Indexi su na mnoge ostavili neizbrisiv trag kao što je i Sarajevo ostavilo neizbrisiv trag na Indexe. Bila je to posebna veza. U Sarajevu vjerovatno ne postoji niti jedna osoba, bilo koje generacije, koja ne zna barem jednu pjesmu ovog kultnog sarajevskog benda. Danas, na Dan grada Sarajeva, o muzičkom simbolu grada, o Sarajevu nekada i sada za Interview.ba govori osnivač grupe Indexi i veliki zaljubljenik u Sarajevo, Ismet Nuno Arnautalić.

SARAJEVO NE ZABORAVLJA INDEXE „Indexi su dobitnici Šestoaprilske nagrade, znači dobili su najveću nagradu Grada. Imamo ulicu Davorina Popovića, doduše negdje daleko, imamo u parku ispred FIS-a bistu. Grad nas nekako prati. Svi su voljeli Indexe, naročito Davorina. Davorin je bio prijatelj sa svima, od političara, lopova, prevaranata, studenata… On se sa svima družio, i svi su ga znali i voljeli.“

INTERVIEW.BA: Šesti april, Dan Grada Sarajeva i oslobođenja, nekako svake godine podjednako budi neku sjetu i ponos na ovaj grad. Šta Vama lično predstavlja ovaj grad?

ARNAUTALIĆ: Sarajevo? Ja sam zaljubljenik u Sarajevo. Rođeni sam Sarajlija. Teško bi mi bilo da sad živim negdje drugo, a preko interneta gledam šta se događa u Sarajevu. Ja volim Sarajevo. Upravo sam počeo jedan projekat da snimim sve ulice grada, a ima ih preko hiljadu. Znači projekat koji bi trajao dvije/tri  godine. Nadam se da ću biti živ i imati toliko snage da to uradim. Eto toliko o mom rodnom Sarajevu.

INTERVIEW.BA: 1962. godine sa Šefkom Akšamijom osnivate Indexe, za četiri godine bit će 60 godina Indexa. Nadamo se da će Grad Sarajevo tim povodom napraviti spektakl u gradu na Miljacki?

ARNAUTALIĆ: Ne znam hoće li napraviti. Ima dosta ljudi, ogroman je broj ljudi koji vole Indexe.  Nikad nisam čuo da je neko rekao: „Ne volim ja Indexe.“ E, sad napraviti spektakl, to traži puno truda, pojedinaca, organizacije i novca. Ne znam kako će biti, ali ja se nadam. Indexi su dobitnici Šestoaprilske nagrade, znači dobili su najveću nagradu Grada. Imamo ulicu Davorina Popovića, doduše negdje daleko, imamo u parku ispred FIS-a bistu. Grad nas nekako prati. Svi su voljeli Indexe, naročito Davorina. Davorin je bio prijatelj sa svima, od političara, lopova, prevaranata, studenata… On se sa svima družio, i svi su ga znali i voljeli.

INTERVIEW.BA: Sarajevo je nekada imalo zavidnu muzičku scenu. Nažalost, to više nije tako. Da li nam možete izdvojiti jednu grupu ili muzičara (pjevača) koji danas egzistiraju i rade u našem gradu?

ARNAUTALIĆ: Imali smo mi vrhunskih grupa; Plavi orkestar, Crvena jabuka, Dino Merlin… Sarajevo je uvijek imalo talente. Problem Sarajeva danas je što je uništena muzička infrastruktura. Tada smo imali muzičku produkciju, diskografsku kuću koja je sve to pratila, televiziju i radio koji su sve to emitovali. Danas, ova nova generacija nema te uslove. Nemamo diskografske kuće. Još uvijek je borba za autorska prava. Možete napraviti sada odličan album, ali već sutra se prodaje na ulici. To je problem današnje generacije.  Ali ima talenata. Izdvojio bi Maju Sar kao odličnu pjevačicu ili Dalal. Imamo mladih grupa, vrlo talentovanih. Sikter, volim slušati njihovu muziku. Ne oskudijevamo mi u tome uopće. Sarajevo je uvijek bilo centar,  nekad je bilo najjači centar u ex  Jugoslaviji, danas je u BiH.

INTERVIEW.BA: Drugu postavu Indexa su, pored vas činili i Slobodan Bodo Kovačević, Fadil Redžić, Davorin Popović i Đorđe Kisić. Možete li se kratko vratiti na te početke, na možda neku kompoziciju iz tog perioda koja je na neki način posebna?

ARNAUTALIĆ:Pošto je prva postava Indexa bila instrumentalno orjentisana, mi smo slušali u to doba samo najpopularniju svjetsku grupu, a to su bili The Shadows, intrumentalni sastav. Mi smo skidali njihove pjesme i to svirali. Nakon određenog perioda prešli smo u drugu fazu kada nam je moj brat Esad Arnautalić naredio da počnemo pisati svoje pjesme. Bio je to šok za nas. Ali eto, nekako sam se usudio i napisao prvu instrumentalnu kompoziciju koja je objavljena na prvoj ploči Indexa. Zvala se „Nikada.“Napisao sam i prvu vokalnu kompoziciju za Davorina Popovića. To je bio taj početak. Onda se uključio Davor, Fadil… to je bila osnovna stvar. To je jedan od razloga zašto Indexi tako dugo postoje – zato što su bili autori, zato što su imali autore. Drugi elemenat je prijateljstvo među svim članovima. Kroz Indexe su prošli, neki dan sam baš gledao, 23 člana. Od onih prvih pa do posljednjih. Postojali su sve dok je Davor bio živ, jer Davor je zaštitni znak Indexa i bilo bi ga teško zamijeniti.Sviđaju mi se sve pjesme Indexa, ali volim slušati „Bacila je sve niz rijeku.“ Fadil je napisao jednu pjesmu koja je nepoznata, a zove se „Ulica prkosa“. Ratna pjesma, ali vrlo lijepa. Fadil je inače kasno počeo da piše. 1969. godine je napisao prvu pjesmu, a onda je izrastao u najboljeg kompozitora. Jako volim „Modru rijeku“ kao cijeli album. To je remek djelo Indexa. Javnosti nije puno poznato osim pjesme „Modra rijeka.“ Sve ostalo je izvrsno urađeno, Davor je to vrhunski otpjevao, kompozicije su fantastične, kao i produkcija. Teško je napisati kompoziciju na tako značajan i težak tekst.

INTERVIEW.BA: Na koji bi način trebali upoznati nove generacije mladih ljudi s Indexima, kako da ih probamo odvojiti od turbo-folka?

ARNAUTALIĆ: Mislim da sve ljude treba odvojiti od turbo-folka. To je jedna muzika koju ja ne slušam. Ne slušaju ni moje kćerke, ni unuk. To je sve stvar utjecaja u porodici. Ako neko voli, to je teško zabraniti. Kad sam bio urednik na radio-televiziji pokušao sam da se borim protiv kiča. To je kič muzika. Međutim, oni uvijek nađu put da uđu u program. Kad nisu mogli kroz redovne programe, onda su preko marketinga. Plate emitovanje. Tako da je vrlo teško boriti se s tim. A treba, to je dug proces ustvari. Veoma dug i težak proces. Kad bi me sad neko pitao šta bi uradio? Ne znam stvarno.

Preuzeto sa: Mreža za izgradnju mira