Munib Maglajlić Rođen je 1945. u Banjaluci. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij iz književnosti, a zatim i doktorsku disertaciju o bošnjačkoj usmenoj baladi odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je veći broj članaka i rasprava, pretežno o bošnjačkoj usmenoj književnosti te priredio niz antologija i različitih zbornika sa istog područja. Posvetio se aktivnom učešću u radu nevladinog građanskog udruženja Bošnjaka "Preporod" na čijem čelu je bio kao predsjednik od 1994.do 2001.Od 1994. je radio na Odsjeku za južnoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u zvanju redovnog profesora.umro je 2015. u Sarajevu.

Balada o Morićima

Balada o Morićima je po više osnova u samom vrhu baladesknih tema u bošnjačkom usmenom pjesništvu. Pogibija sarajevskih janičarskih prvaka, Hadži Mehmeda (Paše) i Ibrahim-age, koja pada u sredinu 18. stoljeća, bila je veoma omiljena među usmenim pjesnicima i živjela je u bujnom i neprekinutom toku sve do posljednjih baštinika usmenog pjevanja ovog usmjerenja, s kraja 20. stoljeća. Izrazitije nego i u bilo kojem sličnom primjeru pjesama sa lokalnim obilježjima u bošnjačkom usmenom pjesništvu, u slučaju teme Morića sačuvana su i historijska svjedočanstva o opjevanom događaju, i usmene predaje o samim junacima i porodičnom okviru tragičnog zbivanja, i što je posebno važno  čitav niz pjesničkih uobličenja, od kojih su čak nekoliko na vrhunskoj pjesničkoj razini. Zahaljujući svjedočanstvima o kojima je bilo riječi, u primjeru balade o Morićima moguće je u značajnom obimu pratiti zamršeni tok - od događaja do pjesme o njemu, od zbivanja u historijskoj zbilji, koja je bila i zbilja lokalnih pjesnika, očevidaca opjevanog zbivanja, do nove zbilje jezičke umjetnine, koju u zabilježenim primjerima dijeli od vremena opjevanog događaja čitav niz decenija, čak i u najranije zabilježenom primjeru duže od jednog stoljeća. Balada o Morićima, u presjeku sačuvanih inačica, postignuće vrhunskog pjesničkog umijeća neznanih usmenih pjesnika, uzoran je i po mnogo čemu neponovljiv primjer za ustanovljavanje poetičkih zakonitosti uobličenja usmene balade općenito.

Povijesni okvir opjevane pogibije

Povijesnu jezgru balade o Morićima čini pogibija Hadži Mehmeda (Paše) i Ibrahim-age, janičarskih prvaka koji su našli smrt u nemirima u Sarajevu sredinom 18. stoljeća. Opjevana pogibija dvojice Morića smještena je u širi povijesni okvir desetgodišnjih burnih zbivanja u Bosni od 1747. do 1757. godine. Pogubljenjem dvadesetaučesnika bune u sarajevskoj tvrđavi – među kojima su bili i braća Hadži Mehmed i Ibrahim - aga Morić u akšam 13. džumadel-ahira 1170. / 3. ožujka 1757. godine stavljen je krvavi pečat na događaje koji su potresali ne samo Sarajevo nego i čitav središnji dio Bosne. Sredina 18. stoljeća, kada se nižu događaji koji su u jednom kratkom isječku opjevani osmeračkom baladom, kod savremenika u Sarajevu i šire bili su poznati pod nazivom “Morića buna”, što uvjerljivo svjedoči o važnoj ulozi zlosretne braće u političkim gibanjima koja su privukla značajnu pažnju u središtu osmanske vlasti, u Carigradu. Važnost ovih zbivanja te uloga sarajevskih janičarskih prvaka u njihovu odvijanju nisu bili, sve do najnovijeg doba, rasvijetljeni u dovoljnoj mjeri. Nepotpun prikaz događaja koji su vodili pogubljenju Morića, Hadži Mehmeda i Ibrahim-age, kasnijih junaka balade, donesen je na početku ljetopisa sarajevskog hroničara Mula Mustafe Bašeskije. Ovaj osvrt, pisan na temelju tuđih zapamćenja i sa vremenskog odstojanja, usmjerio je kasnije historičare da ova složena događanja razmatraju pojednostavljeno.
Pri tome su posve gubili iz vida da je i sami ljetopisac Bašeskija, sedamnaest godina kasnije - u godini smrti majke historijskih Morića, glavne junakinje balade - temeljito drugačije gledao na pogibiju janičarskih prvaka i njihov položaj u gradu Sarajevu onoga doba. Uz Bašeskiju, ljetopisac na kojeg su se kasniji historičari oslanjali bio je također fra Bono Benić. Njihovi ljetopisni zapisi poslužili su historičarima iz druge polovine 19. i početka 20. stoljeća da oblikuju srazmjerno nepotpunu i dijelom jednostranu predstavu o Morićima i njihovu dobu. Prvi u nizu ovih historičara bio je alih Sidki Hadži-huseinović Muvekit, a nakon njega slijede Muhamed Enveri Kadić, koji se držao Muvekita, te Safvet-beg Bašagić, zatim Vladislav Skarić i u novije doba Avdo Sućeska, koji izvlači zaključak, u biti proistekao iz Benićeva viđenja pogibije Morića, a koji su i drugi ponovili, tj. da je pogubljenje braće uslijedilo kao posljedica sukoba sarajevskih janičarskih veterana i gradskih trgovaca. Tek su bavljenja Đenane Buturović ovom temom dala osnovu za svestranije sagledavanje događaja u Sarajevu i dijelu Bosne sredinom 18. stoljeća, u kojima su Morići igrali važnu ulogu, koje ona posmatra “u sklopu širih odnosa na liniji građanskog muslimanskog društva i njegove borbe za političku vlast, a u odnosu na centralnu vlast, tj. njene nosioce u Bosni”. Potpuniji uvid u događaje u Bosni, posebno u Sarajevu, bio je moguć zahvaljujući otkrivanju novih izvora, dubrovačkih i osmanskih, do kojih je došla Đ. Buturović. Iz dubrovačkih izvora se jasno razabire da Morići spadaju među najmoćnije domaće janičare u Sarajevu, a osmanski izvori prilično iscrpno kazuju o njihovom društvenom položaju u sklopu tereta i obaveza koje im je donosilo stanje Carevine sredinom 18. stoljeća, odnosno Bosne kao njezine važne pokrajine, posebno u okviru složenih zbivanja u nemirima, među čijim su se kolovođama našli. Iz uvida u carske fermane vidi se da je u ljeto 1756. godine naređeno hvatanje čitave skupine kolovođa, među kojima su bili i Morići, a u isto vrijeme započinje se i sa pomilovanjima. Morići su bili među onima iz skupine za koje se osnovano očekivalo pomilovanje, koje je doslovno bilo “na putu” u času njihova smaknuća. Smišljena hitnja sa kojom su uhvaćeni i pogubljeni, prije prispijeća fermana o pomilovanju, uvjerljivo pokazuje kakav je značaj pridavan “Morića buni” i u kojoj se mjeri smatralo da ona predstavlja opasnost za stanje u graničnoj pokrajini Carstva. Ostvarujući podroban uvid u pronađene dokumente, Đ. Buturović je dosada najpotpunije osvijetlila okolnosti pod kojima su Morići uhvaćeni i pogubljeni. Po svemu sudeći, bilo je to u nekom okršaju, kakav je bio napad pobunjenika na Agin konak. Izvjesno je da su Morići bili pripravni za skoro smaknuće, jer su dan prije pogubljenja bili, po vlastitom zzahtjevu, izvedeni pred kadiju da bi oporukom osigurali svoje porodice za razdoblje nakon njihove smrti. Đ. Buturović drži da su postojala dva razloga za brzo smaknuće Morića: prvi je sadržan u činjenici da su uhvaćeni u posebnim okolnostima, u vrijeme oružanog okršaja, a drugi da se svakog časa očekivalo da stigne ferman o traženom pomilovanju. Na kraju, Đ. Buturović donosi dva važna zaključka koji se tiču ocjene zbivanja u kojima su našli smrt braća Morić. Prvi je da dokumenti daju valjanu osnovu da se pretpostavi da je ovaj buntovni pokret dijela sarajevskog stanovništva, esnafa i domaćih janičara – a okupljao je i gradsku sirotinju i pridošlice iz unutrašnjosti – bio izuzetno masovan. Drugi je da je čitav koloplet zbivanja svega onoga što je sažeto nazvano “Morića buna” uvjetovan zapravo posebnim događajima u najvećem gradu Bosne, te da su ti događaji duboko povezani sa pitanjima koja su pratila privredni i politički položaj sarajevskog esnafa.

Odnos pjesme i zbilje

Zašto je nepoznati pjesnik između dvadesetak učesnika bune koji su bili pohvatani i zadavljeni u tvrđavi izabrao za baladične junake upravo braću Morić? U opisu toka nemira Bašeskija nigdje ne izdvaja braću, ali da su oni bili među kolovođama nema nikakve dvojbe, jer o tome sasvim određeno govore sačuvani historijski dokumenti. Osim toga, u spisku lica koja su pogubljena nalaze se kod ljetopisca Morići u samom vrhu, odmah iza pogubljenog janičarskog prvaka Sari Murata, čije je umorstvo prouzrokovalo janičarsku odmazdu nad šestoricom trgovaca, sudionika ovog čina, a ovaj je događaj – kap u prepunoj čaši – izazvao prema Bašeskiji srdžbu sarajevskih građana te hvatanje i davljenje, uz gruhanje topova, “jaramaza-ubojica”, među kojima su bili i braća Morić. Sve govori u prilog zaključku da su Morići bili važni sudionici nemira u Sarajevu sredinom 18. stoljeća, poznatih u predaji pod nazivom “Morića buna”, i to je bio jedan od preduvjeta da dođu u žižu zanimanja pjesnika-hroničara. Bašeskija ne navodi da je i u jednom slučaju, osim kod Morića, među pogubljenim postojao tako blizak rodbinski odnos, a da je postojao vjerovatno bi ga ljeto pisac naveo, kao što ga je istakao i u primjeru Morića. Već sama činjenica da su dva brata skončala nasilnom smrću bila je dovoljna da privuče pažnju sarajevskih pjesnika-hroničara, ali su na njihovo konačno opredjeljenje vjerovatno presudno uticale životne prilike u kojima se, nakon pogibije braće, našla porodica Morića, prilike koje su prvim pjesnicima ove balade sigurno bile dobro poznate: ova janičarska porodica bila se zatekla bez odraslog muškog potomka i bez odraslog muškarca općenito. Otac nesretne braće, Mustafaga, tada je već bio preminuo, a njihov mlađi brat Alija umro je koju godinu prije 1757; njihova sestra Atija i majka Amina sa nevjestama ostale su u porodičnoj kući pod Alifakovcem bez odraslog muškarca sa kojom bi bile u užem srodstvu, sa potomkom mlađeg od pogubljene braće, Ibrahim-age, koji je iza sebe ostavio sinčića od nekoliko mjeseci. Ovo stanje moralo je privući pažnju usmenih lokalnih pjesnika, očevidaca dramatičnih zbivanja.
U rasvjetljavanju prilika u kojima je nastala balada o Morićima utemeljeno se može braniti postavka da je majka – nad čijom boli su se zaustavili pjesnici – svojim držanjem svratila pažnju okoline: i balada, i usmena predaja to potvrđuju. Također, na bol nesretne majke ukazuje i nadahnuti zapis pjesnika, sročen u formi tariha na turskom jeziku, koji se nalazi uklesan na kamenoj ploči, ugrađenoj u zidu harema Vekilharčove džamije, u kojem su braća sahranjena: “Braći Morić, Hadži Mehmedu i Ibrahim-agi, puhnu iznenada gorak i smrtonosan vjetar te obojicu pogubi za čas. Ostaviše majku u velikoj boli, a njima neka se Bog smiluje! Jednim uzdahom napisa se datum. Njima bi vječita pogibija 1170.

Na sami čin uobličenja balade o Morićima i bujnost i trajnost njezina usmenog života svakako je uticala omiljenost braće u najširim slojevima sarajevskog stanovništva, o čemu svjedoče sačuvane usmene predaje. Braća Morić su u predaji prikazani kao prznice i nabodice, a ono što se o njihovu životu pouzdano znade daje mnogo složeniju slikuo njima kao historijskim ličnostima. Po jednom dokumentu, koji ujedno svjedoči da su uoči pogubljenja bili izvedeni pred kadiju, braća su uvakufila porodični mlin na Miljacki i odredili da se od prihoda šalje godišnje 50 groša sirotinji Meke i Medine. Po drugom dokumentu, braća
su preotela jedan bostan (vrt) od Gazi Isa-begova vakufa, ali ne za sebe, već u korist vakufa Vekilharčove džamije, koja se nalazila u blizini njihove kuće na Alifakovcu.

U dugom usmenoknjiževnom životu, u zabilježenim predajama se nataložilo nanosa koji vjerovatno nemaju pokrića u zbilji života ličnosti opjevanih baladom, o čemu svjedoči i zvanje hadžije uz ime starijeg brata, koja govori o činjenici da je on obavio hodočašće u Meku i Medinu i sa čime je ponašanje braće što im ga pripisuje predaja posve nespojivo. Ali da su Morići ipak mogli dati povoda uobličavanju sličnih predaja pokazuje svjedočanstvo o držanju upravo starijeg brata, koji je bio član izaslanstva sa osmanske strane u pregovorima sa Crnogorcima, a u vezi sa graničnim sporom na području Gacka 1754. godine. i naravi braće, koju je zabilježio I. J. Marunović, saglasna je zapisu o držanju starijeg Morića u razgovorima oko graničnog spora u Gacku, te na uvjerljiv način upotpunjuje predstavu o ličnostima opjevanih janičarskih prvaka: “Slika Morić Paše u narodnoj predaji je ozbiljna lica, pogleda oštra, usta zatvorenih, a desnice uvijek jake i teške; brata mu Ibre lice je veselo, oko ljupko, usta otvorena, a desnica sad za ćordu, sad za milovanje.”

Razmatranje odnosa pjesme i zbilje u kojoj je ponikla, kao jednog od vidova složenog procesa poetizacije životne stvarnosti, koju podrazumijeva svako pjesničko djelo, punosnažno je jedino kada se govori o prvom naraštaju pjesnika ove balade, dakle onih pojedinaca koji su bili očevici tragičnog zbivanja, jer se ovo pitanje nije otvaralo kod pjesnika kasnijih naraštaja koji su baštinili ovu temu: stvarnosti događanja u svijetu same balade nije u njihovoj svijesti bilo suprotstavljeno sjećanje na tok zbiljskog dešavanja. Poznato je, naime – upravo iz Bašeskijina ljetopisa – da je majka Morića, koja u svim razvijenim uobličenjima ove
pjesničke teme izrasta u središnji lik balade, nadživjela svoje sinove za petnaestak godina. Usmena predaja dobro pamti ovu zbiljsku činjenicu: po njoj se majka na vijest o pogibiji sinova zatvorila u sobu u namjeri da umre od gladi, ali je osmi dan izašla, rekavši snahama:
“Priteže glad jad!”

Međutim, u svim sačuvanim usmenopjesničkim uobličenjima teme stradanja Morića, junakinja balade, majka Morića, na kraju pjesme skončava nad mrtvim tijelima svojih sinova. Postavlja se pitanje: Da li su prvi pjesnici balade o Morićima, sugrađani pogubljenih janičarskih prvaka, koji su poticali možda i iz redova njihovih pristalica, mogli ponuditi ondašnjoj sarajevskoj javnosti pjesmu u kojoj majka presvisne nad tijelima umorenih sinova, unatoč svima znanoj činjenici da je ona preživjela ovaj strašni životni udes, dijeleći – u danima i godinama koji su uslijedili – veliku bol sa nevjestama u njihovoj porodičnoj kući pod Alifakovcem? U Sarajevu onoga vremena, kada je pjesma predstavljala usmenu lokalnu hroniku o zbivanjima i radosnim, i tužnim, takvo šta nije bilo moguće: sve dok je bila živa Morića majka, s jedne strane, i sve dok su u znatnijem broju bili u životu – i među pjesnicima-pjevačima, i među onima koji su ih slušali – pojedinci koji su pamtiličinjenicu da je ojađena majka preživjela smrt svojih sinova, s druge strane, nije mogla biti uobličena pjesma u kojoj junakinja umire ponekad čak i na samu vijest o pogubljenju njezine djece. Osnovano se, dakle, može tvrditi da je u usmenom opticaju u međuvremenu živjela “tužna pjesma”, koja je – čuvajući pjesničku temu za kasnije baštinike – neko vrijeme opjevavala samo smrtno stradavanje zlosretne braće i svakako jad, ali još uvijek ne i smrt njihove majke. Događaj kakav je bio pogibija sarajevskih janičarskih prvaka, sa svim onimšto mu je prethodilo i svim onim što je nakon njega uslijedilo, bio je odveć privlačan da bi trebao čekati na svoje pjesnike: događaj je tražio i odmah našao pjesnika, a lokalni pjesnici - pjevači, savremenici i očevici tragičnog dešavanja, prepoznali su i prigrlili temu i prenosili je dalje i prostorno, i vremenski, tako da su usmenoj tradiciji nije prestala da živi ni do najnovijeg vremena. U tom višedecenijskom životu usmene tvorevine od pjesme o pogibijibraće Morić (Hadži Mehmeda i Ibrahim-age), nastala je uzorna balada, u kojoj majka (Morića) izrasta u vjerodostojnu tragičku junakinju u oblikovnom toku koji je školski prepoznatljiv i koji podliježe poetičkim zakonitostima pjesničke vrste o kojoj je riječ.
Uočljivo je da su pjesnička uobličenja teme Morića – mahom zabilježena u Sarajevu - na uvjerljiv način dočarala živopisnu sliku ovoga grada iz vremena u kojem se pogibija nesretne braće dogodila. Pjesma dobro pamti niz lokaliteta za koje se pretpostavlja da su činili pozornicu zbivanja vezanih za stradanje Morića. Put koji prelazi nesretna mati, hiteći dasustigne svoje zasužnjene sinove, mijenja se od pjesme do pjesme u inovirajućim pojedinostima, u kojima su činjenice o događajima, kako ih bilježi povijest, dopunjene usmenom predajom, po čemu su Morići u nekim varijantama uhvaćeni na molitvi u Bakrbabinoj džamiji na Atmejdanu, sprovedeni kroz Čaršiju, pa uz Kovače, preko Jekovca, odvedeni na Bijelutabiju i tamo pogubljeni. Razvijenije inačice razgovijetno uočavaju dijelove Čaršije kroz koje su braća sprovedena: Halače, Sarače, Kovače, a u oproštajnoj pjesmi upečatljivo iskrsava slika rodnoga grada iz razdoblja života junaka balade: šarenilo Baščaršije, bogatstvo Ćemaluše, bekrijsko utočište Latinluka i Tašlihana, obilje bezistana. Neke varijante sadrže i pojedinost o samom činu hvatanja Morića, ali se u lokalizaciji ne podudaraju sa predajom. Tako se u tri inačice vidi kako su braća upala u zasjedu kod Šeherćehajine ćuprije, kojom su historijski Morići zaista morali često prolaziti, odlazeći kući pod Alifakovac. U tri druge varijante Morići – kao i u predaji – bivaju uhvaćeni u džamiji: u jednoj se spominje Kuršumlija, u drugoj Magribija, dok je treća varijanta, koja ne sadrži ime džamije, zapamtila da su Morići zatečeni i uhvaćeni na molitvi: “u džamiji klanjajući i na sedždu padajući”.

Da su Božiji hramovi ponekad bili na udaru te da u nekim neprilikama nije bila uvažavana nepovredivost okrilja svetih mjesta u razdoblju u koje padaju opjevani događaji, nalazimo potvrdu kod ljetopisca Bašeskije, koji u nekrologiju osoba poginulih u događajima što su prethodili pogubljenju Morića navodi da su ubijena “dvojica ljudi u džamji na Vogošći”.

Razmatranje složenog odnosa pjesme i zbilje u primjeru balade o Morićima ukazuje se kao značajno za upoznavanje procesa pretakanja stvarnosne građe u tkivo jedne pjesničke tvorevine. U primjeru ove balade sretna je okolnost u činjenici da su događaji koji čine povijesno jezgro pjesme vjerodostojno opisali savremenici-očevici, odnosno da je čitavkontekst zbivanja, u koje se opjevana pogibija uklapa, sagledljiv i dostupan zahvaljujući brojnim izvorima. Tako je moguće pratiti pjesnički postupak uvođenja građe – koju nudi stvarnosna zbilja – u samosvojan svijet što ga čini zaokružena jezična umjetnina; moguće
je posmatrati kako se određena tema – istrgnuta iz zbilje povijesnog, ali i svakidašnjeg – oblikuje, podliježući zakonitostima nastanka balade kao pjesničke vrste. Varijantska promicanja Starije varijante balade o Morićima započinju viješću o zasužnjenju braće, dok mlađe imaju najavu u obavijesti o stizanju carske naredbe kojom se preko sultanovog predstavnika, vezira u Travniku, nalaže hvatanje i kažnjavanje nepslušnih Morića.

U oba rješenja balada dobija početni zamah koji radnju ubrzano tjera naprijed. Pjesnik jedne od najcjelovitijih varijanti, koju je Ivanu Marunoviću po pjevao sarajevski obućar Muharem Porča, osim vijesti o stizanju sultanovog fermana, obrazlaže i okolnosti zbog kojih Morići postaju žrtve carske osude. Postoje dalje sitnije razlike u rješavanju motiva zasužnjenja braće u inačicama koje imaju najavu sa carskom naredbom. U Hangijevoj Moriće zasužnjuju “dva buljuka sve Bošnjaka”, u Marunovićevoj ih hvata “haskerija”, dok ih u dvije mlađe varijante zarobljavaju janičari. Upadljivo je da samo tri najmlađa uobličenja podrobnije kazuju o mjestu hvatanja Morića: u jednoj braću sačekuje zasjeda kod Šeherije ćuprije, a u druge dvije ih janičari, opkolivši džamiju, zarobljavaju na molitvi, što se podudara sa usmenom predajom, po kojoj su Moriće zatekli kad su klanjali ikindiju (popodnevnu molitvu) u Bakrbabinoj džamiji na Atmejdanu i tamo ih uhvatili. U inačici koju je zabilježila Ljuba Simić prema pjevanju Mehmeda Varešanovića iz Sarajeva podrobno je dat opis zasužnjenja braće: na sultanski ferman Dizdar-aga, sakupivši travničke janičare, dolazi u Sarajevo da uhvati Moriće. Prilike u kojima majka saznaje za hvatanje sinova upadljivo su slično riješene u svim sačuvanim uobličenjima. To je ujedno najpostojanije mjesto u sižejnom obrascu ove balade jer se nalazi čak i u sačuvanim odlomcima. Vijest o smrti sinova zatiče majku u slikovitom prizoru kuhanja pite, a njezino uzbuđenje nije iskazano riječima niti opisom onog što je u tom trenutku osjetila, nego – kako je to u narodnoj pjesmi općenito češće – opisom njezinih postupaka, čime se upečatljivo dočarava uzbuđenje koje je majku obuzelo čuvši strašnu vijest. Slika zaprepašćene majke koja, lomeći oklagiju i bacajući ibrik, bosonoga, gologlava i raspasana, unezvijereno hrli na mjesto gdje su joj sinovi uhvaćeni potresna je u svojoj izuzetnoj slikovitosti. Ovaj dio motivskog niza nadahnjivao je redom pjesnike svih zabilježenih inačica, jer na tom mjestu, u vilovitom nastupu majke koju pogubno pogađa vijest o zasužnjivanju sinova, balada istinski započinje. Nepoznati pjesnik varijante koju je zabilježio Antun Hangi izuzetno poletno rješava taj prizor. Silazeći u čaršiju, majka se u svim uobličenjima obraća čaršijskim zanatlijama, saračima, kovačima i halačima, zamjerajući im što su pustili da joj odvedu sinove ili moleći ih da joj pomognu da oslobodi djecu; čaršijske zanatlije ili šutke saslušaju majku, koja leti dalje da sustigne povorku u kojoj odvode sinove, ili ih slika očajne majke najtera u plač; tek u jednoj novijoj inačici čaršijske esnaflije (sarači, kovači i halači) naoružani odlaze Dizdar - agi da traže puštanje Morića, nudeći ispred majke mito.

Stanje u kojem majka stiže u čaršiju, među sarače, kovače i halače, predstavlja novi stepen u gradaciji njezina plahovitog nastupa očajanja što ga je izazvala potresna vijest o odvođenju sinova. Ojađenost koja obuzima majku, vidjevši vezane sinove u povorci koju sustiže, izlazi na vidjelo u dirljivom obraćanju za pomoć onima koji su bili očevici početka stradanja njezinih sinova, a u inačici Mehmeda Varešanovića oaj prizor je najživopisnije oblikovan.

Inače se majka redovito izravno obraća starješini oružane pratnje njezinih sinova, koji je najčešće imenovan kao Dizdar-aga, tražeći oslobađanje barem jednog sina. Pokloni koje očajna mati nudi, uz već pobrojane, u raznim uobličenjima jesu: “tri đerdana ispod vrata”, “zlatni sahat sa duvara”, suho zlato, dućani, “pola blaga”, kmetovi, čifluci (na Glasincu), “b’jeli dvori”, “tanka” ili “bijela” kula – u Saraj’vu, pokraj Bosne, “iza Grada” ili na Zagorju. Jedino u Marunovićevoj varijanti majka također i prijeti, osim što obećava darove, nastojeći da Dizdar-agu zaplaši “teškom dovom”, molitvom-kletvom upućenom preko njega svim izaslanicima vlasti, sve do vrha, do samoga sultana.

Odgovor majki starješine oružane pratnje u svojoj biti se ne razlikuje mnogo u zabilježenim inačicama. Dizdar-aga – ili drukčije imenovan izaslanik vlasti: Dželal-paša, Ćamil-paša, Hećimhaja, kolćehaja, jenćehaja – obično odbijajući darove, uglavnom obećava da će pustiti zasužnjenu braću, naglašavajući ponekad da će to učiniti “bez dinara”, a u ovom prenesenom govoru izaslanika vlasti krije se u predumišljaju bezočnost, pogubna za nesretnu majku po onom što u sebi sadrži: on će zasužnjene zaista pustiti, i to bez nagrade, ali neće ih pustiti žive, nego će – nakon što tamnički dželati završe svoj posao – izbaciti njihova mrtva tijela pred tvrđavsku kapiju. Zato izaslanik vlasti označava kao čas tobožnjeg oslobađanja zasužnjenih akšam, tj. dio dana po zalasku sunca kada se obavlja i istoimena molitva, odnosno vrijeme kada su na smrt osuđeni, u osmanskom razdoblju života u Sarajevu, pogubljivani, uz gruhanje topova sa gradske tvrđave, što je trebalo građane Sarajeva opomenuti i skrenuti im pažnju na zlosretnu sudbinu onih pojedinaca koji su se na različite načine ogriješili o vlast.
Nakon susreta majke sa povorkom u kojoj joj sprovode zasužnjene sinove i razgovora sa zapovjednikom pratnje, u većini uobličenja Morići izvijaju oproštajnu pjesmu. Motiv opraštanja na smrt osuđenih sa pjesmom kojom se jedan od braće, obojica zajednički ili naizmjenično, jedan pa drugi dijele sa životom i svijetom ili opraštaju sa najbližim i najdražim – jedno je od čvršćih mjesta u sižejnom obrascu koji se uobličio u pjesmama o stradanju sarajevskih janičarskih prvaka i udesu njihove majke. Oproštajnu pjesmu ili “pjesmu u pjesmi” – kao osobit pjesnički postupak koji se u bošnjačkoj baladi susreće još jedino u oblikovanju teme smrću rastavljenih dragih – izvijaju zlosretna braća u času suočenja sa neumitnošću kraja, na pragu smrti. Od varijante do varijante pomjera se težište u oproštajnoj pjesmi na smrt osuđenih, koji naizmjenično zazivaju majku-siroticu ili krčmaricu-milosnicu, a žal za životom i misao o krhkosti življenja i prolaznosti svijeta upečatljivo okončava ove jedinstvene iskaze. Suočeni sa odlaskom i dijeleći se sa Ovim svijetom, nesretna se braća prisjećaju svega što im je u životu bilo najdraže, ocrtavajući – u nizu uobličenja – živopisnu sliku rodnoga grada koji na smrt osuđeni gledaju sa uzvisine, na putu u tvrđavu iz koje nema izbavljenja ni povratka. Iskrsava slika gizdavog i bekrijskog Sarajeva: kićene Baščaršije, bogate Ćemaluše, širokog (“bijelog” i “zelenog”) Atmejdana, bekrijskog utočišta Varoši i Latinluka, prostranog kamenog hana, Tašlihana, prepunih bezistana, meraklijske Bembaše. Priziva se krčmarica, milosnica ili posestrima, lijepa Mara, Savka, Ana, dilber-Anđa ili dilber-Jelka, koja ih je nebrojeno puta napojila i “od dušmana zaklonila”. Samilosno se doziva i žali majka koja će ostati sirotica, a u jednoj je varijanti sudbina majke koja gubi sinove zgusnuto predstavljena upečatljivom metaforom kojom je čin njihovog predstojećeg pogubljenja viđen kao svadba, u kojoj je smrt nevjesta: “Moja majko, jadna li si, / kad sinove svoje ženiš, / mile snahe i ne vidiš!” U većini pjesničkih uobličenja teme Morića oproštajna pjesma okončava se tegobnom viješću da je stigao smrtni čas, tj. da je došao vakat kada “valja mrijeti”. Misao o čudu života i prolaznosti svijeta ponegdje je također sažeto i uspjelo saopćena – “Ovaj svijetu, lijep ti si, / lijep ti si, čudan ti si, / sad postani, sad nestani!” – a općenito je motiv opraštanja od života i Ovoga svijeta na smrt osuđenih najskladnije razvijen opet u inačici koju je s početka 20. stoljeća Ivanu Marunoviću iz Zadra pjevao sarajevski obućar Muharem Porča:

Ciče halke u sindžira,
povedoše dva Morića.
Kad su bili na Jekovcu,
progovara Morić Ibro:
“A borati, Dizdar-aga,
zastavider nubečije,
oprosti mi b’jele ruke,
i dodaj mi tamburicu,
da pogledam po Saraj’vu,
ne bi li mi lakše bilo!”
Kad to čuo Dizdar-aga,
zaustavi jasakčije,
naokolo nubečije,
oprosti mu b’jele ruke,
dodade mu tamburicu.
Ja da vidiš Morić Ibre,
kad se lati tamburice,
pritegnu joj tanke žice,
pa zakuca i zapjeva...
Sitno kuca Morić Ibro,
sitno kuca, jasno pjeva:
“Dunjaluče, golem ti si!
Sarajevo, sehir ti si!
Baščaršijo, gani ti si!
Ćemalušo, duga ti si!
Latinluče, ravan ti si!
Tašlihanu, širok ti si!
L’jepa Maro, l’jepa ti si,
dosta si me napojila
od dušmana zaklonila,
vakat došo, valja mrijeti!”

Trenutak smaknuća braće Morić, u svim uobličenjima u kojima je označeno vrijeme pogubljenja, pada u smiraj dana, oko akšama. U znatnom broju inačica samo se obznanjuje pogubljenje braće, koje najčešće bude oglašeno i pucnjevima iz tvrđavskih topova. U nekoliko razvijenijih pjesničkih uobličenja ove teme potanko je opisano izvršenje smrtne presude nad sarajevskim janičarskim prvacima (Kulinovićevoj, Hangijevoj, Kemurinoj, Marunovićevoj). Kemurina varijanta u motivu pogubljenja zlosretne braće izvanredno je oživljena pojavom krvnika kolćehaje, koji sa svilenim gajtanom u ruci sam pristupa izvršenju, koji sa svilenim gajtanom u ruci sam pristupa izvršenju smrtne kazne nad utamničenom braćom. Slika katila (dželata) koji u suton ulazi u tamničko dvorište, tražeći od čuvara da mu izvedu na smrt osuđene, upečatljiva je po svojoj surovoj dokumentarnosti. Međutim, sami motiv pogubljenja braće Morić najrazuđeniji je u inačici koju je zabilježio Muhamed Fejzi - beg Kulinović. Postupak izvršenja smrtne kazne opisan je do u tančine, i to vrlo nadahnuto, a u otresnim slikama prikazano je ponašanje na smrt osuđenih u susretu sa krvnikom i tokom provođenja okrutnog čina pogubljenja. U ovom razvijenom motivu Kulinovićeve varijante nižu se jedna za drugom slike koje svjedoče da ih je konačno uobličio izuzetno obdaren usmeni pjesnik: slika kretanja okovanog starijeg brata sa opisom davljenja svilenim gajtanom i varirana ista slika s mlađim bratom, kojeg dželati ne mogu zadaviti dok mu, na njegovo zauzimanje, iz desnice sabljom ne izvade hamajliju, koja ga djelotvorno štiti:
Kao što postoji velika podudarnost u rješavanju početnog prizora u baladi, kada majku zatiče vijest o hvatanju sinova, uočljive su velike sličnosti i u rješavanju kraja balade, tj. motiva smrti Morića majke u inačicama u kojima mati ne umire na vijest o smrti sinova, nego odlazi pred tvrđavu (ili u Hangijevoj, banjalučkoj varijanti, na lokalitet označen kao Lužine), gdje zatiče mrtva tijela zadavljenih sinova, pred kojim prizorom bezglasno skončava. Sva pjesnička uobličenja sa ovim krajem završavaju jezivom slikom umorene braće, kojima su lisičine na rukama, bukagije na nogama i svilen gajtan (odnosno svilen ili zlatan tenef) o vratu. U Varešanovićevoj inačici, koja znade za vješanje Morića – što svakako predstavlja noviji, vjerovatno austrougarski nanos u baladi – ovo mjesto je najupečatljivije oblikovano: Hangijeva varijanta se i na ovom mjestu odvaja od ostalih: strašnom viješću potresena, majka prolazi na putu do mjesta pogubljenja sinova kroz sve dijelove Sarajeva kroz koje je prolazila i na vijest o hvatanju sinova, obraćajući se čaršijskim zanatlijama, saračima i kovačima, prijekorom zato što su dopustili da joj u gradskoj tvrđavi zadave sinove. Ovo ponavljanje predstavlja unekoliko epski nanos u baladi. Potaknuti majkinim prezirom, sarači i kovači joj se pridružuju i odlaze s njom u Lužine, pa kada se ima na umu da je tamo već stigla gradska sirotinja, koja je prisustvovala pogubljenju Morića, te da je uz okovanu braću stigla brojna oružana pratnja, završni prizor u baladi – slomljena i očajna mati pred umorenim tijelima njenih sinova – dobiva veličanstven okvir u Hangijevoj inačici.
Ustrojstvo balade S obzirom na razvoj radnje, baladu o Morićima odlikuje izrazito dramsko ustrojstvo. Naime, uočljive su sve etape koje čine cjelinu dramske radnje općenito. Ekspoziciju, kojom se uvodi u radnju, sačinjavaju stihovi o carskom fermanu, koji najavljuju stradanje junaka balade. Zaplet, koji podrazumijeva javljanje dinamičkih motiva, započinje u ovoj baladi od časa kada glavna junakinja, majka Morića, saznaje da su joj sinovi zasužnjeni, nakon čega u ovoj pjesmi slijedi niz motiva koji radnju pokreću naprijed. Kulminacija, u kojoj napetost narasta do nužne potrebe da bude razriješena, bez jasnog pravca razrješenja, nastupa u času kad se majka vraća kući, ne uspijevši privoliti sprovodnike ili tamničare-dželate svojih sinova da ih puste, ali još uvijek sa nadom u spas njihovih života. Peripetija, u kojoj radnja kreće u određenom pravcu, nastaje u ovoj baladi u trenutku kada postaje jasno da će braća biti pogubljena, tj. kada im krvnici pristupaju, najprije jednom, a zatim i drugom.
Rasplet, koji podrazumijeva razrješenje svih suprotnosti i sukoba, ukazuje se u prizoru majke koja umire od boli nad tijelima njenih umorenih sinova. Majka Morića, kao svaki vjerodostojni tragički junak, žrtva je vlastite nesretne sudbine, u najširem smislu te riječi. Udes sudbine u kojem ona stradava sadržan je zapravo u udesu njezinih sinova, čiju smrt ona ne može preživjeti. Majka Morića stradava u sukobu ideala (materinske ljubavi) i zbilje (udesa njezinih sinova), a ovaj se sukob razrješava smrću junakinje koja, kao svaki istinski tragički junak, slijedeći svoj ideal, ulaže i žrtvuje vlastiti život.

Iako po onome što je uočljivo već na prvi pogled pjeva o nesretnoj sudbini dvojice braće, balada o Morićima kao težišni motiv iznosi golemu materinsku ljubav. Lik majke gospodari ovom baladom i kroz njezinu svijest prelamaju se sva zbivanja. Stradanje braće Morić mjereno je njezinom patnjom i postaje najočitije sa ispoljavanjem materinske boli nad udesom djece. Balada o Morićima u svojoj ukupnosti predstavlja, dakle, bolno intoniranu odu materinskoj ljubavi i materinstvu općenito. Jedino je stradanje glavnog junaka balade, majke Morića, u potpunosti zaokruženo i obrazloženo: u većini inačica dato je samo stradanje njezinih sinova, ali ne i njihova krivica. Iz gotovo svih varijanata, međutim, osim podrobno predočenog stradanja, razaznaje se i tragička krivica majke Morića, njezino materinstvo, koje radnju balade vodi ubrzano i neodgodivo njezinom kraju: smrti glavne junakinje. (U nekim varijantama stradanje braće dijelom je motivirano njihovom samovoljom naspram vezira i sultana, ali se ni tu ne razabire njihova krivica i pjesnik ih ne osuđuje, nego kazuje dalje o udesu koji ih sustiže.) Ako se kod braće ipak može govoriti o nekoj stvarnoj krivici – koja nije u njihovim naravima, nego u postupcima koje čine – njihova majka je posve izvjesno pravi tragički junak jer je “bez krivice kriva”.
Udes majke Morića u baladi je stepenovan, tj. ostvaren je u obliku gradacije. Prvi potres nastaje hvatanjem i sprovođenjem braće, ali punu životnu važnost i težinu ovoga čina saznajemo tek u razvijenoj slici očajanja, ponašanju majke koja saznaje za udes sinova. Drugi stepen u razvijenoj metafori matrinstva, kako bi se ova balada također mogla označiti, predstavlja trenutak kada se majka, obnevidjela od goleme boli, obraća svjedocima stradanja njezinih sinova, oštro ih prekorijevajući što su dopustili da ih odvedu. Treći stepen gradacije ostvaruje se u času kad se majka izravno obraća izaslaniku vlasti koji joj odvodi sinove
i njezina bol ukazuje se još većom suprotstavljena bezosjećajnom držanju onoga kome se upućuje molbe. Četvrti stepen oblikovan je osobenim pjesničkim zahvatom: majka nije izravno prisutna, ali se o njezinoj boli posredno kazuje kroz izjavu jednoga od braće: u samozaboravu pred vlastitim krajem, on – u činu smrti brata čije je pogubljenje gledao - usmjerava svoju pažnju ka udesu majke-sirotice, imajući na umu bol koja će joj biti nanesena smrću sinova. Napokon, najviši stepen u ovoj gradaciji materinske ljubavi i boli nastaje u trenutku kada majka, saznavši za smrt sinova, unezvijereno hita na mjesto njihova pogubljenja i umire, ne mogavši preživjeti da ih vidi zadavljene. Osim prevladavajućeg lika majke, čije stradanje uokviruje zbivanje u baladi, skladno i raznovrsno su oblikovani likovi njezinih sinova, Ibre i Paše. Njihovo stradanje jedno vrijeme je nijemo i pjesnici svih varijanata daju im da se oglase svega dva puta: prvi put kada traže od njihovog sprovodnika da im dopusti da se pjesmom oproste od Sarajeva, što u većini uobličenja čini Morić Ibro, a drugi put kada jedan od braće, koji je gledao pogubljenje drugog, odgovara na krvnikovo pitanje, što većina inačica opet pripisuje mlađem bratu.
Dajući upravo mlađem od zlosretne braće da se pjevajući oprosti od “Dunjaluka” (Ovoga svijeta), pjesnici, zapravo, slijede usmenu predaju po kojoj – u Morić Ibre “lice je veselo, oko ljupko, usta otvorena, a desnica sad za ćordu, sad za milovanje”, dok je stariji brat bio manje prikladan da se pjesmom dijeli od Ovoga svijeta, jer je bio “ozbiljna lica, pogleda oštra, usta zatvorenih, a desnice uvije jake i teške”.
Četvrti lik koji se izdvaja u baladi jeste lik izaslanika vlasti, najčešće imenovanog kao Dizdar-aga, koji se u nekim pjesničkim uobličenjima pojavljuje i u ulozi krvnika. Pjesnici uglavnom na umjeren način slikaju Dizdaragu – ili drugačije imenovanog izaslanika vlasti sa kojima su Morići u sukobu – ne izričući nad njim osudu, shvaćajući ga kao djelatnog izvršioca nadređene mu vlasti, više sile ili same Sudbine. Dizdaraga provodi volju viših i on se pred preklinjanjem ojađene majke spašava lažnim obećanjem, jer ga uistinu ne smije ni izvršiti, ali zato čini ono što smije i može: dozvoljava da oslobode ruke zasužnjenim nevoljnicima i pušta ih da se pjesmom uz tamburicu oproste od života i Ovoga svijeta i pozdrave sa rodnim gradom, gledajući ga sa uzvišenja na putu za tvrđavu iz koje nema spasa ni izlaska.
Zamisli pjesnika ove balade i ne treba drugačiji lik Dizdarage, jer je on sporedni junak u pjesmi te izvršilac više sile, bez mogućnosti da izmijeni sudbinu zlosretne braće.