Priča o lijepoj Fatmi

U bašču Ibrahimovu nije mogao ući baš svako. Ispred kuće u bosanskom adet sagrađene, težačke kuće na podrum, u maju, rascvjeta se bašča puna raznolikocvijeća. Cvjetanje se izmjenjuje do duboko u jesen, kad mrazovita jutra sprže svojim ledenim dahom posljednje pupove ruža. U bašču jasmina, jorgovana, zambaka, miloduha, limundžika, raznih ruža, šekerića, i da ne nabrajam sve posađeno bilje koje su Ibrahimove kćerke njegovale, ulazile su ptice pjevačice, pčele i bumbari, i samo oni gosti koje je Ibrahimova familija posebno cijenila. Bašča je mirisala mahalom do džamije, koja je bila udaljena stotinjak metara. Pa kad se tu dodaju kruške, šljive, jabuke i dunje u produžetku bašče, ima li šta ljepše ispred prekrasne bosanske kuće u bjelini krečnih zidova i zelenih pendžera iza kojih su cure pjevale sevdalinke dok su radile razne kućne poslove. Basamci u verandi su se žutjeli izribani i namirisani da si mogao na njima jesti sočne baklave kao sa sofre. U velikoj gostinskoj sobi bila je vješto izrezbarena vitrina, orijentalnog stila, u kojoj su bile poredane tevsije, tanjiri i džezvenjaci za kahvenisanje. Na zidu je bila omanja stalaža, na kojoj su bile vjerske knjige i musafi, a na drvenim rašljama u kutu sobe, također vješto izrezbarenim, bio je Kur‘an, prekriven heklanim malim pokrivačem. Drugi zid krasilesu levhe, i u velikom okviru porodične fotografije rahmetlija i živih Ibrahimovih srodnika. Zidni ćilim je bio preko cijelog zida, a ispod krevet od tesanog hrasta, prekriven mirisnom perinom i dušecima. Na suprotnoj strani su bila šiljteta i vezeni tvrdi jastuci oko cijelog zida. Nasred sobe mangala, na kojoj se u bajramskim svečanostima na žaru krčkala kahva i dimila mirisna trava dok su hanume i didovi divanili i sevdisali poslije bajramskog ručka i dove. Čim dova završi, pa se stariji umaknu od sofre, sva djeca iz komšiluka i domaća čeljad sjedaju za takozvanu drugu sofru i dojedu ono što iza uglednika i hadžija ostane.
Dolje pod kućom u urednoj podrumskoj štali hrzalo je par konja, moćnih i raskošnih, pa nekoliko krava i telad u teočaku. Blistavost kuće na spratu se i ovdje ogledala, jer cure Ibrahimove i ovdje zajedno s babom održavaju red, kako i priliči muslimanskoj kući.
Ispod kuće, prema velikom voćnjaku, bile su magaze i hambari, pojata, kurzane, pa natkriveni tor u kojem je bilo uvijek pedesetak ovaca. Ibrahim je bio majstor za suho meso zimi, i sve je imalo svoj krug u kojem je život pulsirao. Na tavanu kuće sušit će se sudžuki pastrma. Ti specijaliteti putovat će na izbirljive trpeze poguzija u Zagreb, Sarajevo i Banju Luku, pa i dalje. Za svoje ljepotice Ibrahim je štavio ovčije kože, za molitvene postekije.
Cure bi Ramazanom u zimsko doba, na seoskoj đadi na nizbrdici sjedale na postekije, kao na sanke, i uz ciku na krivini sletjele u bodljikavu živicu. Kožice bi izdržale vratolomno klizanje, do Bajrama a i Ramazan umakne iz zime u jesen, pa naredne godine postekije ostanu čitave.
Ali da se vratimo u mirisnu bašču.
Na posebno izabranom mjestu, skoro sakrivenom, bio je hladnjak u sitnom ružičnjaku,
natkriven lozom grožđa. Odmah pored bio je dubok bunar, čatrnja kamenom ljutcem zidana.
I tu se događao najljepši dio priče.
Običaj je nalagao da momci, koji bajramskim blagdanom ili na svadbenom piru budu meta rumenih djevojaka, dolaze noću pod pendžer i cure do neko doba ašikuju, uz strogi nadzor roditelja. Jer ako pažnja samo za tren umine, opasni momci donesu merdevine pa se uzbuđenim curama i u postelju uvuku. Ta strogost je kod Ibrahima imala smisla. On nije curama dozvoljavao da tajnoviti momci dolaze u bašču njihovu bez prethodnog dogovora s ocem. Momak je obavezno dolazio po danu kući u avliju, pa kad ga Ibrahim isljednički ispita, čiji je, koji, odakle, tek onda dobije dozvolu da i noću pod pendžer dolazi. A cure,voljele su svog babu, pa mu i referisale ujutro o tome kako su i šta pričale. Naravno, neke dijelove škakljive su prešutjele, ali su uvečer, kad na dušeke legnu, uz kikot jedna drugoj pričale svoje ljubavne doživljaje.
Najmlađa Ibrahimova kći zvala se Fatma. Dobila je ime po tetki, babinoj sestri, koja je bila ljepotica, ko biser među kapnicama. Udala se u Medarevo, daleko tamo u istočnu Bosnu. Ta njena tetka, Ibrahimova najdraža sestra, stradala je u onom ratu. Odveli su je jedne mrkle noći iz kuće u kojoj su sve poklali i nikada za nju ništa više nisu čuli. Bilo je svakojakih priča, ali Ibrahim ih nije volio slušati i čuvao je uspomenu na voljenu sestru, onako kako ju je volio dok su bili djeca i kad je pazio da joj ko bilo šta ružno ne učini. Tog svog muža, a bio je lijep, pametan i bogat, upoznala je kad je jednom dovozio suhe šljive i prodavao iz konjskih kola tu ispred kuće. Tako su dolazili u selo razni trgovci, prodajući zemljane lonce, ženske krpice, ćilime, bakarno suđe i razne drangulije. Dovozili su posavski bostan, voće iz Gradačca, koje je tamo rađalo bolje nego ovdje kod nas.
Kad se Fatma rodila, a Ibrahim nije imao muške djece, dobi to tetkino ime i ljubav očevu. Sestre su bile čak malo ljubomorne, ali pošto je bila najmlađa svi su je posebno voljeli.
Naslijedila je naravno i ljepotu tetkinu. Ljepota je često i prokletstvo curama zbog najezde raznih momaka koji samo razmišljaju da je u svoj strastveni zagrljaj zgrabe. Zato je Ibrahimov nadzor bio poseban nad ovom vrckastom mjezimicom.
Momci koji su je salijetali nisu svojim udvaranjem dosezali do njenog srca. Sve priče i laskanja kao da su se odbijali od tvrdog zida neke neprelazne tvrđave u kojoj je ova ljepotica boravila. Sestre su imale momke i dolazili su u bašču pod pendžer, a Fatma se iznutra kikotala.
Čak je jednom prilikom momku koji je nešto bezobrazno lanuo istresla kantu ledene vode na glavu, pa se pokunjeno ko mokar mačak izvukao preko visokih taraba na sokak. Drugom prilikom, na piru, kad se ženio Ismet Safetov, Fatma je u mladoženjinoj kući bila navrh basamaka. Drvena veranda bila je kao galerija na ulasku u veliki ganjak, ili hodnik, na kojem je bila vriska i pjesma, jer su upravo mladu uveli u sobu gdje će provesti prvu bračnu noć. U sobu je prethodno sve bilo uneseno što mladencima treba te noći. Uz basamke su se penjali i tiskali seoski momci, malo nacrvrcani rakijom, koja se u avliji služila pirdžijama.
Jedan od momaka, kad se dokopao verande, bezobrazno dodirnu Fatmina prsa. Ona sva usplahirena snažno ga gurnu niz basamke, a on ko krpena kugla povalja momke, vašarske limene čaše, sve do ulaza, kao da su čunjevi. Kad je Ismet ustao, držao se za iščašeni zglob ruke i vriskao. I ostali momci su se dobro ugruhali. Fatma je tog trena strčala niz basamke i pobjegla kući. Zatvorila se u sobu i tek kasno uvečer, kad su joj se sestre vratile s pirovanja, utihnula jecajući muklo. Ibrahimu ništa nisu govorile, ali je on ujutro sve saznao i umalo nije otišao da se obračuna s familijom stradalog momka. Poslije toga do Fatme se nije moglo lahko,pa su seoski momci zazirali da joj bilo šta kažu. Ali, gledali su je i divili se njenoj ljepoti.
To je trajalo nekoliko godina i napokon se pojavio momak kao na krilima oblaka. Fatma ga je vidjela jednom na piru kad se ženio njen amidžić Sefer. Taj momak, kasnije je saznala da se zove Omer, došao je iz čaršije kod nekih rođaka i pojavio se na piru, kao da ga je dragi Bog poslao. Stajao je po strani u grmu jorgovana, i pomislili bi da ga se ništa nije ticalo. Nije igrao ni kolo. Ali Fatma je uočila da lagahno kruži glavom i očima po uigranim curama i svakog trena pogled se zadrži na njoj. Fatma se sva zacrvenjela, ali joj je oko srca strujala neka toplina i uzvraćala je pogled kradomice. Omer je bio stasit i lijep momak, plavkaste kose, skoro žućkaste. Plave oči, ko nebeski svod otvorene, čas su bile blage i bistre a čas nekako stroge i pronicljive. Držanje je bilo čak preozbiljno, ali neka tajnovitost je iz njega strujala i Fatma je već bila zaluđena tim čaršijskim šarmom. Poslije svadbe Omera dugo nije bilo, ali Fatma je o njemu mislila i molila Boga da dođe Bajram, ili kakav pir, samo da ga ponovo vidi.
Slučaj je htio da je s babom jednog pijačnog dana krenula u čaršiju. Dok je babo s nekim
čovjekom razgovarao, pred njom se odjednom stvori Omer. Sva se ukočila, pa je obli rumen i ništa ne kaza. Samo ga je gledala i šutjela. On se pribra u trenu, pa prozbori nešto kao pozdrav, i onda Fatma progovori:
− Ja tebe znam, ti si bio na piru kad se moj amidžić ženio.
− I ja tebe znam, bila si na piru kad se tvoj amidžić ženio – smušeno odgovori Omer.
− Ah, ali nisi igrao u kolu.
− Nisam, samo sam tebe gledao.
− Baš mene.
− Tebe.
Tog trena otac je zgrabi za ruku i skoro nasilno je odvede ispred ukočenog Omera:
− Idemo ‘ćeri, haj‘mo dalje. Moramo kupiti fasungu za kuću jer će nas tvoja mati ureziliti ako šta zaboravimo.

Samo mu je uspjela kradomice mahnuti rukom i već se izgubiše među svjetinom. Omerova figura vrtjela joj se u glavi i skoro se onesvijestila. Sve joj se pred očima zanebesalo ko da je mokrim taračem dobila po glavi, kako su je ponekad starije sestre zadirkivale i smijuljile joj se bezazleno. Tih dana je sluđena hodala kućom, nije znala šta radi, pa je ponekad nešto što je trebala uraditi u kući iznosila na avliju, a kad dođe sebi udari se dlanom po čelu pa tiho prozbori:

− Šta je ovo sa mnom, Bože dragi, taj Omer će me zaludjeti, pa ću hodati baščom ko vilena Ajka.

Ali ni Omer nije bio ravnodušan. Hodao je pored Velike vode, opijen ko tetrijeb na Crnom vrhu Grmeča. Sreća da pored rijeke nije bilo vilenih konjskih zaprega, inače takvog bi ga i voz udario da ide prugom prema tunelima Sanice. Mislio je na Fatmu i mislio samo da dođe kakav pir pa da je vidi i da pokuša da joj se približi. Čuo je Omer da je Fatma opasna i da hoće klepiti po zubima ko je pokuša dirati, ali nadao se da će uspjeti ukrotiti tu opasnu ljepoticu. Znao je i to da to nije divlja ždrjebica koju moraš zauzdati ljutim đemom i stegnuti čvrsto kolan oko pasa, pa cimati uzdom i vodati je danima dok zapjenušana ne popusti.Ovu djevu možeš osvojiti samo šaptavim i umilnim milovanjem, slatkim riječima i pažnjom.

Ako se samo za tren pogrešno pomakneš, prhnuće ko jarebica iz vrbica u proljeće kad je šetajući poljem plahneš. Sve je to Omer u svojoj glavi slagao i planirao momačku strategiju da mu u postavljeno “gvožđe” uleti taj slatki plijen.

Da li je slučaj ili ne, ali je Božija volja zasigurno da je Zuhdija, Omerov otac, kupovao neku ormu za konje kod Ibrahima, pa kad to naš Omko saznade, zamoli babu da ga povede.

Sav uzbuđen se umivao i kupao na avlijskoj pumpi, mirisao se metvicom i miloduhoispod pazuha, laštio kosu šećernom vodicom. Obukao je bijelu košulju i hlače koje samo Bajramom nosi i sjeo pored babe na dasku utegnutu u ulaštene lotre. Konje je prethodnistimario i stavio praporce, kao da u prošnju idu. Zuhdija se čudio kako to njegovo dijete odjednom posta valjan, paradi konje i ormu, lotre glanca i uređuje.

Kad dođoše u Ibrahimovu avliju, odvede ih on u baščenski hladnjak, a jedna od cura odmah donese himber od ruža, da se osvježe prije kahve. Dvojica težaka pričali su o svojim poslovima, urodu žita, blagu u štali, prilikama u džematima, u čaršiji i ovdje na selu. Omer se uzvrpoljio i šarao je očima po pendžerima samo da ugleda Fatmu.

Ona je u trenu virnula kroz čipkanu zavjesu i vidjela Omera. Nabrzinu se ucifrala i obukla šareni iscvjetali haljetak, koji je izgledao ko ružičnjak u bašči ispod kojeg je vrio mravinjak. Izišla, kobajagi na čatrnju, pored hladnjaka i grabila kofom vodu, pa je lagahno istresala u kantu i nosila u kuću. To je izvodila ritualno kao ples i Omer se sav ukočio, gledajući je zadivljeno. Niko nije primijetio da se između ovo dvoje razmjenjuje nevidljiva ljubavna energija. Samo munja treba da bljesne i da se grom prolomi, pa da se sve razotkrije.

Poslije popijene kahve dvojica težaka su obavila kupoprodaju orme i potom se raziđoše.

Jadni Omer nije imao priliku da prozbori ni riječi, a Fatma je, sva usplahirena, virila iza zavjese i gledala kako konji laganim kasom odvezoše njenu željenu ljubav iza prve mahalske krivine.

Bajram je!

Omer se drugog dana bajramske svečanosti spremao u Hatiraj. Tu se okupe mladi iz okolnih mjesta i cijeli dan se praši od igre i pjesme. Ibrahim je uprezao konje u ugizdana kola. Na široki šprajc može da sjedne desetak djevojaka, a momci u Hatiraj odlaze na kotačima ili zapregama koje samo momke vuku. Tih dana Fatma razmišlja samo o Omeru. Nije ga vidjela nekoliko mjeseci. Na meraji pored Blihe vrije mladost. Kasim harmonikaš pocupkuje razvlačeći harmoniku ko dvokrilna kućna vrata. Oko njega igraju cure i momci. Sve u bajramskom zanosu blista. Na nekoliko mjesta okreću se janjci na ražnju. Dva ringišpila uz škripavu muziku lošeg razglasa zamahuju nestašnu djecu i poneki zaljubljeni par. Tad momci na trkaćim ringišpilskim sjedalicama zavitlavaju cure nebu pod oblake, a one vriskajući iskazuju svoje ushićenje i uzbuđenje. Stariji u hladu vrbe kahvenišu. Didovi pričaju priče, kako je to za njihovog vakta bilo. Jedan malehni starčić se jada:

− Iskvarila se ova mladež, sad momak curu i za ruku drži.

Fatma je jednog trena sišla na pješčani nanos Blihe da opere prašnjave cipelice. Tad joj se Omer približi, kao da je tu negdje čučao jer se iznenada pojavi.

− Ha, evo me – izusti Omer.

− Pa neka te, šta ho‘š.

− Neću ništ‘, hoću samo da ti nešto kažem.

− Pa kaži.

− Hoćeš biti moja?

− A zašto bi bila tvoja?

− Zato.

− Zašto, zato?

− Zato što mi se sviđaš.

− Ne prilazi mi, zvat ću babu.

− Zovi koga ho‘š, bit ćeš moja i ničija više.

− Ne prilazi.

− Dobro, neću. Al‘ ho‘š bit moja?

− Hoću, ako me ne‘š dirati.

− Dobro, neću, ako ti ne daš.

Tako se nađoše ko za dlaku svezani, ovo dvoje zaljubljenih, i od tog dana poče ašik.

Omer je dolazio svaku večer u ružičnjak pod prozor, vrat mu se iskrivi da razazna u mraku lik Fatmin. Ona mu je nestvarno lebdjela u pomrčini. Molio je Boga da svaku noć bude mjesečina da je što bolje vidi.

Morao je. Kad je prvi put došao pred Ibrahima, pa kad ga Ibraga prepozna, bi mu drago jer je oca vrlo cijenio, a i poštena je to familija iz čaršije bila. Imali su puno zemlje i velik imetak. Valjani i dobri muslimani, što je Ibrahimu posebno bilo drago. Ako je Fatma izabrala svoj budući život, ima babin blagoslov.

Fatma se malo primirila, nije se onako divlje kikotala kad dođu momci njenim sestrama.

Nije istresala kante vode uspaljenim momcima na glavu s pendžera. Uvečer su je cure zadirkivale kad polegnu na dušeke. Ona se pravila luckastom i ništa im nije govorila o svojoj ljubavi. Svoju tajnu je čuvala samo za se, i svog Omera.

I Omer se nekako primirio, nije izlazio s momcima u čaršiju, a nije više biciklom odlazio na okolne seoske teferiče i sijela. Sve je govorilo da je našao izabranicu svoga srca i da ga druge cure ne zanimaju.

Zima je. U bašči Ibrahimovoj mala prtina je očišćena i ugažena do čatrnje. Tu cure svakog dana nekoliko puta idu po vodu. Pod prozorom je ugažen snijeg samo onoliko koliko jedna osoba može da cupkajući na zimi napravi mali krug. Tokom dana momci nisu dolazili, ali Omer, kradomice, ponekad dođe tu u bašču i čeka da Fatma bar malo istrči na čatrnju.

Ona bi, kad primijeti da je Omer stigao, istrčala bosa na snijeg, i dok nekoliko trenutaka stoji tu pored čatrnje snijeg progori ispod njenih bosih nogu. To u njoj uzvrije krv i ljubavni sokovi se pregriju, pa sve ključa u njoj i ispod nje. Noge od studeni poplave, i poslije nekoliko rečenica pobjegne u kuću. Omer sretan, okrene niz sokak, ali ponovo s prvim sumrakom dolazi pod prozor, i tu će ostati dok neka od cura ne vikne da već jednom odlazi da i njima momci mogu doći pod prozor. Momačka smjena pod prozorom se izmjenjuje kao vojnička straža, tiho i bez povika. Neka ašikovanja traju do zore.

Proljeće, pa ljeto stiže. Dvije Ibrahimove cure se udadoše. Fatma i Omer su već više od dvije godine u ašiku. Ibrahim se kao malo pogrbio, utihla je i njegova strogost. Postao je popustljiv. Čak povremeno pita kako Omera nema baš često iako je svaku noć dolazio. Ibrahimovca se lukavo smijuljila, pa je svog Ibrahima zadirkivala.

− A valja ti Omer, jer iz bogate je kuće, a čuvaj se ti, bogata kuća i bogat miraz traži.

Ova stara kona je bila mudrica, i ona je došla za Ibrahima iz bogate čaršijske familije.

Babo je imao veliku pekaru, pekli se janjci u koritima, a ona je bila kći jedinica i četiri brata su posebno pazila na nju. Ibrahimov otac je isprosio iako se samo nekoliko puta vidjela s mladoženjom. Svidjeli su se jedno drugom, i evo proživješe sretni sa svojim kćerima lijep život.

Jednom je Omer nehotice, tu na čatrnji, dodirnuo Fatminu ruku. Kao da se opekla, povukla se korak nazad i pobjegla pljuskajući vodu iz prepune kante. Skupljao je tih dana hrabrost da je zaprosi i da napokon utiša svoju i njenu vatru koja im je buktala u mlađahnim tijelima.

Jednog jutra uzvodno iznad grada krenuo je Omer u njivu, gdje je bilo pokošeno sijeno.

Otac ga je obavezao da u obližnjem šumarku usiječe nekoliko brkalja pa da ih zašilji. Trebalo ih je pobosti dužinom njive, pa kad poslijepodne dođu da se osušeno sijeno pokupi i sadije.

Sve je to vješto obavio i krenuo prema rijeci da se osvježi. Sunce je već pregrijalo i bez razmišljanja je zagazio u prilično ledenu rijeku i počeo se pljuskati da svježinom vode ublaži vrelinu tijela. U zanosu je zagazio dublje i zaplivao. Tog trena mu se smračilo u glavi,pa neka svjetlost ga udari posred čela i osjeti da pada. Rijeka ga uze zanesena u svoj zagrljaj, i nikako nije mogao shvatiti šta se to s njim dešava. Voda ga ponese. U dubini mu se ukaza Fatma. Lebdjela je iza vodene zavjese, kao da mu se ukazuje na pendžeru, a on, sav iskrivljenog vrata, gleda i ne može da se odvoji od njenog lelujavog lika. Podvodna bašča mu se učini kao ružičnjak. Sve dublje je padao u neki slatki bezdan. Slike djetinjstva, porodice,Fatme i neki ringišpilski kovitlac ponesoše ga besciljnom vremenskom mašinom negdje daleko. Sve dalje i dalje je odlazio, i posljednje što vidje bi Fatma. A onda sve nestade umraku podvodnih odaja.

Našli su ga istog dana u plićaku, širom otvorenih očiju i stisnutih usana. Gledao je u nebo,kao da iščekuje Fatmu na pendžeru.

Dženaza je bila sutradan. Kažu da odavno nije bilo više svijeta na dženazi. Pored ograde gradskog mezarja stajala je u grupi uplakanih žena lijepa Fatma. Svoje prekrasne uvojke kose zavila je bijelom maramom. Nije plakala. Nije, ustvari, ni znala šta se dogodilo. Njen mozak nije mogao primiti takvu vijest. Omer nije mrtav, nije, nije! U glavi joj neki košmar i borba da shvati istinitost onoga što gleda. U trenu pomisli da pritrči tabutu i da otkrije Omerovo lice, da se uvjeri da je on taj iza koga stoji tolika svjetina. Stajala je ukočena i sleđena. Slušala je umilno učenje, koje je tiho melodično dolazilo od mezara i ponavljala molitve za učačima. Svijet se lagahno razilazio.

Kad se vratila kući, sjela je pored pendžera i gledala u ružičnjak. Tamo je stajao Omer i smiješio se. Njeno sjedenje pored prozora je bila svakodnevnica. Ašikovala je, ašikovala. Tihim glasom mu je govorila da će biti njegova, samo njegova. A dolje u ružičnjaku na izgaženoj travi bila je božanska, nestvarna Omerova silueta. U nebo prhnu neka majušna ptica. Kao da duša Omerova odletje. Vratit će se večeras na ašikovanje, vratit će se. Čekat će ga Fatma na pendžeru i puhnut će mu s dlana poljubac u nasmijano lice.

Čekala je godinama, dok se nije ugasila i stopila s odlazećom Omerovom sjenkom. Vjenčanje je bilo u Božijoj bašči, u dženetskom ružičnjaku, gdje ljubav vječno boravi.

Amir Talić, rođen 5.aprila 1953. u Sanskom Mostu, je bosanskohercegovački pisac. Profesionalni je kniževnik i novinar. Objavljuje poeziju i prozu za djecu i odrasle, a bavi se i književnom kritikom. Djela su mu prevođena na slovenski, engleski, njemački, švedski, francuski, ruski i albanski. Član je Društva pisaca BiH. Živi i radi u Sanskom Mostu.