je Rezoluciju br. 824/1993, kojom su Sarajevo, Tuzla, Bihać, Goražde i  Žepa, područja okružena ili pod opsadom srpskih snaga, proglašeni “sigurnim zonama”.

8. Od svih je strana zahtijevano da ti gradovi i okolne oblasti budu poštovane kao “sigurne zone” i budu slobodne od oružanih napada i svih drugih neprijateljskih djelovanja. Traženo je da se sve vojne i paravojne jedinice bosanskohercegovačkih Srba iz tih gradova povuku na rastojanje s kojeg ne mogu predstavljati opasnost za njihovu sigurnost. Od svih strana zahtijevano je poštovanje prava sigurnosti personala UN-a (UNPROFOR), kao i međunarodnih humanitarnih organizacija, kojima je trebalo omogućiti slobodan i neometan prilaz svim “sigurnim zonama” u Republici Bosni i Hercegovini.

9. Vijeće sigurnosti UN-a 4. juna 1993. godine s 13 glasova za i dva glasa protiv (Venecuela i Pakistan) usvojilo je Rezoluciju br. 836 o proširenju mandata UNPROFOR-a u Republici Bosni i Hercegovini, kojom je odlučeno da će se “upotrijebiti sva raspoloživa sredstva”, “djelujući u samoodbrani”, čime se naglasak stavio na zaštitu trupa UNPROFOR-a u sigurnim zonama. Na sjednici Skupštine RS-a 20. jula 1993. godine Karadžić je obećao “krvoproliće” u Srebrenici, nagovještavajući sudbinu enklava u istočnoj Bosni: “Ako međunarodna zajednica sa nama postupa kao sa životinjama, mi ćemo se ponašati kao životinje.” Četvrtog jula 1994. godine snage VRS-a raspoređene u istočnoj Bosni primile su direktive od Glavnog štaba VRS-a da nastave “pripreme za izvršenje ovog ključnog zadatka – protjerivanje Muslimana iz srebreničke enklave. Nikakvo povlačenje nije moguće u slučaju Srebrenice, moramo ići naprijed. Moramo našim neprijateljima učiniti život neodrživim i njihov privremeni ostanak u enklavi nemogućim, kako bi masovno otišli što je prije moguće, kada shvate da ne mogu opstati na ovim prostorima”.

10. Početkom jula 1995. godine izvršen je napad VRS-a na Srebrenicu. General Ratko Mladić, komandant Vojske Republike srpske, naredio je da se razdvoje muškarci od žena i djece. Za žene, djecu i stara lica bila je predviđena evakuacija prema Kladnju i Tuzli, dok su nad muškim dijelom srebreničke populacije izvršene masovne egzekucije na raznim lokalitetima u Srebrenici i oko nje.

11. Time je učinjen genocid nad etničkom skupinom Bošnjaka muškaraca u Srebrenici. Ovaj čin genocida nad Bošnjacima postao je prvi zločin genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Fašistoidna politika koju su zagovarali i provodili Radovan Karadžić i general Ratko Mladić dovela je do genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Presude za počinjeni zločin genocida u Srebrenici Haški tribunal izrekao je u sedam odvojenih sudskih postupaka. Pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove na doživotnu zatvorsku kaznu pravosnažno je osuđen Radovan Karadžić, dok je predmet Mladić u žalbenom postupku. Na ovaj je način pravno ustanovljena odgovornost političkog i vojnog rukovodstva Republike srpske za počinjeni zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.

12. Mnogi autori naučnih studija o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici imaju istovremeno kritičko stajalište o odgovornosti međunarodne zajednice za nesprečavanje zločina genocida u Srebrenici.

13. Srebrenica je bila demilitarizovana zona. Mandat UNPROFOR-a za zaštitu sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica bio je nejasan i nedorečen. Glavna komanda UNPROFOR-a zatražila je blisku zračnu podršku koja je u okviru akcije Plavi mač izvedena u Srebrenici 11. jula 1995, ali nije bilo dovoljno odlučnosti da se zatraže masivni zračni udari kako bi se zaustavio masakr nad Bošnjacima u ovom području. Odlučniji i masivni udari NATO-saveza na položaje Vojske Republike srpske uslijedili su u augustu 1995. godine u okviru vojnog i demokratskog pritiska za postizanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ujedinjene nacije svoju grešku priznale su kroz Izvještaj generalnog sekretara Kofija Annana.

14. Važno je podsjetiti na izjavu Diega Enriqea Arria Salicettija, predstavnika Venecuele pri Vijeću sigurnosti Organizacije ujedinjenih nacija, nakon genocida u Srebrenici. On o odgovornosti međunarodne zajednice ističe sljedeće: Neki od glavnih u Vijeću sigurnosti Organizacije Ujedinjenih nacija bojali su se pojave muslimanske države u srcu Evrope. Srebrenica je otvoreni zatvor u kojem su srpske snage planirale usporeni genocid. Srbi zapravo, drže koncentracioni logor pod kontrolom UNPROFOR-a, dok se oni ponašaju kao čuvari tog otvorenog zatvora. Srebrenica je simbol otpora i borbe hrabrog bosanskog naroda. Neuspjeh u Srebrenici nije neuspjeh samo UNPROFOR-a već cijele međunarodne zajednice koja mu izdaje direktive, ali ne i odgovarajući mandat i sredstva potrebna uza uspješnu odbranu sigurne zone.

U ranom srednjem vijeku su razna barbarska plemena iz Azije i sjevero-istočne Evrope, uključujući tu i Južne Slavene, prvo nastojala uništiti Istočno Rimsko Carstvo, odnosno Bizant. Tu rušilačku barbarsku invaziju bizantska vlada je vremenom uspjela obuzdati, uključivanjem velike mase slavenskih plemena u svoj vojni, privredni i fiskalni sistem. Pored toga, upornim radom slavenskih misionara postavljeni su temelji slavenske pismenosti, putem koje su Slaveni postepeno kristjanizirani, čime su iz barbarstva prešli u civilizaciju. U posljednjem dijelu svog kapitalnog djela, Gibbon se uglavnom bavi trostrukim konfliktom između pravoslavlja, katoličanstva i islama. Po prilično raširenom mišljenju, kada je o Bosni riječ, (1) taj konflikt traje sve do danas.

U tom smislu, Gibbonov humanizam i racionalizam 18. stoljeća služe kao „protivotrov“ savremenim marksističkim i sociološkim školama historije, koje uzalud pokušavaju da događaje u Bosni tumače kroz klasne, plemenske ili čak rasne odnose. Bez obzira na različita tumačenja prošlosti, današnja stvarnost u Bosni i oko nje, dvjesta godina poslije Gibbonove smrti (1794.), sugerira da je on s pravom zaključio, da je historija tek nešto malo više, nego registar zločina, gluposti i opće bijede čovječanstva.

U literaturi je već primjećeno da je „povijest Balkana zapravo povijest seoba, ne samo naroda nego i zemalja“. (2)

Prvobitna Srbija je bila daleko na jugu od Dunava. Nastala u Raškoj, ona se dalje širila prema jugoistoku. Hrvatska je kao država nastala na Jadranu i Gornjem Pounju, pa je kroz stoljeća svoje geopolitičko težište pomjerila prema sjeverozapadu. Naziv Crna Gora kao geopolitička i narodna oznaka javlja se tek u 16. stoljeću i prvobitno se odnosio samo na četiri nahije na prostoru od Cetinja do Rijeke Crnojevića i Vira Crmnićkog na Skadarskom jezeru. Središte slovenačke ranofeudalne države bilo je u Koruškoj, na Polju Svete Gospe (Maria Saal), danas kod Klagenfurta u Austriji. Vremenom se etničko i političko središte Slovenaca pomjera u Kranjsku, kada se u 19. stoljeću javlja termin Slovenija kao geopolitički pojam.

Izuzetak je u tom pogledu Bosna, koja se za razliku od okolnih zemalja nije tokom povijesti selila niti cijepala. Bosnu je kao „malu zemlju“ oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke prvi izričito pomenuo bizantski car Konstantin Porfirogenet sredinom 10. stoljeća. Od tada je proteklo nešto više od hiljadu godina tokom kojih je Bosna u kontinuitetu egzistirala kao teritorijalno-politički pojam, bilo u svom užem bilo širem okviru i obimu. Geopolitičko središte Bosne uvijek je bila i ostala sarajevsko-visočko-zenička kotlina.

Tokom mnogih stoljeća Bosna je bila izložena brojnim historijskim gibanjima socijalnog i vjerskog karaktera koja su oblikovala njenu savremenu etničku i političku strukturu. Rezultat svih tih različitih i složenih historijskih procesa bio je da je Bosna ušla u „doba nacionalizma“ kao zemlja nastanjena etnički i jezički istovjetnim, ali vjerski i kulturno različitim stanovništvom. Početak doba nacionalizma, kao „prve ere globalne historije“, (3) obično se smješta u razdoblje između napoleonovskih ratova i revolucije 1848. U tom je razdoblju nacionalizam postao dominantnim oblikom javnog mišljenja obrazovnih slojeva, prije svega u Njemačkoj i Italiji, ali i kod drugih srednjoevropskih naroda, uključujući tu i Južne Slavene.

Na početku 19. stoljeća još uvijek su, posebno u Njemačkoj, preovladavala osjećanja kosmopolitizma (Weltbürgertum) i miroljubivosti. Kant i Goethe su im ostali odani cijelog života. Mnogi su njemački intelektualci tada slavili i hvalili Napoleona. Kada su se okrenuli protiv njega, to u prvi mah nije bilo zato što je bio tuđin, nego zato što je iznevjerio svoja obećanja o kosmopolitskom miru. Tako je već na kraju napoleonskih ratova većina njemačkih i drugih srednjoevropskih intelektualaca, principe rase, nacije i historije stavljala ispred kosmopolitskog života i individualnih sloboda.

Poslije 1830. evropski kontinentalni liberali su već u većini mislili i djelovali više kao nacionalisti nego kao liberali. Sve se više naglašavalo nacionalno jedinstvo, slava i moć, uz jednovremeno isticanje zahtjeva za protezanjem vlastite nacionalne države na najveći teritorijalni obim koji je dosegnut nekad u prošlosti. Takvi su se zahtjevi često pozivali na neka navodna historijska prava koja u prošlosti u pravilu nikada nisu ni postojala. Radi opravdanja takvih teritorijalnih zahtjeva iznošeni su razni, kako strateški tako i moralni razlozi nacionalnog opstanka ili nacionalne sigurnosti, kulturne superiornosti i ekonomske produktivnosti. Sve je to razaralo temelje kosmopolitizma, humanizma i racionalizma epohe Prosvjetiteljstva i građanskih revolucija, kao modela odnosa među ljudima i nacionalistima. Taj je proces tekao takvim tempom, da je John Stuart Mill već u aprilu 1849. mogao samo konstatirati, da je nacionalizam učinio ljude indiferentnim prema pravima i interesima onih dijelova „ljudske vrste“ koji nose drugo ime i govore drugim jezikom. (4)

Svi se ovi procesi očituju na centralnom južnoslavenskom prostoru skoro istovremeno kada i u ostalim dijelovima Evrope. Među Srbima i Hrvatima se već od druge, odnosno četvrte decenije 19. stoljeća javljaju romantičarske nacionalne integracionalne ideologije. Po uvjerenju evropskih nacionalnih ideologa 19. stoljeća, pa prema tome i onih južnoslavenskih, nacija ne može opstati bez državne organizacije, što je značilo da je svaka nacija morala biti homogena i imati vlastitu državu.

Na toj se osnovi u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi razvio model po kojem se nacija i država u jezičkom i političkom smislu podudaraju. Takva nastojanja na južnoslavenskom prostoru nisu uspjela i Bosna je u tom pogledu vjerojatno najindikativniji primjer.

Nacionalne prilike u Bosni prvi je, sredinom 19. stoljeća, u osnovi tačno opisao Ivan Frano Jukić, poznati franjevački javni radnik i prvi bosanski novinar. On je u svojim opisima Bosne sve njene stanovnike vidio kao „Bošnjake“, među kojima je razlikovao „krstjane“, kao sljedbenike zapadne crkve, zatim „hristjane“, kao sljedbenike „iztočne“ crkve, te „Turke“, kao „sljedbenike Muhameda“.(5)

U radu Zemljo-deržavnopisni pregled turskog carstva u Europi, objavljenom 1850., Jukić je pisao da je „vierozakon“ u evropskom dijelu Osmanskog Carstva isto kao i „narod mnogostručan“. Na prvom su mjestu „Muhamedanci“, koje „mi krivo zovemo Turcima, a oni sebe muslimanima, t.j. pravoviernim nazivlju“. Može se konstatirati da Jukić u svojim geografsko-historijskim radovima o Bosni uglavnom nigdje ne pominje ime Hrvati i Srbi, nego samo krstjani, hristjani (pravoslavni) i „Turci“ ili „muslimani“. Uprkos tim vjerskim razlikama, „u Bosni je jedan narod i to slavjanski koji je u Europi najveći“. Bošnjaci su samo „ogranak“ tog „velikog stabla“ i spadaju među „pleme ilirsko-južnoslavjensko“. Cijelo to „pleme“, odnosno narod u Bosni, bez obzira na vjerske razlike, govori jednim jezikom ili nariječjem. Jezik kojim se govori u Bosni je najčistiji od svih „ilirskih“ nariječja. Bosna je, prema Jukiću, „jedina turska država“ koja je ostala sasvim čista od turskog jezika. Nigdje se u Bosni, ni po selima, ni po varošima drugih jezika osim bosanskog ne govori. Najveća „turska gospoda“ turski govore samo onda kada su na vijećanju kod vezira. Nasuprot toj etničkoj i jezičkoj istovjetnosti Jukić uočava i razlaže različitosti „vierozakona“ i „izobraženja“. (6) Njegova izlaganja o vjerozakonu nisu lišena odbojnosti prema „Turcima“. On pri tome, izražava ustvari popularno narodno shvatanje koje je prihvatila i romantičarska historiografija, da su „Turci“ (muslimani) u Bosni postali „od zločestijeh hristjanah, koji gospodstvo svoje ne znajući drugačije uzdržati poturčiše se“.(7)

Mnogi su kasniji pisci ovaj metahistorijski stav pokušavali genetski izvesti iz povijesti Bosne, naglašavajući da su islamska kultura i civilizacija imali fatalnu i pogubnu ulogu u općem razvoju duhovnog života u Bosni. Najdosljedniji je u takvoj negativnoj ocjeni uticaja islama u Bosni Ivo Andrić. On je to svoje „naučno“ uvjerenje izložio u doktorskoj disertaciji o razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, (8) koju je odbranio na Univerzitetu u Grazu 1924. godine, a zatim do kraja sproveo u svom obimnom književnom ciklusu o Bosni.

Svoje razmatranje o nacionalnim prilikama u Bosni sredinom 19. stoljeća, Jukić je zaključio konstatacijom, da su tu „Turci“ i kršćani „jednoga roda i podrijetla“, ali što je „narod i narodnost, to kako Turci, tako i kršćani ne znadu“. (9)

Brojni izvori pokazuju da su se kroz cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu, koji je u različita vremena pored današnje Bosne i Hercegovine i Sandžaka obuhvatao mnoge okolne teritorije, koristila dva naziva. Prema Turcima-Osmanlijama i prema centralnim vlastima u Carigradu bosanski muslimani slavenskog etničkog porijekla i jezika su sebe u narodnom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci-Osmanlije i sama osmanska administracija u svojim službenim aktima. U tim se aktima bošnjačko ime kao regionalna i narodna oznaka sreće u raznim vidovima. U regionalnom smislu najčešće se koristio termin Bosnalu takimi (bosanski ljudi). Kao narodna oznaka u užem smislu obično su korišteni termini, Bosnaklar (Bošnjaci), ili Bosnak taifesi (bošnjačka klasa ili pleme). (10) Isti naziv za muslimane, tj. Bošnjaci ili bosanski narod, upotrebljavo se i u pismima koje je Husein-kapetan Gradaščević upućivao autrijskim vlastima ili knezu Milošu Obrenoviću. Iz konteksta pisma što ih je Husein-kapetan uputio austrijskom caru i njegovom kancelaru knezu Metternichu, 13. marta, odnosno 23. juna 1832., (11) vidi se da je on pod pojmom „bosanski narod“ obuhvatao samo muslimane, i to sve, bez obzira na stalešku pripadnost. Ovaj termin je koristio i Ali-paša Rizvanbegović u komuniciranju sa austrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremeno se za muslimane upotrebljavao naziv turčin, kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su muslimani „turske“, tj. islamske vjere. Oni su se tako jasno razlikovali od pripadnika ostalih južnoslavenskih naroda bosanskog jezika, ali drugih vjero-ispovijesti. U tim su relacijama ovaj termin upotrebljavli i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani, kako u Bosni tako i u okolnim zemljama. (12)

Tek su pred kraj osmanske vladavine činjeni izvjesni pokušaji da se pojmom Bošnjak i bošnjaštvo obuhvati svo stanovništvo Bosanskog ejaleta, bez obzira na vjeroispovijest. Takvu su politiku inicirale centralne osmanske vlasti u sklopu svojih državnih reformi (Tanzimata) inauguriranih Hatišerifom od Gülhane 1839., odnosno Hatti Humajunom 1856. godine. Takvoj osmanskoj nacionalnoj politici u Bosni suprostavila se Austrija podsticanjem panslavističke propagande, koju je Omer-paša Latas početkom pedesetih godina 19. stoljeća nastojao oštrim represivnim mjerama suzbiti i onemogućiti. Prilikom Omer-pašinog odlaska iz Bosne, krajem aprila 1852., dopisnik zagrebačkih Narodnih novina je pisao, da je on umjesto obećanog Tanzimata i ravnopravnosti, „tražeći panslavizam po bosanskim planinama uspostavio stanje gore nego što je bilo prije njegovog dolaska“. (13)

Posljednji veliki bosanski namjesnik, Osman šerif Topal-paša je šezdesetih godina prošloga stoljeća činio sasvim određne napore da Bosnu izvede na put građanskog razvitka, na osnovama općebosanske nacionalne ideje. On je, u tom smislu, budno pratio nacionalističku literaturu i propagandu u Bosni i proučavao političko raspoloženje i koncepcije franjevaca i srpskog građanstva. Upravo se Osman Topal-paša može smatrati tvorcem integracione nacionalne ideje u vidu interkonfesionalnog bošnjaštva kojim se u načelu imalo obuhvatiti cjelokupno bosansko stanovništvo.

Prema toj koncepciji, postoji bosanski narod koji je povijesno vezan za osmansku državu, ali, koji je i unutar te države sačuvao svoje narodne osobenosti, odnosno svoju narodnost. Ta narodnost nije samo genetička nego je i historijski vezana za Bosnu, njene državne i pokrajinske tradicije, pa je ostala nepovrijeđena različitošću vejroispovijesti. Najbolji izraz te narodnosti su autonomističke težnje Bosne, koje su u skladu sa sistemom koji se uprao putem Tanizmata uvodi u Osmanskom Carstvu. Organizacija Bosanskog vilajeta u načelu odgovara političkoj autonomiji i daje mogućnost njenog proširenja. Bosna je uvijek imala neku vrstu autonomije koja se zasnivala na njenoj prošlosti, kao izraz njene historijske tradicije i prava. Tu je autonomiju u novim prilikama potrebno samo po sadržaju i smislu dovesti u sklad sa racionalističkopravnom teorijom. Prema tome, bošnjaštvo u novim građanskim uslovima predstavlja naciju kojom je obuhvaćeno svo ono stanovništvo Bosne, a ne kao do tada samo muslimani, kao privilegirani element, odnosno vladajuća konfesija. (14)

Tu ideja bošnjaštva kao međuvjerskog nacionalnog zemaljskog pripadništva prihvatila je kasnija austro-ugarska uprava te je najeksponiraniji nosilac postao Benjamin Kállay kao zajednički ministar financija i vrhovni administrator Bosne i Hercegovine. Austro-ugarska uprava će, pod Kállayevim vođstvom, decenijama pokušavati da na tom konceptu bošnjaštva gradi svoju nacionalnu politiku u Bosni, kako bi je izolirala od nacionalno-političkih tokova u Srbiji i Hrvatskoj, a na unutrašnjem planu posebno onemogućila s tim vezanu nacionalno-političku evoluciju muslimanskog stanovništva.

Ovi su pokušaji ostali potpuno uzaludni. Srpska nacionalna ideja širena propagandom iz Srbije i Monarhije bila je već prihvaćena od ogromne većine srpskog građanstva i seljaštva. Bez ikakvih potresa i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku i ilirsku ideologiju, utoliko lakše što one uopće nisu imale korijena kod katoličkog seljaštva. Rezultat je takve politike bio da je krajem stoljeća među pripadnicima islama u Bosni ukorijenjeno ime musliman, umjesto Bošnjak. (15)

Sva kompleksnost te inverzije pojma bošnjaštvo najdrastičnije se i najjasnije prelomila kroz dvadesetogodišnje izlaženje lista Bošnjak, koji je sredinom 1891. godine pokrenuo Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, kao nosilac ideje Prosvjetiteljstva među Bošnjacima. (16) Pokretanje ovoga lista odobrila je Zemaljska vlada za BiH, riječima da „duhovni razvitak, koji mladu muslimansku generaciju mijenja pod sadašnjim uslovima, iziskuje s jedne strane potrebu za novinskom lektirom, a s druge strane i za organom u kojem bi se muslimani mogli literarno ogledati“. (17)

Težište programa lista Bošnjak bilo je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o muslimanima, širenje svijesti o njihovom slavenskom biću i približavanje evropskoj civilizaciji. Stav o nacionalnom pitanju Bosne i Hercegovine Bošnjak je iznio u svom drugom broju, 9. jula 1891., kroz pjesmu Bošnjak koju je napisao Safvet-beg Bašagić, tada još đak gimnazije. Obraćajući se Bošnjacima, odnosno Bosancima, Bašagić im poručuje da „nije davno bilo/ Sveg mi svijeta nema petnest ljeta/ Kad u našoj Bosni ponositoj/ I junačkoj zemlji Hercegovoj/ Od Trebinja do brodskijeh vrata/ Nije bilo Srba ni Hrvata/ A danas se kroza svoje hire/ Oba stranca k’o u svome šire/ Oba su nas gosta saletila/ Da nam otmu najsvetije blago/ Naše ime ponosno i drago“.

Ovi stihovi su kasnije često, posebno od strane srpske nacionalističke propagande, zloupotrebljavani i tendenciozno tumačeni. Tim se stihovima u stvari aludiralo na činjenicu da je do šezdesetih godina 19. stoljeća Bosna nacionalno bila neizdiferencirana i da se tek vanjskim uticajima, tj. srpskom i hrvatskom nacionalnom propagandom formira kod pravoslavnih i katolik, srpska, odnosno hrvatska narodna svijest. Bošnjak Bašagićevim stihovima ne kaže da u Bosni nije u fizičkom smislu riječi bilo katolika i pravoslavnih. Naprotiv, oni su tu u većem ili manjem broju skupa sa muslimanima od starine živjeli, ali nisu znali za hrvatsko, odnosno srpsko nacionalno ime.

Oba imena prodiru u Bosnu zahvaljujući organiziranoj nacionalnoj propagandi. Tako je kaluđer Teofil Petranović, rodom iz Dalmacije, po dolasku u Sarajevo u ljeto 1863. za učitelja srpske realke, osnovao društvo za propagandu i uvođenje imena Srbin. Uz njega su najživlje pristajali Stevo Jelić i braća Risto i Kosta Hadžiristić. Članovi društva su izlazili na sarajevske carine (malte), „pa dočekivali seljake, kojima su govorili, da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi“. (18) Društvo se povezalo sa sličnim odborima u drugim krajevima Bosne, te sa društvom Ujedinjena omladina srpska u Novom Sadu. Potajno je upućena i jedna adresa knezu Mihailu Obrenoviću, koja je pala u ruke osmanskim vlastima, pa je Petranović u jesen 1869. morao napustiti Sarajevo.

Slično društvo je skoro istovremeno među sarajevskim katolicima osnovao Klement Božić, dragoman (tumač) pruskog konzulata, kome su u širenju hrvatskog imena pomagali uglavnom mlađi franjevci. Kako je društvo postalo vlastima sumnjivo, to je konzul dr. Otto Blau otpustio Božića 1867. godine. (19)

Nacionalna je propaganda, s obje strane, i devedesetih godina bila još vrlo intenzivna i obuhvatala je i muslimane, kojima se nudilo i naturalo bilo hrvatsko bilo srpsko ime. List Bošnjak je odlučno odbijao ta svojatanja, ističući u svom četvrtom broju, od 23. jula 1891., da „mi njihovu narodnost ne preziremo“ i da „nikad ne ćemo zanijekati da nismo od jugoslavenskog plemena, ali da ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo“.

Bez obzira na oštre napade na ideju bošnjaštva i na hrvatskoj i na srpskoj strani se pri svakoj ozbiljnijoj analizi moralo priznati da je nacionalna propaganda imala znatnog udjela u formiranju hrvatskog i srpskog nacionalnog osjećanja u Bosni, naročito u godinama pred okupaciju i neposredno poslije nje. Tako je dubrovačka Crvena Hrvatska pisala 26. maja 1892., da se „narodnosno pitanje razmahalo“ u Bosni i Hercegovini „isto od zaposjednuća ovih zemalja po Austriji“. „Inače narod pravoslavni, ili pravije govoreći hrišćanski u ovijem zemljama nije ništa znao o kakvoj srpskoj narodnosti, kao što katolici ili pravije kršćani također nijesu imali pojma o narodnosti, isto i muhamedovci ili pravije po tadanjem nazivu Turci. Narod nije znao narodnost nego se razlikovao po vjeroispovijestima.“ (20)

Sa druge strane, hrvatska i srpska štampa je često pretjerano i neosnovano znala poricati i ignorirati svaku tradiciju bosanstva, jednostavno tvrdeći da je to izum okupacione uprave radi dijeljenja i zavađanja naroda. Različiti su listovi na slavenskom Jugu tako neosnovano pisali da se ne može nači nijedan naučnik, historičar ili etnograf koji je nešto posebno pisao o bosanskom narodu i njegovom jeziku.

To, međutim, nije odgovaralo stvarnosti, jer se naziv bosanski jezik sreće u pisanim spomenicima još od četvrte decenije 15. stoljeća. O tome svjedoče brojni pisci, uglavnom franjevci, Kotorani i Dubrovčani. Sredinom 15. stoljeća naziv bosanski jezik koristila je i bosanska dvorska kancelarija. (21) Kasnije je bosanski jezik, upravo pod tim nazivom, bio jedan od diplomatskih jezika na Porti, pa je kao takav širenjem osmanske vlasti ulazio u upotrebu u raznim balkanskim slavenskim zemljama.

U javnosti su u vrijeme austrougraske uprave najžučnije rasprave vođene upravo oko naziva jezika, što je i razumljivo, jer je u pitanju bio osnovni element i kriterij nacionalne pripadnosti. Posebno je u tome pogledu oštro reagirala srpska štampa. Tako je, primjera radi, Bosanska vila u svom osmom broju od 15. aprila 1889. (28. april po novom kalendaru), napala sintagme „naš narod“ i „naš jezik“ upotrijebljene u prvom broju Glasnika Zemaljskog muzeja, pa je onda razumljivo da je još oštrije reagirala na naziv bosanski jezik. Nasuprot tome, list Bošnjak je tvrdio da su Srbi i Hrvati za osnovu svog književnog jezika uzeli bosanski jezik, ali su ga jedni nazvali srpskim, a drugi hrvatskim. Odatle se list u broju od 23. jula 1891. čudi da „naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nam po što, po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda“. (22)

Naziv bosanski podržao je i poznati filolog i slavista, profesor Bečkog univerziteta, Vatroslav Jagić, jednim govorom u Carevinskom vijeću (austrijskom parlamentu) 1896. godine. Jagić je istakao da je zbog mogućih srpsko-hrvatskih sporova dobro da jezik odgovara nazivu zemlje. Taj naziv nije izmislio Kállay, pošto je termin bosanski jezik bio u najširoj upotrebi još od 17. stoljeća. Mada se u školskim knjigama i drugim publikacijama u Bosni jezik naziva bosanskim, u njemu nema ni najmanje težnje da se stvori jezički partikularizam ili posebna ortografija. To je isti onaj jezik“što ga Srbi zovu srpskim, a Hrvati hrvatskim“. („U Moravskoj ima ljudi koji vele da govore moravskim, a drugi taj jezik nazivaju češkim.“) Bitno je da u jeziku nema razlika i Kállay „potpuno pravo radi, što da prepriječi raspravu službeno svuda“ upotrebljava „na nuždu“ izraz bosanski jezik. (23)

Zbog ovog govora Jagić je bio napadan sa svih strana i izložen oštroj kritici i u Beogradu i u Zagrebu. On je četrdeset godina kasnije pisao da je njegov cilj bio da naglasi „jedinstvo jezika između Beograda, Sarajeva i Zagreba“, a ne da ugodi Kállayu. Tu njegovu namjeru da istakne na relaciji Beograd-Sarajevo-Zagreb „vlada jedan literaturni jezik“ odmah su shvatili Nijemci kao „umni slušači“ njegov govor. Nasuprot tome, naši „kratkovidni reprezentanti javnog mišljenja“ odmah su ga stali napadati da je „u službi Austrije“, „pomićenik Kalajev“, „neprijatelj čas svoje domovine“, čas Srbije itd. To sve prije nego što se iko upustio u suštinu njegovih riječi ili sačekao stenografski izvještaj, nego sve „udri po čoveku, koji je od svojih mladih dana jednako preporučao, hvalio i zagovarao jedinstvo srpsko-hrvatsko u jeziku i literaturi“. (24)

U Bosni i Hercegovini zvanično je već 1883. godine uveden Vuk-Daničićev fonetski pravopis. Kako je jezik zvanično nazivan bosanskim, to je i gramatika koja je izdata 1890. nosila isto obilježje. Gramatika bosanskog jezika doživjela je više izdanja latinicom i ćirilicom i sve se do pred Prvi svjetski rat upotrebljavala u školama. (25)

Bošnjaštvo je kao interkonfesionalna nacionalna ideja imalo je u vrijeme režima Benjamina Kállaya izvjesni dvostruki karakter. Njegov je cilj prije svega bio učvršćenje položaja Monarhije u okupiranoj zemlji. Cjelokupni Kállayev program u Bosni bi se mogao svesti na riječi francuskog maršala Patricea Mac Mahona, da je tu i tu ostaje (J’y mis et j’y rest). (26) Sa druge strane, to je izraz napora da se domaće muslimansko stanovništvo veže za Austriju, koja mu prvi put u historiji osmanskog povlačenja iz Evrope garantira opstanak na njegovom rodnom tlu.

S obzirom na šira nacionalna kretanja na južnoslavenskom prostoru, bošnjaštvo se u praksi svelo na jedan uski krug muslimanskog begovata i građanstva koji je prvi shvatio dalekosežnost novih prilika, te potrebu i neminovnost usvajanja evropske kulture i načina života, ali i činjenicu da su mu pod Austro-Ugarskom zaštićeni njegovi imovinski interesi. Odatle je taj krug prihvatio austrougarsku upravu kao nosioca nove zapadne civilizacije, ali i kao zaštitnika vlastitog materijalnog položaja. Vodećim ljudima tog muslimanskog zemljoposjedničko-građanskog kruga već je početkom devedesetih godina bilo jasno da se pod bošnjačkom odrednicom više ne mogu ujediniti i okupiti sve konfesionalne zajednice u Bosni. U to je vrijeme linija kulturno-etničkog razgraničenja među Srbima i Hrvatima bila već jasno povučena, pa je list Bošnjak pisao 3. marta 1892., da je dobro što u Bosni postoji „muslimanska stihija, koja znade obuzdati strasti, te posreduje i odlučuje“. Određeni su muslimanski krugovi u Bosni upravo u toj mogućnosti posredovanja, pa time i arbitriranja, vidjeli svoj povijesni položaj i svoju političku ulogu. (27)

U samoj Monarhiji, prije svega u ne-posrednom susjedstvu Bosne, bilo je dosta protivmuslimanskog raspoloženja i tvrdnji o trajnom neprijateljstvu Bošnjaka kao muslimana prema Austriji i njihovom nemirenju sa novim prilikama u okupiranoj zemlji. Tako je u Leipzigu 1886. štampan antimuslimanski pamflet Bosniens Gegenwarth und nächste Zukunft, koji je jednovremeno u nastavcima „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“, objavio i zagrebački „Obzor“ u brojevima od 16. do 23. siječnja 1886. Tu se otvoreno tražilo da se u interesu Monarhije muslimansko stanovništvo prisilno iseli iz Bosne. Taj se zahtjev obrazlagao navodnom nesposobnošću tog elementa da prihvati evropsku kulturu i civilizaciju. Na to je iste godine oštro reagirao Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak brošurom „Što misle Muhamedanci u Bosni“, koja je jednovremeno objavljena i na njemačkom („Wie denken di Muhammedaner in Bosnien“).

Iz tog provladinog bošnjačkog kruga proistekla je u drugoj generaciji mlada muslimanska inteligencija koja se postepeno i različitim putevima uključuje u opća nacionalno-politička kretanja na slavenskom Jugu. Ta inteligencija osjeća potrebu za proširenjem polja svog kulturno-političkog djelovanja. Tako se postepeno oblikovala jedna neformalna i prilično heterogena grupa intelektualaca i građana, koji su u političkom pogledu sami sebi nazivali „naprednim muslimanima“. Njihovom inicijativom pokrenut je 1900. godine prvi muslimanski književni i kulturni časopis Behar. Tri godine kasnije osnovano je kulturno-prosvjetno i potporno društvo Gajret, zatim sportsko društvo El-Kamer, zanatlijsko društvo Hurijet, Muslimansko akademsko društvo Zvijezda u Beču, Islamska dioničarska štamparija, prva muslimanska zemljoradnička zadruga u Šljama (kotar Tešanj), prva muslimanska Trgovačka i poljodjelska banka, list Ogledalo, te više čitaonica, klubova i trezvenjačkih društava. Sve su njihove pomenute i druge akcije nosile muslimanski konfesionalno-politički predznak. Prema službenim podacima u Bosni i Hercegovini su 1908. godine bila registrirana 124 različita društva i institucije sa muslimanskim obilježjem u svom nazivu. (28) Jednom se riječju može kazati da je jedan mali broj muslimana intelektualaca u vremenu od 1900. do 1910. godine obavio niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda nazivaju kulturnim ili nacionalnim preporodom. (29) Bila je to smjela akcija nekoliko samosvjesnih ljudi u kojima se krila velika energija. (30)

Bošnjaštvo je u datim prilikama imalo veoma usku socijalnu bazu. Njegovi prononsirani nosioci su bili ljudi izrazito konzervativne političke orijentacije. Oni su u svakom prilici naglašavali da vodeću ulogu u društvu ima „plemstvo“ koje je navodno čuvar narodnih tradicija. Povijesno iskustvo, nasuprot tome, uči da je u pravilu seljaštvo čuvar narodnih tradicija, te da je selo „večito vrelo nacije“. (31) Potisnuti iz muslimanskog kulturnog pokreta, nosioci bošnjaštva su na kraju ostali i izvan muslimanskog političkog pokreta, tj. borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju (32), koja je bila izraz šireg narodnog nezadovoljstva austrougraskom upravom. Oni su se tako na prelomu dva stoljeća, 1899/1900. godine, našli na marginama političkih i drugih javnih zbivanja među muslimanima u Bosni.

Tačno procjenjujući nacionalno-političke prilike u Bosni u prvoj deceniji 20. stoljeća Kállayev nasljednik na položaju zajedničkog ministra finansija, István (Stjepan) Burián je, kao vrhovni administrator okupirane zemlje, odlučno prekinuo sa politkom bošnjaštva svog prethodnika. U prvom izvještaju o upravljanju Bosnom i Hercegovinom, što ga je poslije skoro trideset godina okupacije njegovo ministarstvo podnijelo 1906. godine Delegacijama austrijskog Carevinskog vijeća i Ugarskog sabora naglašeno je da su se u Bosni „pojmovi o narodnosti i konfesiji“ stopili još u predokupaciono doba. Granica između pojedinih skupina stanovništva je i istovremeno i konfesionalna i nacionalna. Tri glavne nacionalno-vjerske zajednice su muslimani, pravoslavni (Srbi) i katolici (Hrvati). Stupanj njihove nacionalne svijesti je različit. Muslimani su „po svojoj narodnosti isto tako Slaveni kao kršćani“, te se ne osjećaju „Turcima“, „premda se obično tako nazivaju (osobito u narodu). U njihovoj posebnosti naročito je izražen „religiozni momenat“. (33)

U skladu sa napuštanjem politike bošnjaštva i priznavanjem nacionalno-političke realnosti, zemaljska vlada je 4. oktobra 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve organe vlasti da se „zemaljski jezik“ ima svuda službeno nazivati „srpsko-hrvatskim“. Time je zvanično ukinut naziv bosanski jezik. (34) Kako je među muslimanima taj naziv bio duboko ukorijenjen, to je njima posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra 1907. dozvoljeno da u okviru svojih samoupravnih i autonomnih institucija i škola jezik mogu i dalje označavati bosanskim imenom, (35) što je u praksi rijetko korišteno.

Ukidanjem naziva bosanski jezik Austro-Ugarska je učinila samo posljednji korak u napuštanju politke interkonfesionalnog bošnjaštva koja je već mnogo ranije pretrpjela neuspjeh i u koju ni Kállay nije izgleda nikada iskreno vjerovao. On je tako još 1884. godine izrazio sumnju povodom tvrdnje u jednom izvještaju Zemaljske vlade da je velika većina bosanskog stanovništva odlučno protiv srpskog i hrvatskog nacionalnog opredjeljenja. (36) Čitava je politika interkonfesionalnog bošnjaštva u biti imala karakter jednog provizornog koncepta, kako bi se na granicama Bosne zaustavili srpski i hrvatski nacionalistički uplivi i time politička razgradnja ustrojstva Osmanske i kasnije Habsburške Carevine.

Bošnjaštvo se može posmatrati i kao mogućnost da se prevaziđe konfesionalna sadržina nacije u Bosni. U stvarnosti mu nijedan od njihovih nosilaca nije davao to značenje. Kod svih je to šire značenje bošnjaštva bilo uglavnom, privid i odraz zvanične osmanske i kasnije austrijske politike, nego izraz vlastitog uvjerenja. U praksi se bošnjaštvo devedesetih godina 19. stoljeća svelo na mogućnost nacionalne samoidentifikacije muslimana. Ali, i to je kao politika i praksa u datim okolnostima kratko trajalo. Bez obzira na stvarne ciljeve Kállaya kao vrhovnog eksponenta austrougarske uprave, bošnjaštvo je kao pokušaj nacionalne integracione ideologije u biti odigralo tu historijsku ulogu. Bošnjaštvo u praksi jednostavno nije moglo ići izvan već oformljenih tokova političko-kulturnog života na etničko-konfesionalnim osnovama, a u okviru tradiocionalnih vjerskih i prosvjetnih institucija.

U međuvremenu su na tlu Bosne neuspjeh pretrpjele, kako hrvatske tako i srpske nacionalne intergracione ideologije. Sticajem historijskih okolnosti u Bosni je kao centralnoj južnoslavenskoj zemlji najočitije došlo do izjednačavanja pojmova vjere i nacije. Izvorno Starčevićevo pravaško učenje je, kao integraciona nacionalna ideologija, (37) pretrpjelo neuspjeh upravo u Bosni.

U hrvatskom političkom pokretu u Bosni su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća jasno ispoljile dvije struje, građansko-liberalna i klerikalna, obje u načelu naslonjene na starčevićanstvo. Kako bi se u tim uslovima održalo nacionalno jedinstvo, to je hrvatski politički pokret sporo i oprezno pristupao svom formalnom organiziranju. Inicijativu je u tom pogledu preuzela građansko-liberalna struja kojoj su se pridružili i franjevci. Tako je poslije dužih priprema februara 1908. osnovana Hrvatska narodna zajednica (HNZ), čiji je glavni pokretač teoretičar i ideolog bio tuzlanski advokat dr. Ivo Pilar. U središtu programa HNZ-a bila je Starčevićeva ideja da je Bosna po „plemenu starosjedilaca“ i po „državnom pravu“ hrvatska zemlja, pa je logično da se priključi Hrvatskoj. U osnovi političke strategije HNZ-a bilo je saznanje da su Hrvati u Bosni najmalobrojniji dio stanovništva. Pošto je u to vrijeme u BiH živio relativno velik broj doseljenih stranaca katolika (Nijemaca i drugih), to je konfesionalnost kao kriterij nacionalnosti daleko više mogla koristiti pravoslavnim (Srbima) i muslimanima (Bošnjacima) nego li Hrvatima. Odatle je vođstvo HNZ smatralo da svaka hrvatska politička organizacija mora imati nadkonfesionalni karakter.

Upravo u toj tačci, da konfesionalnost ne treba uplitati u narodnu organizaciju, vođstvo HNZ je došlo u sukob sa vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u Bosni da okupi sve katolike bez obzira na jezik i narodnost. Pošto je uzalud nastojao na tom programu preuzeti vođstvo HNZ-a, Stadler je januara 1910. osnovao vlastitu političku stranku, Hrvatsku katoličku udrugu za BiH. (38) Stadlera su u njegovoj ekskluzivnoj katoličkoj politici odmah podržali austrijski kršćani socijalisti Krala Luegera i slovenački klerikalci Janeza Evangelista Kreka. Neposrednu vezu sa slovenačkim klerikalcima održavao je Anton Bonaventura Jeglič, koji je prije postavljenja za ljubljanskog biskupa više godina služio u Sarajevu kao kanonik Vrhbosanskog kaptola.

Stadler je, slično frankovcima, a nasuprot Starčeviću, hrvatsku naciju i državu vezivao isključivo za katolicizam. Takve su se ideje javile u Dalmaciji već u drugoj polovini 19. stoljeća u istupima Mihovila Pavlinovića i Ive Prodana, ali tek je u Bosni poslije 1900. godine „katoličko hrvatska jednadžba“ dobila svoj puni zamah i potvrdu kroz djelatnost nadbiskupa Josipa Stadlera i njegovih sljedbenika. Njegovi agresivni i bezobzirni prozelitistički nasrtaji na muslimane doveli su samo do bržeg izbijanja i konstituiranja muslimanskog autonomnog vjersko-političkog pokreta koji se akciono povezao sa istovjetnim srpskim pokretom. Tako je Stadlerova politika doživjela krah, a on sam je ostao „zaštitni znak katoličkog klerikalizma među Hrvatima“. (39)

Prije Hrvata iliraca i pravaša, istupio je Vuk Karadžić sa svojom srpskom nacionalnom integracionom ideologijom, koja se zasnivala na izjednačavanju jezika svih novoštokavaca Južnih Slavena i sprskom nacionalnom unitarizmu koji je obuhvatao, pored ostalih, sve bosanske muslimane i katolike. Karadžić je još u Predslovlju svoje Male prostonarodne slaveno-serbske pjesnarice koju je štampao u Beču 1814., istakao koncepciju Nacionalismusa Serbskog. Po njemu se taj „nacionalismus“ ogleda u imenu, rodu i jeziku, kao „bitie“, koje dijete „pozna sisajući mleko iz prsiju majke svoje“. (40)

Karadžić je tu prvi put neke narodne pjesme izričito vezao za bosanske muslimane koje smatra subkulturnom kategorijom unutar svog genetički shvaćenog unitarnog i integralnog srpstva. Vuk tako u napomenama uz pojedine pjesme bilježi da se radi o pjesmi Srbal’a Muhamedanskog zakona (Bošn’aka). Za jednu pjesmu kaže, da su je „spjevale u Zvorniku Serbkin’e Muhamedanskoga zakona“. Uz naslov slavne Žalostne pjesne plemenite Asan-aginice, Vuk je napisao da je to pjesma „takod’er Serbal’a Muhamedanskoga zakona“.

Tako je posredstvom muslimanskih pjesama iz ranih Karadžićevih zbirki, a osobito Hasanaginice, koja je privukla pažnju tadašnje evropske književne javnosti strani svijet saznao za Bošnjake. O tome su prvi izričito pisali Jacob Grimm i Goethe. U svojim predavanjima u Parizu 1841. godine Adam Mickiewicz je isticao za Hasanaginicu: „To je muslimanska pesma. Poturčeni Sloveni, koji ispovedaju islam, takođe pevaju slovenskim jezikom; još se nisu odrekli svog maternjeg jezika.“ Bez obzira na sva Vukova nastojanja da Bošnjake predstavi kao „Srbe muslimane“, već je Goethe primijetio, da suprotnosti između „hrišćana“ i „Turaka“ neprekidno izbijaju i u njihovim junačkim pjesmama. (41)

Bošnjaci su tu suprotnost kao direktnu prijetnju svom fizičkom i duhovnom opstanku odmah prepoznali u prvom srpskom ustanku, njegovoj praksi i programu. Još od tada je počelo, kako je to rekao stari srpski historičar i političar Stojan Novaković, „generalno trebljenje Turaka iz naroda“. Ti su „Turci“ u stvari bili Bošnjaci, koji su konačno silom iseljeni iz Srbije početkom šezdesetih godina 19. stoljeća. (42)

Takav razvoj je izraz neutemeljenosti Vukovog jezičkog svesrpstva i njegovog poznatog slogana iz 1849. godine, Srbi svi i svuda, te činjenice da se srpstvo u političkoj praksi nije definiralo po jezičkom, nego u prvom redu po vjerskom kriterijumu. Tu se u duhovnom pogledu ništa bitno nije mijenjalo, bez obzira na činjenicu da je Autonomna Kneževina Srbija od početka četrdesetih godina 19. stoljeća razvijala, u cilju svoje političke ekspanzije, živu nacionalnu propagandu u južnoslavenskim zemljama pod turskom i austrijskom vlašću. To je kao konkretan politički program formulirano u poznatom Načertaniju Ilije Garašanina 1844. godine. (43)

Ta propaganda po kojoj su navodno svi Južni Slaveni, osim Bugara i Kranjaca (Slovenaca), u stvari Srbi, bez obzira na vjeroispovijest, imala je daleko više uspjeha među Srbima nego među katolicima i muslimanima. Mnogi Srbi su sasvim iskreno smatrali muslimane i katolike po Bosni, Dalmaciji, Boki, Bačkoj, Slavoniji, Lici itd., Srbima koji su jedino još nesvjesni svog navodno srpskog narodnog imena. U tom je smislu Antun Gustav Matoš, kao odličan poznavalac intelektulanih prilika u Srbiji, pisao još prije rata 1914., da „nema Srbina, koji nas ne smatra rđavim Srbima“. (44) Dobar dio akademske omladine u jugoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske je to prihvatao radi ideala „narodnog jedinstva“. Razočarenje je odšlo u godinama poslije 1918., kada je došlo „narodno jedinstvo“, ali pod potpuno sprskom hegemonijom.

Muslimani su u Bosni poslije austro-ugarske okupacije bili izloženi vrlo oštroj srpskoj nacionalističkoj propagandi, koja nije dolazila samo iz Srbije, nego u daleko većoj mjeri od Srba iz Vojvodine i Dalmacije. Među Bošnjacima i Srbima povremeno dolazi, kako do oružane tako i političke suradnje na bazi zajedničkog otpora austrijskom katoličkom kulturno-političkom okruženju. Bošnjaci i Srbi su zajedno učestvovali u ustanku u istočnoj Hercegovini, početkom 1882, nakon što je Austro-Ugarska proglasila privremeni odbrambeni zakon (Whergesetz) kojim je bosansko-hercegovačko stanovništvo obuhvaćeno redovnom obavezom. (45)

Višegodišnja politička saradnja između Bošnjaka i Srba ostvarena je u toku njihove borbe za vjersku i prosvjetnu autonomiju. Srpsko političko vođstvo u Bosni nastojalo je ovo suradnji dati nacionalno-političko značenje. U tom su smislu srpske „narodne vođe“ ponudile 1901. godine muslimanskom vođstvu autonomnog pokreta nacrt ugovora o političkoj suradnji, koji je vjerojatno napisao peštanski advokat i poslanik ugarskog sabora dr. Emil Gavrila. U nacrtu koji se sastojao od 25 članova, na prvom mjestu se tražila politička autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Bosnom bi neposredno upravljao guverener imenovan od sultana, i to naizmjenično jedan musliman i „jedan pravoslavni Srbin“. Bošnjačka strana nije potpisala ovaj ugovor, jer se nije mogla postići saglasnost o načinu rješavanja agrarnog pitanja. U pregovorima je ipak u prvi plan izbila činjenica da su bošnjački predstavnici Alibeg Firdus i Bakir-beg Tuzlić odlučno odbili da pristanu na odredbe članova 11-13. nacrta ugovora. Tim se članovima predviđalo da službeni naziv jezika u Bosni bude samo „srpski“, te da se u javnom pismenom saobraćanju, školama i državnim ustanovama upotrebljava isključivo ćirilica. Tako nacrt ugovora nije realiziran, (46) ali je međusobna bošnjačko-srpska saradnja nastavljena. Ta je saradnja u izvjesnom smislu institucionalizirana osnivanjem Muslimanske narodne organizacije (MNO), početkom decembra 1906, odnosno Srpske nardone organizacije (SNO), krajem oktobra 1907.

Kada su mladoturci jula 1908. izvršili revoluciju i vratili u život liberalni osmanski ustav iz 1876. godine, pokrenule su Muslimanska i Srpska narodna organizacija zajedničku akciju da Bosna i Hercegovina, kao formalnopravno sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Zajednička delegacija koju su vodili predsjednici dviju organizacija, Alibeg Firdus i Gligorije Jeftanović, predala je u tom smislu, predstavku austrougarsku ministru finansija Istvánu Buriánu 7. septembra 1908. na Ilidži kod Sarajeva. Tu se zahtijevalo hitno donošenje Ustava za BiH bez diranja u njen državnopravni položaj, tj. u sultanov suverentitet. Time se htjela otkloniti mogućnost aneksije o kojoj se već javno pričalo. Ustavom bi se garantirala građanska jednakost, lične i političke slobode, te uveo parlament. Pri predaji predstavke, Firdus je usmeno naglasio Buriánu da se ustav traži „bezuslovno, tj. da se ne dira u državno pravni položaj naše otadžbine“. (47)

Kao odgovor na ovaj zahtjev, Austro-Ugarska je tačno poslije mjesec dana proglasila aneksiju BiH. Tokom aneksizone krize 1908./09. srpsko-bošnjački politički savez se faktički raspao. Pokazalo se da je taj savez počivao na negativnoj osnovi zajedničke borbe protiv Austro-Ugarske . U svojim pozitivnim nastojanjima obje su strane još prije aneksije išle za različitim ciljevima. Srpska strana je otvoreno radila na ostvarivanju dalekosežnog plana pripajanja Bosne Srbiji. Nasuprot tome, bošnjački cilj je bila autonomija BiH, bilo pod sultanovim suverenitetom bilo u okviru Austro-Ugarske.

Bosna je tako bila i ostala glavni prostor preplitanja i sukobljavanja hrvatski i srpskih nacionalističkih ideologija, odnosno njihovih velikodržavnih planova. Svojom vjerskom isključivošću i političkom gorljivošću ušli su mnoge tragične konflikte, ali se Bosne kao svog velikodržavnog cilja ni jedni niti drugi nisu odrekli. Posljedica toga je da bosanski Hrvati i Srbi svoj politički centar vide svugdje, osim u slobodnoj i teritorijalno cjelovitoj Bosni i Hercegovini. To je u novijoj povijesti Bosne rezultiralo mnogim barbarskim događajima čiji je krajnji ishod još neizvjestan. Bosna ostaje zemljom, kakvu je Jukić vidio tačno prije stotinu pedeset godina. Nastanjuju je ljudi istog etniciteta i jezika, ali inicijalno različitog političkog i kulturnog iskustva. Otvoreno se postavlja pitanje kako će i da li će Bosna preći put do nacije-države.*

Mustafa Imamović (1941-2017), naučni radnik; knjige: Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, Bosanski Ustav, Bošnjaci u emigraciji - Bosanski pogledi 1955- 1967, Historija Bošnjaka i dr. Bio je profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu i na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i Rijeci, kao i na Sveučilištu Yale u New Heavenu.

Bilješke
1 Ovdje je terminom Bosna uvijek obuhvaćena i Hercegovina.
2 Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji – Porijeklo, povijest, politika (preveo s engleskog Josip Šentija), Zagreb 1988., 41.
3 Hans Kohn, The Age of Nationalisam – The First Era of Global History, New York 1968., 178.
4 Ibid, 11.
5 Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka, Zagreb 1851., X+63.
6 Muhsin Rizvić, Bosna i Bošnjaci – Jezik i pismo, Sarajevo 1996., 35-37.
7 Ibid., 36.
8 Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft, „Sveske Zadužbine Ive Andrića“, god. I, Beograd 1982., 9-237.
9 M. Rizvić, op. cit., 36.
10 Bliže o tome, M. Imamović, Naziv Musliman, Književna revija br. 31, Sarajevo, april 1990.
11 Martin Sohor, Hussein Kapetans Kampf um Bosniens Unabhängigkeit (neobjavljena doktorska disertacija), Philosophischen Fakultät der Universität in Wien, 1927., 135-151.
12 Općenito o položaju Bošnjaka u Osmanskom Carstvu, vidi, Avdo Sućeska, Položaj Muslimana u osmanskoj državi, Pregled, br. 5, Sarajevo 1974., 483-509.
13 Dr. Galib Šljivo, Omer-paša Latas u BiH 1850-1852, Sarajevo 1977., 164.
14 Bosanski vjestnik, br. 1, Sarajevo, 7.IV.1866. (po starom kalendaru). Up., Vlado Jokanović, Elementi koji su kroz istoriju djelovali pozitivno i negativno na stvaranje bošnjštva kao nacionalnog pokreta, Pregled, br. 9, Sarajevo 1968., 246-247.
15 Bliže o tome, M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, Sarajevo 1976., 72-73.
16 O Kapetanoviću vidjeti, Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku, Institut za književnost Sarajevo, sarajevo 1992., 231.
17 Risto Besarević, Kultura i umjetnost u BiH pod austrougarskom upravom – Građa. Sarajevo 1968., 446. Up., M. Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske vladavine, knji. I. izd. ANUBiH, Sarajevo 1973., 111-112.
18 Vladislav Skarić, Sarajevo i njeova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo 1937., 223-234.
19 Ibid., 224.
20 M. Imamović, List Bošnjak i pitanje nacionalne identifikacije Muslimana, Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku, 140.
21 Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1995., 115.
22 M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH, 76.
23 Bošnjak, br. 29, Sarajevo, 16.VII.1896.
24 Spomeni mojega života, II, Beograd 1934., 146-7. i 245.
25 Opširno o tome, Mitar Papić, Iz prošlosti srpsko-hrvatskog jezika i pravopisa u BiH, Pregled, br. 4, Sarajevo 1973.
26 Lujo Vojnović, Benjamin Kállay, Savremenik, br. 1, Zagreb 1911., 43.
27 M. Imamović, O historiji bošnjačkog pokušaja, u knjizi, A. Purivatura – M. Imamović – R. Mahmutćehajić, Muslimani i bošnjaštvo, Sarajevo 1991., 46.
28 Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta – Geneza nacionalnog pitanja Bosanskih Muslimana, Sarajevo 1974., 131.
29 M. Imamović, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i bošnjački kulturni preporod, Zbornik radova Islam i kultura Bošnjaka u djelima Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića i Edhema Mulabdića, Zagreb 1994., 31-49.
30 Maximilian Braun, Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina, Leipzig 1934., 148.
31 Dragoljub Katić, Narodna misao ili životna filozofija običnog čovjeka, izd. Biblioteka Nova, Beograd 1987., 119. O ulozi seljaštva u historiji Bošnjaka vrlo su instruktivni radovi Avde Sućeske, posebno studija, Seljaške bune u Bosni u XVII. i XVIII. stoljeću, „Godišnjak Društva istoričara BiH“, XVII., Sarajevo 1969., 163-207.
32 Opširno o tome, Nusret Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u BiH, Sarajevo 1980., 396.
33 Izvještaj o upravi BiH 1906., Izdalo c. i kr. Zajedničko ministarstvo financija, Zagreb 1906., 106.
34 Dževad Juzbašić, Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat, Sarajevo 1973., 10.
35 Ibid., 34-40.
36 M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, 46.
37 Opširno o tome, Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973., 453.
38 Opširno o tome, Luka Đaković, Političke organizacije bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb 1985., 397.
39 I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 110.
40 Cit. prema M. Rizvić, Bosna i Bošnjaci, 38.
41 Ibid., 39.
42 Bliže o tome, M. Imamović, Pregled istorije genocida na Muslimanima u jugoslavenskim zemljama, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, br. 6, Sarajevo 1991., 679-680.
43 Petar Šimunić, Načertanije – Tajni spisi srpske nacionalne i vanjske politike, Predgovor drugom izdanju Mirko Valentić, Zagreb 1992., X + 123.
44 Misli i pogledi, Drugo izdanje dopunio i priredio Dubravko Jelčić, Zagreb, 1988., 361.
45 Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958., 358.
46 N. Šehić, Autonomni pokret Muslimana, 128-129.
47 Bosanski ustav – Fototip izdanja iz 1910. godine, Autor uvodnije studije prof. dr. M. Imamović, Sarajevo 1991., 32-33.

Bošnjaci nastanjuju središnji južnoslavenski etnički i balkanski geopolitički prostor, na kojem u teritorijalnom kontinentu žive od rijeke Vardara i planinskih masiva Šare i Prokletija na jugoistoku do rijeka Save i Une na sjeverozapadu. Na tom svom prostoru Bošnjaci žive u teritorijalno većoj ili manjoj mjeri izmiješani sa Srbima, zatim Hrvatima, Crnogorcima, Albancima i Makedoncima.
Prema popisima stanovništva iz 1971, 1981. i aprila 1991. Bošnjaci su pod tada etničko-vjerskim imenom Musliman - bili treća najbrojnija nacija u bivšoj jugoslavenskoj državi.
Prema popisu iz aprila 1991. u tadašnjoj je Jugoslaviji živjelo ukupno 2.376.646 ljudi koji su se izjašnjavali kao Muslimani.
Preko 80% ovih Muslimana živjelo je u Bosni i Hercegovini, što je u apsolutnom broju iznosilo 1.905.018 ili 43,7% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.
U ostalim dijelovima bivše Jugoslavije prema istom popisu živjelo ih je u Crnoj Gori 89.932 (14,6%), u Vojvodini 6.079 (0,3%), Kosovu 57.408 (2,9%), na području uže Srbije 173.871 (3,0%), u Hrvatskoj 47.603 (1,0%), u Makedoniji 70.000 (3,3%), te u Sloveniji 26,725 (1,36%).
Svi navedeni popisi stanovništva pokazuju da su Bošnjaci mlada i vitalna nacija. Tako su "Muslimani" prema rezultatima popisa iz 1971. godine imali najviši natalitet u bivšoj Jugoslaviji, tj. 16,7% na 1.000 stanovnika, a istovremeno najniži mortalitet, svega 6,2 umrlih na 1.000 stanovnika. Taj se demografski trend u osnovi nastavio tokom narednih dvadeset godina.

Uvijek granična zemlja

Bosna je još od ranog srednjeg vijeka, kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatske države, bila područje sučeljavanja i sukobljavanja različitih političkih i vjerskih interesa i ideja. Političkim životom feudalne Bosne dominirala je autohtona bosanska vlastela, a vjerskim - stara bosanska crkva. Kroz stoljeća u Humu jača pravoslavno stanovništvo. Dok u središnjim dijelovima Bosne jača katoličko stanovništvo - zahvaljujući prije svega kulturno-političkom djelovanju franjevaca.
Od sredine XIV i tokom XV st., dolaskom Turaka-Osmanlija, ovo vjerski šaroliko stanovništvo postepeno prihvata islam. Tako se na bosanskom državnom tlu i bosanskoslavenskoj etničkoj podlozi, te novoštokavskom jezičnom izrazu, asimiliranjem islama konačno oblikuje bosanskomuslimanski ili, kraće - bošnjački etnos - narod ili nacija - a naspram ostalim Južnim Slavenima istog jezika (Srbima, Hrvatima i Crnogorcima) - ali različitog vjerskog i kulturno-političkog iskustva.
Historija Južnih Slavena, odnosno općenito Balkana, u velikoj je mjeri historija seoba i različitih migracija, izazvanih uglavnom ekonomskom nuždom ili čestim ratovima, kojima je kroz stoljeća više puta mijenjana etnička slika i struktura cijelih regiona, zemalja i krajeva. Kada je o Bošnjacima kao muslimanima riječ, glavni uzrok i razlog njihovih migracija jeste skoro neprekidni genocid, koji se nad njima vrši već gotovo tri stoljeća od strane njihovih hrišćanskih i kršćanskih susjeda i raznih balkanskih i drugih država, kako bivših tako i sadašnjih.

Osmanska osvajanja

Osmanska osvajanja i ratovanja uglavnom sa Habsburgovcima i Mlecima, u kojima je sa obje strane učestvovao velik broj pripadnika svih južnoslavenskih naroda, bila su praćena obostranim razaranjem, pljačkom i ubijanjem, što je redovni scenarij svih ratova. Ovdje je bitno primjetiti da Osmanska carevina, kao islamska država, nije tokom svojih osvajanja vršila nikakvo vjersko niti fizičko zatiranje i uništavanje pokorenih naroda.
U skladu sa šerijatskim principom i praksom, po kojoj narodi koji imaju "knjigu Božijeg otkrovenja" (Jevreji i kršćani) uživaju u islamskoj državi status zaštićenih manjina, pokoreno se nemuslimansko stanovništvo održavalo kroz stoljeća osmanske vladavine. Pokoreni su se narodi na različite načine uključivali u osmanski privredni, vojni i upravni sistem i tako se vjerski i kulturno očuvali i održali. Nasuprot tome, opadanjem moći Osmanske carevine i njenim postepenim povlačenjem iz Srednje Evrope, Bošnjaci su kao muslimani ubijani, progonjeni ili silom pokrštavani, tako da ih danas nema u mnogim zemljama i krajevima gdje su nekad u većini ili velikom broju živjeli. Tako je Bošnjaka potpuno nestalo u Ugarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki Kotorskoj, današnjoj zapadnoj Srbiji, te staroj Crnoj Gori i bivšoj istočnoj Hercegovini (Nikšić i dr.).
Gorani ili Goranci
Bošnjaci su se održali u nekoliko manje ili više kompaktnih područja ili regija, odnosno širih geopolitič kih cjelina. Tako se po regijama, idući od jugoistoka prema sjeverozapadu, izdvajaju četiri skupine. Prvu čine Gorani ili Goranci, koji nastanjuju staru šarplaninsku župu - Goru - na jugu Metohije. Ta se župa danas uglavnom poklapa sa teritorijom općine Dragaš u blizini Prizrena. Goranska naselja, kojih ukupno ima 31, od kojih devet u Albaniji a dva u Makedoniji, čvrsto su slavenskomuslimanska. Glavno zanimanje Goranaca je stočarstvo, a dugo su bili poznati i po dobrim majstorima puškarima. Kao pečalbari po velikim gradovima bivše Jugoslavije, gdje ih često pogrešno zamjenjuju sa Albancima, uglavnom su poznati kao vrsni slastičari, a u ranijim vremenima i kao sarafi. Goranci su uvijek teritorijalno bili odvojeni od Bosne.
Činjenica da su se u popisima stanovništva od 1971. nacionalno izjašnjavali kao Muslimani pokazuje da su i emocionalno bliski Bošnjacima, kako zbog iste vjere, tako i zajedničkog slavenskog jezika, koji sami Goranci nazivaju "goranskim". Islam su prihvatili srazmjerno kasno, u XVIII st., da bi se kao stočari zaštitili od napada susjednog albanskog plemena Ljumljana. Oni su u odnosu na pravoslavne Slavene istog jezika i u odnosu na vjerski istovjetne, ali jezički odvojene Albance, uvijek znali sačuvati svoju etničku posebnost. Nasuprot tome, kada se nađu u bosanskoj muslimanskoj sredini brzo se asimiliraju i u cijelosti poistovjećuju sa Bošnjacima.
Mijaci i Torbeši
Gorancima su slični Torbeši, koji žive po planinskim selima zapadne Makedonije, na području Male Reke i Velesa. Ima ih i po južnim skopskim selima, pa se cijela ta oblast nekad nazivala Torbesijom. Torbeši su dio nekadašnjeg mijačkog plemena koje nastanjuje sliv rijeke Radike, sa 23 sela, od kojih su najveća Galičnik i Lazarpolje, dok su najveća torbeška naselja Gorno Vranovci i Zernonica. Mijaci su nekada bili posebno pleme, pa se nošnjom, govorom i običajima jasno odvajaju od okolnog stanovništva. Bave se zemljoradnjom i stočarstvom, a kao pečalbari raznim zanatima.
Etnolozi koji su se bavili proučavanjem njihovog života zapazili su da "pravoslavni Mijaci smatraju samo sebe pravim Mijacima, a za svoje zemljake i sunarodnike muhamedance upotrebljavaju imena Kurki i Torbeši". Danas se ne može pouzdano reći koliko je prihvatanje islama odvojilo Torbeše od matičnog makedonskog etnosa. U svakom slučaju, Torbeši su sačuvali svoj jezik i govore kao i Mijaci galičkim dijalektom. U Makedoniji se susreće i jedan broj Bošnjaka doseljenih uglavnom iz Sandžaka. Oni su se počeli doseljavati odmah poslije 1945, kupujući zemlju od domaćeg muslimanskog stanovništva koje se iseljavalo u Tursku. Prema starijim istraživanjima, iz pedesetih i početka šezdesetih godina, Bošnjaci su osnovali u Makedoniji tri veće oaze: u Skoplju i njegovoj okolini te u okolini Velesa i Prilepa. Doseljenici su svoj jezik, skupa sa okolnim mještanima, nazivali "bošnjačkim". Većina se ovih Bošnjaka iz Sandžaka vremenom iselila u Tursku.
Bošnjaci muslimani
Sljedeću skupinu Bošnjaka čine, uvjetno rečeno, crnogorski muslimani, zatim muslimani u Novopazarskom sandžaku, s obje strane Srpsko-crnogorske granice, te najzad muslimani u Bosni i Hercegovini, čiji se savremeni teritorijalno-politički okvir postepeno oblikovao nizom ratova i međunarodnih ugovora u vremenu 1699-1878. godine.
Povijesno su se kao jedna nacionalno-politička cjelina oformili Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, uz veliku etničko-kulturnu bliskost sa muslimanima u Crnoj Gori. Teritorijalni supstrat političkom i općenito etničkom oformljenju Bošnjaka bio je bosanski ejalet ili pašaluk, kao neposredni državno-pravni, odnosno teritorijalno-politički produžetak bosanskog kraljevstva.
Još od vremena kralja - Tvrtka I Kotromanića - pa sve do uoči austrougarske okupacije 1878. prostor današnjeg Sandžaka bio je sastavni dio Bosne, kojoj je u svakom pogledu politički, ekonomski i kulturno u cijelosti pripadao. Odatle naziv Bosanski Musliman ili Bošnjak obilježava Južnog Slavena koji se etnički oformio na historijskom teritoriju Bosne, pod kojom se uvijek kao njen sastavni dio, još od srednjeg vijeka, podrazumijevala i Humska zemlja, kasnije Hercegovina.
Sandžaklije
U službenom imenu zemlje dvočlani naziv Bosna i Hercegovina uveden je tek u vezi sa austrougarskom okupacijom. Poseban je slučaj održanja nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka, ili jednostavno Sandžaka, kao geopolitičke cjeline na kojoj žive Bošnjaci. Riječju sandžak u Osmanskom se carstvu nazivala osnovna vojna upravno-teritorijalna jedinica. Osnovno je značenje riječi zastava ili bajrak. Upravo je negdje u Sandžaku zabilježena "Dobra konja što je za sandžaka / da mi nosi careva bajraka". To je prosto značilo da se u svakom sandžaku u slučaju rata imao pod jedan bajrak iskupiti određeni broj vojnika. U vrijeme njegove pune moći u Osmanskom je carstvu bilo nekoliko stotina sandžaka. Čak je još i 1800. njihov broj iznosio 290, raspoređenih u 25 ejaleta.
Opadanjem Carstva njihov broj se postepeno smanjuje. Konačno su ukinuti zakonom od 20. 01. 1921. i preuređeni u vilajete. Nakon toga na političkom i diplomatskom prostoru ostala su samo dva sandžaka. To su Alexandrette, tj. turski Iskenderun, na tursko-sirijskoj granici, i nekadašnji Novopazarski sandžak. Sandžak i zaljev Alexandrette je između dva svjetska rata dugo bio predmetom diplomatskog spora između Turske i Sirije, koja je bila pod francuskom upravom. Francuska je konačno Ankarskim sporazumom 23. 06. 1939. priznala sporni sandžak i zaljev Turskoj. Bivši sandžak Alexandrette time je postao vilajet Ratay, sa gradovima Iskenderunom i Antakyom.
Tako je u svijetu ostao samo jedan Sandžak, pisan velikim početnim slovom, koji spada u najznačajnije historijske i geopolitičke prostore bošnjačkog naroda.
Muslimani slavenskog porijekla i jezika u današnjoj Crnoj Gori, osim onih u Sandžaku, Nikšiću i Kolašinu, nisu nikad duže vrijeme bili u sastavu Bosanskog ejaleta ili pašaluka. Samo kraće vrijeme, osamdesetih godina XVII st., istočna granica Bosanskog pašaluka protezala se čak do Žabljaka - stare prijestolnice Crnojevića - na ušću Morače u Skadarsko jezero, pa su tako i muslimani Podgorice, Spuža, Bara, Plava i Gusinja državno-pravno bili stanovnici Bosne. U tom su sklopu Plav i Gusinje predstavljali značajnu subkulturnu mikroregiju, čiji su se stanovnici, bar što se tiče susjednih Albanaca - smatrali i nazivali - Bošnjacima.
Bez obzira na kratkotrajnost tih administrativno-političkih veza, muslimani navedenih mjesta su se bez sumnje, po svojim kulturnim odlikama, porijeklu, jeziku i osjećanjima sastavni dio bošnjačkog korpusa. Štaviše, muslimani navedenih mjesta danas se u političkom smislu deklariraju i identificiraju sa sandžačkim muslimanima. Uz sve navedene krajeve velik broj Bošnjaka živi od ranije u dijaspori, posebno u Turskoj, zatim u SAD, te kao radnici na tzv. privremenom radu u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Evrope.
Muslimani Bosne
Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bošnjake, potiče od arapske riječi muslim, što je particip aktiva od riječi islam, u značenju "predati se Bogu". Riječ musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a označava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (miisliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na južnoslavenskom etničkom i političkom prostoru dobio u posljednjih sto godina značajne etničke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Cmoj Gori i Kosovu. U tom značenju taj je pojam pisan velikim početnim slovom, obično kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimično korišten i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope.
Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko-muslimanska dijaspora uvijek i isključivo nazivala bošnjačkim imenom.
Isti je slučaj i u Sjedinjenim Američkim Državama - bošnjačkom imenu priklonio se početkom šezdesetih godina dio političke emigracije oko lista Bosanski pogledi. Srednjovjekovni Bosanci danas se u literaturi i govoru najčešće nazivaju bogumilima, kao navodne pristaše učenja nekog bugarskog heretičkog popa Bogumila iz X stoljeća. Bez obzira koliko danas bilo popularno, ime bogumili ili bogomili - ono ne odgovara stvarnosti - jer se srednjovjekovni Bosanci nikad nisu nazivali tim imenom. Oni su sebe nazivali krstjani, "dobri Bošnjani" ili najčešće i najjednostavnije "dobri ljudi".
Bogumili i Heretici
Ime bogumili samo se jedanput susreće u srednjovjekovnim izvorima i odnosi se na jedan sasvim ograničen prostor. Konstantin Filozof, osnivač poznate prepisivačke škole u manastiru Manasija na Resavi, u svom životopisu Stefana Lazarevića, nastalom 1431-35. godine, kaže da su stanovnici bosanskog grada Srebrenice: "svi jeresi bogomilske".
Cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu ili pašaluku, koji je u različita vremena obuhvatio, pored današnje Bosne i Hercegovine, mnoge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva.
Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegovački, sandžački i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etničkom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim službenim aktima.
U mnogim službenim spisima Porte bošnjačko ime se kao regionalna i narodna oznaka susreće u raznim oblicima:
• Bosnaklar
• Bosnak taifesi
• Bosnalu takimi
• Bosnalu kavm... sve u značenju Bošnjaci ili "bosanski narod".
Isti naziv za bosanske muslimane, tj. Bošnjaci ili "bosanski narod", koristio se i u pismima koja su Husein-kapetan Gradaščević i istaknuti sudionici njegovog pokreta upućivali austrijskim vlastima i knezu Milošu Obrenoviću. U tom je smislu Husein-kapetan bio izričit u pismima austrijskom kancelaru Mettemichu, datiranim u Travniku i Gradačcu 13. 03. odnosno 23. 06. 1832. godine. Ovaj je termin koristio i Ali-paša Rizvanbegović u prepisci sa austrijskim vlastima u Dalmaciji...
Bosanski Turci
Istovremeno se za Bošnjake u svakodnevnom govoru i pisanoj riječi upotrebljavao naziv "turčin", kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni "turske", tj. islamske vjere, čime su se jasno razlikovali od pripadnika ostalih južnoslavenskih naroda istog ili zajedničkog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. U tim su relacijama ovaj termin koristili i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani u Bosni i Hercegovini i okolnim južnoslavenskim zemljama.
Muhamedanci i Muhamedovci
Međutim, i u osmansko doba Bošnjaci su se znali ograđivati od naziva Turci. Tako je zabilježeno da su 1568. neki Bošnjaci odbili da u ispravu o zaključenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina". Poslije austougarske okupacije 1878. počeo se službeno za Bošnjake koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemačkom Muhammedaner. Taj je naziv koristila i štampa, ali ga narod nije prihvatio, nego se i dalje služio imenima Bošnjak ili Turčin. Istovremeno sve više u upotrebu ulazi naziv musliman. U izmijenjenim nacionalno-političkim odnosima ovaj se naziv počinje sve češće koristiti, potiskujući prethodne. Člancima u listovima Bošnjak i Behar bošnjačka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaški i uvredljiv, izbaci iz službene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bošnjačkoj štampi i publicistici upotrebljava se isključivo riječ Musliman, što i narod prihvata kao svoju savremenu etničku, odnosno nacionalno-političku oznaku.
Bošnjaci su mogli u tom prelomnom i zbunjujućem vremenu biti Bošnjaci u jezičkom smislu samo u odnosu na Turke, a u političkom u odnosu na Osmanlije, tj. Carigrad. Čim je okupacijom 1878. Carigrad izgubio ulogu presudnog političkog činioca, ime Bošnjak počelo se samo gasiti i gubiti - ovo tim prije što su mu okupacione vlasti, po uzoru na Osman Šerif Topal-pašinu politiku u Bosni šezdesetih godina prošlog stoljeća - davale interkonfesionalno značenje - obuhvatajući tim terminom sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest. Pravoslavni i katolici odbacili su to u većini još šezdesetih godina, a poslije okupacije isto su učinili i muslimani.
Narod je iz svakodnevne životne prakse i iskustva osjetio da se u novim prilikama u odnosu na pravoslavne i katolike, tj. Srbe i Hrvate, sa kojima dijeli isti životni prostor, može u političkom i kulturnom pogledu ravnopravno odrediti jedino muslimanskim imenom. Prelomni trenutak u bošnjačkom kulturno-političkom i nacionalnom preporodu, koji je počeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dogodio se 1899-1900. godine, sa početkom borbe bosanskih muslimana za vjersku i vakufsku-mearifsku autonomiju i pokretanjem Behara, petnaestodnevnog "lista za pouku i zabavu", kao prvog bošnjačkog književnog časopisa. Od tada riječi musliman i muslimanski dobijaju u Bosni i Hercegovini, a skoro istovremeno i u Sandžaku, znatno šire značenje od oznake pripadnika islama. Tako već od kraja XIX st. sve političke organizacije i stranke, kulturne i privredne ustanove, kiraethane ili čitaonice, sportska društva i ostala pregnuća i poduzeća koja se formiraju i nastaju među Bošnjacima imaju u svom nazivu isključivo atribut muslimanski ili, rjeđe, islamski. Takvo stanje i praksa održali su se i dalje potvrdili u vremenu između dva svjetska rata.
Bosanski jezik
Što se tiče naziva ili imena jezika kojim Bošnjaci govore, taj je jezik u srednjem vijeku najčešće nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nešto kasnije bosanskim.
Prvi spomen imena bosanski jezik nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora od 3. 07. 1436., u kojem je zabilježeno da je gradski knez kupio petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevena".
Ninski biskup pisao je 1581. godine nekom fratru "bosanskim jezikom". U opću upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII i XVIII stoljeću. Zabilježeno je da su dubrovački poklisari početkom XVII st. pričali u Zvorniku nekom Bostandži Mehmed-begu da "u audijenciji kod Njegovog Veličanstva" (sultana) ne govore italijanskim, "nego ovim bosanskim jezikom".
Slavni turski putopisac Evlija Čelebi bilježi u XVII st. da Bošnjaci govore bosanskim jezikom, a spominje i prvi bosansko-turski rječnik, koji je 1631. sastavio Muhamed Hevai Uskufi.
Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević piše 1735. da u Bosni ima svećenika koji se u vjerskim obredima pomažu bosanskim jezikom jer ne znaju dobro crkvenoslavenski. On dodaje da je katolicima u razgovoru sa pravoslavnima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Od tada se nižu brojni podaci da se u Bosni "eglendiše bosanski" (Matija Mažuranić, 1842, Ivan Kukuljević Sakcinski, 1858. i dr.) - a srpski prvaci iz Hercegovine tražili su od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku, umjesto Grka, postavi čovjek "vičan bošnjačkom jeziku".
Jusuf-beg Čengić je u listu Bošnjak 3. XII 1891. pisao da se u pogledu vjere najbolje moliti Bogu na arapskom jeziku. Ali ako neko ne zna arapski, onda neka se moli na jeziku koji je svako "od svojih roditelja čuo i naučio, to jest ovdje bosanski".
Bosanski jezik zabranjen u Bosni 1907. godine
Naziv bosanski jezik ostao je u službenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878, bez obzira na agresivnost srpske i hrvatske propagande da se to ime izbaci iz upotrebe. Austrougarska "Zemaljska vlada" BiH je 4. 10. 1907. godine jednom internom naredbom obavijestila sve nadležne organe da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda službeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. Time je zvanično ukinut naziv bosanski ili bošnjački jezik.
S obzirom na tradiciju, ubrzo je posebnom vladinom odlukom 20. 11. 1907. dozvoljeno Bošnjacima da u svojim autonomnim ustanovama mogu dalje koristiti naziv bosanski jezik.
Bosanski jezik potuno ukint u Bosni 1918. godine
Poslije 1918. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Jugoslaviji, ta je praksa jednostavno ukinuta i napuštena. Naziv bosanski jezik bio je u praksi prosto ekskomuniciran i faktički zabranjen sve od 1945. do prvih mjeseci 1991. godine, kada su ga Bošnjaci putem svoje štampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, što je već naučno utemeljeno i razriješeno.
Musliman kao nacionalno-političko ime
Komunisti priznaju naziv Musliman
Naziv Musliman (sa velikim M) kao etničko, odnosno nacionalno-političko ime potpuno je afirmirano aktima NOP-a 1941-45, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifašističkih vijeća Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije. Posebnom deklaracijom o pravima građana Bosne i Hercegovine, usvojenom na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u ljeto 1944. godine, zajamčena je jednakost i ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata, izvojevana i stečena u zajedničkoj narodnooslobodilačkoj, odnosno antifašističkoj borbi.
Komunisti ponovo ukidaju naziv Musliman
U razdoblju između 1947-49. godine službena je politika ustvari ukinula "nacionalno ime" Musliman, priznato u toku NOB-e. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili određeni nacionalni, zapravo nacionalistički - u prvom redu srpski interesi - u Bosni i Hercegovini. Uz mnoge nedorečenosti, službena se politika već prilikom prvog poslijeratnog popisa stanovništva 1948. godine vratila staroj praksi nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka.
Prema tom nacionalističkom političkom konceptu, bosanski muslimani će se, kao navodno još etnički amorfna grupa, postepeno, zavisno od svog kulturnog napredovanja, nacionalno opredjeljivati bilo u srpskom, bilo u hrvatskom usmjerenju.
Komunisti ponovo priznaju naziv Musliman
Nakon dosta lutanja i zbunjenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i označiti bošnjački etnos, službeno je krajem šezdesetih godina usvojena, već od ranije u praksi rasprostranjeno, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani.
Početkom 1960. godine redakcija Rečnika, odnosno Rječnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika dviju matica, Srpske i Hrvatske, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, posebno je istakla i bosanske muslimane kao ravnopravan subjektivitet u pitanjima zajedničkog jezika.
Namjerno manipuliranje vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom pripadnošću
Svoj nacionalni identitet Bošnjaci su, prema datim mogućnostima, potpuno iskazali i potvrdili popisima stanovništva 1971, 1981. i 1991. godine. Ime Musliman u prvom redu je proisteklo iz složene političke historije Bosne i Hercegovine, te općenito muslimana na južnoslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom pripadnošću od različitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne.
Bosanski Muslimani
U godinama neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu (1992.) u kolokvijalnom govoru, štampi, publicistici te naučnim raspravama sve se češće čuo i pisao dvočlani naziv Bosanski Muslimani, kao oznaka za sve Bošnjake na historijskom tlu nekadašnjeg Tvrtkovog bosanskog kraljevstva, te u teritorijalno-političkom kontinuitetu s njim, kasnijeg Bosanskog pašaluka.
Konačno Bošnjaci
Upotreba naziva Bošnjak postepeno se aktualizira u vrijeme kraha komunističkog režima 1989-90. godine. U pravom šarenilu političkih stranaka, grupa i ideja, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira se, među ostalim, i bošnjaštvo kroz različite političke, intelektualne, akademske i druge rasprave. Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. godine i neviđenog genocida nad Bošnjacima, te sa organiziranjem vlastitih oružanih snaga i herojskim otporom agresorima, u narodu se spontano sve češće počeo upotrebljavati naziv Bošnjak i Bošnjaci, kao nacionalna oznaka bosanskih muslimana.
Tokom dvije godine rata, stradanja, otpora i borbe, naziv Bošnjak, kao etnička i nacionalnopolitička oznaka, dobio je u štampi i drugoj javnoj govornoj i pisanoj riječi praktično ravnopravno mjesto sa do tada uobičajenim i još ustavno važećim terminima Musliman, odnosno Bosanski Muslimani.
Bio je to spontan proces vraćanja u upotrebu starog bosanskomuslimanskog narodnog imena, analogan, također, spontanom procesu tokom kojeg se prije jednog stoljeća to ime izobičajilo iz svakodnevnog, kako javnog tako i privatnog života.
Na Drugom bošnjačkom saboru 28. 09. 1993. u Sarajevu plebiscitarno je prihvaćen naziv Bošnjak.
To je potvrđeno Daytonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. 11. 1995. godine.
Ipak, sam naziv Bosanski Muslimani nije u historijskom smislu bez svoje samozatajne snage. Kada je u uvjetima šestojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji 31. 01. 1930. godine ukinut Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH od 15. 04. 1909. godine, provedena je jedinstvena organizacija Islamske zajednice za teritoriju cijele države, pod nazivom Islamska vjerska zajednica.
Time je režim posredno priznao da pored islamske vjerske organizacije postoje i mogu postojati i druge kulturne i slične organizacije pod muslimanskim imenom.
Pojam pravoslavni, rimokatolik, evangelik itd. imao je uvijek u bivšoj Jugoslaviji isključivo vjersko značenje, dok je pojam musliman, iako mu je odricana etnička indentifikacija u najmanju ruku, shvatan i smatran kao poseban politički fenomen.
U vrijeme rasprava, otvorenih Sporazumom Cvetković-Maček i uspostavljanjem Banovine Hrvatske, o preuređenju Kraljevine Jugoslavije i njenoj eventualnoj federalizaciji - moglo se tokom 1939-40. godina čuti u stručnoj javnosti da je "duhovito i tačno" da se "muslimani u Bosni i Hercegovini imaju smatrati kao posebna etnička zajednica".
U povijesnom smislu tu zajednicu zapravo čine Bošnjaci.

Mustafa Imamović (29. januar 1941, Gradačac - 23. januar 2017. Sarajevo), bosanskohercegovački historičar države i prava.

Imamović je rođen 29. januara 1941. godine u Gradačcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Profesor je historije države i prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Tokom univerzitetske karijere predavao je na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu,Mostaru i Rijeci. Također je predavao na Odjeljenju za historiju Yale Univerziteta (New Haven), te na više drugih univerziteta u SAD.

Autor je monografija Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, za koju je dobio republičku nagradu za nauku "Veselin Masleša", zatim Bosanski Ustav i Bošnjaci u emigraciji. Koautor je monografija Muslimani i bošnjaštvo i Ekonomski genocid nad Muslimanima, kao i knjige Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.

Autor je i koautor nekoliko univerzitetskih i srednjoškolskih udžbenika. Uz to je do sada objavio oko 350 studija, rasprava i članaka iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, različitih aspekata jevrejske historije i općenito razvitka civilizacije. Bio je urednik i član redakcije više časopisa i enciklopedija. Do sada mu je više radova prevedeno i objavljeno na engleskom, njemačkom, španskom, albanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku.

Umro je 23. januara 2017. u Sarajevu.

Profesor Omer Ibrahimagić rođen je 21.01.1934 g, istaknuti pravnik, ekspert iz oblasti ustavnog prava i političkog sistema, nekadašnji sudija Ustavnog suda SFRJ i prvi predsjednik Ustavnog suda FBiH, autor desetina naučnoistraživačkih radova i knjiga, od kojih je 19 posvetio našoj domovini, potiče iz malog zaseoka Agići u Gornjoj Smolući kod Lukavca. Živi u Sarajevu.

NEDIM ZAHIROVIĆ

UDK: 929.5:312.5(497.6)“18“

Izvorni naučni rad

Leibniz-Institut für Geschichte und Kultur des östlichen Europa, Leipzig

OSMANSKI POPISI STANOVNIŠTVA KAO IZVORI ZA GENEALOŠKA ISTRAŽIVANJA NA PRIMJERU POPISA SELA DONJI LJENOBUD I GORNJI LJENOBUD IZ 1850/51. GODINE

Sažetak

Rad se bavi osmanskim popisima stanovništva (nüfus defteri) koji su sačinjeni u 19. stoljeću u okviru opsežnih reformi koje su tada izvršene u Osmanskom carstvu. Budući da su u popisima, koji se odnose na područje Bosanskog ejaleta, u najvećem broju slučajeva navedena i prezimena popisanih osoba oni predstavljaju prvorazredne izvore za genealoška istraživanja. S tog gledišta u ovom radu razmatran je popis dva sela, Donjeg i Gornjeg Ljenobuda u kadiluku Donja Tuzla, iz 1850/51. godine tako što su prezimena, ubilježena u ovaj popis, upoređena s prezimenima koja se danas sreću u ova dva sela. Razmatranje pokazuje da se na temelju ovih popisa može s veli- kom vjerovatnoćom utvrditi postanak nekih današnjih patronomičkih prezimena u Donjem i Gornjem Ljenobudu i tako otvoriti mogućnost za rekonstrukciju rodoslovlja pojedinih porodica od sredine 19. stoljeća do danas.

Ključne riječi: Osmanski popisi stanovništva, 19. stoljeće, genealoška istraživanja, kadiluk Donja Tuzla, Donji Ljenobud, Gornji Ljenobud.

Sveobuhvatne reforme u Osmanskom carstvu pokrenute u prvoj polovici 19. stoljeća rezultirale su, između ostalog, novim načinom vođenja administracije i pojavom novih administrativnih i statističkih knjiga. Jedna od takvih novina bili su i popisi stanovništa (tur. nüfus defteri). Istraživački rad na ovim popisima započeo je još polovicom prošlog stoljeća da bi se u posljednjih desetak godina pojačao o čemu svjedoči pojavljivanje brojnih prijevoda ovih deftera.

U posljednje dvije godine imao sam priliku u dva navrata pregledati

1. O prvom popisu, odnosno popisima stanovništva u 19. stoljeću, o historijskim okolnostima koje su ih pratile, o samom procesu izrade ovih popisa i o arhivskim fondovima gdje se oni danas nalaze v. Enver Ziya Karal,Osmanlı İmparatorluğunda İlk Nüfus Sayımı, Ankara, 1943; Stanford J. Shaw, The Ottoman Census System and Population, 1831-1914, u:International Journal of Middle East Studies9/3 (1978), 325–338; Kemal H. Karpat,Ottoman Population 1830-1914: Demographic and Social Characteristic, Madison, 1985; Mehmet Güneş, Osmanlı Dönemi Nüfus Sayımları ve Bu Sayımları İçeren Kayıtları, u:Gazi Akademik Bakış8/15 (2014), 221–240. neke popise upravo iz fondanüfus defteri(NFS.d.) koji se čuvaju u Arhivu Predsjedništva Vlade u Istanbulu (Başbakanlık Osmanlı Arşivi (BOA)). Riječ je o defterima koji se odnose na sjeveroistočnu Bosnu i to na kadiluke Bijeljinu, Donju Tuzlu, Derventu, Gračanicu i Gradačac.

2. Radi o prvorazrednim izvorima koji nude pravo bogatstvo podataka za privredna, demografska, antropološka, geneaološka, onomastička i druga istraživanja. U ovome radu želim ukazati na njihov značaj za genealoška istraživanja na temelju popisa sela Donji i Gornji Ljenobud u kadiluku Donja Tuzla.

3. Prije nego prijeđem na to želim dati kratak osvrt na diplomatičko paleografske osobenosti pregledanih deftera, ali on se svakako ne može smatrati konačnim jer bi za temeljitiji opis trebalo uložiti puno više vremena. Defteri su vođeni posebno za pojedine kadiluke i to odvojeno za muslimane, nemu- slimane i Rome. Romi muslimani i Romi nemuslimani su, također, odvojeno popisivani.

4. Zasebno su popisivane i osobe koje su se nalazile u vojsci i stranci. Prvo su popisivana sjedišta kadiluka, a zatim sela u dotičnome kadi- luku. Mjesta su popisivana po mahalama, odnosno kućama (hane) tako što je svaka kuća bila zavedena pod rednim brojem. Zatim je upisan kućni domaćin, potom i drugi muški članovi domaćinstva, domaćinovi sinovi, braća, djeca njegove braće, također i zetovi, ukoliko su živjeli u punčevom domaćinstvu. Redovno se navodi kakvim zanimanjem se domaćin bavi. Kod popisa sela to je skoro uvijek zemljoradnik, odnosno težak (tur. rencber), dok je u kasabama spektar zanimanja širok. Uz ime svake muške osobe, izuzev malodobne djece, dat je ukratko i tjelesni opis, kakvog je rasta, da li ima brkove ili bradu ili je golobrad. Ukoliko je u mahalama, odnosno selima postojala džamija, pisar obično na prvome mjestu bilježi kuću imama, a zatim i druga domaćinstva.

5. Za razliku od identifikacijskih podataka u osmanskim defterima iz ranijeg perioda, koji se uobičajeno sastoje od imena same osobe i imena njenog oca, u ovim defterima, u najvećem broju slučajeva, je navedeno i porodično prezime. Kod rada na ovim defterima neki od problema ostaju isti kao i u slučaju deftera iz ranijeg perioda osmanske vlasti. To se najprije odnosi na čitanje imena osoba ubilježenih u deftere. U popisima obaju sela koja su navedena  radi se o defterima 5898, 5917, 5918, 5925, 5926, 5927, 5928, 5944, 5946, 5947, 5949, Svi defteri potječu iz 1267. H. (1850/51.), osim deftera 5898, koji je iz 1266. H. (1849/50. godine).

1. Izbor na ova dva mjesta pao je najviše iz osobnih razloga: Donji Ljenobud je rodno selo autora ovog rada, a Gornji Ljenobud zajedno s Donjim Ljenobudom je nekada činio jedinstveno selo Ljenobud.
2. Ponekad je i odstupano od toga. Primjerice, u defteru 5928 zajedno su popisani Romi muslimani i Romi nemuslimani u Modriči.
3. U Odžaku, kadiluk Derventa, pisar ne bilježi prvo kuću imama nego kuću najutjecajnijeg Odžačanina Muharem-bega (sin Hamza-begov), zatim kuću Rustem-bega (sin Abdulganijev), pa tek onda kuću imama Osman-efendije, v. BOA, NFS.d. 5898, fol. 153.

U naslovu ovog rada poseban problem je uobičajena zamjena suglasnika ﻕ i ﻍ, jer pisar tamo gdje bi trebao pisati ﻕ piše ﻍ i obratno. Istovremeno treba kazati da su se i popisivači susretali s brojnim problemima prilikom popisi- vanja stanovništva. Primjerice, iz popisa se može vidjeti da je popisivač često bilježio da starost popisanih osoba iznosi 40 odnosno 50 godina. Na temelju toga može se pretpostaviti da ljudi nisu znali tačno kazati koliko su bili stari, pa su popisivači na licu mjesta procjenjivali, odnosno zaokruživali njihovu starost na 40 ili 50 godina.

Područje nekadašnjeg sela Ljenobuda omeđeno je prirodnim granicama. Sa jugozapada i sjeverozapada granicu je predstavljala rijeka Tinja, dok je sjeverna granica bila rijeka Urvenica. S istočne strane Ljenobud je od sela Jasenica i Potpeć dijelila dolina kroz koju teče Likićki potok i ta granica ide sve do mjesta gdje se on ulijeva u rijeku Tinju. Ljenobud se prvi puta spominje u popisu Vlaha Zvorničkog sandžaka iz 1528. godine.

6. U popisu iz 1533. godine Ljenobud je imao 23 muslimanske i 29 hrišćanskih kuća, a od stanovnika sela je ubiran porez u iznosu od 4150 akči.

7. Najkasnije 1750. godine Ljenobud je podijeljen na Donji i Gornji Ljenobud.

8. Naziv Gornji Ljenobud je korišten sve do 1970-ih godina, ali je vremenom iščezao iz upotrebe. Danas se u zvaničnim dokumentima za Gornji Ljenobud isključivo koristi ime Kuge, dok je u imenu Donji Ljenobud izostavljena oznaka “Donji” i upotrebljava se samo naziv Ljenobud.

9. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti da je Gornji Ljenobud dobio naziv Kuge po epidemiji kuge podaci iz ovog deftera jasno govore da se ne radi o tome, budući da je ime nastalo od prezimena Kuga odnosno Kugić. Toponimija Ljenobuda pokazuje da je mjesto bilo nastanjeno još u vrijeme rane slavenske kolonizacije, mada ne treba isključiti da su ljudi tu živjeli i ranije. Na tu ranu slavensku kolonizaciju ukazuju mnogobrojni toponimi nastali od imena biljaka.

10. Njih je mnogo pa navodim samo neke od njih: Breza, Šaš, Jasen 11, Klijen, Cerik, Brijest, Hrast. Neki toponimi odnose se na kakvoću (Slatina, Mekota, Glib), neki na konfiguraciju i položaj zemljišta (Strana, Dolovi, Prisoje, Osoje, Zagremica12, Brdo), a neki na bavljenje agrikulturom (Prosina, Ovsište13). Najvjerovatnije iz srednjovjekovnog

1. Adem Handžić,Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975, 106.
2. Isti,Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka iz 1519. i 1533. godine, Sarajevo, 1986, 210.
3. Šaban Hodžić, Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja, u:Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne1 (1957), 54.
4. Danas oba sela pripadaju općini Srebrenik.
5. Up. Petar Šimunović, Zemljopisna imena kao spomenička baština, u:Rasprave Zavoda za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku8–9 (1982–1983), 240.
6. Mjesno stanovništvo izgovara Jasijen.
7. Nastalo od Zagrebnica, odnosno njiva iza greblja.
8. U govoru mjesnog stanovništva Osište.

vremena ostali su toponimi Kraljevac, Međa i Karlovac. Ovi srednjovjekovni toponimi su smješteni u središnjem dijelu nekadašnjeg jedinstvenog Ljenobu- da i do danas nisu urbanizovani, odnosno na tom dijelu nije došlo do izgradnje stambenih objekata. Nazivi iz osmanskog doba su Demir-kapija, Dežbegovac, Alibegovina i Krndija.14 Da je stanovništvo Ljenobuda prvobitno bilo kršćan- sko, odnosno vlaško, govore i malobrojni sačuvani toponimi koji su nastali od imena nekadašnjih kršćanskih stanovnika. Na području Donjeg Ljenobuda sačuvala su se takva dva toponima: Ćetkuša15 i Miholjište. Toponima koji ukazuju na ranije stanovnike muslimane sačuvalo se, razumljivo, puno više, primjerice Emkuša, Ramuša, Smajlovica i Durakuša u Donjem Ljenobudu i Džankuša, Redžinac i Salihovac u Gornjem Ljenobudu.

Danas u Donjem Ljenobudu najviše zastupljena prezimena su Zahirović, Hadžić, Tursić, Softić, zatim slijede Dedić, Karić, Mujkić, Čajić, Džanić, Fazlić, Likić, Denjagić, Sadić, Eminović, Terzić, Omerčić, Halilović i Velić. Prema popisu iz 1850/51. godine Donji Ljenobud ima 24 kuće, odnosno domaćinstva i 88 upisanih muških osoba. Njih 42 su označeni kao sposobni (tüvana), 27 kao maloljetni (sabi), 13 kao stari muškarci (müsinn), a za dvoji- cu je navedeno da se nalaze u vojsci (redif).16 Od 24 domaćina 9 ima prezime Kalabić, 7 Šahić, 3 Dedić, 2 Harikić, 1 Mujkić, 1 Bajrić, a domaćin kuće br. 24 nije naveo prezime nego je kazao samo svoje i očevo ime. Samo prezimena Mujkić i Dedić koja su ubilježena u ovaj defer sačuvala su se do danas. Prije nego što na temelju ovog popisa prijeđem na objašnjenje postanka današnjih prezimena Zahirović i Džanić želio bih razjasniti pitanje u pogledu prezimena Kalabić/Galabić. Iako pisar, odnosno popisivač kod osam domaćina bilježi ovo prezime kao Galabić ﻙﻳﺑﻼﻏ, a samo u jednom slučaju kao Kalabić ﻙﻳﺑﻼﻗ, smatram da je ovo prezime glasilo Kalabić, jer se ono u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori puno češće sreće nego Galabić.17 Danas u Donjem Ljeno- budu nitko se više ne sjeća ovog prezimena niti se ono sačuvalo u toponimiji sela. Isto tako nije sačuvano sjećanje na prezimena Šahić, Harikić i Bajrić.

U govoru mjesnog stanovništa Begovac, Albegovina, Okrndija.

1. Nastalo od Ćetkova odnosno Cvjetkova njiva.
2. Očigledno se popisivač držao ove podjele: djeca 1–11 godina, sposobni 12–41 godine i stari od 42 godine naviše.
3. Na području današnje Republike Turske postoji više toponima Kalaba, a tako se zove i jedno selo u nekadašnjem kadiluku Çubukabad. Priređivači prijevoda popisa ovog kadiluka iz 1842. godine navode da se ovo selo u popisu bilježi kao Galaba, ali da se radi o selu Kalaba (Kalaba köyü), v. Hüseyn Çınar, İsmail Kıvrım,1842 Tarihli Çubuk Kazası Nüfus Defteri, Ankara 2016, 269. Prema Truhelki Kalaba je tipično vlaško prezime, v. Ćiro Truhelka, O podrijetlu žiteljstva grčkoistočne vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini, u: isti,Studije o podrijetlu: etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1941,

41. U prijevodu popisa Donjeg Ljenobuda ja sam uvijek navodio samo oblik Kalabić, jer smatram da to prezime tako treba čitati.

Ako znamo da se veliki dio današnjih prezimena u Bošnjaka formirao na patronimičkoj osnovi u 19. stoljeću, onda se može sasvim osnovano pretpo- staviti da su današnja patronimička prezimena u Donjem Ljenobudu dijelom nastala od imena osoba navedenih u ovom popisu. Primjerice, domaćin kuće br. 7 u Donjem Ljenobudu je Kalabić Zahir, sin Osmanov, koji je tada imao 50 godina i upisan je zajedno sa svoja tri sina: Rustem (Hrusto), 24 godine, Osman, 22 godine i Mustafa, 18 godina. Zahirov sin Rustem imao je tri sina: Bećira, 7 godina, Halila, 5 godina i Husejna, 2 godine. Za druga dva Zahirova sina se ne navodi da imaju djecu, možda su bili neoženjeni ili su bili oženjeni, ali kada je vršen popis nisu imali mušku djecu. Kako je ovo jedini Zahir u cijelom Donjem Ljenobudu onda smatram da su današnji Zahirovići potekli iz njegove kuće i da su prezime dobili upravo po njemu. Kao domaćin kuće br. 16 je upisan Harikić Džano, sin Halilov, koji je tada imao 50 godina. U njego- vom domaćinstvu upisani su njegovi sinovi: Mustafa, 22 godine, Osman, 16 godina i Arif, 9 godina. Džanin sin Mustafa je imao sinove Mustafu, 2 godine i Hasana, 1 godina. Kao i Kalabić Zahir i ovaj Harikić Džano je jedina osoba koja se zove Džano, pa smatram da današnji Džanići u Donjem Ljenobudu vuku porijeklo od ovoga Džane, odnosno iz ove kuće Harikića.

Prema popisu iz 1850/51. godine selo Gornji Ljenobud ima ukupno 32 kuće i 95 upisanih muških stanovnika od kojih su 52 navedeni kao sposobni, 11 kao stari, 31 je maloljetan i 1 vojnik. Najbrojnije prezime je Kugić koje ima 14 domaćina, Podrug 9, Šehić 3, Selimović 2, Likić 1, Lelkić18 1, Havkić 1, dok jedan domaćin nije naveo prezime nego samo svoje ime i ime svoga oca. I ovdje je potrebno pojasniti način pisanja prezimena Kugić i Podrug. Najbrojnije prezime Kugić piše se redovno kao Kukić ﻙﻳﻗﻭﻗ.19 Međutim, Kuge, sadašnje ime Gornjeg Ljenobuda, govori da se prezime treba čitati kao Kugić. Situacija kod prezimena Podrug je zamršenija, jer ga pisar piše u više oblika: ﻕﻭﺭﻭﺩﻭﺑ , ﻕﺭﻭﺩﻭﺑ , ﻕﺭﺩﻭﺑ i ﻙﻳﻮﻗﻭﺭﻭﺩﻭﺑ. Iako se prezime može čitati i kao Poturak, odnosno Poturković mislim da se ono mora čitati kao Podrug, jer se danas jedan dio Kuga zove Podruzi i to ime je sigurno nastalo od ovog prezi- mena.20 Druga prezimena koja se navode u ovom popisu Gornjeg Ljenobuda su: Selimović, Šehić, Havkić, Lelkić i Likić. Danas u Gornjem Ljenobudu, odnosno u Kugama i Likama, kao i na Bjelavama, naselju koje se nalazi na području nekadašnjeg Ljenobuda i u koje je odselio jedan broj porodica iz

1. Ja sam prezime pročitao kao Lelkić, mada bi se moglo čitati i kao Lilkić. Međutim, moguće da je pisar pogriješio i stavio još jedno suvišno “l” pa bi se onda u oba slučaja radilo o prezimenu Likić.
2. U jednom slučaju pisar ovo prezime počinje sa ﻙ, a ne sa ﻕ.
3. Prezime Podrug sreće se i u Hrvatskoj, odnosno u Dalmaciji, u Splitu, Solinu, okolici Sinja i Šibenika, v. Petar Šimunović,Hrvatska prezimena: podrijetlo, značenje i rasprostranjenost, Zagreb, 1995, 80.

Kuga i Lika, nalazimo slijedeća prezimena: Okić, Tursunović, Junuzović, Beganović, Smajlović, Suljić, Bećirović, Omerović, Džanić, Sadiković, Mehmedović, Gavranović, Mujić i Alić. Ako primijenimo isti metod kao i u slučaju Donjeg Ljenobuda onda se sasvim utemeljeno može pretpostaviti da su današnji Junuzovići nastali od Podruga (kuća br. 20 ili 22), isto to vrijedi i za Tursunoviće (kuća br. 15), a Džanići vuku porijeklo od Kugića (kuće br. 9 i 10).

U nekim slučajevima možemo osnovano pretpostaviti u kakvom srodstvu su stajali domaćini pojedinih kuća. Kao primjer navodim kuće br. 7, 8 i 9 u Donjem Ljenobudu. Tamo su kao domaćini navedeni već spomenuti Kalabić Zahir, zatim Kalabić Osman i Kalabić Emin. Iz tri razloga pretpostavljam da su oni bili braća; prvo, kod svakog od njih je navedeno da se otac zove Osman; drugo, Zahir je bio star 50, Emin 36, a Osman 35 godina, pa gleda- jući njihovu starosnu dob nema ništa što bi govorilo protiv pretpostavke da su bili braća; treći razlog bio bi taj što su njihove kuće popisane jedna poslije druge. Zahir, Osman i Emin imali su još jednog brata Ahmeta koji je umro, a tri Ahmetova sina živjela su u Osmanovom domaćinstvu.21 Kalabić Osman je dobio ime po svome ocu Osmanu, a njegova braća Zahir i Ahmet dali su po jednom od svojih sinova očevo ime. Najvjerovatnije su i Dedić Halil i Dedić Mustafa (kuće br. 12 i 13) bili braća, također Harikić Ibrahim i Harikić Džano (br. 15 i 16). Najvjerovatnije Šahić Hasan, Isa i Alija (br. 19, 22, 23) bili su braća, a Ibrahim Šahić (br. 20) je bio njihov otac. U Gornjem Ljeno- budu nalazimo domaćine Podruga Isu, Ismaila i Junuza (br. 20, 21 i 22) za koje, također, pretpostavljam da su bili braća, jer kod svakog od njih Hasan je navedeno kao očevo ime. Kod njih trojice slijedeća stvar je zanimljiva: u domaćinstvu Podruga Junuza ubilježena su njegova dva sina, Bećir i Rešid, a u domaćinstvu Podruga Ise ubilježen je Isin bratić, a Junuzov sin Hasan. Smatram da se ovdje radi o starom običaju da se bratu ili sestri, koji u braku nemaju muške djece ili uopće nemaju djece, dâ jedno dijete pa se može pret- postaviti da je Podrug Junuz sina Hasana dao svome bratu Isi. Broj muške djece u jednom domaćinstvu rijetko prelazi tri.22 Velika domaćinstva, kao primjerice domaćinstvo braće Kugić Mustafe i Sadika u Gornjem Ljenobudu (br. 2), u kojem su također živjeli sinovi njihovog umrlog brata Begtaša, prava

Popisivač navodi ova tri Ahmetova sina: Hasan, 19, Osman, 18 i Hasan, 15 godina. Ovdje je on očigledno pogriješio navodeći dva puta ime Hasan. Moguće je da se ovaj treći Ahmetov sin zvao Husejn kako je bio čest običaj kod muslimana da se sinovima daju imena Hasan i Husejn po ugledu na Poslanikove unuke.

1. Izuzetak u ovome pogledu predstavlja spomenuti Osman-efendija iz Odžaka (bilj. 5) koji je imao šest sinova. Očigledno je Osman-efendija, za kojeg je u popisu navedeno da je star 50 godina, imao dvije žene, jer njegova prva dva upisana sina Husejn i Ibrahim imali su 26 odnosno 23 godine, a sinovi Adil, Sabit, Mehmed i Omer 9, 7, 5 i 3 godine.

su rijetkost. U Gornjem Ljenobudu, također, nalazimo četiri domaćina koji su u četrdesetim godinama, ali bez muške djece (moguće je da uopće nisu bili oženjeni). U Donjem Ljenobudu, kuća br. 13, imamo slučaj da je otac samo 9 godina stariji od svog sina (otac Dedić Mustafa ima 37 a njegov sin Halil 28 godina) što govori da su muška djeca ponekad vrlo rano stupala u brak. U oba sela ne nalazimo niti jednog muškarca koji je u trenutku popisa prelazio 60 godina starosti.23

Zaključno se može kazati da bi s gledišta genealoških istraživanja ovi osmanski popisi mogli dobiti svoje puno značenje ako bi se zajedno koristili s katastarskim i matičnim knjigama koje su nastale za vrijeme austrougarske vlasti i u vrijeme prve Jugoslavije. Naime, na taj način mogla bi se pouzdano rekonstruisati genealogija jednog broja porodica od prve polovice 19. stoljeća pa sve do danas.24

Donji Ljenobud (BOA Istanbul, NFS.d. 5946, fol. 551–557) Kuća 1.

/1/ Alija Mujkić, sin Nuhov, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 50 godina ;

/2/ njegov brat Husejn, srednjeg rasta, prosijede brade, 40;

/3/ Husejnov sin Nezir, srednjeg rasta, crne brade, 27;

/4/ Husejnov sin Rešid, srednjeg rasta, smeđih brkova, 23;

/5/ Husejnov sin Alija, golobrad, 19.

Kuća 2.

/1/ Šahić Osman, sin Sinanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede bra- de, 41;

/2/ njegov zet Dedić Mustafa, sin Sinanov, visokog rasta, smeđih brkova, 30;

/3/ njegov sestrić Abdulah, sin Mustafin, golobrad, 5;

/4/ njegov sestrić Sulejman, sin Mustafin, 1.

1. Najstarija osoba na koju sam dosada naišao u ovim popisima je Bašić Alija, sin Halilov, iz sela Vranovići, kadiluk Gračanica, koji je u trenutku popisa imao 80 godina. Husejn, jedan od njegova tri sina, tada je imao 23 godine, v. BOA Istanbul, NFS.d. 5926, fol. 193. Ne mogu u potpunosti isključiti da mi je negdje promakla osoba koja je bila starija od njega.
2. Dobri primjeri genealoških istraživanja na temelju katastarskih i matičnih knjiga mogu se vidjeti u ovim radovima: Rusmir Djedović, Širbegovići iz Gračanice, u:Gračanički glasnik30 (2015.), 110–122; Nusret Duranović, Duranovići iz Srebrenika,Baština sjeveroistočne Bosne7 (2015), 264–276.

/1/ Kalabić Mustafa, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 42;

/2/ njegov sin Sulejman, srednjeg rasta, svijetlih brkova, 20;

/3/ njegov sin Mehmed, golobrad, 18;

/4/ njegov sin Osman, 9;

/5/ Mustafin brat Abdulmedžid, srednjeg rasta, crnih brkova, 36.

Kuća 4.

/1/ Kalabić Hasan, sin Sadika, zemljoradnik, srednjeg rasta, smeđih brko- va, 38;

/2/ njegov sin Bećir, srednjeg rasta, svijetlih brkova, 20;

/3/ njegov sin Abdulvehab, golobrad, 18;

/4/ njegov sin Osman, golobrad, 17;

/5/ njegov sin Ađul25, 4.

Kuća 5.

/1/ Kalabić Ibrahim, sin Vajkanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 50;

/2/ njegov sin Alija, srednjeg rasta, smeđih brkova, 25.

Kuća 6.

/1/ Kalabić Mustafa, sin Mehmedov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žute brade, 40;

/2/ njegov sin Hasan, golobrad, 20;

/3/ njegov sin Bećir, 2.

Kuća 7.

/1/ Kalabić Zahir, sin Osmanov, zemljoradnik, visokog rasta, bijele brade, 50;

/2/ njegov sin Rustem, srednjeg rasta, žutih brkova, 24;

/3/ njegov sin Osman, srednjeg rasta, svijetlih brkova, 22;

/4/ njegov sin Mustafa, golobrad, 18;

/5/ njegov unuk Bećir, sin Rustemov, 7;

/6/ njegov unuk Halil, sin Rustemov, 5;

/7/ njegov unuk Husejn, sin Rustemov, 2.

1. Popisivač je na početku stavio ﻍ pa bi se ime čitalo Gađul, ali mislim da se to svakako treba čitati kao Ađul.

/1/ Kalabić Emin, sin Osmanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, smeđih br- kova, 36;

/2/ njegov sin Mustafa, srednjeg rasta, žutih brkova, 24;

/3/ njegov sin Alija, golobrad, 18.

Kuća 9.

/1/ Kalabić Osman, sin Osmanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, smeđih brkova, 35;

/2/ njegov sin Bećir, 8;

/3/ njegov sin Mustafa, 2;

/4/ njegov sin Ahmed, 1;

/5/ Hasan, sin Osmanovog brata Ahmeda, golobrad, 19;

/6/ Osman, sin Osmanovog brata Ahmeda, golobrad, 18;

/7/ Hasan, sin Osmanovog brata Ahmeda, golobrad, 15.

Kuća 10.

/1/ Kalabić Mehmed, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 50;

/2/ Omer, sin Mehmedovog brata Osmana, golobrad, 19;

/3/ Omerov sin Osman, 5.

Kuća 11.

/1/ Kalabić Omer, sin Salihov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih brkova, 28;

/2/ njegov sin Mustafa, 4.

Kuća 12.

/1/ Dedić Halil, sin Beširov, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 50;

/2/ njegov sin Bešir, srednjeg rasta, žute brade, 30;

/3/ njegov sin Bećir, žutih brkova, 25;

/4/ njegov sin Osman, srednjeg rasta, svijetlih brkova, 23;

/5/ njegov unuk Mustafa, sin Beširov, 9;

/6/ njegov unuk Abdulah, sin Beširov, 2.

Kuća 13.

/1/ Dedić Mustafa, sin Beširov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žute brade, 37;

/2/ njegov sin Halil, srednjeg rasta, smeđih brkova, 28.

Kuća 14.

/1/ Dedić Hasan, sin Osmanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 42;

/2/ njegov sin Osman, visokog rasta, žutih brkova, 23.

Kuća 15.

/1/ Harikić Ibrahim, sin Halilov, zemljoradnik, visokog rasta, prosijede brade, 50;

/2/ njegov sin Halil, golobrad, 14;

/3/ njegov sin Mustafa, 5;

/4/ njegov sin Nezir, 2.

Kuća 16.

/1/ Harikić Džano, sin Halilov, zemljoradnik, visokog rasta, prosijede bra- de, 46;

/2/ njegov sin Mustafa, srednjeg rasta, žutih brkova, 22;

/3/ njegov sin Osman, golobrad, 16;

/4/ njegov sin Arif, 9;

/5/ njegov unuk Mustafa, sin Mustafin, 2;

/6/ njegov unuk Hasan, sin Mustafin, 1.

Kuća 17.

/1/ Bajrić Omer, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih brkova, 30;

/2/ njegov brat Halil, golobrad, 17.

Kuća 18.

/1/ Šahić Alija, sin Mehmedov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 43;

/2/ njegov sin Husejn, golobrad, 16;

/3/ njegov sin Hašim, 8.

Kuća 19.

/1/ Šahić Hasan, sin Ibrahimov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih brko- va, 36;

/2/ njegov sin Mustafa, srednjeg rasta, svijetlih brkova, 22;

/3/ njegov sin Osman, golobrad, 16;

/4/ njegov sin Omer, 5;

/5/ njegov sin Šerif, 2.

Kuća 20.

/1/ Šahić Ibrahim, sin Tursunov, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 58;

/2/ njegov sin Ibrahim, golobrad, 18;

/3/ njegov pastorak Mustafa, sin Muratov, visokog rasta, svijetlih brkova, 22.

Kuća 21.

/1/ Šahić Omer, sin Abdulmuminov, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 55;

/2/ njegov sin Mehmed, srednjeg rasta, žutih brkova, 26;

/3/ njegov unuk Mustafa, sin Mehmedov, 3.

Kuća 22.

/1/ Šahić Isa, sin Ibrahimov, zemljoradnik, srednjeg rasta, crnih brkova, 30.

Kuća 23.

/1/ Šahić Alija, sin Ibrahimov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih brkova, 31;

/2/ njegov sin Bećir, 5;

/3/ njegov sin Bego, 2.

Kuća 24.

/1/ Mustafa, sin Abdullahov, zemljoradnik, srednjeg rasta, crnih brkova, 23;

/2/ njegov brat Hasan, golobrad, 9.

Sposobnih 46, maloljetnih 27, starih 13, 2 u vojsci, ukupno 88, kuća 24.

Gornji Ljenobud (BOA, NFS.d. 5946, fol. 558–567).

Kuća 1.

/1/ Kugić Bećir, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, smeđih brko- va, 30;

/2/ njegov sin Mustafa, 5;

/3/ njegov sin Ahmet, 3;

/4/ njegov sin Emin, 1;

/5/ Bećirov brat Mustafa, srednjeg rasta, žutih brkova, 20.

Kuća 2.

/1/ Kugić Mustafa, sin Osmanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 40;

/2/ njegov sin Mustafa, golobrad, 15;

/3/ njegov sin Halil, 5;

/4/ njegov brat Sadik, srednjeg rasta, prosijede brade, 50;

/5/ Alija, sin Sadikov, srednjeg rasta, žute brade, 25;

/6/ Hamid, sin Sadikov, golobrad, 19;

/7/ Osman, sin Sadikov, golobrad, 17;

/8/ Ibrahim, sin Sadikov, golobrad, 16;

/9/ Bećir, sin Sadikovog brata Begtaša, srednjeg rasta, žutih brkova, 28;

/10/ Muharem, sin Sadikovog brata Begtaša, srednjeg rasta, crnih brkova, 25;

/11/ Vejsil, sin Muharemov, 2;

/12/ Omer, sin Begtašev, srednjeg rasta, žute brade, 23;

/13/ Jusuf, sin Omerov, 3.;

Kuća 3.

/1/ Kugić Sulejman, sin Husejnov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žute bra- de, 40;

/2/ njegov sin Ibrahim, golobrad, 12;

/3/ njegov sin Ahmet, 3;

Kuća 4.

/1/ Kugić Omer, sin Husejnov, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 50.

Kuća 5.

/1/ Kugić Mehmed, sin Husejnov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 40;

/2/ njegov sin Alija, golobrad, 18;

/3/ njegov sin Osman, 3.

Kuća 6.

/1/ Kugić Halil, sin Sadikov, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 50;

/2/ Sinan, sin Halilov, srednjeg rasta, crnih brkova, 24;

/3/ Bećir, brat Halilov26, srednjeg rasta, svijetlih brkova, 22;

/4/ Sulejman, sin Halilov, golobrad, 19.

1. Popisivač je naveo da je Bećir bio Halilov brat, ali je vjerovatnije da je on bio Halilov sin.

Kuća 7.

/1/ Kugić Abdulah, sin Sadikov, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 58;

/2/ njegov sin Sulejman, srednjeg rasta, smeđih brkova, 30;

/3/ njegov sin Osman, srednjeg rasta, crnih brkova, 29;

/4/ njegov unuk Osman, sin Sulejmanov, 6;

/5/ njegov unuk Zejćir, sin Sulejmanov, 2;

/6/ njegov unuk Husejn, sin Sulejmanov, 3.;

Kuća 8.

/1/ Kugić Selim, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede bra- de, 41;

/2/ njegov sin Nezir, srednjeg rasta, žutih brkova, 25;

/3/ njegov unuk Mehmed, sin Nezirov, 6;

/4/ Nezirov pastorak Ibrahim, sin Husejnov, golobrad, 15.

Kuća 9 .

/1/ Kugić Mehmed, sin Džanin, zemljoradnik, srednjeg rasta, crne brade, 38;

/2/ njegov sin Mustafa, golobrad, 16;

/3/ njegov sin Mehmed, 8;

/4/ njegov sin Bećir, 2.

Kuća 10.

/1/ Kugić Zahir, sin Džanin, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih brkova 30;

/2/ njegov sin Sulejman, 4.

Kuća 11;

/1/ Kugić Ibrahim, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, žute brade, 36;

/2/ njegov sin Sulejman, 2.

Kuća 12.

/1/ Kugić Husejn, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 30;

/2/ njegov sin Hasan, golobrad, 10.

Kuća 13.

/1/ Kugić Osman, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, žute brade, 36;

/2/ njegov sin Osman, 6;

/3/ njegov sin Ahmet, 2.

Kuća 14.

/1/ Alija, sin Zahirov, srednjeg rasta, prosijede brade, 40;

/2/ njegov sin Hasan, srednjeg rasta, žutih brkova, 23;

/3/ Mustafa, sin Alijinog brata Hurema, 13.

Kuća 15.

/1/ Podrugović Mustafa, sin Tursunov, zemljoradnik, srednjeg rasta, svi- jetlih brkova, 22;

/2/ njegov sin Mustafa, 3;

/3/ njegov brat Omer, golobrad, 15.

Kuća 16.

/1/ Podrug Osman, sin Alijin, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 50;

/2/ njegov bratić Alija, sin Ahmedov, srednjeg rasta, svijetlih brkova, 20;

/3/ Alijin sin Emin, 4.

Kuća 17.

/1/ Podrug Omer, sin Ahmetov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih brkova, 30;

/2/ njegov sin Ahmet, golobrad, 16.

Kuća 18.

/1/ Kugić Hasan, sin Mustafin, zemljoradnik, srednjeg rasta, bijele brade, 46;

/2/ njegov sin Mustafa, 6;

/3/ njegov sin Osman, 3;

/4/ njegov sin Ibrahim, 1.

Kuća 19.

/1/ Šehić Sulejman, sin Halilov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žute brade, 30;

/2/ njegov sin Mustafa, golobrad, 13;

/3/ njegov sin Jusuf, 3.

Kuća 20.

/1/ Podrug Isa, sin Hasanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 40;

/2/ njegov bratić Hasan, sin Junuzov, golobrad, 20.

Kuća 21.

/1/ Podrug Ismail, sin Hasanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 40;

Kuća 22.

/1/ Podrug Junuz, sin Hasanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijede brade, 40;

/2/ njegov sin Bećir, golobrad, 14;

/3/ njegov sin Rešid, 6.

Kuća 23.

/1/ Podrug Salih, sin Omerov, zemljoradnik, visokog rasta, bijele brade, 50;

/2/ njegov sin Osman, visokog rasta, svijetlih brkova, 22.

Kuća 24.

/1/ Podrug Mustafa, sin Osmanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, crnih br- kova, 46.

Kuća 25.

/1/ Podrug Alija, sin Omerov, zemljoradnik, srednjeg rasta, prosijedih br- kova, 43.

Kuća 26.

/1/ Havkić Mehmed, sin Muratov, zemljoradnik, srednjeg rasta, crnih br- kova, 31.

Kuća 27.

/1/ Šehić Mehmed, sin Halilov, zemljoradnik, srednjeg rasta, smeđih br- kova, 36;

/2/ njegov sin Šerif, 9.

Kuća 28.

/1/ Šehić Ibrahim, sin Halilov, zemljoradnik, srednjeg rasta, crnih brkova, 38;

/2/ njegov sin Hasan, 2.

Kuća 29.

/1/ Selimović Abdulah, sin Ismailov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih brkova, 25;

/2/ njegov brat Ismail, golobrad, 19;

/3/ njegov amidža Musa, sin Husejnov, srednjeg rasta, žutih brkova, 40.

Kuća 30.

/1/ Selimović Halil, sin Ismailov, zemljoradnik, srednjeg rasta, žutih br- kova, 30;

/2/ njegov sin Ahmet, 3.

Kuća 31.

/1/ Lelkić Omer, sin Osmanov, zemljoradnik, srednjeg rasta, crnih brkova, 30;

/2/ njegov sin Osman, 3.

Kuća 32.

/1/ Likić Abdulah, sin Halilov, zemljoradnik, golobrad, 19;

/2/ njegov brat Halil, 9;

/3/ njegov amidža Mustafa, sin Osmanov, srednjeg rasta, prosijedih brko- va, 43.

Sposobnih 52, maloljetnih 31, starih 11, u vojsci 1, ukupno 95, kuća 32.

OTTOMAN CENSUSES AS SOURCES OF GENEALOGIC RESEARCH ON AN EXAMPLE OF DONJI LJENOBUD AND GORNJI LJENOBUD VILLAGES CENSUS OF 1850/51

Abstract:

The paper deals with the Ottoman censuses (nüfus defteri) conducted in 19th century as part of comprehensive reforms implemented in the Ottoman Empire at the time. Since the censuses related to the Bosnian eyalet also included first and last names of inhabitants, they serve as valuable sources of genealogical research. With that in mind, we investigated the censuses of two villages, Donji and Gornji Ljenobud in the kadiluk of Donja Tuzla in 1850/51. First and last names entered into the census were compared to the ones that still exist in those villages. The research shows that the censuses provide a high probability of identifying some of the current patronymic names in Donji and Gornji Ljenobud, thus opening a possibility of reconstruction of genea- logy of individual families from 19th century to the present day.

Key words:Ottoman census, 19th century, genealogic research, kadiluk of Donja Tuzla, Donji Ljenobud. Gornji Ljenobud.

Autor: Nedim Zahirović, rođen 1966. godine u Ljenobudu kod Srebrenika (Bosna i Hercegovina), studirao je orijentalne studije na Sveučilištu u Prištini od 1987. do 1991. godine. 2005. godine doktorirao je iz područja turkologije na Sveučilištu u Beču. Od 2008. godine  istraživački je suradnik u Centru za povijest i kulturu Istočne Srednje Europe (GWZO) na Sveučilištu u Leipzigu u projektnoj skupini „Osmanski Istok i Istočna Srednja Europa. Usporedne studije o percepciji i interakcijama u pograničnim područjima ». 

“…u sistematskom i planiranom genocidu nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995. učestvovalo je (po raznim osnovama i na različite načine), prema rezultatima istraživanja Vlade Republike Srpske, preko 25.000 ljudi;

–načini i sredstva ubijanja žrtava mogu se označiti monstruoznim. Žene, muškarci, djeca i starci ubijani su vatrenim oružjem za direktno djelovanje iz svih vrsta pješadijskog oružja, minobacača, modifikovanih aviobombi, itd., zatim noževima, te posebnim spravama napravljenim i priređenim u tu svrhu. Postoje dokazi da su Bošnjake žive spaljivali, ubijali na zvjerski način, uključujući i čitave porodice, te su tako u nekim masovnim grobnicama otkriveni i identifikovani posmrtni ostaci čitavih porodica;

–u “operaciji ubijanja”, uglavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice jula 1995. likvidirano jepreko 8.000 Bošnjaka Bosne i Hercegovine, zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve i što su živjeli i što žive na teritoriji koju srpski agresor, u skladu sa srpskim velikodržavnim projektom, srpskom nacionalističkom ideologijom, politikom i praksom, osvajačkog i genocidnog karaktera, teži osvojiti i pripojiti Srbiji;

–u zauzimanju sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice i izvršenju genocida nad Bošnjacima jula 1995. učestvovale su, pored vojnih i policijskih snaga kolaboracionističke, petokolonaške, fašističke i genocidne tvorevine Republike Srpske, i oružane snage Savezne republike Jugoslavije (Vojska Jugoslavije i specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije);”
(Čekić, Smail,Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 25.)

Prošlo je 25 godina od kada je počinjen genocid u Srebrenici, gdje je više od 8.000 bošnjačkih žrtava izgubilo živote. Godišnjica ovog strašnog događaja obilježava se svake godine 11. jula u Srebrenici. Tog kobnog dana 1995. godine vojne i paravojne snage bosanskih Srba, na čelu sa ratnim zločincem generalom Ratkom Mladićem ubile su više od 8.000 Bošnjaka, muškaraca, dječaka i staraca koji su nakon pada Srebrenice tražili sigurnost u regionu. Takođe, dodatnih 25.000 Srebreničana prisilno su deportovani u enklavu koja je bila pod zaštitom UN-a. Taj genocid je od strane Evropskog parlamenta imenovan kao jedna od “najvećih ratnih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata”. 

U  BZK "Preporod" gradsko društvo Srebrenik smatraju da je veoma važno čuvati i njegovati kulturu sjećanja na genocid u Srebrenici, te je veoma važno da se sačuva što više historiografskih podataka o dešavanjima u Srebrenici tog kobnog 11. jula 1995. Veoma je važno da se ovaj događaj spominje kada god je pogodna prilika za to, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu, da je zločin u Srebrenici pomno planiran i da ga je zbog toga međunarodni sud u Hagu okvalificirao kao zločin genocida protiv čovječnosti. Obzirom da je na sceni od određenih naučnih i političkih krugova u Srbiji negiranje genocida u Srebrenici, takva nastojanja u Bosni i Hercegovini i kod Bošnjaka  smatraju se činom gorim od samog zločina genocida i nastavak genocida samo drugim sredstvima. Oni koji negiraju genocid spremni su na novi genocid. Zato je veoma bitno njegovati kulturu sjećanja i učiti iz proživljenog, edukovati mlađi naraštaj, da se ovaj događaj više nikome ne ponovi, navode u saopštenju Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" gradsko društvo Srebrenik.

Autor u ovome rade pokušava osvijetliti neke dijelove identitetne historije bošnjačkog bića koristeći se relevantnim metodskim sredstvima analize, komparacije i zaključivanja.

Srebrenik se spominje prvi put u pisanim izvorima 15. februara 1333. godine. Grad je tada bio u vlasti bosanskog bana Stjepana II Kotromanića 1322-1353. Toga dana, ban je u podgrađu Srebrenika primio poslanike Dubrovačke republike, pa im tom prilikom potvrdio pravo posjeda u Stonskom ratu (Pelješcu), “za sva vremena” - kako on to izjavljuje u svojoj Povelji. Banu se tih dana ovdje rodio i sin, što je pružilo povoda za posebne svečanosti. Od tada pa do 1512. godine, kada je prešao u turske ruke, sreća je ovom gradu bila različito naklonjena. On je vrlo često mijenjao gospodare.

Sadašnji zidovi Srebrenika su iz nešto mlađeg vremena – oni potječu iz 18. stoljeća. No grad i danas još nakon mnogih i temeljitih prepravaka, pokazuje svoju staru srednjovjekovnu osnovu i obrise. Smješten na vrletnoj stijeni, on impozantno dominira svojom okolicom.

Stari grad Srebrenik, onakav kakvog ga danas vidimo, nosi obilježje strateškog objekta. Prvobitno je on mogao biti izgrađen kao feudalni zamak, no i tada je njegova primarna funkcija bila defanzivnog karaktera - on je trebao pružiti dovoljno siguran zaklon za svoga gospodara, jer on je bio podignut u graničnom području između Bosne i Ugarske. Zbog toga je i morao mijenjati gospodare u igri snaga između ove dvije države. Kad bi ugarski kraljevi ojačali, oni su se rado dočepali grada Srebrenika, no i u Bosni se s vremena na vrijeme smoglo dovoljno snage da grad povrate matičnoj zemlji.Srebrenik je ležao u istočnom dijelu župe Usore, nadomak župe Soli. Bio je državno, banovo vlasništvo, a zapovjednici grada bili su banovi klevetnici (vazali) ili pak ljudi sa banovog dvora.

Grad je prvi put pao u mađarske ruke 1393. godine, dakle nakon smrti kralja Tvrtka I (1391. godine). Kralj Sigismund ga ipak vrlo teško održava u svojim rukama, budući da je pritisak iz Bosne bio snažan. Godine 1405. doći će i do otvorenog sukoba, kada bosanska vojska jednim dijelom polazi u napad protiv Srebrenika. U trogodišnjem ratu, Mađari ipak uspijevaju potisnuti bosansku vojsku, nakon čega dolazi do teškog poraza pod gradom Doborom 1408. godine. Sigismund je 120 zarobljenih bosanskih plemića dao posjeći. Da bi oslabio Bosnu, kralj Sigismund, između ostaloga, poklanja Srebrenik despotu Stefanu Lazareviću, dakako, samo formalno, budući da je mađarska vojska i dalje ostala kao posada na gradu. U ljeto, 1426. godine prodiru Turci u dva navrata u župu Usoru, pa tom prilikom opsjedaju i Srebrenik.

Grad ipak nisu osvojili, pa tako 1430. godine ovdje opet vidimo mađarske vojnike. Za vrijeme Kanavojskog rata (1430. - 1433.) posada sa Srebrenika pljačka Pavlovića zemlje, svakako po nagovoru Dubrovčana koji su i na taj način nastojali oslabiti svog protivnika. Srebrenički knez osvojio je 1410. godine sve važnije gradove oko Drine: Brodar, Susjed i Srebrenicu. U Srebrenici je tom prilikom teško opljačkao dubrovačke građane, tako da su se oni morali potužiti kralju Sigismundu. Kada se ugarski gubernator Janko Huniady (“Sibinjanin Janko”) pomirio sa despotom Đurđem Brankovićem, grad je konačno 1448. godine predan na upravu srpskom despotu. Srebrenik se zatim ne spominje nekoliko godina. Godine 1455. ovdje je jedan feudalac imenom Dmitar Radojević ubio Petra Kovačevića, člana velikaške porodice Dinjčića-Kovačevića.

Nakon propasti bosanske samostalne države značaj Srebrenika naglo raste. Ovdje je, naime, kralj Matijaš Korvin 1464. godine organizirao posebnu odbrambenu organizaciju protiv provala Turaka u Ugarsku, osnivajući takozvanu Srebreničku banovinu. Grad je bio dovoljno čvrst da se mnogo godina mogao odhrvati napadima Turaka, ali je od ratnih pustošenja znatno stradavala okolina, naročito u doba kada su Turci zaposjeli veće dijelove donje Bosne i Drine, a Srebrenik se u obliku klina našao sa tri strane opkoljen protivnikom. Ratno stanje traje do 1512. godine kada grad nakon desetodnevne opsade otvara svoja vrata, a posada bude pod gradom posječena. Srebrenik tada gubi svoj stari značaj, budući da se velika bojišta tursko-evropskih sukoba pomiču daleko na sjever. Srebrenik ostaje dugo vremena napušten.

U drugoj polovini 16. i tokom 17. stoljeća o Srebreniku nema naročitih vijesti. Kada je 1701. godine formirana Gradačačka kapetanija, u njen sastav ušao je i Srebrenik. Nije poznato da li su tada na gradu izvršene neke popravke, što je inače moguće jer je Osmansko carstvo tokom Bečkog rata (1683 - 1699) izgubilo velike teritorije u Panonskoj nizini, a granica Austrije primakla se sve do Save. Osnivanje Gradačačke kapetanije nije bila slučajnost, jer su ratovi između Turske i Austrije uskoro nastavljeni, a Požarevačkim mirom 1718. godine Austrija je dobila neke teritorije južno od Save. Gradačac i Srebrenik našli su se vrlo blizu neprijatelja. Turska granica bila je vrlo slabo osigurana. Na karti na kojoj je ucrtano razgraničenje između Turske i Austrije nakon Požarevačkog mira Srebrenik je prikazan samo kao selo. Utvrđenje se, dakle, tada još nalazilo u ruševinama, pa je tako bilo i bez strateške važnosti.

U novim prilikama Srebrenik dobiva ponovno značaj istaknutog pograničnog mjesta. To se stanje neće promijeniti ni nakon Beogradskog mira 1739. godine, kada je granica između Austrije i Turske vraćena na rijeku Savu. Kao u srednjem vijeku, Srebrenik se tako još jednom našao na granici između dva svijeta, s tom razlikom što sada više nisu bili u pitanju Bosna i Ugarska, nego daleko veći i opasniji neprijatelji. Granica između Turske i Austrije, utvrđena Beogradskim mirom 1739. godine, ostala je međutim nepomaknuta sve do Berlinskog kongresa 1878. godine.

Iz sačuvanih dokumenata vidimo da je 1756. godine na gradu Srebreniku bila posada čiji je zapovjednik bio podložan gradačačkom kapetanu. To znači da je grad osposobljen kao utvrđenje. Nije nam ipak poznato u kolikoj mjeri su na gradu izvršene popravke, jer već 1777. godine javljaju odavde o nekim manjim popravcima, što znači da su se zgrade vremenom obrušile, ili su se pak neke starije ruševine osposobljavale za obitavanje. Jedan austrijski izvještaj iz Bosne, iz 1790. godine, spominje Srebrenik kao “stari zamak” (ein altes Schloss), bez podrobnijeg opisa njegovog tadašnjeg korišćenja. Godine 1804. na gradu se nalazi posada od 20 vojnika. Prilikom popisa ratnih zaliha 1833. godine, ovdje je nabrojano 7 topova. Oko 1835. godine Srebrenik je napušten, a samo tri godine kasnije on je već u ruševnom stanju. Godine 1850. ovdje stoje samo još neki objekti, tako i gradski mesdžid u kome su se obavljale molitve još i u drugoj polovini 19. stoljeća.

Bosna i Hercegovina je 25. novembra 1943. godine na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH) u Mrkonjić Gradu okarakterisana kao jedna od šest ravnopravnih republika unutar Jugoslavije.
Zasjedanje je počelo 25. novembra 1943. u 19 sati, a završeno je 26. novembra u 4 sata ujutro.

Ovoj osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa. Na prvom zasjedanju (bilo su ukupno tri,1943, 1944, i 1945), ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao opštepolitičko predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti.

Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Na zasjedanju je konstituisano Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, sastavljeno od 31 člana, a za predsjednika je izabran dr. Vojislav Kecmanović, ljekar iz Bijeljine.

Izabrana je i delegacija od 58 članova koja će predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembar 1943 u Jajcu gdje su potvrđene odluke donesene na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a.

U Mrkonjić Gradu se nalazi spomen-muzej prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, kao i dom ZAVNOBiH-a, koji predstavlja centar kulturnog i društvenog života grada, a koji je otvoren 27. novembra 1973. u okviru proslave 30-godišnjice prvog zasjedanja.