Autor: Enes Kujundžić, Behar.hr, br. 103. U ovom članku se kroz retrospektivu razmatra geneza prepoznavanja sevdalinke kao izuzetne etnomuzikološke i lirsko-poetske tvorevine u duhovnoj kulturi Bošnjaka i prikazuje hronologija njenog bilježenja i istraživanja. Autor posebno skreće pažnju na okolnosti koje su krajem devetnaestog stoljeća dovele do značajnijeg interesovanja za bosansko-hercegovačko kulturno naslijeđe općenito, uključujući i etnomuzikološko, pri čemu je osnivanje Zemaljskog muzeja 1888. godine imalo presudan značaj.

Međutim, i danas stotinu i dvadeset godina kasnije suočavamo se sa činjenicom da je sevdalinka i u svom tekstualnom, dakle dokumentarnom obliku, i kao muzička forma samo fragmentarno istražena i krajnje neadekvatno zbrinuta. Zato se autor zalaže da se inicira osnivanje tekstualnog i muzikološkog arhiva sevdalinke što bi, podrazumijevalo naučna i stručna istraživanja s ciljem izrade „Bibliografija diskografije sevdalinke“. Podstrek i uporište za ovakva istraživanja nalaze se, između ostalog, i u Konvenciji UNESCO-a za zaštitu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala početkom 2009. godine.

Sakupljanje i dokumentiranje sevdalinke

U posljednjim decenijama devetnaestog stoljeća, malo ko se u svijetu, do otkrića prenosivog gramofona, interesirao za tradicionalne muzičke tvorevine. Većina istraživača i muzikologa smatrali su ih običnim patetičnim nuzproduktom tadašnje društvene strukture raslojene na socijalne klase. Ali ne bi trebalo zaboraviti da je Tomas Alva Edison izumio fonograf, koji je omogućio očuvanje zvuka na njegovim cilindričnim nosačima još 1877. godine, dok je Emil Berliner patentirao gramofon 1887. godine. Najranija javna prezentacija mašine koja govori u Bosni desila se, kada je predstavnik Edison Phonograph kompanije začuđenoj javnosti Sarajeva u julu mjesecu 1890. godine predstavio tehničke mogućnosti reprodukcije zvuka Edisonovog fonografa.

Ta priča se ponovila i u slučaju bosanskohercegovačkih iseljenika i izgnanika, posebno Bošnjaka prije, u toku i poslije ratne kataklizme (1992-1995) koja je zadesila njihovu zemlju u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća. Sevdalinka je pri tome igrala ulogu nezamjenjivog duhovnog iladža, pa je ako ni zbog čega drugog makar zbog toga potrebno ozbiljnije pristupiti dugoročnom poslu njenog istraživanja i institucionalnog čuvanja i kao tekstualne i kao muzikološke forme.

Inače, početno zanimanje za duhovno kulturno nasljeđe Bošnjaka sačuvano iz prošlosti, ali i za tekovine aktuelne i još uvijek živuće tradicijske kulture općenito, intenzivira se nakon austougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878), kada se u Sarajevu osniva Zemaljski muzej (1888) i pokreću časopisi koji svoje saradnike podstiču na sakupljaje narodnih umotvorina. Na tragu tih pregnuća Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak objavljuje svoje Narodno blago (Sarajevo, 1887.), Kosta Herman izdaje Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1888.), Matica hrvatska publikuje Junačke pjesme (muhamedovske), (Zagreb, 1899.), a Muhamed Dželaludin Kurt u Mostaru objelodanjuje svoju knjigu naslovljenu sa Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske) (Mostar, 1902.).

U periodu između 1888. i 1912. godine češki folklorist, muzikolog i slikar Ludvik Kuba, (1863–1956) u više navrata je boravio u južoslavenskim krajevima uključujući i Bosnu i Hercegovinu. U Bosni je sakupio 1113 pjesama s tekstovima. Od toga je između 1906. i 1909. godine u Glasniku zemaljskog muzeja objavio 965 lirskih pjesama sa melodijama.

Na neke od najranijih muzičkih snimaka sevdalinke s početka dvadesetog stoljeća pažnju je nedavno skrenuo finski etnomuzikolog Risto Pennanen Pekka podsjećajući da su oni inicijalno nastali uglavnom iz komercijalnih razloga. Pri tome ističe:

„…Komercijalni bosanski muzički snimci nastali prije Prvog svjetskog rada bili su praktično zaboravljeni nakon njihovog života na tržištu, tek nedavno je njihovo postojanje ugledalo svjetlo dana i u Bosni i drugdje u svijetu. Pošto se smatralo da komercijalni muzički snimci ne zavređuju da budu prikupljani u javnim ustanovama – (arhivama i bibliotekama) najraniji, pa i kasniji komercijalni snimci folklorne muzike jednostavno su izgubljeni.

Kao dokumenti izgubljenog svijeta, bosanski muzički snimci iz vremena prije Drugog svjetskog rata su izuzetno značajni za istraživanja zbog nekoliko razloga. Oni bacaju svjetlo na repertoar, stilove i tehnike uglavnom profesionalnih balkanskih muzičkih izvođača u Bosni prije ere socijalističkog folklorizma. Ovi snimci predstavljaju osnovu za iniciranje komparativnih studija promjena u nereligioznoj muzici u Bosni u posljednih sto godina. Snimci nude neprocjenjivu građu za istraživanja i u područjima historiografije i muzikologije. Materijal je također nezaobilazan za diskografska istraživanja i za razumijevanje tehnike snimanja u Bosni. Konačno ovi zapisi sadrže dobru muziku, često izuzetno kvalitetno interpretiranu. Ove snimke treba sakupiti, zatim ih restaurirati i ponovo publikovati na visokokvalitetnim CD-ovima za svakoga da može slušati.“[

Tragajući za novim tržištima za svoje proizvode njemačka kompanija Deutsche Grammophon iz Berlina je 1907. godine u Bosnu i Hercegovinu poslala svog iskusnog snimatelja Franza Hampea koji je imao zadatak da načini prve i ustvari najranije gramofonske snimke muzike u Sarajevu. Tokom svog boravka u prijestonici BiH Hampe je snimio ukupno 150 voštanih matrica muzičkog sadržaja. Šesnaest snimaka – svi s muzikom za zurne s bubnjem – bili su za male ploče. Ostale 134 matrice bile su veće ploče maksimalnog trajanja od oko tri minute. Snimljeni materijal je štampan u tvornici gramofonskih ploča Deutsche Grammophon u Hanoveru i plasirane na tržište. Ova građa je publikovana u ediciji pomenute Kompanije pod nazivom Zonophon. Prema sačuvanom spisku među interpretatorima i izvođačima su bili: Juso i Zajko Besić, Nazif Memišević, Mustafa Sudžuka i Merkuš, Salih Kahrimanović, Rizvan Kardović (Kadrović ?) (epske pjesme), Vaso Stanković-Andolija, Miralem Razvalić i Mehmed Malbašić, Dikija Ferhatović i Dilfa Becić.

U okviru svoga interesovanja za folklorno nasljeđe Balkana, njemački slavista Gerhard Gezeman 1937. godine objavljuje tekst predavanja, koje je prethodno održao na Narodnom univerzitetu u Beogradu, pod naslovom „O značaju narodne pesme za nacionalnu kulturu jugoslovenskog naroda“ u kojem ističe: „U ovim sevdalinkama je izražena duša muhamedanskog gospodstva od koga danas ima samo bednih ostataka i koje je stajalo u velikoj suprotnosti sa pravoslavnom i katoličkom rajom, onom istom rajom koja danas bez ustručavanja proglašuje ove sevdalinke za svoju duševnu i duhovnu svojinu. Svaki od vas oseća da je to njegova duša koja ovde peva, kao da ova pesma peva za njega, o njegovoj sreći i njegovom bolu. Taj osećaj on ima, ne samo kad čita ove lepe pesme, već i kada ih sluša, kada čuje ove blago nazalne, visoke i lelujave tonove u falzetu, ovo bujno rasipanje bezbrojnih melizama, ono naglo uzimanje vazduha na mestima gde bi to u klasičnoj muzici bilo nemoguće… Reći da se ovde radi samo o dekoraciji i ornamentici koja daje muzici ili tekstu nekakvu orijentalnu boju ne bi bilo sasvim tačno. Ne, u ovim po sebi izvesno dekorativnim elementima leži baš duša ove pesme… Ove pesme vi morate da čujete iz toplih usta samog naroda, i ne sme da vam smeta što one nisu svojina seoskog patrijarhalnog stanovništva, već su izrazito varoške pesme, pesme one urbanizovane muhamedanske gospodske klase.“

Iste godine, dakle 1937. godine, ekipa na čelu sa profesorom Gezemanom radila je u Sarajevu na fonogafisanju narodnih pjesama, a jedan od učesnika na ovom poslu Radoslav Medenica saopštavajući svoja zapažanja o svrsi te akcije istakao je: „Ekspedicija je nastojala da u svojim snimcima pruži što potpuniji presek sevdalinke u svim njenim oblicima i starala se da pruži što raznolikiji materijal i u pogledu same vrste pesme i njenog teksta, i melodijom na koju se peva. Prikupljeni materijal je vrlo zanimljiv i raznolik, on pruža mnogo saznanja o karakteru i životu sevdalinke kao izraza bosanske, odnosno muslimanske sredine…“

U isto vrijeme časopisi Gajret, Novi behar i Kalendar Narodne uzdanice povremeno objavljuju tekstove primjera ove vrste usmene književnosti sakupljene od strane saradnika tih listova. Iz književno-estetskih i kulturoloških razloga za sevdalinku se posebno interesiraju Šemsudin Sarajlić, Hamza Humo, Hamid Dizdar i Alija Nametak. Alija Nametak 1944. godine publikuje Muslimanske ženske pjesme (Zagreb, 1944)., kada i Hamid Dizdar objavljuje svoju zbirku Sevdalinke: izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike (Sarajevo, 1944). U predgovoru za svoju zbirku Dizdar ukazuje na vrstu pjesama od kojih se sastoji njegova zbirka: „Među ovim pjesmama ima najviše onih, koje su vrlo starog datuma. One su uglavnom, pjevaju „poravno“. Ima ih, međutim, priličan broj koje su postale u novije vrijeme i koje je lako prepoznati. Među te spadaju: „Oj kaduno kono moja, Što da živim, Imao sam jednu ružu, Što je život, U kafani sjedim pijem, Evo srcu mom radosti, Ah meraka sa večeri rane, Ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili, U bašči kraj bijele ružice i Ti, draga, ti. Sve nas to upućuje na činjenicu da naš narod glazbeno još uvijek stvara.“

Književnik i folklorista Alija Nametak 1970. godine, u vlastitoj nakladi izdaje zaista stručno pripremljenu zbirku, koju je sam zapisivao pod naslovom Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih Muslimana (Sarajevo, 1970. Str.3). U predgovoru ove knjige, autor ističe: “Ova zbirčica „ženskih“ narodnih pjesama plod je moga dugogodišnjeg rada na sabiranju njihovu, koje traje pedeset godina i ne pretendira na antologijski atribut…“ Zatim dodaje:“Veliki dio pjesama ove zbirke zabiljeržio sam 9. 01. 1955. godine u Mostaru od Pašane Begović rođene Džoklo i Hatidže Zagorčić rođene Kanje – gotovo 1000 stihova za jedan dan. Ugodno sam se iznenadio, nastavlja autor, u Brčkom u jesen godine 1956. gdje sam se uvjerio kako je još živa narodna pjesma. Tu sam zabilježio dosta balada i u gradu i u okolnim mjestima, posebno u Čeliću…“.

Treba napomenuti da je tokom zapisivanja lirskih pjesama u Brčkom u ljeto 1956., po kazivanju Emine Zaimović iz Gornjeg Rahića, Nametak zabilježio pjesmu Ženidba Sulejman ćehaje (str. 128-136). Ova balada, zbog svojih strukturalnih i stilskih svojstava zaslužuje dotatna komparativna istraživanja posebno u vezi saHasanaginicom sa kojom ima brojnih dodirnih tačaka.

Sevdalinka u savremenom miltimedijalnom ambijentu i diskografija

Ponovo smo svjedoci porasta zanimanja za sevdalinku i kao usmenoknjiževnu i kao melopoetsku tvorevinu. Za nju postoji interes na dvije razine: kulturološkoj i naučnoj. Protagonisti naučnih interesovanja su profesori i predavači na etnomuzikološkim odsjecima muzičkih akademija i katedri usmene književnosti na univerzitetima (kakav je slučaj sa profesorom Munibom Maglajlićem, Tamarom Karačom i donekle samnom). Na drugoj strani idući u susret težnjama popularnog ukusa, sreću se autori koji poput novinara Vehida Gunića publiciraju zbirke tesktova ove pjesme. Izdanjima sevdalinki na CD-u i DVD-u kao i njenom izvođenju u javnim nastupima sa svoijim saradnicima, Omer Pobrić na svoj karakterističan način daje doprinos popularisanju i kontinuitetu ovog umjetničkog žanra. Članovi muzičke grupe Mostar Sevdah Reunion publici nude svoje varijante izvedbe najpopularnijih primjera ovog muzičkog izričaja. Na svoj specifičan način njima su se u novije vrijeme pridružili i Damir Imamović i Đelo Jusić.

Ovi umjetnici osloncem na tradicionalnu muziku, svojim kreacijama na inovativan izvođački način, novim aranžmanima vraćaju sevdalinku u fokus pažnje urbane publike posebno prijemčive za ovu vrstu umjetničkog izraza. To se možda krije, iako još uvijek krhak, skroman nagovještaj da će se na ovaj način možda osigurati kontinuirana egzistencija ovome umjetničkom žanru i kulturnom blagu od značaja za cijelu bosanskohercegovačku kulturu.

Zahvaljujući dostignućima savremene informacijske tehnologije, a posebno Internetu danas je korisniku omogućeno da korištenjem kompjutera ne samo čita najstarije sačuvane tekstove ljudske civilizacije, pa tako i tekst sevdalinke nego i da sluša njenu melodijsku izvedbu. Tako je primjerice moguće slušati izvođenje ovih pjesama, uz mogućnost da neka imena budu ispuštena, od strane pjevačica i pjevača (od kojih neki nisu među živima): Emine Zećaj, Bebe Selimović, Nade Mamule, Zehre Deović, Hasibe Agić, Hanke Paldum, Esada Kovačevića, Zaima Imamovića, Himze Polovine, Safeta Isovića, Rize Hamidovića, Nedžada Salkovića, Muhameda Mujkanovića, Ferida Avdića. Esada Kovačevića, Enesa Begovića, da spomenemo same neke, kao što je moguće i pohraniti muzičke zapise za neka kasnija slušanja. Isto tako je, pored slušanja muzičkih zapisa putem Interneta moguće i naručiti i dobiti na kućnu adresu željeni CD-e i DVD-e. Treba spomenuti da Ognjen Tvrtković svojim prikazima prati ovu umjetničku tvorevinu u printanim medijima.Izdanjima fonograma sa sevdalinkama odnedavno se sustavnije bavi Javni radiotelevizijski servis BiH, Televizija Hayat kao i neke druge organizacije koje se bave multimedijalnom produkcijom.

Međutim, dostignuća informacijske tehnologije nije pratilo sustavno i temeljito traganje za ovom vrstom melopoetske građe s ciljem njenog rekonstituiranja unutzar solidnog institucionalnog okvira. Naime, i dalje ostaje problem mogućnosti uvida u cjelinu, na raznim stranama razasute audiovizuelne građe, bilo da se radi o muzikološkoj građi unutar jedne zemlje ili pojedinačnog kulturnog ambijenta. Isto tako, u znatnom broju slučajeva je upitan kvalitet, ali i razina očuvanosti ove građe koja je uspjela preživjeti iz prošlosti.

Pri tome treba podsjetiti da još uvijek ne postoji arhiv ranijih zapisa i izdanja tekstova sevdalinki prikupljenih na jednom mjestu što bi uveliko pomoglo njenom izučavanju i situiranju kako u kulturni ambijent u kojem je ponikla tako i u odgovarajuće školske programe u osnovnoj i srednjoj školi pa i na univerzitetu, ali i u duhovni horizont običnog građanin općenito.

Neizvjestan status sevdalinke kao duhovnog kulturnog blaga Bosne i Hercegovine, a Bošnjaka posebno, okončao bi se institucionalnom brigom o zbrinjavanju njenih dokumentarnih zapisa (u okrilju odgovarajućih audiovizuelnioh arhiva, biblioteka i slično) prikupljanjem, čuvanjem, obradom i omogućavanje pristupa ovoj vrsti umjetničke baštine.Tome bi posebno pomogla izrada stručne diskografije – tekuće i retrospektivne, kao svojevrsnog inventara ove građe u cjelini njene egzistencije kako u prošlosti tako i u savremeno doba.

Izrada retrospektivne i tekuće diskografije muzičkih izdanja Bosne i Hercegovine – posao koji je u nas već odavno trebalo započeti – u razvijenim zemljama obično obavljaju institucije za očuvanje memorije (muzikološki arhivi, biblioteke, muzeji itd). Njenom izradom bi se barem djelomično prebrodilo stanje u kojem već dosta dugo jedva da se može govoriti o organizovanom institucionalnom prikupljanju muzikološke građe i njenoj stručnoj obradi i omogućavanje korisnicima njenog korištenja. Nedostatak ove vrste inevntara je itekako otežavao i otežava rad na istraživanju bosanskohercegovačke muzičke baštine, općenito, a sevdalinke posebno. Istina još na raznim stranama postoje tekstualni zapisi i muzikološki snimci pjesama koje nazivamo sevdalinkama, ali još uvijek ne znamo gdje se to sve nalazi i koliko toga ima. Postoje privatne zbirke, zatim zbirke u okrilju institucija kao i dio građe koja je u posjedu pojedinih kulturno-umjetničkih, odnosno folklornih društava. O građi pohranjenoj u inostranstvu veoma malo se zna. Nešto je dostupno javnosti, nešto nije. Danas važnim segmentom ovog zajedničkog bosanskohercegovačkog kulturnog nasljeđa raspolaže Javni radio-televizijski servis BiH.

Dragocjeno uporište, ako je takvo potrebno tražiti, za takva nastojanja nije teško naći u međunarodnim dokumentima i standardima za zaštitu i promociju tradiciijske muzičke baštine koje su izdali UNESCO i Vijeće Evrope, kao i različita profesionalna udruženja na lokalnoj i svjetskoj razini.

U cilju dakle rekonstrukcije i rekonstitutucije ovoga nasljeđa nasušnu potrebu predstavlja izrada bosansko-hercegovačke nacionalne diskografije.

1. Koncept nacionalne diskografije prirodno proističe iz razvoja nacionalne bibliografije na polju bibliotekarstva i dokumentalistike. Ovaj zaključak predstavlja stav Međunarodne asocijacije zvučnih i audiovizuelnih arhiva – IASA-e o svrsi i načinu korištenja nacionalne diskografije koji pruža uputstva za najbolju praksu članovima odgovornim za uspostavljanje ove vrste usluga u pojedinim zemljama i u procesu eventualnog traženja izvora finansiranja.
2. Nacionalna diskografija obično ima dva aspekta: a) sistematsko popisivanje tekućih publikacija, godina za godinom, (u nekim zemljama to se postiže i putem obaveznog primjerka – legal deposit., b) sistematsko retsrospektivno pokrivanje svih povremenih publikacija. Svrha nacionalne diskografije je da omogući dokumentiranje produkcije i publiciranja fonograma u definiranom nacionalnom (državnom), ili kulturnom području. Ova aktivnost pruža sljedeće koristi:
   a) Omogućava kupcima selekciju građe prilikom akvizicije i podržava provođenje zakona tokom registracijske procedure i implementaciju sistema obaveznog primjerka,
   b) predstavlja indikator uvjeta finansiranja za programe zaštite građe,
   c) podržava akademska istraživanja omogućavajući pristup građi putem biblioteka i arhiva, i putem diseminacije informacija o njihovim kolekcijama.,
   d) obavještava javnost o aktivnostima nacionalne fonogramske industrije i stimulira interes za ponovnim izdanjima, e) podržava marketing lokalne muzičke produkcije i primjenu zaštite autorskih prava.
3. Novopublikovani izvori trebaju biti uključeni u nacionalnu diskografiju što je ranije moguće. Prioritet treba da imaju najnoviji izdati produkti, ali sveukupan cilj trebao bi biti kompletna retrospektivna pokrivenost ukoliko je ona nekompletna.
4. Obuhvat: nacionalna diskografija treba da pokrije svu fonografsku produkciju unutar definiranog nacionalnog ili kulturnog područja. Ona treba da obuhvati i materijal koji se komercijalno distribuira unutar određenog područja od strane izdavača čije sjedište ne mora biti unutar tog područja. Ona treba da obuhvati i materijal od nacionalnog i kulturnog značaja koji su izvan uobičajenih kriterija koji inače važe za publiciranje i distribuciju.
5. Što se tiče dokumentacionih standarda to se odnosi na informacije koje trebaju biti snimljene, a ne na način prezentacije podataka. Navođenje podataka koji se odnose na kompozitora/autora i izvođače, kataloški broj, datum i mjesto snimanja i fizičke osobine smatraju se obaveznim elementima opisa. Za to po pravilu treba koristiti Kataloška pravila IASA-e koja su proistekla iz Anglo-američkih pravila za katalogizaciju – AACR2 koja su bila prilagođena zahtjevima zvučnih zapisa.
6. Dostupnost i format: Bilo da je zabilježena na papiru ili CD-Romu, nacionalna diskografija treba da bude dostupna za kupovinu od strane javnosti i slobodno dostupna u bibliotekama obrađena po međunarodnim standardima kao što je UNIMARC, na primjer.
   Ako je diskografija u formi baze podataka ona treba biti besplatno pretraživa putem Interneta.
   Bilo o kome se formatu radilo treba biti omogućeno njeno pretraživanje putem ključnih riječi ako je to u saglasnosti sa specificiranim kriterijima pretraživanja.
   Odgovornost za njeno pripremanje treba da bude povjerena odgovarajućoj instituciji koja je inače odgovorna za prikupljanje obaveznog primjerka izdavačke produkcije. U odsus-tvu odredbi o obaveznom primjerku njeno sastavljanje može preuzeti ustanova koja takav materijal prikuplja na dobrovoljnoj osnovi ili putem kupovine bilo da se radi, na primjer, o nacionalnom arhivu, biblioteci ili radiotelevizijskoj organizaciji. Odgovornost za distribuciju diskografije ne mora nužno biti na njenom sastavljaču. Tijelo odgovorno za pripremanje može međutim biti njen izdavač ili može načiniti odgovarajuće aranžmane sa zainteresiranim izdavačem. Izdavač u svakom slučaju bi trebao imati pravo da naplaćuje korištenje i kopiranje baze podataka.
   Ono što je naviše rečeno o potrebi izrade i publikovanja diskografije sevdalinke kao etnomuzikološke forme podjednako se odnosi i na bibliograrfiju sevdalinke kao usmenoknjiževne odnosno tekstualne tvorevine.
7. Na pitanje kako se prikuplja diskograska građa u BiH u ovom trenutku moguć je samo fragmentaran odgovor, upravo onako kako je fragmentiran i kulturni prostor BiH. Posmatrajući stvari u retrospektivi, treba podsjetiti da je, s ciljem istraživanja narodne umjetnosti i običaja, u Sarajevu 1947. godine bio osnovan Institut za proučavanje folklora. Uz obimnu stručnu biblioteku, Institut je vremenom akumulirao više od 5000 zapisa etnomuzikološke građe, isključivo sa teritorije Bosne i Hercegovine, te dragocjenu zbirku muzičkih insturmenata od kojih su neki prethodno bili potpuno nepoznati. Pored toga u Institutu je jedno vrijeme djelovao likovni odjel, a sakupljan je i materijal na temu narodnih igara. Institut je 1958. godine zajedno sa prikupljenom građom pripojen Etnografskom odjeljenju Zemaljskog muzeja u Sarajevu (sada Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja – FAZM). Tokom svoga djelovanja Institut je izdao tri obimna broja biltena tematski posvećena različitim aspketima bosanskohercegovačke folkloristike.
   Danas, može se reći da kakvom – takvom etnomuzikološkom građom iz Bosne i Hercegovine, uključujući i zapise sevdalinke, koja je inače malo istražena i malo poznata, pored Folklornog arhiva (FAZM) Zemaljskog muzeja, raspolaže Muzička akademija u Sarajevu (osnovana 1955.). Za pretpostaviti je da određeni obim melografisanog tradicionalnog muzičkog nasljeđa čuvaju arhivi Radija i Televizije Bosne i Hercegovine kao io druge radio i televizijske kuće u Sarajevu i drugim kulturnim centrima Bosne i Hercegovine. Nacionalne biblioteke zemalja sa područja bivše Jugoslavije, kao i srodne ustanove u nekim drugim evropskim zemljama odnosno njihove specijalne zbirke posjeduju, između ostalog, i snimke bosanskohercegovačke muzikološke građe za kojom treba tragati. Takva građa u onoj mjeri u kojoj je postojala u okrilju Narodne i univerzitetsek biblioteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu, najvećim dijelom je izgubljena tokom granatiranja Vijećnice 25/26 avgusta 1992. godine.
   Visokoškolske ustanove, posebno Muzička akademija u Sarajevu, počela je, iako još uvijek dosta skromno da se svojim nastavnim planom i programom otvara prema etnomuzikološkom nasljeđu BiH, pa time i bošnjačkom. Kao posebna tema Sevdalinka se počela tek odnedavno izučavati kao izborni predmet na drugoj godini Odsjeka za bosanski, srpski i hrvatski jezik Pedagoškog fakulteta u Zenici.
   Muzička produkcija Javnog radio televizijskog servisa BiH odnedavno je izašala u javnost s izdanjem Antologije BH sevdalinke (u planu je izdavanje 12 CD-ova). Nekoliko izdanja pripremila je i publicirala muzička produkcija Neovisne televizije Hayat. Tom vrstom posla bavi se i produkcijska kuća „Bosnaton“. Nedavno je Gete Institut sa sjedištem u Sarajevu, pripremio izdanje jednog CD-a naslovljenog „Bentbaša:Sevdalinka, Bosanska ljubavna pjesma“.(www.goethe.de/ins/ba/sar/bs).

Inače najcjelovitiji prikaz do sada usmene bošnjačke lirike u nas dat je u tekstu Muniba Maglajlića „Bošnjačka usmena lirika“ (str. 5-41) koji je napisan kao predgovor za knjigu Usmena lirika Bošnjaka (Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 2006.). Muzikološkim aspektima ove pjesme dosta intenzivno se bave profesorice Selma Ferović i Tamara Karača.

Poneke agilnije kulturno-umjetničke ustanove u neposrednom bosansko-hercegovačkom susjedstvu pa i šire također održavaju u životu i povremeno publiciraju građu sa tematikom sevdalinke. Vjerovatno podstaknut potrebom da pruži svoj doprinos revitalizaciji ovog nasljeđe i da pripomogne kako bi mu se osigurao prijemčiviji društveni ambijent, Omer Pobrić je u selu Mulićima kod Visokog u ljeto 2003. godine inicirao osnivanje Instituta sevdaha čime su se, zahvaljuujući novim tehnikama snimanja i reproduciranja, stvorile mogućnosti afirmiranja muzičke tradicje kojom se bavi.

Iz naviše navedenog nije teško izvući zaključak o potrebi izrade ne samo bosanskohercegovačke bibliografije nego i diskografije. Isto tako krajnje je vrijeme pokretanje aktivnosti institucionalnog arhiviranja bosanskohercegovačke uključujući i bošnjačku folklornu i etnomuzikološku baštinu što bi bilo posebno blagotvorno za sevdalinku – lirsku pjesmu čije ime je svima na usnama, a čije suštinsko značenje je mnogima ustvari još uvijek magična nepoznanica.

Ako postoje nedoumice oko toga da li treba sačuvati sevdalinku kao vrhunsku umjetničko-muzičku i tekstualnu tvorevine, a takvih nedoumica očito ima s obzirom nanjen današnji status, te nedoumice mogu se otkloniti osloncem na Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine UNERSCO-a koja je stupila na snagu 2006. godine, nakon što ju je ratificiralo trideset država.

Među članicama UNESCO-a potpsnicama Konvenencije od početka 2009. godine je i Bosna i Hercegovina.