Dr. sc. Nermin Tursić

Bosna i Hercegovina u srpskim i hrvatskim velikodržavnim planovima u periodu 1992-1995. godine: osvrt na djelovanje međunarodne zajednice i Evropske unije

Izvod iz teme koja je objavljena u Godišnjaku za 2013.godine Preporod Sarajevo

Rad predstavlja pogled na bosanskohercegovačka zbivanja u periodu 1992-1995. godine.

Pored uvoda i zaključka, podijeljen je u tri dijela. Predmet rada su aktivnosti u pravcu realizacije projekta “Velika Srbija”, koji se eksplicitno očitovao u namjeri za teritorijalnom pretenzijom na Bosnu i Hercegovinu, a time i agresijom.

Drugi dio rada koncipiran je na sličnim osnovama,s tim da su predmet istraživanja hrvatski politički pogledi i odnosi prema BiH. Treći dio rada posvećen je međunarodnoj zajednici, Evropskoj zajednici/ uniji, kao i međunarodnim vodećim čelnicima, odnosno akterima političkog djelovanja prema navedenom problemu. Prije svega,odnosi se na nekonzistentnost i neprincipijelnost politike spomenutih država i njihovih vladaprema Bosni i Hercegovini i njenim građanima, što je direktno utjecalo na konačnu cijenu odbrane i broj žrtava u BiH.

Uvod

Teško je pronaći državu u svijetu sličnu Bosni i Hercegovini, koja se toliko puta uspjela oduprijeti i nadživjeti pokušaje njenog nestanka. Dosadašnje historijsko iskustvo ukazuje na konstantnu  bilatost političkih i teritorijalnih pretenzija koje su poduzimane od raznih sila, ali i njenih susjeda. Jedan od takvih pokušaja, sa epitetom najtežeg,pokrenut je od tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) na kraju dvadesetog stoljeća.

Tačnije, početkom 1992. godine, nakon proglašenja neovisnosti bosanske države i njenog prijema u UN. Naime, po nekim procjenama tadašnja četvrta vojna sila Evrope, već srbizirana JNA, uz pomoć domaćeg pravoslavnog stanovništva, krenula je ka realizaciji  velikodržavnog projekta. Legitimitet vojnih aktivnosti politički vrh spomenutih jugoslavenskih republika nastojao je da opravda kroz dva osnova:

Prvi, “legalni” (ustavni), iznalazili su u preambuli ustava SFRJ, u kojoj je JNA bila garant vanjskih granica, ali i garant očuvanja unutrašnjeg ustavnopravnog poretka jugoslavenske federacije.

Drugi, “legitimni” osnov, proizlazio je iz sveopćeg odobravanja srpskog stanovništva za “očuvanjem Jugoslavije”, što je samo predstavljalo paravan za ostvarivanje projekta “Velika Srbija”, i trebao je prvi put u historiji da okupi sve “srpske zemlje”. S druge strane, imamo politiku dr. Franje Tuđmana, koja je bila opterećena teškim bremenom pseudohistorijske ideje o “Velikoj Hrvatskoj” zasnovanoj na projektu sporazuma Cvjetković–Maček. Cijena takvih teritorijlanih apetita prema Bosni i Hercegovini morala je da se naplati preko jednog naroda, Bošnjaka, koji nije prihvatio niti jedan od ponuđenih koncepata, jer su bili usmjereni ka nestanku države Bosne i Hercegovine sa političke karte svijeta.

Kao rezultat odbijanja proizašla je agresija na suverenu i međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Odbrana i očuvanje države Bosne i Hercegovine plaćeni su ogromnom cijenom. Zbog toga, a vođen ničeanskom mišlju da prošlost možemo sagledavati samo iz najviše snage sadašnjosti (jer bi se u suprotnom historija mogla svesti u sferu radoznalosti), predstavlja osnovni motiv nastanka ovog rada. Kakva je unutrašnja istina događaja i njena vanjska refleksija kreirana putem stavova pojedinih čelnika i država međunarodne zajednice, kao i Evropske zajednice, odnosno Evropske unije i njenih država članica, prema bosanskoher-cegovačkom problemu, tema je ovog rada.

Srpske teritorijalne pretenzije i agresija na Bosnu i Hercegovinu

Pripreme agresije na Bosnu i Hercegovinu od Savezne republike Jugoslavije (Republika Srbija i Republika Crna Gora) počele su paralelno sa reanimacijom ideje o Velikoj Srbiji. Takva ideja je skrojena u akademskim centrima, odnosno akademskoj zajednici, u saradnji sa najvećim vojnim umovima, i sveopći “blagoslov” Srpske pravoslavne crkve. Oslanjajući se na ideje stare više od jednog i po stoljeća, čiji su tvorci Ilija Garašanin, Stevan Moljević, pa i Draža Mihajlović, te njihovom reanimacijom kroz ideologiju Dobrice Ćosića, praćenom izjavama historičara (nacionalističke provenijencije) Milorada Ekmečića, vršeno je  uspaljivanje”nacionalne svijesti srpskog naroda. U djelima nabrojanih autora, kao i u ostatku nacionalis-tičko-akademskog korpusa koji je djelovao u ime velikosrpstva, pored ostalih, lahko suprimjetne ideje i Nikole Stojanovića, koje su itekako bile inkorporirane u ideološki okvir politike SDS-a. Da podsjetimo, spomenuti autor prije više od jednog stoljeća prikazuje srpski ekskluzivizam kroz srpske narodne pjesme, što predstavlja jednu od primijenjenih receptura djelovanja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Također ističe naprednu srpsku mesijansku svijest koja je nosilac napredne kulture i civilizacije, pozicionirajući okvir teritorijalnog nacionalizma u odnosu na druge narode koji žive u Bosni i Hercegovini.

Kompatibilnost i prepoznatljivost takvih ideja iznesena je od Radovana Karadžića na skupštinskom zasjedanju (Republike Bosne i Hercegovine) 12. maja 1992. godine, kada je govorio o ciljevima bosanskih Srba. Tom prilikom između ostalog iznio je sljedeće:

Srpska strana u BiH donijela je strateške prioritete srpskog naroda. Prvi je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, tj. državno razdvajanje, (...) drugi je koridor između Semberije i Krajine, (...) treći je uspostavljnje koridora u dolini rijeke Drine kao granice između dva svijeta, (...) četvrti je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi, (...) peti je podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od ova dva dijela efektivne državne vlasti te konstitutivne države, ... jer Alija nema državu dok mi imamo dio Sarajeva, (...) šesti strateški cilj je izlazak srpske republike BiH na more...

Danas je poznato da je takva namjera bila sastavni dio planova koji su trebali da zadovolje potrebe velikodržavnih apetita bosanskohercegovačkih istočnih susjeda. Provedene akcije usmjeravane su ka dekonstrukciji historijske osobenosti i bosanske multietničnosti, u namjeri cijepanja državnog teritorija kroz oblik srpske i hrvatske teritorijalne segregacijske politike.

I to sve sa jednim ciljem – realizacije planiranog čina monoetničke getoizacije, kao jednog od preduslova konačnog ostvarenja projekata “Velika Srbija” i “Velika Hrvatska”. Ovakve namjere danas su empirijski dokazane i velikim dijelom naučno elaborirane. Međutim, nije naodmet ponovo spomenuti neke od njih, i to po kvalifikaciji hronoloških zbivanja. S tim u vezi istakao bih stavove Aloisa Mocka, koji je primijetio da pred kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošlog stoljeća Političko vodstvo u Beogradu sve otvorenije ide na ostvarenje velikosrpske ideje: nakon što su Kosovo i Vojvodina već osjetili vojnu i političku premoć Srba (...) oduzimanjem autonomnog statusa, donošenjem novog srpskog ustava po kojem su degradirani na obične dijelove Srbije – prešlo se na to da se iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine silom izdvoje područja u kojim žive Srbi. Ponajprije u Krajini, zatim u Slavoniji, a kasnije također i u Bosni i Hercegovini – uvijek po istoj shemi (prostudiranoj još u komunističkoj školi revolucije i stalno primjenjivoj u praksi).

Kao potvrda istinitosti ovih navoda, dolazi lično od Slobodana Miloševića, koji je rekao da bi s Republikom Srpskom, u BiH, koja će pre ili posle da postane deo Srbije, rešio 90 odsto srpskog nacionalnog pitanja, kao što je Tuđman rešio nacionalno pitanje Hrvatske sa Herceg Bosnom...

Za realizaciju ovakvog projekta neophodno je bilo instalirati ekspoziturnu politiku unutar same Bosne i Hercegovine. Naravno, to je i učinjeno preko SDS-a, čiji je zadatak bio formiranje jedinstvene javne svijesti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u ispravnost očuvanja jugoslovenske federacije. Iz nje bi proizašla i određena vrsta legitimiteta za aktivnosti koje su trebale uslijediti. Da bi se takvo što uspjelo realizovati, bilo je potrebno instalirati matricu da se sa Bošnjacima ne može živjeti, da im se ne može vjerovati, te da je politika ubijanja i progon ošnjaka najefikasniji način rješenja srpskog pitanja u Bosni i Hercegovini. Ostvarenju ovakvog nauma kao dodatni oslonac poslužila je i Srpska pravoslavna crkva, čije je glavno uporište bilo izraženo u prevelikoj mesijanskoj identifikaciji srpskog kolektiviteta sa ranijom crkvenom mitologizacijom. Takvo stanje nije ostalo neprimijećeno ni u vanjskim krugovima. Naprotiv, doslovno ga je opisao ugledni američki diplomatRichard  Charles Albert Holbrooke, ističući da je religijski simbolizam zauzimao važno mjesto među razlozima kojima su Srbi pravdali rat. Premda su “Muslimani” ti koji su shvaćeni kao sinonim jedne vjere, Srbi su ti koji su najenergičnije povezivali religiju i nacionalizam, posebno upotrebljavajući srpski pravoslavni križ uokviren ćiriličnim slovima za svoj moto “Samo sloga Srbina spašava”.

Isti diplomat je primijetio i posebnu činjenicuda su vođe pravoslavne crkve, a naročito njen poglavar Pavle, davale svoj blagoslov strategijama bosanskih Srba. Takav oblik crkvene podrške, ali i čestog poziva na odbranu pravoslavlja, podstakao je mnoge vojne dobrovoljce iz drugih “pravoslavnih zemalja”, kao npr. Ruse, Ukrajince, Grke, Rumune i slično da ratuju na strani bosanskih Srba. U pravcu sličnih namjera, ali i izjava, koje su bile usmjerene ka dokazivanju “više srpske vrijednosti”, izdvaja se ona od haškog optuženika Vojislava Šešelja, koji je kao komandant jedne srpske nacionalističke paravojne organizacije, u svom obraćanju, rekao:

Mi se borimo 1000 godina, milion Srba su dali živote, i nećemo se odreći onoga što je naše. Kako bi naglasio tu obavezu, Šešelj je zaprijetio da za svakog mrtvog Srbina treba platiti životima najmanje 100 muslimana.

Osim toga, u svome radu objavljenom u kragujevačkom časopisu “Pogledi” novembra godine, savjetovao je politički i vojni vrh Srbije da po svaku cijenu mora očuvati instituciju JNA i spriječiti njeno nestajanje. Naime, u radu se ukazuje na to da bi formalnim prestankom postojanja JNA i njenom zamjenom za novoformiranu Vojsku Srbije nestala mogućnost “legaliteta” u provođenju vojnih operacija u cilju stvaranja “Velike Srbije”. Odnosno, taj čin bi promijenio karakter vojnih operacija i pretvorio ih iz unutrašnjeg u vanjski oblik, što bi ujedno značilo napad na druge, suverene države. Taj proces bi proizveo stanje u kom bi Srbija od međunarodne zajednice vrlo brzo bila optužena za agresiju. Na kraju zaključuje da JNA i njeno postojanje daje određenu vrstu legitimiteta i legaliteta za vojni angažman u susjednim republikama. Zbog prihvatanja ovakvih stavova od srpske vlasti, ali i srpske javnosti, formiran je “sveopšti konsenzus srpskog naroda” koji je pretočen u neku vrstu “javnog legitimiteta” za agresiju Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu.

Ovakvim pravno-političkim manevrom otklonjena je svaka mogućnost zastoja za vojne aktivnosti, te je otvoreno uslijedila agresija SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska pretenzionistička politika prema Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995.

Za razliku od Slobodana Miloševića, koji je otvoreno i javno nastojao da ostvari veliko-državne planove, s druge strane imamo Franju Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske, koji je svoj naum o stvaranju “Velike Hrvatske” držao u “zatvorenijoj formi”. Odnosno, nikada nije dozvolio da ona bude predmet građanske javnosti. Iako je sve pripremne aktivnosti u saradnji sa vodstvom HDZ-a BiH proveo već krajem 1991. godine, tačnije 12. novembra 1991. godine, kada je HDZ BiH u Bosanskom Brodu proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine, a šest dana kasnije, 18. novembra 1991. godine, u Grudama je uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao ekspoziture Zagreba. Kada pogledamo i kompariramo stavove hrvatske javnosti sa ranije opisanim stavovima javnosti Srbije, primijetit ćemo da stavovi hrvatskog javnog mnijenja prema bosanskom pitanju nisu imali velikog utjecaja na donošenje političkih odluka u tom periodu. Pasivan stav javnog mnijenja otvorio je prostor prema stranačkom upravljačkom hegemonizmu, što je u to vrijeme predstavljalo ekvivalent personaliziranom tuđmanovskom načinu vođenja i upravljanja državom. To je ujedno značilo slijepu i nekritičku sljedbenost vladajućeg – stranačkog establišmenta, naspram politike Franje Tuđmana, bez bitnijeg utjecaja demokratičnije opozicije. Sagledavajući takvo stanje, koje je na neki način bilo suprotno od srbijanskog, ali sa istim efektom, dolazi se do odgovora zašto se ta politika odrazila na pogoršanje situacije u Bosni i Hercegovini u periodu agresije. Kakva je bila “predsjednička politička vizija dr. Tuđmana”, na vrlo jasan način opisuje Carla del Ponte:

Franjo Tuđman nije mogao podnijeti ni samu pomisao o postojanju Bosne i Hercegovine (...) kao suverene države, ističući da je napokon pružena prilika za proširenje hrvatske države na štetu državnog teritorija Bosne i Hercegovine: Došlo je vrijeme (...) da iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih granica.

Uz navedeno, nije naodmet podsjetiti se na još neke izjave Franje Tuđmana, usmjerene ka teritorijalnoj ambiciji. Tako, drugom prilikom izjavljuje:

... jedan od naših ljudi u Bosni napravio je neki prijedlog o takvom razgraničenju gdje bi hrvatska područja i ona koja ste vi obuhvatili u ovoj Zajednici Herceg Bosna i u Zajednici Hrvatske Posavine, bi vjerovatno pripale Hrvatskoj u slučaju razgraničenja, osim te dvije zajednice vjerovatno zbog geopolitičkih razloga i cazinska, bihaćka krajina, to bi bilo gotovo optimalno zadovoljenje hrvatskih nacionalnih interesa. Iz ovog se da lahko zaključiti da Franjo Tuđman kao prvi čovjek Republike Hrvatske nije imao senzibiliteta, niti razumijevanja za pitanje državnosti Bosne i Hercegovine. Naprotiv, svoju politiku je temeljio na postulatima historijski anahronog sporazuma Cvetković – Maček, smatrajući da je pripajanje državnog teritorija Bosne i Hercegovine Republici Hrvatskoj najbolje rješenje. Tj. svom političkom naumu nedvojbeno je težio ka rekonstrukciji Banovine Hrvatske u koncepciji HSS-a. Takve namjere jasno potvrđuje Mate Granić, koji je u to vrijeme obavljao funkciju ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske,u intervjuu datom magazinu Dani. U njemu ističe:

...

Ponavljam, da je (...) dr. Franjo Tuđman istodobno sanjao o Banovini Hrvatskoj, skupa s “Turskom Hrvatskom” (...) Također, takvoj situaciji znatno je doprinosila i međunarodna zajednica koja je bila mišljenja da se BiH može i treba podijeliti, u nedostatku volje i sposobnosti da zaustavi rat. To se lijepo vidi po mnogim tadašnjim izjavama i službenim prijedlozima Davida Owena, Thorvalda Stoltenbega, Cyrusa Vancea, Josea Cutillera itd. Treba shvatiti, dakle, da je tu bio Milošević, koji je želio prisvojiti cijelu Bosnu, dok ga Hercegovina nije baš zanimala, zatim i međunarodna zajednica koja je u svoje planove uključivala takvog Miloševića, kao ravnopravnog sudionika u svim pregovorima. 

Nasuprot takvoj opciji stoji Ivan Cvijić, koji smatra da je u tom periodu Republika Hrvatska mogla i morala pokazati više senzibiliteta za Muslimane i cjelovitost države Bosne i Hercegovine. Ali ovakva dinamika, ili pak ustrojena politička akcija, nije mogla odgovarati predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu, jer ona direktno isključuje ostvarenje projekta “Velika Hrvatska”. Na kraju, ipak je morao da prihvati razočarenje koje je uslijedilo zbog nemogućnosti podjele Bosne i Hercegovine po zamišljenoj recepturi. Nije shvatao da su skrojeni planovi bili jednostavno neizvodivi, te nisu bili dorasli političkoj i vojnoj situaciji.

Treba spomenuti i to da su krojeni od nerealnih i preambicioznih političara, koji su u potpunosti isključivali volju najmnogobrojnijeg naroda Bosne i Hercegovine Bošnjaka.

Pored iznesenog, osnovni problem neuspjeha u realizaciji projekta je taj što nisu uzeli u obzir ranije historijsko iskustvo sa kojim se Bosna i Hercegovina susretala, i koja je svojom historijskom opstojnošću već jednom nadživjela takve planove uoči početka Drugog svjetskog rata.

(Op. Redakcija: Kompletan rad je objavljen u Godišnjaku Preporoda Sarajevo za 2013.)

Nermin Tursić je autor nekoliko naučnih radova iz oblasti pravnih i političkih nauka. Doktorirao je na univerzitetu u Tuzli 2016. god. i stekao zvanje doktora nauka. Aktivan društveno politički radnik. Obavlja funkciju predsjednika BZK "Preporod" Srebrenik od 2008.god. Obavljao je niz poltičkih funkcija u općini Srebrenik od 2010.god. do danas. Danas obavlja funkciju zamjenika općinskog načelnika.