PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Amir Talić - Beli Anđeo

(Beli Anđeo je freska u manastiru Mileševa iz 13. stoljeća)

Kad sam prvi put noćnim autobusom došao iz Sarajeva u dolinu Lima, znao sam da će moj boravak u Sandžaku biti zanimljiv. Moje odredište je bilo Prijepolje, lijepi gradić na ušću zlatonosne mileševske rječice s desne obale Lima. Smjestio sam se u hotel “Park” u centru grada i narednu godinu boravka prilagodio se životu s ovim dobrim ljudima. Bio sam dio tima rudara i geologa, istraživača polimetalnih rudokopa na visokom brdu Čadinje i svakog jutra smo moćnim džipovima odlazili na taj za mene zanimljivi posao.
...
Dobrosav je bio dvorski slikar kralja Tvrtka I Kotromanića, vladara Bosne i Srbije. Naročito je bio cijenjen u islikavanju svetih likova u manastirima i crkvama, na širem regionu balkanskih zemalja. Učio je slikanje kod najboljih bizantijskih majstora tog vremena...
Tu negdje blizu Mileševskog manastira, kao prvorođena kćer bogatog seljaka, živjela je prekrasna djeva Jelena. Dobrosavu se njen lik ukazivao u snovima i molitvama kao nestvarni anđeo. Zekleo se Bogu da će svoju viziju Jelene ugraditi u zidine manastira Mileševo.
Bilo je to u proljeće 1377. godine. Obredne slave suncu, zemlji i vodi, budile su nadu u rodnu godinu i svi su se klanjali Svevišnjem, da im molitve budu uslišene. Opijene ljepotom krajolika, duše su im se uzdizale za rojevima pčela a zvukovi šumskih potoka zvonili zanosnom muzikom.
Buđenje prirode je bila radost i slava životu. U takvom ambijentu Dobrosav je odlučio da lijepu Jelenu uzdigne u božanske visine. Pravio je svakodnevno skice na kamenim pločama, raznobojnim kamenčićima iz rječice Mileševe, Jelenin lik, osvještavao ljubavlju ustreptale duše. Nikom nije pokazivao svoje slikarije, jer nije bio potpuno siguran hoće li dobiti dozvolu od milostivog gospodara Kralja, da svoju umjetničku viziju utisne u zidine manastira. Naravno, nikom nije govorio da je lik kojim je opsjednut lijepa Jelena.
Kradomice je odlazio u mirisni dio mileševske šume, gdje je bio bistri izvor na kojem je lijepa Jelena provodila svoje slobodno vrijeme. Promatrao je njene pokrete, osmijeh koji se stapao u zvucima prirode, pa se nije znalo da li se ona kikoće ili ptice cvrkuću. Mirisi koji su Dobrosava opsjedali, galili su mu dušu a čim bi zatvorio oči, osjeti da lebdi iznad tog svetog začaranog prostora raja na zemlji. Jelena, kao da je bila svjesna svoje ljepote, kretala se pored izvora graciozno kao šumska vila.
Povremeno bi u dlanove zahvatala vodu da se osvježi, a potom umivala rumeno lice, prskala se po bijelom lanenom haljetku. Kapljice su padale na zemlju i Dobrosavu se činilo, da svaka kap postaje život, za svaki cvijet i travku što se protegnu sneno iz plodne zemlje.
Pored Jelene su prolazile srne, zečevi, lisice i druga divljač bez straha, bez želje da agresivno ugroze ljepotu tog božanskog prostora. Letjele su raznobojne ptice pjevačice. I vučije zavijanje utapalo se u prirode ariju. Raj na zemlji... Čak i mrki medo, dobroćudno je spavao ispod divlje kruške nekoliko metara od izvora.
U čudu je sve to, kao u transu, promatrao naš slikar i sve više bio ubijeđen da samo Bog dirigira ovom ljepotom, a njemu utiskuje obavezu da ispuni svoj umjetnički zavjet.
Slučajno ili ne, jer slučajnosti nema, pojavio se niotkuda kralj Tvrtko. Na dvorištu ispred mileševskog manastira okupila se izabrana crkvena i svjetovna svita cijelog regiona. Dobrosav je na posebno uzdignutom postolju sjedio ispred oblikovane ploče drveta na kojoj je slikao pejsaž na istočnoj strani manastira. U jednom trenutku Kralj je prišao i promatrao kako majstor Dobrosav radi. Svoje divljenje izrazio je tihim aplauzom, a Dobrosav se pridigao i poljubio mu skute dugog vezenog haljetka u kojem je kralj najčešće bio odjeven, dok je obilazio svoje veliko kraljevstvo.
Pored Dobrosava na tom postamentu bile su kamene ploče i skice Jeleninog lika. Kraljeve oči se zaustaviše na tih nekoliko kamenih ploča i upita Dobrosava:
− Majstore, a šta je ovo, ko je ova lijepa vila?!
U trenu Dobrosav se prepade, ali se odmah pribra i reče:
− Gospodaru moj milostivi, sami Bog Vas je poslao, jer već godinama razmišljam da mi uslišite molbu da ovaj sveti lik utisnem u zidine manastira Mileševo. Ovo je djeva koja mi se u snu ukazala.
Kralj je pažljivo zagledao kamene ploče i lice mu se ozari:
− Razgovarat ću sa starješinom manastira i vidjet ćemo šta će reći. Potom se Kralj blago nakloni velikom slikaru, a ovaj ničice pade na koljena zahvalan na tolikoj milosti.

Poslije nekoliko dana pozvaše ga u manastir i bez puno pitanja, jer Kralju se ne protivriječi, monasi mu dadoše svoj blagoslov.
Niko nikad nije pitao Dobrosava ko je ta djeva čiji lik treba uzdići u nebeske visine. Narod je kradomice prepričavao, da je to baš Jelenin lik, ali su i iz drugih sela govorili da je to ljepotica iz njihovog sela, pa se priča pretvorila u svojevrsno nadmudrivanje i nadmetanje, da Dobrosav u manastiru slika baš njihovu ljepoticu, iz njihovog kraja. Priča se prenosila i u susjedne kraljevine. Sljedbenici Crkve bosanske, pa i Katoličke, svako na svoj način u zanosu su uznosili lik tog anđela u svojim molitvama. Pravoslavni mu i složbeno dadoše sveti oreol.
Tako Jelena simbolički postade narodna ljepotica svih podanika oba kraljevstva. Dobrosav je mudro ćutao, iako je u duši nosio samo lijepu Jelenu, ljepoticu sa mileševskog izvora.
Skela u manastiru je bila podignuta na izabranom mjestu za sliku, a zid manastira su pripremala dva mlada učenika slikanja koje je Dobrosav doveo iz primorja Kraljevine.
Prolazili su dani. Prolazili mjeseci i lik Jelenin je svijetlio čudnom bjelinom. Jutarnja svjetlost, koja se kradomice uvlačila u manastir, davala je tom svetom liku nestvarne treptaje, pa se činilo da lik na zidu igra zanosnu Jeleninu igru pokraj izvora. Iz tog mističnog krajolika Dobrosav je i crpio svoje umjetničko nadahnuće. To se dešavalo i pri zalasku sunca, samo se pokret usporavao i potpuno balzamirano usnuo, kad sunce zađe. Samo blagi osmijeh, kao vječito molitveno raspoloženje ostade i u polumraku dolazeće noći.
Umoran, Dobrosav je rano lijegao i odmah bi mu u san dolazila Jelena. Neki tajnoviti glas davao mu je upute, šta treba naslikati u lice ljepotice, na velikoj zidnoj freski manastira. Odmoran prije izlaska sunca peo se na skelu i unosio svoje noćne sanje na veliku sliku. To je ponekad bila samo mala nit, istaknuta bojom na ustima. Ponekad tačkica u oku. Znalo se dogoditi da Dobrosav danima stoji ispred lika na zidu i ništa ne govori. Odlazio bi tajno u šumu na Mileševoj i skriven čekao da se Jelena pojavi na izvoru, a kad bi je vidio, trkom bi se vraćao i nastavljao rad do kasno u noć na svom velikom umjetničkom djelu.
Poslije godinu dana, u proljeće, posao je bio završen. Slavilo se buđenje prirode. Svi su lica, ritualno i u zanosu izlagali suncu. Vršila su se obredna kupanja na potocima i rijekama. Mirisi cvijeća unosili se u kuće. Sve je bilo podređeno rađanju i bujanju Božijeg davanja. Simbioza čovjeka i prirode sjedinjena u slatkom životu. Bog je najveći.
Dobrosav je otišao u rano jutro na izvor da još jednom vidi Jelenu. Čekao, čekao...
Svečanost otkrivanja freske u manastiru, bila je zakazana. Čekao se dolazak Kralja. Dobrosava nigdje. Tražili su ga, ali se on ne pojavi. Glasnici su na konjima obilazili susjedna mjesta, ali njega ne nađoše. Tih dana je i Jelena nestala.
Niko ta dva nestanka nije dovodio u vezu. Možda se negdje tajno nešto i šaputalo, ali niko javno nikad ništa ne prozbori. Za Jelenu su govorili da se izgubila u šumi, drugi kazaše da se možda utopila, ali stvarnu istinu nikad niko nije znao. Otišla među anđele, kazale su babe vračare.
O Dobrosavu su kružile priče da je hitno po naredbi Kralja otišao na novi posao.
Neki rekoše da su ga pokupile vatikanske uhode i odvele u Rim, ali ni to niko nikad nije mogao potvrditi.
U dogovoreno vrijeme u manastiru su uklonili skelu i otkrili u prisustvu vladara Dobrosavovo remek umjetničko djelo. Kralj je ushićeno uskliknuo :
− Beli, beli Anđeo! Beli Anđeo, Bože!
− Beli Anđeo! Bijeli Anđeo!, uskliknula je svita i narod.
...
Tako to ostade do dana današnjeg. Slava Belog Anđela se prosula svijetom velikim. Hodočaste ga narodi s Istoka i Zapada. Dolaze da se dive toj uspavanoj ljepotici. A Anđeo sve nas gleda i smiješi se zagonetno.
Snijeg je zapadao na Čadinju. Vozimo se džipovima uskim putem. Na sve četiri gume su lanci, jer treba se uspeti na 900 metara visoki vrh, gdje grupa odvažnih rudara Geološkog zavoda ulazi u dubinu zemlje. Svaki dan se čuje nekoliko muklih eksplozija a potom malim vagonetima izvoze crvenu zlatonosnu zemlju. Prema analizama u rudi je pored cinka, bakra i aluminija, veliki procent zlata. Ležište rude prema predviđanjima stručnjaka nije veliko, ali je prema analizama, po toni rude najveći procent rude zlata, ikad izvađen u ovom dijelu svijeta. Minirajući jedan bok uskog okna, otvorila se mala pećina. Uvlačim se u kroz tjesan prolaz i rudarskom lampom osvjetljavam zidove. Kapi vode bljeskaju u zrnima kristalne rude. Jedan odlomljen komad, uzimam u ruke i procjenjujem njegovu vijednost.
Uobličen totem treperi mi na licu i u trenu zapanjen progovorih sam sebi:
− Beli Anđeo...
Kad sam izišao na dnevnu svjetlost, bjelina snijega me u trenu zaslijepi. Držao sam uzbuđen u ruci komad kristalne rude, koje je priroda vješto oblikovala u neki nedefinirani oblik. Osim raskošnog bljeskanja, ništa nisam posebno vidio. Lik koji mi je u pećini lebdio je iluzija ili hipnotični san koji me opsjeda od mog prvog boravka u manastiru Mileševo.
Jednog predvečerja, jesenas, otišao sam do manastira Mileševa. Čekao sam da starješina manastira, otac Julijan završi večernju molitvu. Pojavio se zagonetno nasmiješen. Uzeo me pod ruku i uveo u svoje privatne odaje. Pili smo manastirski nektar i pričali. Njegovo svetačko lice bilo je mirno. Zračilo je ljudskom dobrotom i mudrošću. Ispričao mi je historiju manastira i sve što se kroz vijekove događalo na ovom prostoru.
Kazao mi je da je manastir zadužbina Kralja Vladislava Nemanjića sina Stefana Prvovenčanog, a unuka Nemanjinog. Neke freske su islikali Grci školovani u nekom centru Bizantije i utiskivali na zidove od 1212. godine. Freske su nastajale pa premazivane za nova slikanja, složena u tri sloja zidina. Ubrajaju se među najljepše u Evropi. Tu se posebno ističe Beli Anđeo.
Ušli smo u zatamnjen prostor manastira. Stojao sam ispred Belog Anđela i ćutao. Tiha priča oca Julijana je dolazila iz daleka i gotovo ga nisam čuo. Samo mi je lik sa zida govorio sve ono što sam u mislima nosio o prohujalom vremenu.
U hotelu “Park,” gdje sam spavao, u isto vrijeme kad sam sa svojim timom radio geološke poslove, boravila je i ekipa arheologa iz Beograda i Nice. Zajedno srbijanski i francuski stručnjaci radili su na restauraciji i adaptaciji freski u manastiru Mileševa. Utiskivali su novi sjaj u lik Belog Anđela. Za oko mi je zapeo jedan mlad slikar, koji je ustrajno umivao svetačko lice djeve na zidu?
U moje misli useli se Dobrosav i lijepa Jelena. I evo, ostajem zapitan da li je sve ovo san i ili java. U mojoj duši, Beli Anđeo se bijeli i kristališe kao zlatni minerali Čadinja. Anđeo spava.
Spremam se da krenem kući iz doline Lima. U duši osjećam žalost, kao da idem iz rodnog kraja. Nosim tuce razglednica i postera Belog Anđela, da anđeo i ja putujemo svijetom zajedno.
Tad nisam ni znao da će rat zaustaviti zlatonosni posao na Čadinju. Kao proročanstvo, događaji se ponoviše. Istraživanja plemenitih ruda su ovdje bila u rimsko doba, u vrijeme Turske, pa uoči Prvog i Drugog rata. Još prije Nemanjića karavane su odnosile bogatstvo Čadinja u Dubrovnik. Oblikovano zlato i srebro raznosilo se Evropom i carskim dvorima. Eto, i moj boravak je bio uoči strašnog rata u Bosni. Vatrena buktinja je dosegnula i do ovih krajeva. Paganske srednjovjekovne slave više niko ne nosi
u duši. Zrak, vodu, zemlju i sve živo niko ne poštuje. Prirodni ambijent Božijeg davanja je poremećen kao i ljudske duše. Zagađen.
Samo još Beli Anđeo zagonetno čeka da se mir uspostavi među zavađenim na-
rodima naše planete. Da se uspostavi prirode sklad. Čekamo, čekamo... svi čekamo Sudnji dan.