VIJESTIBZK "Preporod" Srebrenik

Amar - Sprečo Muratović - Čekanje

Huremi, prelijepo selo u blizini moga grada, rodno mjesto moga oca, mjesto gdje počinje i moj život... Vijugavi put svakog putnika namjernika će dovesti do imanja Muratovića, imanja na kojem živi Zlatka, udova Omerova - moja nena. Draga starica koja već godinama nekoga čeka...

Naučila je moja nena čekati još od svoje šesnaeste godine, kada su je u kuću Muratovića doveli kao mladu. Njen je mladoženja radio „po terenu“, i tako cijeli život... Trideset je godina moja nena, kako voli reći, dočekivala i ispraćala svoga đuvegiju, a onda je on otišao na svoj posljednji put, iznenada. Sa njom je ostalo troje djece, moj babo, amidža i tetka. I nena nastavi živjeti za njih; trebalo je djecu iškolovati, oženiti, udati, unučad dočekati...

Prođoše godine. Sada je kuća u Huremima nekako tiha, po avliji se rijetko čuje dječija graja, iako nena ima sedmero unučadi. Nena Zlatija je već godinama sama, i sada čeka, čeka svoje unuke.

Kad god posjetimo nenu, na vratima nas dočekaju raširene ruke, širok osmijeh i rečenica ,,Ko to meni iđe?". Već na stepenicama omami nas prijatan miris jela koja nena samo za nas napravi: za babu i Harisa grah, za mene i Damira sirnica, za mamu paprike, za Lejlu sutlija, a obavezan je i veliki hljeb. Tako nena naučila, kaže da može neko naići, treba u kući hrane imati. Kući nas prati sve do kraja sokaka, gurajući nam u ruke pune zdjele i kese hrane, i sa suzama u očima.

Svoju nenu Zlatiju volim najviše zato što uvijek ima strpljenja za mene, pa čak i za moje gluposti. Niko se ne raduje raspustu kao ja, ali nije zbog toga što ne volim školu, nego što mogu ići neni i ostati sve dok ne poželim svoje ukućane. Jednom sam ostao čak dvanaest dana. Ti dani su bili nezaboravni kako za mene tako i za moju nenu. Pomislio sam tada da je moja nena „živa enciklopedija“ jer smo pričali o prošlosti, životu, običajima, a nena je znala tako lijepo pričati da i sada rado slušam o svim onim lijepim pričama iz prošlih dana koje ti izoštre sva čula i odvedu te u neko drugo vrijeme.

Shvatio sam da su ljudi tada imali više vremena jedni za druge pa i za sebe. Znali su da uživaju u sitnicama. Vodili su jednostavan život, ali iz svakog postupka izvirala je pažnja za drugog, solidarnost i nesebičnost. Sve sam to shvatio dok sam se družio sa nenom i slušao njene priče.

I nena je slušala mene... Pričali smo i o muzici, nena me, kao i moj djed Osman, ohrabruje da učim svirati saz i gitaru.

Kada smo jedno veče sjedeći ne verandi i uživajući u pjesmi zrikavaca, pričali o muzici, primijetih da nena u jednom trenutku uzdahnu. Učinilo mi se da nena Zlatka u tom trenutku čuje daleke, davne zvuke saza. Samo tren kasnije sa njenih izboranih usana poteče tiha melodija: „Ah, meraka u večeri rane ...“

Primijetih da se u uglovima njenih očiju pojaviše kao biser krupne suze i sletješe u krilo. Ja zažalih što nisam razumio, nisam znao zašto suze, ili je to zato što još nisam ljepotu doživio?! Obećah neni, da je nekako utješim, da ću sljedeći put donijeti svoj saz i odsvirati joj što poželi. Zauzvrat, rekoh joj, ona će meni pričati svoje priče u kojima uživam i ne želim da se zaborave.  

Ućutala je kao da razmišlja, ili su u njenim mislima ponovo oživjele slike prošlosti. Nije bila svjesna moje blizine, udubila se u misli i otišla u „ono“ vrijeme. Ili mi se samo činilo!? Nesvjesna kretnji staračkih ruku stalno je popravljala šamiju i provjeravala prstima da koji pramen sijede kose nije ispao. Njene su oči bile poput očiju djeteta koje nešto čeka. I dalje sam je gledao.

U tišini noći samo se čula pjesma zrikavaca ...

Teško smo se rastali i nena kaže da me tri noći sanjala.

Žao mi je nene, svi koji je vole i koje ona voli žive negdje drugo, neko i u drugoj zemlji. Ali ono što sigurno znam je da ipak svi živimo u neninom srcu.

Osjećam veliku zahvalnost prema neni Zlatiji, jer pokušava da na mene prenese dio lijepe prošlosti, da je čuvam i njegujem.  Da čuvam i njegujem sve ono što čovjeka čini čovjekom: ljubav, poštenje, čast, odanost, brigu za bližnjega... Znam i da mi mladi često zaboravljamo koliko je iskustvo i mudrost starosti, i koliko možemo naučiti od tih dragih izboranih lica, onemoćalih ruku, očiju koje iza maglovitog pogleda kriju svu ljepotu života...  

Zaboravljamo na naše stare, na te naše „žive enciklopedije“ koje sjede u tišini i čekaju, čekaju nas. Čekaju da ih primijetimo i da postanemo svjesni da su oni naša briga, naša prošlost koju moramo sačuvati ako želimo imati budućnost.

    Ako želimo biti humano društvo, onda moramo, svako od nas pomalo, učiniti nešto za stariju populaciju. Ja, zaista, već činim nešto, smjerno koračam djedovim stopama i u srcu nosim svaku priču moje nene Zlatke.

Amar - Sprečo Muratović, VIII-C

JU Prva osnovna škola Srebrenik