Nermin Tursić - Neupitnost teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine

Abstrakt: Trenutno postoji velik broj naroda i manjina koji tvrde da posjeduju pravo na samoopredjeljenje, autonomiju, pa čak i pravo na secesiju od matične države. Ti zahtjevi su često oprečni sa ustavnošču, suverenitetom i teritorijalnim integritetom države. Zbivanja unutar država sa heterogenom strukturom stanovništva ukazuju da pravo na samoopredeljenje kao kategorija univerzalnog ljudskog prava nije lišeno osporavanja, nepreciznih i jednostranih tumačenja i zloupotrebe u svrhu nacionalističe instrumentalizacije. Zbog toga se poziv na samoopredjeljenje često koristi kao temeljni instrument za destabilizaciju ili pokušaj rušenja državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta u državama sa heterogenom strukturom stanova. Primjera je mnogo, ali za predmetno istraživanje može poslužiti aktuelna politika entitetske vlasti RS-u (uz dominantnu populaciju koju čine bosanski Srbi), pod liderstvom Predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji često najavljuju referendum za odcjepljenje ovog entiteta iz države BiH. Postoji li pravno uporište za takvu vrstu političkog diskursa, te mogu li se uopće smatrati legalnim i legitimnim ti zahtjevi, predmet su analize ovog rada.

Ključne riječi: BiH, država, legalitet, legitimmitet, entitet, pravo na samoodređenje, suverenitet, secesija, teritorjalni integritet.....

Abstract: There are currently a large number of nations and minorities who claim to possess the right to self-determination, autonomy and even the right to secede from the mother country. These requirements are often contradictory to the constitutionality, sovereignty and the Territorial integrity of states. Events within countries with heterogeneous structure of the population indicate that the right to self-determination as a category of universal human rights is not without challenges, inaccurate and one-sided interpretation and abuse for the purposes of nationalist instrumentalization. Therefore, the call to self-determination is often used as a basic instrument to destabilize or attempting to overthrow the state sovereignty and territorial integrity of the countries with a heterogeneous structure of apartments. Examples abound, but for the subject research may serve current policy entity governments RS (with the dominant population consisting of Bosnian Serbs), under the leadership of the President of Republika Srpska, Milorad Dodik, who often announce a referendum for secession of the entity from Bosnia and Herzegovina. Is there a legal basis for this kind of political discourse, and can you even considered legal and legitimate, these requirements are subject to analysis in this paper.

Keywords: Bosnia and Herzegovina, state, entity and the right to self-determination, sovereignty, secession,.....

Uvod

U djelu, Bosanski identitet i suverenitet, autora Omera Ibrahimagića, koji razmatrajući „problem federalizma“ nudi ustavna rješenja za Bosnu i Hercegovinu u namjeri prevazilaženja nastalog etničkog nacionalizma, citira Marka Platerna, na sljedeći način: „Vi možete da date narodu da odlučuje, ali prvo morate da odlučite - koje narod? Ovo je velika rupa u demokratskoj teoriji. Ne postoji ubjedljiv teorijski ili moralni odgovor. Jednostavno ide od slučaja do slučaja (...) ako je u prvom slučaju problem BiH u odnosima sa susjedima koji formalno priznaju teritorjalni integritet i suverenitet BiH, a stvarno, putem svojih sunarodnjaka koji žive u BiH, prave opstrukcije u njenom funkcionisanju da bi je učinile nemogućom državom, u drugom slučaju jeste problem nacionalizma domaćih etničkih političkih elita u pitanju koje postavlja Mark Platner: Ko je narod u Bosni i Hercegovini koji odlučuje? Da li su to Bošnjaci, Srbi i Hrvati, koji svaki za sebe odlučuje i u korist svog interesa odlučuju o Bosni i Hecegovini, ili su to Bosanci i Hercegovci, građani Bosne i Hecegovine, neovisno od njihove etničke i vjerske pripadnosti, koji odlučuju u korist Bosne i Hercegovine, dakle u interesu sva tri naroda i svih građana?“ Postavljeno pitanje česta je polazna hipoteza kod velikog broja vodećih svjetskih autoriteta koji se bave ovom problematikom, kao što su Jerg Fiš, Allen Buchanan, Karen Knopp i mnogi drugi. Naravno, iz ovog pitanja kao supstancije proizilazi i niz drugih, kao što su: tko je narod koji može koristiti pravo na samoopredjeljenje? Imaju li narodi koji su ostali izvan svoje matične države pravo na samopredjeljenje, kao pravo koje pripada svakoj etničkoj skupini u kontekstu osnovnih ljudskih prava? Ovakava pitanja proizvode dihotomiju između prava na samoopredjeljenje i sececiju sa kategorijom državnog suvereniteta i teritorjalnog integriteta. Usvajanjem određenih međunarodnih akata (o kojima će biti riječi u samom radu) nastojale su se prevazići ove dileme. Njihov sadržaj u najvećoj mjeri pravi distinkciju između prava na samoopredjeljenje i prava na secesiju sa teriritorjalnim integritetom i državnim suverenitetom, ističući, imperativnu zaštitu državnog suvereniteta i teritorjalnog integriteta država članica međunarodne zajednice. To je rezultiralo teorijskim pojavnim oblikom unutrašnjeg i vanjskog prava na samoopredjeljenje. Prvo, se odnosi na zadobijanje većeg stepena autonomije unutar države sa heterogenom strukturom stanovništva, dok se potonje odnosi na mogućnost osnivanja vlastite države. Problematiku dodatno usložnjava odnos prava na samoopredjeljenje i demokratije kao univerzalne ljudske baštine, te njegova praktična primjena u formi apsolutnog ili uvjetovanog prava. Iz ovih odnosa proizilaze i mnoge nedorečenosti, otvorena pitanja, dok kompleksnost materije i način njegove interpretacije proizodi primjetnu, pa gotovo i stalnu insturmentalizaciju prava na samoopredjeljenje (u svrhu poticaja etničkog nacionalizma i ostavrivanja veliko/državnih planova). Egzemplaran primjer se prepoznaje u disoluciji jugoslovenske federacije, uz napomenu, da je ova državna zajednica osnovana na principu prava na samoopredjeljenje, a na osnovu tog istog prava perstala je da postoji kao jedinstvena državna zajednica. U tom procesu je posebno interesantna unilateralna interpretacija prava na samoopredjeljenje koja je korištena kao forma za sticanje legaliteta u ostvarenju velikodržavnih projekata. U tu svrhu je vršena manipulacija bosanskohercegovačkih naroda, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata da se okrenu protiv vlastite države. Taj postupak je trebao da obezbijedi potrebni „legitimitet“ za agresiju na Bosnu i Hercegovinu od strane njenih susjeda. Nažalost, u postagresinom periodu prisutni su politički diskursi koji zagovaraju „pravo na samoopredjeljenje“ kao namjeru za secesiju bosanskohercegovčakog entiteta koji se naziva Republika Srpska.  Namjere su često praćene „nacionalističkim znanstvenim pristupima,“ ali u posljenje vrijeme često se mogu pročitati i analitički pristupi nekih renomiranih međunarodnih autoriteta, kao što je npr. Stiven Majer i njegova konstatacija da će se Bosna i Hercegovina kao država raspasti, dok Marko Attila Hoare smatra da Bosna i Hercegovina zbog svojih unutrašnjih problema postoji samo kao formalana država. Agresivna antidržavna retorika paralelna je sa procesima unutra međunarodne zajednice (Kosovska nezavisnost, Škotski referendum za nezavisnost, Odluka o katalonskom referendumu, Ukrajinska kriza) i ojačavajućom ulogom Ruske fereracije na međunarodnoj sceni. Sve to zahtijeva temeljitu analizu međunarodne i domaće legislative, ali i komparaciju sa praktičnim primjerima koji nam mogu dati odgovor na pitanje, da li se pravo na samoopredjeljnje i secesiju koristi standardizirano i uvijek pod istim uslovima? Kad je u pitanju država Bosna i Hercegovina i atak na njen suverenitet i teritorjalni integritet od strane političkih elita iz entiteta Republika Srpska, nedvojbeno nam ukazuje da je aktuelna politika recidiv prošlosti, te da se bosanski Srbi kao konstitutivni narod države Bosne i Hercegovine još nisu emacipirali od Velikodržavnih ideja. Odnosno, još uvijek je prisutan težnja srbijanskih i srpskih nacionalista da imaju teritorij u Bosni i Hercegovini na kojem mogu imati potpunu kontrolu, a time i suverenitet nad njom. Konotira li ta težnja sa iluzijom (pa bi se zbog toga trebali odreći) ili je pak u kontekstu realnih domaćih i međunarodnih okolnosti izvodiva? Odnosno, posjeduju li bosanski Srbi utemeljen pravni osnov i dovoljnu političku snagu kojom bi mogli urušti suverenitet i teritorjalni integritet države Bosne i Hercegovine? Polazište ove analize se temelji na komparartivnim osnovama i činjenici, da današnji antidržavni politčki diskursi nemaju snagu kakvu su posjedovali početkom devedestih godina XX stoljeća. Naime, nisu više iste predispozicije, jer bosanski Srbi ne posjeduju vojnu, političku i diplomatsku moć koju su imali u periodu agresije. Također, promijenjen je i politički kontekst okruženja. Primjera radi, ukoliko je Beogradu orjentacija Brisel (što evidentno jest) i ako želi napraviti pomake prema Evropskoj uniji neophodnana je saradnja u regiji. To ujedno znači prekid sa još ne prevaziđenom politikom Slobodana Miloševića i podržavanja separatističkih namjera bosanskohercegovačkih Srba. Mnoga pitanja koja se nameću u radu (kao i kompleksnost predmeta istrživanja), određuju metodlogiju rada. Ona je bazirana na općem pristupu razumijevanja ove problematike i njena refleksija na unurašnje probleme sa kojima se sureće država Bosna i Hercegovina od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, pa do danas. Istraživanja koja su sprovedena su potvrdila radnu hitozu o neupitnosti državnog suvereniteta i teritorjalnog integriteta Bosne i Hercegovine, što je ujedno i naziv rada.

  • Pravo na samoopredjeljenje i secesiju, naspram teritorijalnog integriteta 

Pravo naroda na samoopredjeljenje vuče svoje korijene iz srednjeg vijeka, ali kao koncept u okviru međunarodnog prava postoji od američke Deklaracije o nezavisnosti iz 1776. godine. Od tog perioda, pa do danas, tačna definicija pojma kao i uvjeti potrebni za njegovu primjenu ostali su nejasni. S druge strane, samoopredjeljenje kao politička snaga relativno je nova pojava na evropskom kontinentu. Javlja se kao posljedica Prvog svjetskog rata i raspada heterogenih carevina kakve su bile osmanska i austrougarska imperija. Prvobitno se izražavalo u težnji nacionalnih grupa za podjelom teritorija i procesu formiranja nacionalnh država. Jerg Fiš smatra da je „korišćenje prava na samoopredeljenje kao ratnog sredstva (...) bilo u vazduhu (...) još 17. aprila 1917. godine, pre nego što su boljševici došli na vlast, privremena ruska vlada tražila je mir na temelju samoopredeljenja naroda.“ Zahtjev je djelimično verifikovan Versajskim mirovnim ugovorom i usvajanjem „principa određenja“ kojeg je predložio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Vudro Vilson (Thomas Woodrow Wilson), kao i klauzule o periodičnom provjeravanju granica. Tim činom je formalno instaliran princip koji u suštini nije donio neke značajne promjene, jer se osnov međunarodnog sistema i dalje zasnivao na kolonijalnoj politici. Ipak je proizveo određene promjene koje se ogledaju u nastanku novih država u Evropi. Tako da je završetak Prvog svjetskog rata i rješenja Versajskog mirovnog ugovora skrojio novu političku kartu Evropa. Prema njoj je 65 miliona Evropljana zadržalo ili dobilo vlastitu državu, dok je 25 miliona ostalo izvan matičnih država i pretvoreno u manjine. Nastanka novih nacija i novih država, i značajnije promjene su se ipak desile tek po okončanju Drugog svejteskog rata, kada je uključenjem u Povelju UN-a pravo na samoopredjeljenje postalo službeni međunarodni propis. U prvobitnoj zamisli nije trebalo da se primjenjuje na kolonijalne teritorije i njihove narode, jer se nisu bile subjekti međunarodnog prava. Taj status se promijeni usvajanjem Rezolucije 1514 (VX) od strane Generalne skupštine UN 1960. godine, kada je ujedno došlo je do transformacije principa u pravo. Ovaj dokument je službeno formalizirao proces dekolonijalizacije i otvorio mogućnosti kolonijama da postanu suverene države (što su ujedno i iskoristile). Sve to je dodatno potvrdila i Deklaracija UN-a o prijateljskim odnosima iz 1970. godine. To je u konačnici označilo kraj kolonijalne politike na kojoj je nekoliko stoljeća počivala međunarodna politika. Međutim, u procesima dekolonijalizacije nije se davala pažnja etničkoj ili lingvističkoj homogenosti određene grupe naroda, već teritorijama novih država. Na taj su način „lenjirski ucrtane“ kolonijalne granice od strane kolonijazatora postale stvarne. Jednostavno se težište stavljalo na princip teritorjanog integriteta i održavanju „statusa quo“ teritorija, kod formiranja suverenih država.  Na taj nači je kao nosilac prava na samoopredeljenje proizašla država. Razvoj ljudski prava kao univerzalne kategorije donio je novu transformaciju prava na samoopredjeljenje. Prema toj interpretaciji, univerzalnost ljudskog prava kao neotuđivog prava pripada svakom pojedincu, a analogno tome i svakoj etničkoj grupi. Ovaj trend je proizveo određenu vrstu konfuzije, jer je postao instrument koji se koristi u svrhu sticanja nezavisnosti. To je direktana posljedica promjena u međunarodnoj zajednici zasnovanih na univerzalnoj primjeni zapadnih ideja, procesa demokratizacije i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda. Jasno je, da se ovo iskustvo kosi sa historijskim pojmom suvereniteta i državnog integriteta, pa se s toga često javlja delibracija, pa čak i animozitet sa međunarodnim insistiranjem na nepovredivosti državnih granica. Taj problem se nastojao prevazići usvajanjem Helsinškog završnog akta iz 1975. godine. Odredbe akta i njegovo stručno tumačenje nisu proizvodile kontradikciju između prava na samoodređenje i teritorijalnog integriteta, jer se a priori zaštita teritorjalnog integritata uzima kao prednost. Takav odnos je u konačnici rezultirao činjenicom, da su međunarodni akti iz sedamdesetih godina XX stoljeća, proizveli dualnu interpretaciju prava na samoopredjeljenja, i to, na unutrašnje i vanjsko pravo. Dok se vanjska dimezija shvata kao sticanje nezavisnosti, odredba unutrašnjeg prava na samoopredjeljenje ide u pravcu zadobijanja većeg stepena autonomije unutar postojeće države. Na taj način međunarodno pravo diferencira etničke manjine kojima garantuje manjinska prava i narode koji imaju pravo na samoopredjeljenje. Primjena tog principa ostala je presudna u višedecenijskom rješavanju sukoba između Italije i Austrije u slučaju Južnog Tirola. Konačno ugovorno rješenje je postignuto tek 1992. godine, načinom da je došlo do promjene autonomnog prava u korist građana austrijske nacionalne skupine, ali uz zadržavanje potpunog italijanskog državnog suvereniteta unutar pomenute oblasti. Nasuprot ovom, imamo primjer SR Njemačke, koja se ranije morala odreći prava na samoopredjeljenje i mogućnost njegova dovođenja u vezu sa državnim teritorijem i nacionalni pitanjem. Takva situacija je promijenjena paralelno sa promjenom međunarodnog poretka kojeg je proizveo pad Berlinskog zida. U novonastaloj situaciji SR Njemačka se usredočila da „bez primjene prava na samoopredjeljenje“ iskoristi priliku za ujedinjenje sa DR Njemačkom uz korištenje formalnog mjerila za ponovno uspostavljanje vanjskih državnih granica, na način da su predhodne međudržavne granice pretvorene u unutardržavne. Kako ovi, tako i mnogi drugi primjeri nam pokazuju da je impraktično očekivati da pravna načela mogu riješiti nešto što je suštinski politički ili teritorijalni princip. Tim više, što se pojam „pravo na samoopredjeljenje“ nikada nije eksplicitno pravno definisano, jer kako vidimo ono obuhvaća nekoliko različitih značenja od kojih nijedno nije usklađeno. Ipak, u skladu sa međunarodnim standardima kategorija osnovnih ljudskih prava je toliko uticala, da danas svaka definicija prava na samoopredjeljenje bilo da je utrašnja ili vanjska kategorija (u smislu stjecanja prava na autonomiju ili novu državu), mora uključivati osnovna ljudska prava, pravne standarde i pravo na sprovođenje tih standarda. Naravno, u skladu sa osnovama njegove primjene. Tako Jerg Fiš tvdi, da onaj tko samoopredjeljenje shvata „kao trajno prilagođavanje podele teritorija (...) prinuđen je da očigledne nesuglašenosti povučenih granica s religijom, jezikom, rasom, poreklom, istorijom i drugo, s jedne strane, stalno ispravlja, a sa druge, da stalno iznova iskazane želje stanovništva proverava putem plebiscita“ To ujedno izaziva dilemu i proizvodi pitanje, može li se razviti princip koji stoji negdje između priznatih standarda ljudskih prava i prava na samoopredjeljenje sa teritorjalnim integritetom i državnim suverenitetom? Sama ideje o univerzalnim ljudskim pravima opravdava zahtjeve manjinskih skupina za autonomijom, ali vrlo često ti zahtjevi preleze u zahtjeve za vlastitom državom od čega proizliazi kolizija se načelom teritorjalne nepovredivosti suverene države. Što u suštini predstavlja dozu ironičnosti. Hoće li se zbog toga „val separatizma“ koji je zahvatio Evropu preusmjeriti na neteritorijalne principe, tj. na postupke zadobijanja većeg stepena autonomije unutar pomenutih državnih zajednica. Za sada nam primjeri Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu, Katalonije u Španiji i Flandrije u Kraljevine Belgije potvrđuje da hoće, uz napomenu da su pomenuti procesi usmjereni ka jačanja autonomije pomenutih entiteta. Suprematiju teritorjlanog principa u odnosu na pravo na samoopredjeljenje i secesiju zagovara i Allen Buchanan, tvrdeći, da teritorijalni integritet predstavlja moralni i pravni aspekt savremene ustavne demokracije. U isto vrijeme ističe da apsolutno odbijanje secesije je neprihvatljivo, jer manjinski narodi ne bi trebali da trpe represiju države, grubo kršenje ljudskih prava, etničke deportacije ili genocid u ime teritorijalnog integriteta. Kao opravdanja za svoje navode navodi primjere odvajanja Istočnog Kašmira (Bangladeša) od Pakistana i Republike Kosovo. Također, pomenuti autor dodatno pojašnjava i kategoriju dopunskih prava na secesiju koja prizilaze u slučaju da „država daje pravo na otcjepljenje (primjer Norveške iz Švedske 1905. godine), ili ako ustav države uključuje i pravo na otcjepljenje (Ustava Etiopije iz 1993. godine), ili ako je sporazumom koji je konstituisao državu iz prethodno nezavisnih političkih jedinica, pa je u svoj sadržaj uključio implicitnu ili eksplicitnu pretpostavku da će secesija kasnije biti dozvoljena (kao što tvrde neki američki Južnjaci o stanjima Unije).“ Slično Allenu Buchananu, Karen Knopp nastoji objasniti ove pojave preko odredbi Deklaracije iz 1970. godine. Prema njenom shvatanju Deklaracija je postala „interpretativni standard za secesiju,“ a može se poduzeti kao krajnja mjera radi otklanjanja konstantnog i flagrantnog kršenja ljudskih prava, nepredstavljanja ili nedovoljnog predstavljanja etničkih ili vjerskih grupa u državnoj vlasti. Utjecaj različitih pravnih kategorija i praktično iskustvo potvrđuju, da se princip samoopredjeljenja različito tumači u različitim vremenima, te se nedosljedno primjenjuje. Sa aspekta date problematike i predmetom istraživanja imamo primjer sa „naših“ prostora - plebiscit srpskog naroda u Republici Bosni i Hercegovini. Njegov motiv je zasnovan u namjeri za stvaranjem „Velike Srbije“ i teritorjalnim zaokruženjem „svih srpskih zemalja“ uz homogenu strukturu stanovništva, kao supstratom utemeljenim na etničkom i konfesionalnom principu u ime prava na samopredjeljenje. Ideološka matrica se bazirala na „nacionalsocijalističkom“ uvjerenju da je država jača ukoliko je njeno stanovništvo homogenije. Međutim, tu se nužno pojavljuje osnov preventiranja, jer je Bosna i Hercegovina državama sa heterogenom strukturom stanovništva. Tako da ovaj pristup nije bio legitiman, jer većinu koju su činila druga dva naroda nisu prihvatala unilateralan oblik izjašnjavanja. Također, primjer nas uči kako se pravo na samoopredjeljenje može koristi u svrhu teritorjalne pretenzije nasuprot drugih država i stavova drugih naroda. U ovom se slučaju pravo na samoopredjeljenje postaje privid za „legalizaciju agresije“, podcrtavajući želje stanovništva i njihove odluke da žive u državi sa dominantnim etničkim i kulturno-religijskim mjerilima. Ova vrsta dijalektike postala je osnov u procesu disolucije jugoslovenske federacije, o čemu će biti više riječi u nastavku rada.

  • Nacionalni ustavi i pravo naroda na samoopredjeljenje

Međunarodnopravni poredak se zasniva na vladanju suverene države. Shodno tome, Vinsent, ističe da je država „previše važna da bi je prepustili samoj sebi ili drugima. Živimo u fascinantnom razdoblju razvoja država. Postojanje država podrazumeva sistem država koje priznaju jedna drugu,“ dok se tumačenja prava na samoopredjeljenje kao apsolutne kategorije može definisati kao temeljna mogućnost stvaranja novih država. Zbog toga većina suverenih država ne priznaje pravo na samoopredjeljenje do ocjepljenja ili secesiju u svojim ustavnim sadržajima. Što više, mnoge države to izričito i zabranju u cilju zaštite državnog suvereniteta i teritorjalnog integiteta. Takva tradicija vuče svoje korijene iz francuske ustavnosti, prema kojoj se država proglašava za nedjeljivu cjelinu. Čak više, treba napomenuti da francuskim ustavom nije predviđeno da departmani (evropski ili vanevropski) imaju pravo na nezavisnost, izuzev ako to prihvati većina svih građana francuske na referendumu, dok s druge strane ne zabranuje teritorjalnu fuziju u sklopu sa važećim pravnim aktima (npr. u slučaju raspada Belgije ne postoji pravna zapreka da se Valonska regija sa dominantnim frankofanskim stanovništvom pripoji Republici Francuskoj). Francuska ustavnost je znatmo utjecala na oblikovanje cjelokupne evropske ustavne tradicije, ali zbog novijih separističkih tendencija posebno su aktuelni primjeri Velike Britanije, Španije i Belgije. Prvopomenuta država je pravo na samopredjeljenje omogućila svojim dominionima i krunskim kolonijama u skladu sa poveljom UN, ali ne i prekomorskom teritoriju. To pravilo nije narušio martovski referendum iz 2013. godine, održan na Foklandskom otočju, jer njegova osnova nije stjecanje vlastitog suvereniteta, već izjašnjavanje za održavanje postojećeg političkog statusa ili priključenja Argentini. Također, to pravo jednostrano nije dozvoljeno niti okruzima (countyma) i grofovijama na matičnom otočju čiji su stanovnici britanski građani, dok je pravo na referendum o Škotskoj nezavisnosti omogućeno potpisivanjem tzv. „Pravnog okvira za održavanje referenduma“ 2012. godine, između premijera Dejvida Kamerona i Prvog ministra Škotske Aleksa Salmonda. Rezultat referenduma danas je poznat. Nakon njegove sprovedbe nije došlo do promjene političke karte Evrope. Također, i Španija preko svojih ustavnih odredbi zabranjuje svojim narodima i regijama sprovođenje prava na samoopredjeljenje i secesiju. To je potvrdila sudskim (Ustavni sud španije) poništenjem referenduma i proglašenjem neustavnim svih zakona koje su usvojile regionalne vlasti Katalonije, a na osnovu kojih je omogućeno raspisivanje i organizacija referenduma, uz konstataciju, da samo centralna vlast ima ovlaštenja za raspisivanje referenduma o pitanjima državnog suvereniteta i teritorjalnog integriteta Kraljevine Španije. Separatitstičke tendencije flamanski dominantnog etniteta unutar Kraljevine Belgije, do sada su se riješavale političkim kompromisima koji su se na kraju preobličavali u ustavne reforme. Tako je kroz parlamentarnu proceduru okončana i posljednja „šesta ustavna treforma“ krajem decembra 2013. godine. Reforme (u periodu od 1831. do 2014. godine) su potvrdile tendenciju  jačanja entiteta i slabljenja centralnih vlasti, ali su održavale jedinstven suverenitet Kraljevine Belgije. Pored navedenih, poseban primjer ustavne tradicije u kojoj je izričita zabrana secesije nalazimo kod SAD, dok Kanada u skladu sa vlastitim ustavnim odredbama secesiju smatra apsolutno nelegalnim postupkom. Primjer takvog slučaja je referendum u Kvebeku (Quebec) za kojeg je Vrhovni sud Kanade pozivajući se na domaće i međunarodnopravne osnove 1998. godine, donio presudu u kojoj drži da bi otcjepljenje bilo nezakonito. U presudi jasno ističe da se zakonito mogu otcijepiti i izvršiti pravo na samoopredijeljenje samo oni narodi koji su bili pod kolonijalnom vlašću i/ili okupacijom. Nasuprot navedenim primjerima postoje ustavi složenih država koji preko svojih odredbi omogućuju (ili su omogućavali) primjenu prava na samoopredjeljenje i secesiju. Korijene pronalazimo kod država sa „socijalističkom ustavnom tradicijom,“ čije su ustavne osnove proizašle iz Lenjinovog programa boljševičke partije iz 1903. godine i Deklaracije o pravima naroda Rusije iz 1917. godine. Deklaracijom je omogućeno „pravo na samoopredeljenje (...) uključujući i pravo na otcepljenje i stvaranje samostalne države.“ U duhu te odredbe svi naredni ustavi SSSR-a omogu

avali su pravo naroda na samoopredjeljenje i secesiju. Eksplicitno je definisano čl. 70. ustava SSSR-a iz 1977. godine, koji glasi, “Svaka savezna republika ima pravo da slobodno izađe iz saveza“. Slične odredbe je sadržavao Ustav jugoslovenske federacije iz 1974. godine, ali se pravo naroda na samoopredjeljenje verbalno osporavalo u toku devedesetih godina XX stoljeća. Osporavanje je proizilazilo iz ustavne mogućnosti koja je davala republikama i narodima pravo na samoopredjeljenje (ne i narodnostima), ali su promjene republičkih granica bile zaštićene konsenzusom svih federalnih jedinica. Neophodno je napomenuti da su nakon raspada SSSR-a i SFRJ, novonastale države u svojim ustavima nisu unijele pravo samopredjeljenje ili secesiju. Transformaciju ustavnih odredbi od prvobitnog odobrenja ka strogoj zabrani prava na samopredjeljenje i secesiju nalazimo i kod NR-e Kina. Naime, po uzoru na Lenjinov boljševički program, Komunistička partija Kine je u svom programu iz 1931. godine, unijela odredbu kojom je omogućeno pravo na otcepljenje, ali je „Osnovnim zakonom“ iz 1949. godine, kao i Ustavom iz 1954. godine, ova odredba potpuno elimisana, te je uvedena klauzula o zabrani otcjepljenja. Također, „u njemu su preovladavale i određene centralističkoetatističke tendencije koje nisu bile izržene u ostalim ustavima socijalističkih država.“ Nasuprot njoj imamo ustav Burme iz 1947. godine, koji je sadržavao pravo pravo na secesiju država osim Karen i Kačin. Secesija se mogla sprovesti uz ispoštivanje niza proceduralnih uslova. Ove odredbe su eliminisane ustavom iz 1974. godine, ali Burma još uvijek dopušta „lokalnu autonomiju pod centralnim rukovodstvom.“ Ustav Etiopije od 1994. godine, u svom sadržaju neposredno odobrava pravo na otcjepljenje.“ Na kraju nije na odmet spomenuti odbačeni Ustav Evropske unije, koji je dozvoljavao dobrovoljno povlačenja država članica iz Unije, ali to se ne može tumačiti kao ustavom priznato pravo na secesiju, već suvereno pravo država članica. Ovakva odreba je zadržana u sadržaju Lisabonskog ugovora. 

  • Samoopredjeljenje, apsolutno ili uvjetovano pravo?

Pravo na samoopredjeljenje kao volja naroda često nastoji da legitimno ospori princip teritorijalnog integriteta ili državnog suvereniteta. Kada bi se to posmatrala kao apsolutno pravo, to bi značilo da svi narodi mogu slobodno da izaberu svoje vlastite države i da shodno tome mijenjaju teritorije i granice suverenih država. Takav scenarijo je sada nerealan, jer trenutno u okviru međunarodne zajednice postoji mnogo više naroda nego nacionalnih država. To ujedno znači, da ne postoji nikakva mirna mogućnost niti pravni postupak kojim bi se iscrtale državne granice po volji svih tih naroda. Također, treba napomenuti da postoji veći broj poznatih primjera u kom su pojedine suverene države nastojale da polože pravo na tuđe teritorije, tvrdeći da su one rezultat kolonijalizma. Jedan takav slučaj je i pozivanje na „pravo prečeg“ od strane Šarla de Gola u slučaju povlačenja Belgijskih oružanih snaga iz Konga. Takve mogućnosti su anulirane dodatkom formule o samoopredjeljenju, Stavom 6. Rezolucije UN-a 1514 (XV), Deklaracije o dekolonijalizaciji iz 1960. godine, u kojoj stoji: „Svaki djelimični ili cjeloviti pokušaj razbijanja nacionalnog jedinstva i napada na teritorjalni integritet neke države, nespojiv je sa ciljevima i principima Povelje Ujedinjenih nacija“ Prema izričaju ove Rezolucije, pravo na samoopredjeljenje i svaka druga pravna norma koja je povezana sa ostvarivanjem tog prava, ne bi smjela da ugrozi teritorjalni integritet države članice Ujedinjenih nacija. Da li ova odredba eksplicitno isključuje pravo na samoopredjeljenje? Ne, ali koliko god se pravo na samopredjeljenje prihvata, toliko se odlučno ograničava, a dijelom i potpuno odbacuje. Jerg Fiš ovaj „pravni raskorak“ pronalazi „u vezi sa dekolonijalizacijom. Tu se pravo na samoopredeljenje ograničava na dekolonijalizaciju, dok za sve nekolonijalne i dekolonijalizovane države teritorjalni integritet ima prednost,“ pa se zbog toga ne može koristiti kao opravdanje za teritorijalne pretenzije. Kako je već ranije navedeno u radu, izvorni cilj Rezolucije je osiguranje prava na samoopredjeljenje unutar uspostavljenih granica kolonija, a ne u okviru određenih regija, te se ne mogu tumačiti načinom da opravdaju teritorijalne naknade za prethodne akcije. Mada je već u radu navedeno, neophodno je još jednom naglasiti da pravo na samoopredeljenje podpada i pod kategoriju univerzalnog ljudskog prava. U praksi je ova kategorija omogućavala unilateralno tumačenje u svrhu nacionalističke instrumentalizacije, pa je često bila i predmet samog osporavanja. Zbog toga se pomenuto pravo dovodi u koliziju sa teritorjalnim integritetom, etničkim nacionalizmom, te se u svakom obliku pokazuju kao potencijalni faktor za destabilizaciju i rušenja državnog integriteta i suvereniteta, posebno u državama sa heterogenom strukturom stanovništva. Zbog toga i sama pomisao na isključivu ili apsolutnu primjenu prava na samoopredjeljenje izaziva strahovanje za teritorjalnu cjelovitost mnogih država, jer danas u svijetu egzistitra oko 10 % država sa homogenom strukturom stanovništva, dok ostalo podpada pod kategoriju država sa heterogenom etničkom strukturom. Njena primjena bi obistinila abrahamovu krilaticu (Abraham Lincoln), da bi primjena prava na samopredjeljenje kao bezuslovnog secesivnog prava proizvelo haos i anarhiju u međunarodnim odnosima. Time bi se nedvojbeno ugrozio međunarodni mir i uspostavljeni međunarodni poredak. Uvažavajući ove razloge unutar međunarodne zajednice je preovladalo stanovište, da narodi kao cjeline mogu biti subjekti prava na samoopredeljenje, ali ne i dijelovi naroda koji su u procesu konstitucionalizacije nacionalnih država ostali izvan granica svojih matičnih država. Nedvojbeno se njegova primjena nastojala proširiti i na narode koji žive u složenim državnim zajednicama, insistirajući na pravnom gledištu da nosilac prava na samoopredjeljenje ubraja se samo narod, a isključuje državna zajednica. Ovakav, unilateralan pristup dodatno povećava nedoumice, pa i konfuzije u protivrečnom tumačenju prava na samoopredeljenje kao ekvivalentu prava na secesiju, u odnosu na međunarodnopravno zaštićeni teritorijalni integritet i državni suverenitet. Naime, ovo potonje ograničava pomenuto pravo, čak što više, uz faktičko stanje i praktičnu potvrdu, obesnažuje njegovu suštinu dajući podršku teritorijalnom integritetu i državnom suverenitetu. 

  • Disolucija SFRJ i pravo na samoodređenje

Bivša jugoslovenska federacija je nastala na osnovu prava na samopredjeljenje, a paradoksalno, na osnovu tog istog prava je prestala da postoji kao državna zajednica. Koji su razlozi tom paradoksu? U ustavnoj teoriji Karla Šmita nastanak države se vezuje za postupak usvajanja nepovratne političke odluke (ustava) od strane samosvjesnog naroda (koji tim činom postaje nacija), a država završena politička zajednica (uz nemogućnost disolucije). U duhu ovog postulata, Bojan Kovačević je jugoslovensku federaciju kvalifikovao kao nedovršenu političku zajednicu koja nije imala vlastitu naciju kao krajnji izvor vlasti. Naime, jugoslovenski narodi su bili suviše identitetski vezani za matične republike (koje su bile etnički homogene, osim BiH koja je bila etnički heterogena), tako da se nije mogla proizvesti kategorija integralnog jugoslovenstva kao nosioca legitimiteta. Ustavna rješenja koja su definisala da legitimitet počiva u republikama, povratno je odredio da legitimitet jugoslovenske federacije proizilazi upravo iz njenih republika, s tim, da je krajni izvor vlasti predstavljala Komunistička partija Jugoslavije. Koncept jednopartijske vlasti i upravljanja, defektno je spriječio razvoj pravne i omogućio instaliranje partijske države. U ovakvoj nedefinisanoj korelaciji legitimiteta, legaliteta, moći i vlasti, proizilazile su sve njene slabosti. Pomenuti narodni identiteti koji su se vezivali za republički prostor življenja u procesu disolucije jugoslovenske federacije proizvodili su isključivu interpretaciju prava na samoopredjeljenje. Također, ovaj pojam prava kao legitimna osnova za nastanak nove države, manipulativno se koristio za instrumnetalizaciju i pobuđenje etničkog nacionalizma, te je služilo u svrhu realizacije „Velikodržavnog projekata - Velike Srbije“. Isti je trebao nastati preko teritorjalne fuzije „svih srpskih zemalja.“ Međutim, tu je nastojao i osnov problema. Unilateralan pristup i prizivanje prava na samoopredjeljenje omogućavalo je i drugim jugoslovenskim narodima da se koriste tim istim pravom. Naravno da se to kosilo sa postupkom realizacije postavljenih Valikodržavnih ciljeva. Tako da se u osnovi Velikosrpska država nije mogla ostvariti na univerzalnom osnovu prava naroda na samoopredeljenje, već samo „proširenjem postojeće srpske autonomije i u teritorijalnom i u idealnom smislu”. Kao predispozicija tih namjera poslužile su ustavne promjene u SR Srbiji 1989. godine. Njima je došlo do ukidanja statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosovo, čime je Srbija postala najmoćnija republika unutar jugoslovenske federacije. To je ujedno bio preduslov da se unutar savezne države ukine dotadašnji princip podijeljene suverenosti i zamijeni etničkom (hegemonijskom) interpretacijom suvereniteta, koji bi bio koncentrisan isključivo na jednom mjestu. Redefinicijom suvereniteta, Srbija je od jugoslovenske federacije „htela da napravi državu u kojoj više neće biti suvereni radni ljudi i građani, niti republike, niti narodi i narodnosti koje je čine, nego srpski narod, srpska država, odnosno Milošević i njegova vlada.” Međutim, s obzirom da je unutar jugoslovenske federacije srpsko stanovništvo bilo u velikoj mjeri izvan matične republike, postavljalo se pitanje, tko je narod sa pravom na samoopredjeljenje, Srbi u Srbiji, ili Srbi unutar jugoslovenskog teritorjalnog prostora? Da li Srbi kao „ostatci naroda“ izvan matične republike ostaju bez prava na samoopredjeljenje? Ova su pitanja u navedenim postupcima određivala modalitete rješenja srpskog nacionalnog pitanja kao konačne realizacije Velikodržavne ideje. Ove okolnosti su prinudile Slobodana Miloševića, da brani tezu, da se jugoslovenska federacija ne smije raspasti po avnojevskim granicama, jer bi u tom slučaju većina Srba ostala van matične „srpske države“. Zagovaranje integralnog srpstva, kao srpske nacije na svim jugoslovenskim prostorima, akademik Omer Ibrahimagić, opisuje na sljedeći način: „da bi se prešlo iz druge u treću Jugoslaviju, trebalo je razbiti ovu drugu. Primijenjena je lukava metodologija: zalaganje za Jugoslaviju (srpskih zemalja) razbijanjem Jugoslavije (zajednice ravnopravnih naroda). Da bi se to učinilo, bilo je potrebno optužiti sve druge narode i narodnosti Titove Jugoslavije da oni ugrožavaju egzistenciju i životni prostor Srba i na tom strahu hegemonizirati cijeli srpski narod i u cijelosti ga pripremiti i instrumentalizirati u suprostavlajnju prema svim drugim narodima bivše Jugoslavije. (...) za stvaranje te nove srpske Jugoslavije stajala je na putu Titova Jugoslavija. Lukavo je smišljen plan da se njeno razbijanje izvede prividom borbe za Jugoslaviju. Kakav paradoks? Jugoslavija se rušila Jugoslavijom. Dok su se drugi narodi snašli o čemu se zapravo radi, Srbi su već bili izveli skoro sve pripreme.“ Takvo stanje se prenijelo u susjedne republike, a prije svih u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Tako su bosanski Srbi na čelu sa SDS-om, na osnovu beogradskih instrukcija zalagali se za federalnu Jugoslaviju bez obzira na veličinu njene teritorije. To je potvđeno na tematskoj sjednici Predsjedništva o jugoslovenskoj budućnosti 1991. godine, kada je u ime cijelog srpskog naroda Slobodan Milošević jasno istakao, da „pravo na samoopredjljenje pripada narodima, srpski narod (...) ima svoju jedinstvenu federalnu državu i želi da kao narod odlučuje sa te pozicije o svojoj budućnosti. Srpski narod želi da živi u jednoj državi, sa jednakim građanskim pravima, sa jednim međunarodno priznatim granicama, jednom vojskom, novcem, tržištem. Ko god želi s njim da živi na ravnopravnoj osnovi dobrodošao je. Za nas država može biti unitarna ili federalna. Konfederacija nije država i o tome kao narod ne želimo da razmišljamo. Federacija sa minimalnim funkcijama koje će se efikasno izvršavati je najpogodniji oblik za funkcionisanje Jugoslavije. To praktično znači da mi republikama osporavamo otcepljenje, jer to pravo njima ne pripada nego narodima.” Za njega su republičke granice predstavljale kategoriju administrativnog, ali ne i historijskog ili političkog karaktera. Zbog toga je stavljao akcenat da „Srbima najviše odgovara opstanak Jugoslavije.“ To je podrazumijevalo da Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao konstitutivni narodi imaju pravo da ostanu u Jugoslaviji. Mediji pod njegov kontrolom su javnosti prenosili uvjerenja kako je jugoslovenska kriza proizvedene jednostranim secesionističkim republičkim politikama, što je dovelo do ugrožavanja granica. Time se proizvodlio potencijalno krvoproliće, koje se pokušavalo spriječiti čestim sastancima i raznim prijedlozima. Prema izvjavi Vuka Draškovića, u toku 90-tih godina od SAD-a je stigla inicijativa, „da se Jugoslavija preuredi u asimetričnu federaciju, da jedna čvrsta federacija Srbije, Bosne, Crne Gore i Makedonije bude u nešto labavijem savezu sa Slovenijom i Hrvatskom,“ što je Beograd odbio. Međutim, na tim osnovama je u dnevnu leksiku ušao termin „uža i šira Jugoslavija,” prema kojem „šira Jugoslavija“ predstavlja predloženi oblik asimetrične federacije, dok „uža Jugoslavija“ predstavlja Jugoslaviju bez Slovenije i Hrvatske. Podržavajući zapadnu inicijativu državni vrh Republike Bosne i Hercegovine je bio za tzv. „razumnu federaciju” suprostavlajući se ideji „krnje Jugoslavije” kao ekvivalentu „Velike Srbije”. To je ujedno porazumijevalo i suprostavljanje ideji „Velike Hrvatske”. Kao odgovor na otvorene hegemoniijske namjere, politički vrh Bosne i Hercegovine je naglašavao državnu samostalnost, a Predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović se zalagao za suverenu Bosnu i Hercegovinu. Svoj suverenitet bi potvrdila u slučaju formiranja jugoslovenske konfederacije, jer bi u njen sastav ušla kao samostalna republika. Ovakvi stavovi su odredili daljnje političke tokove. Mada bez neke veće neizvjesnosti. Tako da je danas jasno zašto su Srbi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj preuzeli identičnu interpretaciju srpskog nacionalnog pitanja, odbijajući svaku vrstu ograničavanja suvereniteta srpskom narodu, bez obzira u kojoj je jugoslovenskoj republici živio. Kategoriju integralnog etničkog srpstva Milošević je sažeo u rečenici, „Srpski narod će živjeti u jednoj državi“. Osim što je tim činom otvoreno najavio teritorjalno ekspanzionističku ideologiju i politiku koja će ubrzo uslijediti, „teorija integralne srpske nacije je kategoriju srpstva svodila na političku religiju.“ Sve je to trebalo da posluži kao legitiman osnov za teritorjalnu pretenziju naspram drugih jugoslovenskih republika. Tačnije, rješavanje srpskog pitanja u jugoslavenskoj federaciji preraslo je u pitanje etnografije. Osnov za novo prekomponovanje republičkih granica politički predstavnici srpskog naroda na međunarodnim koferencijama i domaćim pregovorima branili su tezom o posjedovanju zemljišta. Tu su nastojali argumentirati tvrdnjom, da Srbi u Bosni i Hercegovini polažu pravo na 64% bosanske teritorije i to po osnovu upisanih nekretnina i izvoda iz zemljišnih knjiga. Taj postupak eksplicitno predstavlja kontekst moderne verzije feudalnog načela suvereniteta. Ovakvi pristupi su u krajnjoj mjeri otkrivali namjeru da se srbijanski politički eštabliment ne želi bavi pitanjem borbe za vlast unutar Srbije, već „istorijske borbe za državu Srba.“

  • Pokušaj desuverenizacije i teritorijalne dezintegracije Republike Bosne i Hercegovine

Rušenje Berlinskog zida, propast komunističkih sistema i uspostava novog međunarodnog poretka, reflektirala se na jugoslovensku federaciju i njene republike. Uslijedila je tranzicija političkog sistema, dok su politički i ekonomski problemi koji su zadesili saveznu državu, samo ojačavali republičke centre političkog odlučivanja. Nastalu tranziciju i redistibuciju moći pratile su i ustavne promjene. Dok su druge republike jugoslovenske federacije mijenjale svoje ustave i njima isticale dominantne etničke kategorije, Bosna i Hercegovina nije preduzimala takvu vrstu aktivnosti, niti je nastojala da se uspostavljeni ustavnopravni položaj naroda promijeni. Usvojeni ustavni amandmani zadržali su raniju kategoriju naroda i narodnosti. Također je zadržan ustavni status koji garantuje punu ravnopravnost kako narodima, tako i građanima. Takva vrsta građanskog koncepta suprostavljala se ideji Velike Srbije, pa su bosanski Srbi odabrali separatističku politiku i uključili se u proces konstituisanja sopstvene srpske države. Poduzimali su konkretne poteze ka teritorjalnoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine. Te poteze su pravdali iznuđenim okolnostima, suprostavljajući se ideji uspostavljenih civilizacijskih standarda, demokratskih vrijednosti i zajedničkog života. Predlagali su rješenja koja su bila suprotna očuvanju državnog suvereniteta i teritorjalnog integriteta, jer se strateški plan „Svi Srbi u jednoj državi“ zasnivao na očuvanju suvereniteta jugoslovenske federacije. Temeljio se na programskoj orjentaciji SDS-a BiH, kao realne političke snage bosanskih Srba, koja je „cijelo vrijeme radila na rušenju države (...) stalno je onemogućavala i osporavala bilo kakvo institucionalno funkcionisanje vlasti u BiH. U individualanom smislu, vodila je prevari vlastitih birača i ništavnosti čovjeka u ljuskom, ali i nacionalnom pogledu.“ Legitimitet svojih aktivnosti nastojali su krunisati sprovođenjem plebiscita srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Bez obzira što je plebiscit bio pravno neutemeljen i bez međunarodnog priznaja, ipak je poslužio kao osnov za daljnje političke, a kasnije i vojne aktivnosti. To je značilo da su pretenzije prema teritoriji Bosne i Hercegovine zadobile domen javnosti, kao obliku legitimnog postupanja. Legalizacija ili bolje rečeno formalizacija te ideje je potvrđena 9. januara 1992. godine, kada Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini donosi, Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, u čijim odredbama stoji: „Republika nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna jedinica. Republika Srpska nastala je na osnovu univerzalnog prava naroda na samoopredjeljenje, samoorganizovanje i udruživanje. Pravo je svakog naroda, pa i srpskog, da slobodno odredi svoj politički status i da obezbijedi nacionalni, ekonomski, kulturni, socijalni i svaki drugi razvoj.“ Deklaracija je bila samo sastavni dio zamišljenog Velikodržavnog plana. Prema tvrdnji Borislava Jovića, jedan od idejnih tvoraca plana „Velika Srbija“, Dobrica Ćosić, je insistirao da se izvrši raspodjela teritorije i da se skroji „etnička karta srpskog prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, (koja će jasno prikazati) teritorij gde su Srbi u većini; od Šibenika preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine.“ Tvrdeći da su svuda su Srbi u većini dok su u centru Bosne su Muslimani, ali „Srbi presecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije”. Namjera teritorjalne i etničke prekompozicije bila je više nego očita, a sadržavala je ideju o ispravljanju „ranijih historijskih grešaka.“ Kao potvrda navoda može poslužiti i izjava Milorada Vučelića da, „Gedža (Ćosić) misli da Miloševiću treba jedan dobar rat da bi postao veliki državnik, ali pošto je Srbija mnogo krvarila rat treba da se vodi u Bosni. Bosni treba da se pusti malo krvi. (...) Gedžin sinopsis o ratu u Bosni sproveden je do kraja. I to po nemanjićkom receptu, što više krvi, više ćete i duže pamtiti i strahopoštovati. Glavni arhitekta SANU je, dakle bio Gedža.” Također, i Dragan Jovanović, je iznio stav da su, „Patrijaršija, SANU i CK SK Srbije činili „sveto trojstvo” čije je jevanđelje bio Memorandum, komunističko hrišćanska misija - rat u Bosni”. Slično Miloševiću, teritorjalne pretnzije prema BiH gajio je i dr. Franjo Tuđman. Bosankohercegovačko pitanje je posmatrao na način, da „Bosna nije nacija, nema ni prava ni povijest nacije. Nacija je zemlja, ali je i rasa i krv, (...) Bosna je zapravo umjetna tvorevina i da svojim velikim dijelom pripada Hrvatskoj!“ Poučeni idejom Franje Tuđmana ekstremni političari HDZ BiH, slično srpskim kolegama iz SDS-a, crtali su razne mape i bilježili hrvatske teritorije koje su se protezale od Hercegovine do centralne Bosne i Hercegovine. One su trebale pripasti Hrvatima i Hrvatskoj. Prijedlozi za podjelu Bosne su javno publicirani pod naslovom „Kako komponirati Bosnu“. Namjere susjeda su formalno i politički proizilazile iz dogovora Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Suština dogovora je „da se eliminišu opcije koje ugrožavaju interese bilo srpskog, bilo hrvatskog naroda u celini i da se traže trajna rešenja, uz puno uvažavanje istorijskih interesa naroda”. Neophodno je istaći, da je „nagodba Tuđmana i Miloševića 1991. godine u Karađorđrvu bila privremenog karaktera. Cilj Srbije nije bila podjela BiH sa Hrvatskom, nego cijela BiH.“ Ipak su na kraju tzv. „trajna rješenja srpskog i hrvatskog pitanja“ jednostavno uslovila Bosnu i Hercegovinu da izabere put vlastite samostalnosti. Pokušaj teritorjalne dezintegracije Republike Bosne i Hercegovine je rezultirao agresijom, genocidom i etničkim čišćenjem nad Bošnjacima, kao i velikim stradanjima svih njenih građana. 

  • Srpska politika separatizma u državi Bosni i Hercegovini 

Za svaku promjenu republičkih granica unutra bivše jugoslovenske federacije bila  je potrebna saglasnost svih njenih republika. To znači da su republike bile osnov legitimiteta SFRJ, što je potvrđeno u Mišljenju br. 3 badinterove komisije. Na osnovu toga im je priznato pravo država sljednica u procesu disolucije. Zanemarujući ustavne odrebe, bosanski Srbi su organizovali plebiscit i time nastojali porušiti opšti princip, prema kojem je legitimitet savezne države proizilazio iz legitimiteta republika, dok je suštinska namjera bila ostanak Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federaciji, bez obzira na svaki budući teritorjalni izgled. Kao odgovor za ovakve namjere, uslijedilo je referendumsko izjašnavanje građana Bosne i Hercegovine za suverenost i samostalnost. Referendumski rezultati su raspršili iluzije o tzv. legitimnom ostvarenju plana Velika Srbija. Ne prihvatanje rezultata referenduma od strane vlasti bosanskih Srba i stvaranja paralelnih institucija vlasti u Bosni i Hercegovini, proizvedene su različite političke interpretacije koje su prouzročile različita razumijevanja događaja. Njima su vršeni proces instruisanja „etničke javnosti“. Tako da njihovi stavovi nisu počivali na stvarnim činjenicama, nego na kreiranju vladajućih elita. Recidiv toga i danas je evidentan. Svi nalaze na „svojim pozicijama“. Bosanski Srbi se nisu emancipirali od projekta Velika Srbija, Hrvati trećeg entiteta (kao prelaznog rješenja), a Bošnjaci ispravljanju nanesene nepravde. To potvrđuje činjenicu da su agresija, etničko čišćenje, genocid, Dejtonski sporazum, kao i sva druga zbivanja iz bliske prošlosti ostavila znatne posljedice, koje utiču da savremena politička i ideološka bosanskohercegovačka zbilja bude svjesno konstruirana, a njena istina parcijalna i interpretirana na osnovu namjere njenog kreatora. Sve inerpretacije se mogu svesti kao neostavreni ratni ciljevi koji opterećuju bosanskohercegovačku političku svakodnevnicu. Ipak, treba razlikovati relativnu istinitost i prihvatljivost svih pokušaja konceptualizacije stvarnosti, od pokušaja ideologizacije stvarnosti u duhu Ćosićeve izjave „da je mit o Srebrenici najveća laž i podvala srpskom narodu“ i da je „Republika Srpska prva srpska država preko Drine,“ ili nepravaziđenu politiku od „šest strateških ciljeva RS-a“. Oni su danas prepoznatljivi u retorici separatističkog diskursa od strane političkih elita RS-a. Prepoznatljive su u konstantnom negiranju državnog suvereniteta i pozivanja prava na samoopredjeljenje od strane bosanskih Srba i secesije Republike Srpske. Namjere su izražajne i u stranačkim progamskim ciljevima. Neposredno se odnosi na SNSD-ovu Rezoluciji o samostalnoj i slobodnoj RS. Za bolje razumijevanje problema neophodna je kratka hronologija. Dejtonski sporazum je legalizovao postojanje entiteta. Njime je Republika Srpska dobila visok stepenom autonomije i etniki hegemonitet. Kako smatra Marko Attila Hoare, to je ostavilo mogućnost da „Srbi koji se ne identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom, dobijaju entitet sa najviše atributa prave države, ali bez stvarnog prava da se odcijepe. (...) Entitet kakav je RS ima stalnu tendenciju da traži čak i veću nezavisnost, i na kraju, potpuno otcjepljenje. To bi bilo istinito čak i da je Bosna i Hercegovina relativno bogata i uspješna zemlja poput Belgije, Španije ili UK-a, gdje postoje jake tendencije za otcjepljenje u Flandriji, Kataloniji i Škotskoj. Ali srpske političke klase u RS-u ne žele samo veću nezavisnost. Oni žele da negiraju Bosnu i Hercegovinu“. Nasuprot političkom djelovanju, pravni osnov je u potpunosti suprotan. Naime, prihvatanjem Dejtonskog sporazuma od strana potpisnica potvrđen je državni kontinuitet i zaštićen teritorjalni integritet države Bosne i Hercegovine. Sam čin potpisivanja je ujedno označio da su se bosanski Srbi odrekli svake mogućnosti sprovođenja politike separatizma u državi Bosni i Hercegovini. I pored te činjenice, separatističke tenzije su prisutne. Njih ne sakriva Predsjednik RS-a, Milorad Dodik, koji na temelju političke matrice sa početka devedesetih godina XX stoljeća, najavljuje „rat teritorjalnom integritetu BiH, svim raspoloživim političkim sredstvima“. U svom obraćanju u Skupštini Republike Srbije, 14. Februara 2014. godine, pred dijelom političkog eštablimenta ove države i članova Odbora za dijasporu i Srbe u regionu, iznio je vlastito zalaganje za donošenje plana za rješavanje “srpskog nacionalnog pitanja”, a završio pozivanjem prava na samoopredeljenje Srba u Bosni i Hercegovini. Ono se eksplicitno zasniva na referendumu i uključuje secesiju Republike Srpske. Tom prilikom je istakao, da prema Povelji Ujedinjenih nacija kao i nizu drugih međunarodnih dokumenata svi narodi imaju pravo na samoopredeljenje do otcepljenja, zaključujući, da su Srbi u Bosni i Hercegovini ustavom definisani kao konstitutivan narod. Također, uz primjetnost vlastitih stavova u svom odgovoru na izlaganje Pedi Ešdauna (Paddy Ashdown) koji je pred britanskim parlamentom konstatatovao da se Ruska federacija direktno miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i podstiče secesionističe tendencije bosanskih Srba, Milorad Dodik je istakao, da „nikakvi secesionistički planovi ne postoje, osim prava Srpske da se bori za autonomiju, (...) a da li će RS jednog dana odlučiti da napusti BiH, zavisiti od trenutka i političke volje srpskog naroda i neće biti motivisano nikakvim zahtevima sa strane.“ Indikativno je to što se separatistička retorika pojačava nakon referenduma na Krimu i njegove aneksije od strane Ruske federacije. Odnosno, refleksija referenduma na Krimu se odražava u konkretnim stavovima iz Republike Srpske i pozivu na pravo naroda na samoopredeljenje i secesiju. Što više, u namjeri pokazivanja elemenata „entitetskog vanjskog suvereniteta“, u ime Republike Srpske je čestitao krimskim separatističkim vlastima stjecanje autonomije i priključenje Ruskoj federaciji. Osim toga, tu su nezaobilazni stavovi Nenada Kecmanovića. U namjeri isticanja secesionističkog kao legitimnog prava bosanskih Srba, uspoređuje ga sa referendumom o nezavisnosti Škotskim iz septembra 2014. godine. Tako ustvrđuje, da je „Škotska konzumirala pravo na samoopredeljenje do otcepljenja od Britanije, pa zašto onda to ne bi mogla i RS od BiH. Škoti su, doduše, poduže, ponekad i grubo, ubeđivali Engleze, a bilo je suzavca, pendrečenja i pucanja od strane demokratske vlade u Londonu, dok Srbi to traže tek 20 godina i političkim sredstvima.“ Ovdje se radi o neprimjernoj komparaciji primjera kao i o nedovoljnoj upućenosti u prirodu problema. Naime, pravni preduslov za održavanje škotskog referenduma se nalazi u tzv. „Pravnom okviru“ kojeg su potpisali premijer Ujedinjenog Kraljevstva, Dejvid Kameron (David Cameron) i Prvi ministar Škotske, Aleksom Salmondom (Alex Salmond). Na osnovu „Pravnog okvira, Vlada Ujedinjenog kraljevstva se izjasnila da je postupak odvajanje Škotske zajednički proces koji se odvija unutar granica Velike Britanije, a ne jednostrani, unilateralni secesionizamom. Ne zalazeći u analitičko objašnjenje različitosti državnog uređenja između navedenih primjera, komparativni ekvivalent bio bi potpisivanje sporazuma o razdruživanju između države Bosne i Hercegovine i njenog entiteta, što se jednostavno nikada ne može i neće desiti. Tako da su navedeni primjeri neusporedivi, dok su zahtjevi za secesionizam Republike Srpske sasvim druge prirode. Oni konotiraju sa sadržajem objavjenog Memorandumom II SANU-a, i njihovim odredbama o Srbima izvan Srbije. Sadržajno, nije došlo do posebnih odstupanja od predhodnog izdanja. S tim, što sada nosi određene modifikacije, jer se više ne radi o jednoj zajedničkoj jugoslovenskoj federaciji, već o suverenim državama. Odnosno, ranije unutar državno pitanje Srba je postalo međudržavno, sa nedvosmislenim naputcima za političko djelovanje unutar države Bosne i Hercegovine. Sam dokument i dalje ostaje osnov političke misije, zasnovan na akademskom, političkom i crkvenom trojstvu. 

  • Zaključak

U svrhu donošenja konačnog zaključka, neophodno je navesti dijelove presude Vrhovnog suda Kanade u slučaju Kvebek. Ona danas važi kako univerzalno polazište za datu problematiku, jer je konstatovala sve relevantne međunarodne dokumente koji podržavaju postojanje prava naroda na samoopredjeljenje. Tako u Stavu 126. Savjetodavnog mišljenja, stoji: „Iz priznatih izvora međunarodnog prava slijedi da se pravo naroda na samoopredjeljnje normalno ostvaruje kroz unutrašnje samoopredjeljnje-nastojanja jednog naroda da ostvari politički ekonomski, socijalni i kulturni razvoj u okviru postojeće države. Pravo na vanjsko samoopredjeljnje (...) postoji samo u najekstremnijim slučajevima, a i tada u strogo definisanim okolnostima.“ Dalje, Sud je ustvrdio, da je vanjsko samoopredeljnje moguće samo ukoliko država ne uspije da obezbijedi ostvarenje unutrašnjeg samoopredjeljenje svojim građanima. U pogledu animoziteta između prava na samoopredeljenje i principa teritorijalnog integriteta, Sud je iznio mišljenje koje predstavlja mjeru dobrog odnosa između ova dva pojma, na sljedeći način: „ne postoji inkompatibilnost između održavanja teritorijalnog integriteta postojećih država (…) i prava „naroda“ da ostvare punu mjeru samoopredjeljenja. Država čija vlada predstavlja cjelokupan narod ili narode koji borave unutar njenih granica, na principu jednakosti i bez diskriminacije i koja poštuje prinicpe samoopredjeljenja u svojim unutrašnjim aranžmanima, ima pravo na zaštitu svog teritorijalno integriteta zasnovano na međunarodnom pravu.“ Kako je navedeno u radu, analogno pomenutoj presudi utemeljeni su stavovi i mišljenja vodećih autoriteta iz ove oblasti. Nije na domet još jednom pomenuti Susannu Mancini koja tvrdi, da pravo na otcepljenje mogu imati samo „narodi koji trpe diskriminaciju, odricanje prava na predstavničku vladu i samo ukoliko je diskriminaciono ponašanje toliko prodorno, razgranato i sistematsko da konkretno ugrožava opstanak takvih naroda i gde ne postoji jaka vjerovatnoća da će se diskriminacija okončati,“ nastavljajući, „da diskriminisana manjina izložena akcijama suverene države koje se sastoje u očiglednom i brutalnom kršenju osnovnih ljudskih prava npr. kroz ubijanje ili neograničeno zatvaranje bez pravne zaštite, uništenje porodičnih veza, eksproprijacija bez uzimanja u obzir sredstava neophodnih za život, kroz specijalne zabrane usmerene protiv određene religijske zajednice ili upotrebe sopstevenog jezika i konačno kroz sprovođenje ovih zabrana brutalnim metodama i mjerama.“ Vidne paralelne odredbe koje podržavaju ovaj zaključak, upućuju, da ostvarivanje takvog prava mora biti dovoljno ograničeno da spriječi prijetnje teritorijalnom integritetu postojeće države ili stabilnost odnosa suverene države. Kako iz teorijskih opusa, tako i iz međunarodnih akata i pomenute sudske presude, jasno se zaključuje, ukoliko neka država posjeduje legitimnu vlast koja predstvalja narod ili narode koji borave na njenoj teritoriji, na osnovu jednakosti poštuje načela samoodređenja u svom unutrašnjem uređenju, (prema normama međunarodnog prava) neosporno i prevashodno ima pravo na zaštitu svog teritorijalnog integriteta. Također, treba istaći da je u pomenutoj sudskoj odluci izražajno navedeno sljedeće, „prema međunarodnom pravu, pravo na otcjepljenje je stvoreno za narode pod kolonijalnom vladavinom ili stranoj okupaciji,“ zaključujući „da jedan narod koji može smisleno ostvarivati svoja prava na samoodređenje unutar postojeće nacionalne države, nema pravo na jednostrano otcjepljenje.“ Ovakav vid presude se temelji na odredbama međunarodnog prava koje nije ostavilo mogućnost kojom bi sastavni dijelovi suverenih država imali jednostrano zakonsko pravo na otcjepljenje od svojih matičnih država. Konkretnije, međunarodni zakon ne daje specifične garancije da se dijelovi država jednostrano odvoje od matične države. U skladu sa odredbama međunarodnog prava, pravu na samoopredjeljenje i pravu na secesiju, priznaje se argumentacija na osnovu nekoliko postulata kao predpostvki za potencijalne uslove korišrenja, kao što su: status kolonije, status okupacije, dopuštenje ustava pripadajuće države, pristanak većine svih građana države, teško kršenje ljudskih prava, nepredstavljanje ili nedovoljno predstavljanje etničkih ili vjerskih grupa u državnoj vlasti,  te conditio sine qua non (Uvjet bez kojeg ne biva) i načelo uti possidetis juris. Od svih nabrojanih elemenata, niti jedan se može prepoznati u zahtjevima vlasti Republike Srpske. Njihova argumentacija se bazira na pozivanju na ustavni status naroda, etničku većinu, homogen prostor življenja na jednom dijelu državnog teritorija, kao i stav da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini nije izrazilo želju da postane dio suverene države. Svi oni predstavljaju neargumentovane, emotivne, a nikako realne osnove za pozivanje prava na samoopredjeljenje i secesiju Republike Srpske iz države Bosne i Hercegovine. Navedene postulate, kao i načelo uti possidetis juris, potvrdila je Badinterova komisija u slučaju raspada SFRJ, u svom Mišljenju br. 2 i 3 od 11. siječnja 1992. godine. U njenu je istakla da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama sljednica, te se ne mogu mijenjati silom, nego samo sporazumom. Tačnije, Odluka Banditerove komisije u stručnom mišljenju br. 2, osmi red, konstatovala je, da „Pravo na samoopredjeljenje ne smije uključivati promjene postojećih granica u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim kada se država dogovore drugačije.“ Ovakva odluka eksplicitno znači da se preko ostvarivanja prava naroda na samoopredjeljenje ni u kom slučaju ne smije dovesti u pitanje teritorjalni integritet Bosne i Hercegovine u procesu osamostaljivanja. Dakle, Banditerova komisija je na osnovu odredbi iz Ustava SFRJ iz 1974. godine, primjenom načela o nepromjenjivosti granica, odredila da su subjekti suvereniteta republike, a ne njihovi narodi. Time je jasno potvrđena nelegitimnost tzv. plebiscita srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koji su organizirale političke stranke sa srpskim narodnim predznakom. To je ujedno i odgovor na drugi dio pitanja, zašto entiteti u BiH nemaju pravo na secesiju? Kada je u pitnju domaća legislativa, Ustav Bosne i Hercegovine, njeni zakoni, kao i cjelokupan Dejtonski sporazum ne daju pravo entitetima na secesiju. Tj. teritorijalni integritet i suverenitet države Bosne i Hercegovine zagarantovani su međunarodnim sporazumom, koji obavezuje na poštivanje sve potpisnice. S druge strane, entiteti u državi Bosni i Hercegovini nisu federalne jedinice, ne posjeduju suverenu kompentenciju niti mogućnost njenog stjecanja, a nikako se ne mogu smatrati državama. Osim visokog stupnja autonomije kojom raspolažu, ne posjeduju stvarne elemente suverenosti. To svojstvo im ne pridaje Ustav BiH, pa u tom smislu ne raspolažu najvišom, neograničenom i nedeljivom vlašću, već su samo dijelovi jedinstvene, krajnje decentalizovane države Bosne i Hercegovine, koja posjeduje neposrednu supremaciju nad entitetima, državni legitimitet i međunarodni subjektivitet. Entiteti nisu nikada raspolagali, niti sada raspolažu sa vanjskim oblikom suverenosti, nisu međunarodni subjekti prava, niti imaju svoje granice koje bi mogle biti međunarodno priznate. Pravo naroda na samoopredeljenje Ustavom Bosne i Hercegovine i njenim zakonima nije regulisano, ali i da kojim slučajem jeste, to ne bi predstavljalo mogućnost da jedan narod koji je većinski unutar određenog državnog prostora može unilateralno odlučivati o toj teritoriji kao secesivnim pravom, već samo cjelokupno građanstvo kao kategorija političkog naroda. Na kraju, entiteti su jednostavno teritorij suverene države Bosne i Hercegovine, a konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine imaju pravo na svaki oblik identiteta, dok zajedno u svojoj cjelini, totalitetu, čine suvereno i političko određenje i predstavljaju krajnji izvor vlasti države Bosne i Hercegovine.

KORIŠTENA LITERATURA I IZVORI:

  1. Buchanan, Allen, Justice, Legitimacy, and Self-Determination: Moral Foundations for International Law (Oxford Political Theory), Oxford University Press, USA, 2007. 
  2. Č. Ingrao, L. Vrkatić, Nenaučena lekcija – srednje evropska ideja i srpski nacionalni program, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2001.
  3. Đorđrvić, Jovan, Ustavno pravo, drugo dopunjeno izdanje, Savremena administracija, Beograd, 1976.
  4. Fiš, Jerg, Pravo naroda na samoopredeljenje, Obuzdavanje jedne iluzije, Albatros Plus, Beograd, 2013.
  5. Ibrahimagić, Omer, Bosanski identitet i suverenitet, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012.
  6. Ibrahimagić, Omer, Bosna i Bošnjaci između agresije i mira, EL-Kalem, Sarajevo, 1998.
  7. Ibrahimagić, Omer, Državnopravni i politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.
  8. Jovanović, D., Sve se dogodilo po planu Dobrice Ćosića (intervju), Intervju, Beograd, 1996.
  9. Jović, Borislav, Poslednji dani SFRJ, Izdanje autora, Beograd, 1996.
  10. Knop, Karen, Diversity and Self-Determination in International Law, Cambridge University Press, 2002. 
  11. Kovačević, Bojan, Skiveni federalizam, Federalističko iskustvo u procesima evropskih integracija, Albatros plus, Beograd, 2013.
  12. Kurtćehajić, Suad - Ibrahimagić, Omer, Politički Sistem Bosne i Hercegovine, Knjiga treća, Sarajevo, 2007.
  13. Mazower, Mark, The Dark Continent: Europe's Twentieth Century, Penguin books, 1998. 
  14. Meissner, Boris, Sowjetunion und Selbstbstimmungsrecht, Köln, 1962.
  15. Pavlović, Dušan, Srpska nacionalna politika od 1986. do 1991. godine, Sociologija, Vol, XL, № 3/1998. 
  16. Vasović, Vučina, Savremene demokrtije I, Službeni glasnik, Beograd, 2007
  17. Vasović, Vučina, Savremene demokrtije II, Službeni glasnik, Beograd, 2007.
  18. Vinsent, Endrju, Teorija države, Službeni glasnik, Beograd, 2009.
  19. Vudvord, Suzan, Balkanska tragedije, Filip Višnjić, Beograd, 1997.

Pravni izvori:

  1. Etiopia Constitution,  http//www.servat.unibe.ch/icl/etoooo_html            
  2. Povelja UN-a, Generalna škupština UN 26.06.1945., dostupno na: http://www.dadalos.org/uno_bih/un-charta.htm 
  3. Rezolucija 1514, (XV), 14.12.1960., Generalna škupština UN, dostupno na: http://www.un.org/en/decolonization/declaration.shtml 
  4. Mišljenje po pitanju nezavisnosti Kvebeka, dostupno na: http://scc.lexum.org/en/1998/1998scr2-217/1998scr2-217.html 
  5. Konferencija o evropskoj bezbjednosti i saradnji, dostupno na: http://www.mfa.gov.rs/sr/index.php/dipl-tradicija/istorijski-diplomatski-dokumenti/37-oebs-75?lang=lat 
  6. Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22., 26. Novembar 1993.

Internet izvori:

  1. http://en.wikipedia.org/wiki/Self-determination 
  2. http://philosophyfaculty.ucsd.edu/FACULTY/RARNESON/BuchananTheoriesofSecession.pdf
  3. http://philosophyfaculty.ucsd.edu/FACULTY/RARNESON/BuchananTheoriesofSecession.pdf http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/11/Region/1553099/Dodik%3A+Povelja+UN+daje+pravo+na+otcepljenje.html 
  4. http://radiosarajevo.ba/novost/157885/marko-attila-hoare-fbih-je-dio-problema-kao-i-rs 
  5. http://scc.lexum.org/en/1998/1998scr2-217/1998scr2-217.html
  6. http://sh.wikipedia.org/wiki/Ravnalo
  7. http://webtribune.rs/britanija-porucila-republici-srpskoj-ne-gubite-vreme-na-referendum-i-otcepljenje-to-se-nece-desiti/#
  8. http://www.camo.ch/aktuelno/bosna-i-hercegovina-je-nacionalna-drzava-bosanaca 
  9. http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Istorijske-odluke-za-nastanak-Srpske/lat/68633.html 
  10. http://www.kurir.rs/bivsi-analiticar-cia-raspad-bih-neminovan-clanak-253194 
  11. http://www.law.cornell.edu/supremecourt/text/74/700  
  12. http://www.telegraf.rs/vesti/politika/1480608-ispovest-vuka-draskovica-koja-ce-sokirati-srbiju-vise-ljudi-ubijeno-je-u-sarajevu-od-srpskih-bombi-nego-srba-od-nato-raketa-foto
  13. In Pursuit of Sovereignty and Self-determination: Peoples, States and Secession in the International Order, Index of papers, Macquerie University, Law Journal, 1, 2003. 
  14. http://poskok.info/wp/?p=75726
  15. Susanna Mancini, Rethinking the Boundaries of Democratic Secession: Liberalism, Nationalism and the Right of Minorities to Self-Determination (2008). International Journal of Constitutional Law, No. 3 & 4, July/October, 2008. Available at SSRN: http://ssrn.com/abstract=1485483 
  16. http://The_Right_to_Self_determination_Under_In.html?id=-QuI6n_OVMYC&redir_esc=y 

Ostali izvori:

  1. Politika, Beograd,  4. Oktobar, 1990.
  2. Politika, Beograd, 28. Februar, 1991.
  3. Politika, Beograd, 26. Mart, 1991.
  4. Dani, Sarajevo, 15. Novembar, 2002.