PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Zilhad Ključanin - Fildus

Fildus

Ne volim počinjati priču opisom lika. U životu sam se uvjerio da gotovo nijedan opis čovjeka ne znači ništa. Pogotovo ono blebetanje o očima kao izvoru duše. I slične baljezgarije.

Ali ovu priču moram početi upravo opisom. Ako postoji slaganje opisa s onim što je to čovjek, onda se ono moglo primijeniti na moga daidžu Filduza. Kad malo bolje razmislim, izvan opisa daidže Filduza ništa se drugo i nije nalazilo. Moždasamo - tuga.

Dakle, daidža Filduz je imao brkove koji nikad nisu bili posvađani između sebe. Ležali su na njegovom licu kao da su upravo izvađeni iz starog udžbenika, ni mali ni veliki, uvijek uredni, i - nasmijani. Da, moj daidža Filduz imao je nasmijane brkove. Ne, usne, brkove! Na glavi je imao šešir, ni veliki ni mali, nešto između onih alpskih šeširića (samo bez ikakvog perca, molim!) i kaubojskih  šešira. Kada skine taj šešir, a to se dešavalo rijetko, moj daidža Filduz na glavi je imao šop. Ko ne zna šta je šop, ne mogu mu ni objasniti, pa taj neka ode na internet i pogleda fotografiju Jamesa Deana (ili Gagarina) tamo će ga naći. Na glavi, naravno. Oči moga daidže Filduza bile su zelene, i uvijek vodnjikave. Da bih bio precizniji, moram reći ovako: vodnjikavo je bilo cijelo oko, a zjenice zelene, pa se imao osjećaj da jedna stamena zelena mrlja pluta po vodi. Takve oči. I još Brada moga daidže Filduza. Opet prizivam jedan filmski lik. Kirk Douglas. Sa svojom rupicom na bradi u koju sasvim slobodno može stati metalni dolar. Razlika između brade Kirka Douglasa i brade moga daidže Filduza bila je samo u tome što se u bradu moga daidže Filduza ne može staviti cijeli dolar, možda tri četvrtine dolara, ali takav novac mislim i ne postoji, tako da je ovo poređenje možda i neprikladno. Ali, poređenja i jesu tu da bi se pokazalo ono što je neuporedivo. Ispod brade, uvijek se nalazila kravata. Nikad nisam vidio daidžu Filduza bez kravate. Možda neko i jeste, ja nisam. Jednom sam pitao i oca: “Jesi li vidio ikad daidžu Filduza bez kravate?” On me je samo začuđeno pogledao. Uz kravatu je išlo odijelo. Pepito kaput, i hlače koje su se mijenjale. Ali pepito obavezno. Bez pepita ne bi bilo ni moga daidže Filduza.

Eto, to je to. Mislim da je to dovoljno da se shvati kakav je čovjek bio moj daidža Filduz. Ako ne baš cijeli čovjek, onda veselje koje takav opis podrazumijeva. Daidža Filduz nije, ustvari, bio moj pravi daidža. Bio je očev daidža. Ali svi smo ga zvali daidža Filduz. A pravo da kažem, ne znam kako bih i nazvao nekoga ko je mome ocu daidža.

Bio je rudar.

- I nakon penzije poludio.

To već kaže moj otac. Ja to nikad ne bih rekao. Daidža Filudz mi je bio drag, a i nisam se tada baš razumio u staleže.

- Kad je ko vidio rudara onako nakinđurenog - govorio bi otac. Ja nisam ni to shvatao. Nakinđurenost je za mene bio pojam koji sam vezao za ženski rod. Ćima Bajina, koju smo zvali Jovanka po Titovoj Jovanki, bila je nakinđurena kada iz grada donese punđu na cipelama s visokom potpeticom i s nekakvim šalom oko vrata. Ili ona ženska koju je doveo Jasko iz Slovenije, s velikim naušnicama, đerdanima i svim tim. Ali, daidža Filduz nikako nije mogao  biti nakinđuren. To, ne! Jedino što to ocu nisam smio reći.

- Zašto je poludio? - upitao sam, ipak, jednom oca.

- Ne znam, kad je bio rudar, bio je normalan. Čim je skinuo rudarsko odijelo, okupao se, nakinđurio, i krenuo da se budalasa po svijetu. To me je, kad bolje razmislim, najviše i privlačilo daidži Filduzu. Svijet. Ta riječ me je bacala u delirij. Od nje sam dobijao vrtoglavicu. Ništa nisam znao o svijetu. Ali, ta riječ je bila velika. Ogromna. Kao najveća karamela. Karamela koja se ne može ni zamisliti. Svijet je dolazio vozom. Drugog načina nije bilo. Možda i jeste, ali nama se ovaj činio najpraktičniji. Voz stane, i izađe svijet. Barem njegov sićušni dio. Takav je svijet, uvijek se malo pomoli. Katkad samo protutnji. Svijet protutnji. To se dešava kada umjesto putničkog prođe teretni voz. Zanimljiviji je putnički.

Naravno. I s njim je dolazio daidža Filduz.

- Poludio i sjeo u voz. I ne skida se s njega.

To kaže moj otac.

- Zašto su vozovi budalama neodoljivi?

- Ne znam.

To ja odgovaram ocu.

- Zar vas u školi ne uče o tome?

Odgovorio bih mu, ali mu u glasu vidim da ne očekuje nikakav odgovor. Šutim. Daidža Filduz izlazi iz voza. Volio bih vidjeti tu sliku. Nikad nismo prisustvovali izlasku daidže Filudza iz voza. Razlog je jednostavan: daidža Filduz je

dolazio jutarnjim vozom, onim u pet. Mi smo tada spavali. Možda i sanjali da putujemo vozom. U taj san upadao je glas daidže Filduza. Vikao je. Daidža Filduz je uvijek vikao kada bi dolazio kod nas. Razlog tome vikanju bio je moj otac.

Nervirao ga je. Čim bi sjeo, Filduz bi rekao:

- Nemaš ti pojma, Ademe, šta sve ima tamo!

To tamo bio je svijet.

- Ti ćeš mi reći! - odvraćao je otac. - Ja svijet bolje poznajem nego ti svoj kokošinjac!

- To ti meni, sestriću! To ti meni! - već je ključao Filduz. - Jednom svjetskom putniku!

- Kakav si mi ti putnik, kada nisi otiš’o dalje od Prijedora! - podrugljivo će otac.

Prijedor je bio nama najbliži grad. Svi smo u njemu bili. Uvreda je zbilja bila velika. Obrnuto srazmjerna razdaljini našega mjesta i Prijedora.

- Znaš li ti, nesestriću, šta je uopće ŽeTePe? - vikao je Filduz. - ŽeTePe! ŽeTePe! Molit ću lijepo!

- Znam, pa šta? Željezničko transportno preduzeće.

- Preduzeće! Samo preduzeće! ŽeTePe je, utuvi u tu svoju glavurdu, krvotok Jugoslavije. Krvotok! - vikao je još žešće Filduz.

- Vi ste Prdina bara! - rekao je otac. Nazvati nekoga Prdinom barom znači proglasiti ga potpuno nevažnim. Takva je Prdina bara.

- Sestro - sada se Filduz okrenuo neni - ovo tvoje dijete i pokazivalo je neke znake pameti kad je bilo malehno. Gdje je izgubi?

- Ne znam, brate Filduze, ne znam - pravdala se nena. A ja sam bio zaprepašten. Daidža Filduz je pokazivao na oca, i govorio Dijete.Otac, pa dijete?!

- K’o da, bogami, nikad ni do Prijedora nije otiš’o. Tako se ponaša – rekao je Filduz.

- Vidio sam svijeta više nego ti! - viknuo je otac.

- Jesi, gledajući sa stanice onaj stranjski svijet u vozu. A i mene među njima.

- A Niš?! - vrisnuo je otac.

- Kakav Niš, Ademčiću, kakav Niš? - oprezno je negodovao Filduz.

- Pa, bio sam u vojsci u Nišu. A, tamo sam mogao otići jedino vozom, nije me hadžiroda odnijela.

- Pa? - još se pravio nevješt Filduz

- Niš je dalje od svake vukojebine u koju si ti zavirio sa svojim ćiricom - rekao je, likujući, otac.

- A K15! A K15!, nesestriću! - kliknuo je Filduz.

- Šta: K15? - ustrašeno je pitao otac.

- K15 je karta, molit ću lijepo. I ta karta me može provozati besplatno po cijelom dunjaluku. I - provozala me je! - slavodobitno je uzviknuo Filduz.

- Ipak, u Nišu nisi bio - pokušao je s posljednjim argumentom otac.

- Nisam, ali sam bio na Bledu. A Bled je dalje od Niša.

- Nije! - jeknuo je otac.

- Donesi kartu, sine Ademov! - naredio je Filduz.

Ja sam sin Ademov. Donosio sam kartu Jugoslavije i lenjir. Mjerili smo koli ko centimetara ima od našega mjesta do Niša, pa od mjesta do Bleda. Nekoliko centimetara bio je dalje Niš.

- Ne može se to mjeriti tako, Ademčići! Nije pruga svuda ravna. Pišam ja navaše lopovske aršine! - rekao je Filduz.

Otac je tada ustajao. Nekako slavodobitno. Bilo je vrijeme za odlazak na posao. Nije išao vozom, biciklom.

Daidža Filduz je ostajao. Pio je i brundao. Najčešća riječ u tome bila je Niš.

Uz nju su išle riječi koje ja nisam smio čuti. Nena mi je začepljivala dlanovima uši. Ali, mislim da nije posve uspijevala. Dlanovi nikad do kraja ne mogu začepiti uši. Dlanovi su, uostalom, nepodesni za tu stvar. Ne znam zašto se uopće za to

upotrebljavaju.

Otac je dolazio s posla poslijepodne. Mislim da mu se uopće nije dolazilo kući. Kada je tu daidža Filduz, mislim. To se vidjelo po njegovom silaženju s bicikla. Kada tu nije bio daidža Filduz, moj otac je naprosto skakao s bicikla, i odmah u ruke uzimao neku alatku. Istovremeno je vikao: Arbajt! Sada, otac je sišao s bicikla nevoljko, da smijem upotrijebiti njegovu riječi, rekao bih: k’o prebijena mačka.

Filduz je oca dočekivao kao školarca koji je nešto uprskao u školi. To me je čudilo. Niko nije smio tako se ponašati prema ocu. Osim daidže Filduza. Slao ga je po rakiju, po vodu (koja mu, vidjelo se, nije trebala, i koju je mrzio), po mezu

i sl. Osim što sam se čudio, bilo mi je i drago. Priznajem. Ne znam zašto, ali mi je bilo i drago.

Otac nije pio s Filduzom. I to je bio neki njegov revolt. Daidža Filduz, među tim, to nije ni primjećivao. Bio je dovoljno pijan.

U neko doba noći, daidža Filduz bi postao sentimentalan. Naravno, tada nisam znao šta znači ta riječ. Zahtijevao je od oca da ide po Tiđu. To je bio taj trenutak.

Otac se nećkao.

- Oženjen si - rekao je.

- Kakve to ima veze?! - vikao je Filduz.

Otac je okretao zabezeknutu glavu prema neni. Tamo ga nije čekao nikakav odgovor.

- Što je nisi zadržao, imao si priliku - pokušao je drugim putem otac.

- Ti si, nesestriću, budala - rekao je Filduz. - Prava budala. Ti o ljubavi ne znaš ništa!

- Ništa! - dodao bi još jednom, uzviknuvši.

Znali smo sljedeće: daidža Filduz je bio oženjen našom komšinicom Tiđom; kratko su živjeli skupa, pa se Tiđa vratila; Filduz se ponovo oženio; ali, kada bi god došao kod nas, i nastupao onaj trenutak sentimentalnosti, daidža Filduz je

zahtijevao od oca da ode po Tiđu.

I otac je odlazio. Povijenih leđa. Kao da će Tiđu donijeti na njima. To sam nekako očekivao. Naravno, nikad se to nije desilo. Oca dugo nije bilo. Daidža Filduz je šutio, trupkajući nervozno desnom nogom. Izgledao je kao zaljubljeni

momčić. Kako je otac ubjeđivao Tiđu, ostat će nepoznato. Ali, ona se uvijek po javljivala. Lijepa. Pojavljivala se. Nasmijana.

- Šta hoćeš?

To je govorila s vrata.

Daidža Filduz nikad nije odgovarao na to pitanje. Jednim pokretom ruke istjeravao nas je iz sobe, sve. Mi smo se smještali u drugu sobu, i šutjeli. Nismo gledali jedno u drugo. I to bi trajalo sve dok otac ne bi rekao:

- Idi i slušaj.

To bi rekao meni.

Odlazio sam do vrata, namještao uho na ključaonicu, i slušao.

- I?

- Nema ništa - šaputao sam.

- Pa šta rade?

- Ništa.

Zbilja, ništa se nije čulo.

Vrijeme je curilo. Malo s ove, malo s one strane, ključaonice.

- Plaču - rekao sam napokon.

- Plaču?! - prosiktao je otac. Nena je odmahnula glavom kao nepostojećim štapom.

- Plaču - rekao sam.

- Ko plače? - pitao je otac.

- Oboje.

- Oboje?! - otac je bio zaprepašten.

- Oboje - rekao sam. - A ko bi od njih dvoje trebao plakati?

- Ne znam - rekao je iskreno otac. Malo se prije toga zamislio.

- Budale - rekao je otac.

- Zašto? - upitao sam. Nije mi bilo jasno da daidža Filduz i Tiđa mogu biti budale ako plaču. Nisu svi ljudi budale ako plaču. Otac mi nikad nije odgovarao na to pitanje.

- Jadni oni - rekla je nena.

- Budale - rekao je otac. - Jadne budale.

Bilo je tužno. Neke ljubavi su tužne. Vječne i tužne. Što su tužnije, to su vječnije. Izgleda. Da te uhvati jeza.

I tako je to trajalo. Svi smo pozaspali, u jednoj sobi. Niko ne zna kad je otišla Tiđa. Ujutro, nije bilo ni daidže Filduza. Odnio ga voz. U svijet, gdje, moguće, ljubavi nisu tako tužne.

Slijedeći put sreo sam ga u vozu. Daidžu Filduza. Bio je pijan, kosa mu je padala na čelo, umorna od skitnje. Na koljenima je imao akn-tašnu. Dugo je gledao u mene.

- Sine Ademov - nije pitao za oca, nego tako - sine Ademov, ti si ono dobar učenik, sine Ademov?

- Jesam, daidža - rekao sam.

- Ti si ono najbolji učenik u školi, sine Ademov?

- Jesam, daidža.

On je otvorio akn-tašnu, izvadio jednu hemijsku olovku, i pružio mi je. To su bile one olovke koje, kada se izvrnu, na njima se skida jedna lijepa žena. Zastidio sam se, ali me je obuzela radost, odavno sam želio takvu olovku. Šutjeli smo. Ja i moj daidža Filduz.

- Sine Ademov, reče li ti ono da si najbolji učenik u školi?

- Rekoh, daidža.

- Onaj moj Hikmet je najgori - rekao je ogorčeno daidža Filduz.

- A ti si ono najbolji - dodao je.

- Jesam, daidža.

Filduz je otvorio akn-tašnu, iz nje izvadio jedan rokovnik, i pružio mi ga. Korice su mu bile obložene lažnom kožom.

Pa smo opet šutjeli.

- Sine Ademov - tako je išlo još nekoliko puta. Sav sadržaj iz akn-tašne daidže Filduza prešao je u moje naručje. Bilo je tu svašta. Jedan češalj, peškir, malo ogledalo, neka četka za odijela, neke novine...

- Sine Ademov - rekao je posljednji put daidža Filduz - evo!

I pružio mi akn-tašnu.

Potrpao sam stvari u akn-tašnu, voz je stao, i otišli smo, svako na svoju stranu. Ja sam volio svoju akn-tašnu. Nosio sam je u školu, kroz cijeli grad. Mnogi su se smijali. Nisam znao zbog čega. Možda im je bilo smiješno da vide jednoga desetogodišnjeg dječaka kako nosi akn-tašnu. Meni nije. Meni je to izgledalo dostojanstveno, gospodski.

- Vidi Filduzčića! - sprdao se otac.

- Baš mu lijepo stoji - rekla je nena.

- I ovaj će se jednom ukrcati u voz - rekao je otac.

- Izgleda da u svakoj generaciji u našoj familiji nađe se jedan da se ukrca u voz - dodao je. Nije spominjao budale. Izgleda da se, ipak, nečemu nadao.

Daidža Filduz došao je iz Niša. U sanduku. Mrtvačkom.

Otac je bio zaprepašten.

- Šta će on u Nišu!?

Otišli smo na daidžinu dženazu. Svi su bili začuđeni da se daidža Filduz zakopa u sanduku. Nikad se niko naš nije zakopao u sanduku, nego u ćefinu. Meni je to bilo nekako logično. Daidža Filduz nije bio običan, on, ako se malo razmisli, davno nije već pripadao nama. Nego, svijetu. A tamo su mrtvački sanduci normalna stvar. Kao i nepoznati stvorovi koji tragaju za nečim. Najčešće za onim o kome ni oni nisu ništa znali.

- On i nije bio u onom sanduku - rekla je Tiđa.

- Poslao mi pismo s Bleda - rekla je nakon izvjesnog vremena.

Mnogi su se tome čudili. Neki čak i povjerovali.

- Bog nikad ne uzima budale u paru - rekao je otac. - Uvijek ostane jedna.

Šteta.

I mjerio me pogledom od glave do pete.

Ja sam ponosno nosio akn-tašnu daidže Filduza. Cijelu osnovnu i srednju školu.

Kad sam pošao na fakultet, sa sobom sam ponio akn-tašnu daidže Filduza.

Naravno

Zilhad Ključanin ( Rođen u Trnovi kod Sanskog mosta 05.03.1960.  - Umro u Sarajevu 6. juna 2016). Bio je bosanskohercegovački književnik. Studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao iz književno-teorijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu. Pisao poeziju, prozu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Djela su mu prevođena na više jezika: turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski, bugarski. Uvršten je u sve novije antologije i preglede bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije.

Njegove drama "Šehid" premijerno je izvedena 7. decembra 1999. godine u "Bosanskom narodnom pozorištu" iz Zenice u režiji Slobodana Stojanovića,  a drama "Muholovac" imala je premijeru 28.2.2008. u Kamernom teatru u Sarajevu u režiji Aleša Kurta, kao i još nekoliko drama koje su doživjele svoje izvođenje u pozorištu.