Perjanice slobodnog novinarstva : Jelena Lovrić , politički komentar , septembar 2017.

Žestoki bojovnik s ideološke fronte, koji je zakasnio u Domovinski rat pa komplekse sada liječi ratujući protiv davno mrtvog Maršala i njegovih uličnih ploča, politički vazda zajapureni Zlatko Hasanbegović potpuno je, nažalost, u pravu kad kaže da aktualna Vlada izbjegava bilo kakve odlučne državničke poteze i vodi politiku od danas do sutra, pod parolom stabilnosti, bez ikakvog dubljeg i vrijednosnog i državničkog i svjetonazorskog cilja. Prvu godinu svog mandata Andrej Plenković okončava razočaravajućim saldom, duboko ispod očekivanja, pa čak i ispod mogućnosti. Još jedan premijer koji je propustio da na početku svog upravljanja državom odradi najteže potrebne poteze. Prva se četvrtina njegova mandata čini prilično praznom. Šef se Vlade predstavio kao čovjek koji ne voli donositi odluke pa probleme delegira drugima ili ostavlja vremenu da ih riješi. Rejting mu je u zaronu, a špekulacije je li Plenković kukavica ili samo debeli oportunist koji više brine o svojim karijernim benefitima nego o interesima države, sve glasnije.

Uoči prve obljetnice od polaganja prisege, koja pada idućeg mjeseca, premijer je politički potpuno netalentirano i pacerski navodno riješio problem ploče kontaminirane ustaškim pozdravom, koja je prije više od deset mjeseci postavljena u Jasenovcu. Problematična je ploča napokon maknuta s prilaza ustaškom stratištu i Plenković je konačno - aleluja! - prevalio preko usana da za njega pozdrav “Za dom spremni!” ima predominantno konotacije vezane uz NDH i ustaški režim te mu je stoga neprihvatljiv. Ali, učinio je to tek nakon što su HOS-ovi šefovi, okićeni ZDS transparentima, počeli slaviti svoju pobjedu i nakon što im je osobno omogućio da se osjećaju pobjednicima. Vlada nije uklonila, nego je u Novsku premjestila spornu ploču, otvarajući tako mogućnost da slične budu posađene diljem Hrvatske. HOS je napismeno dobio blagoslov nadležnog ministarstva da iz NDH adoptirani pozdrav i ubuduće mogu koristiti.
Vlada je tako do daljnjeg, dok gremij za bistrenje povijesti ne kaže drugačije, legalizirala ustaške simbole. Na koncu, premijer je za svoje partnere, s kojima su njegovi ministri dogovarali rješenje, uzeo notorne glorifikatore hrvatske verzije nacizma. Možda je prethodno trebao pogledati snimke iz 1995. - koje je ovih dana ponovno mogla vidjeti cijela Hrvatska - a koje pokazuju kako tip s hitlerovskim brčićima postrojava HOS-ove u crno uniformirane momke, drži im slovo o poglavniku i predvodi skandiranje kojim se opetovano izjašnjavaju kao ustaše. Zastrašujuće! Jednako je zastrašujuće da takve opskurne individue, koje i ovih dana javno pozdravljaju ustaškim ZDS-om, aktualni ministri tretiraju kao legitimne sugovornike.

Prilikom dolaska na premijersku funkciju Andrej Plenković najavljivao je da će izvući zemlju iz ideoloških rovova i verbalnog građanskog rata. Ali njegova Vlada danas komplotira s HOS-ovim ekstremnim desničarima, s likovima koji njeguju ne samo vizualni imidž Führera, s kakvima nijedna ozbiljna i odgovorna vlast ne bi sjela za stol. Umjesto ekspresnog uklanjanja ustaštvom obilježene ploče, Vlada pregovara s crnokošuljašima. Kao da veličanje zločinačke, na rasnim zakonima ustrojene, strašnim koncentracijskim logorima nakrcane NDH može biti predmet političkih pregovora. Čak i notorni Đapić priznaje da bi nekadašnji premijeri, Sanader ili Kosor, HOS-ovu ploču deložirali po kratkom postupku, a Plenković je protagoniste ustaške provokacije pozvao na razgovor, iz kojih su, kako Đapić to razumije, izašli kao pobjednici. Premijer je faktički podvio rep pred divinizatorima ZDS-a.

Nije tako samo s pločom u Jasenovcu. Plenković općenito pokazuje manjak vlastite političke agende, ili potrebe da je proklamira i promovira, i višak trulog nagodbenjaštva. O njegovim se političkim uvjerenjima zna vrlo malo, svakako nedovoljno. Premijer nije lider koji će se za svoje političke ideje tući u javnosti. On čeka da mu razna povjerenstva, koja formira, dogovore političku platformu, a on će je onda, valjda, realizirati i opsluživati. Zato očekivane i obećane reforme, prije svega ona kurikularna, djeluju kao ples po jajima. Umjesto snažnog iskoraka, kalkulantski muving i gubljenje vremena. Silno fetišiziranu političku stabilnost, svoju mantru od koje se ne odvaja, Plenković ne vidi kao uvjet za provođenje dubinskih promjena i moderniziranje zemlje, nego kao priliku za ukopavanje u status quo, kako bi dužnost premijera obnašao komotno, bez velikih izazova i rizika.
Slično je s ekonomskim reformama, koje su i dalje na čekanju. Premijer je zadovoljan rastom BDP-a, premda je on manji nego u Hrvatskoj usporedivim državama. Smanjenje broja zaposlenih kamuflira muljanjem. Tragičan egzodus cvijeta nacije, mladih i obrazovanih ljudi, cinično tumači kao slobodu izbora. Reformu državne uprave i teritorijalnog ustroja države, ukidanje prekobrojnih administrativnih jedinica, županija, gradova i općina, rezolutno je odbio. Premda i najnoviji podaci Eurostata pokazuju da je država u siromašnoj Hrvatskoj nepodnošljivo preskupa, skoro 50 posto skuplja od europskog prosjeka. S jedne strane, po troškovima za plaće političara i državne administracije Hrvatska je rekorder u EU. S druge strane, rekordno su niska izdvajanja za socijalnu zaštitu, mirovine, djecu, bolesne, nezaposlene. Prosjek je EU 40 posto, Hrvatska za te potrebe troši samo 32 posto proračuna.
Ali, osokoljen povećanim priljevom u državnu blagajnu, premijer je odlučio da na državnim rashodima neće štedjeti, nego će, dapače, i dalje mazati vrat debeloj guski. Najavio je povećanje izdvajanja za veterane, tajne službe, vojsku, s naglaskom na kupovinu borbene eskadrile te čak 20 posto više za diplomaciju. Uopće ga nisu impresionirali alarmantni podaci da su se primanja hrvatskih radnika posljednjih godina strmoglavila drastičnije nego u drugim zemljama EU. Prema nedavno objavljenom istraživanju Europskog sindikalnog instituta kriza je povećala razlike između plaća u istočnim i zapadnim zemljama Europe, ali u Hrvatskoj taj je pad bio najdramatičniji.
Na početku recesije, 2008. godine, hrvatske su zarade iznosile 43,5 posto prosječnih zapadnoeuropskih, lani samo 36,9 posto. Hrvatskoj, kako reče jedan sindikalac, prijeti opasnost da ostane zalijepljena na europskom dnu s niskim plaćama, a izbije u sam vrh po stampedu iseljavanja. U skoro deset kriznih godina hrvatski su radnici postajali sve siromašniji, ali se državna potrošnja nije smanjivala. Svejedno, premijeru Plenkoviću to nije razlog da bi pokrenuo reforme državnog i javnog sektora. Štoviše, pakira nova poskupljenja i žonglira s novim poreznim nametima, prilično indolentan prema činjenici da je država u europskim relacijama sve niže, odnosno da su nam razvijene europske države sve dalje.
Šef Vlade, izgleda, ne shvaća da Hrvatska s takvom politikom i takvim gospodarstvom ne može biti stabilna. Daleko je od stabilnosti država koja koketira s fašizmom. Kao što je daleko od stabilnosti i zemlja u kojoj veliki dijelovi stanovništva ne nalaze egzistencijalnu sigurnost i perspektivu. Čini se da Plenković ima problema sa shvaćanjem pojma političke stabilnosti. Kao da pritom misli prije svega na stabilnost i cementiranje svoje vlasti i vlastitog položaja. Zato je moguće da je u Hrvatskoj policija počela privoditi zbog uzvika “HDZ lopovi!”, što premijer opravdava provođenjem zakona, ali se istodobno ustaški pozdrav, eklatantan primjer govora mržnje, tumači kao demokratsko pravo.
Premda se prilično dobro kontrolira, premijer Plenković sve vidljivije inklinira faraonskom ponašanju. Nakon smjene Mostovih ministara, Vladu je držao u ustavno problematičnom statusu, nedavno je za povjerenstvo za provedbu strategije obrazovanja rekao da je njegovo, pa može njim predsjedavati, doslovce, kako god hoće. U Hrvatskoj ništa neobično da se političari ponašaju kao vlasnici države, ali malo je onih koji će to ovako otvoreno proklamirati. U nepunu godinu dana Andrej Plenković teško je ruinirao i pogubio svu pozlatu koja ga je na početku krasila.

Jelena Lovrić rođena je 27. februara 1948. godine u Lukavcu (Bosna i Hercegovina). Nakon završene gimnazije u Tuzli upisuje Filozofski fakultet (jugoslavenska i komparativna književnost) i Fakultet političkih nauka (jednogodišnji studij novinarstva, 1970./71.) u Zagrebu. Godine 1971. zaposlila se u Vjesnikovoj kući, najprije u dnevniku Vjesnik, od 1973. u VUS-u do njegova ukidanja (1977.).
Sarađivala je u Startu, bila komentatorica političkog sedmičnika Danas, angažirana od njegovog pokretanja 1982. do posljednjeg broja 1992. U listu Danas žestoko je napadala politiku Slobodana Miloševića.
Nakon raspada Vjesnikove kuće početkom 1990-ih, komentatorica je Slobodne Dalmacije, Feral Tribunea i Novoga lista. Dugogodišnji je komentator Jutarnjeg lista, čije kolumne predstavljaju vrhunac novinarske riječi.