PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Ružena Kraćica - PRIČA IZ PREDGRAĐA BERBERSKOG

Kad imate osamnaest godina – čini vam se da možete sve. Ali kad se nečiji život okonča u osamnaestoj – onda je to velika tragedija i ljudi se pitaju zašto se to desilo, ali odgovora obično nema. Onda se za utehu izgovaraju stereotipi poput – takva je bila sudbina ili našla se u pogrešno vreme na pogrešnom mestu.

Ponekad se samo mali deo onoga o čemu maštamo i šta priželjkujemo ostvaruje. Reči su bile moji pratioci od najranijeg detinjstva. A detinjstvo – to su sećanja i uspomene. Lepe i manje lepe. Egzistiralo je jedno detinjstvo u dvoma dvorištima. Oba pamtim po bunarima , nad koje sam volela da se naginjem. Šta sam želela da vidim? Svoj odraz kao u ogledalu? Pamtim i drveće i želju da se popnem na najviše grane da mi oblaci budu bliže. Bilo je to detinjstvo siromašno stvarima i bogato događajima. A ustvari, kao da se nije događalo ništa. Satima bih mogla da sedim na ljuljašci, sve dok me mama ne bi pozvala i prekinula moje maštanje. Detinjstvo brzo prođe, odlazim u grad da nastavim školovanje. Stanujem kod tetke na Berberskom. Škola je daleko, ali u prepodnevnoj smeni to i nije problem. Kad se vraćam uveče sa predavanja, moram da pređem jedan neosvetljeni deo, preko mosta. Jednom na samom mostu u susret mi je dolazio čovek, a meni je srce počelo da lupa od straha, bezrazložnog, jer svako je prošao svojom stranom…Ponekad me prati drug, onda još stojimo pred kućom i pričamo. Nekoliko kuća dalje nalazi se berbernica i ispred nje začuje se razdragano pevanje bećarca: „Svi bećari uterali Mari, a ja Ruži, hoće da me tuži.“Ja se durim, pitam druga otkud oni znaju moje ime? Da li ih je on angažovao? Da li bi to trebalo da bude kao neka serenada.? On poriče. Hm. Gde li je sada taj plavokosi? Život nas je razbacao na različite strane, dobili smo partnere, nije bilo mobilnih da razmenimo brojeve i da se ponekad čujemo.

Ujutro me bude gugutke i prhut neke ptice i cvrkut iz šumice. Uskoro će kraj školovanja, jedva čekam da dobijem diplomu, zaposlenje. Priželjkujem da mi desi ljubav. Nisam znala da li se može preuzeti odgovornost i kontrola nad sopstvenom sudbinom. Mama mi je govorila kad bih došla kući: - pazi se. Ali ništa konkretno, a ja sam samo naslućivala da se to odnosi na muškarce. Ćutanje je ponekad najbolji odgovor.

Mirisi prošlosti. U proleće bagrem i lipa, u jesen pečeno kestenje. Volela sam jesenje magle, kada bih prelazila ulicom, okruženje mi se činilo bajkovito. Zimi sam obožavala inje na drveću i na čipkastim ogradama. U to vreme vodila sam dnevnik, zapisivala misli, osećanja, zapažanje u narandžastu svesku. Ponešto od toga sam prekucala i čuvam u mojim dokumentima. „Sećam se ulica bez svetlosti, drveća čije grane deluju avetinjski u skoro neprozirnoj magli. Oblici postaju nestvarni i neprirodno čudni. Naziru se zidovi kuća, ali to nisu zidovi moje sobe. Moja soba predstavlja zaštitni zid od svih poraza. Ja sam i osuđenik i stražar istovremeno. Na putu do svoje sobe kao da se krećem kroz sopstveno telo. Trebalo bi zaspati. Ugasila sam svetlo, zatvorila oči. San se koprcao u meni. Tad počinje ono. Bila sam sama 24 časa. Bili su to mahniti časovi. Misli jure bez kontrole. Spavam dubokim, tamnim snom. A u snu ulazim u nečiju kuću kao izdužena senka. – Dobro veče. Došla sam po svoje uspomene. Ne gledajte me tako. Nisam luda, samo sam sentimentalna i malo tužnija nego obično. U ovoj kući su jedine moje lepe uspomene zaboravljene. Nisam lopov. Kradem samo apstraktne stvari. Nijedan lekar nije odredio dijagnozu mojoj bolesti. Moja je boljka nerazumevanje i strah ponekad. Krala sam ljubav. Po kojem paragrafu biste me osudili? Soba nema prozora, ja sam već zatvorenik. Sanjam muziku, izvodi je neki mladić obučen u plavo odelo. Po zidovima ispisuje note koje su ujedno i poruka za mene. Ali ja ne poznajem note i ne mogu odgonetnuti njihov smisao. On me gleda, onda mi iz vaze poklanja cvet uz smešak. Uvek kad se on pojavi, odlazim u drugu sobu (vrata ostavljam poluotvorena) i oblačim plavu haljinu. Palim noćnu lampu čija svetlost je, takođe plava. To je moja rapsodija u plavom. On svira „Ljubav je plava.“Zbog plave atmosfere dobijam utisak da lebdim. Pet žica i pet prstiju stvaraju čaroliju. . Ponekad se rečima ne može iskazati ono što se oseća…On nije mogao da primi moje ćutanje kao nemušti govor misli. On je bio Oblomov mojih dana, za njega je to bio težak napor. Puno je jednostavnije prozaično konstatovati:“Sa tobom čovek nikad ne zna na čemu je.“

Čeka me nedovršena priča. Uviđam da moj izvor inspiracije nije neiscrpan i skoro mi je sve svejedno. Poznajem dobro ta stanja kad zapadnem u rezignaciju, samo nikad ne upamtim ključ koji otvara vrata i vodi nekom drugačijem stanju, u neko relativno oslobađanje, do sledećeg talasa anksioznosti, koja se nenadano i neočekivano pojavljuje. Mnogo je onih što su spremni da ono što se ruši gurnu i što padne da uzmu. Neki pak pored svih sitnih mana pokušavamo da budemo unikati, poslednji Mohikanci…Koliko stvari je čovek u stanju da uradi u jednom danu, kuda sve da stigne, šta sve da napriča…

Tetka je ušla u moju sobu, učinilo mi se da je tužna. Ne tako davno umrla joj je kći, ostavivši dvoje male dece. I za mene je to bio bolni udarac, tada sam se jako plašila smrti.

- Ruška moja, drago dete, pazi se. Mlada si lepa i zgodna, osećala bih se grozno da ti se nešto loše dogodi.

Svašta mi je preletelo mislima, prosto su mi žmarci prostrujali telom.

- Zašto mi to govoriš, tetka?

- Možda i znaš te devojke, jedna je pokušavala da bude manekenka ili tako nešto, a druga je još mlađa, srednjoškolka, nađene su zadavljene, u Vardarskoj ulici.

- Pa to je strašno. Ko je to uradio?!

Doživela sam šok. I još veći kad sam pročitala članak u novinama. Starija devojka je bila poznata po slobodnom ponašanju, pričalo se da je bila u vezi sa poznatim pevačem dok je bio na odsluženju vojnog roka u Zrenjaninu. A mlađa, jedinica, u cvetu mladosti, bila je sa njom u kući i da ne bi imao svedoka, zadavio je i nju. Kakvo je tek šokantno otkriće kad sam na slici prepoznala ubicu, koja mi je na korzou dobacivao, a jednom je počeo i da me vuče za ruku. Bio mi je antipatičan i izbegavala sam ga u širokom luku. Pitala sam se šta je ta devojka našla na njemu?! Tada se u novinama oglasila još jedna majka, čija se kćerka udavila u Begeju, sa sumnjom da je to možda uradio isti, ne mogu da napišem reč čovek, monstrum je izraz za njega.

U mirno predgrađe uvukao se strah. Još pamtim ime i prezime mlađe devojke. Bila je lepa, jedinica, njena porodica je zavijena u crno do kraja života. I još se pitam kako to neko može da uradi. Kako taj zlikovac može da jede rukama daviteljkama?!


Ružena Kraćica, profesor, Padina, rođena 1948. godine