Interview - Akademik Mirko Pejanović - I pripadnici srpskog naroda su glasali za nezavisnost BiH

Neminovnost za republički referendum građana o nezavisnosti Bosne i Hercegovine proisticala je iz istorijskog konteksta, poručio je povodom 1. marta, Dana nezavisnosti BiH akademik Mirko Pejanović, član ratnog Predsjedništva RBiH.

Profesor Pejanović pojasnio je šta je istorijski kontekst.

- Negdje 1990., 1991./1992. godine odvijao se proces disolucije jugoslovenske socijalističke federacije. Neki radije vole reći raspad. Ali, to je uistinu bila disolucija.I naravno, tražilo se rješenje kako proći tu disoluciju. Jedna opcija je bila sačuvati jugoslovensku federaciju uz neke reforme. Ali, tu koncepciju, tu opciju nisu podržale većina tadašnjih republika koje su činile jugoslovensku federaciju.Jedna od ideja bila je od predsjednika BiH i Makedonije Alije Izetbegovića i Kire Gligorova da se napravi asimetrična federacija, da ostane neki oblik zajedničke države.Međutim, ni to nije prihvaćeno. To nije prihvaćeno od onih koji su tada imali najviše odstupanja od toga, a to su Republika Srbija i Republika Hrvatska i njihovi lideri.I naravno onda je samo po sebi došla na djelo treća opcija, a to je da jugoslovenske republike koje su kroz odluke AVNOJ-a formirale jugoslovensku federaciju se odluče za proglašenje svoje nezavisnosti i suverenosti – istakao je Pejanović.

Od disolucije Jugoslavije do referenduma u BiH

Navodi kako se malo čitalo o tome da su odluke AVNOJ-a podrazumijevale i pravo na samoopredjeljenje republika koje su konstituisale Jugoslaviju po federativnom uređenju.

“U tom procesu osamostaljivanja jugoslovenskih republika uz uvođenje višepartijskog sistema, jer je pao socijalizam u Evropi i svijetu, prva je išla i krčila put Slovenija. Ona je već 1989. razvijala oblike višepartijskog sistema kroz civilno društvo i išla je u dovršetak tog procesa. Njega je dovršila tako što je išla i na proglašenje samostalnosti i išla na referendum o potvrđivanju samostalnosti od građana.Taj put, ili taj način osamostaljivanja pratila je dalje Hrvatska. I Hrvatska je provela te dvije radnje, višepartijski sistem i višepartijske izbore. A, onda iza toga projekat referenduma. I dobila opštu podršku građana Hrvatske za taj čin. Potom se otvorilo posebno pitanje šta će biti dalje u Bosni i Hercegovini. Ono se istorijski otvorilo”, kaže Pejanović.

Bosna i Hercegovina je, navodi, imala malo istorijskog zakašnjenja u uvođenju višepartijskog sistema u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku pa i Srbiju, jer je ona to na svoj način izvodila.

- I onda je krajem 1990. godine i u BiH došlo do prvih višepartijskih izbora.Oni su provedeni u okolnostima da je izvjesno da je socijalizam slomljen, da nestaje sa scene, a da dolaze nove društvene snage, nove političke partije koje se formiraju u to vrijeme. I zaista je tako bilo.Tri etničke, odnosno narodne stranke su pomele sve druge. One su dobile 84 posto mjesta u Parlamentu BiH. Samo je 16 posto ostalo za neke partije opozicione naravi. Zna se koje su to bile SK-Socijaldemokratija, Savez reformskih snaga, Demokratska stranka socijalista – bivši Demokratski socijalistički savez, Liberalna stranka i Muslimanska bošnjačka organizacija.Tim izborima je ustanovljena nova, višestranačka vlast i ona je preuzela Parlament i uspostavila Vladu. Te tri stranke su bile u ljubavi. One su formirale vlast, ali nažalost samo na principu podjele državnih resora. To se zove partnerstvo u vlasti. Nije bilo koalicionog političkog programa među njima. A, po svemu, kada se to sada analizira nije ni moglo biti – stava je Pejanović.

Jer, kaže, jedna od tih stranaka SDS nije prihvatala nikakve razgovore o tome da BiH bude nezavisna, samostalna i suverena država.

- To je s početka činila na blagi način, jer nisu željeli da kvare odnose, s obzirom da je trebalo uzeti vlast. I vlast je uspostavljena i tokom te prve, 1991. godine u Parlamentu BiH se otvaraju diskusije o političkoj budućnosti BiH.Te diskusije su trajale i odnos političkih snaga se u Parlamentu BiH struktuirao tako da su SDA i HDZ BiH, uz podršku svih opozicionih multietničkih partija bila jedna opcija, a to je da BiH kao i druge republike iz sastava jugoslovenske federacije ima istorijsko pravo da nastavi svoj samostalni, nezavisni politički razvitak na temelju prava koje proističe iz AVNOJ-a i na temelju istorijskog razvoja državnosti BiH poput drugih republika.Na drugoj strani se pojavila politička opcija koja je bila opcija odbijanja te ideje, odbijanja te mogućnosti. To je SDS. SDS je imao stanovište, i ono se još nažalost povlači u tragovima, da BiH nije državna jedinica kao što je već bila istorijski, nego da je ona samo jedna obična administrativna tvorevina. Bili su stava da BiH ne može biti suverena i samostalna država izvan Jugoslavije, dakle, da kao državna jedinica ne može biti izvan federacije, Jugoslavije – naglašava Pejanović.

I SDS je, kaže, odbio opciju samostalnosti i nezavisnosti BiH te su slijedom toga njihovi predstavnici napustili Parlament BiH.

- Izašli su iz Parlamenta BiH protiveći se toj opciji. Postavilo se, naravno, pitanje kako naći izlaz pošto je rješenje na Parlamentu BiH, jer je ono najveće demokratsko tijelo i najveće tijelo volje građana.Predložena je, a onda i donešena odluka da se provede republički referendum građana. I on je proveden. Imao je istorijsku prohodnost. Jer su građani izašli sa 64 posto. To je procenat veći nego mnogi procenti kasnije u nekim republikama. Od tih 64 posto koji su izašli na referendum s državnog spiska birača, 99 posto njih je glasalo za suverenu i nezavisnu državu BiH. Šta to govori? To govori da su građani BiH izgradili svoju svijest o državnosti njihove zemlje BiH i da su to smatrali nečim što je ravnopravno i Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji i svim drugim. Dakle, u tim istorijskim momentima disolucije Jugoslavije koje više nema željeli su da pokažu da i BiH sljeduje ono što joj po istorijskom razvoju i pripada. I tako je donešena odluka koja je demokratska. I ona je demokratska sa stanovišta odluke Parlamenta BiH, a ona je još više demokratska sa stanovišta volje građana – smatra Pejanović.

Mnogi su se, i istoričari i analitičari, navodi Pejanović, pitali odakle to da je 64 posto građana izašlo na referendum u tim okolnostima.

- Radi se o tome da su u svim većim, srednjim pa i manjim gradovima BiH, a to su sve multietničke sredine, ljudi izlazili na referendum iz svih naroda. Izlazili su time i iz srpskog naroda. Ne bi te brojke od 63 posto bilo da i dio njih nije dao podršku. Izašli su i glasali su ‘za’. Treba se podsjetiti da su 70 do 80 posto oslobodilačke partizanske vojske koja je stvorila slobodnu teritoriju u Krajini kada se držao ZAVNOBiH bili pripadnici srpskog naroda.I nije to tek tako došlo. To stvaranje BiH u NOB-u i antifašističkoj borbi pripada u znatnoj mjeri srpskom narodu u BiH. I to iskustvo, ta svijest, to pamćenje nije pobrisano. Tako da su to činjenice i one su ostale kao takve – napominje Pejanović.

Pokušaj zatiranja svih tragova državnosti BiH

Ističe kako se postavljaju pitanja je li se mogao izbjeći rat, je li se mogao izbjeći referendum…

- Kad bi bilo šta bi bilo u istoriji nema ponavljanja. U istoriji se silnice spoje i izvedu se događaji. Naravno, da su ovdje odluke građana i odluka Parlamenta BiH bile na istorijskoj visini. Drugo je pitanje zašto je tom silinom Miloševićev režim išao da destruira BiH. Zna se koji je cilj bio – velika Srbija na prostoru BiH. I drugo pitanje zašto su vodeće svjetske sile oklijevale i pružale samo humanitarnu pomoć sve do 1994. godine. To su naredna, sljedeća pitanja. Ali, eto, opet BiH je iz rata izašla sa sopstvenim otporom i odbranom, legitimitetom vlasti u sarajevu, Vlade i Predsjedništva RBiH i pregovorima i potvrđivanjem tog međunarodnopravnog subjektiviteta, integriteta, suvereniteta i neovisnosti kroz Dejtonski mirovni sporazum – stava je Pejanović.

On pojašnjava i zašto se, kako tada tako i sada, na jednom dijelu teritorije BiH, RS, osporava 1. mart kao Dan nezavisnosti BiH.

- To se može posmatrati iz više uglova. Najprije da vidimo ko osporava i kako osporava. Odakle zapravo osporavanja. Prvo osporavanje je došlo od takozvane skupštine srpskog naroda 1993. godine kada je Momčilo Krajišnik bio predsjednik tog parlamenta takozvane republike srpskog naroda.Odluka je donesena da se van snage stavljaju odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Nije slučajno što su oni na to išli. Oni su željeli potrati sve tragove državnosti BiH. I da od njih počinje istorija, da od njih počinje sve. A, odluke ili cjelina odluka Dejtonskog mirovnog sporazuma ne dovodi u pitanje državnost BiH i razvoj te državnosti od tog vremena. Ne možete brisati istoriju. To je jednostavno fakt koji su narodi BiH prošli. Prvo ušli u Drugi svjetski rat pa izašli iz njega, potom se razvijali 40 godina u miru. Tako da je ta vrsta negacije države BiH otpala. Otpala je stvarno i politički – smatra Pejanović.

Izvor: Anadolija