Izvod iz istraživačkog rada: Prilog poznavanju razvoja “izvorne muzike” u okolini Gračanice, autora Mr. sci Rusmir Djedovića

O "izvornoj narodnoj muzici" karakterističnoj za sjeveroistočnu Bosnu, naročito potez Kalesija - Gračanica - Derventa, vrlo je malo pisano u literaturi. Ta muzika i pjesma se odlikuje vrlo specifičnim pjevanjem, obično sa dva glasa i pratnjom violinama i šargijom. Jako je popularna u seoskim sredinama navedenog dijela Bosne i svoje “zlatno vrijeme” je imala sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, a i danas je dosta popularna.

U više radova, neke narodne pjesme okoline Gračanice je spominjao i etnolog dr. Salih Kulenović. Ako na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona pokušamo izdvojiti neke izrazite pojave tradicionalne narodne kulture iz oblasti nematerijalnog naslijeđa, “izvornu muziku” ne možemo nikako zaobići.

Sam ovaj pojam stavljamo u znake navoda, iz više razloga koji će u nastavku ovoga teksta biti vidljivi.

U tradicionalnoj izvornoj muzici sjeveroistočne Bosne postoje različite vrste narodne muzike, različiti instrumenti (gusle, diple, zurle ili svirale, bubnjevi, violine, šargija, bugarija, saz...), te načini pjevanja (jedan, dva, tri glasa) - sa i bez muzičke pratnje. Danas najrasprostranjeniji oblik je onaj koji najčešće nazivamo “izvorna muzika” sjeveroistočne Bosne. Jedna od osnovnih etno-muzikoloških i tradicijskih odlika "izvorne muzike"  je njena muzička pratnja koju čine violina i šargija. Violina se u narodu zove još i ćemane.

Obično su u izvornoj grupi jedna ili dvije violine (od kojih je jedna vodeća, a druga prateća). Šargija je, uz violinu, gotovo redovna pratnja jednog ili više pjevača. Ovaj žičani trzalački instrument je u narodu sjeveroistočne Bosne prihvaćen po dolasku osmanske uprave sredinom 20. stoljeća, još uvijek postoje i bugarije (manje tambure).

Pjevačko izvođenje je dvoglasno, od kojih jedan glas vodi, a drugi prati i nadopunjuje prvi glas. U etnomuzikologiji i muzičkoj kulturi, pojmovi narodna, izvorna i tradicijska muzika predstavljaju onu vrstu muzike koja nastaje u običnom narodu, koja je slušana od naroda, koju izvode svi članovi zajednice (ne samo profesionalni muzičari), te koja se prenosi usmenom predajom.

Svi ovi pojmovi su tokom druge polovine 20. stoljeća, pod utjecajem globalizacije, masovnih medija i opće komercijalizacije, mijenjali svoje značenje. Izvorna muzika s kraja šezdesetih godina, javno izvođena i na prvim nosačima zvuka, bila je uistinu najbliža onoj autentičnoj muzičkoj tradiciji seoskog naroda sjeveroistočne Bosne. Karakteristično sprečansko polifono pjevanje (pri kojem pjevač povede napjev, a njegov se pratilac uključuje i preuzima pjesmu, "pokrivajući" ga svojim glasom dok prvi pjevač uzima dah), te korištenje ćemana (violine) i šargije, a ponekad i dviju zurli i bubnja. Takva se vrsta muzike u narodu sjeveroistočne Bosne prenosila s koljena na koljeno, a pjevalo se i sviralo “sluhom”.

Opći društveni preduvjeti popularizacije "izvorne muzike"

Zahvaljujući tehnološkom razvoju i socijalno-ekonomskim promjenama ova muzika krajem šezdesetih godina naglo izbija u prvi plan, prvenstveno u seoskim sredinama. Tehnološki razvoj seoskih sredina se ogleda u sljedećim elementima. Pedesetih i šesdesetih godina se odvija intezivna elektrifikacija gotovo svih sela oko Gračanice i struja stiže u većinu domova. Tokom šesdesetih godina se u jačim domaćinstvima pojavljuju radio aparati, a krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina i prvi gramofoni, a odmah iza njih i kasetofoni (tzv. “magnetofoni”).

Neizmjernu popularizaciju u širokim narodnim masama "izvorne muzike" je uradio radio i čuvena emisija Selo veselo. Ova emisija na Radio Sarajevu je krajem šesdesetih i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća odigrala je glavnu ulogu u zaživljavanju ove muzike.

Ova emisija je u to vrijeme bila kultna, masovno se slušala nedjeljom ujutro, kada je bilo njeno vrijeme emitovanja. Zlatko Prlenda je bio autor, urednik i voditelj Sela vesela od početka 1967. pa do 1976. godine. Ona je iznimno doprinijela afirmaciji narodne izvorne muzičke tradicije Bosne i Hercegovine.

Krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina i manje lokalne Radio stanice doprinose popularizaciji ove muzike. Primjer su Radio Gračanica (sa svojom popu-
larnom emisijom Selo na talasu, koju je uređivao i vodio novinar Hasan Čalić), te Radio Srebrenik.

Cijelo društvo, a naročito selo tokom sedamdesetih godina doživljava snažan ekonomski razvoj. Brojni pojedinci svoj materijalni položaj dovode do tada nezamislivog nivoa. Ovome jako doprinosi zapošljavanje radnika na zapadu i zarada novca.

U ovom periodu usled općih društvenih prilika dolazi do snažnog raspada tradicionalne sredine i tradicionalnih vrijednost. U socijalnom miljeu sela, porodica i pojedinaca u njemu, dolazi do ogromnih promjena.

Prelomna godina za nastanak "izvorne muzike" - 1969.

Prelomna godina kada izvorna narodna muzička tradicija sjeveroistočne Bosne, doživljava svoj preporod i popularizaciju kroz nama danas dobro poznatu "Izvornu muziku", je 1969. Te godine se snimaju prve ploče sa danas kultnim pjesmama: Kad Ibro pođe zemlju da brani, Kad zapjeva Ilija i Marko i Kalesijo puna si mi cvijeća

Ove pjesme su snimile izvorne grupe: Kalesijska trojka, Braća Begići i Braća Babajići.

Od te godine u masovnoj seoskoj narodnoj kulturi sjeveroistočne Bosne "izvorna muzika" podstaje dio svakodnevnice i dio identiteta. Dobro je u okolini Gračanice a i Srebrenika upamćena tradicionalna narodna proslava u Doborovcima 1969. godine. To je bila jedna od najmasovnijih proslava na području sjeveroistočne Bosne, a održava se i danas početkom augusta svake godine. Te godine su cijeli dan proslave ispod šatra i putem otvorenih zvučnika i elektronskih pojačala odjekivali zvuci pjesme Kad Ibro pođe zemlju da brani sa tek izašle ploče Kalesijske trojke.

Pjesma je odmah postala jako popularna kod običnih ljudi i svojevrstan hit na radio talasima gotovo svih tadašnjih radio-stanica.

O atmosferi tog doba lijepo piše njen sudionik, novinar Hasan Čalić: "Među običnim ljudima u to vrijeme je zavladala prava pomama za pločama - singlicama, radio aparatima i gramofonima. Tome je dosta doprinijela kultna emisija tadašnjeg Radio Sarajeva, Selo veselo.
Nedjelja je bila (kada je ujutro išla ta emisija) kao praznik za koji su se ljudi masovno okupljali i slušali Iliju i Marka Begića i pjesmu Kad zapjeva Ilija i Marko, "Kalesijsku  trojku" sa pjesmom Kad Ibro pođe zemlju da brani, "Braću Babajiće" koji su pjevali Kalesijo puna si mi cvijeća.
Nedjeljom su se ljudi takmičili ko će imati jači zvučnik radio aparata, sa koga su odjekivale izvorne pjesme. Emisije posvećene izvornoj pjesmi slušale su se organizovano, što je itekako imalo uticaja na njeno vrtoglavo širenje u narodu i kasniju ekspanziju".

Hasan Čalić dugogodišnji novinar Radio Gračanice je zapisao:
"Na Radio Gračanici od 1979/80 sam uređivao i vodio emisiju Selo na talasu. Emitovana je zbog velikog interesa slušalaca, po 7-8 sati, a ponekad i duže. U njoj sam obrađivao teme i običaje naših sela i sve bi bilo začinjeno naravno, isključivo izvornim pjesmama. Tada to već nije bilo teško, jer je ova vrsta muzike sa singlica prešla na LP-ploče i kasete".

Babajićima, Begićima, Kalesijskoj trojci su se već pridružili: Halid Musić i grupa Sijelo, Alosman Hirkić iz okoline Lukavca, Muhamed Beganović iz Srebrenika, Bracini bećari iz Doboja, Braća Muhićiiz Zavidovića, Izudin Osojkić iz Maoče, Hasan Frnjanović iz Lukavca, Braća Zahirovići kod Srebrenika.
Ova emisija se u prvoj polovini osamdesetih godina slušala od Gračanice, Doboja, Zavidovića, Maglaja, Tuzle, Banovića, do Srebrenika, Teočaka, pa čak i u dijelovima Mađarske. Sedmično je na adresu te emisije stizalo i do 50 pisama, a o telefonskim pozivima da se i ne govori. Prilikom gostovanja popularnih izvornih grupa na Radio Gračanici, znao bi se raspasti ptt sistem, od hiljada poziva i čestitki. Znali smo posjećivati veća sela i na javnim snimanjima se znalo naći i hiljadu ljudi. Sa našim snimcima smo stvarali i vlastitu fonoteku izvorne pjesme”

Agan Djedović, tadašnji novinar Radio Srebrenika, takođe se sjeća tih dana. "Negdje od 1979. godine smo novinar Hazim Hodžić i ja uređivali i vodili emisiju posvećenu izvornoj muzici na Radio Srebreniku. Bila je vrlo popularna. Prvu emisiju smo javno snimali u naselju Brda (između Srebrenika i Babunovića), pred prepunom salom publike. Učestvovali su tada najbolji i najpopularniji izvođači izvorne muzike: Muhamed Beganović, Alosman Hirkić i Sale Buljubašić. Snimak te emisije je sačuvan".
Stara narodna pjesma Urodile sitne trninice spada među one koje se od davnina izvode na izvorni način. I danas se ta stara narodna pjesma o Gračanici često čuje na narodnim proslavama u sjeveroi stočnoj Bosni. Poznat je npr. pjevač Izudin zv. Ćemanista iz Brčkog, koji je tu pjesmu pjevao uz violinu (ćemane). Danas je često pjeva i izvorna grupa Bojići iz Banovića.

"Kao vrlo malo dijete, još u krilu sam slušao kako pjevaju "Urodile sitne trninice" pričao je Nuraga Tursunović (1931.), iz Kuga kod Srebrenika, sada u Bjelavama. Pjesmu “Urodile sitne trninice” sam čuo prvi put kao dijete od 7-8 godina. Pjevali su je stari pjevači poznati kao "Dobaščani". Recimo Latifić Jašarević. Pjevao je i pjesmu "Ja posija sitno sjeme zobac"",navodi ranije citirani Mehmed Zahirović (1933.).

Pjesma "Urodile sitne trninice" je stara pjesma.

Pjevana je i kao sevdalinka i kao izvorna pjesma. Čuo sam je kao dijete na sijelima u  Maoči oko 1960. godine. Ovu pjesmu sam često kasnije pjevao na izvorni način (dva  glasa sa violinama i šargijom), ali je nisam snimio” - kazuje Izudin Osojkić iz Maoče kod Brčkog, poznati izvođač izvorne muzike.

Ovu narodnu pjesmu često su snimale razne izvorne grupe s područja sjeveroistočne Bosne. Početkom osamdesetih godina snimili su je na svoje ploče i pjevali:
Halid Musić i Senada, zatim, Muhamed Beganović i Alosman Hirkić, u novije vrijeme Zehro i Dedo iz Živinica, Zulfo Ikanović, sazlija iz Banovića i Gojeni Halil iz Zvornika. Pjesmu Urodile sitne trninice je prvi snimio Muhamed Beganović iz Srebrenika.

Jednog dana Avdaga nastrada

Možda najosebujnija pojava u izvor noj muzici cijele sjeveroistočne Bosne je Avdaga, u narodnoj tradiciji dobro upamćeni pjevač i svirač na šargiji. Smatra se jednim od simbola izvorne muzike tog područja, kako u narodu, tako i od drugih muzičara.

Pravo mu je ime bilo Husein Ibrišimović, ali opće poznat po nadimku Avdaga.  Rođen je u Čifluku kod Srebrenika, ranu mladost proveo je u Falešićima, a umro
relativno mlad, 1978. godine. adnje dvije decenije života nastanio se i živio u  Gornjom Doborovcima kod Gračanice (mahala Džanani). Bio je poznat kao izvođač tradicionalne izvorne muzike ovog područja. Znao je svoju šargiju svirati zabačenu iza glave, podjednako dobro kao i u normalnom položaju.Avdaga je u izvornoj muzici ostao  poznat i prepoznatljiv po pjesmi koja se uglavnom veže za njega. Radi se o pjesmi Jednog dana Avdaga nastrada . Danas je često zovu jednostavno, Avdagina pjesma. Mnogi je smatraju jednom od himni izvorne muzike.

“Oko 1956.-’57. godine, kući u Kuge mi je došao Avdaga iz Falešića”, pričao je Nuraga Tursunović. “Pjevao mi je svoju pjesmu Jednog dana Avdaga nastrada. Kasnije sam se s njim dosta družio i često smo svirali i pjevali zajedno” Avdaga je već ušao u narodno predanje i legendu. Ono kaže da je Avdaga, od svega u životu imao malu šargiju i išao od  sela do sela, svirao i kao slavuj pjevao te od tog groša zarađenog živio i skončao”.
Za Avdagu su vezane i brojne priče i anegdote, koje se mogu čuti u okolini Srebrenika i Gračanice.

Čuvena pjesma Jednog dana Avdaga nastrada, može se danas čuti u raznim varijantama :
(“Ovu pjesmu narodna tradicija različito tretira, kako se u raznim medijima i može naći. Predanje kaže da je korijen izvorne muzike ovog kraja Bosne i Hercegovine postavio neki Avdaga, boem tuzlanskog kraja.” .(Dnevni avaz, br. 6165, od 20. 10. 2012.). Negdje je vežu za nekog Avdagu od Doboja, koji se 15 puta ženio. Pjesma je često kasnije snimana, među ostalim od najpoznatijih izvornjaka Kalesijske trojke, Halida Musića...)

Hej, poslušajte moja braćo draga
Jednog dana Avdaga nastrada
U Doboju po hrđavu putu
Gdje sam bio nekoliko dana
Pa sam sebi zadobio rana
Dok sam brate prebolio
Ja sam sebi robije dobio
Pa ja čekam od jutra do podne
Kad će doći milicija pome
Ukrevetu ležim pokraj vrata
Milicija zakuca na vrata
Pa mi vako milicija veli
Haj se Avdo što brže opremi
Pa ti s nama do Zenice kreni
Hej, svezaše mi i noge i ruke
Sad ćeš Avdo vidjet svoje muke
Pa me vode pravo do tamnice
Gdje će moje uvehnuti lice
Lice moje uvehnuti neće
Dok se Zemlja oko Sunca kreće....
(Varijantu ove pjesme je na sazu snimio Mujaga Husejnović Pojpe, op.red.)

Svakako, najpoznatija izvorna grupa okoline Gračanice je grupa Braća Babajići.
Formirana je krajem šezdesetih godina, a činili su je Ismet Babajić (svirao violinu od kraja pedesetih) i Hazim Hodžić (violina), oba iz Rašljeve. Ovu poznatu pjesmu “Izvorne muzike” u kojoj se spominje Kalesija, jedno od središta razvoja te muzike, nije napravila, kako je iz naslova očekivati, neka izvorna grupa iz Kalesije. To su uradili Braća Babajići iz Rašljeve kod Gračanice. Početkom 1969. godine oni slučajno odlaze svirati u jednu kafanu u Dubravama između Živinica i Kalesije. Ubrzo su bili primjećeni, pa im je Abdurahman Gutić, tadašnji direktor Zemljoradničke zadruge “Jedinstvo” u Kalesiji, pomogao da snime svoju prvu ploču za “Beograd Disk”. Na njoj su snimili pjesmu o Kalesiji (Kalesijo puna si mi cvijeća). Ploča je izašla u novembru 1969. godine. Ismet i Hazim su tih dana u Tuzli gledali red ljudi pred knjižarom koja se nalazila kod Opštine, kako kupuju ploče.
Neki su uzimali ploče u velikm količinama, čak u vrećama, za dalju preprodaju. Izdavač ove ploče, “Jedinstvo” Kalesija, uz list “Glas komuna” iz Doboja je tokom 1969. i 1970. godine izdali su većinu najstarijih ploče “izvorne muzike” sjeveroistočne Bosne.
Na Federalnoj televiziji prije nekoliko godina prikazan je dokumentarni film o izvornoj grupi Braća Babajići koji govori o slavi, novcu, uspjehu i neuspjehu. (op.red.)

Čobanice ljepotice

Mnogi smatraju ovu pjesmu jednom od himni “izvorne muzike”. Pjesmu je snimila izvorna grupa iz Rašljeve, Braća Babajići oko 1980. godine.  “Najpoznatija naša pjesma Čobanice ljepotice , nastala je u Kalesiji gdje smo svirali osamdesetih godina, kao moje sjećanje na djetinjstvo”, kaže Ismet Babajić Ploču sa ovom pjesmom je izdao “Diskoton”, produkcija gramofonskih ploča i kaseta, Sarajevo. Kao muzički urednik je naveden Nikaljčić Slobodan, a recenzent dr. Zija Kučukalić. “Po mom mišljenju”, kaže H. Čalić, “najbolje i najpopularnije dvije izvorne pjesme svih vremena, snimljene u stotinama hiljada primjeraka, su pjesme Kad Ibro pođe zemlju da brani od Kalesijske trojke i pjesma Čobanice ljepotice od Braće Babajića”

I ova pjesma ima više varijanti, a jedna je:

Kad smo bili mali, ovce smo čuvali,
Na zelenoj livadici, pjesme smo pjevali.
Čobanice, ljepotice, hajmo u planinu,
Da čuvamo stado, kao nekad davno,
I beremo ljubičice, moja čobanice..
Još postoji naša koliba od pruća,
Što smo sa ponosom, nazvali je kuća,
Još u bašti raste, ono naše drvo,
Gdje sam tvoje ime, urezao prvo.

Zaključak

Okolina Gračanice, posebno područje istočno od nje, ka današnjem Srebreniku, predstavlja jedno od glavnih središta razvoja tradicionalne narodne izvorne muzike i pjesme. Ovo područje je stoljećima pripadalo jednoj cjelini, osmanskom kadiluku Gračanica (nahiji Sokol), zatim, austrougarskom kotaru Gračanica, a sve do pedesetih godina 20. stoljeća - i srezu Gračanica.

Naše istraživanje je pokazalo da navedeno područje predstavlja jedan od glavnih areala nastanka i razvoja “izvorne muzike” sjeveroistočne Bosne tokom šesdesetih i sedamdesetih godina.

Ono je prepoznatljivo po izvođačima i pjesmama koje su među najpoznatijim u “izvornoj  muzici” već više od pola stoljeća. Radi se  o poznatim izvođačima: Avdagi (Huseinu Ibrišimoviću) iz Doborovaca, te izvornoj grupi “Braća Babajići” iz Rašljeve, kao i pjesmama: Urodile sitne trninice, Gračanicu voda zaplavila, Jednog dana Avdaga nastrada, Gračanice grade moj, Čobanice ljepotice, Srebrenika nema do Travnika ( izvorne grupe iz okoline Srebrenika)

Također, izrazita središta razvoja “Izvorne muzike” su: neposredno područje Srebrenika (sa izvođačima: vrlo značajnim Muhamedom Beganovićem iz Babunovića, Džemićima iz Tutnjevca, Muhamedom Zahirovićem iz Ljenobuda, Salihom Buljubašićem-Saletom iz Babunovića, kasnije Braća Zahirovići..Braća Čustići iz Špionice
op.redakcija Preporoda), Maoča kod Brčkog (Izudin Osojkić, tradicija zurli i bubnjeva...), okolina Lukavca (selo Dobošnica sa tradicijom sviranja na zurlama i bubnju, poznati Alosman Hirkić iz Crvenog Brda), Gornja Spreča (Kalesija-Živinice, posebno Kalesijska trojka), okolina Dervente (Braća Begići Ilija i Marko...). Svako od ovih područja zaslužuju posebno istraživanje na temu tradicionalnog muzičkog izričaja i razvoja “izvorne muzike”.

Od svog nastanka pa sve do danas, “izvorna muzika” se mijenjala i prilagođavala tržištu i popularnim trendovima, što je dovodilo do njenog iskvarivanja - promatrano s etnomuzikološke tačke gledišta. Karakteristično polifono pjevanje, teško razumljivo i neprivlačno mlađim generacijama, nerijetko bi bilo zamijenjeno običnim pjevanjem u duetu; uz šargiju i violinu bi se dodavala bas-linija, korištene su udaraljke, a kasnih 1970-tih i u prvoj polovici 1980-tih godina, uvodi se i harmonika, pri čemu se stvara jedan hibrid izvorne muzike, te sevdalinke i tada popularne tzv. novokomponovane narodne muzike.

Od kasnih 1980-tih pa sve do danas, sve je češća upotreba sintisajzera i drugih instrumenata, uz često lascivne, pa ponekad i vulgarne tekstove, pri čemu se izvorna muzika osjetno približava tzv. turbo-folku. Međutim, ona i dalje ostaje popularni muzički izraz u seoskoj kulturi ovoga kraja, nezaobilazna na proslavama, vašerima, javnim događanjima, svadbama i drugim privatnim svečanostima.

Zbog svega toga, “izvorna muzika” kao svojevrstan muzikološki, sociološki, antropološki i kulturalni fenomen seoskog miljea sjeveroistočne Bosne zaslužuje obimnija i serioznija istraživanja.