ZIJAD ŠEHIĆ

PAX AMERICANA. REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA I MEĐUNARODNA DIPLOMATIJA OD VAŠINGTONSKOG DO DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA (18. III 1994 – 21. XI 1995)

KRAĆI IZVOD IZ IZLAGANJA NA SIMPOZIJU POSVEĆENOM 20.GODIŠNJICI OD POTPISIVANJA DEJTONSKO SPORAZUMA ODRŽANOG 19.11.2015.U ANU BIH.

Nekoliko događaja je na početku 1994. godine utjecalo na aktivniji angažman SAD-a. Od eksplozije granate ispaljene sa srpskih položaja na tržnicu u Sarajevu 5. februara 1994. godine ubijeno je 68, a ranjena 104 civila. To je zahtijevalo odlučnu akciju svjetske zajednice.

Na savjetovanju održanom u Bruxellesu 7. i 8. februara ministri vanjskih poslova Evropske unije zahtijevali su trenutni prekid opsade Sarajeva, izjašnjavajući se većinom za zračne napade na artiljerijske položaje VRS-a i stavljanje Sarajeva pod upravu UN-a.

Vijeće NATO-a je zahtijevalo prekid njegove opsade i povlačenje teškog oružja (bosanskohercegovačkih Srba i vladinih snaga) u toku narednih 10 dana na rastojanje od 20 km od centra grada i stavljanje pod kontrolu UNPROFOR-a. S obzirom na neuspjeh mirovnih nastojanja evropskih država i aktivniju ulogu ruske vanjske politike, SAD nije želio ispustiti vodstvo u relevantnim pitanjima svjetske politike. Neposredno prije isteka ultimatuma Clinton je precizirao razloge za aktivniji angažman SAD-a u vezi s Republikom Bosnom i Hercegovinom, smatrajući da je historija 20. stoljeća pokazala da SAD ne može dozvoliti da se ignoriraju sukobi u Evropi.
Razvoj zbivanja nakon ultimatuma pokazivao je gubitak utjecaja Evropske unije u korist NATO-a, a s druge strane na povećanu ulogu SAD-a i Rusije, bez kojih se nije naziralo rješenje.

Samo sedmicu nakon povlačenja artiljerije oko Sarajeva, stavljena je na probu vjerodostojnost zaključaka međunarodne zajednice. Od šest srpskih lovaca koji su kršeći zabranu letenja na području Republike Bosne i Hercegovine 28. februara letjeli s područja Srpske krajine prema Bihaću, dva američka lovca F-16 su oborila četiri.

Isto se ponovilo kada su snage VRS-a na početku aprila 1994. godine izvršile napad na sigurnosnu zonu Goražde. U jednoglasno usvojenoj rezoluciji 22. aprila 1994. godine Vijeće sigurnosti UN-a je zahtijevalo da srpske snage neodložno obustave napade i napuste sigurnosnu zonu, u suprotnom morali su računati sa zračnim udarima na artiljerijske položaje i druge vojne uređaje od strane NATO-a i UNPROFOR-a. Postavljen je ultimatum da se do 24. aprila povuku u prečniku tri kilometra od Goražda, a teško naoružanje je trebalo povući na rastojanje od 20 km. U saopćenju sa sastanka ambasadora NATO-a u Bruxellesu potvrđena je podrška postizanju rješenja sukoba putem pregovora i u tom kontekstu su pozdravljene saradnja i bliske konsultacije SAD-a, Rusije, UN-a i EU-a, s ciljem objedinjavanja diplomatskih inicijativa koje su bile u opticaju.

U vrijeme zbivanja u Goraždu bivša premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher uputila je poruku međunarodnoj javnosti: umjesto da kazni srpskog agresora koji je odgovoran za masovna ubistva, mučenja i etničko čišćenje, međunarodna zajednica je izabrala da sukob u Republici Bosni i Hercegovini tretira kao građanski rat u kojem su zaraćene strane podjednako krive. Vladi međunarodno priznate suverene države Bosne i Hercegovine nametnut je nemoralni i nelegalni embargo na oružje koje joj je bilo potrebno da brani svoju zemlju i svoj narod... To nije bila samo sramna i nemoralna politika, koja je davala zeleno svjetlo – a potencijalnim agresorima da krše međunarodno pravo i norme civilizovanog ponašanja da bi mogli ostvariti svoje ambicije. Vrijeme je da priznamo greške našeg pristupa ovom problemu u posljednjih nekoliko godina od raspada Jugoslavije, kao i da shvatimo korijene problema.

Istovremeno su reagirale i javne ličnosti u SAD-u. Demokratski senator Joe Biden je tvrdio da su Bosanci žrtve najkrvavije agresije u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Dosljedni zagovornik očuvanja međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine je naglašavao da se dvogodišnji sistematski genocid u Republici Bosni i Hercegovini mora zaustaviti. Senator Tom Lantosh javno je pozivao Clintona da za odlučnu akciju u Republici Bosni i Hercegovini izađe pred Kongres, smatrajući da će dobiti najveću moguću podršku.

Posljedica zbivanja oko Goražda je bila da je pojačan angažman SAD-a i Rusije u pregovaračkom procesu, pa je tako obrazovana Kontakt grupa od predstavnika SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Rusije i Njemačke, koja je 26. aprila 1994. godine u Londonu pokušala pokrenuti mirovni proces u Republici Bosni i Hercegovini.

Bilo je to posve drukčije vodstvo od onoga u kojem je dotad ključnu ulogu imala Velika Britanija, koja je najbolje shvaćala i iskorištavala pravila EU-a, UN-a i NATO-a da bi nadmudrila ostale, koristeći Rusiju kao prijetnju za slamanje eventualnog otpora, a zapravo koristeći je kao paravan za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva. U novom, američkom konceptu diplomatskih inicijativa, Rusija je dobila ulogu ključnog partnera u mirovnom procesu, ali je njen povratak na međunarodnu
političku scenu kao partnera za rješavanje najvažnijih evropskih sigurnosnih proble ma ipak bio samo utješni privid.

Kontakt grupa je trebala utvrditi jedinstvene principe mirovnog procesa i insistirati na njima. Međutim, posebno su do izražaja došli suprotni stavovi SAD-a i Francuske jer je SAD odbijao njen zahtjev da se pojača pritisak na bosanskohercegovačku vladu da pristane na teritorijalnu podjelu zemlje.

Ministri vanjskih poslova SAD-a, Rusije, Njemačke, Francuske, Grčke i Belgije zahtijevali su 13. maja 1994. godine na savjetovanju u Ženevi da se u Republici Bosni i Hercegovini dogovori četveromjesečno primirje a nakon dvije sedmice nastavak mirovnih pregovora, čiju je osnovu činio plan o podjeli teritorija u odnosu 51% za Federaciju i 49% za bosanskohercegovačke Srbe. Primirje je trebalo pratiti brzo razdvajanje snaga, povlačenje teškog oružja, kao i razmještaj vojnika UN-a na kritičnim mjestima.

Članovi Kontakt grupe za Republiku Bosnu i Hercegovinu sastali su se 25. i 26. maja 1994. godine u Talloiresu s predstavnicima Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali tada nije postignut dogovor s obzirom na predloženu teritorijalnu podjelu.

Ministri vanjskih poslova Kontakt grupe su 5. jula 1994. godine u Ženevi odobrili plan teritorijalne podjele Republike Bosne i Hercegovine, koji je predviđao njen ostanak u postojećim granicama, sa odnosom od 51% teritorija za Federaciju BiH i 49% za bosanskohercegovačke Srbe. Taj plan je predstavljen i o njemu je trebao biti postignut dogovor do 19. jula.

Parlament Federacije je 18. jula sa 68 glasova za, 17 protiv i 2 suzdržana glasa odobrio plan Kontakt grupe. Nakon dvodnevnog savjetovanja bosanskohercegovački Srbi su objavili 19. jula da se ne slažu s planom, zahtijevajući dalje pregovore.

Politika SAD-a prema Republici Bosni i Hercegovini bila je sve više predmetom kritike američkih medija, što se vidjelo u devedesetominutnom razgovoru s novinarima koji je prenošen u gotovo svim zemljama svijeta. Predsjednik Clinton je žučno reagirao kada je dopisnica CNN-a iz Sarajeva Christiane Amanpour kritizirala nje govu politiku prema Republici Bosni i Hercegovini, tražeći jasan odgovor:
Ovdje u Bosni radi se o fundamentalnim pitanjima svijeta, međunarodnom redu i poretku. Zašto vam je, kao lideru slobodnog svijeta, trebalo tako dugo da utvrdite politiku prema Bosni i zašto ste dovedeni u situaciju da budete talac onih koji imaju jasnu politiku bosanskih Srba? Neće li vas zato diktatori u svijetu poput Kim Il Sunga uzeti manje ozbiljno?
Ta pitanja Amanpour bila su jedina tačka u devedesetominutnom razgovoru, u kojem je Clinton nastojao opravdati tadašnju politiku SAD-a prema Republici Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je od početka bio mnogo aktivniji nego što je to bio njegov prethodnik.

Zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini su u velikoj mjeri utjecala na unutrašnjopolitičku scenu u SAD-u. Većina demokrata i republikanaca u američkom Senatu bila je za skidanje embarga na uvoz oružja za Republiku Bosnu i Hercegovinu, što je pokazalo izjašnjavanje 12. maja 1994. godine, u kojem su dva predložena amandma na, Dole-Libermanov za jednostrano ukidanje embarga i Michelov za poziv savezni cima i UN-u za zajedničko skidanje tog embarga, dobila po 50 glasova. Da bi embargo bio ukinut, neophodan je bio potpis sporazuma Clintona s Kongresom u roku od pet dana. Iako se on u posljednjih godinu dana redovno izjašnjavao za skidanje embarga, u okolnostima tekućih diplomatskih inicijativa ipak je želio da za tu odluku dobije i saglasnost zapadnoevropskih saveznika.

Preokret u američkoj politici se počeo sve jasnije ispoljavati. Clintonova administracija je uspjela proizvesti interes za očuvanje svog prestiža i kredibiliteta nizom inicijativa: širim ovlaštenjima NATO-u Amerikanci su 28. oktobra 1994. godine na zajedničkoj sjednici u New Yorku objavili niz dogovora o mogućim aktivnostima borbenih aviona po nalogu NATO-a. Ubuduće je trebalo dati samo opće upozorenje o zračnim napadima, a za podršku UNPROFOR-u je bilo moguće napasti istovremeno više ciljeva. Proporcionalni princip trebao je i dalje biti zadržan, pa je odluku o akciji trebalo da odobre zajedno zapovjednici UN-a i NATO-a.

Istoga dana američka ambasadorica pri UN-u Madeleine Albright je u Vijeću sigurnosti UN-a podnijela rezoluciju kojom se tražilo skidanje embarga UN-a na oružje za Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa odgodom od šest mjeseci. Tim dokumentom od generalnog sekretara UN-a tražilo se da planira sređeno i sigurno preraspoređivanje personala UN-a na Balkanu u slučaju da embargo bude skinut.

SAD je nametao završnicu s vojnom intervencijom NATO-a, što je bila formula za potvrđivanje njegove uloge kao garanta i NATO-a kao instrumenta za očuvanje evropske sigurnosti. U jesen 1994. godine je nastojao pridobiti evropske saveznike za intervenciju na području Bihaća, koje je bilo, kako su dramatično izvještavali mediji, pod srpskom opsadom i prijetio je skori pad. Međutim, tada je naišao na snažan otpor evropskih saveznika, prije svih Velike Britanije i Francuske, koje su se pozivale na činjenicu da imaju svoje vojnike na terenu kojima bi se Srbi mogli osvetiti. Evropljani su upozoravali na to kakva bi kriza mogla nastati u NATO-u ako SAD isforsira bombardiranje, a njihovi vojnici stradaju. Francuska i Velika Britanija nisu željele da SAD završi rat u Republici Bosni i Hercegovini i preuzme vodstvo u Evropi.

U drugoj polovini decembra 1994. godine pokušao je bivši američki predsjednik Jimmy Carter u jednoj privatnoj posjeti da postigne dogovor o primirju u Republici Bosni i Hercegovini. Iako je on postignut i trebao stupiti na snagu 23. decembra 1994. godine, primirje je već prvi dan bilo prekršeno 28 puta.

U proljeće 1995. godine pod utjecajem dešavanja na frontu došlo je do najave temeljnih promjena strategije SAD-a, koja je sadržavala diplomatske i vojne instrumente. Put do postizanja sporazuma o miru u Republici Bosni i Hercegovini bio je opasan i dug. Poniženje pripadnika mirovnih snaga UN-a privezanih za stupove i vojne instalacije da bi se spriječili zračni napadi NATO-a u maju i junu 1995. godine, pad sigurnosnih zona UN-a Srebrenice i Žepe i pojava dokaza o masovnom ubijanju Bošnjaka te slom Srpske krajine utjecali su da su napori za okon-čanje rata bili na do tada najnižem mogućem nivou.

U prijestolnicama zapadnog svijeta u ljeto 1995. godine razgovaralo se samo o povlačenju UNPROFOR-a ako se nastavi rat. Krajem juna u razgovoru s nekoliko svojih vanjskopolitičkih savjetnika Clinton se ponovo vratio promišljanjima o mogućnostima uspostave kontrole nad politikom prema Republici Bosni i Hercegovini. Kada je Richard Holbrooke, koji je od decembra 1994. godine bio imenovan za državnog sekretara za evropske i kanadske nadležnosti, opisivao obavezu SAD-a da sudjeluje u povlačenju snaga UN-a u skladu s OPLAN-om 40 104, Clinton je rekao da će o tome on odlučiti kad dođe vrijeme. Državni sekretar Warren Christopher je tada potvrdio da je NATO već odobrio i prihvatio plan, te da se u takvim odlukama, prema procedurama koje su važile, krio visoki stepen automatizma.

SAD je preuzeo obavezu u vezi s misijom povlačenja UNPROFOR-a, a ne ispuniti je značilo bi dodatno uzdrmati kredibilitet američke administracije u Evropi. Mogućnost da se američke trupe uskoro nađu u Republici Bosni i Hercegovini natjerala je američku administraciju da počne tragati za mogućim rješenjima. Na sastanku Grupe za vanjsku politiku održanom 21. juna 1995. godine u Ovalnom uredu Bijele kuće, raspravljalo se o finansiranju Snaga za brzi odgovor.
Clinton je postajao sve nezadovoljniji, ustvrdivši da UN paralizira djelovanje SAD-a i potkopava argumente na kojima se temeljila njegova politika. Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Antony Lake je tvrdio kako administra cija mora krenuti ispočetka i iz temelja ponovo promišljati svoju politiku prema Republici Bosni i Hercegovini.

Madeleine Albright, ambasadorica SAD-a pri UN-u, smatrala je da nespremnost administracije da preuzme odlučujuću ulogu nanosi štetu američkoj vanjskoj politici. Iznijela je prijedlog pod nazivom Sastavnice nove strategijes preporukom da administracija započne izradu planova za period u kojem će Republika Bosna i Hercegovina ostati bez UNPROFOR-a, pozivajući predsjednika Clintona da preuzme kontrolu nad zbivanjima i vodstvo nad Savezom, a ne da se prepušta i dopušta da ga odvlače niz maticu jednoličnih političkih odluka Smatrala je da će UNPROFOR do kraja godine napustiti Republiku Bosnu i Hercegovinu, a zbog već preuzetih obaveza u vezi OPLAN-a 40 104 postojeće stanje prerasti u problem za SAD.

Državni sekretar Warren Christopher proslijedio je Clintonu 6. jula 1995. godine u dokumentu pod naslovom Night Note tok približavanja vrhuncu u procesu preformuliranja politike Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Pisao mu je da se može očekivati da će Evropljani zatražiti od SAD-a da se uključi u proces, smatrajući da američka administracija na taj zahtjev može odgovoriti novom diplomatskom inicijativom te povećati pritisak na bosanskohercegovačke Srbe, nudeći vjerodostojan temelj zahtjevu za ostankom UNPROFOR-a.

Nakon neuspjeha Frasureove misije Milošević više nije dopuštao prepuštanje Sarajeva Federaciji Bosne i Hercegovine, kao što je to ranije predlagao, nego je zahtijevao pola Sarajeva i njegov aerodrom. Washington se plašio operacije izvlačenja plavih šljemova a Milošević ih je na to požurivao, prijeteći novim zadrža vanjem talaca. Pritiješnjeni uza zid Miloševićevom drskošću, zapadnjaci su trebali izabrati između enklava i pune saradnje Beograda u pronalaženju mirovnog rješenja.
Obavještajna američka služba je 17. juna 1995. godine zabilježila telefonski razgo vor između generala Mladića i Perišića u kojem su razgovarali o planiranoj vojnoj operaciji protiv Srebrenice, sigurnosne zone UN-a. Iz tih razgovora, koji su uskoro bili vođeni svakodnevno, bilo je vidljivo da inicijativa dolazi iz Beograda i da će operacijom zapovijedati Generalštab Vojske SRJ, potčinjene Miloševiću.

U vrijeme genocida u Srebrenici Clinton se nalazio na svom privatnom posjedu na terenu za golf. Sandy Berger, zamjenik savjetnika za pitanje nacionalne sigurnosti, i Nancy Sodeberg, ličnost broj tri u Vijeću za nacionalnu sigurnost, saopćili su mu vijesti iz Srebrenice o masovnim ubistvima i masakru. Bob Woodward, novinar Washington Posta, zabilježio je da je Clinton u svojoj ljutnji uzvikivao: To ne može tako ići dalje. Mi moramo ove stvari staviti pod kontrolu.

Pad Srebrenice predstavljao je prekretnicu u zapadnoj, prije svega američkoj politici. UN je, pod vodstvom SAD-a, efektivno stupio u rat s VRS-om odbacujući svaki privid nepristrasnosti. Washington se okrenuo Hrvatskoj da uradi ono što on sam nije želio; da se bori protiv vojske bosanskohercegovačkih Srba. Evropski saveznici koji su tri i po godine govorili da se treba čuvati zapadanja u balkansku močvaru, oni koji su uporno upozoravali da se mir ne može zaključiti sa odstojanja od 15.000 stopa kre nuli su za Amerikancima. Prijedlog novoizabranog francuskog predsjednika Chiraca pokrenuo je novu američku inicijativu. Trinaestog jula 1995. godine Chirac je insistirao na tome da UN mora održati svoje obećanje da će zaštititi Srebrenicu – da će snage za brzo reagiranje i francuske nacionalne trupe ponovo uspostaviti enklavu.

Predložio sam našim saveznicima, onima koji najviše vode računa o međunarodnom pravu i pravima čovjeka, da učinimo zajednički napor i ponovo zauzmemo enklavu Srebrenicu tvrdio je Chirac. Međutim, prijedlog je odbacila Velika Britanija, što je utjecalo na to da se Francuska udaljila od Londona. Govoreći na Dan Bastille u Parizu 14. jula 1995. godine, Chirac je osudio reagiranje Zapada na pad enklava, označavajući ga pokušajem da se stvari gledaju u perspektivi, nešto poput onoga kako su Chamberlain i Daladier tumačili svoje razgovore s Hitlerom u Münchenu 1938. godine.

Nezastrašen hladnom reakcijom svojih evropskih saveznika, Chirac se okrenuo Washingtonu. Pozvao je telefonom Clintona, koji je saslušao njegove prijedloge. Američki plan je uskoro počeo da se kristalizira. Da bi on uspio, bile su potrebne jasnije mape, koje su podrazumijevale premještanje stanovništva iz jednog etničkog regiona u drugi. Kao što je savjetnik za nacionalnu sigurnost Antony Lake rekao, linije se ne bi izvlačile tamo-ovamo, već na način o kome bi se moglo detaljnije pregovarati, s obzirom na to gdje se sada stanovništvo nalazi, kako bi učinili sve što je moguće da se dobije teritorij pojednostavljen u najvećoj mogućoj mjeri.

Dešavanja u Srebrenici i oko nje predstavljala su krajnje poniženje međunarodne zajednice, ne samo zbog toga što je svijet stajao i posmatrao slučaj najvećeg masovnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Međunarodna zajednica je imala i drugi, još veći razlog da se stidi; iza javne osude nasilja krilo se sasvim realno osjećanje olakšanja – zadovoljstva što je nezgodno otvoreno pitanje istočnih enklava, koje je kvarilo mape mirotvoraca, konačno riješeno. Sada su mogli nacrtati jasnije mape na kojima bi se zasnivao mirovni sporazum. Shvatili su da je plan igre bio promijenjen.

Mjesec dana kasnije, kada je Hrvatska vojska izvela munjeviti na pad na krajiške Srbe, postalo je jasno da je prisilno iseljavanje stotina hiljada osoba koje je od samog početka bilo ratni cilj i srpskog i hrvatskog rukovodstva, iako događaj za žaljenje, aktivno pomoglo da mirovni proces dobije zamah. Etničko čišćenje i masovno ubijanje dovodili su do stvaranja etnički čistih teritorijalnih jedinica; Svjetski lideri su možda osuđivali način, ali su podržavali krajnji rezultat zbog kojeg je mir bio bliži nego ikada.

Sramna kapitulacija UN-a i NATO-a pred pohodom na sigurnu zonu Srebrenicu Suočila je američku administraciju s politički nerješivim problemom. Clinton je 13. jula 1995. godine izjavio da misiji UN-a dolazi kraj ako ne uspije vratiti svoj integritet. Iako je pozvao bosanskohercegovačke Srbe da se povuku iz okupirane Srebrenice, nije dao nikakve konkretnije sugestije o tome na koji bi se način trupe UN-a mogle oporaviti zbog njihovog protjerivanja s tog područja. Lider republikanaca u Senatu Robert Dole je smatrao da se mirovne snage u Republici Bosni i Hercegovini suočavaju sa sve većom katastrofom i da trebaju odmah započeti pripreme za povlačenje. Tvrdio je da SAD ne može nastaviti podržavati misiju UN-a

Promašaj svjetske politike potvrdio se i padom sigurnosne zone Žepe. Vojno i političko vodstvo bosanskih Srba se pokazalo samouvjerenim, ne očekujući ozbiljnije reagiranje međunarodne zajednice.
U to vrijeme vođa bosanskohercegovačkih Srba Karadžić je tvrdio: Naša suverenost je minimum. Da i svijet želi ili ne, naše ujedinjenje sa Srbijom je pitanje dana.
Istovremeno je general Mladić izjavio kako je siguran da će Srbi do jeseni osvojiti Goražde, Bihać i Sarajevo, i tada okončati rat u Bosni i Hercegovini koja velikim dijelom igra ulogu supervizora nad agresijom i etničkim čišćenjem.

Tih dana John Pomfret, novinar Washington Posta, iz Tuzle je objavio potresan članak o zločinima u Srebrenici. Članak je počinjao sljedećom pričom:
Jedna mlada žena umrla je bosa. U četvrtak uvečer popela se na drvo u blizini jednog jarka punog blata, gdje je kampirala 36 sati. Svezala je svoj iznošeni šal i remen i okačila o granu, zatim je provukla glavu kroz improviziranu omču i skočila... nije imala obitelj sa sobom i bila je prepuštena sama sebi ... Potpredsjednik SAD-a Albert Gore je u Clintonovom uredu rekao da je na slici koja je došla uz Pomfretov članak djevojka bila otprilike starosne dobi kao i njegova kćerka. Moja 21-godišnja kćerka me je priupitala za tu sliku. Šta sam joj trebao reći? Zašto se ovo događa a mi ne poduzi mamo ništa? Moja je kćerka zapanjena zašto svijet dopušta da se ovo dešava, izjavio je Gore, praveći pauzu. A i ja sam. Zbivanja u Srebrenici su utjecala da se ponovo razmotri opcija bombardiranja od strane NATO-a. Clinton je izjavio da će SAD poduzeti mjere i složio se, s Goreovim riječima, da mirenje s tim nije opcija.

Sredinom juna 1995. godine na sastanku sa savjetnicima o situaciji u Republici Bosni i Hercegovini Clinton je izrazio nezadovoljstvo dotadašnjim načinom vođenja američke politike. Moramo usvojiti pravu politiku ,uzviknuo je, ili ćemo nastaviti šutirati limenku niz ulicu. Sada imamo problem, ali nemamo jasnu misiju, niko nije zadužen za ove događaje.

Nakon što je zauzeta Srebrenica, pritisak da se učini nešto više dolazio je sa svih strana. Pisci, aktivisti za ljudska prava, bivši diplomati i novinari snažno i oštro su dizali glas protiv dotadašnje američke politike. Samo u Washington Postu i New York Timesu lista onih koji su kritizirali postojeću vlast u sedmici nakon pada Srebrenice je bila duga: Anthony Lewis, William Safire, Jim Hoagland, George Will, Zbigniew Brzezinski, Brent Scowcroft, Charles Gati, Robert Kagan, Charles Krauthammer, Ana Husarska i George Soroš. Richard Cohen iz Washington Postaje opisao Clintonovu veliku administraciju na riječima a malu na djelima.
Safire je napisao da je Clintonov neuspjeh pretvorio supersilu u podsilu. Na stranicama New Republica, Zbigniew Brzezinski je održao predsjednički govor koji se moga sažeti rečenicu a pozicija lidera slobodnog svijeta nije trenutno slobodna.Taj list je cijelo izdanje posvetio padu Srebrenice. Njegov urednik Leon Wieseltier je napisao: Izgleda da SAD propušta period historijske zbilje, zatvarajući oči pred genocidom i njegovim posljedicama, bježeći od moralnog i praktičnog imperativa svoje vojne moći... ili ćete amerikanizirati rat ili ćete amerikanizirati genocid.

U junu 1995. godine Lake je tražio od članova Clintovog kabineta da se odluče da li žele Bosnu i Hercegovinu kao državu koja će funkcionirati i izgledati kao ranije. Pokušavao je motivirati tim za vanjsku politiku da promišlja strategijski tako da se ne bi zapelo u kriznim situacijama. Konačno, 17. jula Lake je otkrio svoju strategiju završnice na doručku s timom za vanjske poslove. Njegova prezentacija je iznenadila većinu prisutnih visokih dužnosnika. Albright je podržala predstavljeni nacrt, dok su Christopher, sekretar odbrane William Perry i predsjedavajući Združenog štaba oružanih snaga John Shalikashvili ostali sumnjičavi jer je strategija sadržavala opasnost da se SAD uvuče još dublje u sukob, a neke od postavki i odredbi o pomaganju bosanskohercegovačkoj armiji mogle su dodatno povećati napetosti među saveznicima. Kao što je Lake i planirao, Clinton je ušao u sobu i sjeo za sto, dok su njegovi savjetnici raspravljali o dokumentu. U kratkom obraćanju rekao im je kako je postojeći smjer djelovanja neodrživ.

SAD treba preuzeti diplomatsko liderstvo tako što će opet zaprijetiti bombardiranjem položaja VRS-a i ukidanjem embarga na oružje za vojne snage Vlade Bosne i Hercegovine. Clinton je rekao da se protivi statusu quo.

Ova politika čini ogromnu štetu SAD-u i našem položaju u svijetu. Izgledamo slabašno kazao je, predviđajući da će se stvari samo dalje pogoršavati. Jedini napredak koji smo ostvarili je bio kada smo NATO pretvorili u stvarnu prijetnju Srbima.

Na sastanku u Washingtonu 18. jula 1995. godine, kada je potpredsjednik Gore spomenuo djevojku iz Srebrenice koja je izvršila samoubistvo vješanjem, Clinton je na to odgovorio da odbija da iskoristi zračnu silu, izjavljujući da SAD treba prestati biti vreća za udaranje.

Srebrenica je pala, Žepa je trebala uskoro pasti. Clinton je morao zaustaviti taj krug poniženja. Lake je od ostalih ministarstava zatražio da pripreme vlastite ideje i razmišljanja o smjeru politike prema Republici Bosni i Hercegovini. Za nekoliko sedmica predstavio je niz strateških dokumenata kako bi se te ideje pretočile u novu diplomatsku inicijativu. Suština dokumenta o završnom činu, koji je izradilo Vijeće za nacionalnu sigurnost, svodila se na razmatranje rizika na koje bi SAD morao biti spreman u slučaju da se ne dođe do sporazuma. Autori dokumenta su tvrdili da bi, ako se UNPROFOR povuče, SAD morao insistirati na multilateralnom ukidanju embarga na oružje ili pomoći Bosancima, odnosno Vladi Bosne i Hercegovine, u sklopu tajnog programa naoružavanja. SAD bi također morao poslati vojne savjetnike za obuku bosanskohercegovačke vojske s ciljem da se uravnoteži odnos vojnih snaga u Republici Bosni i Hercegovini i pomogne vojnim snagama Vlade BiH da se snagom
oružja izbore za otprilike onoliko teritorija koliko im je planom Kontakt grupe bilo obećano da će dobiti za pregovaračkim stolom.

Nakon ženevskog sporazuma o unutrašnjoj podjeli i njujorškog o zajedničkim institucijama bosanskohercegovačke države činilo se da se mir približava. Iako je s ljetnim promjenama bosanskohercegovačke ratne geografije u američkom Kongresu bilo i sumnji treba li američka vojska uopće da ide u Bosnu i Hercegovinu i treba li da šalje svih 25.000 vojnika, koliko je Clinton ranije obećao, kada su linije razgraničenja postale tako jasne, prevladavala je ipak logika načelnika generalštaba Shalikashvilija da ako NATO već ide u Bosnu i Hercegovinu da zavodi mir onda to mora biti takva demonstracija moći s kojom se niko neće usuditi poigravati se. Planiralo se da samo nekoliko sedmica nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Bosnu i Hercegovinu stignu teško naoružane snage NATO-a pod američkim vodstvom, podržane tenkovima, artiljerijom i avijacijom.

Vijest o saglasnosti da u Republici Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1995. godine zavlada primirje ako se ispune određeni uvjeti u Washingtonu je objavio lično Clinton, pokazujući tako da nad mirovnim procesom u Bosni i Hercegovini neposredno bdije Bijela kuća. Pojavljujući se pred reporterima, naglasio je da je učinjen nov čvrst korak na teškom putu ka miru, izražavajući zadovoljstvo da može objaviti da je postignut sporazum o primirju i obustavljanju svih vojnih neprijateljstava koji će stupiti na snagu 10. oktobra ako se ispune određeni uvjeti. U isto vrijeme vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije su se saglasile o neposrednim pregovorima u SAD-u radi njihovog približavanja mirovnom sporazumu.

Dobijao se utisak da je mir već bio nadohvat ruke, pa su se počele dijeliti i poslijeratne uloge. U formiranju i funkcioniranju multinacionalnih snaga, koje su trebale doći namjesto jedinica UN-a, SAD je imao glavnu riječ samim tim što je trebao poslati najveći broj vojnika, dok je EU na sebe preuzimala koordinaciju u poslovima poslijeratne obnove i izgradnje.
Istovremeno s vojnim pripremama odmicale su i one na diplomatskom polju: za mjesto pregovora predsjednika Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana odabrana je ame rička zračna baza Wright-Patterson u Daytonu. SAD je pripremio nacrt mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik Clinton je 31. oktobra 1995. godine izjavio da sumirovni pregovori u Daytonu najbolja, a možda i posljednja šansa za mir u bivšoj Jugoslaviji.

Ključna poruka iz Christopherovog pozdravnog govora na otvaranju mirovnih pregovora 1. novembra 1995. godine bila je da bi se postigao trajan mir, Bosna i Hercegovina mora ostati jedinstvena država u međunarodno priznatim granicama, jedinstven međunarodnopravni subjekt. Odgovarajući i na jedno od najzaoštrenijih pitanja mirovnog procesa – o budućnosti Sarajeva kao jedinstvenog ili podijeljenog grada, Christopher je, govoreći o uvjetima za trajan mir, također rekao da Sarajevo
mora imati šansu da bude opet onaj prelijepi grad, jer je zaslužuje.
Tim uvjetima za mir dodao je i pravo na povratak prognanih ili na pravičnu naknadu njihove imovine, kažnjavanje odgovornih za ratne zločine i mirnu reintegraciju istočne Slavonije u ustavni poredak Hrvatske. Njegovim izlaganjem počeli su pregovori koji su se nakon tog svečanog otvaranja nastavljali u potpunoj tajnosti u odvojenim sobama u zračnoj bazi. Holbrooke je u posljednjem razgovoru s novinarima, prije potpunog zatvaranja pregovora za štampu (ne možete javno govoriti o tajnim pregovorima), izjavio kako su trojica predsjednika dobila podebelu knjigu Općeg okvira za mirsa jedanaest aneksa – poglavlja: o vojnim aspektima uspostavljanja mira, uključujući angažiranje američke vojske u okviru snaga NATO-a, o budućim demokratskim izborima za zajedničke institucije bosanskohercegovačke države i njene dvije jedinice, o predloženim ustavnim rješenjima, o budućnosti izbjeglica, mapama... Kao ilustra ciju preostalih teškoća u postizanju sporazuma naveo je dilemu oko budućih izbora: ko u njima ima pravo da glasa, kako će Bošnjaci iz etnički očišćenih krajeva, poput Banje Luke, moći glasati...

Posebna pažnja je bila usmjerena na dva ključna pitanja: jačanje bošnjačko-hrvatske Federacije BiH i status istočne Slavonije. Dogovor o tim spornim pitanjima raskrčio je put za ono što je bilo teže – iscrtavanje granica između dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Njemački ambasador Michael Steiner krenuo je da dobije ustupke od Bošnjaka i Hrvata. U toku bilateralnih sastanaka po-kazalo se da je delegacija Vlade Bosne i Hercegovine bila podijeljena. Bošnjaci su željeli podjelu vlasti na bazi pariteta stanovništva, dok su Hrvati željeli ravnopravnu zastupljenost. Pošto je zabašurio razlike između Bošnjaka i Hrvata, Steiner je 10. novembra 1995. godine uspio osigurati sporazum koji je reafirmirao Federaciju.

U intervjuu za Washington Postobjavljenom 27. oktobra Holbrooke je precizirao da sporazum uključuje detaljne prijedloge za ustavna i teritorijalna rješenja. Prema njegovim riječima, taj paket je sadržavao sporazum o razdvajanju snaga, prijedlog za izbore na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine i sporazum o povratku izbjeglica protjeranih za vrijeme troipogodišnjeg rata. Četiri dana pred početak mirovnih pregovora Holbrooke je upozoravao da mira neće biti ako Srbi i dalje budu insistirali na pravu da se otcijepe od Bosne i Hercegovine. Istovremeno, državni sekretar Christopher je saopćio da će SAD na mirovnim pregovorima upotrijebiti taktiku ublažavanja sankcija Srbiji i neke nagrade joj ponuditi čak i prije formalnog potpisivanja pogodbe, naglašavajući da SAD neće dozvoliti sporazum koji bi Republici Srpskoj omogućio otcjepljenje i pripadanje Srbiji.I što je bilo još važnije, Hrvati su se saglasili da se odreknu Herceg-Bosne, dok je Vlada Bosne i Hercegovine pristala da prenese ovlaštenja na Vladu Federacije. Sporazum je također predviđao ponovno ujedinjenje Mostara, povratak izbjeglica i carinsku uniju.

Najteži dio pregovora u Daytonu odnosio se na buduću teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine. U posljednjoj sedmici činilo se da će se pregovori završiti neuspjehom, ali je niz kompromisnih prijedloga omogućio da se oni uspješnookončaju.

Dejtonski mirovni ugovor postignut je 21. novembra 1995. godine, nakon tri sed mice pregovora. Riječ je o opširnom dokumentu koji je sadržavao 150 stranica i 102 karte. Potvrđen je Pariškim sporazumom od 14. decembra 1995. godine. Sadržavao je Okvirni dogovor o miru u Bosni i Hercegovini, uz jedanaest priloga koji određuju njegovo provođenje.

Objavljujući 21. novembra da je postignut sporazum, Clinton je konstatirao da će plan očuvati Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu, unutar međunarodno priznatih granica. Christopher, koji je predsjedavao svečanosti i imao ulogu svjedoka u parafiranju, izrazio je zahvalnost SAD-u što se došlo do sporazuma kada je izgledalo da je sve izgubljeno.

Predsjednik Izetbegović je rekao da je to historijski dan za Bosnu i Hercegovinu i za svijet. Za Bosnu, jer će rat biti okončan.
Obraćanje Bila Klintona. Bosna – jedinstvena država”, Oslobođenje, Broj 17045, 17. XI 1995, 3.
Ona će se sastojati iz dva dijela – Federacije BiH i Republike Srpske. Glavni grad, Sarajevo, postojat će ujedinjen. Postojat će centralna vlada, koju će činiti Parlament, Predsjedništvo i Ustavni sud, a koja će biti nadležna za spoljnu politiku, spoljnu trgovinu, monetarnu politiku, državljanstvo, imigraciju i druge važne funkcije. Status građana će ostati pod nadležnošću centralne vlade i postaje obaveza slobodnih demokratskih izbora pod međunarodnom kontrolom. Svim ljudima će biti dozvoljeno da se vrate svojim kućama. Ljudi će imati mogućnost da putuju širom Bosne i Hercegovine. Ljudska prava će pratiti nezavisna komisija i međunarodna civilna policija. Optuženi za ratne zločine bit će isključeni iz političkog života.
Opisujući proces implementacije, Clinton je izjavio:
Tamo će biti poslane snage NATO-a kako bi osigurale provođenje sporazuma. SAD, kao vođa NATO-a, mora poslati svoje snage. Ukoliko to ne uspije, rat će se obnoviti, obnovit će se ubijanja, a rat koji je uništio toliko života proširit će se kao otrov kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu... Naše vođstvo omogućilo je da ovaj sporazum stavi tačku na ubijanje nevinih ljudi, koje su naši ljudi gledali iz noći u noć četiri duge godine na televizijskim ekranima. Sada SAD zajedno sa saveznicima mora učiniti ovaj mir realnim i trajnim. To je naš interes i svi interesi zemalja širom svijeta su na kocki. Došlo je vrijeme za gradnju pravednog mira. On nudi opipljivu nadu da više neće biti dana kada se sklanja od metaka, više neće biti zima kada se kopaju svježi grobovi, više neće biti godina izolacije od spoljnog svijeta.

Sporazum je pobjeda za one koji vjeruju u multietničku demokratiju. Osiguranje ovoga zahtijevaće ogromne napore u danima ispred nas, ali ti napori sada mogu početi nakon što je konačno završen rat koji je pocijepao ovu zemlju. Sporazum je i pobjeda za one u svijetu koji su vjerovali da su principi mira mogući. Pobjeda koja je danas ovdje ostvarena neće biti osigurana ukoliko se ne realiziraju obećanja data ovdje. Obaveze su stavljene na papir, a u danima koji dolaze moraće ih primijeniti u djelo.

Alija Izetbegović: Rat je zamijenjen mirom, a za svijet jer je stradanje Bosne i sve ono što ga je pratilo bilo moralno pitanje prvog reda koje se tiče svakog čovjeka i svake žene na svijetu... Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jest, u svijetu kakav jest, bolji mir se nije mogao postići.