VIJESTIBZK "Preporod" Srebrenik

Aleksandra Matić - Kap sevdaha do poslednjeg daha

Kad svede sve na ovom svijetu u suštinu, ništa drugo čovjeku ne ostane osim ljubavi, lica i predjela. I poneke pjesme.
Jedan je kalup u koji uklopiš srce po rođenju i taj se kalup više ne mijenja. Ne možeš pripadanje izlijevati od bronze ili platine.
Uspomene kad postanu patine, jedine su odrednice.
Ko si bio.
Ko jesi.
I ko ćeš biti. Uvijek i zauvijek. Ma gdje se tog trenutka nalazio na ovom svijetu.
Za svo to vrijeme važno je biti srećan. Važno je znati i to da se dobro dobrim ne vraća uvijek.
I kad ima predispoziciju da se otkači od života prije reda, važno je da ostane čisto i neuprljano. Srce.
Važno je i to da će se uvijek naći neko ko ima da ga oporavi .
Naći će se i neko ko će da ga zgazi , ali to ni za mrvu ne smanjuje presađeni teleskop kojim se iz lijeve pretkomore viri u zvijezde.
I u one koje su vrijedne da se u njih zagledaš. I u one koje te krakom izbodu jer im se hoće.
Ipak, važno je u kalup srca staviti sjećanja i prisjećanja na sve one koje su nas zadužili takvim trenucima. Posebno one, koje spavaju u svojim pjesmama. I koji su nam u naslijeđe ostavili najljepšu baštu sjećana u kojoj se, u tihim časovima, začuje lepet krila od leptira.

Nedjeljom obično posjetim Milinu vječnu kuću i dok se vraćam kao da ponovo učim hodati, jer mi sjećanja kovitlaju ravnotežu. U tim našim nedjeljnim tihovanjima obično oživi prošlost, jer sadašnjost je toliko glasna pa bi sve pokvarila.
Sjetim se starog tranzistora i tihih nedjelja koje su svega davale u višku a najviše ljubavi, dok mi je grana od bora pala kraj mora kaplji kojima sam otapala patinu sa svih naših uspomena iz sarajevskog predgrađa. Kao lirski niz prenijet iz usmene narodne tradicije, razlije se pjesma mojom dušom, da zaliječi ožiljke ostavljanja izgravirane po duši i ovoj jedinoj zemlji koja dušu ima čak i kad je pokidana.
Ona bi peglala bijele uštirkane plahte, i kroz izmaglicu mirisne pare pjevala prateći Safetov glas iz radia ,,tebi majko moje misli lete,,

Ja im zato posvećujem ovaj dan. Sve je manje razloga biti srećan i sve je manje raloga živjeti u ovoj zemlji koju su oboje toliko voljeli i u kojoj su pjesmom ispratili nedjelje kakve se nikad više vratiti neće, ali je dovoljno razloga danas u ovom tihom sevdahu, jer sevdah je ona tečnost koja se razljeva po duši i budi melanholiju, dati omaž svim njegovim pjesmama, ako ništa onda zbog toga što su ih pjevale nečije majke. Dok se grlim s' uspomenama, moje misli lete u zagrljaj majke, baš kao što pjevač sevdalinke žudi za zagrljajem one za kojom čezne i kojoj pripada njegova cijela duša.
I svu ljubav koju su iza sebe ostavili, najveće je kulturno naslijeđe, jer ga zvukom sevdalinke prizovu tihe nedjelje u kojima se utiša sve u čovjeku da još jednom oslušne lepet krila i zvuk nanula u kojima Ona Jedina silazi sa čardaka.

Biografija:

Aleksandra Matić rođena je u Sarajevu 16 novembra 1975 godine. Osnovnu i srednju školu pohađala u Sarajevu, a višu u Tuzli. Specijalista i analitičar za obradu voda.Zbog specifičnih porodičnih okolnosti najranije djetinjstvo provela u Crnoj Gori a školovanje kasnije u Sarajevu. Sada živi u Bratuncu, po struci je hemičar i radi u rudniku olova i cinka zajedno sa ostalim patuljcima Srebrenice.