Sjećam se jedne stare majke. Očiju krupnih i plavih, kao nebo nad njom, sa bijelom svilenom mahramom oko glave. Kad bi se nasmiješila, sunce bi jače zagrijalo, a kad bi zaplakala, ne bi na nebu bilo oblaka iz kojeg ne bi padale kapi kiše. Ručice su joj bile iscrtane reljefom teškog života, a bore na licu su tiho zborile o starosti. Pričali su selom, kako je imala glavu punu pametnih misli, koje bi rijetko kad kazivala, a kad bi joj na um pala neka šala, nema insana koji se ne bi nasmijao. A ta ista glava, bila je tvrda da tvrđa ne može bit'. Kad bi narodu zatrebalo tvrde pameti, svi bi hitro trčali prema njenoj kapiji. Sjećam se da je pričala, kako su joj otac i majka velili, da su joj pradjedovi bili kraljevi i sultani. Kako su se molili i u crkvi i u džamiji. Kako su govorili svačijim jezikom, samo ne svojim. Znala je i ona pričati turskim jezikom, pisati s desna na lijevo, ali je vazda govorila da joj je najdraži onaj njen.
Često mi je pričala, kakva je bila kao dijete. Tiha i vesela, kose duge i plave, kao klasje obasjano žarkim ljetnim suncem. Nosila bi bijele haljinice, ali samo bijele, jer su je tako podsjećale na ljiljane koje bi njena mati sadila u avliji, uz željeznu kapiju, koja je vjerno čuvala ognjište, a kako i ne bi, kad je su je stvarale vrijedne bosanske ruke od ilijaškog željeza. Uprkos godinama, nikad niko nije vidio ni trun hrđe na njenoj površini. Sva seoska djeca su je radosno otvarala, stvarajući melodiju od njenog škripanja. Pričala mi je i o svojoj malehnoj kući, koju ni jedna namjera prirode ne bi mogla srušiti na zemlju. Znala je govoriti: „Jest' bila je malehna, al' kad bi insan uš'o, najradije ne bi više nikad iz nje izlazio“.
Kaldrma od kapije do vrata bila je, kako je zborila, od bijelog kamena iz okolice Mostara, a visoka šljiva u avliji iz Gradačca, koju je njen djed davno s ljubavlju posadio, rađala je svaki dan po četiri šljive, koje bi kao djevojčica podijelila između sebe i svoje tri komšinice. Nije im znala imena, ali k'o da su ona bila bitna. Kroz selo je proticala jedna velika rijeka, koja se dalje dijelila na manje potoke. Svaka djevojčica je u svojoj avliji imala po jedan potok, a samo ona po tri. Sve tri vode su bile različite. Prva je bila hladna, ledena k'o voda Neretve, druga bogata ribom kojoj se krljušt presijavala na suncu, isto k'o ona riba iz Lašve, a trećoj je tok bio hitar, k'o tok vode Vrbasa. „Heh, da vidiš, moja kćeri, kakva su tad bila ljeta“ rekla je odmahujući glavom dok joj se bijeli osmijeh razvezivao na licu. „Čitav dan mi djeca, po onoj vrelini, potrčimo na rijeku, a matere nam viču da ne idemo u duboko, k'o kad tad niko nije znao plivat'. A navečer! Tek da to vidiš, kad smo svi sjedali pod staru djedovu šljivu i pjevali pjesme, al' najviše sevdalinke.“
„A koja je tebi, nano, najdraža?“, upitala bih je znatiželjno.
„Eh, moje dijete. Čovjeku u životu ima svega što mu je bliže i dalje srcu. Sevdalinka nit' može bit' jedno, nit' drugo, jer sevdalinka je, kćeri moja,“ kaza stavljajući mi ruku na prsa, „u srcu.“
Pričala mi je o proljeću, kad bi behar čitavim dunjalukom zamirisao. Najviše joj je mirio onaj sa Koševa, a najljepše boje, bio joj je onaj hercegovačke breskve. Voljela je rana jutra, kad bi kroz pendžer gledala kako se magla predaje zrakama sunca ulicama šeher Sarajeva i miris lala, svakojakih boja, koje su krasile avlije kuća u Vitezu. A tek pjesme ptica koje su se čule sa bugojanskog Kalina! Pjesme koje su letjele preko svih uzbrdica i dolina, uz čiji bi ritam, veselo plešući, brala vrijesak koji se kao beskonačan vijenac obavijao oko Konjuha i divlje jagode, čiji je miris planinskog vjetra udahnuo svježinu u njihovo crvenilo.
Ljeti, kad bi sunce nad njom rastjeralo sve oblake, trčala bi zajedno s ovcama preko čitavog Vlašića, a kasnije kad bi se umorila, sjela bi kraj tornjaka i milovala njegovu crnobijelu glavu. Znala bi je stići glad, al' bi ona uvijek sa sobom ponijela košaricu travničkog sira, uz njeg komadić domaće pogače od posavinske pšenice, malo posolila tuzlanskom soli i poslije zasladila punom ručicom čelićkih jagoda. Krajem ljeta, trkala bi se sa komšinicama koja će pobrati više voća, al' sa njenim gradačačkim šljivama, srebreničkim malinama i kasnije jabukama šarenikama, nikad nije imala brige čija će vezena košara biti najpunija.
Kad bi došla jesen, ona bi se najprije popela na Igman, da pogleda sve doline, šume i gradove, iz čijih je ćoškova ljeto polahko odlazilo. Miris prženog kestenja iz Krajine, hladne kiše čije su kapi čistile nebo od grjevnog dima i odlazak pjesama sa šumskog granja, dugo su je večerima zadržavale. Opadanje lišća donosilo joj je neku prazninu u široke grudi, jer bi se tad često sjećala riječi svog starog djeda koji joj je kazao da zemlja nastaje njihovim truhljenjem, pa bi se ona namah zapitala: „Je li i ova zemlja po kojoj ja hodim, isto tako nastala, od nečijeg umiranja?“.
S prvim snijegom, ona se kao dijete plaho veselila. Kad bi se Jahorina prvi put zabijelila, a Prokoško jezero zaledilo, šetala bi se kraj njeg sa svojim konama, iako bi ih nekad čula da su rekle kako ona ima više snijega od njih.
„Pa to je samo snijeg.“, ja bih je u pričanju prekinula,
„Eh, moje dijete, i ja sam tako mislila“, rekla bi mi sa nekom tugom u glasu.
Iznijela bi mi bakarnu džezvu sa Baščaršije, zajedno sa dva fildžana koji su pri vrhu imali pozlatu i počela strpljivo sipati uzavrelu kahvu, čiji je miris ispunio čitavu sobu, čak i malo zapario stakla na pendžeru. U pozadini, na starom radiju, tiho bi pjevušila sevdalinka praćena taktovima harmonike.
„A kakvi su tad bili bajrami?“ pitala bih, nakon prvog ispijenog fildžana.
I ramazani i bajrami i božići i uskrsi, pričala je, su bili takvi, da bi nam svako drugo selo pozavidjelo. Sa džamija kad bi se čuo ezan, svi bi, i efendije i djeca, potrčali u njenu avliju, sjeli pod staru šljivu i iftarili svakojaka jela, koja bi mati spremila. Topa u malehnim sahanima mirila je na njene vrijedne ruke, a malo kasnije, begova čorba bi se zapušila iz velikog glinenog lonca. Na sofri je povazda bilo raznih pita i pituljica, dovoljno za svakog ko je postio, al' i za onog ko nije. Hošaf od suhih šljiva, koji je njima djeci bio najdraži, svjetlucao je u malehnim crvenim lončićima zbog fenjera okačenog na grani, a vrele pite u okruglim tepsijama, mirisale su k'o majčina ljubav. Namah poslije iftara, efendija bi zaučio tervih-namaz, dok su se kandilji slabo primjećivali, od zvijzdama obasjanog neba. Kad bi svanulo predbajramsko jutro, majka bi je rano probudila da zajedno iščekuju oca s povratka bajram-namaza. On bi najzad stigao, dok su se nebom i dalje prožimali salavati, te milosrdno se smiješio, dok mu je kći ljubila desnu ruku, pa onda taj poljubac spuštala na svoje čelo. Poslije bi, sa sjajem sretnog djeteta u očima, jedva birala između slatka na hastalu. Ukusa baklave s orasima, polivene agdom koja se sa komada u rukama sljevala kao med, kaže, još uvijek se sjeća. Majčine hurmašice, jabukovače i slatke pituljice, kao da su joj se još jučer topile u ustima. „Ali, davno je to bilo.“, kazala bi, dok joj se u prostranim plavahnim očima vidjelo nekoliko suza. Čistih i blistavih.
Kad bi se šume pokrile snjegovima hladnim, ali opet čistim, čeljad iz sela bi se popela na stranu i pravila sniježne kućice. Ali, ponekad bi primijetila da neko od djece uzima snijeg sa njenog doma, mada se na njih zbog toga nije ljutila. Halalila im je. Poslije bi se radovala Božiću, kojeg je čekala kao još jedan svoj praznik. Kolači, pjesme, sijalice raznih boja koje su krasile mahalske ulice, izazvale bi joj smjeh od dragosti, ljubav prema drugoj vjeri.
„Voljela sam sve, bez obzira na ime.“.
Tad bi prestala sa pričom.
Gledala bih je dok spava. Polahko bi spustila glavu, kao da ne želi da povrijedi zemlju, pokrila bi se zimi bijelim plaštom, a ljeti zelenim, i bila bi tako mirna, da sam ponekad mogla da čujem njeno disanje, koje me je podsjećalo na žubore rijeka. Gledala bih njeno usnulo lice, gdje su mi sklopljene oči ličile na doline, trepavice kao ogoljeno drveće, a male borice iz krajička oka podsjećale su me na korita potoka. Bore na čelu, kanjoni rijeka, koje su vodile do njene guste kose, kao do pašnjaka za ispašu, a neravnine na bijelim obrazima, djelovale su kao planinski reljef. Kad bi se u snu nasmiješila, odjednom bi ta bjelina nestala i zamijenila bi je blaga ružičasta, ista kao boja mirisnih bosanskih ruža. Usne su joj bile crvene kao krv, prolivena zbog ljubavi, a ten bijel. Bijel kao nišan.
Katkad bih čula njene snove, koje bi brzo prozborila, a onda opet utihnula, kao da se pokajala što ih sniva. Imala je i košmare.
Jedne ljetne noći sam primijetila da joj lice gubi spokojstvo sna i da je počela svlačiti sa sebe zeleni čaršaf, iako je bilo dosta hladno. Prišla sam joj bliže i pokušala ga ponovo vratiti nazad, ali odjednom ugledah neke ljude crnog lica, koji su zeleni plašt pokušali poderati. Srce mi je snažno bilo, a dlanovi su mi postajali sve vlažniji. Nisam znala šta činiti, sve dok sa polja ne zblješta jako bijelo svjetlo, iako je bilo pola noći, s kojim su u sobu ušli muškarci svih godina i otjerali svojom pojavom crne ljude. Osjetila sam se ponosnom i željela sam im zahvaliti, ali su oni brzo nestali, kao i bijela svjetlost, kao i zeleni čaršaf.
Sljedeću noć, vidjela sam da se stara majka ponovo pokrila zelenom. Prišla sam bliže, i vidjela da je čaršaf zašiven zlatnim koncem, a da joj na prsima leži ubrani ljiljan.
„Jesi li, majko, imala djece?“ pitala sam je jednom, a ona je polahko ustala sa sećije, prišla bliže prozoru i neko vrijeme samo ćutke kroz njeg gledala. Šutjela sam i ja, što zbog nje, što zbog njene djece.
Zadnjeg akšama našeg druženja, privila me je snažno uz svoje grudi, da sam mogla da čujem govor njena srca. Miris njenog odijela podsjećao me na miris cvijeća sa visokih planina bosanskih, dok sam u tom zagrljaju pokušavala da zaspim.
„Spavaj, mila kćeri moja“ rekla mi je tiho, a ja sam samogla trunku snage da je pitam još jedno.
„Majka, tolike večeri razgovarah s tobom, suza na tvom ramenu prolih i gledah te zvjezdanim noćima, a da mi nikad nešto nisi kazala. Koje je tvoje ime?“ Pogledala me je još zadnji put svojim plavim očima, plavahnim kao nebo nad njom, i šapnula
„Pa ti to, kćeri, već sigurno znaš.“ Sklopih oči.
|
Merima Mustafić, rođena u Tuzli 1997. godine. Redovna je studentica II godine I ciklusa Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. |
