Ban Kulin bio je bosanski ban koji na vlast došao oko 1180 godine. Smatra se da je na vlast došao poslije smrti cara Manojla Komnena, kao bizantski vazal. Poslije 1180. godine učvrstio je bosansku državu. Za vrijeme njegove vladavine Bosna je bila stabilna i ekonomski jaka zemlja. Za vrijema vladavine bana Kulina došlo je po pojave i širenja učenja Crkve bosanske. Učenje Crkve bosanske prihvatio je i ban Kulin. Posljedica toga jeste pokušaj krstaškog pohoda na Bosnu, ali i mudri potez bana Kulina koji je doveo do sabora na Bilinom polju i odricanja od heretičkog učenja. Posebno je za vrijema bana Kulina karakterističan ekonomski odnos sa Dubrovnikom. Iz tog trgovačkog odnosa proizašla je povelja o slobodi trgovine dubrovačkim trgovcima. Pregledni naučni rad broj srednjovjekovnih povelja predstavljala je korespondencija sa Dubrovnikom. Osim toga, povelje su jedan od osnovnih izvora prava srednjovjekovne Bosne. Povelja Kulina bana imala je karakter međunarodnog ugovora. To je zapravo ugovor koji potpisuju dvije samostalne države, Bosna s jedne strane i Dubrovnik, s druge. Povelja Kulina bana sačinjena je 29. augusta 1189. godine. Napisana na dva jezika i dva pisma. Najprije to je starobosanski jezik i bosančica, te latinski jezik i latinica. Uobičajno je bilo da se akti i ugovori sačinjavaju u četiri primjerka, pa se smatra i da je tekst povelje nastao u četiri primjerka. Danas postoje tri verzije ove povelje. Jedan se nalazi u Ruskoj Akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu, a druga dva primjerka u Dubrovniku. Niti jedan primjer povelje se ne nalazi u Bosni i Hercegovini. Kada je u pitanju sadržaj, povelje su sadržavale svoje konvencionalne dijelove: protokol (uvod), tekst ili kontekst i eshatokol (zaključak). Protokol je počinjao formulom invokacije, potom je sadržavao intitulaciju i inskripciju. Tekst kao glavni dio povelje mogao je sadržavati različite elemente, pa tako smo imali koroboraciju, arengu, naraciju, promulgaciju, dispoziciju, sankciju, peticiju, svjedoke, zakletvu i slično. Eshatokol je sadržavao datum, aprekaciju, potpis i pečat.

Historijske prilike u Bosni za vrijeme vladavine bana Kulina „Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon bana Borića bio je ban Kulin, poznat kao veliki bosanski ban (Culin magno bano Bosniae).Smatra se da je na vlast došao kao bizantski vazal. Najraniji podatak o njegovoj vladavini potiče iz jednog pisma poslanika rimskog pape Toebalda. Iz tog pisma vidljivo je da je ban Kulin bio u dobrim odnosima sa Rimokatoličkom crkvom. Pismo je bilo adresirano na bana Kulina, velikog bana Bosne, te je počinjalo riječima plemenitom i moćnom mužu banu Bosne, Kulinu. Ovakvo oslovljavanje i nazivanje bana Kulina potvrđuje da je on bio poznati ban, da je Bosna samostalna zemlja na čijem čelu je ban koji je imao jako dobre odnose sa Rimokatoličkom crkvom. Iz pisma koje je Teobold uputio banu Kulinu vidljivo je da je Kulin nosio titulu bana i da takvo oslovljavanje u pismu nije dio učtivosti i tradicije, već zapravo njegove stvarne funkcije. O porijeklu i tačnom vremenu vladanja bana Kulina nemamo dovoljno podataka. Pretpostavlja se da su ban Kulin i ban Borić pripadnici istog roda, odnosno da su pripadali dinastiji Kotromanića. „Za njih se u jednoj povelji kralja Tvrtka I kaže,da su vladali Bosnom od njenog postanka. Prema tome, dosta je vjerovatno da su Borić i Kulin pripadali istoj dinastiji.“ U XII stoljeću za vrijeme bana Kulina došlo je do širenja imena i teritorija Bosne. U sastav Bosne ušle su oblasti Donjih Krajeva, Usora, Soli i Podrinja. Bosna je u vrijeme vladavine bana Kulina bila ugledna zemlja. „Papin izaslanik Ivan zove, godine 1203. državu Kulinovu kraljevinom, te kaže da je prostrana deset dana hoda, a i više. Ban Kulin je radio na izgradnji i očuvanju samostalnosti bosanske države, kao i na ekonomskom prosperitetu. Rezultat toga upravo je bila povelja o slobodi trgovine izdata Dubrovniku. Iz same sadržine povelje vidljivo je da je ban Kulin bio samostalan vladar Bosne, te da je bio kršćanin. To se zapravo zaključuje na osnovu invokacije na početku povelje, kao i na osnovu datuma na kraju povelje, u kojem se poziva na blagdane Rimokatoličke crkve. S obzirom na veliko rudno ali i drugo bogatstvo u Bosni se razvila trgovina sa drugim zemljama. „Miran razvoj zemlje, napredna trgovinska razmjena, cvjetanje rudarstva i zanatstva, stanovništvu je donijelo blagostanje u takvim razmjerama da se stotinama godina kasnije u Bosni sjećalo na Kulinova sretna vremena. Danas je u Bosni i Hercegovini prisutna krilatica „za Kulina bana i dobrijeh dana“. Tradiciju spominjanja bana Kulina i dobrih dana vršili su i vladari Bosne koji su vladali nakon bana Kulina. Tako ban Matej Ninoslav u svojoj povelji sa Dubrovnikom poziva se na zakletvu koju je i sam ban Kulin koristio. Prvi neposredan izvor Kulinove vladavine zapravo jeste povelja iz 1189. godine. Povelja Kulina bana predstavljala je prvi poznati pisani dokument na staroslavenskom jeziku. Iz sadržine povelje jasno se vidi banov samostalan položaj, odnosno samostalan položaj Bosne. Davanje povlastica i garancija slobodne trgovine unutar jedne zemlje mogao je učiniti samo samostalan vladar zemlje, što je zapravo u ovom slučaju i bilo. „Upravo u vrijeme vladavine ovog vladara dolazi i do početka pismenosti na narodnom jeziku; naravno riječ je o Povelji bana Kulina iz 1189. godine. U samoj intitulaciji povelje stoji „ja ban bosanski Kulin” i u samom tekstu pored navedene etničke odrednice „bosanski” jasno se vidi i Kulinova „patrimonijalna” kontrola cijelog bosanskog državnog teritorija.

Između 1190. i 1199. ban Kulin prihvatio je učenje Crkve bosanske koje su pripadnici Istočne i Zapadne crkve nazivali heretičkim. Smatra se da je ban Kulin prihvatio učenje Crkve bosanske zajedno sa svojom porodicom i više od deset hiljada kršćana. Stvarni cilj bana Kulina bio je oduprijeti se utjecaju ugarsko –hrvatskog kralja Bele III.

Izvor : Ervina Halilović - Zbornik radova Pravnog fakulteta uTuzli