Perjanice slobodnog novinarstva : Jelena Lovrić , politički komentar , septembar 2017.

Žestoki bojovnik s ideološke fronte, koji je zakasnio u Domovinski rat pa komplekse sada liječi ratujući protiv davno mrtvog Maršala i njegovih uličnih ploča, politički vazda zajapureni Zlatko Hasanbegović potpuno je, nažalost, u pravu kad kaže da aktualna Vlada izbjegava bilo kakve odlučne državničke poteze i vodi politiku od danas do sutra, pod parolom stabilnosti, bez ikakvog dubljeg i vrijednosnog i državničkog i svjetonazorskog cilja. Prvu godinu svog mandata Andrej Plenković okončava razočaravajućim saldom, duboko ispod očekivanja, pa čak i ispod mogućnosti. Još jedan premijer koji je propustio da na početku svog upravljanja državom odradi najteže potrebne poteze. Prva se četvrtina njegova mandata čini prilično praznom. Šef se Vlade predstavio kao čovjek koji ne voli donositi odluke pa probleme delegira drugima ili ostavlja vremenu da ih riješi. Rejting mu je u zaronu, a špekulacije je li Plenković kukavica ili samo debeli oportunist koji više brine o svojim karijernim benefitima nego o interesima države, sve glasnije.

Uoči prve obljetnice od polaganja prisege, koja pada idućeg mjeseca, premijer je politički potpuno netalentirano i pacerski navodno riješio problem ploče kontaminirane ustaškim pozdravom, koja je prije više od deset mjeseci postavljena u Jasenovcu. Problematična je ploča napokon maknuta s prilaza ustaškom stratištu i Plenković je konačno - aleluja! - prevalio preko usana da za njega pozdrav “Za dom spremni!” ima predominantno konotacije vezane uz NDH i ustaški režim te mu je stoga neprihvatljiv. Ali, učinio je to tek nakon što su HOS-ovi šefovi, okićeni ZDS transparentima, počeli slaviti svoju pobjedu i nakon što im je osobno omogućio da se osjećaju pobjednicima. Vlada nije uklonila, nego je u Novsku premjestila spornu ploču, otvarajući tako mogućnost da slične budu posađene diljem Hrvatske. HOS je napismeno dobio blagoslov nadležnog ministarstva da iz NDH adoptirani pozdrav i ubuduće mogu koristiti.
Vlada je tako do daljnjeg, dok gremij za bistrenje povijesti ne kaže drugačije, legalizirala ustaške simbole. Na koncu, premijer je za svoje partnere, s kojima su njegovi ministri dogovarali rješenje, uzeo notorne glorifikatore hrvatske verzije nacizma. Možda je prethodno trebao pogledati snimke iz 1995. - koje je ovih dana ponovno mogla vidjeti cijela Hrvatska - a koje pokazuju kako tip s hitlerovskim brčićima postrojava HOS-ove u crno uniformirane momke, drži im slovo o poglavniku i predvodi skandiranje kojim se opetovano izjašnjavaju kao ustaše. Zastrašujuće! Jednako je zastrašujuće da takve opskurne individue, koje i ovih dana javno pozdravljaju ustaškim ZDS-om, aktualni ministri tretiraju kao legitimne sugovornike.

Prilikom dolaska na premijersku funkciju Andrej Plenković najavljivao je da će izvući zemlju iz ideoloških rovova i verbalnog građanskog rata. Ali njegova Vlada danas komplotira s HOS-ovim ekstremnim desničarima, s likovima koji njeguju ne samo vizualni imidž Führera, s kakvima nijedna ozbiljna i odgovorna vlast ne bi sjela za stol. Umjesto ekspresnog uklanjanja ustaštvom obilježene ploče, Vlada pregovara s crnokošuljašima. Kao da veličanje zločinačke, na rasnim zakonima ustrojene, strašnim koncentracijskim logorima nakrcane NDH može biti predmet političkih pregovora. Čak i notorni Đapić priznaje da bi nekadašnji premijeri, Sanader ili Kosor, HOS-ovu ploču deložirali po kratkom postupku, a Plenković je protagoniste ustaške provokacije pozvao na razgovor, iz kojih su, kako Đapić to razumije, izašli kao pobjednici. Premijer je faktički podvio rep pred divinizatorima ZDS-a.

Nije tako samo s pločom u Jasenovcu. Plenković općenito pokazuje manjak vlastite političke agende, ili potrebe da je proklamira i promovira, i višak trulog nagodbenjaštva. O njegovim se političkim uvjerenjima zna vrlo malo, svakako nedovoljno. Premijer nije lider koji će se za svoje političke ideje tući u javnosti. On čeka da mu razna povjerenstva, koja formira, dogovore političku platformu, a on će je onda, valjda, realizirati i opsluživati. Zato očekivane i obećane reforme, prije svega ona kurikularna, djeluju kao ples po jajima. Umjesto snažnog iskoraka, kalkulantski muving i gubljenje vremena. Silno fetišiziranu političku stabilnost, svoju mantru od koje se ne odvaja, Plenković ne vidi kao uvjet za provođenje dubinskih promjena i moderniziranje zemlje, nego kao priliku za ukopavanje u status quo, kako bi dužnost premijera obnašao komotno, bez velikih izazova i rizika.
Slično je s ekonomskim reformama, koje su i dalje na čekanju. Premijer je zadovoljan rastom BDP-a, premda je on manji nego u Hrvatskoj usporedivim državama. Smanjenje broja zaposlenih kamuflira muljanjem. Tragičan egzodus cvijeta nacije, mladih i obrazovanih ljudi, cinično tumači kao slobodu izbora. Reformu državne uprave i teritorijalnog ustroja države, ukidanje prekobrojnih administrativnih jedinica, županija, gradova i općina, rezolutno je odbio. Premda i najnoviji podaci Eurostata pokazuju da je država u siromašnoj Hrvatskoj nepodnošljivo preskupa, skoro 50 posto skuplja od europskog prosjeka. S jedne strane, po troškovima za plaće političara i državne administracije Hrvatska je rekorder u EU. S druge strane, rekordno su niska izdvajanja za socijalnu zaštitu, mirovine, djecu, bolesne, nezaposlene. Prosjek je EU 40 posto, Hrvatska za te potrebe troši samo 32 posto proračuna.
Ali, osokoljen povećanim priljevom u državnu blagajnu, premijer je odlučio da na državnim rashodima neće štedjeti, nego će, dapače, i dalje mazati vrat debeloj guski. Najavio je povećanje izdvajanja za veterane, tajne službe, vojsku, s naglaskom na kupovinu borbene eskadrile te čak 20 posto više za diplomaciju. Uopće ga nisu impresionirali alarmantni podaci da su se primanja hrvatskih radnika posljednjih godina strmoglavila drastičnije nego u drugim zemljama EU. Prema nedavno objavljenom istraživanju Europskog sindikalnog instituta kriza je povećala razlike između plaća u istočnim i zapadnim zemljama Europe, ali u Hrvatskoj taj je pad bio najdramatičniji.
Na početku recesije, 2008. godine, hrvatske su zarade iznosile 43,5 posto prosječnih zapadnoeuropskih, lani samo 36,9 posto. Hrvatskoj, kako reče jedan sindikalac, prijeti opasnost da ostane zalijepljena na europskom dnu s niskim plaćama, a izbije u sam vrh po stampedu iseljavanja. U skoro deset kriznih godina hrvatski su radnici postajali sve siromašniji, ali se državna potrošnja nije smanjivala. Svejedno, premijeru Plenkoviću to nije razlog da bi pokrenuo reforme državnog i javnog sektora. Štoviše, pakira nova poskupljenja i žonglira s novim poreznim nametima, prilično indolentan prema činjenici da je država u europskim relacijama sve niže, odnosno da su nam razvijene europske države sve dalje.
Šef Vlade, izgleda, ne shvaća da Hrvatska s takvom politikom i takvim gospodarstvom ne može biti stabilna. Daleko je od stabilnosti država koja koketira s fašizmom. Kao što je daleko od stabilnosti i zemlja u kojoj veliki dijelovi stanovništva ne nalaze egzistencijalnu sigurnost i perspektivu. Čini se da Plenković ima problema sa shvaćanjem pojma političke stabilnosti. Kao da pritom misli prije svega na stabilnost i cementiranje svoje vlasti i vlastitog položaja. Zato je moguće da je u Hrvatskoj policija počela privoditi zbog uzvika “HDZ lopovi!”, što premijer opravdava provođenjem zakona, ali se istodobno ustaški pozdrav, eklatantan primjer govora mržnje, tumači kao demokratsko pravo.
Premda se prilično dobro kontrolira, premijer Plenković sve vidljivije inklinira faraonskom ponašanju. Nakon smjene Mostovih ministara, Vladu je držao u ustavno problematičnom statusu, nedavno je za povjerenstvo za provedbu strategije obrazovanja rekao da je njegovo, pa može njim predsjedavati, doslovce, kako god hoće. U Hrvatskoj ništa neobično da se političari ponašaju kao vlasnici države, ali malo je onih koji će to ovako otvoreno proklamirati. U nepunu godinu dana Andrej Plenković teško je ruinirao i pogubio svu pozlatu koja ga je na početku krasila.

Jelena Lovrić rođena je 27. februara 1948. godine u Lukavcu (Bosna i Hercegovina). Nakon završene gimnazije u Tuzli upisuje Filozofski fakultet (jugoslavenska i komparativna književnost) i Fakultet političkih nauka (jednogodišnji studij novinarstva, 1970./71.) u Zagrebu. Godine 1971. zaposlila se u Vjesnikovoj kući, najprije u dnevniku Vjesnik, od 1973. u VUS-u do njegova ukidanja (1977.).
Sarađivala je u Startu, bila komentatorica političkog sedmičnika Danas, angažirana od njegovog pokretanja 1982. do posljednjeg broja 1992. U listu Danas žestoko je napadala politiku Slobodana Miloševića.
Nakon raspada Vjesnikove kuće početkom 1990-ih, komentatorica je Slobodne Dalmacije, Feral Tribunea i Novoga lista. Dugogodišnji je komentator Jutarnjeg lista, čije kolumne predstavljaju vrhunac novinarske riječi.

Pomirenje Srba i Hrvata i uspostavljanje trajno dobrih odnosa susjednih Republika Srbije i Hrvatske nužno je i bilo bi logično iz niza razloga. Srbi i Hrvati jedni uz druge živjet će još stoljećima i bilo bi neizdrživo, poražavajuće, ostanu li međusobni odnosi još dugo napeti, ispunjeni sumnjičenjem, neprestanim strahovima i nepovjerenjem. Hrvatskoj je stabilna i bogata Srbija vezana za Zapad, što ranije članica Europske unije, jednako važan cilj kao što bi to trebao biti i za samu Srbiju.

Srbija daleko od Europe, frustrirana siromaštvom i nezadovoljna neovisnošću Kosova, znatno bi lakše mogla iskoristiti kaotično stanje u najmlađoj europskoj državi, zaoštriti odnose s Prištinom. To bi bilo pogubno za hrvatski turizam, a to znači i za naš cjelokupni ekonomski život. Želi li Hrvatska, ali i Srbija i međunarodna zajednica, ikada rasplesti prilike u Bosni i Hercegovini, nužno je najprije pomiriti Srbiju i Hrvatsku, i to ne hinjeno, površno, nego iskreno, s punom sviješću golemih uloga. Za Hrvatsku je strateški svakako najpovoljnija stabilna, jedinstvena Bosna i Hercegovina. Stabilna Bosna i Hercegovina važna je za tamošnje Hrvate, važna je za stabilnost europskog jugoistoka, nužna je za uspostavljanje ukupnih dobrih odnosa Srba i Hrvata. Raspad ili još veći kaos u BiH Hrvatsku bi pogodio na više načina, i to ne samo naš turizam. Granice s agresivnom Velikom Srbijom od Baranje do Banje Luke dodatno bi militarizirale odnose unutar Hrvatske i destabilizirale regiju.

Ikreno pomirenje Srba i Hrvata danas je važnije za međunarodnu zajednicu nego što je bilo prije desetak godina. Najvažnije je to zbog Balkana, ali i onoga što se zbiva na istoku. Rusija danas ima daleko važniju ulogu, agresivnija je i prisutnija nego u vrijeme Jeljcina i ranog Putina. Rusija je nositelj nervoze, najizravnije je bila upletena u zbivanja u Crnoj Gori koja su trebala završiti pučističkom promjenom vlasti. Uspješno integriranje Srbije u EU, pa i nastavak makedonskog europskog puta, uz dobre vijesti iz Crne Gore, bit će dobre vijesti za europski projekt i odlične vijesti za Hrvatsku.

U svijetu koji je nestabilniji nego prije, gdje su europske granice okružene ratom razrovanim arapskim svijetom, migracijama iz Afrike i središnje Azije, terorističkim prijetnjama i populističkim partijama unutar Unije, bogatija, stabilnija, europska Srbija Hrvatskoj je potrebna želi li i sama zadržati stabilnost. Želi li obnoviti svoju ekonomiju, pa čak i dobiti pokojeg radnika, korisno bi bilo olakšati i unaprijediti odnose između Srbije i Hrvatske. “Gastarbajteri” iz Srbije ne traže vrijeme prilagodbe. Hrvatska i srpska ekonomija velikim su dijelom kompatibilne. Još uvijek nikoga u Srbiji ne treba uvjeravati da je čokolada Zvečevo – dok smo je proizvodili – ili Kraševa čokolada sve do danas, bolja od mnogih koje bi u Beogradu mogli uvesti sa Zapada. Vrijedilo bi i obrnuto.

Hrvati i Srbi govore jezike kojima se razumiju, čitaju se – pod uvjetom da tekstovi nisu na ćirilici – bez poteškoća. Pomirenje Srbije i Hrvatske bilo bi važno za naše visoko školstvo, za zajedničke nastupe, za bolja natjecanja na kulturnom planu, osiguralo bi bolju kulturnu ponudu, bolja kazališna gostovanja i filmove, bilo bi to odlično tržište za naše glazbenike.

Pomirenje Srba i Hrvata važno je i zato što će u tome slučaju Hrvatska biti stabilnija iznutra. Bez obzira na to što je broj Srba danas u Hrvatskoj znatno manji te u hrvatskoj politici više nemaju ni izdaleka onako važnu ulogu kakvu su imali tijekom 19. i 20. stoljeća, ipak su dovoljno važni da se bez njih često ne može formirati Vlada ili većina u Saboru. Bolji međudržavni odnosi olakšali bi ili umanjili diskriminatorske prakse prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, ali i obrnuto. Iskreno dobri odnosi dviju država osigurali bi zdraviju klimu unutar obiju država, smanjili bi napetosti unutar oba društva.

Hrvatska i Srbija koje bi bile pomirenije nego što jesu posljednjih 25 godina bile bi važnije za Europu i svijet, učvrstile bi mir, osigurale pretpostavke za veće blagostanje, omogućile stabilnost Bosne i Hercegovine i osigurale sretnije unutarnje prilike u obje države. Sve navedeno bilo bi logično, normalno, samorazumljivo. Bilo bi izvanredno da se što više ovakvih politika ili pretpostavki ostvari prije nego što se Srbija približi Europskoj uniji, što još nije iza ugla, ali nije ni posve neizvjesna daleka budućnost. Ako je vrlo izvjesno da će granica Srbije i Hrvatske u doglednoj budućnosti biti poput granice između Hrvatske i Slovenije, bilo bi dobro da što više zaostalih pitanja, dunavskih ada i hrvatskih džepova na vojvođanskoj strani raščistimo prije nego što Beograd dođe nadomak Bruxellesa.

Pomirenje Srba i Hrvata trebalo bi biti takvo da se ne zatrese svakih nekoliko tjedana, da ga ne zaljulja priča o uhićenju branitelja, da se ne tužakaju u Europi, da se svako proljeće, jesen i ljeto ne pune žestokim izjavama vezanim uz prošlost, bez obzira govori li se o Jasenovcu, Vukovaru ili Oluji. Odnosi će biti dobri ako se ne budu događali slučajevi u kojima bi ponovo neki budući predsjednik HDZ-a kao tragičnu grešku otpisao koaliranje svoje stranke sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, kao što je to učinio Tomislav Karamarko i dobio ovacije članova stranke, istih onih koji su godinu dana nakon toga spremni posve prešutjeti koaliranje sa Srbima, i to lijevom srpskom partijom, članicom socijalističke skupine partija. Takva suradnja ne smije biti nešto čega se HDZ srami, nego je treba reklamirati.

Suradnja srpskih i hrvatskih partija u Hrvatskoj dobra je za zemlju, pa i odnose dviju država, ali ona mora donositi više rezultata od izdašnog financiranja srpskih aktivnosti u zemlji. Ona mora biti zalog da će se incidenti kao ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu ukloniti, a da će HDZ-ovski dužnosnici biti spremni učiniti barem neku gestu u vezi s pobjedom Hrvatske u antifašističkoj borbi. Takva gesta, koja je u vrijeme Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović posve izostala, najlošija je, naravno, za same Hrvate, ali i za međunacionalne odnose. Za Hrvatsku je tragično da se antifašistička borba gura samo u krilo srpskih partija, ali često je SDSS jedini koji je tvrdo inzistirao na tim tradicijama.

Pomirenje Hrvata i Srba i normalni odnosi Srbije i Hrvatske bili bi logični i korisni za obje strane. Hrvatska i Srbija mogle bi krenuti od činjenice da su naša glavna otvorena pitanja zatvorena. Nevraćene umjetnine, nestali i nepokopani, izbjegli i obnova imovine, pa i vojna imovina, sve bi se to 22 godine nakon rata moralo moći razriješiti a da se ne opterećuju odnosi na najvišoj razini. Nema u Srbiji izbjegličkih kampova za Srbe iz Hrvatske, nema više onih koji su na položaju moći a da (još uvijek) smatraju kako su granice dviju država privremene. Ne znači to da ne postoje oni koji će uvijek tvrditi da Hrvatska ne treba biti veća od teritorija koji danas uglavnom ne glasa za HDZ i nalazi se na potezu od Međimurja preko Zagreba do Istre. Uvijek će biti onih koji će Srbe u Hrvatskoj nazivati “gostima” u zemlji u kojoj žive stoljećima. Na takve ne treba računati, takvi nikada neće biti za logična i miroljubiva rješenja, ali ne treba ih ni imati u vrhu vlasti. Bilo bi isto tako lakše kad bi obje crkve, Srpska pravoslavna i Katolička crkva u Hrvata, bile spremne jasnije i više djelovati u skladu s onim što bi od njih tražilo njihovo poslanje, na pomirenju, ljubavi. Bilo bi to samo bolje i lakše, ali država bi trebala voditi računa o klimi u društvu, ne o stanju unutar Crkve. Ono što bude činio državni vrh najvažnije je za stvaranje društva koje će biti spremno na oprost, pa i društva koje će osuditi one biskupe koji ljube ruke ratnim zločincima ili čine ono što s vjerom nema veze.

Puno je razloga zašto bi bilo logično i dobro da se Hrvatska i Srbija pomire, da obje države pokušaju biti sličnije Francuskoj i Njemačkoj, a ne Indiji i Pakistanu. Ono što je logično ne znači da je uvijek i najizglednije. Ono što donosi dobrobit i zacjeljenje rana ne znači da može nadjačati nacionalizme i političke interese koji su isključivi i rušilački. Prolazak vremena i činjenica da će nešto biti teže kasnije ne mora djelovati na one koji donose odluke.

Može li biti pomirenja u zemljama u kojima su vodeći političari izgovorili nevjerojatan broj rečenica kojima je cilj produbljenje sukoba? Kako očekivati pomirenje kada su ministri u srbijanskoj Vladi Aleksandar Vulin ili tamo gdje je šef oporbe, a onda zamalo premijer, četiri godine bio netko kao Tomislav Karamarko? Kako očekivati pomirenje ako se u jednoj državi rehabilitira Draža Mihailović, a u drugoj se čini sve da se posve “normalizira” Nezavisna Država Hrvatska? Kada bi se u Hrvatskoj i Srbiji držali vrijednosti antifašizma, bilo bi lakše u Kninu poslati različite poruke koje bi bile okrenute boljoj budućnosti Hrvata i Srba. Nekoliko rečenica napisanih za vrijeme Drugog svjetskog rata, a izgovorenih na prvom kongresu USAOH-a za Dalmaciju krajem 1943., moglo je i desetljećima kasnije puno značiti Kninskoj krajini, ali i drugdje. “Srpski narode Kninske krajine – zar si zaboravio zlodjela Nijemaca? Zar pred tvojim očima ne stoje žrtve Beograda, Šapca, Kraljeva...? Zar se još ne osjeća miris nevine srpske krvi koju proliše ustaški koljači? Ali, sve te žrtve zaboraviše prodane duše i četničke ‘vođe’ i ‘vojvode’ Đujić, Bogunović i Rokvić na čelu s Dražom Mihailovićem, koji za Judine srebrnjake prelaze preko leševa nevinog srpskog naroda i danas pomažu Nijemcima i ustašama u njihovim samrtničkim trzajima...” Kako bi i danas sve bilo logično kada se Draža i ustaše ne bi rehabilitirali.

Hrvatsko slavljenje pobjede, kraja rata i ponovnog ujedinjenja zemlje 1995. nije sporno i nije stvar koja bi trebala smetati bilo kome. Isto tako, pravo na obilježavanje i dostojanstveno prisjećanje na srpske žrtve, koje su pale dijelom i zato što su ih ubili pripadnici hrvatskih snaga, ne smije biti čudno niti tajno, pa ni mjesto produbljenja podjela. Ne može se negirati opravdanost borbe za slobodu, ali nitko tko se borio na hrvatskoj strani ne smije vjerovati da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini.

Da bi se krenulo takvim putom, nije dovoljna jedna dobra izjava, čak ni kada je izrečena na Kninskoj utvrdi i na Dan domovinske zahvalnosti. Nije toliko važno ni to što se dogodila dvije godine nakon predsjedničkih izbora i dvije godine prije budućih izbora. Nije važno ni to što ona dolazi nakon niza žestokih okršaja s vodećim srpskim političarima u Hrvatskoj, danas članovima vladajuće koalicije. Važna izjava sama po sebi, izolirana iz konkretne politike, nije dovoljan znak da se atmosfera između Hrvata i Srba mijenja. Izjava bez stvarnih, vidljivih poteza kratko prije ili pošto se izgovori, nije znak stvarne promjene, nego je sličnija politikama isprika kakve smo i do sada gledali.

Stvarne promjene neće biti dok je ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu, dok se pokušavaju postaviti nove ploče, kada se ministri u vladi slikaju na koncertima koji započinju ustaškim usklicima. Pomirbe neće biti ako ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić govori kako Slunj 2017. nije izabran slučajno za mjesto koncerta povodom Oluje, jer je baš tamo 1942. izvršen pokolj nad Srbima. Kada bi politička elita računala da joj je zadaća odgajati javnost, onda bi predsjednik Sabora RH poslao izaslanika na obilježavanje Dana pobjede, jer to je svjetska vrijednost, to je crta koja dijeli rasiste, supremaciste i mrzitelje od ideja otvorenog društva. Sve dok postoji elita kojoj je najlakše na nacionalizmu, a posebno na antisrpstvu mobilizirati javnost, dok su političari razdora još uvijek u najisturenijim redovima, teško će se moći doći do stvarnog pomirenja. Sve dok su srpski političari u Hrvatskoj zbog izdašnosti suradnje s Vladom spremni biti nedovoljno uporni na točkama koje su najvažnije za njihovu zajednicu, stvarnih dobrih odnosa neće biti.

Drugi svjetski rat samo je jedna točka nejasnoća u odnosima Hrvata i Srba. Druga, još otvorenija, ona o kojoj se još nije ni počelo raspravljati tako da se argumenti sučele, tamo gdje smo sami, bez svijeta i usporedbi, jesu devedesete godine. Za Hrvatsku su sukob koji je Tuđman nazvao Domovinskim ratom i Oluja odgovori na brutalnu agresiju i okupaciju. Za Srbiju je to građanski rat koji je završio genocidnim progonom Srba iz Hrvatske. Srbija je poražena u Hrvatskoj, ali nije u Bosni i Hercegovini. Sud u Haagu jest osudio više Srba nego predstavnika ostalih naroda, ali nema jasnoće tko je dokraja poražen i posvemašnjeg prihvaćanja s druge strane tko je pobijedio. Nedvosmislena krivnja nije utvrđena, krivica nije posve prihvaćena, nema prihvaćanja bilo kakve odgovornosti s druge strane. Odnosi Srba i Hrvata tako nemaju pretpostavku kakva je postojala između Francuza i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, a EU ne predstavlja dovoljno snažan međunarodni kontekst da se traži zajednički jezik. Za razrješenje tih dvojbi i razgovora o žrtvama, traumama, osim među nevladinim udrugama, jedva da je učinjen ijedan korak.

Netko naivan mogao bi pomisliti da se iz činjenice da su se četničke jedinice mirno 1945. povlačile kroz glavni grad Nezavisne Države Hrvatske i da se država nije zvala Neovisna, kako bi to danas vjerojatno ispravili svi lektori hrvatskog, može graditi budućnost. Ne može. Ne može se ni stalnim inzistiranjem na “našoj” žrtvi, “našoj” patnji, optuživanju samo jednih, bez mjere, posve isključivo, očekivati da će u zemljama utopljenima u prošlost ikada biti pretpostavki za suradnju.

Ne pomire li se Hrvati i Srbi u dogledno vrijeme, svake će im godine biti još teže, bit će sve manji i izoliraniji. A onda opet, kao u bliskoistočnoj priči o žabi i škorpionu koji su se našli u nabujaloj rijeci i jedino mogu preživjeti budu li surađivali, škorpion žabu ipak grize. “Zašto si to učinio, sada ćemo oboje poginuti?” zavapila je žaba. “Znam, ali ovo je Bliski istok, morao sam to učiniti”, odgovorio je škorpion gušeći se. Bliski istok ili Balkan, čini se, nema velike razlike budu li prevladavali nacionalizmi i mržnja.

Autor: Tvrtko Jakovina, Globus 25.08.2017. godine

Tvrtko Jakovina (Požega, 2. ožujka 1972.), hrvatski povjesničar, politički savjetnik, autor, sveučilišni pedagog. Tvrtko Jakovina trentutno (2017.) redoviti je profesor svjetske povijesti 20.stoljeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Jakovina je također trenutno (2017.) voditelj Poslijediplomskog studija Diplomacija Zagrebačkog sveučilišta i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, višegodišnji je gost-predavač na Istituto per l'Europa centro-orientale e balcanica, Sveučilišta u Bologni, a predavao je i na Sveučilištu u Splitu, kao i više doktorskih programa na FF-u i Fakultetu političkih znanosti.

Jakovina je autor niza članaka o vanjskoj politici Titove Jugoslavije, hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti 20.stoljeća. Knjige su mu nagrađivane državnim nagradama 2004. i 2014, dobitnik je nagrade Kiklop (2013.) i Nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika.