KULTURNO NASLIJEĐE I TRADICIJABZK "Preporod" Srebrenik

Srebrenik - stoni grad

Dokumentarno igrani program “Srebrenik-stoni grad”

Scenarij

Uvod

U okviru tradicionalne manifestacije „Otvoreni grad umjetnosti Srebrenik„ Ogus 2010. prikazan je promotivni materijal u svrhu promocije turističkih potencijala Općine Srebrenik pod nazivom “Srebrenik stoni grad. Materijal je u konačnici zapisan u DVD formatu i jedan primjerak je na čuvanju u arhivu BZK “Preporod“ Srebrenik. Ovaj dokumentarno igrani program je u periodu od 2010, do danas prikazan više puta u programu RTV Tuzlanskog kantona. U cilju očuvanja originalnog teksta scenarija ovdje prilažemo jedan segment tog materijala pod nazivom „Evlija Čelebija na srebreničkoj Gradini“.

„Evlija Čelebija na srebreničkoj Gradini“

1. Kratak opis radnje dokumentarno igranog programa

Poznati turski putopisac Evlija Čelebija proputovao je Bosnom oko 1650. godine. Ne zna se pouzdano da li je boravio na prostoru današnjeg Srebrenika, ali mi sebi dopuštamo da u jednom umjetničkom prikazu smjestimo Evliju Čelebiju u ovo okruženje i ispričamo priču u kojoj je i on jedan od likova. Dakle priča počinje na prostoru koji obuhvata mezarluke u rejonu „Šehitluka“ odakle se pruža dalje put koji vodi do Gradine. Na to mjesto dolazi Evlija Čelebija jašući na konju, uz sav pribor koji mu je potreban da zapisuje događaje. (Njegova odjeća i sve drugo mora biti u skladu sa vremenom u kojem živi). Evlija Čelebija jašući stiže do hair česme, koju je izgradio neimar Mustafa Čizmić. Silazi s konja da se napije vode. Konja veže uz obližnje drvo. Pije vode laganim pokretom i okrepljuje se umivajući lice i ruke. Okrene se prema mezarju Šehitluci i prouči Fatihu. Pored hair česme sjedi muškarac čučeći oborene glave ne obraćajući pažnju na putnika (To je neimar Mustafa Čizmić-stvarna ličnost graditelj česme). Evlija Čelebija ga pozdravi pa priupita za put do Gradine. Mustafa Čizmić ne progovara ni riječi, ali rukom pokazuje pravac. Putnik (E. Čelebija) ponovo jaše konja i nakon nekih stotinjak metara ukazuje mu se u daljini grandiozno zdanje Gradina. Evlija Čelebija jaše dalje puteljkom i dolazi do puta, koji vodi do Gradine. Ostavlja konja i nastavlja pješke prema mostu koji spaja provaliju i kameno zdanje. Na mostu se nalaze dva stražara u vojničkim odorama. Propuštaju Čelebiju, koji prelazi preko mosta. U čast čuvenog putopisca, koji posjećuje Mehmeda dizdara srebreničke tvrđave sviraju bubnjevi i svirale( tradicionalni instrumenti ovog kraja). Evlija dalje nastavlja penjati se uz stepenice, prema prostoriji u kojoj dizdar Mehmed prima goste. Njegov dolazak najavljuje dizdarov službenik riječima:

„Cijenjeni Dizdaru, čast mi je najaviti dolazak čuvenog Evlije Čelebije sina Dervišova iz Stambola, koji je obišao osmansko carstvo i uzduži poprijeko“

Evlija Čelebija ulazi u tzv. audijenciju dizdara Mehmeda. Prostor je uređen u osmanskom stilu (jastuci, naslonjači, sofra itd. su ambijentalno uređeni). Dizdar Mehmed je u osmanlijskoj odori. Sjedi na „turski način“. Puši čibuk. Ne ustaje. Daje znak rukom Čelebiju da sjedne. Započinju razgovor (E. Čelebija govori u svojim zapažanjima o ljudima i običajima ovog kraja. Dizdar Mehmed takođe govori o svojim zapažanjima). Dijalog u jednom momentu prekida dizdar pozivajući Dr Hašima Muharemovića da u čast cijenjenog dizdara odsvira na sazu „Srebrenika nema do Travnika“. Nakon ove muzičke pauze nastavlja se dijalog između E. Čelebije i dizdara Mehmeda. Radnja ovog segmenta se završava zahtjevom E. Čelebije za oslobađanjem nevino zatočenih ljudi u tamničkim odajama srebreničke Gradine.

2. Dijalog Evlije Čelebije i dizdara Mehmeda u srebreničkoj tvrđavi

Dizdar Mehmed: I veliš ima sto i pedeset dana kako si napustio Stambol! I veliš poselamio me zvornički sandžakbeg! Je li šta haberio? Nije! Tako znači! (zamišljeno). Je si li primijetio šta neobično na dvoru sandžakbega. Mislim, je li me ko pominjao ružnom smislu?

Evlija Čelebija: Nije!

Dizdar Mehmed: Dragi moj Čelebija ti obilaziš ovu silnu carevinu padišahovu, moro bi znati šta raja misli. Raja stenje i šuti. Znam ja njih dobro. Neki dan haber stiže iz Mionice kod Gradačca. Neki seljak odbio platiti porez za vinograde. Još su pravili i šprdnju na račun carstva. A grozd je rodio ove godine. Evo gledam u obližnjem vinogradu u Begovom Konaku grozdovi su ponijeli ko obrazi kakve haremske ljepotice....Gdje sam ono stao? Jah, što se tiče raje. Teško podnosi obaveze, međutim u svojim kućama i avlijama ima svakakvog bonluka i šenluka. Eto neki dan onaj Džombić ženio sina, šenlučilo se tri dana. I evo šta se sve pokrkalo (vadi cjeduljicu na kojoj je spisak jela) Dva ovna pečena na ražnju, dva horoza, tri koke živičarke, razne pite, masna pogača, hljebovi, piletina, pečena teleća glavuša, kupus, ćevapi, razne dolme, zahlada od kisela mlijeka, hošafi, pršulja. I uz sve to popilo se pedeset maštrafa đulšerbeta, uglavnom ženski svijet, a muški dvije pletare rakije od kajsije i bure vina. I sve to a da niko, ama baš niko nije nazdravio silnom padišahu. A to je jedna po meni ovako velika mahana. A padišah je doista silan. Je si li zapisao sve? (Čelebija bilježi u svoj notes). Zapiši i da je mlada od svekra primila u poklon dvadeset akči.

Dizdar Mehmed nastavlja dalje monolog:

Reče da si bio u Sarajevu dvadeset dana. E da mi je još jednom otići u Šeher! Al ova kostobolja me muči godinama. Posljednji put sam bio prije šest ili sedam godina. Ah što se šeher izgradio. Konačili smo u Morića hanu. Što je tamo bila jedna plesačica iz Maroka. Kad se samo toga sjetim. Gdje ono stadoh za svadbu....Jah, taj Džombić kad je ženio sina tri dana su svirali oni svirači iz Ljenobuda u one svoje ćemane. A čudni neki adeti, šta ćeš? Piši i ovo! Na gumnu Rašidbegovića u Špionici ovršeno deset dunuma pšenice. Prihod 100. oka pšenice. Ruku na srce gazda je petinu dovukao u carski hambar....E da mi je još jednom otići na Sarače u Sarajevo. Kakve divne robe od raznobojne kože ima. A konjske opreme da ti pamet stane. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog da bi londonske žene dale nemalo godina života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki. A iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste.

Evlija Čelebija:  Cijenjeni dizdaru, na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saraj. Aksaraj u Anadoliji. Vize Saraj u Rumeliji itd. ali ovaj kameni šeher Saraj je od svih napredniji i ljepši. U donjem i gornjem dijelu šehera teku bezgranične i bezbrojne žive vode. A sa svih strana ukrašen je mnogobrojnim baščama koje izgledaju kao ružičnjaci ili ograđene rajske bašče. U gradu se kolje 2000 brava. Na početku godine zakolju u pastrmu i na dimu osuše po 40.000 brava uhranjenih po planinskim pašnjacima. Za tri mjeseca proljetne sezone proizvede se od mlijeka riđih koza po nekoliko stotina hiljada kaca surutke i sira.

Dizdar Mehmed:  U čast našeg cijenjenog musafira Evlije Čelebije pozovite našeg sazliju Hašimbega Muharemovića.

(Hašim Muharemović prilazi i svira na sazu Srebrnika nema do Travnika) Dijalog se nastavlja.

Dizdar Mehmed: I kažeš da si zanoćio u Begovu Konaku!

Evlija Čelebija: Jesam. Putujući ovamo, prošao sam pored kapelice u Babajićima blizu Rašljeve. Odmarao sam kod nekog Jakova. Dobro sam povratio dušu hladeći se i pijući vodu sa Marinog studenca. A vidio sam i dosta ljudi na brdu Ratiš, kako ištu kišu od milosnog samilosnog. U Seoni je lijepo, gdje se između Bekrića potoka, rijeke Ratiš i Marina izvora uzdižu tri blage kose kao tri samara. Njihove pristranke okitile šljive požeškinje, zlatne i crvene jabuke, kruške, trešnje i orasi. A u svakoj bašči i u dolinama ponosito se dižu nove kuće, i selo bruji od ljudi. U ovom mjestu sam klanjao u džamiji i džuma namaz. Nego cijenjeni moj dizdaru, prolazeći ovim krajem uočio sam podosta vodenica na potocima.

Dizdar Mehmed: Dobro si primijetio, ima ih ne zna im se broj tačno. Preko dvije stotine, i sve hvala bogu plaćaju porez. Ima i svakojakih i ušurskih i poredovničkih i sve plaćaju porez cijenjenom musellimu. I da ne zaboravim ispod ovih zidina nemoj proći a da ne svratiš do vodenice Sulejmanagića, i zabilježiš česta sijela, tu dole, uz tamburu.

Evlija Čelebija:  Posjetio sam tekiju šejh Sinan babe i tekiju u Dželikanima, i upoznao nekolicinu derviša.

Dizdar Mehmed: Prema pričama ovdašnjih ljudi Šejh Sinan baba je bio pobožan i tih derviš, koji se bratimio sa nekim pobrom hrišćaninom, a ostavio je ogroman vakuf oko Begovog konaka i u Babunovićima.

Evlija Čelebija:  Cijenjeni dizdaru, boravio sam dole u varoši podno tvrđave i zapazio interesantne zanate i obrte, vrlo važne za našu upravu u ovome cijelom bosanskom ejaletu. Na jednom mjestu sam vidio popriličan broj opančara i nanuldžija. Opet na drugom mjestu nađoh lijepe primjerke srebrnih duhanskih kutija, belenzuka i broševa izrađenih vještom rukom ovdašnjih kujundžija. Opet naiđoh na dosta robe od kostrijeti, a najviše vreća za žito od nekog mutabdžije, koji je tu prvi podigao radionicu za svoj obrt. Ima i neki Sarajlić, koji je postavio stupe za valjanje ćebadi, dole na ušću Tinje, što je veoma važno za našu slavnu ordiju. Boraveći dole u varoši, zapazio sam jednog taščiju koji pravi ćeremide za dućane i kuće. I što je najvažnije vidio sam veliki broj ekmekčijskih radnji poredanih pored puta, i u svako doba dana na raspolaganju je ukusan somun, čiji miris iz pekare mami prolaznike.

Dizdar Mehmed: Slavni putniče, ovaj svijet je vrijedan i radin. Ustaje ujutro u rani sabah, obavlja vjerske dužnosti, bavi se svojim poslom danju, a uveče u akšam u smiraj dana, sjedi u svojim avlijama pije kahvu, sohbeti, egleniše do mile volje. Mlađahni sevdišu do jutra. A opet kadgod baci koji od njih pogled na ovu tvrđavu, neka tama im preleti preko lica. Takvu ravnodušnost prema silnoj carevini još ne vidjeh. Ovaj svijet opet ne možeš nikako staviti u suru.

Evlija Čelebija:  Dole u varoši ima jedan kahvedžija po imenu Salih-peče najbolju kahvu, a hizmet mu čini neki Sejdo, ne mogu se više sjetiti otkuda je, ali taj Sejdo mi je rekao onako usput kako tvrđava Mehmeda dizdara krije mračne tajne po podrumskim tamnicama i kako je dosta svijeta bačeno u zatvorske odaje.

(Dizdar Mehmed ustaje ljututo, pa povišenim tonom se obrati Čelebiji):

To nije vaša briga Čelebija. Drži se ti svog kalema i deftera. Zapisuj šta si čuo i vidio. Što nisi vidio ne zapisuj, što nisi čuo ne pričaj. U ovom času moje strpljenje je pri kraju. Iskoristili ste moju ljubaznost i želim da smjesta napustite ovu tvrđavu.

Evlija Čelebija: Cijenjeni dizdaru, vama je poznata moja bliskost sa carskim službama u Stambolu, i da je informacija, koja dolazi iz padišahovih dvora zlata vrijedna. O stanju u srebreničkoj tvrđavi, dobro je obaviješten i zvornički sandžakbeg, upravo od uhoda iz ovog kraja. Elem, dobio sam dojavu od pouzdanog izvora u stambolskom dvoru da se sprema katil ferman prema zvorničkom sandžakbegu, a tiče se vas cijenjeni dizdaru i stanja u vašoj tvrđavi. Pomenuta naredba može završiti svoj put kod zvorničkog sandžakbega, kao i da nije postojala, ukoliko bi vi pokazali milosti prema nevino zatočenom svijetu.

(Mehmed dizdar žurno poziva svog službenika, i počinje diktirati naredbu)

„Ja Mehmed, dizdar ove tvrđave pišem pismo cijenjenom musellimu i molim ga da posluša ovaj moj savjet i da mi dozvoli da se oslobode ljudi, za čiju krivicu nema dovoljno dokaza, i to:

Jusuf sin Mustafe iz Čifluka, Džafer sin Alije iz Slatine, Ferhat sin Atmadžije iz Begova Konaka, Almasa kći Sulejmana iz Jasenice......I neka mi oproste ukoliko sam im nanio bilo kakvu nepravdu.“

Evlija Čelebija: Na svojim putovanjima cijenjeni dizdaru upoznao sam svakakvih ljudi i sam sudjelovao u neobičnim situacijama, i bezbroj puta sam pomagao gdje se moglo...

Dizdar Mehmed: Šta ćeš nositi u pamćenju iz ovog kraja slavni putniče?

Evlija Čelebija: Ono što je najljepše; Ružičaste ruke spletene u zagrljaj na vrhu Srebrenika. Grad na ključnoj tački zemlje i ratova za zemlju, dobivenih i izgubljenih bitaka. Utisućene smrti i nezaboravljena očaja. Bez tog zagrljaja ne bi bilo ničega osim pustoši, osim praznine na brdu. Brdu bosanske vječnosti. U Srebreniku, na brdu.

Likovi:

  • Dizdar Mehmed - Nermin Omić
  • Evlija Čelebija - Elvis Jahić
  • Stražar 1 - Nedim Šerifović
  • Stražar 2 -Edin Zahirović
  • Glasnogovornik dizdara Mehmeda - Damir Beganović
  • Sluškinja - Buljubašić Amela

Još su učestvovali:

  • Mustafa Čizmić
  • Bubnjari i svirale (Trojka na čelu sa Tursunović Nuragom)
  • Hašim Muharemović - saz

Kamera:

  • Emir Hodžić - Chuty

Koordinator projekta:

  • Tursić Nermin

Autor projekta:

  • Slanjankić Razim

Srebrenik, avgust 2010. godine.