U povodu godišnjice smrti (2.mart) velikog BH književnog stvaraoca Atifa Kujundžića (1947-2015)

Izbor pjesama

Meša Djedović je u povodu smrti A. Kujundžića napisao:

Atif Kujundžić je čitav život, kao Sančo Pansa, sa perom jurišao na vjetrenjače, uporno gurao svojim putem i ostavljao vidljiv trag iza sebe. Taj trag su njegove knjige, veliki broj polemičkih, publicističkih, istraživačkih tekstova... Valjda je lakše nabrojati o čemu nije nego o čemu Atif jeste pisao. Pisao je sjajne tekstove o slikarima i slikama, o piscima i knjigama, i od tih tekstova bi se mogla načiniti jedinstvena knjiga sa Atifovim potpisom.
Posebno lepršavo je pisao za djecu. Okušao se u izdavačkoj produkciji ne mireći se sa onim šta postaje zemlja u kojoj živi, i odnosom koji ima prema svemu što je knjiga i tekst. U zadnje vrijeme je, umoran, objavljivao samo u digitalnom formatu.
Kako starim sve teže mi pada vijest da je otišao neko iz svijeta knjige i umjetnosti, neko koga su svi ostavili, ko je bez obzira na svoju impozantnu bio/bibliografiju ostavljen na margini svega, kad ga je dokačila bolest.
Atif je živio sam u jednom malom lukavačkom stanu. Imao je moždani udar i jedna strana tijela mu je bila nepokretna, no nije se dao, radio je i pisao noću i danju, bio na nogama, otimao se, potpuno svjestan blizine nestanka.
Sretan ti put dobri čovječe, nadam se da si na boljem mjestu od ovoga i da ćeš tu moći u miru završiti sve svoje započete rečenice, jer, u ovoj zemlji nikada nije bilo lahko biti pisac i biti knjiga a ti to jesi bio...

Atif Kujundžić
KRAJ RATA
Triptih

I.
PJESMA O PRAZNINI
nakon posljednjeg artiljerijskog napada

Praznina je bez riječi i nade.
Prazna misao a refleksi rade.

Praznina je istinita tmina.
Nespoznata visina. Dubina.

Praznina je hod u nepoznato.
Ništavilo i iskonsko blato.

Praznina je određeno stanje.
Nakon što je ustuknulo znanje.

Praznina je sasvim jasne boje.
Nevidljivi rubovi je kroje.

Vidljivi su sada krv i blato.
U praznini podloga za zlato.

Pitanjima odgovor je zato.

II.
SVEPRISUTNI
LEBDEĆI
ZNACI PITANJA
s natuknicama za
odgovore

Gdje su oni koji su sve znali?
Kojima su slijepo vjerovali?

Gdje su sada najveći sinovi?
Svog naroda orli? Sokolovi?

Gdje su ptice, sinje kukavice?
Postadoše kučine i trice.

Ostaviše narod bez ičega.
Sad, konačno, može imat svega.

Sve to što su predstavljali oni.
Sada kao ništavilo zvoni.

Sve to što su željeli da budu.
Pokazuje narod kao ludu.

Stalna im je i vrhovna bila:
Da je narod besplatna kobila.

Pa i novi pristižu bez duše.
Preostale iluzije ruše.

Narod pita ko su sada ovi?
I čudi se:
Zar su svi nitkovi?

III.
OD IDOLA
DO VOLA
Narodu,
kao besplatnoj budali

Velika je narod luda,
Bez idola ne zna kuda.

Bez njihove nadmenosti,
Ne zna naći svoje kosti.

Bez njihove brutalnosti,
Ne bi znao nožem bosti.

Da ne vidi njinu njušku,
Ne bi mog'o dići pušku.

Kad im narod čuje riječi,
Ko će u zlu da ga spriječi?

Kad ih narod dobro shvati,
Počne drugi narod klati.

Kad ih narod razumije,
Više prestat ne umije.

I na kraju, od svih zala,
Narod legne na dno kala.

Ako, ako, kažu oni,
Kad je besplatna budala.