Azrina šetnja
Azra je ispražnjena, lepršava: vrludajući vitkim tijelom promicala sokakom sa uglačanom kaldrmom koja je ličila na zvjezdano nebo. Zvijezde su pokovale nebo, a uglačani kamen sokak sa kojeg odzvonjava klepet nanula.
Azri se neprestano namećala misao da je njena mahala najljepša. Dopadala joj se njena mahala zbog njenih džamija, avlija, taraba i kapija, bašči, đulistana, a i česme, izvora života.
Mahala joj se za dušu prionila, prosto joj se prilijepila najprije svojim danonoćnim žuborom česme i životom kojim neprestano ključa.
A ta mahalska zahuktalost zacijelo je kao nigdje: u stanju je da joj trenutačne potištenosti sputavajući dvoumljenja ako ne do kraja rastjera i onemogući, a ono da ih bar za neko vrijeme zaturi i pomjeri s duše, tako da se iza toga s olakšanjem predaje makar i prividnom samozaboravu: mahale, jedine!
Koračajući, a bolje bi bilo reći: sitnim koracima dotičući uglačanu kaldrmu i nasuprot tome, do kraja se predajući talasanju mahale, žuborenju česme i prijatnim udarcima vjetra, koji su se miješali i gubili u baščama i đulistanima, a njoj uzbuđivao cijelu kosu: dugački gusti pramenovi zamršeni pršnu li bi na sve strane.
Azra je umjereno i istovremeno po izvirućoj potrebi, s kojom je rijetko uspijevala da usaglasi i usmjeri svoje koračanje, upijala tu sposobnost smijeha i ponekog uzdaha mladosti što danonoćno na sve strane raste.
Nije više za Azru bila navika nego obaveza, da kada krene u šetnju da navrati i na česmu, stisne šake i podbaci ih pod mlaz bistre i k'o led hladne vode, da kvasi rumena usta.
To je česma iz koje teče i huči voda kako kroz njene šake, tako i kroz njeno djetinjstvo.
Nakon obilaska česme odlazila bi na most koji spaja obale „novog“ i „starog“ grada i mnogobrojne mahale.
Kada bi stigla na sredinu mosta zaustavila bi se prebacivši torbicu preko ruke i naglo bi se naslonila preko gvozdene ograde i zagledala se u vodenu masu koja se neumorno valja nekud prema nekom moru. Čudna je ta rijeka, ona često svojim vodostajem odslikava sudbinu na svojim obalama.
Azra bi se slila sa šapatom rijeke koja samu sebe protura ispod mosta i dok joj promatra valovita i živahna leđa i sama se predaje nečujnom razgovoru dvoje mladih koji bi prošli pored nje.
Svi ljudi imaju neku svoju rijeku koja ih ljulja i odnosi nekud. I Azru je njena rijeka jednom ponijela i pljusnila u naručje vrbaka dok je pokušavala da se u njoj razhladi.
Iz tog vrbaka je spasio zorooki momak, slučajni prolaznik. Taj momak joj izgledao kao izvor rijeke: bistar i otvoren. U svojoj slijepoj zaljubljenosti ili očarana dodirima njegovih ruku i očiju koje su joj nudile svoje najskrivenije osjećaje.
Zbog tog događaja ona i navrati na most sa koga upire pogled prema vrbaku, hvata šumove rijeke i uzdahe koji su se iz nje otkidali kao onog trenutka kada je nepoznati momak izbavi iz vrbaka.
U tim trenucima u njoj se kuju stotine mišljenja, i ma koliko se trudila da nešto poveže ostaje prikovana uz gvozdenu ogradu. Svaki put vrijeme njene šetnje prođe kao udar dlan o dlan, a njeno odsustvovanje nikome u mahali nije smetalo, naprotiv, svi su mislili da konačno našla svoj mir.
Poče kiša padati, a ona bez kišobrana. Ulica je bila mokra kao i njeno srce koje je krvarilo polahko nezaustavljivo. Žurili su ljudi, a i Azra im se pridruži. U duši kao u džepu praznina, nije znala šta će sa sobom, tuga i mladelački nemiri razdiru dušu.
Vraćajući se tako sa svoje šetnje mislila je na „onoga“ zorookog momka. Na njega je tokom ljeta skoro i zaboravila, jer ga nije ni vidila. A često je zamišljala kako idu jedno drugom u susret, a njoj se počinje film odmotavati u kome je mogla da vidi tog junaka, njegove oči i ruke koje je izbaviše iz vrbaka.
U tim trenucima joj se u grudima raskvasi i smekša, i čini joj se da plače zbog tih vrba, zbog „onoga“ zorookog momka. Odlazi, a eho glasova je prati dok korača i iza sebe ostavlja most, rijeku, vrbak.
Vraćala se u svoju mahalu istom putanjom, pognute glave, kao i ranije i činilo joj se da se on zorooki momak sasvim približio i da gleda u nju. Na sebi je osjećala čak i njegov pogled, i taj pogled ju je ugodno probadao kroz cijelo tijelo. Ali je glavu još uvijek držala pognutu, ne htijući namjerno pogledati na mjesto gdje joj se činilo da se nalazi on. Očekivala je svakog trenutka njegov poziv. Nekoliko sekundi tako. Onda joj se učinilo da je neko u blizini izgovorio njeno ime, sasvim je jasno čula njegov glas, tako mio, uzdrhtala je cijelim tijelom, prikupila hrabrosti, podigla glavu, pogledala, i ... tamo ga nije bilo! Ni njega, niti bilo koga drugoga. Brzo je pogledala niz mahalu; zatim uz mahalu. Nigdje nikoga ko bi je podsjetio na njega. Kada je izgubila i posljednju nadu da je on bio on, pogledala je na sahat kulu i tek tada vidila koliko već kasni. Odlučila je čekati ga još samo pet minuta i, ako ne dođe, odmah otići. Ali je tih pet minuta prošlo kao jedna. Još samo malo. Samo još nekoliko sekundi. Ponovo ga je pogledom potražila među svijetom. Možda će ga baš sada ugledati. Eto, još nekoliko koraka da načini i moće ga vidjeti. Da na ulici nema ovoliko svijeta, svakako bi ga do sada ugledala. Prestala je šetati, zaustavila se gotovo u pola koraka, premjestila torbicu na drugo rame. Nešto joj je govorilo da će ga, eto, baš sada vidjeti. Čak je i mislima pratila njegove korake: maloprije je prelazio most, zatim je prošao pored slastičarne, pa kroz mahalu, pa ... pa ... pored česme, i ... evo sad, sad treba da se pojavi. Netremice je gledala niz mahalu. Zašto ga još ne vidi! Možda od krupnih kišnih kapi koje šibaju ispred očiju.
Sačekaće još malo. Još savim malo. Ali, zaboga, zašto se već ne pojavljuje! Zna li da joj se šetnja gotovo završila. Ako se i pojavi, moći će ga samo vidjeti. Neka, makar i to. Sve bi ona njemu oprostila. Samo da ga pogleda. Zbog čega se još ne pojavljuje!
Više ga nikad nije ni vidila, ali je zato vidila proljeća bez cvijeta, gore bez lišća i sunce što blekasto bulji u hladne dubine rijeke koja je žurila prema svome moru. I most njenog prijelaza biva porušen, a ona pliva u svim pravcima kroz more tužnog vremena, bez ikakvog cilja s'tovarom tuge na srcu, sama, tu na početku nekakvog novog ljubavnog života, bez kapi nade u sebe, bez vjere u sebe.
Kiša je sipila sumorno cjeli dan, sitna nekako boležljiva. Rijeka je tekla mutno siva, a nebo je plakalo u tom smogu iznad mahale zgrčeno u agoničnom strahu razora kao da je vapio za tračkom svjetlosti koje nigdje nije bilo i kao da je u svom srcu nosila tu rak - ranu Azrine tajne ljubavi.
Azra je često gledala niz mahalu, prema mostu ispod kojeg je tekla rijeka. Znala je, i život je kao rijeka što teče, kad se lomi u rukavcu, kad se gušeći u ustima same sebe u nekakvoj tvrdoj dolini da bi se ponovo razlila tražeći nove puteve i nikad svjesna svog cilja. Rijeka teče snagom volje tog čudnog zakona prirode vršeći svoju dužnost.
A život je neukrotiv dok postoji i dok ga se ne veže za te čudesne zakone i dužnosti. U svojoj ljepoti postojanja on je neuništiv on je nezadrživ, znatiželjan kao dijete i neoprezan kao rosa.
|
Mehmed Meša Delić rođen 10. marta 1951. godine u Moševcu kod Maglaja, Bosna i Hercegovina. Školovanje započeo u Moševcu, a završio u Maglaju. Od 1972. godine radi i živi u Wittenu – Njemačka. A od 2014. godine je penzioner koji često putuje. Pisanjem se bavi još iz mladih dana, a piše na bosanskom i njemačkom jeziku. Piše poeziju, prozu, eseje, aforizme i za iste biva pohvaljivan i nagrađivan. Bio je član „Jugoslavenske književne radionice“ u Frankfurtu na Majni, Njemačka. Radove je objavljivao u časopisu „Stremljenja“ (Priština, 1980. godine), u Zborniku „Ptice bez gnijezda“ (Sarajevo, 1986. godine), u Zbirci poezije „Sunce iznad domovine“ (Beograd, 1989. godine), u Almanahu „Pismo sa Majne“ (Priština, 1991. godine), u Zbirci poezije „Kapi života“ (Frankfurt na Majni, 1992. godine), u bošnjačkom časopisu „Selam“, za Njemačku objavljivao pjesme, priče, tekstove, sa vjerskom islamskom tematikom. A u agresiji na Bosnu i Hercegovinu bio je dopisnik mnogih novina i časopisa koji su bili štampani za dijasporu u Njemačkoj. Više informacija možete saznati na |
