Zaim Muzaferija (9.3.1923.-5.11.2003.)

Tako to biva sa dobrim ljudima i čvrstim prijateljstvima; ne možeš se sjetiti, pa da te strijeljaju, kad ste se prvi put sreli. Jer dobre ljude kad sretneš, čini ti se da ih oduvijek poznavao, čini ti se da si ih za svoje dobro, iz svojih njedara izvadio. Najprije, u Zaima sam gledao kao u vlastitog oca. Potom, kao u svoga starijeg brata. Kako su godine prolazile, sve više u njemu gledah prijatelja i druga, kao da smo u istoj klupi godinama sjedili. Postade mi drug, a ne prestade mi biti i otac i brat. Odavasmo jedan drugome najdublje lične nevolje i tajne, pokazivasmo jedan drugome najintimnije ljubavne fotografije. Nije se, doduše, zbivalo da Zaim kod mene dođe da kakav savjet potraži, ali sam zato ja od njega stotinu puta molio da me ”nasjetuje”. Ispričam mu nevolju, pitam šta da radim, on rekne ”Ovako ćeš, Avdo”, i ja učinim tako kako mi reče. Stotinu puta, i nijedared se nisam pokajao. Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi sa godinama, ne, bijaše to nekakva Zaimova urođena pamet i mudrost. A opet - nema pameti koja će to objasniti! - bijaše u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom biću, nešto sasvim djetinje.

Nevino, čedno, bezazleno, toplo i mehko. - Pa dobro, ali šta je u svemu, najvažnije? Bijaše Zaim profesor, bijaše režiser, bijaše pjesnik, bijaše glumac (kakav glumac - glumčina!), i bijaše, potkraj života, prodavač meda, u jednom restoranu, u Semizovcu.

Kako je sve to moglo, istovremeno i skladno, stanovati u jednom Božijem stvorenju? Ne znam. Niko ne zna. Ono što se može dokučiti jeste spoznaja do koje ljudi dolaze rijetko ili toliko kasno da postaje beskorisno: Zaim bijaše oličenje Božijega zakona po kojemu su mudrost i jednostavnost rođene sestre, i po kojima se mudrost i ne skriva nigdje drugdje nego u jednostavnosti.

To se ne da naučiti iz knjiga.

To se moralo učiti - od Zaima.

Nek je mir njegovoj plemenitoj duši.