Josip Wester, Ljubljana, Slovenija (1910)

Na vrhu sa šindrom pokriven krov završavao se u visoko četverostraničnu piramidu. Tako uglavnom izgledaju turske kuće; naravno da se begovske kuće razlikuju od drugih po svojoj veličini; ali i po tome da su i zidane. Svaka kuća ima bašču, zasijanu bujnim zelenjem i šarenim cvijećem, voćkama, posebno šljivama i orasima. Ukratko; prostor svjedoči o gospodaru, da voli prirodu, svježi zrak i sjajno sunce, da mu je dom sklonište, okruženo gustim gajem šarenog cvijeća i plodnog drveća.

Josip Wester (1874–1960.) je slovenski školski pedagog, planinar i stučnjak za prosvjetna pitanja. Mnogo je putovao, s posebnom strašću do slovenskog planinskog svijeta. Uspomene sa svojih putovanja objavljivao je redovno u Slovenskom Narodu i Ljubljanskom zvonu.Svoja Tri pisma o Bosni(1910.) objavio je u Ljubljanskom zvonu.U svojim pismima Wester ne daje konkretne podatke o tome kome ih šalje, pa pretpostavljamo da ih piše svom prijatelju Jakobu Sketu. Wester je, naime, imao dobre privatne odnose sa Sketom, zatim pokrajine Bosnu i Hercegovinu uspoređuje s Rosentalom i naziva ga „tvoj dragi Rosental“, a Sket je po porijeklu koroški Slovenac. Još jedan momenat koji nas navodi na zaključak da je riječ o J. Sketu je taj da je Sket kao časnik k.u.k. Monarhije učestvovao u okupacije Bosne i Hercegovine, što i Wester spominje.

I dio Jajce

Prijatelju, potvrđujem ti svoj plan o kojem sam pričao za praznik Sv. Duha, da namjeravam za praznike u našu nedavno podržavljenu pokra-jinu u Bosnu i Hercegovinu.
Neka ti bude žao, što si ostao kod kuće; žao je bilo i meni da nisam bio u tvom društvu kada sam putovao više puta sam – svoje vjerne pratiteljice niti u misli ne uzimam – po gradovima i pokrajinama, tebi znanim iza burne 1878., kad si kao čio vojnik okušao slad i napor vojnički.
Po sunčanoj žegi i vječitoj kiši, gdje si taborio, gdje si stajao na straži i pucao na nasilnog pobunjenika; ili gdje si odmarao dok su drugovi na ražnju okretali mršavo jagnje ili pekli ukradeni krumpir po uzoru na Jurčičevog Petra. Zbog toga si mi baš ti nedostajao jer znaš trenutne utiske spajati sa sjećanjima nedavne prošlosti.
Šta je to – samo 32 godine? Jedva da se smaknuo jedan ljudski rod s pozornice i na njegovo mjesto došao mlađi potomak, koji je rastao u drugačijim prilikama. Nije me čudilo kad sam u Jajcu saznao, da je prije nekoliko dana u istom hotelu bio jedan gospodin iz Ljubljane, sada penzionisani viši birokrata, koji je namjerno došao obići bojište između Jajca i Jezera, gdje se posebno istakao naš kranjski puk. Miješani osjećaji, nekakva prijatna bolest i tužno zadovoljstvo, može obuzeti čovjeka kad korača brdima i krajevima kuda je tada – 7. augusta škripao divlji utjecaj, gdje su pucketale werndolovke i grmjeli topovi; a između se čulo ječanje ranjenih i zurenje u grčevite pokrete umirujućih, krećući se po ruševinama umazanim toplom ljudskom krvlju. Zar te ne bi sad zaobišla prijatna savjest kad bi se neprimjetan prošetao po tim krajevima, gdje bi te moguće čak i stijena, grm, drvo podsjetilo na vruće trenutke, kad se je život cijenio tako malo i kako se nisi bojao uperenih cijevi koje prijete smrću.
Prijatelju, izvini! Već sam počeo pametovati i sanjariti, prije nego sam ti počeo pripovijedati, kad i po kojem putu sam došao u Bosnu. Nikako ne misli da ću te mučiti s dugotrajnim opisivanjem cijelog puta, otkako sam se kod Dobrljina iskrcao na bosansko tlo i kako sam nakon dvanaest dana u Sutorini u Kotorskom zaljevu napustio hercegovačku zemlju. Ne, neću da ti nudim putopis, pisan prema Badekeru,Renneru ili čak po slavnom našem putopiscu Lavtižaru koji e dobar dio svoje knjige „Među Jugoslavenima“ posvetio Bosni i Hercegovini.
Nego hoću da ti pripovijedam uopće o utiscima, koje sam donio sa sobom iz te dvije pokrajine. Moguće da sam zurio u mnogo šta s previše subjektivnim pogledom, moguće da sam mnogo čega važnoga propustio, moguće da ću ti mnogo šta važnoga namjerno prešutjeti,moguće da će biti umotano ovo ili ono u ironiju, a ti, koji si iskusan čovjek, već ćeš znati šta sam ti htio reći.
Mnogo vruće je bilo 14. jula, u vozu koji je vozio savskom ravninom od Zagreba prema bosanskoj granici. Blagosiljao sam Hrvata u kratkim širokim hlačama i košulji; brže što je hodao, više bi si pravio hlada i propuha sa svojom širokom odjećom. Nas u sparnom kupeu nije bilo briga za jednolične krajolike, posijane gustim kukuruzom ili zasijane gustim hrastovim šumama. Tek nakon Sunja se poče svijet polako, polako dizati. Volio bih ugledati Kozaru planinu, prvu bosansku goru s te strane; ali trebalo je još prevaliti klanac nad Unom. Konačno je voz stigao na visinu i ustavio se na osamljenoj stanici. „Kostajnica“zavikao je prometnik. Grupa momaka, praznično obučenih, ukrcala se u voz. Na trenutak sam pomislio da je praznik, iako sam znao da je taj dan bio četvrtak.
Zašto su ti mladići obučeni u snježno bijele, lijepo vezane košulje? Bilo ih je od dvadeset do trideset, a u njihovoj pratnji pa poneki otac, poštovana mama i lijepa djevojčica. Časnik saputnik mi reče, da su ti momci regruti, koji idu u kasarnu u Bosanski Novi. Zamislio sam si naše momke, kako idu sretni, sa šeširom i strukama ružmarina, raspojasano pjevanje, često od vina umjetno oduševljeni nad regrutacijom. Dok su ovi praznično ozbiljni, prije tužni nego radosni! Da li im je zaista nepoznata regrutska poezija?
Voz se poče malo pomjerati. Ukaže mi se željena Kozara planina, tiho pozdravim novu pokrajinu, koja se uskoro prikaže ispred mene. Pruga zavije u desno; a na lijepo mi se otvori dolina i u njoj nezaboravan prizor. Mutna Una u svoj svojoj dubini, na njenom lijevom brijegu Hrvatska Kostajnica, na pogled lijep grad s više crkava, a preko puta nj na desnom brijegu Bosanska Kostajnica s prvim minaretom. Kao kakva pokorna sestrica vapi na drugu stranu ka svojoj ponosnoj polusestri; tu se hvali pet zvonika, tamo pa poniženo diže skroman bijeli minaret.

Voz ubrzava krećući se niz prugu, sigurno vozeći preko kamenih krajeva. Znaš, koje sam se pokrajine tad sjetio? Rosentala, tvoga, voljenog Rosentala.

Zašto? Isto kako je napravljena pruga što zavija od Žihpoljanad Dravom prema Svetnom selu, tako je napravljena i ta pruga. Samo joj nedostaju one širine i planine u zaleđu kakve su naše Karavanke sa Košutom i Stolom; zato je Kozara planina, ipak, skromna zamjena za tako veličanstven planinski prizor. Dobrljin, Novi, Prijedor – svuda šareni vrvež na stanicama, svi u različitoj odjeći. Kako je samo prijatno pogledati očima na tu slikovitu urbanost! Kod nas
je sve tako jednolično tužno. Čak i ako neko nosi kakvu šarenu kravatu čini mu se da razbija dosadnu ozbiljnost svojom pojavom. Posebno su mi se svidjeli lijepi zaseoci koji su se vidjeli pored pruge. Ne mogu se usporediti s našim seoskim kućicama, najmanje muslimanske. Priznati se mora da muslimani u svojim zgradama i prostoru, kako su ga uredili oko kuće, pokazuju mnogo dobrog ukusa.
Drvena, bijela jednokatna zgrada, kvadratne osnove, s predsobljem u prizemlju, a gore rodbinski prostori, ženske prostorije, harem koji kod nas zapadnjaka važi za nekakav tajanstveni prostor, zato što našim muškarcima nije dostupan iz razumljivih razloga, dok za pravog Turčina ima možda baš toliko malo privlačnosti, koliko ima starom Grku njegov gynaikeion. Na vrhu sa šindrom pokriven krov završavao se u visoko četverostraničnu piramidu. Tako uglavnom izgledaju turske kuće; naravno da se begovske kuće razlikuju od drugih po svojoj veličini; ali i po tome da su i zidane. Svaka kuća ima bašču, zasijanu bujnim zelenjem i šarenim cvijećem, voćkama, posebno šljivama i orasima. Ukratko; prostor svjedoči o gospodaru, da voli prirodu, svježi zrak i sjajno sunce, da mu je dom sklonište, okruženo gustim gajem šarenog cvijeća i plodnog drveća.

Noć se bila već spustila nad mirnu Bosnu kad smo se dovezli do Banje Luke. Bilo je pola deset, na stanici, a još više pred njom je bilo još sve živo, kao da su čekali nekog. Kasnije sam saznao da je riječ o navici, da se večernja banjalučka promenada zbira na željezničkoj stanici po dolasku zadnjeg voza. Kao da bi onima koji su došli priređivali doček; tako mi se je učinilo, kad sam, predavši prtljagu hotelskom službeniku koračao između znatiželjnih lica. I znaš ženskih lica je bilo mnogo više nego muških, ali ne pokrivenih Turkinja, nego baš evropsko znatiželjnih i ljetno – skoro grešno odjevenih. Tu sam prvi put opazio to neobično miješanje tipova i nošnji: Zapad i Istok u najboljem međusobnom sporazumu. Već ti prvi utisci su bili dovoljni, da sam bio svjestan modernosti Banje Luke; šta je tek onda bilo kad sam ušao u hotel, dobio lijepo opremljenu sobu, sve električno rasvijetljeno. U bašči pred hotelom svirao je vojnički orkestar, za stolovima visoki časnici s dva generala u sredini, civilni domaćini i stranci oba spola. Samo tamo iza plota je prisluškivao i plesao domaći Orijent.

Drugog jutra u jasnu zoru preda mnom se otvorila Banja Luka. Sa sobom sam uzeo za čitanje Andrejkove Slovenačke momke u Bosni s namjerom da se na licu mjesta podučim i uvjerim o ovom i onom događaju; koje pisac tako živo i s pažnjom opisuje. Baš zato me je posebno zanimala Banja Luka i njezina okolica, jer sam znao, da su naši vojnici imali tu poprilično vrućeg posla s pobunjenim domaćinima. Prvo sam žurio van grada, kako bih vidio bosansku pokrajinu u svježem jutru, i reći ti moram da sam bio radostan tog razgleda. Sretao sam većinom seljake koji su sa konjskim kolima žurili u grad da trguju; na dobro obrađenim poljima vidio sam žeteoce, među njima i pomagače u sivim redovničkim haljama, monahe iz obližnjeg trapističkog samostana. Na suprotnoj strani iza ravnice bijelio se je franjevački samostan Petrićevac, u čijoj blizini se, 14. augusta 1878. godine, odvijala najvažnija faza banjalučke bitke. Šta sam vidio i čuo u trapističkom samostanu, gdje su me primili s ljubaznom uljudnošću, pričat ću ti drugom prilikom. Tu među „tihom braćom“ slučajno sam se upoznao s vojnič-kim ljekarom, koji mi je na povratu u grad govorio o svemu i svačemu, između ostalog i o svom prijatelju, mom zemljaku, profesoru na banjalučkoj realki. U evropskoj kafani – s bečkim i peštanskim novinama – našli smo se popodne još kao neznanci. Prijazni kolega zemljak odmah me je pozvao u realku i ispratio nas je muhamedanski kolega, profesor fizike i matematike. Znaš, ta realka je uzorno uređena institucija; toliko knjiga nisam još opazio niti u jednoj našoj školi i usput da spomenem – tako je ukusno uređena, tepisima obložena direktorova kancelarija, kako sam mogao vidjeti kroz otvorena vrata, što bi se kod nas smatralo za nedozvoljeno razbacivanje.
Altri paesi – altri costumi. (Druge države – drugi obi-čaji). Institucija je i izvana djelovala impozantno, daleko zaklanjajući svoju okolicu. Kao kakav kontrast je stajala naspram tržnice; srce osmanske Banje Luke je nekad bilo tamo, sada tu kuca novi život u obliku modernoj osmorazrednoj realci.

Moja namjena nije da te o svemu izvještavam detaljno, ali pero mi bježi, kao da ti želi sve ispričati. Reći ću još to da nas se te večeri okupilo osam zemljaka u hotelskom restoranu i da sam im dosta pričao o događanjima u domovini. Jedan od nas se toliko zapalio da je tokom razgovora počeo da sakuplja za kamen družbe sv. Ćirila i Metoda, čvrsto uvjeren, da će i banjalučki Slovenci uskoro poslati svoje učešće.

Drugog jutra krenuo sam s vojničkim autom prema Jajcu! Prijatelju, obilazio sam i proputovao poprilično dosta država, znane su mi zanimljivosti Švicarske, ali moram ti reći, da se glavna cesta iz Banje Luke do Jajca, uz nabujali Vrbas između kamenih šiljaka i uspravnih stijena, koji se ponegdje otvaraju u plodne doline, može nositi sa svakim našim planinskim putem. Te moram reći da joj dobro odgovara turističko ime „bosanska Malavia“ koje su joj dali. S tim je putem austrijska uprava ostvarila vrlo važnu vezu između sjeverozapadne i srednje Bosne. Zamisli! Tamo gdje je prije nekoliko godina prolazio uski mali koziji put, čak ni taj do kraja, sada je izgrađen moderni put s neprimjetnim izbočinama, tako da bez problema može po njoj voziti poštanski automobil s petnaest ljudi. Tri puta se približavaju strmi Vrbasovi brjegovi i pritom stvaraju tri divlja tjesnaca i prije nego se izađe, treba preći još dva tunela i prebroditi pjeneći Vrbas. Za 73 km dugačku prugu trebalo mi je manje od četiri sata; brzom automobilu ta brzina nije ništa, a nama normalnim turistima se učinila kao prijatna promjena. Uz put nema mnogo naselja. Ko bi i tražio tu mjesto za stanovanje kad gore po planinama i brdima ima više prostora? Ali, opazio sam dva ili tri razvaljena stara grada, tihe svjedoke tamne burne prošlosti. I uskoro pored velikog mosta u blizini Jajca je stara franjevačka crkva Podmilačje, riječ je valjda o najstarijoj katoličkoj crkvi u Bosni. Moj zemljak – saputnik, odličan birokrata u Sarajevu, me je već upoznao s tom crkvom, da se tu svake godine okupljaju katolici i pravoslavni iz cijele Bosne, ali isto tako i muslimani. Tada imaju franjevci mnogo posla, da izgone vragove iz ljudi; posebno mnogo žena traži pomoć od tog paklenog zla. Tad se tu sigurno ima mnogo šta za vidjeti, posebno onima koji nisu opsjedani đavolom.

Automobil drnda dalje, kao da nema kraja prirodnim ljepotama punim divljine. Ko hoće upoznati Bosnu, mora se voziti po urezanoj pruzi. Dobro se odlučio onaj umjetnik, koji izabere za uzor pogled nad pejzaž Vrbasa. I još nešto mora vidjeti svako ko hoće govoriti o Bosni – kraljevski grad Jajce.

Jajce! Ako bih želio dostojanstveno izvijestiti o tom biseru zelene Bosne, morao bih uzvišenim riječima oslikati ljepotu tog romantičnog grada. Kad bih bio pjesnik, morao bih svoje misli sročiti u hvalospjev, da bih dostojno pozdravio to historijsko i prirodom obdareno područje. Pošto znaš da mi nedostaje pjesničkog talenta, kao i mnogo kojemu našem „pjesniku“, morat ćeš se zadovoljiti skromnim opisom!
Na zadnjem skretanju krenemo na desno; i pred nama se pojavi kao kakva fata morgana. Dotad smo se kretali između golih stijena samo ponekad ponegdje smo vidjeli kakvu jadnu kućicu, a sad se pred nama stvorio bijeli grad, izdižući se iz Vrbasa, dubokog i nabujalog, s bočne strane brda, čiji vrh se završava u tamnosivu tvrđavu. Sjetio sam se slike kad natporučnik Kalrbacher, stojeći na najvišem panju tvrđave razvija zastavu s dvoglavim orlom, a vojska izriče salve, Jajce je palo, Jajce je naše! Bilo je to prije trideset i dvije godine! Danas je to miran grad. Po uskim ulicama inače živahno kretanje, u čaršiji se naporno radi, prodaje i kupuje; tu vidiš šustere, tkalce, krojače, tamo su kovači i limari, svako radi svoj posao, a ne možeš čuti buku, ne možeš nigdje opaziti ni nasilnost ni nezgodnu znatiželju, onako kako je možeš doživjeti u malim i velikim Laškim gradovima. Nešto odabrano rekao bih elegantno je u tim skromnim i ponosnim domaćinima. Ne znam šta bih ti još rekao ukratko – tek sam u Jajcu i moram završiti – opisati sve znamenitosti. Tako da me i misli vuku nazad ka mojem udobnom prebivalište u „Grand hotelu Jajce“, koje je stvarno uzorno opremljeno. Tamo sam izabrao sobu sa pogledom na Vrbas, tamo hoću preživjeti nekoliko bezbrižnih dana.
Ovdje bi se mogao preživjeti pravi idilični odmor. Ujutro ću ići najprije u šetnju. Kroz stara gradska Travnička vrata ići ću dolje prema slapu. To ti je prirodni fenomen; istoga ne možeš naći u Bosni, ali ni drugdje, ne znam da li bih mu mogao naći ravna. Vidio sam već sve slapove u našim planinama, vidio Renskega kod Schaffhausena, vidio neke Švicarske, ali slap kojeg stvara Pliva prilikom svoga ulijevanja u divlji Vrbas, ne može se usporediti ni sa jednim kojeg poznajem. Kakvih 30 metara duboko padaju u Plivu, podijeljeni u više mlazova; dolje u vrtlogu se spajaju sa valovima Vrbasa tako bijesno da prsne pjena i kapljice na sve strane. Pod slapom u izdubljenoj šupljini na vlažnoj sedri, možeš naći utočište pred kišom ili da tražiš prilike, da pod sunčevoj svjetlosti zuriš kroz zavjesu žive duge. Stari muhamedanac mi je rekao da se priča kako ispod vodopada vodi skriveni hodnik u „halvat“, u takozvane katakombe. I ja sam isto išao tamo. Ulaz je zatvoren sa željeznim vratima. Treba imati vodiča, da te povede u to podzemno čudo, kakvo možeš naći samo u Jajcu.

U živu stijenu je urezana podzemna crkva – bar toj namjeni je služio taj prostor bez dvojbe. Oltar je dobro odvojen, odvojena je i zakristija čak ispovjednicu stvori snalažljiva fantazija. Pod glavnom crkvom je mala kripta, koja je valjda povezana sa spomenuto udubino pod vodopadom. Danas je taj prostor prazan i svjedoči o još ne poznatoj historiji ovoga kraljevskog grada. Druga cesta vodila bi me više puta na staru tvrđavu, naravno uz dozvolu vojnog zapovjedništva. Zašto Bosno, da si mirna, moraš imati još oznaku vojne prevlasti?
Tu po tvrđavi prošetao sam se po zalasku sunca i zurio u ljepotu te neopisno lijepe pokrajine. I mujezinova molitva s minareta blažila je romantičnu urbanost, dok je nisu omeli tvrdi koraci vojničke straže u mojoj blizini. Navečer sam išao u kafanu.
Tamo pred gradskim vratima na otočiću Plive pod krošnjama javora su napravili udobni hlad. Tamo bih si donio šoljicu kahve, tamo bih si savijao cigarete iz domaćeg duhana, tamo bih sanjario u kasnu noć, dokle me ne bi hlad šumeće Plive otjerao kući. Tu sam našao društvo u strancima i pripovijedao im o tome i onome, šta se u Jajcu može vidjeti i doživjeti. Drugog jutra krenuo sam u crkvu svetih franjevačkih očeva. Tamo čuvaju u staklenom ormaru kosti zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, kojem je Mehmed Osvajač II, zauzevši Jajce 1463. godine, dao odsjeći glavu. Godine 1888. je našao dr. Truhelka valjda pravi grob nesretnog kralja i u grobu kosti, koje sada čuvaju franjevci kao svetinju iz slavne bosanske prošlosti. Da, burne godine je preživjelo Jajce. Vidjelo je pred svojim bedemima Turke, Mađare, Mlečane; hrvatski, ugarski, bosanski kraljevi i vojvode uzimali su ga u vlasništvo sve dok konačno nije došlo u ruke austrijske armade.
Ako hoćeš da vidiš još ljepote okolice, tada dragi prijatelju pođi sa mnom prema Jezeru! Ustvari su dva jezera, jedno niže i manje i drugo više i veće, a kroz oba protječu ribe i rakovi iz bogate Plive. Na kraju jezera je obično tursko selo Jezero, dom vrlih i bogatih muslimana. Dva sata hoda imaš do kraja; tamo se u lijepoj drvenoj kafani počastiš ukusnim pastrmkama i pikantnim rakovima te zaliješ obrok hercegovačkom žilavkom ili blatinom. Vraćajući se nazad, usput možeš obići bojišta na kojima je palo u krvavim sukobima dosta naših momaka. Skroman kamen između dva hrasta svjedoči o tome kuda je nekad tekla slovenska krv. Moram se pozdraviti s Jajcem. Već me čeka na stanici voz za Sarajevo. Skoro mi se učinilo, kad sam izlazio zadnji put kroz gradska vrata da mi je mahao stari kafendžija, kad sam se još jednom osvrnuo na citadelu i na mletački Lukin stup i na tajnovitu Medved kulu. Po željeznom mostu preko Plive zahučao je voz u jutarnjoj magli preko prevoja u dolinu i Jajce mi je nestalo iz očiju. Ali, nikad neće iz sjećanja!