(Kratak prikaz )

Pojam „književnost bosanskih franjevaca“ označava četiri stoljeća dugu kulturnu akciju i spisateljsku tradiciju, te veoma raznorodan skup literarnih žanrova i tekstovnih oblika.

Nekad je bilo uobičajeno da se njezino vrijeme i karakter, u užem  kulturnopovijesnom i  književnotipološkom određenju, ograničuju na starije povijesno razdoblje (do prvih pojava nereligiozne autorske književnosti u XIX stoljeću) u kojemu je spisateljska djelatnost franjevaca bila motivirana dominantno religijsko-odgojnom, utilitarnom svrhom, pa su iz toga proizlazili i njezini glavni oblici, motivi i postupci. No, u bosanskih  franjevaca spisateljska praksa nikada nije zamirala, živa je i danas, nastavljajući i preinačujući stare tradicije u suvremene izraze i postupke, a stvarajući i nove. Pa pošto je u novijim teorijskim konceptima napušteno ograničavanje književnosti na fikcionalne žanrove za ljubav mnogo šire shvaćenoga određenja u koje ravnopravno ulaze mnogi hibridni oblici spisateljskih praksi, to pruža mogućnost da se književnost bosanskih franjevaca promatra kao dinamičan i raznovrstan, promjenama podložan a ipak cjelovit književnopovijesni proces, koji nije historijski zaključen ni dovršen.

Prostor djelovanja i zračenja književnosti bosanskih franjevaca mijenjao se kroz povijest onako kako se mijenjao organizacijski status i područje djelovanja franjevačke provincije Bosne Srebrene. U svome najširem obuhvatu, do kraja XVII stoljeća, to se područje steralo i daleko od Bosne – u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), u Ugarskoj, Transilvaniji, Srbiji, Bugarskoj… Postupno, s novim političkim granicama i provincijalnim podjelama, ono se smanjivalo, da bi se nakon odjeljivanja Hercegovačke franjevačke provincije u XIX stoljeću svelo samo na Bosnu. Klasično, pak, područje bosanskoga franjevačkog literariteta, područje koje je on sustavno prožeo svojim duhom i na kojemu je ostvario velike i trajne kulturne rezultate, jest ono područje koje u religijskom i narodnosno-jezičnom pogledu kroz povijest karakterizira manja ili veća prisutnost katolika štokavskoga govora (Bosna i Hercegovina, dijelovi Dalmacije, Slavonija, južna Ugarska, odnosno Srijem i Vojvodina).

Generički, književnost bosanskih franjevaca treba promatrati u odnosu prema „univerzalnoj pramatici, tj. prema okvirima koje je zacrtala antičko-mediteranska književna tradicija“ (Rafo Bogišić). Književnohistorijski, pak, ona pripada dvama kontekstima: hrvatskoj književnosti i književnosti Bosne i Hercegovine, obama kao njihov integralni dio, ali na različit način. U povijesti hrvatske književnosti  i povijesti hrvatskoga književnog jezika bosanska franjevačka književna i jezična praksa igrala je u XVII i XVIII stoljeću vitalnu ulogu, povezujući i integrirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu „geografiju“ od Dubrovnika i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavonije, stvarajući tako osnovu za izrastanje modernoga hrvatskoga jezičnog standarda. Književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko spisateljstvo, pak, pripada kao svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan – kao njegova katoličko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta. Preko franjevačkoga literariteta Bosna i Hercegovina je u svojoj kulturnoj povijesti uvijek zadržavala, kolikogod tanku, vezu s evropskim kulturnim identitetom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini otvarali horizonte evropskoga političkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći pri tome prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga društva.

Spisateljskoga rada među franjevcima u Bosni bilo je i prije osmanskoga osvojenja, u vrijeme Bosanskoga Kraljevstva (spisi na latinskom jeziku Jakova Markijskoga, Bartula Alvernskoga, Blaža iz Zalke i drugih franjevaca iz evropskih zemalja koji su živjeli i radili u Bosni). Za povijest književnosti i književnoga jezika u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj relevantno je spisateljstvo na vernakularu, narodnom jeziku, čiji se početak podudara s velikom akcijom katoličke obnove po smjernicama Tridentskoga koncila (1545-1563) na jednoj strani, te s ustaljivanjem osmanskoga političkog i ekonomskog sistema i tursko-islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini i na Balkanu na drugoj strani. Prirodno je da se u ovako dugom vremenu, u zavisnosti od krupnih historijskih i kulturnih promjena, franjevačka književnost mijenjala u mnogim svojim osobinama, kao što se mijenjao i profil franjevca–pisca i kulturnoga radnika. Četiristoljetna historija franjevačke spisateljske prakse može se u najgrubljim obrisima podijeliti u dva razdoblja – predmoderno i moderno. Značajno je da ta podjela slijedi opću evropsku povijest ideja i društvenih kretanja, s time da se manifestacije modernosti u Bosni pojavljuju sa zakašnjenjem, te u skromnim i hibridnim oblicima.

Prvo, predmoderno razdoblje obuhvaća XVII, XVIII i dio XIX stoljeća, a u historijsko-političkom smislu dijeli se na dva oštro različita podrazdoblja: do Bečkoga rata (1683 – 1699)  i poslije njega. Do Bečkoga rata  osmanlijska osvajanja pomaknula su granice Carstva na sjever do Budima i na zapad do jadranske obale. Redovnici franjevačke provincije Bosne Srebrene, kao jedine priznate katoličke institucije u evropskom dijelu Carstva, pastoriziraju katolike na cijelome tom ogromnom prostoru od Jadrana do Transilvanije i Bugarske, od Albanije do Panonije. Općenito govoreći, u ekonomskom i zakonskom pogledu vladaju u tom razdoblju stabilnost i red. Sasvim drukčije prilike, pak, nastaju u Bosni nakon povijesnoga poraza Osmanlija pod Bečom i utvrđivanja novih granica Carstva na Dinari, Savi i Dunavu. Bosna postaje serhat, vojna predstraža Carstva, vjerska struktura stanovništva se drastično mijenja – katolici i franjevci se masovno iseljavaju, ostaju aktivna samo tri samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo), a iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva u Bosnu slijevaju se muslimani. Provincija Bosna Srebrena našla se na teritoriju triju država (Austrije, Venecije i Osmanskoga Carstva), što će postupno dovesti do njezinoga smanjivanja u granice Bosanskoga pašaluka i do odvajanja novonastalih franjevačkih provincija u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj. Opće prilike naglo se pogoršavaju (bezakonje, korupcija, sve veće bogaćenje i povećanje autarhične moći muslimanskih feudalaca, pobune, hajdučija), pojačava se vjersko-ideološka netrpeljivost, započinje proces dugotrajnoga i nezaustavljivog propadanja osmanskoga vojno-ekonomskoga sistema.

Okvirno, franjevački spisateljski rad u Bosni iniciran je protureformacijskim ciljevima Crkve i dubinski  prožet aktivističkim i polemičkim diskursom protureformacije, ali su u njemu mnogo snažnije izražene specifične bosanske prilike. Potrebe za pravim protureformacijskim djelovanjem bilo je u dijelovima Hrvatske i Ugarske koje su pastorizirali bosanski  franjevci, dok u samoj Bosni toga nije trebalo jer reformacijski val Bosnu uopće nije dohvatio. Katolička vjera i vjernost papi ovdje su pred iskušenjima druge vrste. Integralni dio golemoga osmansko-islamskog teokratskog imperija, Bosna je s gledišta Katoličke crkve misijska zemlja, bez redovite crkvene hijerarhije, s velikom većinom muslimanskoga stanovništva, uz značajan broj pravoslavnoga življa što ga opslužuje Srpska pravoslavna crkva koja, opet, nastoji katolike podvrgnuti pod svoju jurisdikciju. To su elementi vjerskoga i socijalnog konteksta koji su u Bosni početkom XVII stoljeća bili okvir nastanka, razvoja i širenja katoličke nabožne književnosti na narodnome jeziku, i koji su joj dali glavne idejne i književno-jezične značajke. U duhu prilagođenosti domaćemu čitatelju bila je i upotreba pisma – bosanske varijante ćirilice (kasnije u literaturi nazvane bosančicom, fratarčicom, hrvatskom ćirilicom itd.), koja je među franjevcima u Bosni bila favorizirana sve do prvih desetljeća XIX stoljeća. Usporedo s pisanjem na narodnom  jeziku i s upotrebom bosančice, njegovala se i upotreba latinice  kao i pisanje na latinskom jeziku.  Latinicom je tiskan jedan od prvih i najpotpunijih bosansko-hrvatskih lekcionara, Pisctole i evangelya Ivana Bandulavića, koji će sve do duboko u XIX stoljeće biti osnovom mnogobrojnim izdanjima šćaveta – lekcionara na narodnom  jeziku.

Za ostvarivanje ciljeva koje su prvi franjevački pisci stavili preda se (Matija Divković,  Ivan Bandulavić, Stjepan Markovac-Margitić, Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović, Ivan Ančić i drugi) najprikladnije su bile forme propovijedi i različite vrste katekizamskih, nabožno-poučnih spisa, koje su u njihovome spisateljstvu i najzastupljenije. Nitko od ovih pisaca ne stvara originalno, to im i nije cilj. Oni prevode, prerađuju i kompiliraju obimnu evropsku literaturu te vrste (Jakob Ledesma, Johannes Herolt, Roberto Bellarmino i drugi autori), poznat im je i književni rad dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a njihov književni dar i uspjeh može se mjeriti prema stupnju pripovjedačke živosti i uvjerljivosti, koja kod Divkovića zna biti na razini vrsnoga književnog pripovijedanja, „te se može reći da je fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“ (Midhat Begić). Njihova kulturna zasluga je, između ostaloga, i u tome što su na taj način u bosanski literarni i kulturološki horizont uveli mnoge motive, topose i likove iz evropske književnosti. Njihove knjige su bile jedino pučko štivo toga vremena, doživljavale su mnoga izdanja i brojne kasnije prerade, te su se duboko ukorijenile u kolektivnom pamćenju. U povijesti književnosti Bosne i Hercegovine spisateljska praksa koju su začeli Divković i njegovi suvremenici utemeljila je najvažnije žanrove i prozodijske obrasce: umjetničko pripovijedanje, dramski dijalog, versifikaciju. I u jezično-standardizacijskom pogledu Divković postavlja temelje jednomu dalekosežnom procesu. Jezik njegovih besieda je čist bosanski ijekavsko-ikavski govor, ali Divković ne ostavlja „prirodni“ govor u sirovom obliku; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere nastoji oplemeniti i učiniti gipkijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književno–jezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku, dubrovačku, te tako stvara idiom višega reda, prihvatljiv i razumljiv na cijelome štokavskom području.

U XVIII stoljeću, sa zatvaranjem Bosne Srebrene u granice osmanske Bosne na Savi i na Dinari, te s općim pogoršanjem životnih, društvenih i vjerskih prilika, motivi za  stvaranje nabožno-poučne i teološke literature i dalje ostaju djelatni, te se i u ovome stoljeću javlja cijeli niz pisaca koji nastavljaju tu tradiciju (Filip Lastrić, Tomo Babić, Lovro Šitović, Marko Dobretić, Jerolim Filipović, Vice Vicić, Luka Vladimirović i drugi). Ali osnovni ton se mijenja: umjesto prisno srdačnoga i vedrog divkovićevskog pripovijedanja, sada se sve češće osjeća tjeskobni ton brige za sam opstanak. Razlozi za brigu su dvostruki. Ugrožen je vjerski i biološki opstanak naroda povjerenoga franjevcima, a ugrožena je i franjevačka „redodržava“ Bosna Srebrena, nekada slavna i velika provincija majka, kojoj sada prijeti snižavanje ranga pa čak i ukidanje. Radikalno je promijenjen i profil primatelja poruke franjevačkih knjiga. Do Bečkoga rata među katolicima u Bosni još je bilo društvene razuđenosti, postojao je osim seljaka, rudara i sitnih obrtnika ugledan i obrazovan sloj gradskih trgovaca i poduzetnika, kojima su kao mecenama i zaštitnicima franjevački autori posvećivali svoje knjige. Poslije kataklizmične vojne kampanje Eugena Savojskoga 1697. godine, gradovi su ostali u zgarištima a za Eugenovom vojskom u strahu od odmazde turskih vlasti izbjegao je iz Bosne ogroman broj katoličkoga stanovništva i franjevaca s njime. Trgovački i poduzetnički sloj zbrisan je s historijske scene i u Bosni se kod katolika neće pojaviti sve do polovice XIX stoljeća, a ono malo naroda što je ostalo (prema franjevačkim kronikama tek tridesetak tisuća duša i 29 franjevaca), predstavlja seosko i ostatke prigradskoga stanovništva najnižega socijalnog i obrazovnog stanja. U tim prilikama konačno se dovršava povijesno oblikovanje onoga osebujnog profila bosanskoga franjevca koji je simbiotički srastao sa svojim narodnim i sociokulturnim miljeom, i koji svojemu puku kroz duga stoljeća predstavlja sve – duhovnika, političkoga zastupnika i predstavnika u okviru osmanskoga milet-sistema, kulturnoga radnika, savjetnika u obiteljskim stvarima i praktičnim poslovima, liječnika, učitelja-prosvjetitelja…

S ovako promijenjenim životnim okolnostima počinju franjevački pisci u XVIII stoljeću njegovati neke nove oblike, ne više samo one strogo vezane uz vjersko-poučnu svrhu, što će značajno diversificirati književnu praksu i utemeljivački djelovati na kasnija intelektualna, znanstvena i književna nastojanja u epohi modernizma i laicizirane književnosti i znanosti. Dvije su pojave u tom pogledu najvažnije i najreprezentativnije: historiografski spisi i ljetopisi, a najmarkantniji autori: Filip Lastrić Oćevac (najplodniji polihistor u starijoj franjevačkoj književnosti), Jerolim Filipović, te ljetopisci od kojih su za XVIII stoljeće najpoznatiji Nikola Lašvanin, Bono Benić i Marijan Bogdanović. Motivacija za nastanak dokumentarno-historiografskoga i kroničarskog žanra karakteristična je za bosanski franjevački mentalitet i doživljaj povijesti. Primjerice, značajni historiografski rad Filipa Lastrića, koji predstavlja prvi navještaj kritičke historiografije u bosanskohercegovačkoj društvenoj znanosti uopće, potaknut je pokušajima degradiranja i ukidanja provincije Bosne Srebrene. Lastrić se tomu kao „redodržavnik“ snažno opire, putuje u Beč i Rim, a svoj angažman uobličuje i u uzorno komponiran i argumentiran spis Epitome vetustatum bosnensis provinciae, koji će pridonijeti da Bosni Srebrenoj budu vraćeni rang i stare privilegije. Za književnu historiju Lastrić je važan po živom stilu, preciznom izrazu i smislu za dinamično izlaganje i kompozicijsku cjelovitost teksta, a s njime je bosanska književnost, može se reći, prvi put izašla i na evropsku znanstvenu scenu. Sastavljajući svoju monumentalnu crkvenu povijest Illyricum Sacrum, talijanski isusovački znanstvenik Daniele Farlati doslovno je preuzeo i slogovno istaknuo dijelove o Bosni koje mu je napisao Lastrić. Za historiju znanosti i znanstvenoga nazivlja znatne su zasluge Jerolima Filipovića, svestrana i plodnog teološko-filozofskog pisca, koji je prvi u bosanskoj i hrvatskoj literaturi sustavno radio na stvaranju znanstvenoga nazivlja zasnovanoga na narodnom jeziku. „S Filipovićem se u hrvatskom ostvarilo ono što se kod Renéa Descartesa ostvarilo u francuskom – hrvatski je postao jezik filozofije. Time je, iako s jednim stoljećem zakašnjenja, doživio razvoj svojstven zapadnoj civilizaciji i dokazao da je sudionik zapadnoevropskog kulturnog kruga.“ (Ivan Pederin)

Bosanski franjevački ljetopisci, naslanjajući se na kroničarske radove starijih autora poput Stjepana Markovca Margitića, Andrije Šipračića, Bernardina Nagnanovića, a svi pod općim utjecajem matične franjevačke tradicije, koju su počeli veliki kroničari Reda Marko Lisabonski (Chronica Fratrum Minorum), Franjo Gonzaga (De origine seraphicae Religionis Franciscanae) i Luka Wadding (s osobito vrijednim djelom Annales Minorum), započinju u XVIII stoljeću sustavnije pisanje samostanskih ljetopisa.  Ti ljetopisi također imaju prvenstvenu svrhu da potvrde starinu, historijske zasluge i prava provincije Bosne Srebrene, ali obrađuju i mnogo širu suvremenu problematiku, tako da danas predstavljaju vrlo važnu historiografsku i dokumentarnu građu. Neki su pisani pretežno latinskim jezikom, s dijelovima na narodnom jeziku (Divković ga zove slovinskim i bosanskim, Margitić bosanskim ili iliričkim, Lastrić slavo-bosanskim), a Lašvaninova kronika je pretežno pisana narodnim jezikom i bosančicom. Jezik ljetopisa i u stilsko-izražajnom i u lingvističkom smislu mnogo je slobodniji i fleksibilniji od jezika nabožno-poučnih tekstova. Gibak je i bogat živim pučkim idiomima, koji ulaze i u latinski tekst kada autoru uzmanjka rješenje, a na leksičko-semantičkom planu reflektira svu kaleidoskopsku prirodu tadašnje franjevačke naobrazbe i lektire s jedne strane, i bosanskoga kulturalnoga ambijenta s druge. U njemu su prisutni elementi latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, gdjegdje madžarskoga, potom obilje turcizama kao već odomaćenih riječi. Poetički gledano, bosanske franjevačke kronike nastavljaju se na srednjovjekovnu tradiciju žanra, u kojoj se historija shvaća kao jednostavan kronološki linearitet, eshatološki usmjeren i smisleno upravljan Božijom mišlju. Ali u trenucima kada su naslonjene na stvarni život i događaje, eshatološki  stereotip redovito biva zasjenjen intenzitetom i konkretnošću kojom u tekst probija neposredna životna stvarnost svom silinom svoje slikovitosti i plastičnosti. Po svemu tomu franjevačke su kronike često primjer autentičnoga književnog kazivanja. Pisane su živo, u izravnom obraćanju čitaocu, s vrlo razvijenim osjećajem historijskoga kontinuiteta života i odgovornosti. Završavajući pripovijest o nekom od mnogobrojnih fratarskih okapanja oko potvrđivanja starih povlastica u Carigradu, ljetopisac Benić kaže: „Iznio sam ovdje ovu povijest nadugo i naširoko ni radi čega drugog nego da naši nasljednici imadnu jasniju  sliku o nama nego mi o svojim predšasnicima. Njom se oni mogu lakše voditi, ako bi i oni (Bože, zakloni!) doživjeli sličan slučaj. Ovome oni mogu lako dodati svoje nove vještine i svoje oštroumlje. Zdravo!“ Samostanski ljetopisi nisu bili namijenjeni za tiskanje i objavljivanje; tu vrstu pažnje na sebe su svratili tek s pojavom moderne povijesne znanosti krajem XIX stoljeća. No, oni su ipak imali intenzivnu recepciju – čitani su, prepisivani i nastavljani među franjevcima kroz generacije, i na taj način živo djelovali na oblikovanje povijesne svijesti i na stvaranje određenih književno-izražajnih modela. Danas, franjevački ljetopisi prepoznati su ne samo kao važna historiografska i dokumentarna građa, nego i kao specifičan oblik književnoga stvaranja.

U franjevačkoj spisateljskoj praksi XIX stoljeća zbivaju se epohalne promjene. No, važno je napomenuti da te promjene ne znače napuštanje starih tradicija. U žanrovskom pogledu ostaje, naime, i dalje neprekinut tok stvaranja religiozno-didaktičke literature, a u idejnom – privrženost narodu i njegovanje domovinske odanosti. To je zanimljiv idejno-emocionalni amalgam koji je sliven od dviju snažnih, trajno živih povijesnih slika: bosanske franjevačke provincije, „redodržave“, i bosanske državnosti u obliku uspomene na medijevalno Bosansko Kraljevstvo. A promjene se odnose na činjenicu da se u XIX stoljeću jedan tok franjevačke književnosti i kulturne akcije, koji reprezentiraju markantni pisci i snažne ličnosti (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Martin Nedić, Petar Bakula, Jako Baltić, Lovro Karaula, Grgo Lozić, Anto Knežević, Josip Dobroslav Božić i drugi) odvaja, napušta religiozni nabožno–didaktički koncept i u potpunosti prihvaća moderni koncept književnosti kao svjetovne individualno-autorske prakse, te se okreće u pravcu kulturno–političkoga preporoda (kao kod Jukića), književno–umjetničkih ambicija (kao kod Martića) ili političke borbe (kao kod Kneževića). Od mnogobrojnih faktora koji uzrokuju te promjene, treba spomenuti dva najvažnija. Prvo, bosanski franjevci, to jest, oni najnapredniji i najaktivniji među njima, čvrsto se vezuju za snažne kulturne i političke nacionalnooslobodilačke i preporodne pokrete u južnoslavenskim zemljama, prije svega za ilirski pokret. Drugo, među tim franjevcima snažno se osjeća novi duh koji je Evropu temeljito prožeo poslije francuske građanske revolucije — duh posvjetovljenja znanosti, kulture i književnosti. Oni, doduše, ne dovode u pitanje svoj svećenički poziv i misijsko djelovanje, ali u kulturno–političkoj akciji mnogi djeluju već sasvim svjetovno. Taj duh svjetovnosti plastično je izrazio Ivan fra Frano Jukić u polemičkom tekstu Samo za sada 1842. godine, izjašnjavajući se za emancipaciju literature od religije. On, naime, osporava stajališta onih koji „miješaju s literaturom religiju, koja u to ne bi morala upliva imati“.

Novi osjećaj svijeta na kojemu počiva ovaj tok franjevačke književnosti XIX stoljeća, i po kojemu on, makar rubno i još uvijek hibridno, već sav pripada modernitetu, analitički bi se mogao rastaviti na tri elementa. On je romantičarski – po silini, afektivnosti i individualiziranosti izraza, po žestokom zanosu spram narodne tradicije (jezik, pjesma, historija, običaji) i uopće idealizaciji naroda, napokon, po sklonosti pjesničkom artikuliranju tema. On je i prosvjetiteljski, jer počiva na bezrezervnoj vjeri u mogućnost boljega svijeta putem obrazovanja, znanosti, kulture. Također, on je osloboditeljski, jer njeguje ideju socijalne i političke, građanske emancipacije, te zahtijeva aktivizam i angažman. Naravno, ti se elementi ne mogu razdvojiti, oni su u različitim stupnjevima i u različitim kombinacijama prisutni u pisanju i u angažmanu svih ovih autora, inače tako različitih između sebe i po stvaralačkim temperamentima, i po političkim sklonostima, i po stupnju obdarenosti i ostvarenosti.

Suvremeno filozofsko-teološko i teološko-esejističko spisateljstvo bosanskih franjevaca karakterizira intelektualna bliskost s najotvorenijim i najzapitanijim filozofskim i teološkim tokovima u svijetu, a publicističko-novinarski angažman franjevačkih autora odlikuje se živom, doktrinarno neukočenom zainteresiranošću za bitna pitanja svoga svijeta i trenutka. Kod svakoga na njegov individualni način, te crte možemo naći u autora koji pripadaju nekolikim generacijama, poput Bonifaca Badrova, Augustina Augustinovića, Vitomira Slugića, Vjeke Bože Jarka, Ljube Lucića, Luke Markešića, Petra Anđelovića, Stjepana Pavića, Marka Oršolića, Ivana Bubala, Stjepana Duvnjaka, Mile Babića, Ive Markovića, Mirka Jozića, Ante Popovića, Bože Lujića, Ante Batinića, Marijana Karaule, Ivana Šarčevića i drugih. U franjevačkom krugu formiran je i renomirani suvremeni povjesničar, akademik Srećko M. Džaja, kao i povjesničar i esejist Jozo Džambo.

Za novo doba, koje počinje s dolaskom Austro-Ugarske, karakterističan je nastanak razmjerno velikoga broja periodičnih publikacija, s temama pretežno franjevačko-vjerskoga karaktera, ali uvijek uz manju ili veću otvorenost prema širem kulturnom i društvenom kontekstu. Temeljni časopis cijeloga ovog razdoblja (1878-1918) izlazio je pod različitim imenima, a najdulje kao Franjevački glasnik i Serafinski perivoj. Od 1906. franjevci su počeli izdavati u narodu veoma popularni Glasnik sv. Ante. Na osnovi te novovjeke tradicije, razvila se u naše doba u bosanskih franjevaca respektabilna nakladnička i publicistička djelatnost, s nizom dobro profiliranih časopisa (nekadašnji pučki kalendar Dobri pastir, koji je uz beogradsku Blagovestdugo bio jedina katolička publikacija poslije Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, potom nasljednik ovoga časopisa Nova et vetera, te Jukić, Bosna franciscana, Bilten Franjevačke teologije, Kalendar sv. Ante i drugi). Među novinskim naslovima izdvaja se odlična obiteljska revija Svjetlo riječi, koju izdaje istoimena franjevačka kuća, s razvijenom i raznovrsnom izdavačkom djelatnošću.

Preuzeto sa: Mreža za izdradnju mira