- Nostalgija za prošlošću -
- Azira Tahirović -
Na teferič kada pođe nana
sa unukom niz mahalu prođe,
okreću se momci za djevojkom,
odjekuju nanule kaldrmom.
Bujne kose šamijom prekrila,
oko vrata niske od dukata,
krišom gleda u dragana svoga
i sve pazi da ne vidi nana.
Nema više ljubavi tih starih,
ni pjesma se sokakom ne čuje.
Nema više igranki ni sijela,
sve nestade, proguta ih vrijeme.
Neko novo doba sad je došlo,
elektronski sad se ašikuje,
pod prozor neće više stati
momak dragoj, da ružu donese.
Novo vrijeme, novi običaji
a za starim meni srce vene,
draži one osjetiti neće
naša djeca, kad izlasku je vrijeme.
Sa munare kad' jacija uči
i dragi se tad' prikrada kući,
zvižduk njegov čekam ja sa zebnjom.
Eh, da mi je osjetit' još jednom.
Biografija:
Rođena 04. oktobra 1963. godine u Gračanici gdje sam i završila Gimnaziju „Dr. Mustafa Kamarić“. Majka troje djece, radila u Grafopaku do 2001 godine. Aktivna članica Udruženja „Žene Pribave“ gdje vodim recitatorsku sekciju, pišem tekstove za dramsku sekciju koje sam i član, te sam također i član horske sekcije.
- Bijelo mramorje -
- Hamza Ćehić -
Na zelenom ćilimu Bosne,
bijelo mramorje šuti.
Mirno i ponosno svjedoči
o onima što su nekad govorili.
Ase leži, sa dignutom rukom...
Ponosan i nijem,
vještom rukom isklesan;
svjedoči o neznanom junaku.
A uvečer, poslije vrelog dana
po pitomim bosanskim ledinama
ono isto ćutljivo mramorje
sada svijetli poput zvijezda.
Crteži i natpisi sada govore,
umjesto onih u utrobi zemlje
što ležati ostadoše.
Govore o precima našim...
Biografija:
Hamza Čehić, rođen u Bihaću 25. januara 1996. godine. Student Medicinskog fakulteta u Tuzli. Bavi se pisanjem poezije već nekoliko godina, što mu je ujedno hobi, zanimacija i opuštajuća aktivnost.
- Sabah je.. -
- Dina Bavčić -
Sabah je, rastajem se sa snovima
prve zrake miluju mi lice
i najavljuju početak novog dana
čini mi se da majka abdest uzima
u halvatu kraj naše sobice
dok se kroz tišinu prolama zvuk ezana.
U snu mi preplašena mati
oko glave njena šamija stara
pred očima bljeskaju šarene kerice
dok s babom tiho razgovara
o onom što mi djeca ne trebamo znati.
Krije od mene uplakano lice
mrmlja, u sebi se moli
protiv urokljivih očiju uči
i drhtavim prstima mi razvezuje pletenice
nježno, da me ne zaboli
polako, da me slučajno ne začupa
koliko se samo jadna muči
dok srce ne prestaje da joj lupa.
Proljeće,
u snovima mojim
miris behara, s propupalih grana pjevaju ptice,
a livade zastrlo poljsko cvijeće
beru ga nasmiješene djevojčice.
A ja po strani stojim
čudim se
ljepoti božjoj, koju je On stvorio
budim se
i opet plačem, sve je san bio.
Nema te majko, da me jutrom dočekaš iz džamije
a pred očima mi tvoja slika
kako popravljaš porub svoje šamije
i kako prstima po tespihu prebireš
dok blago usne pomičeš
i kako polako ustaješ sa postećije
da naspeš vode iz bakrenog ibrika
uzdišeš, a ja stalno pitam majko šta ti je.
Kad bi mogla da vidiš kolika sam ti uzrasla
i da me još jednom na grudi svoje priviješ
od svih zala dunjalučkih da me sakriješ
uzalud te majko noćima snujem
da mi je još jednom glas da ti čujem.
i slobodno me majko naruži
reci bilo šta, al' samo mi kaži
ovaj moj bol bar mrvicu ublaži
ogrubjelim rukama umij mi lice
od svojih dimija sašij mi opet haljinice
spleti mi još jednom pletenice...
Biografija:
Dina Bavčić, Dr. sci prim. dr. spec – zaposelena u Domu Zdravlja Goražde.
