Žena bez šminke
Koračala je dosta brzo, uspravno i rekao bih neobično odvažno, mlađahno. Iako se po sijedim pramenovima kose što su bježali na potiljku ispod teget kačketa, otkrivalo da ima koju godinu više. Sustizao sam je u koraku. Onda usporio!
Na njenom desnom ramenu držala je letvu, koja je uranjala u rameni mišić i pritiskala ključnu kost, a na njoj niz leđa, visio je veliki ceker. Takav sam vidio još u švercera na buvljaku kako trpaju gomile polovne odjeće. Iz ovog njenog su virili komadi betonske armature, još sa tragovima betona. U lijevo ruci manji ceker koji je krivio već opterećenu kičmu i potezao je ulijevo. Ispod velikog cekera oznojena majica što se odavno zalijepila za leđa. Dolje hlače, davno iznosane farmerice, taze podrezane i bez obruba na nogavicama. Na nogama patike za šetnju, sa puknutim rubovima iz kojih su u vehtim čarapama, napolje požurivali prsti. Nekom čudnom snagom vođena, korača žena alejom lipa u Novom Radakovu. Ulicom koja nosi naziv rimskog municipija ili ti raskršća, koje je bilo središte današnje Zenice, Bistua Nuova. Taman kada sam pomislio da je zamolim, da joj ponesem taj veliki ceker, žena poče da ubrzava korak. Kao da joj je moj pogled na leđima prestavlja dodatni teret. Skrenu u lijevu ulicu prema školi, zatim pređe cestu i ispod breza nestade iza crvene zgrade. Vjerovatno je stanovala u jednoj od neporušenih baraka iza, koje su čekale dan svoga rušenja, jer je počela izgradnja novog naselja. Ja pređem cestu desno, prođem podvožnjak magistrale, pa preko pruge. Pogledam na sat, rano mi još kupiti vruće ramazanije, pa produžim na novoizgrađeni rudarski most. Ne izlazi mi ova žena iz glave. Nikako!
Zagledan u izlazeći mjesec što se nakrivio kao kugla starog lustera, rovio sam po sjećanju. To je ona žena, što prođe često gurajući kolica, kako ih još ovdje zovu tačke. Jednom sam je gledao sa prozora kako na kiši isto korača. Uspravna i ponosna kao da je na balu u novokupljenoj haljini, a svjetla podijuma bila je kiša što se slivala niz tijelo dok je gurala kolica prepuna starog željeza.
Onda pomislim na žene koje dožive traumu, zbog slomljenog nokta koji se zakačio za gomilu složenih akata na stolu, na koje se odavno nakupilo prašine za još jedan spis. Taj dan neće spremati ručak. Pozvat će broj za dostavu hrane i zavaliti se u postelju sa povezom na očima, u koje ne smije ulaziti svjetlo. Njima treba totalni mrak! Druga će pričati, kako joj opet šefica na poslu pila krv.
„Možeš misliti, opet nam povećala normu i kaže da smo mrtvo spore,“ siktaće još s vrata pipajući umorne zglobove za koje pravog mehlema nema. Ručak će izjedati porodično okupljanje za stolom. Nekoga malo više nekoga malo manje, ali svi će biti makar jedan zalogaj tom ručku. Umjesto obrnuto! Opet tamo neka će, koja nije zaposlena, ubjeđivati sve svoje ukućane da bogovetni dan nije makla od glavobolje. I to one heftične!
Ili ona što redovno posjećuje salon ljepote, kod nake Turkinje. Ubijeđena da je svaki put ljepša dok ne stane pred svoje, kućno ogledalo. Tu počinju izljevi nezadovoljstva i vulkan Etna se iznova budi da prospe svoju vrelu lavu na nedužne. O žrtvama ili samo jednoj žrtvi, neće brujiti televizije niti portali. Čak ni društvene mreže!
Sunce se naslonilo na horizont i poput zrele kajisije rumeni se. Dok stojim na mostu naslonjen na pocinčanu ogradu, osvježen predvečernjim pirkanjem vjetra, žena sa cekerima još mi korača u mislima. Usprav!
Siđem do pekare, kupim ramazanije, koje su samo u ovoj pekari patkice, jer je pekar porijeklom iz Žepča, pa ih tutnem u platneni ceker, onda pod pazuh da im sačuvam toplinu. Podesim korak da stignem navakat do stana, i krenuh. Na prelazu preko pruge, žena u crnoj majici, crnim hlačama i crnim cipelama na nogama. O ramenu crna tašna. Lice crno, tek u krajevima očiju poprečne bijele crte nastale žmireći na vrelom suncu. Kovrdžava kosa, kraća, sad lijepo počešljana, i kao srebrom prošarana sijedim vlasima. Sunčane bore oko očiju i te sijede vlasi bili su jedino bijelo na toj ženi. Lice bez šminke. Možda nikada na to lice nije pala ni trunka neke kreme, a sijalo je bakarnim sjajem kao u one crnkinje sa naslovnice modnog časopisa. Da, one što za jedno slikanje pokupi milione dolara. Zagledam se još bolje, jer su nam koraci u oboje dovoljno spori, dok jedno drugom idemo u susret.
To je ona, prepoznajem!
Ostavila je cekere sa starim željezom, umila se i presvukla u crno, i sad korača u nadolazeći mrak. U njenom koraku nije bilo umora, niti već uobičajene ljenosti. Nije bilo ni nakupljene srdžbe koja je tražila svoju adresu izliva. Čini se, da je nadolazeći mrak bio njeno svjetlo u odveć potamnjenom životu. Makar će predahnuti do jutra! Prebirati po glavi, gdje je još ostalo krhotina betona, iz kojih se može nalupati koja zaostala armatura. A onda odnijeti kod otkupljivača sekundarnih sirovina. Cjenkati se s njim oko težine jer će joj na vagi odbijati i prašinu betonsku kao da se zakačio grumen betona, samo da umanji. Na kraju, za to će dobiti koju marku, bosansku. Poslije će otići do svoje barake, malo se umiti, i opet obući sve crno. Krenuti do prodavnice koja još radi, sa licem što vješto krije i umor, i tugu, i patnju, i samoću, i teškog života trag.
Lice bez šminke zasijat će i u mraku!
Evo muškarac sam, pa me lijepo stid pred ovom ženom. Kako bi se tek osjećao da sam žena?
|
|
Autor Said Šteta, književnik i novinar, rođen 1963. godine u Gorici, općina Konjic. Trenutno živi i piše u Zenici. |
