PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Sabina Ćukle - Hvala amidža

Hvala amidža

 

Moj amidža Salko bio je daleko čuven majstor  kada je o izradi drvenih predmeta riječ. Samari koje je on pravio, trajali su i trajali decenijama.

Uz njegovu pomoć spoznala sam za što se koriste pojedini drveni predmeti u domaćinstvu, ali i meni čudnovate alatke, kakvim je vješto drvetu davao novi smisao.

Ratna je 93. , beznađe, pomućena mladost, potkresana krila svakom artističkom razmišljanju. Na repertoaru svakodnevnice  je samo puko preživljavanje. Znala sam da je amidža dane i dane provodio u svojoj radionici , a šta je tamo radio, bila je potpuna nepoznanica. Jednog poslijepodneva sve nas djevojke , koje smo stigle u očevo rodno selo u vihoru rata sklanjajući se od  svega ružnog što je on sa sobom nosio, amiža je počastio nanulama, novim, mirisnim, ulaštenim, sa kožnim kaišem . To je nešto najljepše što sam doživjela u tom vremenu, a što me je u razmišljanju o njegovom gestu i vrijednim rukama, navelo opet na razmišljanje o prošlosti, precima, životu nekada .

Bi mi lijepo u tom hodu kroz vrijeme, držeći nanulu i misleći o svim djevojkama koje su možda upravo u takvim nanulama hodile putevima mojih djedova, pradjedova, nena , majki. Želja za maštanjem prizva  pjesmu “Ne klepeći nanulama” i tako sve krenu.

Vidim konje u kasu po prašnjavom putu, momke u povratku s poljskih radova, a djevojke nasmijane, sa kosama upletenim u duge pletenice kako stoje  uz potok sa bardacima u rukama. Majka mi je pričala da se najljepši bardaci prave u selima kod Kiseljaka, tamo ih majstori kako je govorila prave iz duše ,a šaraju iz srca.

Misao mi odleprša u dedinu magazu koju je amidža preuredio u radionicu, svega tu ima ,drvenih greda, ilovače utiskute u kamene zidove, kosa sa vodijerom okačena o drveni klin, užad pripremljena za novi ular, falakarije poslagane jedna uz drugu ko đevreci, dlijeta i šiljci kojima je amidža napravio tvrde drvene drške, daske različitih boja i dimenzija koje čekaju da od njih nešto nastane. Ralo i zubača uz zid prislonjeni.

Sve nekako miriše, miriše na rascvjetale trešnje.To je miris koji se širio dihvanom u kojoj smo se kao djeca igrali skrivača i obavezno pri tom gurnuli niz basamake, strininu besprijekorno namještenu rutu koja je bojama prizivala radost i poremetili raspored jastuka uz drvenu ogradu poslaganih.

Na trenutak sam na proplanku ponad sela gdje su kamene gromade koje svjedoče o precima, koje bogumilima zovu. Mahovina ih čuva od vjetra i zime, a po koji šip nadvijen nad njima  kao da govori : „Mi ovdje čuvamo stražu“. Pitam se gdje sam ih posljednji put vidjela.

A,da. Šipovi u beračiću od ljeskovine osušeni za zimu u dolaf bijahu smješteni, uz klip kukuruza za sjemena ostavljen. Grah pohranjen u zemljane ćupove, ostalo u harare i breme, na ljesu uz kruške i po koju tikvu. Svega ima ,a ustvari više ničeg nema... samo sjećanja.

I  danas kada ugledam nanule iskradu mi osmijeh i poželim vidjeti djevojke u ječermama,dimijama,okeranim jemenijama, momke u kožnim opancima i vunenim čarapama, njihovu radost i veselje, osmijehe i  namjeru da kažu „Da, ovako su se nekada oblačili baš ovdje gdje sama stojimo,ovako su igrali, ovako su se životu radovali, ovako sa ovog svijeta odlazili“.

Čuvam nanule, čuvam i bardak u Kiseljaku kupljen, čuvam i nanin ćup ,malo zubom vremena nagrižen, ali i ibrik  kojeg je nana nekada slučajno ulubila i požalila, ne znajući da će njenim unucima upravo ta priča izmamljivati osmijeh kada ga uz jutarnju kafu u uglu sobe ugledaju kako ponosno stoji s nakrivljenom kapicom, uz vazu sa bambusom.

Hvala amidža. Hvala za nanule.