Multikulturni ljudi su kroz historiju obilježavali današnju Bosnu i Hercegovinu
Vrijeme bosanskog kralja Tvrtka I je obilježilo srednji vijek
Srednji vijek je doba feudalnog poretka od propasti Zapadnorimskog carstva (476.) do početka kapitalističke ekonomike. Građanski historičari datiraju kraj srednjeg vijeka padom Carigrada (1453.), otkrićem Amerike (1492.) ili početkom reformacije (1517). Srednji vijek u našim krajevima se smatra razdoblje do osvajanja Osmanlija (1463).
“Narodni” govor je bio prisutan još u XII stoljeću pod načelom “piši kako govoriš”.
Ono što je srednjovjekovnu Bosnu razlikovalo od ostalih srednjovjekovnih država jest činjenica da u njoj nije vladalo načelo cuius regio, illius religio (čija zemlja, njegova religija), nego su bosanski kraljevi i oblasni gospodari u svoje poslove uz Crkvu bosansku sve više uključivali Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Srpsku Pravoslavnu crkvu.
Tvrtko I najmoćniji bosanski ban u historiji (1353-1391), katolik po vjeroispovijesti, proširivši vlast na okolne zemlje, ali ne ratnim osvajanjima već po Božjoj volji kako se tada govorilo, proglasio se «kraljem Raške (Srbije), Bosne, Dalmacije i Hrvatske i Primorja». Moderna historiografija zaključuje da je krunisanje obavljeno u Milama kraj Visokog uz prisustvo djeda Crkve bosanske.
Tvrtko je bio sin kneza Vladislava Kotromanića (brata Stjepana II Kotromanića) i Jelene Šubić (kćerke Jurja II Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića). Tvrtkova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II Celjskog, oca Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva, tako da je (Katarina) daleki predak svih današnjih kraljevskih porodica u Evropi.
Istovremeno Tvrtko je po baki Jelisaveti Nemanjić (majci oca Vladislava) imao pravo i na upražnjeno mjesto srpskog kralja. Tvrtkova baka Jelisaveta je bila kćerka srpskog kralja Stefana Dragutina iz dinastije Nemanjića i ugarske princeze Katarine (mađ. Kataline) iz porodice Arpadovića. Nakon smrti cara Uroša i izumiranja dinastije Nemanjića, Tvrtko postaje zakoniti nasljednik.
U isto vrijeme njegova prva rodica (kći Stjepana II Kotromanića) Elizabeta Kotromanić je bila supruga (1353.) ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca. Nakon Ludovikove smrti Tvrtko I osvaja i Hrvatsku i Dalmaciju i postaje kralj Bosne, Srbije (Raške), Hrvatske, Dalmacije i Primorja“ – (zapisala je Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna – politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Grafički zavod Hrvatske, 1989.).
Vrijeme Gazi Husrev-bega je obilježilo Osmansko doba Jačanje osmanlijske sile može se podijeliti na dva glavna i karakteristična perioda. Prvi period označava stabilna osvajanja i uspon – od zauzimanja Carigrada (Constantinopolisa) do smrti Sulejmana Veličanstvenog 1566. Bio je to period zapanjujućih postignuća Osmanlijskog carstva, koje je bilo civilizacijski sljednik istočnog rimskog carstva. Dolaskom carstva dolazi i kultura stanovanja sa pećima, javnim i kućnim kupatilima i prostorijama za dnevni boravak i spavanje.
Period stagnacije carstva obilježava period vojnog poraza pod Bečom (kraj XVII stoljeća) i niz sukoba sa susjednim silama (kraj XVIII stoljeća).
Gazi Husrev-beg najveći vakif (grč. ktitor – utemeljitelj) je rođen 1480. godine, u Serezu (Egejska Makedonija), gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Trebinja, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Beyazida II , pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva, a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju.
U dubrovačkom arhivu iz 1483. godine, zabilježeno je kako Dubrovčani u Trebinje šalju darove Radivoju, bratu carskog zeta, tada već unaprijeđenog u Ferhat-agu, visokog dvorskog službenika na kojoj dužnosti je i poginuo 1486. godine, boreći se protiv egipatskog sultana Kaitbaja.
Gazi Husrev-beg pokreće rad medrese, prve Visoke vjerske škole (1537.) koja je u vrijeme osnivanja bila u rangu tadašnjih evropskih fakulteta u kojoj se osim teologije izučavalo pravo i filozofija. Istovremeno, utemeljuje u Sarajevu (1537.) jednu od najstarijih biblioteka u Evropi.
Gazi Husrev-beg je sahranjen u Sarajevu 1541. godine u turbetu uz džamiju koju je izgradio 1531. godine.
U manjem turbetu uz turbe Gazi Husrev-bega je grobnica Dalmatinca, vojskovođe Murat-bega Tardića, islamiziranog katolika (Ivana Tardića) koji je umro 1545. godine. Zabilježeno je da ga je u Sarajevu posjećivao brat Juraj Tardić, svećenik (kanonik Katedrale u Šibeniku).
Prema odredbama Gazi Husrev-begovih vakufnama Murat-beg je postavljen za prvog muteveliju vakufa. Prema istim odredbama između Murat-begovih potomaka bira se mutevelija. Porodica Mutevelić u kojoj se upravljanje Gazi Husrev-begovim zadužbinama prenosila sa koljena na koljeno preko 450 godina, potiče od ovog čovjeka.
Zasjedanje ZAVNOBIH-a je obilježilo moderno bosanskohercegovačko doba
Propašću Osmanskog carstva propadaju i mnoge kulturne, a posebno kulturološke tekovine sačuvane milenijima iz starih vremena na širokim prostranstvima bivše imperije.
Sve što je građeno u vremenu A-U Monarhije bilo je rađeno po najvišim standardima koji su tada važili u svijetu. Stambene palate i palate institucija koje su u tom vremenu imale vodovod, električnu rasvjetu, kanalizaciju, parket na podovima sa oslikanim zidovima i pokretnim namještajem smatrane su veoma savremenim.
Prvi konjski tramvaj (1884/5.), a potom prvi električni tramvaj (1895.), električno osvjetljenje ulica prije mnogih metropola Evrope (1895.), prva džamija osvjetljena električnom energijom u cijelom islamskom svijetu – Begova džamija u Sarajevu (1898.), regulacije rijeka, građene su i osnivane zdravstvene, državne, kulturne i naučne institucije kao što su: Muzejsko društvo i Institut za istraživanje Balkana (1884.), Statistički departman (1894.), Meteorološke stanice (1879.), Geološki zavod (1898.), Zemaljska bolnica (1894.)…, štamparije i izdavaštvo, izgradnja željeznice, pošte, razvoj industrije i saobraćaja…
U vremenu Kraljevine Jugoslavije Bosna i Hercegovina u cjelini stagnira. Vladajućem sistemu smetaju historijske granice Bosne i Hercegovine te se 1929. godine stvaraju banovine, a Sarajevo postaje glavni grad potpuno neorganske tvorevine – Drinske banovine, sastavljene od istočnih dijelova Bosne i zapadnih dijelova Srbije – (prof. Džemal Čelić, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, TZ KS, 2000.).
U toku Drugog svjetskog rata položaj Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike u Federaciji Jugoslaviji je utvrđen na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a 25./26. novembra 1943. godine, u Mrkonjić Gradu. Osnivačkoj Skupštini je prisustvovalo 247 delegata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Slijedeće ratne godine održano je i Drugo zasjedanje ZAVNOBIH-a.
„Deklaracija ZAVNOBIH-a o ljudskim pravima i slobodama građana Bosne i Hercegovine” jeste jedan od najznačajnijih akata usvojenih na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a od 30. juna do 02. jula, 1944. godine, u Sanskom Mostu” – (Drago Borovčanin, Izgradnja BiH državnosti u uslovima NOR-a, Svjetlost Sarajevo 1979. Preneseno iz Mehmed Bublin, Bosna – tragovi postojanja i uništavanja, Sarajevo 2012.) Bosna i Hercegovina je jedina Socijalistička Republika unutar bivše države SFR Jugoslavije koja je poslovala sa suficitom. Desetak sarajevskih firmi su bili privredni divovi, koji su dobivali poslove širom svijeta. U prvih sto najvećih firmi na svijetu su bile i dvije iz Sarajeva (Šipad i Energoinvest). U tim vremenima u Sarajevu se održavaju svjetska sportska prvenstva i kulturne manifestacije najvećeg značaja, a sarajevski sportski klubovi igraju u završnim kolima evropskih prvenstava.
Na kraju XX stoljeća, nakon polustoljetne ere socijalizma i izgradnje, u vrijeme disolucije države SFR Jugoslavije, režimi susjednih država Srbije i Hrvatske su u periodu 1992./95. godine, organizirali najveće uništavanje tragova postojanja države Bosne i Hercegovine, provodeći ranije utemeljene ideje o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj.
U gradu Dejtonu (USA) je potpisan (1995.) mirovni sporazum. Rat je nanio ogromne štete bosanskohercegovačkoj privredi. Direktne i indirektne štete nanesene kulturnoj baštini i institucijama kulture, na žalost još niko nije iskazao.
Iskazane brojke poginulih i invalidiziranih građana Bosne i Hercegovine u proteklom agresivnom ratu su relativno tačne. Mnoge porodice su nestale na razne načine, a stanovništvo je u ratu i neposredno nakon rata desetkovano. Književnik Abdulah Sidranje takva umiranja „nazdravo“ opisao u dvije knjige pod naslovom „Morija“. U Sarajevu danas ne postoji spomen obilježje za ubijene stanovnike opkoljenog Sarajeva. Zašto? Možda zato što granate nisu birale predstavnike „konstitutivnih naroda“ već su ubijale građane Sarajeva…
Teritoriju današnje države Bosne i Hercegovine kroz historiju su gradili multikulturni ljudi sa više identiteta, a uništavali su je jednoidentitetni ljudi koje danas kolokvijalno nazivamo separatisti, šovinisti ili fašisti.
Napisano 24.11.2018. godine, povodom 25. novembra/studenog, Dana državnosti BiH.
Preuzeto sa bloga Zorana Bibanovića
