Kao eminentno lirska pjesma, sevdalinka je katalizator ljudskih osjećanja i suptilni svjedok ljudske sudbine smještene u društveni ambijent vremana u kojem se odigrava drama njenih protagonista. Slično kao što uspavanke napjevom prate najraniju fazu dječijeg odrastanja, romanse su intimni svjedoci životne radosti mladih ljudi – sudionika koji su se igrom sudbine zajedno našli u kolopletu složenih emotivnih međuljudskih odnosa. Svadbene pjesme slijede jedan od važnih trenutaka na životnoj putanji svakog pojedinca u izvršavanju njegove društvene funkcije – ženidbi odnosno udadbi. Šaljive pjesme bilježe vedriju stranu često zamršenih odnosa među pripadnicima različitih spolova, dok tragična strana ljudske egzistencije, koja je često vodila i do smrti, nije mimoišla interesovanje anonimnog lirskog pjesnika koje se najizrazitije isklazivao u tipu pjesme poznatom kao balada.
Po vremenu nastanka, usmena lirska poezija je prirodno starija od umjetničke lirske poezije i u sebi odražava duhovni život pripadnika najstarijih društvenih zajednica. Počevši od najelementarnijih osjećanja vezanih za potrebu samoodržanja pa do najtanahnijih, u stih pretočenih emocija, ta poezija je stoljećima izražavala osjećanja darovitih pojedinaca da bi vremenom postala svojinom kolektiva. Premada se i u jednoj i u drugoj vrsti pjesama sreći isti motivi, zajednička im je primjerice tema ljubavi, u umjetničkoj lirici rijetko se ili skoro nikako ne sreću pjesme o radu, porodične pjesme, obredne pjesma ili uspavanke, dok se s druge strane u usmenoj lirskoj pjesmi rijetko ili skoro nikako ne sreću ode, refleksivne pjesme ili pak pjesme političkog sadržaja. 1)
Shvaćen na taj način, pojam lirike i lirskog, inače neodvojiv i od vrste pjesme poznate kao sevdalinka mijenjao se tokom minulih stoljeća. Još u antičko doba, naprimjer, Aristotel je raspravljajući o pjesničkom umijeću i njegovim oblicima u svojoj knjizi o poetici, izričito spomenuo tragediju, zatim komediju i ditiramb, pri tome ne spominjući liriku kao posebnu književnu vrstu. 2)
U poređenju sa umjetničkom lirikom čini se da su lirske narodne pjesme manje bogate po tematici i manje složene po strukturi. U sadržajnom smislu već odavno je uporednim istraživanjima utvrđena prvobitna bliska veza između emotivnog ispoljavanja čovjeka u lirskom smislu i obrednih i mitskih aspketa njegovog duhovnog horizonta. U tom okvoru prisutne fantastikom intonirane magijske formule bile su usmjerene poglavito na ono što je izmicalo čovjekovoj racionalnoj kontroli. Otuda je mitski način mišljenja oslonjen na pradavnu prošlost sačuvan makar fragmentarno u lirici posebno prepoznatljiv u pojedinačnim detaljima iz sfere prirodnih ciklusa oličenih u kalendarom uslovljenim promjenama u čovjekovom životnom ambijentu. Fragmente te mitske svijesti nalazimo, naprimjer, u usmenoj lirskoj pjesmi Razgovaranje sjevera i juga:
Sjever prosi u juga djevojku,
Sjever prosi a jug se ponosi.
Njemu veli suha sjeverina:
«Juže, beže, ne ponosi mi se!»
Progovara mehka jugovina:
«Hajd’ otale suha sjeverina:
Sve ti pržiš i goru i travu,
Kad ja puhnem mehka jugovina,
Siromasim’ topal jorgan zimi.
Ja imadem do dva sina svoja:
Jednog sina sa istoka sunce,
Drugog sina sjajnu mjesečinu,
Treću kćerku mednu rosu hladnu.»
Progovara od istoka sunce:
«Blago tebi moja mila majko,
Kad si mene ovakog rodila.
Sve djevojke Boga mole za me,
Da im rano granem po sabahu,
Da djevojke tanko platno b’jele.»
Progovara sjajna mjesečina:
«Blago tebi, moja mila majko,
Kad si mene ovakog rodila,
Svi putnici Boga mole za me,
Da im rano granem po akšamu,
Da se njima vidi putovati.»
Progovara medna rosa hladna:
«Blago tebi, moja mila majko,
Kad si mene ovaku rodila.
Sve pčelice Boga mole za me,
Da im rano padnem po sabahu,
Da povratim život cv’jetku malom
U kome će dosta meda naći.» 3)
NASTANAK LIRSKIH PJESAMA
Prema sadašnjim saznanjima najstarije lirske pjesme nastale su još u starom Egiptu (16 stoljeća prije nove ere) gdje tekstovi sačuvani u piramidama otkrivaju primjere pjesama elegične intonacije u kojima se hvale vrline, u sarkofagu sahranjenih kraljeva, uključujući pjesme ribara i pastira. S druge strane stari Grci su pod lirikom podrazumijevali vrstu pjesme koja se izvodi uz pratnju muzičkog instrumenta – lire.
Konstituiranje lirike kao posebnog književnog žanra počelo je tek sa Renesansom u XV i početkom XVI stoljeća da bi od tada još skoro dva puna vijeka ona živjela u sjenci tragedije i epike. Pravi preokret u korist prepoznavanja lirike kao posebne književne vrste desio se u doba Romantizma. Ovaj intelektualni/umjetnički pokret započet u Njemačkoj i Engleskoj u drugoj polovini XVIII vijeka proširio se na čitavu Zapadnu Evropu podstičući na širokom planu nove tendencije, ne samo u književnosti, nego i u slikarstvu i muzici. On je izazvao i naglašeno zanimanje za tvorevine narodne književnosti i folklora općenito u različitim oblicima njegovog manifestiranja. Njemački književnik Johann Gottfried von Herder (1744-1803) je u narodnim pjesmama vidio neizmjernu estetsku vrijednost, a u samoj lirici nalazi praformu umjetničkog stvaranja općenito. Godine 1778. izlazi Herderova zbirka „Stimmen der Volker in Liedern“ u kojoj su zastupljene narodne pjesme različtih naroda, među kojima i neke sa područja Balkana. Friedrich Joseph Schelling (1775-1854) i drugi romantičari liriku smatraju sinonimom za «univerzalnu poeziju». George Friedrich Novalis (1772-1801) je pod cjelokupnom poezijom podrazumijevao upravo liriku, a njenim suštinskim svojstvom smatrao je njenu izdvojenost u odnosu na sve ostale oblike literature. Za Charlesa Bodlairea (1821-1867) i druge pjesnike modernog senzibiliteta, koji su aktivni sredinom devetnaestog stoljeća, lirika u sebi sublimira, ne samo sudbinu čovjeka u vremenu, nego u istu ravan dovodi i sjedinjuje strast i logiku i otkriva emotivnu stranu svijeta u svoj njegovoj raznolikosti. Njemački estetičar George Wilhelm Friedrich Hegel (1770 – 1831) je možda najdublje pronikao u suštinu lirike i lirskog, za razliku od epike i epskog, kada je pronicljivo uočio da je lirika carstvo subjektivnosti, u kome se objektivni svijet vidi samo kao doživljaj subjekta. Pošto se u lirskoj sferi raskriva subjekat, prema mišljenju ovoga autora, lirika se može zadovoljiti najoskudnijim sadržajem. 4)
Uporedo sa afirmacijom umjetničkog lirskog stvaranja općenito, Romantizam je otvorio put sakupljanju i izučavanju djela usmene književnosti, a u njenom okrilju posebno usmene narodne lirike. Na tragu tih stremljenja, italijanski prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis je tekst Hasanaginice, nakon što ga je zapisao u našim krajevima, objavio u Veneciji 1774. godine., ovu baladu nešto kasnije na njemački prevodi Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832). Čuvena balada je put u englesko jezičko područje našla zahvaljujući prijevodu škotskog pjesnika i pripovjedača Waltera Scotta (1771-1832). 5)
Još ranije su u Engleskoj Joseph Addison i Richard Steele starim baladama dodijelili visoko mjesto u umjetnosti riječi smještajući ih u rang istinskog pjesništva. Važan podsticaj za prikupljanje usmenoknjiževnih tvorevina općenito predstavljao je rad braće Jacoba i Wilhelma Grimma koji su veliki dio svojih stvaralačkih napora usmjerili na sakupljanje i publiciranje folklorne građe nastale na njemačkom jezičkom području.
Iako sa izvjesnim zakašnjenjem, u Bosni i Hercegovini se interes za tvorevine narodne kulture, u različitim njenim aspektima, uključujući i tvorevine umjetnosti riječi, počeo intenzivnije javljati pri kraju otomanske vlasti – dakle početkom druge polovine devetnaestog stoljeća. Naime, posebno posljednjih dvanaest godina te vladavine (1866-1878), doba u kojem se odvija i vezirovanja Šerif Osman Topal paše, predstavlja odbljesak različitih reformskih nastojanja Carevine koje blagotvorno djeluje na Bosanski vilajet. U Sarajevu je 1866. godine osnovana prva štamparija, iste godine izlaz Bosanski vjestnik – prve bosansko-hercegovačke novine u čijim prilozima, između ostalog, svoje mjesto nalaze i tvorevine bošnjačkog usmenog pjesništva. U ovakom društvenom kontekstu, o okrilju drugih lirskih umjetničkih formi odvija se prepoznavanje sevdalinke kao zasebnog kulturološkog fenomena koji ndilatzi granice Bosne i Hercegovine.
U svojim najranijim počecima sevdalinka je, kao eminentno solistička pjesma i primarno urbane sredine, pjevana bez muzičke pratnje. Međutim, vremenom njeno zvođenje je počelo bivati praćeno instrumentima od kojih je najpoznatiji bio saz, dok se u ranijim vremenima o drugim muzičkim instrumentima u toj funkciji malo zna.
Saz je vrsta tambure – žičanog instrumenta koji inače vodi porijeklo sa islamskog istoka i umijeće kucanja „kucanja“ uz saz njegovano je neovisno od pjevanja. Ne zna se sasvim pouzdano kada je ušao u redovnu upotrebu praćenja prilikom interpretacije sevdalinke.
Harmonika kao najglasniji izraz širenja zapadnog muzičkog utjecaja u Bosnu i Hercegovinu, došla je sa početnim godinama austrougarske uprave. Ta nova kulturološka činjenica u našim krajevima nije moglo mimoići ni društveni status, a ni ostati bez utjecaja na neka svojstva koja su kroz stoljeća krasila sevdalinku. Domete ovih promjena treba tek istražiti kako bi se utvrdilo do kakvih sve transformacija je ta pojava dovela.
Ne mali broj sevdalinki, po načinu svoga nastajanja, pripadaju pisanoj umjetničkoj književnosti, ali su kroz vrijeme bile naširoko prihvaćene u narodu i tako postale dijelom njegove folklorne tradicije. Prošavši proces folklorizacije, ove pjesme bivaju prenošene usmenim putem, najčešće pjevanjem pri tome trpeći manje ili veće promjene. To je slučaj – da spomenemo samo neke – sa pjesmama Safvet-bega Bašagića, Alekse Šantića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćazića i drugih). Sevdalinke su bile inspiracija za nastanak svojevrsnih primjera iz domena Ars poetice. Ahmed Muradbegović u najmanje dva navrata stihovima se obraća temi sevdalinke i sevdaha.
Treba ukazati i na pojavu da su, nakon publiciranja štampanih zbirki narodnih lirskih pjesama, ponekad pjevači iz tih izdanja učili pjesme i onda ih prenosili drugima usmenim putem, često dopunjavajući ih i mijenjajući njihov izvorni tekst tako stvarajući nove varijante. Štampana izdanja ukoliko su bila pripremljena kritičkim odnosom prema prvobitnim oblicima pjesama su doprinosila ujednačavanju teksta sačuvanog u tradicji sa ješ nedovoljno istraženim posljedicama te činjenice na našu usmenu kulturu kao cjelinu.
HISTORIJAT BILJEŽENJA I DOKUMENTIRANJA SEVDALINKE
Zanimanje za duhovno kulturno nasljeđe sačuvano iz prošlosti, ali i za tekovine tada aktuelne i još uvijek žive tradicijske umjetnosti intenzivira se nakon austougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878), kada seu Sarajevu osniva Zemaljski muzej (1888) i pokreću časopisi koji svoje saradnike podstiču na sakupljaje narodnih umotvorina. U tiom novom kulturnom ozračju Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak objavljuje svoje Narodno blago (Sarajevo, 1887), Kosta Herman izdaje Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1888), Matica hrvatska u dvije knjige publikuje Junačke pjesme (muhamedovske), (Zagreb, 1899), Muhamed Dželaludin Kurt objelodanjuje svoj izbor Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske) (Mostar, 1902).
U periodu između 1888. i 1912. godine češki folklorist, muzikolog i slikar Ludvik Kuba, (1863 – 1956) u više navrata je boravio u južoslavenskim krajevima uključujući i Bosnu i Hercegovinu. U Bosni je sakupio 1113 pjesama s tekstovima. Od toga je između 1906 i 1909 u Glasniku zemaljskog muzeja objavio 965 lirskih pjesama sa melodijama. 6)
Pri kraju 19-tog i na samim počecima 20-tog stoljeća,tehnološke invencije tipa fonografa i gramofona sve su prisutniji u urbanima sredinama BiH. Tragajući za novim tržištima za svoje proizvode njemačka kompanija Deutsche Grammophon iz Berlina je 1907. godine u Bosnu i Hercegovinu poslala svog iskusnog snimatelja Franza Hampea koji je imao zadatak da načini prve i ustvari najranije gramofonske snimke muzike u Sarajevu.
Tokom svog boravka u prijestonici BiH Hampe je snimio ukupno 150 voštanih matrica. Svih šesnaest snimaka – svi sa muzikom za zurne sa bubnjem – bili su za male ploče. Ostale 134 matrice bile su veće ploče maksimalnog trajanja od oko tri minute. Snimljeni materijal je štampani u radionici gramofolnskih ploča Deutsche Grammophon u Hanoveru i plasirane na tržište. Ova građa je izdata u ediciji pomenute Kompanije pod nazivom Zonophon. Prema sačuvanom spisku među interpretatorima i izvođačima su bili: Juso i Zajko Besić, Nazif Memišević, Mustafa Sudžuka i Merkuš, Salih Kahrimanović, Rizvan Kardović (Kadrović ?) (epske pjesme), Vaso Stanković-Andolija, Miralem Razvalić i Mehmed Malbašić, Dikija Ferhatović i Dilfa Becić.“ 7)
U okviru svoga interesovanja za folklorno nasljeđe Balkana, njemački slavista Gerhard Gezeman 1937.godine objavljuje tekst predavanja koje je prethodno održao na Narodnom univerzitetu u Beogradu pod naslovom „O značaju narodne pesme za nacionalnu kulturu jugoslovenskog naroda“ u kojem ističe: „U ovim sevdalinkama je izražena duša muhamedanskog gospodstva od koga danas ima samo bednih ostataka i koje je stajalo u velikoj suprotnosti sa pravoslavnom i katoličkom rajom, onom istom rajom koja danas bez ustručavanja proglašuje ove sevdalinke za svoju duševnu i duhovnu svojinu. Svaki od vas oseća da je to njegova duša koja ovde peva, kao da ova pesma peva za njega, o njegovoj sreći i njegovom bolu. Taj osećaj on ima ne samo kad čita ove lepe pesme, već i kada ih sluša, kada čuje ove blago-nazalne, visoke i lelujave tonove u falzetu, ovo bujno rasipanje bezbrojnih melizama, ono naglo uzimanje vazduha na mestima gde bi to u klasičnoj muzici bilo nemoguće… Reći da se ovde radi samo o dekoraciji i ornamentici koja daje muzici ili tekstu nekakvu orijentalnu boju ne bi bilo sasvim tačno. Ne, u ovim po sebi izvesno dekorativnim elementima leži baš duša ove pesme… Ove pesme vi morate da čujete iz toplih usta samog naroda, i ne sme da vam smeta što one nisu svojina seoskog patrijarhalnog stanovništva, već su izrazito varoške pesme, pesme one urbanizovane muhamedanske gospodske klase.“ 8)
Iste godine dakle 1937. godine ekipa na čelu sa profesorom Gezemanom radila u Sarajevu na fonogafisanju narodnih pjesama, a jedan od učesnika na ovom poslu saopštavajući svoja zapažanja o svrsi te akcije istakao je „Ekspedicija je nastojala da u svojim snimcima pruži što potpuniji presek sevdalinke u svim njenim oblicima i starala se da pruži što raznolikiji materijal i u pogledu same vrste pesme i njenog teksta, i melodije na koju se peva. Prikupljeni materijal je vrlo zanimljiv i raznolik, on pruža mnogo saznanja o karakteru i životu sevdalinke kao izraza bosanske, odnosno muslimanske sredine…“ 9)
U isto vrijeme časopisi Gajret, Novi behar i Kalendar Narodne uzdanice povremeno objavljuju primjere ove vrste usmene književnosti sakupljene na terenu od strane nekolicine svojih saradnika.
Iz književno-estetskih i kulturoloških razloga za sevdalinku se interesiraju Šemsudin Sarajlić, Hamid Dizdar i Alija Nametak. Alija Nametak 1944. godine publikuje Muslimanske ženske pjesme (Zagreb, 1944)., kada i Hamid Dizdar objavljuje svoju zbirku Sevdalinke: izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike (Sarajevo, 1944).U predgovoru za svoju zbirku Dizdar ukazuje na vrstu pjesama od kojih se sastoji njegova zbirka:
„Među ovim pjesmama ima najviše onih, koje su vrlo starog datuma. One su uglavnom, pjevaju „poravno“. Ima ih, međutim, priličan broj koje su postale u novije vrijeme i koje je lako prepoznati. Među te spadaju: „Oj kaduno kono moja, Što da živim, Imao sam jednu ružu, Što je život, U kafani sjedim pijem, Evo srcu mom radosti, Ah meraka sa večeri rane, Ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili, U bašči kraj bijele ružice i Ti, draga, ti. Sve nas to upućuje na činjenicu da naš narod glazbeno još uvijek stvara.“ 10)
Književnik i folklorista Alija Nametak 1970. godine, u vlastitoj režiji izdaje zaista stručno pripremljenu zbirku, koju je sam zapisivao pod naslovom Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih Muslimana (Sarajevo, 1970.)… U predgovoru ove knjige, autor ističe:“Ova zbirčica „ženskih“ narodnih pjesama plod je moga dugogodišnjeg rada na sabiranju njihovu, koje traje pedeset godina i ne pretendira na antologijski atribut…“ Zatim dodaje:“Veliki dio pjesama ove zbirke zabiljeržio sam 9. januara 1955. godine u Mostaru od Pašane Begović rođene Džoklo i Hatidže Zagorčić rođene Kanje – gotovo 1000 stihova za jedan dan. Ugodno sam se iznenadio, nastavlja autor, u Brčkom u jesen godine 1956. kako je još živa narodna pjesma. Tu sam zabilježio dosta balada i u gradu i u okolnim mjestima, posebno u Čeliću…“ 11)
Treba napomenuti da je tokom zapisivanja lirskih pjesama u Brčkom u ljeto 1956. po kazivanju Emine Zaimović iz Gornjeg Rahića, Nametak zabilježio pjesmu Ženidba Sulejman ćehaje (str. 128-136). Ova balada, zbog svojih strukturalnih i stilskih svojstava zaslužuje dotatna komparativna istraživanja posebno u vezi sa Hasanaginicom sa kojom ima brojnih dodirnih tačaka.
TEMATIKA I AMBIJENT SEVDALINKE
Tematski fokus sevdalinki općenito može se ilustrirati primjerom repertoara pjesama Selima Salihoviću iz Janje kod Bijeljine (1910-1988). Munib Maglajlić ističe da je „Među četrdesetak pjesama zabilježenih od Selima Salihovića – koje sigurno ne obuhvataju njegov čitav repertoar – najviše je sevdalinki (tridesetak), dvije se mogu svrstati u romanse, sedam spadaju u balade, dok pet lirskih pjesama izmiču ovoj klasifikaciji. Jedna od njih je šaljiva – Putem kasa lisičica – živog ritma, uz koju se igralo u kolu..“
Među sevdalinkama koje je Salihović pjevao prominentno mjesto zauzimaju dvije narodne pjesme koje se tematski vežu za gradić Gornji Rahić kod Brčkog. Ukazujući na to Maglajlić posebno ističe:„Među pjesme iz Salihovićevog repertoara kojima je pjesnički zavičaj u sjeveroistočnoj Bosni spadaju svakako i dvije kraće pjesme vezane za negdašnju kasabu Rahić: Tri Rahićke šetale sokakom i Ja pošetah rahićkim sokakom.“ Obje su, prema Maglajliću, u osnovi vedre ljubavne alegorije. U prvoj se, u razgovoru djevojaka, izriče pohvala momcima: „brčanskim bekrijama“, „tuzlanskim delijama“, i osobito „mladim Sarajlijama“, a u drugoj je prefinjena erotska poenta skrivena u lirskom iskazu muškog glasa. Prastari u osnovi poravni napjev, ukrašen skladnim pripjevom, ukazuje na znatnu starost ove pjesme ili naslijeđene pjesničke građe koja je njome baštinjena:
Ja prošetah rahićkim sokakom,
Kad Rahićke beru šeftelije.
Ja zaiskah jednu šefteliju,
Draga meni – dvije iz njedara!
Maglajlić još dodaje da „s obzirom na zajednički pjesnički zavičaj, spomenutim sevdalinkama treba pridružiti i pjesme: Štono nejma sa Drine vedrine i Mujo đogu po Mejdanu voda, koja se nastankom veže za Tuzlu. Naravno, dodaje Maglajlić, suvišno je isticati činjenicu da se u središtu ovog kruga pjesama nalaze sevdalinke: Gornju Tuzlu opasala guja i Pod Tuzlom se zeleni meraja…“Doda li se spomenutim pjesma Đugum kuje đugumdžija Aljo upotpunjuje se uži krug sevdalinki koje su opjevale grad Tuzlu. 12)
S druge strane pišući o pjevaču i sazliji Hamdiji Šahinpašić (1914-2003) porijeklom iz Sandžaka, vjernom baštiniku ove vrste umjetničkog izraza, Aiša Softić ističe da je sadržajni raspon pjesama koje je Šahinpašić pjevao obuhvatao:
- Sevdalinke koje počivaju na ljudskoj igri, koja najčešće ima za cilj priznanje ljubavi,
- Sevdalinke koje pjevaju o ljubavnoj ukletosti,
- Sevdalinke koje se zasnivaju na odbojnom odnosu prema tuđini i tuđincu,
- Sevdalinka koja iskazuje djevojački ili momački prkos (nećkanje),
- Sevdalinke koje pjevaju o ljubavi sa preprekama,
- Ljubavni rastanak i s tim povezano dugo čekanje,
- Ostavljena djevojka i ostavljeni momak,
- Sevdalinka kao svjedočanstvo ljubavnog susreta,
- Sevdalinka šaljivog sadržaja,
- Sevdalinka sa naglašenom ljubavnom žudnjom. 13)
Pored toga što u najvećem broju slučajeva sevdalinke za temu imaju ljubav, i kao lirske pjesme obično su kratke i bez dugih opisa, ipak njihovim pažljivim iščitavanjem može se steći zaokružena, hroničarski precizna slika pulsiranja životne svakodnevice bosanskih gradova i kasaba u njihovim usponima i padovima u prohujalo otomansko doba Bosne (Banja Luka, Bihać, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Cazin, Gradačac, Livno, Maglaj, Mostar, Sarajevo, Tešanj, Travnik, Trebinje, Tuzla, Višegrad, Zvornik …). U znatnom broju tekstova ovih pjesama nije teško prepoznati konkretna zavičajna obilježja sa karakterističnim nazivima sokaka, mahala, gradskih četvrti u kojima se odvijala ašiklijsko-sevdalijska komunikacija mladih ljudi. 14)
Potpunije pronicanje u bit ove lirske pjesme nije moguće bez razumijevanja društvenog ambijenta u kojem je pjesma nastajala i bivstvovala. Bez bliskog poznavanja socijalnog okruženja iz kojeg je pjesma izašla u svijet, a riječ je upravo o djelu koje žanrovski pripada duhu narodnosne kulture, teško je u potpunosti razumjeti sadržajne poruke koje je ona sa sobom nosila.
Njihov sadržaj, izmeđo ostalog, čuva često jedine, a dragocjene zapise, o ličnostima čija je osobna sudbina u određenom historijskim trenucima pobuđivala radoznalost i zaokupljala pažnju bližeg i daljeg komšiluka, mahale, pa i čitave čaršije, kasabe i šehera…
Zahvaljujući tekstovima tih pjesama sačuvana je uspomena na ženske i muške likove koji su svoju popularnost i slavu stjecali i gubili u atmosferi, čije su granice dobrog ukusa, određivale tačno utvrđene društvene konvencije ponašanja zasnovane na islamsko-šerijatskim pravnim propisima. Poredeći socijalni poziciju žene i muškarca u sredini opjevanoj u sevdalnici, u kojoj su, kako se izrazio jedan književni kritičar, „mladiću svi putevi bili otvoreni“, ni njegov glas nije ostajao bez zebnje jer ga je gušila neispunjena čežnja susreta sa draganom koju je često, zbog razlika u socijalnom položaju, morao prepustiti drugom. Lik djevojke u sevdalinici nije uvijek samo pasivna, iako idealizovana mlada žena koju neko treba da nađe, i ona sama samosvjesno pokazuje težnje da, slijedeći izbor vlastitog srca, ostvari susret sa voljenom osobom. Nadmetanje mladića za njenu naklonost, podhranjuje njenu oholost a njenoj ljepoti priskrbljuje svojstva nedokučivosti, «njen pogled pali sve što mu se na putu nađe.“ Žestina njenog oka u stanju je čitav grad zapaliti kao što je to vidljivo u pjesmi A što mi se Travnik zamaglio:
«A što mi se Travnik zamaglio»
Ili gori il’ ga tuga mori,
Niti gori nit ga tuga mori
Djevojka ga okom zapalila.»
Na privlačnost bosankih djevojaka, čija ljepota nije ostala bez utjecaja za oblikovanje likova opjevanih u sevdalinici, ukazao je i osmanski putopisac Evlija Čelebija nakon svog obilaska Sarajeva u šestoj dekadi 17 vijeku, podsjećajući:
«Žene su im ljepotice, a čedne su poput Rabije Adevije i pokrivaju se. U ljepoti i prikladnosti su jednostavne, riječi su im odmjerene, govor divan, a zubi kao nanizani biseri. Njihove poput zvijezda blistave djevojke su jako povučene i čedne. One su kao nerascvjetani pupoljci i skupocjeni biseri… Žene se u ovom šeheru odijevaju u odjeću od crvene i žute čohe, a na noge obuvaju žute papuče i tomake. Na glavu stavljaju obične i skupocjene fesiće od čohe, dibe i kadife, a preko njih zavijače satkane od tankog bijelog platna i crne peče. Vrlo rijetko šetaju izvan kuće, jer su čedne i čestite.» 15)
U knjizi Život i običaji muslimana napisanoj u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća, Antun Hangi upravo u estetskim atributima koji odražavaju pristalost mlade bošnjačke žene nalazi izvore inspiracije koji su u imaginaciji nepoznatog pjesnika iznjedrili sevdalinku u njenom melopoetskom sklopu. U jednoj od pjesama sama djevojka ističe razloge svoga pristalog izgleda:
Plaho me je majka milovala,
Rano me je u ložnicu slala,
Kasno me je iz ložnice zvala.
Majka me je šerbetom pojila,
Rumenom me ružom utirala,
Prije vakta ručak bi mi dala,
Prije vakta večerati dala.»
A u drugom primjeru:
«Otkako je svijet postanuo,
Nije ljepši svijet procvatio,
Nit’ je lipša divojka odrasla,
Nego što je Fatima divojka.
Ili:
Lipote je u svoj Bosni nema,
Lipa struka do devet sandžaka,
Ruse kose do Stambola grada.
Kakve su joj oči i obrve,
Valjaju joj Šama i Misira.» 16)
Iako uzdignutu na razinu ideala, mladu bošnjačka žena nije potpuno izdvojena iz matice svakodnevnog života, na što ukazuje pomenuti autor u svojoj knjizi u kojoj na jednom mjestu ističe: »Kada imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje (kukuruza), djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama.” To se može vidjeti i u drugim primjerima sevdalinki u kojima njihovi protagonisti obavljaju teške poslove u polju kao što je slučaj u pjesmi Ječam žele Tuzlanke djevojke.
Sadržaji proistekli iz društvene komunikacije mladih ljudi kao što su ašikovanja, večernji susreti i slično nezaobilazna su tema za bujanje građe pogodne za nastajanje sevdalinke.
To se dešava, kako kaže Hangi, tako što: «Ašikuju obično samo petkom i blagdanom poslije podne. Čim je narod podne otklanjao i iz džamije izašao, idu momci pod pendžere, ili na avlijska vrata svojim djevojkama. Djevojke su se dotle obukle u najljepša odijela, pometale sve voje nakite i na se i stoje iza demira ili na vratima, ili u bašči iza parmaka i čekaju ko će putem proći. Moglo je to biti i na izvor vodi ili bunaru, na česmi… Momak je dolazio pod pendžer, pred vrata ili pred ogradu ljubljene djevojke i ašikovanje bi započinjalo.”
U dugim zimskim noćima kada se sijelilo također je bila prilika za mlađahna sretanja i razmjenu riječi među mlađarijom. Rijedak primjer sačuvanog dijaloga koji se tom prilikom vodio sa karakterističnim formulaičkim frazama kao specifičnim oblicima usmene narodne tradicije sačuvao je upravo Hangi preuzevši ga od Fejzi-bega Kulenovića koji doslovce prenosi riječi izgovorene tokom ašikovanja:
«Golubice, zašto skrivaš lišce? Tvoje lišce ljepše od ružice.» «Skrivam lice jer j’ upeklo sunce.» «Da ti nisam grana na putu ?» «Ako sam da se uklonim ?» «Je l’ se kriješ , što me ne begenišeš, il’ se bojiš da ne hrupi dragi?» «Dragi dušo – nema viš’ ko doći! Ne begenišeš li, a ti u bezistan pa proberi.» «Probiro sam svašta dosta, al’ mi na te merak osta, jer si lijepa kita cvijeta, koja nije još nosita, pa si bejturana, koja nije još trgana, pa si stasa umiljata, kao da si nanizata od bisera od suhog zlata.»
«To je za me vel’ka hvala, al’ poslušaj moga hala: otkad sam te upoznala, robom sam ti ja postala., ne mogu ni jest’ ni piti ni pravo misliti, već samo tiho uzdišem, kao da dušu izdišem.» «Lanjska bajramska! Slatka kad si taka ! Deder malo bliže kroči, da ti vidim crne oči i visoko tvoje čelo, sjajno moje ogledalo…» 17)
Socijalnu ulogu lirske pjesme u bošnjačkom društvu prije Drugog svjetskog rata živopisno je 1939. godine prikazao Faik Bahtić u prilogu «Ženidbeni običaji kod muslimana na selu». Na početku svoga teksta Bahtić ističe: «Ovdje ćemo opisati običaje kod Muslimana na selu, a specijalno u selu Karauli, sreza travničkog, jer svaki kraj ima kod toga događaja i po nešto svoje naročito. Po mom mišljenju ni u kojem drugom selu ne provodi se taj događaj kod muslimana s tolikom pompom, veseljem i oduševljenjem kao u Karauli.»
Autor je posebno opisao običaj knijenja koji dolazi neposredno nakon vjenčanja koje se obavlja tako da mladoženja od imama-matičara zatraži «ilmi haber» dokumenat koji se mora prezentirati kadiji neposredno prije postupka šerijatskog vjenčanja. Nakon toga slijedi pir o čemu Bahtić ima ovo reći: «Prvi dan pira je samo za ženske, a zove se k’na. Taj dan u srijedu iskupe se žene prije podne i oko podne im se dadne ručak. Tu se izmijeni po nekoliko sofara s raznim jelima. Čitavo to prijepodne mlada se nalazi sama u jednoj sobi, obučena u starinsku nošnju (dugu košulju sa širokim rukavima, dukatli fes na glavi i crven duvak preko lica, a na nogama papuče). Kad žene ručaju, onda vjenčani kum mladoženjin uvede mladu u sobu, gdje su sakupljene sve žene, rekavši im: «Selamun alejkum», a sve žene odgovore mu u jedan glas «Alejkumu selam», onda kum dovede mladu do na sredinu sobe i tri puta je okrene u čevrntiju prema kibli.
Oko kuma je pripasana kecelja u kojoj se nalaze bomboni izmiješani s novcima.
Kad kum ili kuma tri puta okrenu mladu, onda je pospu po glavi tim bonbonima, a zatim grabi šakom te bonbone i novce, te ih baca po drugim ženama, koje ih na brzu ruku pojagme. Tada kum izađe iz sobe, a onda mladu počnu krniti. Sav pribor za knijenje, kao i dimiluk za mladu, dužan je pribaviti vjenčani kum.
Knijenje mlade vrši se na slijedeći način:
»Nasred sobe prostre se dušek, po kome se najrpije provalja muško dijete, kome se tada dadne neki dar. Onda na taj dušek posade mladu. Tada donesu u tepsiji umiješanu k’nu i četiri ženske od mladine rodbine okrnaju mladi ruke i noge do članaka. Dvije ženske od mladine rodbine okrnaju mladi ruke, a dvije od mladoženjine rodbine okrnaju joj noge. Poslije donesu za to već pripravljene kese i nataknu ih mladi na ruke i na noge dokle su okrnate, povale je na dušek i jorganom pokriju. Dok žene to rade – dvoje male djece drže upaljene svijeće i toj djeci se također dadne neki dar (obično po rubac ili peškir).
Za vrijeme krnanja djevojke pripjevaju mladoženju i mladu ovim stihovima:
«Muhareme, uzvi brdu brke,
Tvojoj Hanki okrnaše ruke,
Okrnaše i noge i ruke,
Tvome srcu olakšaše muke.»
Dok mlada leži na dušeku – četiri djevojke nad njom razapnu duvak, njišu ga i pjevaju gotovo svakoj ženi napose ovu pjesmu:
«Suljagince, diko naša,
Dika te je i rodila,
U njedrim’ ti zlatna kesa
I u kesi sto dukata.
Dukat meni, sve to tebi.
Bolje ti se zadužiti,
Neg’ pred nama naružiti.»
Kojoj god ženi otpjevaju ovu pjesmu, ta je žena dužna baciti na duvak po koju paru.
Mlada leži oknijena u dušeku oko pola sata, dok joj se kna malo prisuši. Poslije pola sata ležanja na dušeku – podignu mladu, operu joj ruke i noge, koje postanu od kne crvenkasto obojene, a zatim se mlada preobuče u obične haljine (dimije i bluzu), koje joj je đuvegija kupio. Tada je uvedu u sobu među žene, koje mlada sve redom izljubi u ruku, a onda prođe vrh sobe, stane u jedan budžak i dvori.
Poslije toga djevojke pjevaju razne pjesme sevdalinke, uhvate se u kolo i igraju, te time i raznim doskočicama uveseljavaju prisutne krnarice…» 18)
SEVDALINKE U PROSTRANSTVU UMJETNOSTI
Kao i svaki stvaralački fenomen sevdalinka je bila i ostala podložna društvenim mijenama – i kao takva u historijskom toku svoga trajanja nije mogla ostati izolovana od cjeline umjetničke, posebno muzičke scene unutar bosanskohercegovačkog društva, pa bilo da se radilo o njenim interpretatorima, slušaocioma, kompozitoruima i tumačima. Ona je često bila inspirativna za nastanak djela autorske muzike. O tom umjetničkom aspektu ove lirske pjesme u nas ima malo stručnih istraživanja, ali kao podstrek takvim istraživanjima možda kao ilustracija mogu poslužiti sljedeći primjeri:
Na samom kraju XIX stoljeća, na neka karakteristična muzikološka svojstva ove bošnjačke lirske pjesme, istina samo posredno, osvrnuo se hrvatski muzički pisac i folklorist Franjo Kuhač, u svome eseju »Turski živalj u pučkoj glazbi Hrvata, Srba i Bugara» (Glasnik Zemaljskog muzeja, 1898, str. 189-217) koji je istakao:
«Ne znajući Turci, ni Slaveni Muhamedove vjere, da je povećana sekunda osobina slavenske glazbe, upotrebljuju taj interval što izdašnije, jer misle, da se njim može najprikladnije izraziti melanholija i ašikovanje.» Dalje je još dodao:
«U pjesmama ne drže se muslimani Bosne ili Bugarske metruma (ritma) arapskih ili turskih pjesama, nego svoga narodnoga deseterca. Osim toga nijesu pučke pjesme slavenskih muslimana onako fantastične, ko arapske ili turske, nego čisto realističke, samo što upleću u pjesmu i turske i arapske riječi, ne bi li time istaknuli, da ju je spjevao musliman.»
Sevdalinka je bez teškoća bila primljena u svim etno-kulturnim zajednicama u Bosni i Hercegovini i nisu je samo begenisali Bošnjaci nego i njihovi sunarodnjaci Srbi, Hrvati i Jevreji, pa i stranci koji su svoju životnu sudbinu vezali za ovu zemlju.
Franjo Mačojevski, kompozitor i dirigent češkog porijekla (1871 – 1938), kao predavač muzike na različitim školama i horovođa kulturno – umjetničkih društava u Sarajevu, između ostaloga, osloncem na tradicionalnu pjesmu, pripremio je scensku muziku za domaće drame Arslanbeg (1921), Mejremu i Starina Novak (M. Mirona), Aišu (S. Ćorović) i Protivnike (A. Muradbegovića). O ovome muzičkom entuzijasti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu je 1954. Godine diplomski rad odbranio Zijo Kučukalić..
Bogomir Kačarovski (1873 – 1945) violončelist i kompozitor, također Čeh po porijeklu, u godinama od 1898. do 1916. kao nastavnik na Učiteljskoj školi u Sarajevu, učestvujući u različitim vidovima kulturnog života, muzički je uobličio zbirku pjesama pod naslovom Bosanske sevdalinke za klavir za jedno i dva grla koju je u Sarajevu izdala knjižara “ J. Studnička”.
Porast interesovanja za ovu vrstu umjetničkog nasljeđa zabilježen je i na euro-američkom Zapadu kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tome miljeu pripada dugogodišnji rad mađarskog etnomuzikologa i imigranta u Ameriku – Bele Bartoka koji zajedno sa Albertom Lordom potpisuje knjigu Serbo-Croatian Folksongs: Texts and Transcriptions of Seventy-five Folk Songs from the Milman Parry Collection … (New York: Columbia University Press, 1951), koja sadrži zapise bosanskih narodnih pjesama.
Ova dvojica istraživača kasnije objavljuju obimnu građu okupljenu pod naslovom Yugoslav Folk Music = Južnoslavenska narodna muzika (Albany: State University of New York Press, 1978) u četiri sveska. Prvi svezak u dva dijela sastoji se od materijala koji su pisali Bartok i Lord i sastoji se od njegovoh teorijskih razmatranja kako je on naziva srpsko-hrvatske narodna a čini je građa koja se čuva u Milman Parry kolekciji na Harvardu iza čega slijede muzička transkripcija 54 lirske pjesme. Drugi dio sastoji se od Lordovih prijevoda na engleski te 54 pjesme. Drugi svezak zbirke sastoji se od čisto stručnog materijala u kome su detaljno prikazane muzikološke karakteristike prezentirane građe.Treći i četvrti svezak sadrže Bartokovom rukom ispisanu transkripciju materijala iz Perijeve kolekcije.
Inače, Perijeva kolekcija usmene književnosti na Harvardu, o kojoj je informacija dostupna na web stranici (www.fas.harvard.edu/-mpc), sastoji se od tekstova i muzičkih zapisa epskih i lirskih pjesama, nešto proze i razgovora sa pjevačima i drugima koje je načinio Milman Parry, saradnik Odsjeka za klasične jezike na Harvardu tokom ljeta 1933 i od juna 1934. do septembra 1935. godine na području nekadašnje Jugoslavije. Tu je 3.500 dvostranih aluminijskih ploča sa vremenom trajanja od po 4 minute. Transkripcija ovih pjesama nalazi se u devedeset i pet svesaka (120 stranica svaka) dok su pjesme zapisane po kazivanju sadržane na 8oo svesaka (70 stranica svaka). Pored albanske kolekcije tu je i Lordova zbirka koja se sastoji od tekstova epskih pjesama koje je ovaj učenjak zabilježio uglavnom od muslimanskih pjevača u Jugoslaviji u ljeto 1950. 1951. i 1966. godine. Pored ovih tu su i druge pjesme zabilježene od hrišćanskih pjevača u planinama između Niša i Prijepolja. Zajednička Lordova i Bynamova kolekcija sastoji se od tekstova koje su dvojica istraživača zabilježili u različitim područjima bivše Jugoslaviji u ljeta 1962-1965. i 1967. godine.
Znatan obim naviše opisanog materijala čine lirske pjesme među kojima dobar broj bošnjačkih sevdalinki. Na njihovom sakupljanju posebno su se bili angažovala dvojica mladića: Hamdija Šaković i Ibrahim Hrustanović. O tom njihovom radu u našoj zemlji, nažalost, malo se za sada zna. S obzirom na svoj sadržaj ova zbirka je od izuzetne važnosti za izučavanje muzičke tradicije južnoslavenskih naroda općenito, a bošnjačkog posebno. Značaj joj je tim veći kada se ima u vidu skromnost dosadašnjih rezultata u istraživanju i publiciranju bošnjačkog etnomuzikološkog naslijeđa.
Oživljavanje interesa za tradicionalnu muziku poslije Drugog svjetskog rata u samoj Bosni i Hercegovini posvjedočeno osnivanjem Instituta za proučavanje folklora koji je u Sarajevu djelovao pedesetih godina dvadesetogs toljeća. Bilten Instituta u svoja izašla tri broja, pored ostalih istraživača, donosi i priloge dvojice posebno agilnih saradnika – Cvjetka Rihtmana i Alije Bejtića.
Kompozitor i folklorist Vlado Milošević (1901 –1990), uz neprekidnu kompozitorsku djelatnost, intenzivno se bavio proučavanjem bosanskohercegovačkog muzičkog folklora uključujući i bošnjačku tradiciju. Autor je između ostalog i sljedećih radova: Bosanska suita za gudače, 1947, zatim zbirke u četiri knjige Bosanskih narodnih pjesama (1954 – 65), te Staro bosansko varoško pjevanje (1968). Svoj prilog pokušaju razumijevanja sevdalinke kao melodijeske umjetničke tvorevine Vlado Milošević je dao u podužoj studiji naslovljenoj Sevdalinka (Banja Luka: Muzej Bosanske krajine, 1964). Podatke o ovom bosankohercegovačkom muzikologu donio je Zije Kučukalića u knjizi Likovi bosanskohercegovačkih kompozotora (Sarajevo, 1961). Monografiju o Vladi Miloševiću, napisanu prvobitno u formi doktorske disertacije, objavio je Ivan Čavlović pod naslovom Vlado Milošević, kompozitor (Sarajevo: Muzikološko društvo F BiH, 2001).
Etnomuzikolog i kompozitor Cvjetko Rihtman (1902-1989), koji pripada malom krugu dobrih poznavalaca bosanskohercegovačke nartodne muzičke tradicije, vršio je obimna terenska prikupljanja još uvijek žive etnomuzikološke građe po čitavoj Bosni i Hercegovini. Dio te građe pohranjen je u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja (FAZM), a dio pripada Muzičkoj akademiji u Sarajevu.
Obradom bosanskohercegovačkih narodnih pjesama bavio se niz godina i Mladen Pozajić, dirigent i kompozitor, koji je neke obrade narodnih pjesama objavio u radu Bosanske narodne pjesme (1950).
Istaknuti bosanski kompozitor Avdo Smailović «svoja vokalna i instrumentalna djela gradi pretežno na tekovinama narodne muzičke tradicije Bosne i Hercegovine» ističe Muzička enciklopedija (Zagreb, JLZ, 1977, III, str. 388). To je vidljivo u njegovim radovima kao što su simfonijski stav Probuđena kasaba (1952), kao i u obradi solo-pjesama kakve su one objavljene pod skupnim naslovom Ljubavna lirika stare Hercegovine (1952-65). Zijo Kučukalić, muzikolog i muzički kritičar autor je monografije na engleskom jeziku naslovljene The Development of Musical Culture in Bosnia and Herzegovina (Sarajevo, 1967). Biografija ovog muzikologa nalazi se u Muzičkoj enciklopediji, (Zagreb, JLZ, 1974. II, str. 394).
SEVDALINKE U SAVREMENOM MULTIMEDIJALNOM AMBIJENTU
Ponovo smo svjedoci porasta zanimanja za sevdalinku i kao usmenoknjiževnu i kao melopoetsku tvorevinu. Za nju postoji interes na dvije razine: kulturološkoj i naučnoj. Protagonisti naučnih interesovanja su profesori i predavači na etnomuzikološkim odsjecima muzičkih akademija i katedri usmene književnosti na univerzitetima. Na drugtoj strani idući u susret težnjama popularnog ukusa, istaknutio publicista i kulturni radnik Vehid Gunić publicira zbirke tesktova ove pjesme. Upravo je Gunić objavio najobimniji izbor tekstova sevdalinki do sada pod naslovom Sevdalinke: autori i tumači (Sarajevo:Dobra knjiga, 2012). Muhamed Žero je 2010. godione objavio zbirku Sevdah Bošnjaka: 430 sevdalinki sa notnim zapisima (Sarajevo: Tugra, 2012).
Izdanjima sevdalinki na CD-u i DVD-u kao i njenom izvođenju u javnim nastupima sa svoijim saradnicima, Omer Pobrić je za života dao poseban doprinos popularisanju i održanju kontinuiteta ovog umjetničkog žanra. Članovi muzičke grupe Mostar Sevdah Reunion publici nude svoje varijante izvedbe najpopularnijih primjera ovog muzičkog izraza. Na svoj specifičan način ovim nastojanjima su se pridružili i Đelo Jusić, Amra Medunjanin, Damir Imamović. Ovi umjetnici osloncem na tradicionalnu muziku, svojim kreacijama na inovativan izvođački način, novim aranžmanima vraćaju sevdalinku u fokus pažnje urbane publike posebno prijemčive za ovu vrstu umjetničkog izraza. To se možda krije, iako još uvijek skroman, nagovještaj da će se na ovaj način možda osigurati kontinuirana egzistencija ovome umjetničkom žanru i kulturnom blagu od značaja za cijelo bosanskohercegovačko društvo.
Zahvaljujući dostignućima savremene informacijske tehnologije, a posebno Internetu danas je korisniku omogućeno da korištenjem kompjutera (putem Youtuba) ne samo čita najstarije sačuvane tekstove ljudske civilizacije, pa tako i tekstove sevdalinki, nego i da sluša njenu melodijsku izvedbu.
Generaciju umjetnika u čijem umjetničkom angažmanu se odrazila sevdalinke u 20 stoljeću na najbolji način predstavljaju oni (uz mogućnost da mnogi budu nenamjerno ispušteni) čija imena slijede:
Hasiba Agić, Arif Alajbegović, Ismet Alajbegović – Šerbo (kompozitor i izvođač na harmonici), Nihad Alibegović, Ibrahim Aščerić, Sinan Alimanović, Ferid Avdić, Adna Azabagić, Zilha Bajraktarević, Enes Begović, Behka i Ljuca (duet), Ljubica Berak, Rešad Bešlagić, Halid Bešlić, Zvonko Bogdan, Zulfo Bota, Asim Brkan, Alija Brkić, Jusuf Brkić, Avdo Buzur, Zekija Čuturić, Kadira Ćano, Safet Dedajić, Adnan Delić, Ilijaz Delić (član grupe Mostar Sevdah-Reunion), Zehra Deović, „Divanhana“ (grupa), Zora Dubljević, Haris Džinović, Zekerijah Đezić, Reuf Feković, Jasmin Ferhatbeović (harmonika), Damir Galijašević (izvođač na harmonici), Nazif Gljiva, Senad Gračić, Azemina Grbić, Mehmed Gribajčević, Vesna Hadžić, Bahrija Hadžialić, Rizo Hamidović, Jasmin Hasić, Nihad Hasić, Azra Husarkić, Edhem Huseinbegović, Adi Ibrišbegović (violina), Nedžad Imamović, Zaim Imamović (iozvođač i kmpozitor), Damir Imamović, Eldin Huseinbegović, Safet Isović, Adnan Jakupović, Bora Janjić, Faruk Jažić (izvođač), Rade Jovanović (autor), Ibrahim Jukan, Nisveta Junuzović, Ibrica Jusić, Safet Kafedžić (autor), Semir Kazić, Mehmed Kenović (autor), Nusreta Kobić, Šerif Konjević, Esad Kovačević, Mesud Kreštalica, Edo Krilić (izvođač na harmonici), Azra Kujundžić, Emira Kundurović, Dino Kurić, Husein Kurtagić, Kadir Kurtagić, Abdulah – Avdo Lemeš (sazlija), Josipa Lisac, Adi Lukovac, Nada Mamula, Nijaza Mazalović, Muhamed Mešanović-Hamić, (svirač uz saz), Ramiza Milkunić, Rašid Milkunić, Mostar Sevdah Reunion (grupa) Muhamed Mujkanović, Refija Muslić, Halid Muslimović, Sofka Nikolić, Merima Njegomir, Hanka Paldum, Džavid Pamuković, Muhamed Pašić Mašura, Selver Pašić (autor), Edin – Edo Pandur, Vida Pavlović, Jozo Penava (autor i kompozitor), Jovica Petković (kompozitor i izvođač na harmonici), Sejo Pitić, Šuki Planjanin, Tanja Petrović, Omer Pobrić (izvođač i autor), Himzo Polovina, Meho Puzić, Hamid Ragipović – Besko, Bajro Redžić, Benjamin Redžić, Faruk Repovac, Elzin Salihović, Selim Salihović, Muris Salkić, Nedžad Salković, Hamdija Salković (svirač na fruli), Meho Sefić, Beba Selimović, Mary Sherhart, Muharem Serbezovski, Nermina Sinanagić, Zijad Sipović, Alma Subašić, Aida Srna, Šemsa Suljaković, Zekija Suman, Hamdija Šahinpašić, Begzada Šahović, Mustafa Šantić, Miralem Šarič (harmonika), Šaban Šaulić, Subhija Šehović, Andrija Števanić, Hasan Tanjić, Salem Trebo, Gordana Topić, Aldijana Tuzlak, „Urban sevdah“ (grupa), Hari Varešanović, Mehmed Varešanović – Meho, Murat Vrabac, Božo Vrećo, Emina Zećaj, Amela Zuković.
Istraživanjima i promocijom sevdalinke kao pjesničko-muzičke forme posljednjih decenija bavili su se i bave se slijedeći autori: Nijaz Alispahić, Muhamed Arnaut, Husein Bašić, Sead Begović, Đenana Buturović, Ismet Ćumurija, Alma Denić Grabić, Hamid Dizdar, Enes Duraković, Rašid Durić, Amra Džibrić, Nirha Efendić, Edvin Ferizović, Selma Ferović, Edisa Gazetić, Hamza Humo, Vehid Gunić, Remzija Hadžiefendić-Parić, Dijana Hadžizukić, Damir Imamović, Alija Isaković, Sakib Jakupović, Alen Kalajdžija, Tamara Karača – Beljak, Enver Kazaz, Sanjin Kodrić, Elvedin Krilić, Sena Kulenović, Enes Kujundžić, Muhamed Dželaludin Kurt, Ivan Lovrenović, Alisa Mahmutović Rakovac, Vanja Muhović, Nedžad Mušović, Nusret Omerika, Sait Orahovac, Risto Peka Pennanen, Omer Pobrić, Selver Porča, Ibnel Ramić, Muhsin Rizvić, Šemsudin Sarajlić, Lamija Šeper, Enisa Šojko Hajdarević, Alma Zubović, Enver Šadinlija, Ognjen Tvrtković.
U svom naučnoistraživačkom radu, posebnu pažnju sevdalinici je poklonio Munib Maglajlić čija knjiga Usmena lirika Bošnjaka (=The Bosniak Lyric poetry) (Sarajevo: Bošnjačka zejdnica kulture „Preporod“ 2006) predstavlja dragocjen izbor od 300 tekstova pažljivo odabranih sevdalinki. 2009. godine je izašlo treće izdanje knjige Muhameda Žere Sevdah Bošnjaka: 430 sevdalinki sa notnim zuapisikam u izdanju izdavačke kuće „Tugra“. I na kraju, Nirha Efendić je 2015. godine objavila tekst svoje doktorske disertacije pod naslovom Bošnjačka usmena lirika: kulturnohistorijski okviri geneze i poetičkih obilježja (Sarajevo: Zemaljski muzej., Slavistički komitet BiH, 2015).
Tekstove sevdalinki i istraživačke priloge o ovoj lirskoj pjesmi prilježno i u kontinuitetu na web stranici (www.sevdalinke.com) registruje Semir Vranić čemu treba pridružiti građu koja se publikuje na web portalu (www.chamo.ch) i drugdje.
