Prelepa, nemirna, kao tajna duboka
lepotom svojom daleko svetliš
čas smaragd, čas modrooka
oko i dušu skladno mi krepiš.
Slavuji te pesmom u cik zore bude
sunce te žarko grli i greje
u tvom naručju sve ljubavi rude
u proleće, leto i kad sneg veje.
O večernjem plamenu priča si žuboreća
u pesmi o hlebu iz mlinareva sna,
sve odlazi-mine, sve bledi, ti si večna sreća
kao prava istina bez kraja, bez dna.
Opet sam tu, govorim sa tvojim valovima
tvoj jezik razumem, razgovaraš s bregovima.
Grlim svoje čarobno drvo sreće
u okovima tebe biti neće.
Poslušam, srce i tebe, dva divna sklada
kao sjajni bolero i njegov tvorac srećni
kao večernje zvono i tiha balada
uteha si moja i prijatelj večni.
Emira Džaković, rođena 1965. godine, Bor, Srbija