VIJESTIBZK "Preporod" Srebrenik

Danas se obilježava “Dan Bošnjaka”

Bosnjaci pa stawebp

U opkoljenom Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine je održan Prvi bošnjački sabor na kojem je učestvovalo 377 delegata. Imao je samo jednu tačku dnevnog reda: razmatranje mirovnog plana i sagledavanja eventualnih posljedica prihvatanja Ženevskog mirovnog sporazuma, te konačno izjašnjavanje o njemu.

Međutim na saboru su donesene i odluke o vraćanju starog naziva Bošnjak za muslimanski narod, koji živi u Bosni i Hercegovini i vraćanje u upotrebu naziva bosanski jezik.

Ženevski mirovni sporazum je predviđao stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele BiH.

Čula su se različita mišljenja na saboru, ali se došlo do zaključka da nema govora o stvaranju minijaturne muslimanske države. Za mirovni plan koji je predviđao podjelu BiH na tri etničke države glasao je manji broj sabornika dok je kvalificirana većina glasala za mir, ali pod uvjetom da se oslobode sve teritorije na kojima su prije rata živjeli Bošnjaci, što je u suštini značilo zaštitu cjelovite BiH. Dalji tok događaja potvrđuje da te noći između 27. i 28. oktobra 1993. nije izvršena podjela Bosne i Hercegovine. Sačuvano je multietničko Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sačuvana je Skupština RBiH”.

Podsjetimo, na popisu stanovništva koje je obavljeno u Bosni i Hercegovini 2013. godine, 50,1 posto građana BiH se izjasnilo da su Bošnjaci, njih 53 posto da im je maternji jezik bosanski, čime su se Bošnjaci kao autohtoni stari evropski narod vratili na listu evropskih naroda nakon više decenijskog negiranja i omalovažavanja.

U povodu obilježavanja Dana Bošnjaka, predsjednik BZK “Preporod” u BiH prof. dr Sanjin Kodrić je napisao:

“Tek od druge polovine šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. kod Bošnjaka se, u nešto drugačijim društveno-političkim i ideološkim okolnostima, dešava svojevrsni narodni preporod – preporod njihove identitetske samosvijesti, koji će korespondirati i s promjenama položaja Bosne i Hercegovine u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji, a koji će kao važne etape imati najprije priznavanje religijskog kao etničkog, a potom i nacionalnog imena Musliman, da bi svoj vrhunac ovaj proces doživio upravo na Prvom bošnjačkom saboru. Stoga, narodno ime Bošnjak, davnašnje po postanku i s korijenom u dalekom bosanskom srednjovjekovlju, nije izmišljeno nego je tek obnovljeno na Prvom bošnjačkom saboru, baš kao što nije izmišljen ni jednako star naziv bosanski jezik ili bilo koji drugi stvarni marker identiteta i kulture Bošnjaka. Naprosto, na Prvom bošnjačkom saboru Bošnjaci su konačno prekinuli desetljeća nametnute im kolektivne identitetske amnezije i ostvarili svoje prirodno pravo na svoje stvarno ime, kao i svaki drugi narod, sve to u namjeri da isključivo definiraju sebe, bez ikakve zle misli o drugom, posebno ne o onima s kojima dijele stoljeća života u njihovoj zajedničkoj domovini.

Prvi bošnjački sabor održan je u ratnom, opkoljenom Sarajevu, u uvjetima Agresije na državu Bosnu i Hercegovinu i borbe za goli opstanak. Pa ipak, bio je to trenutak slobode, jedan od najvećih u novijoj historiji Bošnjaka. U toj neraskidivoj isprepletenosti strahote stradanja i uzvišenosti oslobađanja simbolički se sažima dugo i teško bošnjačko vraćanje svojem imenu, vraćanje sebi.”