Jasmina Talam je završila studij etnomuzikologije, magistrirala i doktorirala na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Zaposlena je na Muzičkoj akademiji kao vanredni profesor za oblast Etnomuzikologija. Obavlja funkciju šefice Institita za muzikologiju i Odsjeka za muzikologiju i etnomuzikologiju. Objavila dosta naučnih radova i gostujućih predavanja u svijetu iz oblasti u kojoj je doktorirala. Predsjednica je ICTM (Međunarodno vijeće za tradicionalnu muziku) Nacionalnog komiteta za BiH.

Najviše podataka o muzici i muzičkim instrumentima u srednjovjekovnoj Bosni potiče iz Dubrovačkog arhiva. Riječ je o muzici koja se njegovala na dvorovima bosanske vlastele.

Ivan Čavlović navodi da se svirači pominju pod nazivima: pifferi i piffarri (frulaši), lautarius i lautares (lautisti), tubetae, tubatores i tubicinae (trubači), pulsatores (svirači na udaraljkama), quacharii, quacharini, gnacharini i gniacharini (bubnjari), campognatores (gajdaši) i sonatores (svirači). (Čavlović 2002:20) U periodu od 1410. – 1463. godine, bosanski muzičari su gostovali u Dubrovniku i to najčešće na proslavama sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika. Krajem XV i početkom XVI stoljeća, u vrijeme Osmanske vladavine, bosanski muzičari nastavljaju tradiciju gostovanja u Dubrovniku.

O upotrebi muzičkih instrumenata u srednjovjekovnoj Bosni svjedoče i tri grba iz “Fojničkog grbovnika” na kojima se nalaze rogovi.

U Krajiškim pismima (2004.) Muhameda Nezirovića nalaze se i podaci o muzičkim instrumentima koji su se koristili u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Osmanskog carstva. Francuski putopisac M. Quiclet je 1658. godine ovako opisao oružanu pratnju jednog paše: “Odoše uz zvuk bubnjeva kojih je bilo sedam do osam vrsta; bilo ih je od kože, bakra, drveta itd., pa svirala, oboa i dviju šargija ili turskih vrsta leuta sa pet žica; a dvojica koji su do njega svirali, pjevali su pobjedničke pjesme...”. (Milošević 1962: 133) Rukopis sačuvan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu svjedoči o postojanju tambura u Bosni u XVIII stoljeću. Riječ je o Kodeksu 380 koji predstavlja zbirku od sedam različitih knjiga iz oblasti tumačenja Kur’ana. Sedma knjiga iz ove zbirke je ilmihal na turskom jeziku nepoznatog autora, a prepisao ga je hadži Sulejman, sin Muhamedov, 23. ševala 1180. hidžretske godine (24. 03. 1767.) u Gradačcu. U jednom ulomku ilmihala stoji da “čovjek koji je na ovome svijetu upotrebljavao neku vrstu saza, na Sudnjem danu bit će poživljen s tim istim sazom i na njemu će svirati; na samrtnom času muzika će mu biti u mislima, zato prijeti opasnost da izgubi iman. Hoće li tada moći da misli o Bogu ili će umrijeti misleći na saz? Da li će tada moći pažljivo slušati učenje Kelimei šehadeta koji će prisutni pored njega u tom času učiti? Hoće li se bojati da ga tada šejtan i saz ne opsjednu pa da preseli na Drugi svijet bez imana.” (Dobrača 1963:141- 142) Ovakav neosnovan stav prema sazu i muzici uopće, među Muslimanima širen je kao stav islama. I pored ovako negativnog stava, instrumenti su bili veoma popularni među muslimanskim stanovništvom u Bosni. O tome svjedoči značajan broj podataka iz druge polovine XVIII i XIX stoljeća u kojima se pominju imena svirača ili porodica u čijim se kućama često sviralo.

U Ljetopisu od 1764 – 1804. godine (1987.), Mula Mustafa Bašeskija je zabilježio brojne podatke o muzičkim instrumentima, njihovim sviračima i graditeljima, te prigodama u kojima se sviralo. Zabilježeno je da se u Sarajevu pjevalo i sviralo u kućama Dženetića, Porča i drugih uglednih porodica. Smail-beg Dženetić je živio u Ćemaluši i često priređivao sijela na kojima se svirao saz. Na sijelima su se okupljali muškarci, dok su žene sjedile u haremluku. Izvori kazuju da se sviralo i u kućama Hasana Porče i njegovih sinova Mehmeda i Abdije (umro 1877.). Hadži Junuz Ekmić, imam Topal Ejni-hana je, također, svirao saz.

Seid Traljić navodi da je “hadži Junuz Ekmić po zanimanju kazaz. Poginuo je 19.08.1878. godine pri zauzeću Sarajeva. Ibrahimbeg Hadžiosmanović ga dobro pamti i kaže da je bio vrlo druželjubiv, a umio je i uz saz kucati. “ (Traljić 1937:34-36)

U radu Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu fra Jeronim Vladić je zapisao sljedeće: “Ramljak na posielih i pri veselu družtvu rado dohvaća gusle javorove i gudalo šipurovo i uz ove sklada junačku pjesmu tako vješto, da bi mu para samo mogao naći u Hercegovini i Dalmaciji. Predmetom su mu pjesama obični primorski junaci i kotarski serdari, a Turci Udbinjani i Kladušani, ter haramije Kostreš, haram-baša, Valjevac Tadija i susjedni Duvnjak Tomić Mihovile u vrh Vrana po viš Duvna ravna, ter osim ovih znade Ramljak koju i o patru gardianu. Tako isto i putem običaje zapjevati tako zvanu kiridžijsku kajdu, a mladi pastiri i pastirice kod svog stada po cieli dan izmjenjuju se pjevajući, te na fruli i diplah svirajući. Od sve Bosne ovdje su najbolji diplatiši, ter osim frule, većinom dvojnic, dipla, gusala i gdjekojih mlađih vještih tamburica. Ramljak ne zna za drugi glasbeni stroj.“ (Vladić 1991: 12) U radu “Cazin i okolina” Hamdija Kreševljaković pominje istaknute narodne pjevače koji su pjevali uz tamburu: “Doskora je bilo ovdje odličnih narodnih pjevača, koji su pjevali junačke pjesme uz tamburu po begovskim odžacima i kahvama. Nekima bijaše pjevanje jedino zanimanje, dok su se drugi bavili uz to i drugim poslovima. Većini tih pjevača ne zna se danas ni za ime, dok se nekolicini očuvao spomen u predgovoru treće knjige Matičnih ‘Hrvatskih narodnih pjesama’, što ga je napisao dr. Luka Marjanović.

Najznamenitiji pjevač prve polovine prošlog stoljeća (19. stoljeća op. J. T.) bio je Ćerim Čajić. Bio je pjevač zadnjeg ostrožačkog kapetana Muratbega, a znao je, kako kažu, 366 pjesama. Umro je oko 1845. u Cazinu. Sin mu Mahmut i unuk Mašo također su pjevači. Mašo je i danas živ, zdrav i veseo, mada mu je oko 90 godina.” (Kreševljaković 1934:90-91) Velik broj podataka o upotrebi muzičkih instrumenata u Bosni i Hercegovini potiče iz XIX stoljeća. U svom djelu Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji (1972.)

Aleksandar Giljferding je zabilježio sljedeće: “Dolaskom starog Muslimana s tamburom otpočeo je koncert. Tambura (nešto poput naše balalajke) obljubljen je instrument bosanskohercegovačkih Muslimana. Stolački umjetnik udaraše neobično revnosno treščicom po četiri njene piskave metalne žice. To je proizvodilo jednolik i, istinu da kažem, za naš sluh neharmoničan zvuk. Ali je Hamzabeg (Rizvanbegović) slušao s uživanjem. Na momente bi se zanosio kakvom osjećajnom ljubavnom pjesmom, ponekad bi se i smijao uzvikujući: Aferim! Aferim! – kada bi se u pjesmi kazivalo nešto smiješno. Zapitali smo Hamza-bega da li često sluša pjesme. ‘Svaku veče – to mi je razonoda.’” (Giljferding 1972:50)

U selu Orašje kod Travnika, Giljferding je opisao i pjevanje uz gusle: “Preosv. Šunjić nas je upitao da li bismo htjeli čuti pjesmu i, dobivši potvrdan odgovor, odmah posla u selo po jednog seljaka, dobrog guslara. Uskoro dođe snažan, postariji kmet i, nedozvoljavajući da se dugo moli, sjede na pod u ugao sobe, povuče gudalom po komadu smole zalijepljenom na zadnjoj strani gusala, dotjera jedinu strunu na instrumentu, pa nam njena piska mal’ ne razdera uši, i poče beskonačnu rapsodiju o Ivanu Senjaninu, omiljenom junaku bosanskih katolika. Melodija srpskih narodnih epskih pjesama je vrlo monotona. Pjevač počinje prvi slog nevjerovatno visokim glasom, kao da će da vrisne ili da krikne, zatim nastavlja stih recitativom i završava ga otezanjem, spuštanjem ili dizanjem glasa u dva posljednja sloga. Drugi i sljedeći stihovi počinju recitativom, ali se otezanje zadnjih dvaju slogova ponavlja u svakom.

Aleksandar Giljferding je 1856. godine naimenovan za ruskog konzula u Bosni i Hercegovini, a u Sarajevo dolazi 1857. stihu. Tako se po redu pjeva četiri, pet, šest stihova, već prema smislu, a pjevanje se prati piskavim zvukom jednostrunih gusala. Poslije ovoga se pjevanje prekida za minutu, i guslar za to vrijeme samo gudi na guslama.” (Ibid.:315-316)

Krajem XIX stoljeća, Antun Hangi je opisao život i običaje Muslimana. U svom opisu ramazanskih večeri Hangi navodi: “U skoro svim muslimanskim kućama, dućanima, hanovima i kahvama gore skoro sve do zore svijeće; noć se pretvorila u dan. U nekim kahvama sviraju muzikaši uz gusle i tambure, a u jednoj sjeo je eno starac, sijed kao ovca, sa bugarijom u ruci i recitira pjevajuć ugodnim baritonom muslimanske junačke pjesme, u kojima slavi slavna djela i junačke čini naših Muslimana, a oko njega sabrao se oveći broj znatiželjnih slušalaca. Svi šute, jedan je naslonio glavu o rame drugoga i pažljivo prati svaki kret, svaku riječ starca-pjevača.

Dok se ovi tako zabavljaju u kahvama, krenuli su već i ciganski muzikaši od kuće do kuće, a dobri ukućani darovaće ih za to na Bajram novcem i peškirima. Nemojte misliti da je to glazba kao druge glazbe, o ne, tu sviraju samo tri, ili bolje dva čovjeka; jedan udara u talambas, desnom rukom štapićem po jednoj, a lijevom tankom šipčicom po drugoj strani, a ona dvojica sviraju unisono u sitne zurle, svirale.” (Hangi 1990:43) Očigledno iznenađen načinom zabave, Hangi se još jednom osvrće na prikaz jedne ramazanske večeri: “Osvrnimo se sada još jednoć na prošlu noć. Muslimanski dijelovi grada svečano su rasvijetljeni, svud oko tebe šum, vreva i razgovor, iz kahva dopire svirka i pjevanje, a tamo negdje u daljini slabo se čuju zvuci ciganskog bubnja i davulbasa, pa premda je to doista neugodna glazba, čini ti se da je ovdje na svome mjestu, misliš, ne bi valjalo kad je ne bi bilo. “ (Ibid.:44)

U jednom poglavlju, Hangi opisuje i upotrebu muzičkih instrumenata tokom svadbe: “Kada svatovi krenu po mladu i kada ju vode momkovoj kući, pjevaju i potcikuju, svirale sviraju, bubnji udaraju, a puške pucaju na sve strane:
Kad su svati otlen polazili,
zasviraše jasni davulbasi,
zakucaše bubnji limenjaši,
zapucaše puške kraj divojke. (Ibid.:159)

Belgijski organolog i akustičar Victor - Charles Mahillon (1841. – 1824.) je prikupio bogatu kolekciju instrumenata u Musee Instrumental du Conservatoire Royale de Musique u Briselu. Zahvaljujući Kosti Hörmannu, direktoru Nacionalnog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Mahillon je prikupio četrnaest instrumenata iz Bosne i Hercegovine i dao njihov detaljan opis u katalogu Catalogue descriptif et analytique du Musiqe Instrumental du Conservatoire de Musique de Bruxelles (1893.).

Prva sistematska istraživanja narodnih muzičkih instrumenata na južnoslavenskimprostorima vršio je Franjo Kuhač. U svojem opsežnom “Prilogu za povjest glasbe južnoslovjenske”, objavljenom u nastavcima u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1877. – 1879., 1882.), značajno mjesto zauzimaju prilično temeljiti opisi pojedinih instrumenata koji su se, između ostalog, koristili u Bosni i Hercegovini. To se prvenstveno odnosi na gusle (Kuhač 1877a: 6-7), dvojnice (Kuhač 1878: 3), diple (Ibid.: 6), polububanj8 (Kuhač 1879: 146) i klepala (Ibid.:158).

Najstariji audio snimci narodnih muzičkih instrumenata iz Bosne i Hercegovine nastali su 1907. godine. Na prvom fonografskom snimku zabilježeno je pjevanje uz gusle trebinjskog guslara Rizvana Kadrovića. Snimak je napravio litvanski lingvist i 9 Na World Map of Music (2006.) nalazi se audio snimak i fotografija guslara Rizvana Kadrovića. Risto Pekka Pennanen je zabilježio da je tokom svog boravka u Sarajevu Hampe snimio ukupno 150 matrica koje su štampane u tvornici ploča Deutsche Grammophon u Hanoveru. (Pekka Pennanen 2007:171)

Na snimcima je zabilježena i svirka na narodnim muzičkim instrumentima:
- Bosanska zurna sa bubnjem, Juso i Zajko Besić, Sarajevo (7-inčna ploča, 16 matrica), broj matrica 2890k-2905k
- Bosanska zurna sa bubnjem, Juso i Zajko Besić, Sarajevo (10-inčna ploča, 4 matrice), broj matrica 5740L-5743L;
- Bosanske narodne pjesme, pratnja sa sazom, Salih Kahrimanović, Sarajevo, (10-inčna ploča, 6 matrica), broj matrica 5744L-5749L;
- Bosanske narodne pjesme, pratnja sa sazom, ćemanom i tamburicom, Miralem Razvalić i Mehmed Malbašić, (10-inčna ploča, 10 matrica), broj matrica 5750L-5759L. (Ibid.: 174);

Pekka Pennanen je došao i do osnovnih podataka o sviračima koje je snimio Franz Hampe:
-  Nazif Memišević, svirač, pjevač i vođa grupe sa Gorice, romske mahale u Sarajevu.  Od 1898. godine svirao je sa Bećom Arapovićem i Miralemom Razvalićem. Oni su, 1907. godine, snimili 10 matrica za Hampea. Memišević je učestvovao i na snimanju, 1908. godine. Tokom 1909. godine svirao je s Mehmedom Tahirovićem u grupi koju je vodio Miralem Razvalić. Posljednji snimci Nazifa Memiševića potiču iz 1912. godine.
- Bosanski vokalno-instrumentalni trio Mustafa Sudžuka i Merkuš snimili su 30 stranica (5686L-5715L).
- Mustafa Sudžu ka iz Sarajeva je svirao krnatu. Od 1898. godine je profesionalno svirao sam. Njegov instrument i repertoar, koji se sastoji od vojnih marševa, ukazuju na činjenicu da je prethodno mogao biti član nekog od vojnih ansambala. Identitet Merkuša se ne može zasigurno potvrditi, ali se pretpostavlja da je riječ o Merkušu Alkalaju, koji je rođen 1886. godine i ubijen u Bijeljini tokom Drugog svjetskog rata.
- Februara 1900. godine, Nazif Ramić iz Donje Tuzle u Sarajevu osniva ansambl u kome sviraju Mustafa Sudžuka i Ismet Ramić;
- Rizvan Kadrović je rođen u Trebinju, a živio u Sarajevu. Za Hampea je snimio 10 stranica epskih pjesama uz gusle.
- MatijaMurko je 1913. godine, također, snimio i dvije pjesme u izvođenju Rizvana Kadrovića;
- Juso i Zajko Besić, svirači zurni, su s nepoznatim bubnjarem snimili 16 matrica 7-inčnih ploča i četiri matrice 10-inčnih ploča. Snimci iz 1907. godine su bile melodije svatovskih pjesama i sevdalinki;
- Salih Kahrimanović je, od 1898. – 1900. godine, bio profesionalni svirač u kafani u Ulici Džeka u Sarajevu. Svirao je saz i tamburu, bio član nekoliko ansambala. Između ostalih, svirao je i u ansamblu Nazifa Ramića. Tokom 1907. godine je snimio šest matrica (5744L-5749L) bosanskih i turskih pjesama uz saz. (Pekka Pennanen 2007:118-121)

Nešto veći broj audio snimaka narodnih muzičkih instrumenata iz Bosne i Hercegovine napravio je Matija Murko. Predmet njegovog interesovanja su bile uglavnom epske, ali i epsko-lirske (ravne) pjesme, nerijetko izvođene uz jednostrune gusle, ali i tamburu sa dvije žice, saz, šargiju i violinu.
Prva istraživanja u Bosni i Hercegovini je vršio kao suradnik Phonogrammarchiva u Beču, 1909. godine, i to na prostoru Bosanske krajine, ali tom prilikom nije pravio zvučne snimke. Murko je 1912. godine napravio prve zvučne snimke i to u mjestima sjeverozapadne Bosne: Cazinu, Bosanskoj Krupi, Bihaću, Kulen Vakufu, Bosanskom Petrovcu, Ključu, Sanskom Mostu i Prijedoru.
Snimio je 46 fonografskih ploča, od kojih se 13 nije sačuvalo. Tokom 1913. godine vrši istraživanja u Sarajevu, Mostaru, Širokom Brijegu i Nevesinju. Snimio je ukupno 36 fonografskih ploča. Rezultate istraživanja iz 1912. i 1913. godine objavio je u Izvještajima Austrijske akademije znanosti u Beču10.
Nakon sedamnaest godina, kao suradnik Slavenskog instituta u Pragu (Slovanský Ústav), Murko vrši nova istraživanja u istočnoj Bosni i Sarajevu (1930.) i Višegradu, Goraždu, području od Foče do Sarajeva; Humcu i Čapljini (1931.).11
Značajno je spomenuti i radove “Naša pučka glazbala” (1932.) i “Hercegovačka svirala” (1934.) fra Branka Marića12. Marić navodi da je opstojnost narodnih pjesama usko vezana “sa životnim razvojem naših pučkih glazbenih instrumenata. U muzici, pučkoj pogotovo odrazuje se bit duševne snage naroda, njegova vlastitost i njegov kulturni napredak.” (Marić 1932: 139)

Veoma zanimljive podatke o funkciji muzike i muzičkim instrumentima donosi Vejsil Ćurčić13 u svom radu “Sarajevska čalgija” (1935.). Ćurčić navodi da su Sarajlije ljudi “vrlo vesele ćudi, neobično društveni i vole svaku zabavu, a ponajviše muziku i pjesmu”. (Ćurčić 1935: 3)

U periodu nastanka Ćurčićevog rada, u Sarajevu se koristio veliki broj narodnih muzičkih instrumenata: gusle, tambura, baglama, bugarija, šargija, saz, ćemane, def, čampare, bubanj, zurna, borija i krnata.

U Etnološkom muzeju u Berlinu nalaze se dva instrumenta iz Bosne i Hercegovine gusle i dvojnice koji potječu sa početka XX stoljeća. 

U Muzeju europskih kultura u Berlinu nalazi se nekoliko fotografija bosanskih muzičara koje je snimila Erika Groth-Schmachtenberger u periodu 1938.–1943. godine.

Značajan doprinos proučavanju dipli u Bosni i Hercegovini dao je dr. Božidar Širola u svom radu Sviraljke s udarnim jezičkom (1937.). Riječ je o temeljnoj i najopsežnijoj studiji o klarinetskim sviralama na južnoslavenskim prostorima koja obuhvaća sve aspekte koje kasnije zagovaraju Stockmann i Emshiemer: opis, materijal i alati za izradu, postupak izrade, ugađanje, svirače i tehniku sviranja, zapise sviranja, funkciju i prigode sviranja i rasprostranjenost. Za današnja istraživanja je veoma značajna i karta rasprostranjenosti (Ibid: 90) koju je sačinio uz pomoć brojnih osoba koje su mu dostavljale podatke iz Bosne i Hercegovine.

Prošlo stoljeće je obilježio i veći broj sistematičnih istraživanja koja su proveli bosanskohercegovački etnomuzikolozi. Višegodišnji terenski rad naša dva najznačajnija etnomuzikologa Cvjetka Rihtmana i Vlade Miloševića dao je izuzetno značajne rezultate. Godine 1947., akademik Cvjetko Rihtman je osnovao Institut za proučavanje folklora. U ostavštini Cvjetka Rihtmana nalaze se 444 magnetofonske vrpce i tri popisna kataloga sa evidencijom snimaka koji su nastali u periodu od 1947. do 1987. na osnovu kojih se jasno vidi da je istraživanje vokalne muzike dominiralo nad instrumentalnom. Predmet njegovog interesovanja su bili i muzički instrumenti. Njegovom zaslugom prikupljen je određen broj instrumenata koji je danas pohranjen u Zemaljskom muzeju.

Vlado Milošević je, uglavnom, vršio terenska istraživanja na prostoru Bosanske Krajine, a snimci su pohranjeni u današnjem Muzeju Republike Srpske. Osnovni cilj terenskih istraživanja je bio prikupljanje starih “nedirnutih” i lokalno obojenih oblika, prvenstveno vokalne muzike. U okviru etnomuzikoloških studija, nastalih u tom periodu najveća pažnja je posvećena deskripciji, analizi i klasifikaciji prikupljenih oblika.

Rihtmanovi radovi objavljeni su u Biltenu Instituta za proučavanje folklora i Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a opisuju vokalnu, vokalno-instrumentalnu i instrumentalnu narodnu muzičku tradiciju pojedinih regija: jajačkog sreza (1953.), Neuma i okoline (1959.), Imljana (1962.), Lepenice (1963.), Žepe (1964.).

Značajan doprinos bosanskohercegovačkoj etnoorganologiji Rihtman je dao u radovima Membranofoni muzički instrumenti u narodnoj tradiciji BiH” (1967.a) i “Diple u Bosni i Hercegovini“ (1967.b). Značajna djela Vlade Miloševića su Bosanske narodne pjesme I–IV (1954., 1956., 1961., 1973.), u kojima se pominju i muzički instrumenti. Posebno ću pomenuti radove “Tambura i harmonika u bosanskom varoškom pjevanju” (1962.a) i “Saz” (1962.b), u kojima daje nešto više podataka o navedenim instrumentima i njihovoj funkciji.

Veliki broj instrumenata se danas ne susreće u narodnoj muzičkoj praksi, a o nekim od njih gotovo da i nema nikakvih podataka. Trebalo je imati u vidu činjenicu da se bosanskohercegovačka kultura, kao i svaka druga, odlikuje osobenim dinamizmom, te da je u tom kontekstu trebalo i proučavati. Nije mi namjera osporiti opravdanost i korisnost nastojanja Rihtmana i Miloševića da prikupe vokalne muzičke oblike koji su već nestajali, ali je nenadoknadiva šteta što približna amuzikologiju
žnja nije bila usmjerena proučavanju instrumenata.Osnivanjem Muzičke akademije u Sarajevu 1955. godine i Odsjeka za muzikologiju počinju se obrazovati prvi domaći kadrovi. Različite sfere njihovih interesovanja doprinijele su sistematičnijem istraživanju bosanskohercegovačkog muzičkog folklora. Sporadičan interes za muzičke instrumente primjećuje se samo u radovima Miroslave Fulanović-Šošić “Rog u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine” (1968.) i “Truba od kora u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine” (1999.) i Dunje Rihtman-Šotrić “Tamburica sa tri žice na području Bosanske Krajine” (1990.). U posljednjim desetljećima prošlog stoljeća, Vinko Krajtmajer je počeo sistematičnije proučavati narodne muzičke instrumente na prostoru sjeveroistočne Bosne.

Pomenut ću dva značajna rada “Neki uzorci mjera kordofonih instrumenata tipa dugovratih leuta na teritoriji sjeveroistočne Bosne” (1982.) i “Humački svirači – prenosioci zanimljive muzičke prakse majevičkog kraja” (1987.). U navedenim radovima se prvi put skreće pozornost na doživljaj instrumenata i instrumentalne svirke u našoj narodnoj tradiciji.

Dugogodišnja istraživanja Vinka Krajtmajera rezultirala su doktorskom disertacijom Svirale i bubnjevi u sjeveroistočnoj Bosni, odbranjenom 1995. godine na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nažalost, terenska istraživanja na prostoru Bosne i Hercegovine su prekinuta u vrijeme rata (1992. – 1995.) koji je i na muzički folklor ostavio nesagledive posljedice. Desili su se brojni egzodusi stanovništva koji su uveliko promijenili demografsku sliku Bosne i Hercegovine. Nestajanje određenih etničkih skupina sa pojedinih lokaliteta, uzrokovali su i nestajanje njihovih tradicija na tim područjima. Tek nekoliko godina poslije rata ponovo su počela etnomuzikološka istraživanja, ali je predmet interesovanja bio uglavnom komparativne prirode i usmjeren na stanovnike koji su prognani iz Bosne i Hercegovine i život nastavili u drugim zemljama.