Ivo Banac rodio se u Dubrovniku 1947. godine. Dobar poznavalac historije Bosne i bosanskih prilika - Magistrirao je (1971.) i doktorirao  1975. na poslijediplomskom studiju iz povijesti na Sveučilištu Stanford, Kalifornija. Od 2008. redoviti je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1990. dopisni član HAZU.2004.g.ponio je titulu počasnog građanina Sarajeva.

Objavljeno u Godišnjaku Preporoda za 2011.g.

Antimuslimanske tendencije u ideologijama modernosti poticale su bosansko-hercegovačke muslimane na traženje izlaza iz stereotipa pripadanja “povijesno preživjeloj” zajednici. Jedan od tih izlaza bio je i komunistički pokret, koji je u uvjetima nacionalne podijeljenosti i potištenosti bio izuzetno privlačan, posebno inteligenciji.
Tomu je doprinijela i situacija za vrijeme okupacije, ustaškog terora i četničkih pokolja, premda su centralizam i službena ateizacija nakon rata predstavljali prepreku normalizaciji odnosa u BiH. Nakon pada Rankovića i postepenog odustajanja od krajnje represije, jugoslavenska komunistička ideologija prihvaća muslimansku nacionalnu identifikaciju i tako obnavlja svoj legitimitet u muslimanskim masama. Reference na ovo “zlatno razdoblje” BiH ostaju prepreka u demokratizaciji bošnjačkog društva.

Bez obzira na stanovite znakove idejnog restauracijskog potencijala (što su se javili kroz proteklo desetljeće), jugoslavenski komunizam jest završeno povijesno razdoblje u kojemu danas možemo jasno raščlaniti sve faze njegova razvoja, rasta, opadanja i raspada. Premda zaključci o naravi ovog fenomena ne moraju biti identičniza sve dijelove i narode bivšeg jugoslavenskog komunističkog prostora, pa tako ni za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, i u ovim slučajevima moguće je izdvojiti ono što je indikativno i teposebnosti posložiti i predstaviti kroz jasnu povijesnu ocjenu. To je u prvom redu moguće zato što naš suvremeni evaluacijski proces nije više podložan pravilima fenomena o kojemu raspravljamo. Ma koliko bili nezadovoljni sadašnjim stanjem, mi danas raspravljamo u slobodi, bez prinude i nametnutih ideologijskih shema. To je velika prednost, ma koliko to mnogima izgledalo nedostatno.
Način na koji Marx raspravlja o prostorima na periferiji europskog kapitalizma: o azijskoj despociji, primjerice, o tomu da su “muhamedanci prvi utemeljili načelo ‛nema vlasništva nad zemljom’ kroz cijelu Aziju” (1853), vrlo su indikativni i prožeti ideologijskom osudom “povijesno preživjelih zajednica”.

Antimuslimanske tendencije dio su svih modernih ideologija, pa i marksizma.
Lenjin je dojam popravio utoliko što se morao suočiti s problemom starih i novih ruskih imperijalnih akvizicija u Povolžju, na Kavkazu i u Srednjoj Aziji. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Lenjin je u ruskom socijal-demokratskom listu “Proletarij” (Ženeva, 29. listopada 1908), napisao članak u kojem je osudio licemjernu politiku Zapada i Rusije prema revoluciji u Otomanskom carstvu i Perziji. Iza lijepih riječi diplomatskih službi i velikih dnevnih novina vidio je “kontrarevolucionarnukoaliciju” tzv. civiliziranih naroda Europe protiv azijskih naroda, najmanje civi-liziranih, ali najenergičnijih u svojim težnjama za demokracijom.” Naglasio je da zapadna politika hvali mladotursku revoluciju zato što je slaba, zato što ne potiče narodne mase na stvarnu nezavisnu aktivnost, zato što ta ista zapadna politika želi podijeliti Tursku. Pozdravljao je Sattir-hana, vođu revolucije u Tabrizu, upravo zato što je poluslužbena ruska propaganda u njemu vidjela“PugačovaAzerbajdžana”.

Lenjinov pristup bio je suzdržaniji od Marxova. Pitanje superiornosti Zapada nad Istokom bilo je kod njega, ruskog revolucionara, manje poželjni stereotip. Što seislama tiče, bio je privilegiraniji od drugih religija samo u smislu da se preko njega moglo poticati boljševizaciju muslimanskih naroda. Tako je sovjetski propagandni slikar D. Moor (Orlov) slikao pobjedonosnemuslimanske ratnike s natpisima poput,“Drugovi muslimani! Pod zelenim barjakom Proroka osvojili ste vaše stepe i sela.... Sad, pod crvenim barjakom radničko-seljačke revolucije, okupite se sa istoka i zapada, sjevera i juga”, a zastave Azerbajdžanske Sovjetske Republike (1920-1921), Horezmske Narodne Sovjetske Republike (1920-1923), Buharske Narodne Sovjetske Republike (1920-1924) i Buharske Sovjetske Socijalističke Republike (1924) ukrašene su polumjesecom i zvijezdom. Tek u fluidnom razdoblju nakon Revolucije, predstavnici muslimanskih nacionalno-revolucionarnih grupacija brzo su uvidjeli rusku šovinističku stranu boljševizma. Poučan je primjer Mehmeta Emina Rasulzadea (1884-1955), vođe bakinskog Hümmeta (“muslimanski Bund”), proboljševičke organizacije stvorene od RSDRP-a, kako bi privukla muslimanske radnike Južnog Transkavkazja. Razočaran u boljševizam, stao je na čelo Musavata, azerbajdžanske nacionalne stranke, koja će 1918. proglasiti nezavisnost Azerbajdžanske Demokratske Republike. Nakon što su boljševici 1920. godine pokorili Azerbajdžan Rasulzade je neko vrijeme radio u Moskvi i Lenjingradu, da bi pobjegao u inozemstvo i ostatak života, uglavnom u Turskoj, posvetio panturskom pokretu i nezavisnosti Azerbajdžana.
Ipak, mnogi intelektualci iz redova muslimanskih naroda Rusije u lenjinizmu su za svoja usmjerenja našli stanovit izlaz, koji im je u isto vrijeme omogućavao kritičnost prema Zapadu i osjećaj sudjelovanja u naprednom povijesnom hodu. Za njih, pod dojmom ugroženosti muslimanskih naroda od europskog imperijalizma, lenjinizam je bio obrambeni pokret, pa čak i nekako paralelan, kolikogod u suprot-nosti, s naukom islama. U jednom političkom manifestu, objavljenom u Kazanu 1922., doslovno se tvrdi: “Ne smijemo se bojati protuvjerskog karaktera diktature proletarijata, jer bi savez između ruskog proletarijata i muslimana mogao zadati smrtni udarac Europi.”

Zanimljivo je da Engels (1853) ovako govori o “Turcima” na “tračko-ilirskom poluotoku”:
“Teško da bismo Turke mogli opisati kao vladajuću klasu Turske, jer su tamo odnosi raznih društvenih klasa jednako tako pomiješani kao oni raznih narodnosti. Turčin je, ovisno o mjestu i uvjetima, radnik, seljak, mali posjednik, trgovac, feudalni veleposjednik na najnižem i naročito barbarskom stupnju feudalizma, javni službenik ili vojnik, ali u svim ovim različitim društvenim položajima on pripada privilegiranoj vjeri i naciji – samo on može nositi oružje, te će se najviši kršćanin ukloniti sa staze najnižem muslimanu kojega na njoj sretne. U Bosni i Hercegovini, plemstvo, slavenskog porijekla, prešlo je na islam, dočim je narodna masa ostala raja, tj. kršćani. U ovoj pokrajini, dakle, vladajuća vjera i vladajuća klasa su istovjetne, te je muslimanski Bošnjak na istoj razini kao muslimanski vjernik turskog porijekla.” v. Shlomo Avineri, ur.

Tipično je za ruske muslimane, da su nakon Revolucije, a prije nove rusifikacije, što je počela koncem 1920-ih godina, komunističkom pokretu prilazili mnogi pripadnici viših slojeva. U Kazahstanu, Azerbajdžanu i Dagestanu, novi su boljševici bili iz redova feudalnog plemstva i više buržoazije, ali također iz redova sitne buržoazije i reformne uleme.Općenito govoreći, lenjinizam nije bio posebno prijamčiv u islamskim zemljama.
Tipično je da je među utemeljiteljima komunističkih partija na Bliskom istoku bilomnogo predstavnika kršćanskih manjina (Youssef Ibrahim Yazbek u Libanonu, Jusuf Salman Jusuf u Iraku, Jabra Nicola u Palestini, itd.). No, popularizirala ga jeideja nacionalnog oslobođenja, vjera da putem boljševizma mogu postići ravno-pravnost s europskim narodima, štoviše brzo i po djelovanju općepriznatih “zakona povijesti”. Vrijeme podložnosti bilo je pri kraju. Dolazilo je vrijeme “proleterskih nacija”, oslobođenja ugnjetenih naroda i “muslimanskog puta u komunizam”.
Doduše, problem ateizma bio je nezaobilazan. Mir-Said Sultan-Galijev (1880-1939?), povolški Tatar i predsjednik Centralnog komesarijata za muslimanske poslove (Muskom), koji je inače zagovarao popustljivu politiku prema muslimanskoj religiji i tradicijama, u jednom je članku 1921. godine tvrdio je kako islam određuje njegova “mladost“: “Od svih “velikih religija” u svijetu, islam je najmlađi i zato najsolidniji i najjači što se tiče njegova utjecaja. ... Islam posjeduje najbolje sačuvane društvene i političke sastojke, dočim sve druge religije ponajviše naglašavaju svoje etičke i vjerske elemente. Muslimansko pravo – šerijat– je zakonik i pravna norma što upravlja svim aspektima ovozemaljsakog života vjernikâ. ... njegove odredbeu velikoj većini imaju jasan, pozitivan karakter.” Sultan-Gulijev je naglašavao traženje znanja, trgovinu i druge društvene odredbe kao pozitivne preporuke islama.
Nije propustio naglasiti izbornost uleme, što im osigurava bolji položaj od onog ruskog svećenstva: “Ruski pop, koji je postavljen od viših vlasti, zacijelo ima manje autoriteta od tatarskog mule ili uzbečkog alima u njihovim mahalama.”

Sam Sultan-Galijev izbačen je iz VKP(b) i uhićen već 1923. godine. Premda je iste godine oslobođen, njegova sudbina je bila zapečaćena. Optuživan za nacionalistička i
pan-islamska zastranjenja, te anti-partijsku djelatnost, uhićen je 1928. godine, osuđen na smrt, pomilovan i prognan u staljinske logore, da bi 1934. bio oslobođen, te 1937. ponovno uhićen, osuđen na smrt i 1940. pogubljen. Represija prema islamu počela se osjećati još 1920-ih godina, kad su počela kampanjska zatvaranja džamija i medresa, zapljene imovine derviških redova, te zabrane hadža. Pratilo se tko moli u džamijama, a tko posti za ramazana.

Nakon Staljinove pobjede nad opozicijom 1928. godine i dokidanja opuštenih mjera izrazdoblja NEP-a, počeo je progon “nacionalnih komunista” i manjinskih autonomija. U tom krvavom razdoblju likvidirana je gotovo čitava ulema, ali i mnoštvo komunističkog kadra iz manjinskih redova. Prosinca 1937. došlo je do uhićenja među krimskim Tatarima u gradu Karasubazar. Prema sjećanju jednog od preživjelih, uhićeno je 60 ljudi. Bio sam među njima. U međuvremenu, svi pripadnici ulemebili su u zatvoru u Karasubazaru, među njima najzaslužniji krimski učitelji šejh Mehmet Hoca Ahmet Vecdi (70), šejh Şeyzade Abdulmecit (75), Kafadar Haci Muzaffer (8), itd.”

Uostalom, destruktivna politika prema sovjetskim muslimanima predmetom je vrlo ozbiljne rasprave koju je 1943. u Sarajevu napisao i objavio Mustafa Busuladžić.

Napredovanje lenjinizma među bosanskohercegovačkim muslimanima ne može se odvojiti od postepenog jačanja utjecaja KPJ, što se u Bosni i Hercegovini nuarske diktature. No, ni ovdje ne treba pretjerivati. U Izvještaju CK KPJ na IV. partijskoj konferenciji KPJ (Ljubljana, 24.-26. prosinca 1934) vidi se da je u tom trenutku KPJ brojila 2.071 člana, od toga samo 80 u BiH. A u Titovom izvještaju o organizacionom pitanju na V. Zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu (19.-23. listopada 1940) vidi se da je u tom trenutku u predvečerju Drugog svjetskog rata u BiH bilo samo 240 članova KPJ, od kojih su Bošnjaci, vjerojatno, predstavljali manji dio.

Pri tomu je partijski angažman bio neodjeljiv od drame sekularizacije, koju Avdo Humo bez posebne nelagode navodi u svojim memoarima, kad spominje razloge zašto su tijekom ranih 1930-ih godina srpske političke partije i JMO “izgubile” srpsku i muslimansku omladinu: “muslimanska omladina izgubila je vjeru u Jugoslovensku muslimansku organizacijujer je uvidjela da njena politika ne oslobađa muslimanske mase kako primitivnog i reakcionarnog vjerskog pritiska, tako i porobljivačke politike unitarističkog režima.”

(Drama sekularizacije naslućuje se u poznatoj priči Duša ,koju je Hasan Kikić napisao 1937. Razgovori oko mrtvog tijela netom preminulog općinskog smetlara dovode u pitanje tradicijsku eshatologiju.)
Kod Hume nema objašnjenja za vlastiti prijelaz iz konzervativne hercegovačke zemljoposjedničke obitelji u komunistički angažman. On, doduše, bilježi različita obiteljska stajališta. Njegov stric upozorava kako su u Rusiji komunisti “utjerali u suru, siromašne i bogate, i sve otjerali na zajednički kazan”, a majka istoga strica pozivlje na razumniji stav: “Pa i u Kur’anu se govori o jednakosti među ljudima, pa zašto ne ustaneš protiv te svete knjige.”

Ipak, ima nekih tragova o vlastitoj evoluciji. Primjerice, Humo spominje kako mu je pomogla “knjižica profesora Akifa Šeremeta u kojoj je on kao marksista obarao idealističku estetiku Bogdana Popovića. ... Meni je sa tadašnjim mojim znanjem ta knjiga izgledala po svojoj sadržini i teorijskoj vrijednosti najsnažniji marksistički pristup oblasti estetičke teorije.”

Organizirani komunisti poput Akifa Šeremeta (1899-1939), gimnazijskog profesora iz Livna, koji je u javnosti djelovao na partijskim pozicijama od 1920. i postao članom CK KPJ, zacijelo su utjecali na širenje povjerenja prema komunističkim idejama među bošnjačkom omladinom.

Humo navodi velik autoritet Krleže među

mladim ljevičarima. Ne treba sumnjati da su bošnjački pisci-komunisti poput Hasana Kikića (1905-1942), Rize Ramića (1907-1981), Skendera Kulenovića (1910-1978), Safeta Krupića (1911-1942), također uživali zanimanje bošnjačke omladine. Među partijskim uzorima treba spomenuti Asima Behmena (1899-1924), stolačkog omladinskog lidera, koji je u jednom trenutku predvodio PK SKOJ-a za Hrvatsku iRifata Burdžovića (1913-1942), sandžačkog studentskog lidera na Univerzitetu u Beogradu, člana MK KPJ za Beograd, koncem 1930-ih godina. Reputacija Mustafe Golubića (1894-1941), zbog naravi njegova angažmana u sovjetskim službama,kvalitativno je drukčija. Za okupacije i Drugog svjetskog rata bitno se izmijenila politička situacija, a KPJ je nakon početka oružanog ustanka bio u mogućnosti znatnije utjecati na gotovo cijelom južnoslavenskom prostoru. S obzirom na činjenicu da je vodstvo KPJ i partizanskog pokreta od prosinca 1941. do svibnja 1944. provelo gotovo isključivo na teritoriju BiH, te da su glavne postaje komunističkog političko-
vojnog projekta (Foča, Bihać, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar) također u BiH, jasno je zašto je komunizacija Bošnjaka postala tako važna u strategiji jugoslavenskih komunista. Ipak, partizanski rat u BiH počeo je kao srpska pobuna – u kojoj su komunisti surađivali s četnicima – protiv endehaškog režima i okupatora. U toj jefazi bilo mnogo primjera ustaničkog terora nad Bošnjacima, u kojemu su sudjelovali i srpski komunisti (primjerice, pokolj u Kulen Vakufu u rujnu 1941). Tek postepeno (do proljeća 1942), nakon što je propala komunističko-četnička suradnja, partizanski se rat pretvorio u višenacionalnu komunističku revoluciju, uperenu protiv “buržoazije” i “velikosrba”.

U ovoj novoj fazi partizanskog rata, koji se vremenski poklapao s porazom komunističkog ustanka u jugozapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni, te četničkim pokoljima nad Bošnjacima u Podrinju, “muslimani” i Hrvati postaju predmetom komunističke agitacije u BiH. Pozivaju se na ustanak u apelu Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH u prosincu 1941. Premda se još ne spominju u apelu CK KPJ i Vrhovnog štaba od 27. ožujka 1942., ulaze u Titov strateški tekst „Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svetlosti narodno-oslobodilačke borbe“, objavljenog pri kraju 1942. godine (“Današnji postupak Draže Mihailovića sa muslimanima, Hrvatima i td. potpuno razotkriva te njihove [izbjegličke vlade] planove”), ali još malim slovom što se koristi za vjerske skupine, nahijerarhijskom i neabecednom

kraju popisa južnoslavenskih kolektiviteta (“Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i muslimani”).
Četrdeset treća će biti ključna godina za afirmiranje Bošnjaka u NOP-u. Već na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću (studeni 1942), potpredsjednik ovog središnjeg partizanskog predstavničkog tijela je Nurija Pozderac. Nakon kapitulacije Italije, poraza bosanskih četnika i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a (studeni 1943), dolazi do strateških odluka o položaju BiH u budućoj komunističkoj federaciji. Umjesto ideje o autonomnoj jedinici, vezanu uz federaciju, tobože zbog nepostojanja “bosans-kohercegovačke nacije”, što je zagovarao jedan diočlanova krovnog vodstvaKPJ, Tito je, nakon konzultacija s ključnim bosanskim komunistima (Rodoljub Čolakovović i Avdo Humo), prihvatio ideju BiH kao samostalne federalne jedinice,zasnovane na ravnopravnosti Srba,Hrvata i muslimana. Premda je uspostava BiH kao višenacionalne (povijesne) federalne jedinice
ključni titoistički doprinos rješavanju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji (štoviše heterodoksan doprinos, jer su sovjetske federalne jedinice zamišljene kao etničke), time nije riješeno bošnjačko nacionalno pitanje. Ono će u prvim poratnim godinama,poznatim po komunističkom teroru, prinudnoj ateizaciji, ustupcima srpskom nacio-nalizmu, progonu svake neovisne misli i izravnom sukobu s narodnim tradicijama,biti svedeno na neko neodređeno stanje “neopredijeljene slavenske etničke grupe ravnopravne sa Srbima i Hrvatima” (Rodoljub Čolaković). Temeljna istraživanja ovograzdoblja, što uz stanovito popuštanje režimskog pritiska traje do pada Aleksandra Rankovića 1966. godine, ostaju velika neispunjena obveza bosanskohercegovačke
historiografije. Tek nakon pada Rankovića, odnosno XVII. sjednice CK SK BiH (veljača 1968),dolazi do punog afirmiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta (pod imenomMuslimani). Ovo razdoblje, koje će uz stanovite uzmake (procesi Izetbegoviću i dr., 1983) trajati do afere “Agrokomerc” i pada Hamdije Pozderca (1987), predstavlja dva desetljeća obnavljanja i jačanja bosanskohercegovačke državnosti (u odnosu naBeograd, a u manjoj mjeri i na Zagreb) i bošnjačkog identiteta. U tom su razdoblju,posebno prije Titove smrti, bošnjački komunisti obnašali ključne političke dužnosti na razini federacije (Džemal Bijedić, predsjednik SIV-a, 1971-1977). Zbog nizaokolnosti, među kojima nipošto ne smijemo zanemariti strahote i učinke rata
(1992-1995), ovo je razdoblje u bošnjačkom imaginariju poprimilo obrise “zlatnogdoba”, te je posredno postalo prepreka daljnjoj demokratizaciji bosanskohercegovačkog društva. Na znanstvenim je istraživanjima i u ovom slučaju utvrditi prepreke demokratskom razvoju što su ugrađene u ideologijsku matricu “zlatnog razdoblja”.
Taktika jugoslavenskog komunizma u fazi “zlatnog razdoblja” bila je prožeta idejom ravnopravnosti, idejom socijalizma bez utjecaja sa strane, zapravo naturalizam u muslimanskim bojama. Zato je karijera Hamdije Pozderca posebno poučna, dakako kao preslika životnog puta Mir-Saida Sultan Galijeva. Nakon svega što se dogodilo, bez obzira na sve žrtve koje su pod drugim okolnostima mogle biti izbjegnute, sazrijeva koncept prave zaštite bošnjačkog društva. To može biti samo prihvaćanje pravorijeka demokratskih odnosa i sloboda. Samo takvi odnosi i takve slobode omogućavaju samoartikulaciju raznih oblika - pluralnih oblika - nacionalnog života. Ako se na tom putu ustraje, moguća su velika dostignuća.