(Pjesme su nastale u VI vijeku prije pojave Islama, što pokazuje da su Arapi imali  još u to doba visoko razvijenu poeziju, u šta se mogu čitaoci sami uvjeriti bogatstvom stihova u kasidi koju objavljujemo u ovom prilogu Op.red.)

Esad Duraković je član ANUBiH i član Kraljevske akademije Jordana i dopisni član Arapske akademije nauka u Damasku i Kairu, ugledni je filolog, orijentalist, arabist, prevodilac, književni kritičar i jedan od najmoćnijih analitičara aktuelnog stanja u Bosni i Hercegovini.

Esad Duraković o samom djelu kaže: Sedam zlatnih oda, kako ih ja zovem, koje su u predislamskom arabljanskom dobu bile vješane na zidovima Ćabe, ispisane na svilenim tkaninama zlatnim slovima, sedam pjesama od kojih svaka ima u prosjeku dvije stotine stihova, a koje su izvršile najveci moguci uticaj na arapsko-islamsku knjizevnost uopće, dakle i na tursku i na ono što se ovdje stvaralo na orijentalnim jezicima. One su normirale poetiku, i one su za arapsku tradiciju, i za arapsko-islamsku, mnogo značajnije od Hiljadu i jedne noći.

Imruu-l-Qays (Umro 540. ili 565.)

Imruu-l-Qays je sin starješine plemena Kinda koje je u VI vijeku uspjelo nakratko okupiti plemena u arabijskoj oblasti Nadžd. Nakon pogibije Imruu-l-Qaysova oca, taj savez se raspao i pjesnik-kraljević je proveo svoj vijek tražeći saveznike koji bi mu pomogli da povrati očevu moć i dominaciju plemena Kinda.

U mladićkim danima jezdio je s grupom prijetelja po Arabijskom poluotoku sladostrasnički predan zabavi i uživanjima.

Mnogi podaci o njegovome životu su historijski nepouzdani, zamagljeni legendama i predanjima. Prema jednoj verziji, otac je protjerao mladoga pjesnika upravo zbog toga što se bavio poezijom i što se odao raskalašnom životu. Predaja koju prenosi i autoritet Karl Brukalman navodi da je Imruu-l-Qaysu otac zabranio da se bavi poezijom, a kada je saznao da mladi kraljević ne drži do zabrane, otac je naredio jednome slugi da ubije pjesnika i da mu, kao dokaz, donese njegove oči. Sluga je odveo pjesnika na neko brdo i tu ga sklonio, znajući da će se otac pokajati zbog surove zapovijesti. Zaklao je životinju i njezine oči donio kralju Hudžru, koji je kasnije saznao da je njegov sin ipak živ. Tražio je da mu ga dovedu i Imruu-l-Qays se više nije oglasio kao pjesnik dokle god je njegov otac bio živ.

IMRUU-L-QAYS - KASIDA O BEDUINSKIM LJUBAVIMA

Stanite da otplačemo sjećajuć se drage i logora njenoga
Što bijaše nekad ovdje usred nepregleda pješčanoga!
Posvuda su vidljivi, nezameteni ostaci njegovi
Iako su pijeskom usrdno tkali južni i sjeverni vjetrovi:
Gle, tragovi blistavo-bijele gazele po dvorištu su njezinome,
I po koritu, a ti brabonjci nalik su zrnevlju bibernome!
A kada su u nepregled polazili jednog jutra ranoga,
Gorko sam ridao podno oštra žbunja plemenskoga.
Prijatelji moji pokraj mene deve svoje zaustaviše:
“U očajanje ne toni, već se muški drži!” - tad mi rekoše.
A meni dušu liječi, uistinu, suza prolivena,
No, vrijedi li kukati pokraj doma napuštena!

Prije nje sam isto ovo sa Umm al-Huvejris doživio
I sa komšinicom njenom, Umm Rebab, na Meselu kada sam bio:
Njih dvije čim bi se pojavile, miris mošusa bi me zapahnuo
Poput lahora proljetnog kad bi mirisom karanfila puhnuo,
Pa bi zbog čežnje neizmjerne iz očiju mi suze linule
Niz prsa - sve dok mi pojas za sablju ne bi skvasile.
Ah, kako često sam sa ženama uživao,
Naročito na Daratu Džuldžulu kada sam bio –
Toga dana kad sam za djevojke devu vlastitu zaklao,
A one sedlo njeno preuzeše dok sam ih u čudu posmatrao;
Zatim su se djevojke devinim mesom gostile,
Prošaranim salom što sliči na pramenje bijele svile;
I onoga dana kada sam se u nosiljku Unajzinu uspeo,
Pa mi je kazala: “Devu ćeš mi upropastiti, bolan ne bio!”
I još veli, dok se u ritmu milovanja naših nosiljka klati:
“Leđa si devi nažuljao, Kajse, hoćeš li već prestati!”
A ja uzvraćam: “Samo ti nastavi jahati i uzde devine opusti -
Nemoj da prestanem plodove zamamne po tebi ubirati!
Ti si poput one trudnice koju sam, kao dojilju, noću pohodio
I uprkos dojenčetu s hamajlijama ljubav s njom vodio:
Čim bi dijete zaplakalo, zadajala ga je grudima,
A mene je pri tom čvrsto stezala podatnim bedrima;
Jednom se ona na dini pješčanoj oko mene strasno svijala
I čvrsto se na vjernost vječnu meni zaklinjala.”
Lagahno, Fatimo moja, i nemoj me zlostavljati -
Nježna budi ako si već riješila me ostaviti!
Zar ti je milo što u ljubavi ne prestajem stradati,
Što će svaku zapovijest tvoju srce moje izvršiti?!
U prirodi mojoj ako ti se nešto ružnim učini,
Iz srca svog prognaj srce moje i bezdušna ostani!
Oči tvoje liju suze samo zato da bi mene potopile,
Da bi srce moje namučeno zavijek ugušile.
I još jednom ženom svijetle puti, prodiruć u gnijezdo njezino,
Dugo sam se naslađivao, uživao u njoj neizmjerno;
Kraj stražara sam do nje dopirao i varao druge ljude
Što za tihom smrću mojom ne prestaju da žude;
Kada god Plejada sine nasred svoda nebeskoga,
Kao pojas dijamantski posred stasa ženinoga -
Tada sam joj dolazio, a ona se za san spremila -
Pored paravana je u zamamnoj spavaćici stajala,
Pa mi veli: “Baš se ni lukavstvom ne mogu od tebe spasiti!
Sve mi se čini da uopće ne možeš na putu ljubavi zalutati!”
Potom sam je u šetnju izvodio, dok je ona za nama vukla
Skute ogrtača izvezena da bi tragove naše zamela,
A kada bismo se prokrali plemenskim avlijama
I našli se na sigurnom - među pješčanim dinama -
Tada sam je za uvojke uzimao i k meni se svijala ona,
Zanosnih gležnjeva sa grivnama i u struku lomna;
Stasa tanahnoga, puti svijetle i stomaka zamamnoga,
A prsa joj poput ogledala sjajnog i glatkoga;

Nalik je na jaje nojevo - pjegama je, bijela, prošarana -
I napaja se na vrelu pitkome, čija voda nije natrunjena;
Te ona koketno zakreće lice i iskosa me pogleduje
Kao gazela mladunče svoje koje joj je najmilije,
I pri tom ističe vrat kao u gazele bijele što je
Kada ga zanosno, a bez nakita ikakvoga izvije;
A leđa joj krase bujni, kao ugljen crni pramenovi,
Raskošno kovrdžavi kao što su palmini grozdovi;
Čuperci njezini, neukroćeni, uvis se propinju,
Pletenice joj neke uvijene, a neke raspuštene vrludaju;
I struk pogledu nudi - tu kožu najfiniju, putenu,
I potkoljenice što sliče na trsku vitku, tanahnu;
U jutro odmaklo budi se - u postelji joj komadići mošusa -
Dugo spava, njegovana, bez radnoga ruha oko pojasa;
Potom stvari dohvaća tanahnim i nježnim prstima,
Mehkim kao crvići, nalik najfinijim vlaknima;
Ona likom tminu večernju spasonosno ozaruje -
Kao svjetiljka monaha koji se pobožno osamljuje;
Mudar čovjek takvu kao što je ona treba gledati -
Djevojčica nije, već je tek u ženu stigla stasati.
Muška očaranost ljubavlju zna presahnuti,
Ali srce moje nikad neće prestati tebe ljubiti.
Mnoštvu ljutih protivnika žestoko sam uzvraćao
I nasrtaje njihove bezopasnim sam smatrao.
Ah, noćima su se na me sudbinski obrušavali
Talasi briga i na kušnje me strašne stavljali,
Pa sam noći besjedio, pošto se crna opružila,
Pošto je zadnjicu izvalila i na prsa se svalila:
“Ah, noći preduga, zar se nećeš najzad jutrom ozariti?!
Ali - ni svjetlost jutarnja lakša od tebe neće mi biti!
Ah, začudne li noći - baš kao da su zvijezde njezine
Užadima lanenim za čvrste i stamene stijene vezane!”
Koliko puta sam sa prijatelja teret preuzimao,
Trpeljivo ga na leđima nosio i dugo putovao!
Koliko sam pustolina, pustih kao magareća utroba, prevalio
Dok je u njima - kao izopćenik iz moćna plemena - vuk zavijao,
A ja vičem vuku što zavija: “Uistinu, nama dvojici
Preteško je jer smo oba u divljini pravi samotnici!
Čim se jedan od nas nečeg domogne, odmah bez toga i ostane;
Ko se upinje kao ja i ti, proživjet će dane bijedne!”
U cik zore, dok su ptice još u gnijezdima, idem jašući
Na konju što čvrsto gazi, i brzo - zvijeri nadmašujući;
On u boju srčano kidiše i zna da vješto povuče se -
Uvijek kao stijena koju bujica gorska s visina donese;
Podsedlica klizi s moga konja vilenoga
Baš kao što pljusak klizi s kamena glatkoga;
Tako vitak, moj konj juri, a topot njegov podsjeća,
Dok naprosto leti, na hučanje kotla u kom je voda kipuća;
On juri neumorno dok su drugi konji u prašini,
Malaksali, a nogama jahača snažno podbadani;
Lagahni mladić na leđima njegovim ne može ostati,
A sa iskusna, sa teška jahača odjeća naprosto leti;
Hitar je kao najbrža igračka dječija
Što zuji na koncu koji se beskrajno uvija;
Slabine dvije ima kao u gazele, a kao u noja mu potkoljenice
Te juri poput vuka i galopira poput mlade lisice;
Čvrstih bedara, razmak između nogu je ispunio
Repom kosmatim što se tik iznad tla zaustavio;
Kada se ustremi negdje, sapi njegove izgledaju
Glatke i riđe kao kamen gdje nevjeste mirođije tucaju;
Krv najbržih lovljenih životinja po njegovim je prsima
Kao kna na njegovanim muškim sjedinama.
Pred nama je krdo divljih krava s crnim repovima -
Graciozne su kao smjerne djevice u ogrtačima;
Pa se kreću tako - nalik na jemenske onikse nanizane
Na vratu djevojke iz plemena moćna, djevojke njegovane.
Na konju svome stižem predvodništvo divljih krava
Dok ni začelje njihovo ješ ne shvaća šta se dešava;
Jednim skokom od vola do krave konj doskakuje,
Sustiže ih a da se ni kapljom znoja orosio nije.
Onda se kuhari mesu posvećuju te ga spremaju
Pekući ga na kamenim pločama ili ga u loncima kuhaju.
U noć zalazimo, a konja se oči nagledat ne mogu -
Ne znaš šta je na njem’ ljepše od glave do zadnjih nogu;
Noć provodi osedlan i stalno pod uzdama:
Uza me je i ne pase jer čezne za putovanjima.
Želite li, prijatelji, munju vidjeti, ja ću vam pokazati
Kako zna u trenu, u oblaku ogromnome sijevnuti:
Svjetlost munje bljesne poput monahove svjetiljke
Što nageo je ulje na fitilje usukane, mnogostruke;
Tako ja i družina između Daridža i al-Uzejba sjedimo
Te u daljini taj oblak ogromni posmatramo:
Desni kraj mu na Katanu s kišom i sa munjama,
A lijevi mu nad al-Sittarom i ponad Jazbala nepregledna;
Onda oko Katajfe počinju pljuskovi da liju,
Te pod njima gorostasna stabla na brade padaju;
I na brdo al-Kanan, nošeni vjetrom, pljuskovi su tako udarili
Da su zbog huke divojarci skloništa svoja napustili;
U predjelu Tajme pljusak ne poštedi nijedno stablo palmino,
Niti zdanje kakvo, osim ako je od kamena sagrađeno;
A brijeg Sabir je, odjenut mlazevima pljuska, izgledao
Kao gorostas što se u prugast ogrtač beduinski umotao.
Pred izlazak sunca brežuljcima se glave ukazaše
Oble kao preslice jer bujice ih tako oblikovaše;
I taj oblak sruči breme na pustinju sedlasto-ulegnutu,
Kao trgovac jemenski kad izruči torbu ruhom bremenitu;
A ptice-pjevice, pred izlazak sunca usred prostrane doline,
Pjevaju zanosno kao da su vinom rujnim omamljene;
I zvijeri što su svunoć po bujicama gacale
U divljini su kao divlje k

I bedra podatna, vitkošću što se ponose,
Te polutke stražnje uz njih koje bedra jedva nose;
Bokove za koje su vrata ulazna pretijesna
I struk zbog koga mi je pamet pomućena;
I zglobove oble, kao da su mermer ili kost slonova,
Sa kojih se svaka grivna zvukom zanosnim oglašava.
Ah, kako sam ja patio nije patila ni kamila
Što je mladunče izgubila te se bolno oglašavala;
Niti starica koja je neizrecivo patila
Što je devet sinova, sve do posljednjega pokopala;
Ljubav me morila i za dragom sam čeznuo
Čim bih devu njezinu u predvečerje vidio.
Sela Jemame pred nama se naglo ukazaše -
Kao da sablje u rukama ljudi odjednom sijevnuše.
Abu Hinde, nemoj me u sporu požurivati
Jer o danu odsudnome hoću podrobno kazivati -
Kada smo bajrake bijele u boj otpremali.
A zatim ih u crveno obojene, krvave vraćali;
O događajima što su za nas znameniti -
Kada smo i caru samom odbili se potčiniti.
Na mnoštvo gospodara koji su se krunisali
Krunom carskom i koji su nevoljnike štitili -
Svoje konje da ih gaze mi smo puštali
I pri tome uzde smo im pobjednički kitili;
Zatim smo u kućama svojim na Zi Tuluhu odsjedali -
U mjestu koje smo od dušmana svojih osvojili;
I dok smo prilazili, psi logorski su na nas lajali,
A mi smo zapreke dušmaninu svakom postavili;
Jer kad narodu kakvom mlinski kamen nametnemo
Boreći se s njim, u brašno ga sitno sameljemo;