PROZABZK "Preporod" Srebrenik

Razim Slanjankić: Kratke priče (Izbor)

SLOVO O POSLOVICAMA

Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti

- Odem ti ja u njivu da posijem pšenicu. Bacim zrna, ali drugog dana vidim golubovi pozobali zrna. Jedan pismonoša se vinu u visine, pa mi reče: Kako posiješ, tako i požanješ. Odlučih da posijem zob. Posijem zob i ona niknu. Ali kad je trebalo požnjeti zob udari oluja i sva zob se prosu po polju. Naiđoše golubovi i rekoše: "Niko ničiju nafaku ne može pozobati". Iduće godine posijem ječam. Ječam sazreo, vrijeme da se žanje. Neki obješenjak ukrade mi srp. Dok sam pokušavao pronaći lopova ječam je prezreo i više nije bio za žetvu. Pozovem golubove na gozbu i usput reknem: "Nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno". Golubovi se zahvališe i odlepršaše u visine. Naredne godine odlučih da ništa ne sijem, da vidim hoću li išta požnjeti. Dođoše golubovi i u čudu upitaše: "Nisi ove godine ništa posijao".
- Nisam i nemam šta izgubiti, odgovorim. Golub-predvodnik jata uzviknu: "Pogledaj u hambar". Odem u hambar i imam šta vidjeti. Okno puno pšenice.
- Kako? Otkud? upitah golubove "Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti" uzviknuše golubovi i vinuše se u beskrajno nebesko prostranstvo.

Nema hljeba bez Motike

- Bila jedna porodica u kojoj su svi redom bili lijeni. Ljeti su pjevali na imanju bogatih poput cvrčka, a zimi tražili hranu po selu ne bi li kako preživjeli. I tako svake zime otac-glava kuće pošalje najmlađeg sina bogatom trgovcu u selo da zatraži pšenice. Ode najmlađi sin bogatom trgovcu i zatraži jedan džak pšenice u zajam, pa će vratiti na ljeto kad njihova pšenica sazri. Trgovac ga upita: Šta si radio ljetos?
- Svirao!
- Onda sviraj i dalje, nema hljeba bez motike. Vrati se najmlađi sin kući, a otac posla srednjeg sina drugom trgovcu da im pozajmi džak kukuruza. Vrati se i srednji sin praznih šaka, rekavši da im je taj trgovac kod koga je išao poručio, da nema hljeba bez motike. Najposlije otac posla najstarijeg sina bogatom zemljoposjedniku da im pozajmi džak krompira. Zemljoposjednik ga upita:
Šta ste radili ljetos?
- Svirali kod bogate vlastele.
- Onda svirajte i dalje, nema hljeba bez motike. Naljuti se otac-glava kuće i pošalje bogatom zemljoposjedniku motiku da traži hljeba.
Motika dođe na imanje i reče:
- Evo došla sam po hljeb kako ste poručili! Zemljoposjednik shvati da nema šale sa onom porodicom lijenština, pa posla motiku u njivu.
- Ovdje ćeš kopati cijeli dan da zaradiš kruha. A ako hoćeš džak pšenice morat ćeš raditi mjesec dana. Motika je kopala taj dan i vratila se sa ogromnom pogačom, koju je donijela onoj "vrijednoj" porodici. Kad su večerali otac-glava kuće priupita motiku: Kako je bilo na imanju ?
-Teško, ali sam bar zaradila za kruh.
-Kažem ja vama djeco, nema hljeba bez motike, reče otac. Pohvališe motiku i rekoše joj da radi mjesec dana kod onog gazde ne bi li kako preživjeli. Radila je motika, radila i trpila. Kad je došlo ljeto ona porodica lijenština opet se dade na pjevanje zajedno s cvrčcima. Dođe zima i opet ista priča. Otac - glava kuće ovaj put posla najmlađeg sina po motiku, ali je ne nađoše. Nađoše samo pismo u kojem je pisalo: "Žao mi je što vas napuštam, jer sam našla lakši posao kod drugog gazde. Neću više kopati korov u njivi, nego samo vrt s ružama uz pristojnu plaću i obrok." Vaša Tika Motika".
Sinovi se u čudu pogledaše, a otac mudro prozbori: "Kažem ja vama djeco, nema hljeba bez motike".

U vinu je istina

- Bio jedan mnogo istinoljubiv čovjek i čitav svoj život posvetio traganju za istinom. Za njega je istina bila mjerilo svih vrijednosti. On je volio istinu makar je i ona sama bila ponekad protiv njega. Međutim, kako je vrijeme odmicalo sve je teže mogao doći do istine, jer su neke nove vrijednosti u društvu zaživjele, pa istina i nije bila toliko bitna u životu. Onaj istinoljubac najposlije je odlučio da se posveti izučavanju latinske poslovice "in vino veritas" i da tako nađe smisao svog života.
- Tako dakle, u vinu je istina, pomisli istinoljubac. Ti stari Latini su doista bili pametni, kako se toga ranije nisam sjetio.
Ode on u Provansu-kolijevku vina da nađe istinu. Skrasi se kod jednog vlasnika vinarije rekavši mu da je došao na njegov vinograd da otkrije konačno istinu u vinu, pomagat će u svakodnevnim poslovima, a ovaj će mu zauzvrat obezbijediti smještaj i hranu.
Gazda pomisli, kakav zanesenjak, ali ga ne odbi jer mu je bio potreban radnik u vinogradima.
Radio je istinoljubac danju u vinogradima, a noću u podrumu tragao za istinom u vinu, tako što je čašu za čašom slijevao kroz grlo, oslanjajući se više na čulo okusa, a manje na um i tako tri godine. Jedne noći omamljen vinom u snu začu nepoznat glas:
- Ti si budala, još niko nije spoznao Mene - pravu istinu, mladost ti prođe tragajući za nedostižnim.
- Ko si ti, upita istinoljubac?
- Ja sam istina iz onog vina kojeg piješ godinama ovdje.
- Konačno sam te pronašao, ti si dakle ta istina, jedna i jedina neprikosnovena, zbog koje sam mladost proćerdao tražeći te. Sad odlazi, iš.! Život si mi upropastila, kurvinsku ti ......

Beri gljive oko svoje njive

- Ranije je bio običaj da momci žene cure iz drugog sela. Nije bilo prirodno da ženiš curu iz istog sela.Toliko smo jedni druge poznavali da smo svi bili kao jedna familija. I zato smo odlazili u drugo selo na razna sijela, teferiče i kojekakve derneke, ne bi li upoznali djevojku. To je bila uobičajena stvar, ali kadgod bi se vratio sa nekog sijela kući, otac bi mi u prolazu dobacio: "Beri gljive oko svoje njive". I kako je red, ja poslušam oca i obiđem ti ja oko svoje njive i pravac u komšijinu njivu. Taman sam na jednom proplanku krenuo sa branjem gljiva kad naiđe komšija i uzviknu: "Magarče jedan, beri gljive oko svoje njive". Pobiježem s tog mjesta i pravac kući. Reknem ocu da me je komšija potjerao iz njegove njive, na šta se on samo nasmijao i otišao za svojim poslom. Odem drugog dana u šumu da naberem gljiva.
Taman sam krenuo s poslom kad lovci udariše hajku na vuka, a ja pobjegoh kući praznih šaka.
Usput svratim u svoju njivu, oko stabala šljive naberem najukusnijih gljiva, koje se mogu naći u to doba-reduša, koje ukusom podsjećaju na šampinjone, i donesem majci za ručak. Dok sam objašnjavao majci šta se desilo u šumi, otac mi u prolazu dojavi: "Dok si ti brao gljive, momak iz drugog sela vam odvede najljepšu djevojku".


Razim Slanjankić, rođen 1964. u Špionici (BiH). Piše poeziju, prozu i eseje. Do sada nije objavljivao radove. U pripremi za objavljivanje zbirka kratkih priča Slovo o poslovicama.