Sevdalinka
„Svaka sličnost sa stvarnim likovima je namjerna“
I danas kada čujem sevdalinku odmah mi se stvori ta slika... Kada smo u trenucima odmora od učenja slušali moderne muzičke zvuke, moj djed Alija bi po nekom nepisanom pravilu kao slučajno prolazio pokraj naše sobe. Kao da je čekao samo to, pa da nam održi svoju redovnu besjedu o pravoj muzici, ponavljajući uvijek iste riječi: „E, moja djeco, i vi to zovete muzikom, nit' šta čuješ, nit' šta razumiš, sve je to tandara-mandara. Nejma tu duše, djeco moja draga! Pjesma vam je priča pretočena u stihove. Svaka pjesma mora o nečemu pričati, nešto poručiti. Pa još ako je Sajo il' Zaim, jal' Beba svojim umilnim glasom ispričaju, e to vam je onda mehlem za dušu. Nejma vam, lijepi moji, pjesme do sevdaha, a vi to svoje tandara-mandara objesite mačku o rep.“ Poslije toga bi otišao u svoju sobu i na starom radiju marke „Melodija“ iz nekog birvaktile vremena tražio stanicu na kojoj puštaju sevdalinke - mehlem za njegovu dušu. Obavezno bi uz to nena Sadika zapurila taze kahvu iz šiša i meraku nigdje kraja. Jedino bi nena Sadika gotovo redovno malo poremetila taj njihov merak, nena vječiti mirotvorac između tradicionalnog, odnosno djeda Alije, i modernog, nas - njene unučadi, riječima: „Pusti, bolan djecu, vremena se mijenjaju, a i ljudi sa njima, nek uživaju dok su mladi, a mi ćemo ovako po starom, kahva, radijon i sreća dok ih čujemo u drugoj sobi. Hvala dragom Allahu za svaki dan koji provedemo uz njih. De, uzmi dok je još vrela, nisam ti turila sitni u fildžan, eto ti kocke , znam da voliš s kockom.“ I onda bi šutili i uživali u umilnim zvucima sa stare „Melodije“.
Mog djeda Alije i nene Sadike već odavno nema, a i stari radio je odavno svoje ispjevao, ali sevdalinka je ostala i rado se sluša u našoj kući. Često sam probala, čini mi se najviše zbog uspomene na mog djeda, da napišem sevdalinku. Imala sam ja u njoj i priču i gomilu emocija, ali nikad to nije bilo to. Uvijek je više ličilo na ono djedovo tandara-mandara nego na pravu sevdalinku. Falilo je onog osnovnog, duše, što bi rekao moj djed. Onda mi je sinulo ono djedovo da je sevdalinka ustvari priča i nije mi preostalo ništa drugo nego da je pretočim u priču, priču o neostvarenoj ljubavi.
Salko je vodio jednostavan, bolje rečeno jednoličan život. Nije tu bilo nekih vanrednih situacija, nekih iznenađenja sve je teklo uhodano kao na traci. Relacija kuća posao i obratno, nijednom lijevo, nijednom desno. Život na kome mu ama baš niko ne bi nimalo pozavidio. Rado je ostajao i prekovremeno da radi bez obzira na to da li je i koliko je plaćeno. Ništa posebno ga nije očekivalo ni u oronuloj, zubom vremena već dobro načetoj staroj kući, jedinoj stvari koja mu je ostala iza rahmetli oca Salkana i matere Fazile. Vikende je provodio zureći u televizor sa manjom tehničkom greškom, povremeno bi se slika potpuno smanjila čineći na sredini ekrana tanku crno-bijelu liniju, ali bi Salko već odavno navikao na ta iznenađenja „stručno“ riješio problem odmjerenim udarcem sa strane.
Satima je sjedio ispred te plastične kutije, a da nije imao pojma šta se na njoj dešava, Salko je u mislima bio daleko u nekom prošlom vremenu.
Nije uvijek bio ovakav. Nekada je to bio mladić pun volje za životom, željan nečega mnogo boljeg od onoga što mu može pružiti teški seljački život.
Ta želja, taj cilj mu je bio vodič kroz život, a vječita seljačka borba sa kišom, sušom i ledom samo jači motiv da istraje u svojoj namjeri da jednog dana postane neko, a ne obični sirotinjski sin. Uvijek je dobro razmislio šta god radio, po sto puta bi izvagao i premjerio svaku stvar prije nego donese konačnu odluku.
Znao je da život sirotom seljaku ne daje puno dobrih prilika pa je nastojao svaku pametno i korisno iskoristiti.
Ipak, u svom tom oprezu samo jednom je pogriješio, jednom, ali sudbonosno. Prvi put u svom životu pustio je srce ispred pameti. Mlado srce nenaviklo da odlučuje izabralo je najbolje, ali za Salku nedodirljivo. Zagledalo se mlado, ludo željno ljubavi u najljepšu, u begovsku kćer Dervu. Već odavno im je od begovskog ostao samo ponos, a sve drugo su „drugovi“ podijelili seoskoj sirotinji, ali begovski “nam“ je vječan i niko ga ne može oduzeti. Ljudi se mijenjaju, države prolaze, ali vječno su oni gore, a drugi dole, a taj drugi je bio i Salko.
Bila je prelijepa, crne duge kose kao najcrnja noć, očiju plavih kao nebo beskrajno, a zubi bijeli kao najčistiji snijeg na vrhovima Majevice, kad progovori osjećaš žubor planinskog potoka u njenim toplim riječima. Često je Salko kradom prisluškivao njene razgovore sa jaranicama, a kasnije noćima zamišljao kako mu ona umilnim glasom govori najljepše riječi. Salko se potpuno rastao sa pameću. Imao je samo jednu misao: mora joj prići i sve reći, jer ovaj oganj u grudima će ga potpuno uništiti. Smišljao je pogodnu besjedu, noćima se preslušavao, skraćivao, dodavao, pa onda sve odbacivao, ništa nije bilo prikladno lijepoj beguši.
Subota je taj dan, igranka u starom Domu kulture. Salko je odlučio: večeras će joj prići i otkriti najskriveniju tajnu svog mladog srca! Skockao se kao za prvi dan Bajrama, bijela košulja, crne pantalone na peglu, tene nove maksuz za tu priliku i dobra šaka kolonjske vode na sve to. Sala je bila puna, kroz gusti smrdljivi dim od cigareta naprezao je oči ne bi li je gdje ugledao. Nije volio miris dima, neprestano ga je podraživao na kašalj, ali isuviše uzbuđen nije to ni primjećivao, grabio je kroz masu tražeći pogledom dugu crnu kosu. Stajala je na sredini sale samo par koraka od njega, sa društvom, nasmijana, u živom razgovoru.
Krenuo je odlučno. Do tada nije ni znao koliko je tren dug, koliko je korak težak, koliko srce jako udara, sve je to odjednom saznao. Prišao je. „Dervo, ja...“, samo što je izustio osjetio je snažnu ruku na svom ramenu. „Gdje si se ti zaletio Salko?“ Te riječi ga slediše. Smajo! Na njega je potpuno zaboravio. Njen stariji brat nije imao nikakvog drugog zaduženja osim da čuva sestru od ovakvih kao što je Salko. A Bog ga je obdario svim potrebnim da to uspješno i obavlja. Bio je za glavu viši od Salke, sa šakama kao dvjema lopatama, čak i rukovanje sa njim je nosilo određeni rizik, a na licu mu niko nikad nije vidio osmijeh. Držeći tešku ruku na Salkinom ramenu, okrenuo ga je prema sebi kao dječiju igračku i kroz šalu mu zajedljivo reče: „Malo si se preračunao, Salko?“ Salko je probao progovoriti, ali grlo mu se steglo, potpuno osušilo, nije mogao progurati riječ kroz njega, zastajala bi i zapela na samom početku.
„Jesam..“, promumlja riječ koju je samo on uspio razumjeti, za ostale to je bio nejasan pisak. Krajem oka je uhvatio Dervin sažaljivi pogled, pogled koji će ga kasnije godinama proganjati. Te noći Salko je prvi i posljednji put probao alkohol, kojim je ubio u sebi onog vedrog mladića. Ništa od njega nije ostalo, veselo lice postalo je izblijedila krpa, pogled mu je stao u mjestu nalik na poglede kamenih kipova u gradskim parkovima.Više nije imao volje za životom.
Tog ljeta lijepa begovska kćerka se udala kako i dolikuje za bogatog trgovca u
Tursku, to je posljednje što je čuo o njoj. Smajo je izgubio zaduženje, ostala mu je samo Šefkina kafana. Jednog snježnog januarskog jutra našli su ga u kanalu u njenoj blizini, haman se i Smajo te noći preračunao misleći da je već stigao u topli begovski krevet, do sabaha se potpuno smrzao.
Salko je strpljivo čekao svoju posljednju priliku, da dođe i njegovo vrijeme, da gore na nebu dovrši davno započetu rečenicu. Nadao se da će je gore ponovo sresti i da će joj izreći obećanje koje je kroz sve ove godine održao, a da joj ga nije izgovorio: „Dervo, ja nemam onoliko koliko zaslužuje tvoja ljepota, ali imam ovo srce u kojem ćeš vječno biti samo ti i nijedna druga!
Posvećeno mojim dragim:
Neni Sadiki i djedu Aliji - neka im Allah dž.š. podari lijepi Džennet
Neni Dervi i djedu Salki - da mi požive još puno lijepih godina
 |
Subašić Nermina, rođena 13.03.1998.godine u Tuzli. Završila Srednju zubotehničku školu u Sarajevu, student Stomatološkog fakulteta Sarajevo. Njene priče inspirisane običnim bosanskim ljudima su osvajale mnogobrojne domaće i međunarodne nagrade, a ponekad se zadovoljavala i samim učešćem na književnim natječajima. Njen prvi roman „Zločin i oprost“ nagrađen kao najbolji debitanski roman 2016. godine. |
