Dr Mirko Pejanović: Genocid nad Bošnjacima Srebrenice 1995. Godine, Društveno-istorijski kontekst u kome je počinjen genocid nad Bošnjacima u julu 1995. godine u Srebrenici.
Rat u Bosni i Hercegovini trajao je od 1992. do novembra 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Početak rata 1992. godine započeo je u vidu agresije Miloševićevog režima na suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je nakon referenduma dobila međunarodno priznanje.
1. Prije nego što je održan referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Radovan Karadžić je najavio da je njegov cilj uspostavljanje “jedne države za sve Srbe”. U intervjuu za list Ilustrovana Politika, objavljenom 20. januara 1992. godine, na pitanje o srpskoj strategiji odgovorio je: “Nema više povlačenja. Borićemo se.” Na pitanje koliko će daleko ići, odgovorio je: “Dok ne postignemo Karađorđev cilj – ujedinjenje svih Srba i dok ne dovršimo borbu.” Uskoro se ponovo oglasio i priznao: “Nema povratka na jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Došlo je vrijeme da se srpski narod organizira kao cjelina, ne gledajući na administrativne granice.” Prije nego što je postao predsjednik “krnje Jugoslavije”, Dobrica Ćosić je otvoreno govorio da “mir u Bosni i Hercegovini ne može biti sačuvan priznavanjem tih komunističkih postojećih republičkih granica” ili “unutrašnjih administrativnih granica”, kako ih je on nazivao.
2. Na 16. sjednici Skupštine “Srpske republike Bosne i Hercegovine”, održanoj 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci, bili su istaknuti budući strateški ciljevi koje je predstavio Radovan Karadžić. Prvi je bio da se postigne državno razdvajanje od druge dvije zajednice, drugi, da se “sve srpske oblasti” povežu u jednu cjelinu; treći, da se uspostavi koridor u dolini rijeke Drine, odnosno “eliminiranje rijeke Drine kao granice između dva svijeta”. Četvrti strateški cilj predviđao je da se uspostavi granica na Uni i na Neretvi, a peti je imao za cilj podjelu Sarajeva na srpski i bošnjački dio i uspostavljanje efektivne državne vlasti u svakom od ta dva dijela. Borbe u Sarajevu i za Sarajevotrebale su biti od presudne važnosti, one su odlučivale sudbinu Bosne i Hercegovine; one su trebale početi i završiti se u Sarajevu. Šesti strateški cilj predviđao je izlaz Srpske republike na Jadran.
3. General Mladić tada je upozoravao: “Ne možemo očistiti niti imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali odu. (...) Ne znam kako će gospoda Karadžić i Krajišnik to objasniti svijetu. To je ljudi genocid.” Karadžić je na to odgovorio: “Što da radimo ako dobijemo državu u kojoj smo u manjini? Što da radimo ako nas opet budu ubijali, i ako naši neprijatelji budu u našoj državi? Evropa neće i ne želi preuzeti rizik da pusti da se ovdje stvori islamska država.”
4. Uskoro se pristupilo realizaciji planiranih ciljeva. Vojska Srpske republike Bosne i Hercegovine, uz aktivnu pomoć tzv. Jugoslavenske armije i paravojnih formacija iz Srbije, u aprilu i maju 1992. godine pokrenula je pohod “etničkog čišćenja” nesrpskog stanovništva iz većeg dijela Republike Bosne i Hercegovine, koristeći se taktikama poput opsadnog ratovanja, sistematskog zlostavljanja koje je obuhvatalo vrlo rasprostranjenu praksu mučenja, ubijanja, silovanja, tuče, uznemiravanja, de jure diskriminacije, zastrašivanja, prisilnog raseljavanja ljudi, konfiskacije imovine... Na ministarskom zasjedanju Vijeća NATO-a, održanom u Briselu 17. decembra 1992. godine, “jugoslavenska armija, jugoslavensko vođstvo i bosanskohercegovački Srbisu optuženi za „etničko čišćenje“, povrede ljudskih prava, mučenja, ubistva, sistematska silovanja žena, otmice, uništavanje vjerskih objekata i ostale postupke koji su imali za ciljstvaranje ‘etnički čistih’teritorija”. Domet rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a ostao je ograničen različitim političkim interesima članica Evropske zajednice i stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, koji su bili instrument utjecaja na odluke i metode provođenja usvojenih zaključaka. Reakcija na povrede humanitarnih prava zadržale su se samo na verbalnim osudama i prijetnjama. Nakon proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine srpske paravojne snage nekoliko sedmica držale su Srebrenicu pod svojom kontrolom. Grupa boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine pod vođstvom Nasera Orića uspjela ju je osloboditi i povezati se sa snagama u Žepi. Površina srebreničke enklave tada je iznosila oko 900 km2 . Na početku 1993. godine Vojska RS-a u ofanzivi je presjekla vezu između Srebrenice i Žepe i smanjila veličinu srebreničke enklave. Komandant UNPROFOR-a general Philippe Morillon tada je posjetio Srebrenicu i izjavio pred njenim stanovnicima da je grad stavljen pod UN-ovu zaštitu. U martu i aprilu Visoki komesarijat za izbjeglice (UNHCR) evakuirao je otprilike 8.000 do 9.000 stanovnika iz Srebrenice. Trinaestog aprila 1993. godine Srbi su obavijestili predstavnike UNHCR-a da će napasti grad ako se Armija Republike Bosne i Hercegovine ne preda.
5. Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. godine usvojilo je Rezoluciju o Srebrenici, u kojoj je od VRS-a zahtijevano da odmah obustavi ratna djelovanja i vojne aktivnosti i Srebrenicu i njenu okolinu tretiraju kao “sigurnu zonu”, slobodnu od svih vojnih oružanih napada ili drugih neprijateljstava.
6. Nakon jednogodišnje opsade Srebrenice, 18. aprila 1993. godine vojni komandanti Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske RS-a potpisali su primirje nakon posredovanja UN-a da se izvrši demilitarizacija grada i evakuacija ranjenih i bolesnih. Istoga dana u Srebrenicu su stigle prve jedinice UN-a radi nadgledanja demilitarizacije.
7. S obzirom na humanitarne potrebe i sigurnost više gradova u Republici Bosni i Hercegovini, u kojima se pogoršavala situacija zbog stalnog priliva mnogobrojnih prognanih, među kojima se nalazio veliki broj bolesnih i ranjenih, Vijeće sigurnosti UN-a 6. maja 1993. godine usvojilo je Rezoluciju br. 824/1993, kojom su Sarajevo, Tuzla, Bihać, Goražde i Žepa, područja okružena ili pod opsadom srpskih snaga, proglašeni “sigurnim zonama”.
8. Od svih je strana zahtijevano da ti gradovi i okolne oblasti budu poštovane kao “sigurne zone” i budu slobodne od oružanih napada i svih drugih neprijateljskih djelovanja. Traženo je da se sve vojne i paravojne jedinice bosanskohercegovačkih Srba iz tih gradova povuku na rastojanje s kojeg ne mogu predstavljati opasnost za njihovu sigurnost. Od svih strana zahtijevano je poštovanje prava sigurnosti personala UN-a (UNPROFOR), kao i međunarodnih humanitarnih organizacija, kojima je trebalo omogućiti slobodan i neometan prilaz svim “sigurnim zonama” u Republici Bosni i Hercegovini.
9. Vijeće sigurnosti UN-a 4. juna 1993. godine s 13 glasova za i dva glasa protiv (Venecuela i Pakistan) usvojilo je Rezoluciju br. 836 o proširenju mandata UNPROFOR-a u Republici Bosni i Hercegovini, kojom je odlučeno da će se “upotrijebiti sva raspoloživa sredstva”, “djelujući u samoodbrani”, čime se naglasak stavio na zaštitu trupa UNPROFOR-a u sigurnim zonama. Na sjednici Skupštine RS-a 20. jula 1993. godine Karadžić je obećao “krvoproliće” u Srebrenici, nagovještavajući sudbinu enklava u istočnoj Bosni: “Ako međunarodna zajednica sa nama postupa kao sa životinjama, mi ćemo se ponašati kao životinje.” Četvrtog jula 1994. godine snage VRS-a raspoređene u istočnoj Bosni primile su direktive od Glavnog štaba VRS-a da nastave “pripreme za izvršenje ovog ključnog zadatka – protjerivanje Muslimana iz srebreničke enklave. Nikakvo povlačenje nije moguće u slučaju Srebrenice, moramo ići naprijed. Moramo našim neprijateljima učiniti život neodrživim i njihov privremeni ostanak u enklavi nemogućim, kako bi masovno otišli što je prije moguće, kada shvate da ne mogu opstati na ovim prostorima”.
10. Početkom jula 1995. godine izvršen je napad VRS-a na Srebrenicu. General Ratko Mladić, komandant Vojske Republike srpske, naredio je da se razdvoje muškarci od žena i djece. Za žene, djecu i stara lica bila je predviđena evakuacija prema Kladnju i Tuzli, dok su nad muškim dijelom srebreničke populacije izvršene masovne egzekucije na raznim lokalitetima u Srebrenici i oko nje.
11. Time je učinjen genocid nad etničkom skupinom Bošnjaka muškaraca u Srebrenici. Ovaj čin genocida nad Bošnjacima postao je prvi zločin genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Fašistoidna politika koju su zagovarali i provodili Radovan Karadžić i general Ratko Mladić dovela je do genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Presude za počinjeni zločin genocida u Srebrenici Haški tribunal izrekao je u sedam odvojenih sudskih postupaka. Pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove na doživotnu zatvorsku kaznu pravosnažno je osuđen Radovan Karadžić, dok je predmet Mladić u žalbenom postupku. Na ovaj je način pravno ustanovljena odgovornost političkog i vojnog rukovodstva Republike srpske za počinjeni zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.
12. Mnogi autori naučnih studija o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici imaju istovremeno kritičko stajalište o odgovornosti međunarodne zajednice za nesprečavanje zločina genocida u Srebrenici.
13. Srebrenica je bila demilitarizovana zona. Mandat UNPROFOR-a za zaštitu sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica bio je nejasan i nedorečen. Glavna komanda UNPROFOR-a zatražila je blisku zračnu podršku koja je u okviru akcije Plavi mač izvedena u Srebrenici 11. jula 1995, ali nije bilo dovoljno odlučnosti da se zatraže masivni zračni udari kako bi se zaustavio masakr nad Bošnjacima u ovom području. Odlučniji i masivni udari NATO-saveza na položaje Vojske Republike srpske uslijedili su u augustu 1995. godine u okviru vojnog i demokratskog pritiska za postizanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ujedinjene nacije svoju grešku priznale su kroz Izvještaj generalnog sekretara Kofija Annana.
14. Važno je podsjetiti na izjavu Diega Enriqea Arria Salicettija, predstavnika Venecuele pri Vijeću sigurnosti Organizacije ujedinjenih nacija, nakon genocida u Srebrenici. On o odgovornosti međunarodne zajednice ističe sljedeće: Neki od glavnih u Vijeću sigurnosti Organizacije Ujedinjenih nacija bojali su se pojave muslimanske države u srcu Evrope. Srebrenica je otvoreni zatvor u kojem su srpske snage planirale usporeni genocid. Srbi zapravo, drže koncentracioni logor pod kontrolom UNPROFOR-a, dok se oni ponašaju kao čuvari tog otvorenog zatvora. Srebrenica je simbol otpora i borbe hrabrog bosanskog naroda. Neuspjeh u Srebrenici nije neuspjeh samo UNPROFOR-a već cijele međunarodne zajednice koja mu izdaje direktive, ali ne i odgovarajući mandat i sredstva potrebna uza uspješnu odbranu sigurne zone.
